Bilo je to davno , kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta , proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske šume , išli po mletačkoj Istri da označe vapnom cerove koji će se oboriti i prevesti u Mletke .

Ljetno je sunce vraški žeglo ispod Motovuna . U šumi ni povjetarca . Gore na brijegu bijelio se grad , opasan zidinom i zaštićen kulom .

Providur i proto , umorni od lutanja po šumama , htjeli su upravo svrnuti na cestu što je vodila u grad , kad magare na kome je Barbabianka gotovo drijemao , stade najedanput kao ukopano , pa pruži vrat , raširi nozdrve i izbulji oči u stog sijena pokraj neke daščare .

- Žu ! - klikne proto i udari nogom osla .

Magare skoči ; providnr se trgne .

- Koliko smo ih dosada u ovom kraju ? - zapita Barbabianka .

- Sedam hiljada trideset i četiri .

- Što veliš ? Dosta ih je .

- I previše ! Ljudi će se tužiti .

- Ništa za to ! Nek bude sedam hiljada trideset i pet , pa onda basta ! Još jedan dakle .

- Eto , taj uz cestu .

- Ne . Gle stabla uz onu daščaru , to ti je cer ! Pamti : neka bude za me . Grijat će me ove zime u Kopru .

I protu ne preostade no potrčati za magarcem koji zatrusa prema daščari , ošinut providurovom palicom i razdragan mirisom sijena .

Životinja pobrza k plastu .

- Daj vapno i metlicu ! - reče Barbabianka sjahav s osla . Da ne zaboraviš da je moj , našarat ću na deblu svoj grb .

Proto pruži posudu , providur umoči metlu i poče udarati znak . Barbabianka ne bijaše još gotov kad nešto zašušnu . Začu se kako grane pucaju . Pomole se dvije ručetine : magarac poleti uvis , strmeknu niz deblo i ljosnu o zemlju pred providurovim nogama .

- Dio santo !

Pokraj stoga s kojega magarac istrgnu nekoliko rukoveti sijena pa ga zbog toga propast sna&dstroke;e , stajao je magarčev ubilac , kmet Jože iz sela Branenci , i gledao mrko u providura . Orijaš , jak kao bik , kuštrave glave , razdrta odijela i prašan , buljio je u Mlečića i kesio zube , nalik na kudronju koji ne da na gospodarevo ali i ne srće preko plota . Barbabianka se tresao kao šiba ; noge mu se bijahu skamenile u krvi što je poginulu oslu tekla iz usta .

- Šjor Zuane ! Raznijet će me . Aiuto !

Proto je mirno stajao i uživao . Osvećivao se providuru koji ga već dugo sili da se za njime pješke vuče po kršu , da mu kao sluga nosi vapno i metlu i timari osla . Najviše se proto ljutio što je Barbabianka sam odlučivao koji će se cerovi posjeći . Stoprv onda kad šjor Zuane opazi da je strah providura dobrano izmučio i da su mu i usne problijedjele , reče mu :

- Plemeniti gospodine , latite se palice i ošinite toga bez obraznika , ali pošteno !

Barbabianka zadrhta još jače jer se ljudeskara maknu i poče drmati kolcem plasta kao da kani poklopiti sijenom i providura i poginula osla .

Proto pri&dstroke;e k Barbabianki , turnu mu palicu u ruku i gurne ga prema divu . Barbabianka je cvokotao zubima kao usred zime i , sasvim iznemogao , puštao da ga proto gura . Ali za čas stara krepost plemenitih mu pre&dstroke;a , ili možda trenutačna omama straha , ohrabri providurovu desnu koja se dignu i jedva ošinu diva po bedrima .

- Jače , jače ! - kliknu šjor Zuane .

I providuru koji se znojio kao škropljena žerava , ne bi bilo u onoj srdžbi ili strahu nikada dodijalo to šibanje , da mu palica doskora ne puknu .

- Dosta ! Ukrotili ste ga ! - viknu mu proto .

I zbilja , Jože iz sela Branenci stajaše pred pruvidurom pokunjen i umiljat .

- Čudno , per dio !

- Jože , klekni i poljubi skute gospodinu ! To je naš gospodar ! - vikne proto .

I onaj div debelih nožurina , golemih šaka , koji je branio svoje sijeno od magaraca hvatajući ih za rep i bacajući ih u cerove grane , prignu se i kleknu pred niskim providurom .

- Homo speluncae ! - šanu Barbabianka .

- Šćavonac ! - reče Zuane . Magarac dirnuo u njegov plast a vi u njegov cer , pa se pomamio . Da ga ne udariste , bio bi lupnuo s vama o pećinu , bacio vas u oblake . Oh , taj glupi magarac ! Da je on njega prije kopitom u noge , čovjek bi bio uzmaknuo i sijeno bi bilo magarčevo .

Težak još uvijek klečaše . Na njegovu licu vidio se izražaj ukroćene životinje . Utrnu u oku plamen ; sad je pokornost izbijala iz zelenkaste zjenice i iz borica okolo usana iz kojih su virili veliki zubi .

Proto namignu gorostasu neka ustane ; povede ga pred cer i reče mu :

- Gospodar je našarao na tvome stablu sveto slovo , i cer je sad njegov . Čuvaj ga kao oko u glavi . Kad pane prvi dažd , da si ga oborio i ponio dolje na rijeku gdje krcaju drva . Al ti si smaknuo magarca , a gospodareve noge su umorne Ponesi ga gore u grad , pa onda ... u šumu ! Na posao !

- Ne ! - klikne providur . Radije ću pješke .

- Ali , magnifice , vi biste uvrijedili našega Jožu ! - reče proto koji je svakako htio da mu opet utjera malo straha u kosti .

Providur se nećkao i izvinjavao , ali na protov mig pograbi ga Jože ručetinama , posadi ga na svoj lijevi lakat .

- Sretan vam put i do vi&dstroke;enja - kliknu Zuane i nestade ga u šumicu .

Providur Lodoviko Barbabianka čučao je u Jožinu krilu kao ptiče što ga dijete diglo iz gnijezda . Činilo mu se da lebdi na zvoniku pod kojim šumore šume , mrmore vode , šušte usjevi . Ali providur nije sada imao volje da to gleda i sluša ; zabrinut promatraše gorostasovo lice , čvrst mu vrat , obao kao deblo mladoga hrasta , i razgaljena , runjava prsa , nalik na pećinu na koju se uhvatila mahovina . Promatrao je pleter bora okolo očiju i usta šćavonskog diva i uvjeravao se da sve što je veliko ne smije čovjek gledati preveć izbliza . Osjećao je da je u njemu strah mnogo manji , jer je već otkrivao na onome golom licu ne samo izraz pokornosti nego i stradanja što ga je Mlečić uvijek vi&dstroke;ao na licu istarskih kmetova . To ga je opažanje umirivalo i uvjeravalo da će se doskora i on moći izderati grubo na gorostasa . Bojao se jedino onih zubi u Jožinim čeljustima kojima ga je div mogao zdrobiti kao crvljiv orah na prvi podražaj glada .

- Dobri Jože , jesi li možda gladan ?

- Sam , gospodine !

- A tko te hrani ?

- Eh , oni iz grada kad jim dopeljam drva i kamike ; pa oni va šumi kad kopam celi dan , i cepam debla , i les stavljam na kupe . A daju čagod i mornari kad jim vučem barke po reki . Daju , ali malo i sve proklinju . Teško je s njimi ishajat - eh , gospoda !

- A imaš li što svoga ?

- Imam onu strešnicu i oni cer . Al preko zime strešnica je za krave naših kanoniki , a cer je sada vaš . Posadit ću nov .

- Pa što će ti mlado stablo ?

- Narast će , gospodine ! Ono je već treći pred mojom hižom .

- Per dio ! Koliko ti je godina ?

- Govore tristo , ali mi se vidi da jih je i više , jer je preko tristo žulji na mojem dlanu i preko tristo trni va mojih nogah .

- Trista godina ! I ti se mnogo toga spominješ ?

- Slabo se čega spominjem . Znam samo da je jedan put sve drugačije bilo - drugačije , a i čuda lepše . Spominjem se da sam još otrok prišal u ovi kraj , i da je moj otac pomagal zidati grad na gori , i da smo va njem bivali . Pa je za neko vreme bilo svim dobro , nam velim , dokler smo bili samu .

- Zar su i ostali bili jaki ka i ti ?

- Nego da su . Onda je sve lepše , sve veće bilo : i plug , i voli . I bilo je grdnih zveri va gori , a mi smo jih lovili . Bilo je velikih kamiki na polju , a mi smo jih nosili na breg , na plećih , da ozidamo kaštel , i bilo je još mnogo tega , i pripetilo se je čuda stvari . Bilo nas je jedanput veli broj va ovem kraju , a sada sam sam . Drugoga se više ne spominjem .

Barbabianka ga slušaše i promatraše mišice na vratu i laktovima orijaševim . Gledao je kako se ona prsa dižu i spuštaju , i mislio što sve ne bi postigli njegovi zemljaci kad bi imali svuda takve radnike i vojnike , kada bi oni sami takvi bili . A kako bi to krasno bilo kad bi se providur vratio u Mletke vodeći za uzicu Jožu kao kakva psa ! Potamnio bi Barbabianka s Velim Jožom svu slavu onih providura koji se vraćaju s dalekog Istoka i Juga vodeći sa sobom u Mletke čudne sluge : afričke crnce i Arape da se njima diče .

- Jože , hoćeš li sa mnom u Mletke ?

- A kada ?

- Tamo do osam mjeseci . Što veliš ? Ne bi se , vjeruj , pokajao . Do&dstroke;i k meni u Kopar !

- Hm ! - zagun&dstroke;a div i spusti providura na motovunsku zidinu .

Motovunske su ulice vrvjele oružanim pukom . Veliko zvono na kuli lupalo je kao bijesno , zvalo na trg i na zidine , a glavare gradske na vijećanje . " E-to , Jo-že ! E-to , Jo-že ! " klopotalo je zvono . Grad se cijeli dignu da odbije gorostasa kojemu su pred tri dana neki gra&dstroke;ani poručili da ne smije više u Motovun jer je on dužan rabotati i nadalje na polju i u šumi za motovunsku općinu a da ne prima za to svake subote pečena vola . " Tok ! Tok ! Subota je , a Veli Jože dolazi " lupalo je zvono , i gomile gra&dstroke;ana srtahu na zidinu zvekećući oružjem . Veljom lupom zatvoriše se vrata na kapiji gradskoj , iako su nekoji tvrdili da je taj trud uzaludan jer Joži , ako mu se baš ushtije , neće biti teško prekoračiti bedeme gradske . Gra&dstroke;ani su motovunski dobro znali kakav je dobričina Veli Jože iz sela Branenci . Ne treba se baš ozbiljno prestrašiti ako mu danas prvi put zatvaraju pred nosom vrata i dočekuju ga naoružani do zubi kao da je kmet kakav hajdučina . Ali neka i Jože jednom vidi kako Motovunjani nisu samo trgovčići i kramari , kako to neki vele , nego tako&dstroke;er viteški gra&dstroke;ani .

Veliko je bilo čudo Motovunjana kadno ugledaše gdje Veli Jože polaže na zidinu plemenitoga gospodina Lodovika Barbabianku . Podeštat , kančelir , arhivar , kamarlengo i ostala kita dotrčaše da se poklone providuru . Zvono udari u slavu , a narod nabode kape na vrh helebarda koje dignuše uvis , kličući Viva ! - U trijumfu povedoše Barbabianku u vijećnicu , te gra&dstroke;anstvo pohrli opet na zidinu da tu čeka odluku vijeća i bdi nad Jožom koga bi gladan želudac mogao još i na ludost prisiliti .

U gradskoj vijećnici otvori podeštat sjednicu slavospjevom mletačkome duždu i laviću sv . Marka , tome simbolu neoborive moći Serenisime . Pljesak zaori dvoranom kada govornik stane čestitati providuru za njegovo junaštvo : ukrotio je diva i dao se prenijeti u grad od te zvijeri upravo onda kad se Motovun spremao da odbije oružanom rukom drskoga goropadnika . Povla&dstroke;ivanje i ushit pričiniše se Barbabianki tako iskreni da se gotovo sam uvjeri kako ga majka rodi junakom , te se uspravi još veličanstveniji u svome naslonjaču . Nije šala ! Ući u Motovun , ali u naručju orijaša protiv kojega ustaje čitav grad uz lupu zvona i uza zveket oružja . Div je gutao volove i ga&dstroke;ao cerove krošnje magarcima - oh , da mu je jednom proći preko Markova trga u Mlecima u krilu toga giganta ! " Oni ga mrze jer ga se boje ; meni se pak pričinja krotak kao janje . To znači da sam ja osobit čovjek " , mislio je Barbabianka i gledao s visoka na one obične smrtnike .

Podeštat je uz to vodio dalje vijećanje . Radilo se o tom kako da se jednom obuzda kmeta Jožu . Podeštat reče kako od jedno dvjesta godina vlada običaj da grad Motovun zalaže svake subote diva pečenim volom . Gra&dstroke;anstvo zahtijeva da se taj običaj ukine , a gorostas neće da popusti od svoga tobožnjega prava . Zadaća je zbora riješiti to pitanje , da ne bude smutnje u gradu . To kaza podeštat , i vijećanje započe . Ma koliko se patriciji silili da budu mirni i trijezni , mnijenja se sve više kosila , rasprava je postajala sve strastvenija , glasovi sve reskiji , galama sve veća . Kančelir je govorio kako je s arhivarom premetnuo sve stare spise a da nije našao ni retka iz kojega bi izlazilo to tobožnje pravo kmeta Jože . Konservator , taj budni čuvar motovunskih zakona , tvrdio je da sva ta rasprava malo vrijedi , pače da vrije&dstroke;a gradske štatute : za kmeta nema prava ; njemu je samo nositi desetinu i rabotati . Suci su tvrdili da je taj običaj ruglo i sramota ; kmet je Jože silnik koji je udario harač na grad . Jednog će dana udariti div nov porez : na svaku kuću po deset dukata i po djevojku ili mladu nevjestu - a što će tek onda to slavno vijeće ? Zapovjednik gradskih stražara tumačio je patricijima svoj plan po kojem će mu sigurno uspjeti da nadrva gorostasa ; govorio je da bi se još jedanput moralo kušati otrovom - nije moguće da se jednom ne na&dstroke;e i za orijaša zgodan sok . Ali kamarlengo Civetta , ekonom gradski , opiraše se svemu tomu .

- Ja bih pozlatio toga divljaka - govorio je na užas patricija . Jože nam pase krda i lovi divljač , i ore nam zemlju , i siječe nam drva , i zida nam zidove i tornjeve , i vuče nam brodove , i plaši naše neprijatelje . Jože nas hrani i brani . Njegova je snaga u našim rukama , u našoj službi . Od njega nam brašno i vino , stoka i drva , a sve to za kukavnu subotnju pečenku . Preveć nam koristi , da mu zaželimo zla !

Ali kamarlengove riječi pomamiše još gore motovunske patricije . Oni hranjeni i branjeni od kmeta i varvarina ! Oni da sve to priznadu neotesanome stogu kostiju i mesa , onoj glupoj nesvjesnoj sili ! Zbog njega da se ogriješe o gradske štatute ! Kamarlengo se Civetta urotio s protom Zuanom , i uzdiže kmeta da ponizi gra&dstroke;ane . I bez Jože će oni zidati kule , vrijeći pšenicu i ložiti drva . Da ! Harač mora prestati !

Raspravljali su dugo dok ne odlučiše : progonstvo ili smrt . Htjeli su to javiti cijelome gradu , kad se dignu providur Barbabianka .

- Gospodo - reče - nemojte se toliko mučiti , a sve badava ! Ja sam maloprije naložio gorostasu da do&dstroke;e o Uskrsu u Kopar . Povest ću ga sa sobom u Mletke , nek Mlečani vide kakav smo narod podjarmili u ovome kraju i protiv kakvih se buntovnika mora boriti slavni grad Motovun . Ustrpite se ovo osam mjeseci . Hranite ga i štedite , a o Uskrsu mu pokažite put do Kopra . Kmet Jože pripada od danas Signoriji i meni .

Vijeće udari u povla&dstroke;ivanje . Podeštat se topio od sreće . Eto , nestat će zauvijek to vječno pitanje o Jožinoj pečenki s dnevnoga reda sviju općinskih sjednica . Gorostas će u Mletke kao momak , paž plemića Barbabianke , i Motovun će se napokon umiriti . U tome veselju podeštat predloži , a vijeće prihvati , da se kmetu Joži , kao pokornome slugi moćnoga providura , ponese već danas iz gradske pivnice po bačve vina i da ga se nahrani trima košarama hljeba i najgojnijim volom u općinskim stajama .

Dok se to zbivalo u vijećnici , gra&dstroke;ani su stražarili na zidini . Jože je sjedio pred kapijom i čekao da mu donesu pečenku . Buljio je u zatvorena vrata i u onaj mravinjak na bedemu ne mareći za psovke na koje ga Mutovunjani bijahu već odavno obiknuli . A gra&dstroke;ani , videći ga onako mirna smetnu malo-pomalo svoje junačko držanje , odložiše kacige i mačeve . Prometnuše se opet u trgovce i male obrtnike - živahne , žučljive , željne šale i bruke . Bili su već sigurni da se Veli Jože neće ni danas pobuniti , pa je njihovo veselje samo raslo .

- Ej , Jože ! - klikne hromi postolar Škarpa . - Ustrpi se , bolan ! Gospoda ti u vijećnici peku vola .

Motovunjani prasnuše u smijeh .

Kao da se sada slavi pir na motovunskoj zidini . Starci stoje u hladu i srču kapljicu . Momci pjevaju i rogobore . Djeca sjede na rubu zida , mašu nogama po zraku , ciljaju kamenčićima diva koji gleda i čeka . E , danas će vijeće skinuti gra&dstroke;anima s vrata sramotni harač zbog kojeg se Porečani i Koprani rugaju Motovunjanima . Kao da je sam nečastivi ušao u tijelo hromoga postolara Škarpe koji poskakuje , mota jezikom , premeće se po zidini . Dotrčao je na rub zida , kleknuo je i pružio glavu prema divu ; dere se :

- Ej Jože ! Daj onu tvoju o istarskome kralju !

- Pjevaj , Jože ! - kliču gra&dstroke;ani .

Ali Jože tišti zlovolja ; on gine od čežnje za pečenkom . Bit će jedno sto godina što nije tako dugo čekao damu donesu hranu . U njemu se probudio gladni vuk koji mu kopa u želucu i hoće mesa i sve prijeti da će bijesno zatuliti ako ga ne umiri ma čime bilo , makar kožom i kostima . A ono piće što gra&dstroke;anima teče niz grlo i budi u njima radost i obijest ! Kad će ga i on okusiti ? Sve ga nešto bocka da pruži ruke i odnese ljudima ispred nosa taj čarobni napitak .

- Jože - kriči postolar - zapjevaj , i dobit ćeš brentu vina !

- Dibit ćeš ! viču svi drugi .

Div se nasmjehnu i uspravi . Muklo i hrapavo započe svoju pjesmu :

Lepo li mi lov lovil je va zelenoj šumi našoj

Ban Dragonja mladi .

Va ruki mu desnoj sjala glatka kremena sekira .

Rušile se stene gorske pod nogom njegovom teškom ,

Tice plahe su kričale i šumela mrka šuma ,

Šuma motovunska .

Lepo li mi mladi bane grdu zver lugom progoni .

Sve šušti brada mu črna , viju mu se vlasi dugi .

Tule rogi , momak kliče , a medved od boli riče ;

Medved motovunski .

Pjeva Jože čudnu zgodu iz davnine . Goni ban Dragonja medvjeda po šumi . Golem je i gol , samo mu pleća ogrnuta zvjerinjom kožom . Lug šumori , kamenje se roni pod njegovim nogama , žamori odjekuju po pećinama . Trepti Jožin glas kao da čuješ šum stabla , grmljavinu u spilji , jeku roga , poklik lovca . Osjećaš u onome pjevu snagu praotaca , duboko disanje prirode i čovjeka . Eto , čuješ umornu lupu zvjerinje šape i udarac kremene sjekire o lubanju , riku zvijeri i pobjednički klik gorostasov . Grmlje puca - to lovac vuče medvjeda dolje na poljanu . - Jožin glas postaje mekši . Topli zvukovi puni su sunčane svjetlosti i žara , a neke riječi sjećaju na miris usjeva , na milivonju pokošene djeteline . Lovac se spustio na poljanu , ušao je u njivu gdje žeteoci žanju .

Da si zdravo , lovče mladi , va toj našoj njivi lepoj !

Mi ćemo ti grad zidati na kamenu iznad brega ,

Mi ćemo ti mač zeleni i od zlata skavat krunu ,

Ej , Dragonja bane !

K nam pri&dstroke;i ! Pun meh te čeka , a med naš vonja po smilju .

Stog je sena mehki ležaj , naše ruke čvrsti naslon .

Mi ćemo te k suncu dignut , mi ćemo te krunom krunit ,

Ej , Dragonje bane !

Kao pobjednička himna ori se Jožina pjesma . Izvire iz tamna kuta njegove duše ; skočila je ko brizag vode iz duboka skrovišta , da šikne kroz kamenje , kroz pleter trnja i drača , pa da zabliješti na suncu i zažubori niza strminu . Pjeva gorostas . Sklopio je napola oči kao da gleda nešto čega već davno nestade , kao da sluša već davno ušutjele glasove .

I na bregu grad se diže od mramora i kremena .

Na glavi je mladog bana zablistala kruna zlatna .

Zašušnjale njive naše , zašumele šume naše ,

Ej , Dragonja kralju !

Glas orijašev grmi i buči kao slap vode što s visoka pada na ravan da se poplavi . Njegova je pjesma jeka iz sretnijih vremena . Pjeva s njime cijelo pokoljenje divova koji su provodili život u radu i u slobodi . Vinula se Jožina pjesma iz cerovih kora , iz litica , iz grude na njivi , iz bedara bikova , iz mišica i iz duše praotaca . Priča kako su orači proslavili u svome kraju trud svoj i pobjedu svoju . Škripa plugova , dahtanje volova , šum žrvnjeva , lupa kamenja , struganje greda uza zidove , sve se to čuje u Jožinu glasu ...

Joj , otkuda sever bije , patuljki gredu na konjeh .

Jašu , jašu , bez prestanka . Mač zveči , konji jim ržu .

Sve su naše njive strli , krv je pala po poljanai ,

Grudo motovunska !

I pjesma priča o navali gvozdenih patuljaka . Zveči u njoj oružje neprijateljsko , i ržu konji , i kliču borci . Kao da čuješ škrgut zubi i disanje kralja Dragonje koji se brani od šume kopalja , od oblaka strelica . Lupaju klade , sikću perca , i tutnje štitovi , pogo&dstroke;eni i smrvljeni od kamenja divova . Sve to tutnji i zveči u Jožinu glasu , kao da se taj boj bije sada u dubljini njegovih prsiju .

Svi su Besi zakovani i poterani svi Jadi

Blaže vam , vi zlatne njive , mrke šume , zelen-gore !

Utukal si onu gamad , obranil dvore si bele ,

Ej , Dragonja kralju !

Pobjednički krik izvio se iz pjevačeva grla . Kao mišad srću patuljci niz motovunsku strminu ; bježe da se sakriju u rupe i kamenje , u grmlje i šušor ...

Gorostas je najednom stao ; stisnuo oči i bolno zapjevao . Nešto puče u Jožinoj duši , u pjevačevu glasu ! Rastrgale se strune , prosule se ploče . Nešto tužno teče u srce iz orijaševa pjeva , nešto se kobno zbiva sada gore na motovunskoj zidini . Boluju divovi , umire kralj od uboda otrovanih strelica , onih igala u njihovoj koži . Osjećaju kako im se krv kvari u žilama : desnica klone , koljeno kleca , grč ih davi ; neka ih ruka tišti i sili da se svale na zemlju i sklope oči .

Pjeva Jože pjesmu umiranja . Čuješ hropnju divova na litici ! Umiru tužnu i polako jer im se ne da umrijeti , jer je njihov život bio tako lijep . A dolje u docu i na ravnici čekaju patuljci . Znadu moć otrova . Vire iz grmlja i gledaju u svoje delo . Blijed i hladan pružio se kralj Dragonja preko praga gradskih vrata , kao da svojim truplom hoće i sada zapriječiti tu&dstroke;incu ulazak u grad . Umukao je hropot stotinu grla ; dokončala borba stotinu duša ; muk vlada na zidinama i u kućama mrtvoga grada .

Pojuriše čete patuljaka uza strminu ; padoše na ona tjelesa kao roj muha , kao jato gavrana , da im šaraju kožu i bodu oči kopljima . Poplaviše grad , da se rasprše po stanovima . I na&dstroke;oše na ognjištu dijete , pa ga vuku na zidinu da ga strmeknu niz bedem . Ali glavar patuljaka stupa pred rulju i veli djetetu : " Živjet ćeš i robovat ćeš nam ! " I taj posljednji motovunski div živi i dan-danas . Onda se to dijete zvalo Gorazda ; sad se zove Jože . Onda je ono bilo kao hrastić što ga sunce obasjava , i dažd mije , i zemlja hrani usred šume ; sada je nalik na stablo što ostade samo no sažganoj čistini , te ga grom bije , sjekira siječe , i biljke mu nametnice sišu sokove . - Patuljci su zaposjeli grad i udarili u stijene gradske svoje znakove . Glavar je prekovao Dragonjinu krunu , postavio je sebi na glavu , sio na prijestolje i rekao : " Zakopajte ta tjelesa da nam ne okuže grada ! "

Vaj , umret je teško , teško , kad si grad pir dogradil ,

Kad si sreću uzidal , kako drevo vas procval .

Još je teže robovati na svojoj rojenoj grude ,

Grudo motovunska !

Pjeva Jože , kao da mu se srce lomi . Čuješ u njegovu glasu kako se nešto valja niza strminu , nešto veliko i mrtvo . Čuješ zveku motika koje kopaju jame , i lupu golema tijela u dno , i štropot zemlje koja pada na pregršti .

Poput rijeke pune tihih muklih žamora teče pjesma iz orijaševa grla ! Podsjeća na patnju , na rabotu . Tako tuži nevoljnik kojemu su ugrabili baštinu : to je bugarenje sužnja i naricanje roba . Kao voda razliježe se Jožin plač - ali grč popušta ; nekoliko je kapi melema kanulo u more suza . Iz dubljine se duše nešto diže da ogrije i obasja . Oni su orijaši jošte živi .

Priča sada Jožina pjesma kako po njivama i šumama ukolo grada niču iz tjelesa zakopanih divova usjevi , loze i cerovi puni mezgre i mirisa . Pjeva Jože , a dolje okolo grada , po njivama i u docima , šumore grane i grgolje vruci kao da prate njegove riječi i da mu povla&dstroke;uju ...

Gorostas umuknu , strese se kao iz sna i pogleda u čeljad na zidini .

- Kakav kralj Karonja , bog te ubio !

- Je l' to pjesma ili mukanje ?

- Bravo , stari ! Zaslužio si vino i vola . Gle , pečenka je na balisti . Otvori usta ! Pozor , Jože ! Sad !

Div zinu da nešto reče . Balista škripnu , i velika kugla kaljava mokra sijena začepi Joži usta .

- Hura ! - zaori na zidini . Gra&dstroke;ani se pomamiše od veselja .

- Je l' sočna pečenka ?

- Kako li miriše to vino ?

Postolar se Škarpa grčio od smijeha . Ali onaj divljak kao da se ovog puta ne obradova toj novoj motovunskoj šali ! Ne samo što joj se ne zadivi , no se eto nakostruši kao jež i smrknu kao oblak . Gra&dstroke;ani , obiknuti da gledaju Jožino lice uvijek pokorno i dobroćudno , shvatiše one bore na orijaševu čelu kao prijetnju ; pohitješe da je odmah suzbiju svojom prijetnjom , pa se latiše oružja i poredaše u bojni red . No se Jože ovog puta ne prestraši , nego skoči na noge , rukne , prekorači zidinu i sklopiv rukama motovunsku kulu stade je drmati od temelja do vrha .

Urlik i zapomagaj nastade u prestrašenoj gomili . Čeljad nagne u lud bijeg . Jože ostavi toranj . Sjedne na svoje mjesto da promatra kako motovunski gra&dstroke;ani jure prema vijećnici dižući potplate uvis , posrćući u gužvi i kričeći iz svega grla : " Aiuto ! La torre ! " - I div se sjeti da je baš tako bježalo jednom pred njim cijelo leglo poljskih miševa dolje na rubu šume , dižući smiješno uvis stražnje noge , cičeći i tresući repićima . - Čudno ! Danas se njegovi gospodari poniješe kao i miševi . Zar se i oni mogu prestrašiti ? Zar se zbilja gra&dstroke;ani mogu prepasti od njega , kmeta Jože , komu je su&dstroke;eno da im robuje ? " Ne ! - misli gorostas - oni se boje tornja , toga brata moga od kamena . "

Gra&dstroke;ani su dotrčali do vijećnice , blijedi od gnjeva i od straha . Mašu rukama i kriče : " Morte al s'ciavo ! La torre ! La torre ! " - Na balkonu zgrade pojavilo se lice podeštatovo . Patricij diže uvis ruku i nešto govori . Gra&dstroke;ani slušaju , postaju mirniji te povla&dstroke;uju govorniku klicanjem i mahanjem šešira . I div gleda kako se otvaraju vrata vijećnice . Izlazi providur Barbabianka s podeštatom i s plemićima . Idu prema njemu . Pred tom kitom hoda nekoliko momaka noseći pečena vola , tri koša hljeba i bačvicu vina . Povorka se približava mirini povrh kapije : rekao bih , podanici nose vladaru so i zemlju .

Gleda Jože i sve misli : ljuljaju ga slatki sni . No je povorka već stala spram njega ; pečenka se puši na rubu zidine ; hljeb miriše ; vino vonja ružama i jagodama .

Podeštat stoji uz vola i drži govor orijašu . Jože ga dobro ne razumije , a i ne čuje , jer mu je ono blago božje zaokupilo sva sjetila . Shvaća jedino da je danas podeštat dobar kao dobar dan u godini , da nešto govori o Jožinim zaslugama , o subotnjem volu , o providuru Barbabianki , a putovanju u Kopar tamo o Uskrsu , o galijama i o Mlecima . Što gorostas najbolje shvaća i što mu najviše godi , jesu posljednje riječi motovunskoga podeštata : " Jože , to je sve tvoje . "

I div , bojeći se nove šale i prevare , zamumolji nešto , uze darove , naprti na se i pohita prema svome ceru dolje pokraj daščare .

Uskrs je . Prolistale grane , zamirisalo cvijeće i propjevala gnijezda po luzima motovunskim , tamo od brdina prema Buzetu pa sve do mora . U pristaništima niz rijeku i dolje u ušću , la&dstroke;e , nakrcate lijesom , čekaju prve proljetne vjetrove da odjedre prema Mlecima . Gore u gradu pretočili gra&dstroke;ani po drugi put vino i isprali bačve pa svetkuju blagdane , sunčajući se kao gušteri na zidini , i sve očekujući kad će ugledati nešto važno i veselo .

I Joži je sada dobro . Povalio se nauznak , protegao se koliko je dug i širok na obali rijeke , diše zrak zadojen vonjom djeteline , bulji u sunce i sluša zvonjavu zvona . Valja se div po mladoj travi kao medvjed koga uznemiruje neiskorišćena snaga . Razdragan je novim žamorima i mirisima . Kako se zatrčao jutros niza šumu ! Probudilo ga u zoru kukanje kukavice , i on ustade i potrča da , po starom običaju , javi Motovunjanima da su sva zvjerad potjerana , i da je nastalo veselje u njihovu lugu . Prelomio je na jablanu granu , digao je uvis , zavitlao njome , pa udri u trk sve okolo grada . Sigurno su i jutros čekali gra&dstroke;ani na taj znak , vireći glavom iz kućnih prozorčića kao miševi iz rupa . Ugledaše ga - misli gorostas - i kazaše : " Ustajte , djeco , da si&dstroke;emo u dolinu ! Nabrat ćemo &dstroke;ur&dstroke;ica . Jože pliva po šumi kao po zelenoj rijeci . Uskrs je , dan mira . Ne bojte ga se . "

I Jože se danas natrčao kao još nikada . Nabrao je cvijeća i potražio gnijezda da razveseli motovunske žene i dječicu . Valja se po travi poput zmajića što stoprv osjeća kako je ugodno sunčati se . Kao da je sa studeni i mećavom nestalo i koječega što ga rastuživalo . I dosad se Jože uvijek radovao uskrsnome suncu , ali ovog se puta osjeća mirnim i zadovoljnim . Otkada je ono ponio u Motovun istarskoga providura , štošta se promijenilo u njegovu životu . Motovunjani ga nekako drukčije gledaju ; dosta je da pruži ruke kao da se hoće mašiti za njihov toranj , da prekine bruku i ruganje . Svake subote dobiva ne samo vola nego i brentu vina . Izmučio se kao pašče ove jeseni i zime . Nosio je Motovunjanima u vrtove gnoj , trijebio korov , pasao blago , prenosio u vinograde zemlju , sijao jaru raž , pšenicu i djetelinu , a do koji da počet će da okopava lozu i sije ječam i cijepi voćke . A kolilo se kinio u šumi i na rijeci gdje su mu užeta ožuljala ramena kad je vukao la&dstroke;e protiv struje ! Ali je sve to prošlo . On će odoljeti i težemu poslu , samo da opet ne uzlovolji svojih gospodara koji su postali prema njemu tako dobri . Zanovijetaju mu , istina je , gotovo svaki dan , govoreći mu o nekom putovanju u Mletke , ali je to možda šala . Što bi on u Melcima kad je život ovdje sve ljepši !

Sunča se Jože , povaljen na travi kao gušter , i ne sluti kako se gore u gradu gospoda prepiru zbog njega . Pozvao podeštat jutros prota Zuana Dalla Zonta da ga sjeti e je svanuo dan kad je Velom Joži putovati u Kopar k providuru . Sutra u zoru mora div na put . Patricij i gra&dstroke;anstvo mole prota Zuana da se potrudi s gorostasom u prijestolnicu providura Barbabianke ; u znak harnosti dobit će na dar konja na kojemu će jahati . To reče podeštat , ali se proto pomami ; plane i stade grditi i psovati . Koja ludost ! Izgubiti gorostasa , samo da se ugodi gra&dstroke;anima . A tko će vući brodove uz rijeku ? A tko će raditi u šumi ? Zar Motovunjani ? 6000 vesala , 2000 motki i 2000 kopalja - a da ne spomeneš drva za loženje i za ogrjev - dala je ove godine motovunska šuma . A tko se pri tome najviše znojio ? Kmet Jože !

- Ja bez Jože ne mogu raditi ! On mi više vrijedi no sav Motovun . - Tako je vikao proto , surov čovjek ali iskusan majstor koji je već davno bio Motovunjanima trn u oku .

Podeštat ga je baš htio ukoriti kad se umiješa i kamarlengo Civetta koji do&dstroke;e protu u pomoć . A tko će kopati i orati , pasti blago i voziti ljetinu kad ne bude više orijaša ? Kad ne bi imali tog Jožu , valjalo bi potražiti drugoga , kupiti ga ma gdje bilo , pa i za skupe novce . A gdje ga naći ? Iščezoše gotovo posvuda ti trudbenici zemlje ; tko ih još ima , ne pušta ih od sebe . A naš Jože je upravo najbolje vrste : pokoran ko pašče , jak kao bik , zdrav kao kremen , a glup kao tele . Kamarlengo će k duždu u Mletke ako Jože ode . U Mlecima dobro znadu da baš stvorovi kao što je Jože pridoniješe ponajviše sjaju i snazi Republike .

Podeštat ih slušaše i mrštijaše čelo : A providurova zapovijed ? A želja patricija i gra&dstroke;anstva ? I kad bi bilo istina da gotovo svi istarski gradovi i plemićki dvori imadu po jednog Jožu , zar ne bi oni mogli i bez te nemani ? Pustite gra&dstroke;ane neka sami rade , neka se priuče trudu , pa ćete vidjeti . A ako se te poluživotinje jednom pobune ? Eto , Jože je zadrmao motovunskim tornjem . Ruga se sva Istra . Zaslužio je smrt , a mi smo ga poštedjeli , samo da se vrši providurova želja . Ovih smo ga mjeseci mazili na veliko čudo i srdžbu gra&dstroke;ana , samo da ga lakše sklonimo na odlazak . Ne ! Mjera je već puna . Zapovijeda se protu Zuani da sutra u zoru zajaše konja i povede Velog Jožu u grad Kopar k providuru Barbabianki .

Tako reče podeštat , a protu ne preostade drugo no poslušati .

I zbilja , sutradan o granuću sunca , vrvjelo je na motovunskoj zidini kao u mravinjaku . Gra&dstroke;ani su bacali šešire uvis , mahali rukama , kričali i zviždali .

- Dobar put , Jože ! Utopio se , da bog da !

- Zadrmaj tornjem sv . Marka ako si junak !

Gledali su Motovunjani kako dolje u dolini jaše proto Zuane Dalla Zonta , a za njim korača sitno i polako div Jože , noseći na ramenu nešto dugo i debelo , nalik na golemo koplje , valjda okresano deblo svoga cera . Gledahu gra&dstroke;ani i kričahu , psovahu , zviždahu , dugo , dugo - sve dok im putnici ne iščezoše s vida .

*

U osvit dana otplovi iz koparske luke velika galija put bijelih Mletaka .

Zapuhao je vjetar . Jedra se nadimaju , konopi zuje , zastava leprša , a drijevo skače kao konj po plavome polju , roneći pramac i bokove u morsku pjenu . - Sunce granjuje . Dalela je gora kao oltar s plamenim cvjetovima na vrhu . Oblak zlatna praška prosipa se s visoka na površinu morsku .

Jože se povalio na palubu , naslonio glavu na krmu . Nije mu pravo što su ga istrgnuli motovunskoj grudi , ali ga Barbabianka tetoši kao sina i tovi ga kao vola , pa mu se sve čini da će preboljeti i tu tugu . Ali što više nestaje kopna tamo dolje na zreniku , Joži je sve teže i nešto ga bocka da stane i skoči u vodu pa da se vrati k svojim šumama . No je li ta bara baš tako plitka da bi se mogla pregaziti ? U tu se Jože zamislio . Galija me&dstroke;utim leti kao da se jedra pretvorila u krila . Nestade i uske , tamne crte na obzoru ; sada se golem kolobar svio daleko okolo la&dstroke;e : - nebo i pučina . Jože više ne zna ni gdje nestade onih gora , ni kamo hrli la&dstroke;a , ta čudna drvena ptičurina na kojoj se sve drma i ljulja i šumi i zuji , dok joj u utrobi nešto pljuska i muče .

Div leži kao prikovan ; ne miče se , jer mu se sve čini da će se pod njim la&dstroke;a prignuti , prevaliti . Teško mu je pri srcu , ali se nada ugledati najednom pred kljunom la&dstroke;e Mletke , a duždev grad nije sigurno gori od Motovuna . Bit će i tamo poljana i dolaca , šuma i pašnjaka ; bit će nešto čvrsto pod nogama . - Gleda Jože kako se sunce polagano penje . Sad je ono kao plamen štit iz kojega se lije na la&dstroke;u i more rijeka vatre . O vi hladne sjene šume motovunske dok podne lije s neba svjetlost i žar ! Ovdje te sunce pali , vjetar bije , a šumor mora uznemiruje : - sve ti burka krv i potiče da skočiš na noge i porveš se ma bilo s kime , a kad tamo moraš ležati poput panja na ugrijanim daskama što zaudaraju katranom . Dugo čuči Jože na palubi ; ne miče se , jer se boji da ne padne u vodene ponore , i napreže se da odoli nemiru od kojeg trpi uvijek više . No vjelar popušta , jenja ; nestaje ga sasvim . Platna na jarbolima vise sada kao krpe ; zastava se zgužvala kao suhi list ; konopi ne trepeću : objesili se poput mrtvih guja . Zapada sunce u magluštinu na morskoj me&dstroke;i ; zalazi u grad oblačina iz kojeg suklja dim , rasvijetljen vatrama grdna požara . La&dstroke;a je stala nasred bare kao da je netko stukao drvenoj ptičurini oba krila . Gleda Jože i sve misli kako bi to strašno bilo kada bi la&dstroke;a ostala tu zauvijek , a on na njoj onako povaljen i kao prikovan . Div osjeti kako mu nema života daleko od motovunskih dolaca ; osjeti pače - a to možda prvi put u životu - kako su ta gospoda nepravedna prema njemu . Čemu ga digoše iz njegove zemlje ? Što će njemu Mleci ? Ta la&dstroke;a-grobnica ? To more ? I Jože se gotovo pokaja što se ne oprije šjor Zuanu kad ga proto prisili da ga slijedi u Kopar , i u&dstroke;e u tu la&dstroke;u .

No sad se zgodi nešto što rasprši Jožine misli i baci ga u novo čudo . Drvena ptičurina na kojoj mu je bilo su&dstroke;eno da onako leži , stajala je mirno s obješenim krilima od platna , ali se u njezinoj nutrini začuše glasovi i žamori . Kao da se odriješili čvorovi i razglobili drveni neki zglobovi . Netko haknu , pa nešto lupnu , i obje strane broda zadrhtaše . Iz stotinu rupa na bokovima la&dstroke;e pomoliše se redovi motki koje lupnuše o vodu , dignuše se u zrak i počeše lupati i strugati morsku površinu . Motke se pjenile na donjem kraju dok bi tiskale vodu ; a sjale se od sijaset kapljica i mlazova kad bi se zavitlale u zraku . Čudio se Jože , jer nije znao da takve ptičurine imaju stotinu tankih nogu koje mogu u potrebi ispružiti te zagaziti pučinom . Ne vuku se dakle sve la&dstroke;e konopom kao one pod Motovunom . Ove su obdan kao ptice orijaških krila , a obnoć kao pauci što kroče površinom vode pomoću stotinu drvenih nogu .

Leži Jože ; sluša pljusak vesala i gleda kako se tmora na zapadu polagano diže i širi po nebu , uvijek crnja i gr&dstroke;a .

- Voga ! - kliče netko pod palubom .

Gorostasu se pričinja da je čuo zviždanje bičeva , psovku i zveket lanaca . Pljusak je vesala sada brži i jači ; la&dstroke;a-pauk juri kao da joj nova snaga ušla u noge . Još časak , pa je nešto zagun&dstroke;alo , zašumilo i zapjevalo u utrobi la&dstroke;e . Glas je snažan ali prigušen , hrapav i dubok ; rekao bih da dolazi iz dubljina morskih , a pjesma je tužna kao plač .

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski ,

Ja nisan većdoma videl ni svoje zagledal majki .

Si l' cela mi , kuća bela ? Si l' mi , majko , prebolela ?

More , more sinje !

Pljuskaju vesla i prate svojom lupom to pjevanje u tmurnome sutonu . Gomile oblaka dižu se sa zapada : neki su suri kao gorske litice , drugi crveni poput plamena . Pučina je ovdje olovna , tamo mrkozelena ; mršti se i smrkava kao čelo što krije misao na krv i osvetu . Konopi na jarbolima zazujaše kao da za nečim tuže .

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu ,

Videl nis' bora va šume ni na nebe sunce žarko .

Si l' se , drevo , osušilo ? Si l' se sunce , ugasilo ?

More , more sinje !

Kako čudno klokoću one kapi što pužu niz podignuta vesla te padaju u vodu ! Kako čudno šumi more na kljunu galije !

Pest zemlji mi prinesite ! Bašelka mi struk darujte !

Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se .

Pa ću onput mirno slušat , ča mi šapćeš kroz galiju ,

More , more sinje !

Jedno je veslo puklo ; nad brodom je proletjela crna ptica . Pjesma umuknu .

Zazvoni zvono . Pauk-la&dstroke;a skupila noge , puvukla ih u tijelo i stala ; ljulja se na vjetriću koji je tek počeo duhati .

- Oluja će . Na jarbole !

I mornari se dugo trudili na križevima . Kada svršiše , si&dstroke;oše i posjedoše iza Jožinih le&dstroke;a , pokraj providura i kapetana la&dstroke;e , da večeraju .

Mrak se hvata , i prve se zvijezde ukazuju na nebu , tamu gdje je još vedro .

Jože leži i bulji u pramac . Ono mu pjevanje ne ide nikako iz glave . Tko to pjeva njegovim jezikom u utrobi galije ? Tko se to krije u toj tami ? Div opipa poklopac na palubi . Digne ga oprezno i gurne na stranu . Nešto se maknu u la&dstroke;i . Orijaška glava na zdepastim ramenima i na široku vratu pomoli se iz otvora , stane oči u oči prema Joži .

Divovi su šutjeli i promatrali se .

- Ko si , čoviče ? - upita šaptom onaj iz la&dstroke;e .

- Kliču me Jože , Šćavo , a i drukčije . A ti ?

- Ja sam se prije zvao Ilija ; sada me zovu Galjot .

- A ča delaš tu dole ?

- Vozim .

- Ča to ?

- Upirem u vesla .

- Ha , u one drvene noge . A kako ? Čim ?

- Evo čim - reče galeot i digu uvis desetak svojih ruku . Imam ih stotinu .

- Jak si .

- Krupniji sam od tebe , iako mnogo niži .

- Pa zač ne ishodiš iz te rupe ?

- Prikovan sam lancima , a i ne smim . Ošibali bi me .

- Tuku te ?

- Kao psa .

- Jadan ti ! Ćeš da ti pomognem ?

- Bilo bi prekasno . A ti , otkuda si i što radiš ovdje ?

I Jože ispriča galeotu svoje posljednje doga&dstroke;aje . Reča mu koješta o Motovunjanima i o njihovim šalama , o Barbabianki i šjor Zuanu . Galeot ga slušaše , mrk i zlovoljan , kao da ga to Jožino pričanje samo ljuti .

- Čemu se tako puštaš ?

- A ča bih ?

- Ne daj se ! Smrvi ih !

- Kako to ?

- Čemu ti sva ta snaga ?

- Da delam .

- A za koga ?

- Ma za svakoga . Za gospodare čija je zemlja .

- Ne tako ! Ruke su ti da radiš , ali prije svega za sebe i za svoje . One su ti da se njima braniš , da od sehe odbiješ nepravdu . A ona je zemlja tvoja ; čuješ - tvoja !

I galeot se poče žestiti . Da je on slobodan kao Jože ! Ali se ne može maknuti . Dvadeset je godina što su ga prijevarom zasužnjili dolje na jugu , pa mu odsjekli noge do koljena i turili ga u galiju da im vozi . Sputan je sa sedmero lanaca koje ne može istrgnuti iz la&dstroke;inih rebara a da ta rebra ne prelomi i ne potone s galijom . Ali on , Jože , tako jak i čil , pa - rob !

- Ti njih hraniš , a ne oni tebe !

Joži se pričinja da mu onaj mornar sipa vatru u lice , pa mu se sve nešto bljeska pred očima i gori u ustima , u grlu , u prsima . Sjetio se kako se providur prestraši kada se bacio magarcem u cer , i kako se prepanuše Motovunjani kad je zadrmao njihovim tornjem . Da , i u njemu je nešto od čega bi ljudi mogli zastrepiti . Nesvjestan dosada svoje nevolje i jada , Jože se ganuo nad tu&dstroke;om nesrećom , a taj novi osjećaj užiže u njemu još neugledano svjetlo . Na to o čemu mu galeot govori nije Jože nikada ni pomislio ; ta njemu se uvijek činilo da je u Motovunu sve onako kako mora biti .

- I mi smo ljudi kao i oni - govorio je galeot . Čemu im robovati kao marva kad smo od njih jači i bolji ? Pas ne da kost i tjera tu&dstroke;inca iz svoga dvorišta , a ti , Jože , puštaš da patuljci po tebi gaze i da ti sišu krv - ti koji si tako jak . Sramota od tebe , brate ! Čuj , la&dstroke;a će noćas na dno .

- Oh !

- Eto , sprema se oluja ; puklo mi je maloprije najbolje veslo ; ptica je zagraktala nad krmom , i ja sam nakon toliko godina vidio nebo i progovorio s našim čovikom . Oluja će bili strašna , i naša će la&dstroke;a na dno .

- A ti ? A ja ?

- Ja ću potonuti s galijom . Sputan sam ; hrom u obje noge ; vučem se po zemlji ko crv . Što bih da se i spasim ? Al ti si velik i jak ; tebe ne može ni more tako lako progutati - iznit ćeš živu glavu . Čuj , Jože , moraš mi se nešto zakleti .

- Ću .

- Da ćeš biti od danas kao pas koji ne pušta da mu otmu kost , i ne da drugome u svoje dvorište .

- Kunem ti se !

I galeot stane opet šaptati divu seljaku . Pripovijedao je Ilija o svome rodnome kraju , o borbama s Mlečanima tamo dolje na ušću Neretve . Pričao je sve što je vidio i doživio u svijetu kad je bio mla&dstroke;i , čil i slobodan .

- E , brate Istranine - veli storuki galeot bliješteći očima u polumraku mrkoga sutona i prignuv glavu nad Jožino uho - e , da si nas ti vidio kako smo gonili po moru brodove tih naših zlotvora ! Kao strile nebeske letili smo mi s ušća rike na njihove galije . Zvečalo oružje , grmilo more - lupa , krik , zapomagaj , da se nebo trese . I oni , dragoviću moj , padali u naše ruke kao miševi u mačje šape . Skoči na njihov brod , digni bokaportu - a u la&dstroke;i robovi : momci i dica , sve naša krv , naša braća što ih krvnici pohvatali , ili kupili u Grka i Židova da ih prevezu u Polu i prodadu . A mi , udri mlatom po okovima i grli jadnike ; Mlečiću konop za vrat pa ga penji na križeve . - Vratili bismo se zorom na Neretvu . Sužnjevi plakali od radosti a Mlečići visili kao gnjilo voće o grani . - Znaš , Jože , došuljali ti se mi jedanput la&dstroke;ama u Mletke , navalili i oteli im dvadeset djevojaka , sve mlade neviste , sve zlato još neizderato , s krunom na glavi , u bilom odilu , lipe i mile , brate moj , kao vile gorske . - Tako sam ti ja s njima dok me ne uloviše , osakatiše i živa ne ukopaše u ovu tamnicu da im vozim i vozim . A ti , visok kao planina , snažan kao medvid , pa trpiš , šutiš i robuješ . Sram te bilo , velim ti opet .

Jože ga sluša , i sve kao da mu se neka kora topi okolo srca .

Ilija zamuknu , obazre se po nebu s kojega su visili tmasti oblaci ; baci pogled na mornare koji bijahu upravo ustali , i prignu se prema Joži kao da hoće da ga još jednom bolje vidi .

- Zbogom ! Sad će oluja . Zatvori bokaportu - šane galeot i nestade ga u utrobu galije .

Jože namjesti na prijašnje mjesto poklopac ; čekao je što će se sada zbiti .

Nebo je bilo crno kao paklina ; tišina je ležala na vodama . Mornari su s fenjerima letjeli po la&dstroke;i , pregledavali čvorove konopa , vezali i pričvršćivali koješta po palubi , zvali se i bodrili jedan drugoga .

- Ej , Jože ! - klikne Barbabianka . Sad ćemo malko plesati . Da mi se nisi prestrašio !

Jože pomisli kako bi to bilo kad bi posegnuo rukom za tim bradatim patuljkom pa ga ulovio i bacio u more . Ali upravo u taj tren kao da je orijaška pesnica udarila o bok la&dstroke;e ; utroba joj zaječi , drijevo skoči pa se prigne . Izdajnički , iz zasjede , udari vjetar na la&dstroke;u ; razljutio se što mu ne po&dstroke;e za rukom utući je prvim udarcem , pa je sada tjera po pučini , drma je i goni kao ranjenu zvijer . Misli Jože da je to sve , pa mirno gleda kako će svršiti ta hajka . More se zatalasalo ; propinje se visoko i diže plotove o koje bi vjetrina htjela da udari drijevom i da ga smrvi . La&dstroke;a se uspravila i ponijela ; penje se uz talas , lebdi na vrhu talasa , baca se u one ponore , da sklizne niza strminu , strugne po dnu i jurne uz nov val .

Jože leži na palubi , šiban od vjetrine , razdragan urlikom vihora i šumom valova .

Ali se i nebo urotilo protiv la&dstroke;e . Grmi i sijeva . Vjetar udara sve jače , a talasi su kao planine . Zaškripali su jarboli i križevi ; kao da ih gvozdena ruka krši i lomi . Valovi se uzmahali ; jurišaju na krmu , penju se uz bokove pa se bacaju na palubu . Jože je mokar do kostiju . Eto , val se sunovratio na la&dstroke;u , pograbio mornara i povukao ga u more . Pukao i pao jarbol ; lupnuo diva u nogu .

- Kapitano , kamo nas tjera ? - krići Barbabianka iz rupe na krmi .

- Prema jugoistoku . Bit će zla . Bojim se kopna . E , kormilare ! E ! - trubi kapetan kroz neku cijev , ali kormilar ni mukajet . Odnio talas i njega i kormilo .

Srće galija , osakaćena i rasklimana , u noći i oluji , na milost i nemilost valova .

Vjetar urliče , grmi u oblaku , i more tutnji . Kad se bijes začas umiri , čuje se pjev u utrobi la&dstroke;e :

Nogi su mi polomili , strli su mi dušu mladu .

Brižan san ti na ten svete ! . Galebi , oj beli tići ,

Poletite dole k jugu , ter moju pozdrav'te majku !

More , more sinje !

Galeot Ilija pjeva u mećavi svoju posljednju pjesmu , Jože se ne miče i udiše punim plućima olujni zrak . Sjeća se jesenjih noći kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s gora kraj Buzeta niz dolinu motovunsku . Talasala se šuma pod udarcima vjetrine , kršile se grane i pucahu hrastova debla . Pričinjaše se njemu da šuma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje vučjih čopora koji srtahu kroz lugove . Spominje se Jože kako bi svu noć probdio usred šume , plašeći se toga užasa . - Sada je razgalio prsa da ga vjetar jače lupne . Okreće se prema valu da ga dočeka , ali ne kao neprijatelja nego kao rvača na kome će okušati svoju snagu . Osjeća da mu je nešto novo prokipjelo žilama , prostrujalo srcem , sinulo u duši , nešto što je jako kao taj šum , i što ga prenulo i promijenilo . Div pjeva .

Sila izbija i diše iz Jožine pjesme . Pjeva Jožc ; a tužno i muklo , kao da plače , otpijeva mu Ilija iz utrobe galije .

Mornari , vezani užetima na krmi i pramcu , slušaju riku mećave i pjesmu divova . Strah im je zavladao dušom ; nikad dosada ne osjetiše tako svoje slabosti .

Oblaci se spustiše još niže ; prasnuše gromovi i strijele ; otvoriše se ustave nebeske . Kiša udari .

La&dstroke;a je kao zvijer koju je umorila duga hajka pa se jedva vuče . Skršio je i odnio talas mostiće na palubi , prelomio je pramac i oštetio krmu . Sad se igra s la&dstroke;om , i sve kuša kako da joj istrgne rebra i prodre u njenu utrobu .

Vinuo se urlik iz grudi mornara . Galija je udarila o nešto , strugnula o dno , pa se opet digla na valu , i tresnula o pijesak .

- Propadosmo ! Sika !

Jože skoči u vodu , zagazi do povrh koljena . Kiša ga šibala i valovi ga udarahu o bokove penjući mu se na ramena , napinjući se da ga odnesu .

- Ilija ! - klikne gorostas i pruži ruke da se dočepa la&dstroke;e i da digne poklopac na palubi . Ali talas zgrabi opet brod , ponese ga sa sobom .

Jože ostane sam , buljeći u tamu . Val ga potisnu naprijed i orijaš opipa liticu . Dugo se Jože mučio i obilazio okolo klisure , dok napokon i na&dstroke;e kuda će se popeti .

Div sjedi na litici i sluša pod nogama , povrh glave i sve naokolo glasove razljućena mora .

Sjedi Jože u vjetru i daždu i misli na sve ono što mu reče galeot Ilija čije bugarenje kao da još čuje u lupi i šumu .

Crna koprena , satkana od tame i magle , rasvijetljena munjama , mučena kišom i vjetrom , obavija gorostasa . Valovi dojuriše odnekud - htjeli bi srušiti hridinu što im prkosi i oteti joj diva koji se na nju uspeo . No Jože se drži rukama za njene kukove , upire nogom i dočekuje prsima napadače . Spominje se priče po kojoj je praotac mu Vukan odolio pod motovunskim brdom navali divljih bikova , hvatajući ih za rogove i zavijajući im vratom . Osjeća da je sunce saželo danas u njegovu krv vatrene sokove i da su galeotov govor i oluja istresli iz njegove duše svaki strah , onako kao što vihar kida na stabla sve suho i gnjilo . Klikće Jože u tami , vjetru i kiši . Uživa u toj prvoj borbi i poziva na mejdan talase . Nalik na čopor divljih konja jure valovi preko hridine , ali je gorostas uvijek tu , uspravan i napet kao luk . Prkosi bijesu i pjeva .

Kiša popušta ; nebo se vedri .

Puca zora , i gorostas je ugledao kopno što ga u tami nije mogao naslutiti .

Sviće . Ra&dstroke;a se sunce na planinskome bilu . Sliči lanac labinskih gora visokome nasipu na koji skače pa se onda niza nj ruši , bliješteći se na obroncima , iskreći se na zaravancima , bljeskutajući se po šumama i zatonima , val svjetlosti . Otvorile se , rekao bi , ustave nebeske , pa se niz goru sunovraćaju žitki valovi da poplave zemlju . Bliješte se kao smaragd jasenove grane , bijele se kite trnova cvijeta , crveni se kao krv makovo polje na proplanku . Nalik na veliku modru zmiju vijuga se Raška draga , dok joj se talasi iskre poput ljusaka . Valovi se još uvijek pjene okolo diva , ali nema više srdžbe u njihovu vrenju : grme sada jutarnju pjesmu u slavu sunca i plavetnila što je razapelo šator nad pučinom i nad kopnom .

Jože se spušta u more .

Gorostas roni nogama u pijesak , kroči prema kopnu . Valovi mu skaču na pleća guraju ga naprijed lomeći se u pjenu na njegovim le&dstroke;ima , pa ga onda vuku svom silom natrag . Ali im Jože odolijeva . Ide polako sve naviše ; diže se iz mora , obasjan prvim tracima sunčanim , okrunjen pjenama , ovjenčan algama , uspravan kao kakav morski bog .

Strah i trepet zavlada o Spasovu po gradovima i plemićkim dvorima istarskim .

Iza Uskrsa , u osvitak dana , izbaci more gorostasa na obalu Raške drage . Ta je neman sigurno razlupala i utopila obnoć neku mletačku galiju jer su valovi izmetnuli onoga istog jutra na grebene skršene jarbole i vesla . Vidješe ga pastiri kako se odmara i sunča na pećini . Motrili su ga izdaleka preko klanca . Oni bi se i zakleli da mu vidješe gubicu , oštru kao u dupina , i riblji rep kojim je mlatio travu okolo sebe .

To su pripovijedali pastiri , a po selima uz dragu tvrdili ljudi da su vidjeli Antikrsta , visoka kao goru , svega razdrpana i mokra , gdje kroči po strani sa štapinom ili gujom u ruci ; prekoračio je u hodu crkvicu pokraj ceste i krenuo dalje prema sjeveru . Ah nisu samo te glasine tjerale gra&dstroke;ane i barune u strah i gnjev . Gorostasu ne bi dosta što prestraši vlastelu , kao da je i on neki , nego mu se prohtjelo upravo njih i oštetiti . Ono je morsko strašilo u čovječjem liku naišlo na Jurića , gorostasna momka koji je već dvjesta godina u službi vlastelina u Kršanu , pa ga nagovorilo ili prisililo da baci u rijeku gospodarev plug i da ga slijedi . Jurić ga povede k ljudeskari što ore njive i pase stoku plominskoj gospodi , a zatim pod grad Kozjak , Belaj i Lupoglav , u Poreč , Pazin i Buzet . I u svakome se mjestu odmetnuo kmet-div od svoga gospodara .

U malo dana sakupi taj došljak oko sebe dvadeset drugova i povede ih u gore , negdje izme&dstroke;u Pazina i Motovuna .

Čudne su glasine kolale naokolo . Divovi su se povukli u šume ; spremaju se na navalu . Od debala cerova prave oni batine s kojima će sići u gradove i zametnuti krvavo kolo . Zakleše se da će se hraniti samo ljudskim mesom , napajati se krvlju i grijati se na požaru gradova . Govorkalo se da njihov broj raste iz dana u dan i da se morski čarobnjak okrunio kraljem divova . Posljednje i najstrašnije što se pripovijedalo bijaše da su divovi počeli zidati grad na vrhu gore o kojoj se govorilo da su na njoj stanovali već davno Psoglavci , grdne nemani , poluljudi i polupsi , koji su lovili djecu po selima pa ih pekli i proždirali . Vidješe divove kako voze kamenje i klade uz strminu . Svaki kamen kao vo , svaka greda kao kula . A netko reče da je grad već sazdan - golem i strahovit . Opasao ga zid i obranio ga toranj iz kojega suklja dim i vatra kao iz vulkana , a plač i urlik ore se nadaleko .

Tako se pričalo po Istri ; i svi gradovi zatvoriše svoja vrata , i svi plemićki dvori digoše mostove i postaviše straže .

Bez kmeta-divova opustješe pašnjaci , podivljaše vinogradi i njive gotovo po svoj Istri . Prvi koji se prenuše bijahu grofovi i baruni . Plemenita je krv kričala u njihovim žilama . Oni da strepe od tih kmetova ? Oni da se boje tih prosjaka ? Valja ih potražiti i potjerati bičem u ruci na rad i rabotu ! A zarežaše , i gra&dstroke;ani ; ali u njima ne zašumi krv nego zapišti želudac . Gdje nam je zelje , voće i meso ? Cekin za čašu mlijeka ! Dukat za glavicu kupusa ! Sve ćemo im obećati , samo nek se vrate !

Plemići iza&dstroke;oše iz svojih kula , podeštati i glavari iz svojih gradova i sastaše se da vijećaju kako doskočiti jadu i sramoti .

Plemići su mislili da divove treba utući i pogubiti . Samo ako se koji kmet sam predade , bit će dostojan da živi i da dalje služi gospodaru . Motovunski kamarlengo Civetta mislio je drukčije . Bez kmetova se ne da živjeti . U Motovunu su npr . gra&dstroke;ani uzalud pokušali da se late motike , sjekire i pastirskoga štapa : mišice su im za taj grubi posao preveć slabe , dlanovi preveć meki . Kmetovi su kao gnoj koji zaudara i kalja , ali je ipak od potrebe . Moramo im štedjeti život i privući ih opet k sebi . Jedino taj strani orijaš koji se stavio na čelo bune , zaslužuje smrt . Ali - jer se možda Motovunjani ne varaju u sumnji da to nije nitko drugi no njihov Veli Jože - kamarlengo hoće da na lijep način vrati motovunskoj općini toga obješenjaka . Neka se dakle pošalje deputacija k divovima . Civetta se nada da će okretnost i hitrost slaviti pobjedu nad grubom silom i gluposti .

Iza duga pravdanja i zatezanja nadvlada riječ ratobornih plemića . Odluče da će vitez Odo i barun Braccioduro odjezditi put grada orijaša . Pratit će ih izdaleka oružane čete plemića i gra&dstroke;ana svake ruke . - Nadaleko i naširoko slavilo se ime viteza Oda Wachsensteinskoga , gospodara Kozljaka tamo pokraj Čepićkoga jezera . Odo je nekada sjekao glave Saracenima u Svetoj zemlji i gonio Maure po Španiji . Deset se godina čudila zemlja njegovim djelima . A kad se sruši pod Odovom toljagom i posljednja dušmanska kula , kad klonu pred njim u krv i prašinu i posljednji poganski borac , povrati se taj hajdučina u svoj Kozljak da se odmori i spremi na nove borbe . Da mu se srce ne raznježi i da mu mišica ne omekša u besposlici , jačao je ruke i noge na svojim kmetovima , dok su te kukavice kričale od jada i tužakale se na viteza jer nisu mogle shvatiti kako je plemenito trpjeti nešto od svoga gospodara kad se radi o dobru sviju . - Mladi je barun Braccioduro , gospodar dvorca Pietrapeloze , bio tako&dstroke;er čuven kavalir . Slovio je kao najodličniji konjanik , kopljanik i majstor u mačevanju . Sa svih turnira vraćao se proslavljen . Nešto je ipak nedostajalo njegovoj slavi - nije još imao prilike ubiti čovjeka . Probode jednom u srdžbi dva kmeta , ali kmet nije čovjek . Barun ciknu od radosti kad dozna da će uz Oda u boj junački .

Takva bijahu ta dva ljuta zmaja , pa su gra&dstroke;ani i plemići bili sigurni da će svladati buntovnike .

Cijelog proljeća išle su u Pazin čete da se sakupe , da se postave u bojne redove i krenu prema bedemu na vrhuncu Psoglavčeve gore .

*

Iz pradavnih vremena čudili se Istrani visoku brijegu baš u srcu zemlje . Vrhunac je brda prostran , ravan kao dlan i gotovo sasvim go jer samo dvadesetak cerova strši u sjeverome uglu te poljane . Opasan je zidom kamenja na kojemu nema traga udarcu zidareva malja . Te su litice samo složene jedna na drugu . Na njima bujaju lišaji , zeleni se paprat , raste po koji grmeljak . - Narod priča da su to ostaci i ruševine grada što ga već davno sazidaše Psoglavci koji su krali po selima blago i djecu , pa koja sreća što im se zameo i trag ! Iskopaj ma gdje jamu na vrhuncu , pa ćeš naići na kosti i lobanje , a naći ćeš i neke kamene sjekire , kugle , igle , i bog bi ga znao ! Bilo što bilo , to je grad Psoglavaca i mjesto je prokleto .

I baš na to Psoglavčevo brdo povukla se Jožina četa . Divovi su samo nešto znali o tim pričama . Oni se tu nastane ne hoteći slušati Jožu i dignuti ruku na svoje bivše tlačitelje .

I kmetovi počeše krčiti strmine , orati doce .

Od zore do mraka zveketahu motike po ledinama . Krčevine se pretvoriše u njive i vrtove . U zemlji klijalo sjeme i pupale mladike ; trava rasla sočna i rosna ; goveda se množila . Težaci se sami ču&dstroke;ahu toj blagoslovenoj grudi koja je bogato naplaćivala njihov trud . Kao da su vile sijale preko noći u brazde sjemenje , jer bi već do koji dan probile na oranici klice , pa su orači govorili : " Tko nam to pred zoru prostire zelene sagove na polja i njive ? " - Radovahu se divovi ; jedino je Jože mrštio čelo kao da mu ipak nije pravo . Preko cijelog dana kopao je u docu , kineći se kao nitko drugi . Zemlja je škripala , stenjala i ječala pod udarcem njegove motike , pod snagom njegova pluga . Go do pojasa , crven od napora , prašan i kaljav , parao je i rezao zemlju u sunčanoj žegi , u vjetrini i na kiši , ali kad bi se uveče vraćao na goru , kliknuo bi : " To je sve dobro i lepo , ma je galjot Ilija htel neč drugega od nas ! " - Dani su prolazili , žito je raslo , voće je dozrijevalo po vrtovima . - Umirio se i Jože . Začarala i njega zemlja okolo Psoglavčeva brda , zatravila ga i osvojila . Živio je samo za nju , pa bi jedino kadikad planula u njegovu srcu mržnja na bivše gospodare ; buknula bi , ali i utrnula poput iskre pod hladnim pepelom .

Ugrije ljeto , i usjevi se zatalasaše . Zazeleni se zelje po docima . Borići i hrastići uzniješe se gustim krošnjama . Divovi su radili mirno i bezbrižno .

Mučili su se kao nikada dosad , ali ih je ta rabota opajala zadovoljstvom , srećom , koju su osjećali prvi put u životu . A kad vidješe da je sve zeleno i zlatno okolo brda , počeše popravljati zidine svoga grada i graditi u njemu noćišta . Posjekoše grede po šumama i podigoše na glavici brijega daščare za stoku i za se . Drven grad , opasan zidom kamenja i okrunjen vijencem cerova , uznije se na vrhuncu . Sličio je izdaleka , u osvit dana , konjaniku koji motri s visoka kraj ispod sebe . Kad su divovi zabadali koce u zemlju , nai&dstroke;oše na svu silu kostura koje pokupiše da ih zakopaju na poljani usred grada .

Kopao Jurić dva dana jamu , kad mu najednom zveknu lopata i nešto zasja u tami . Kmet se prignu , kleknu i zaroni rukama u neke sjajne i hladne pločice .

- Ča je ? - upita Jože koji je vukao kosture k jami .

- Drž' ! - ozva se Jurić i dignu šaku punu nečega .

Jože prihvati .

- Ča je to ? - upita Jurić vireći iz jame .

- Novac . Zlato .

- To je trdo , ne je se .

- Ne znam ni ja zač služi . Ali su Motovunjci kako ludi za tom šuškarijom . A je još ča dole ?

Jurić pusti lopatu , prignu se pa se uspravi , držeći u rukama dva lonca iz kojih istrese novaca , prstenja i lanaca .

- Viš ! - reče Jože - to je neč drugo . Zove se prstenje . Takve kolobare nose Motovunjci na prstih , a to drugo ženske nose na uhu .

- A zač ?

- E , tako . To je znak da ne smiju delat .

- Ču napred kopat ?

- A zač ne ? Hiti sve to van dokler iskopaš jamu . Nam to ne služi .

Jurić je dalje kopao , vitlajući uvis pune lopate novaca , prstenja , lanaca i naušnica , srebrnih čaša i pehara . Jože je kupio po poljani kosture , dizao bremena na le&dstroke;a i nosio ih na rub jame da ih složi u stog .

Jože zagazi u blato , prignu se nad jamom :

- Ej , Jurić ! Dosta . Počnimo .

Jurić skoči iz jame .

Divovi počeše bacati kosture u rupu .

- Znaš , Jurić , da ti se prav čudim . I ti si s njimi , uvek - najednom će Jože .

- Nego da sam kad imaju pravo . Ča ni tako sve u redu ? Gospodari nas pušćaju u miru , a mi njih .

- A da najedanput pridu ?

E , onput bi jim rekli nek pojdu , da nećemo . Ča bi nam ?

- A , tako ! Ali je galjot Ilija drugačije predikal ; nek nam oni daju nazad ča je naše !

- I ti odmah s tim svojim Ilijom . On ni znal ča nam treba . Mi smo takovi . Ubit , izgoret , isterat ! Ma zač , kad nam je tako dobro : bez napasti i bez greha . I sve ti je zaludu ča govoriš . Učinili smo te za poglavara , a ti si sam obečal da nas nećeš vodit na tuje .

- Ali ako oni navale ?

- E , onput - ne znam .

Kosturi su već svi ležali u jami ; rupa je bila gotovo puna . Da je poravnaju , gurnuše u nju nogama one novce i prstenje . Zlato i drago kamenje sjalo se na suncu i bolo divove u oči . Jurić zagrnu sve to s nekoliko lopata zemlje ; da poravna još bolje jamu , lupnu o zemlju svojim teškim nogama i reče :

- Tako nam je dobro . Nič nam ne fali .

Divovi se latiše motika i počeše silaziti u do gdje su im drugovi radili , kad najednom stadoše iznena&dstroke;eni i začu&dstroke;eni . Niz brežuljak koji je stršio na zapadu Psoglavčeva brda i zvao se " Štrigina glavica " , silazile su čete konjanika a za njima redovi pješaka ; - lepršaju zastave , ječe trube , zveči oružje . Jedno dvjesta koračaja pred vojskom jezde dva viteza u sjajnom panciru , sa perjanicama na šljemu , štitom o lijevom laktu i s kopljem u desnici .

- Ko su ti ? - upita Jurić .

- Ča ne vidiš ? Oni : naši gospodari . Nisam li ja pravo govoril , a ?

- Pa ča ćemo ? Ča će sada bit ?

- Ča bude , bude . Ala jih ima , kako mravi !

Jože ogradi rukama usta , pruži vrat i zagrmi :

- E , ljudi ! Tecite gori ! Tecite , - e !

Divovi u docu bijahu već prije ugledali vojsku i sad su spremali poljsko oru&dstroke;e da krenu uz Psoglavčevo brdo .

- Bilo bi bolje da smo poslušali poglavara Jožu - reče jedan od njih . - Eto , gredu da nas jade , pa ćemo morat i na silu da ih natučemo .

- Muč' ! - ozva se pazinski kmet Liberat . - Ča će oni nam ! Nas je dvajset , pa ćemo jih lahko poterat . Homo gori , pa ćemo vidit .

- Ne - reče onaj prvi . - Pogazit će nam dolce . Zač da nam delaju škodu ? Poterajmo jih odmah .

Divovi nisu znali hoće li vojsci u susret , kad zaori s visoka Jožin poziv .

- Poslušajmo glavara ! - reče Liberat .

Ne potraja dugo , i divovi su sjedjeli okolo Jože na zidini Psoglavčeva grada . Jože ih opet savjetovaše da potuku te silnike i osvete galeota Iliju . Ali se stariji kmetovi opriješe . Dogovoriše se da ne liju krvi , ali da nikako ne puste gra&dstroke;ane preko zidine . Kad im dozlogrde , onda će ih potjerati . Ta što bi ti žabići protiv dvadesetak ljudi ? Sve je lako kad ih se oni više ne boje kao ono prije . Gle , gra&dstroke;ani su već stali : rekao bi da im se ne da preko doca .

I zbilja , čete se bijahu zaustavile na dnu brežuljka . Gledale su usjeve u dolini , vrtove po strminama i one divove gore na zidini . Odmarale su se od putovanja i bodrile usklicima viteza Oda i baruna Bracciodura koji su dalje kasali preko doca .

Vitezovi su letjeli kao strijele . Pro&dstroke;oše začas do i nagnuše uzbrdo .

- Gledaju nas , a ne miču se - reče Braccioduro .

- Kmetske duše . Već se boje - odgovori Odo .

- Hop ! Hop ! - ubode barun konja , željan da se proslavi utisnuvši prvi svoje koplje u trbušinu kojega orijaša .

I vitezovi banuše pred Psoglavčevu zidinu .

Braccioduro potegnu uzde i puhnu u rog .

- Ča bi hteli , gospodine ? - upita Jože .

- Iza&dstroke;ite nam na mejdan ! - reče vitez pa propne konja i zavitla kopljem .

Ali divovi kao da ih ne razumješe .

- Kukavice ! Mrcine ! - vikaše Odo . Iza&dstroke;ite i dva na jednoga .

Divovi samo sjede na zidini i gledaju .

- Juriš ! - klikću vitezovi pa namještaju koplje i bodu konja .

Jože se dosjeti zlu i dignu brzo nogu koja mu visila niza zid . Ali se nevješti Jurić ne maknu , pa mu Odovo koplje u&dstroke;e u meso .

- Vrag te ! - ciknu Jurić .

Mladi gorostas istrgnu koplje iz mesa , skoči sa zida koraknu hramajući prema vitezu i udari nogom Odova konja u trbuh . Kobila poleti u zrak i tresnu s gospodarom u travu .

Divovi prasnuše u smijeh , ali Braccioduro usplamti srdžbom i nagnu na Jurića . Gorostas ga prekorači i uspne se na zidinu . To razveseli mla&dstroke;e divove . Sad su kmetovi držali noge niza zidinu ; gledali kako se vitez Odo koprca pod kobilom , i igrali se hitrosti s plemenitim Bracciodurom ; on njima koplje u gnjat , a oni noge uvis . I ta bi zabava potrajala dosta dugo da Jože ne zamahnu najedanput nespretno nogom te udari baruna baš u prsa . Braccioduro se vinu uvis , padne u grm iz kojega se doskora i dignu , ali oštećena oružja , uzdrmanih kostiju . Odo se bijaše uto iskopao ispod konja ; on se lati trublje i zatrubi do tri puta .

Na taj znak maknu se čitava vojska dolje u dolini .

Uz viku i kričanje udariše čete preko doca , nagnuše niza strminu . Vrve kao mravi , penju se kao valovi uz obalu . Pokrile su stranu brijega i već se tiskaju prema zidu . Oružje zveči , koplja lete i psiču strelice .

- Naprijed ! - zagrmi Odo . Neki su ranjeni . Ne liju krvi .

- Udaraju samo nogama . Naprijed ! - kliče Braccioduro kojemu se duša već vraća u prodrmane kosti .

- Veli Jože ! Veli Jože ! - kliču Motovunjani .

I gra&dstroke;ani , osokoljeni , vrve oko zida , penju se uz kamenje s noževima u zubima .

Divovi se smeli , ne znadu šta će ; guraju gra&dstroke;ane rukama i nogama , straše ih riječima . To potiče osvajače na veću smjelost ; penju se i po nogama divova - psuju kao pravi gospodari svoje glupe kmetove .

- Jože - javi se Jurić koga peče rana na nozi - ćemo ih ?

- E - odgovara Jože - ja bih .

- Ne ! - kliče kmet Liberat .

- Ča ćemo onda ? - pitaju divovi svoga glavara .

Jože se časak zamisli pa pokaže rukom cerove iza daščara .

- A vi jih pometite !

Nekoliko divova pohrli k stablima . Povratiše se s iščupanim cerovima , obrnuše korijene uvis , zagaziše u gomilu .

- Ho ! Ho ! - kliknuše kmetovi pa raširiše noge i počeše mesti tko zid tko strminu .

Nastade zapomagaj , metež , bježanje . Gra&dstroke;ani su vrcali , u zrak , padali u travu , valjali se niz obronak , tulili i rikali , izmučeni , razdrti i prašni , dok su orijaške metle mele nemilosrdno i snažno , bacajući ih sve naniže , goneći ih po trnju krševita obronka .

*

Gra&dstroke;ani se utaboriše na Štriginoj glavici . Rekoše da valja kazniti te razbojnike , povesti opet u tor podivljale ovce .

Kamarlengo se Civetta radovaše neuspjehu vitezova , govoreći o deputaciji koja da se pošalje kmetovima .

Iza duga pogovaranja odlučiše da motovunski , pazinski i labinski podeštati krenu s kamarlengom u grad orijaša i da kakogod sklone težake na povratak .

- Sramota ! - zgražahu se baruni . - Ugovarati s kmetovima !

Ali se podeštati uspeše na magarčiće i zajahaše u dolinu , skromno i tiho , bez vjesnika i bez pratnje . Svaki je od njih htio ozbiljnim i dostojanstvenim držanjem sakriti strah koji im je tištao dušu ; samo je Civetta škiljio zlobno očima siguran da će prije ili kasnije prevariti ljudeskare .

Sunce je bilo visoko na nebu kad podeštati stigoše pod zidinu .

- Ča žele ? - upita ih Jurić koji je onaj dan čuvao stražu .

- Htjeli bismo govoriti s vašim poglavarima .

- A , tako ! Onda počekajte . Jože ! Liberat ! Toma ! o-o-oj ! - ookne kmet .

Deputacija nije dugo čekala . Na zidini se pokazaše Veli Jože i dva druga sijeda gorostasa .

- Oni su , šjor podeštat ! - reče Jože svomu bivšemu glavaru i sjedne na zid . - Ča bi radi ?

Motovunskog podeštata osokoli taj doček i poče držati govor koji mu se već dva dana vrtio po glavi . Reče Joži kako se raduje što gorostas nije nastradao na Barbabiankinu brodu . Motovunjani su ga dugo očekivali , pripravljajući mu pečene volove i brente vina , jer gra&dstroke;ani još uvijek štuju Jožu . Zašto se dakle ne vraća gospodarima ? Čemu je pobjegao u to leglo Psoglavaca , u tu prokletu goru ?

- Al' nam je tu lepo ! Delamo . Slobodni smo .

Podeštat nije očekivao da će iz Jožinih usta čuti te rijcči , pa nije znao što bi odgovorio . Ali se umiješa kamarlengo i zamoli Jožu neka mu pokaže pismo u kojem stoji da je kmet ravan gra&dstroke;anima i da može biti slobodan . Jože se zbuni . Kamarlengo ga onda upita zna li on što to znači : biti slobodan .

- Ne znam , ma eto ... Sada mi je nekako drugačije . Sad mi je delo milije . Sad je sve to moje . Čovik sam ka i oni .

- Tako je ! Tako ! - oglasiše se ona druga dva gorostasa .

Civetta ne odgovori . Divovi mu se pričiniše u taj čas još veći no zbilja i bijahu .

- Jože ! - upita podeštat - hoćeš li dakle s nama !

- Gospodine - odvrati div - pustite vi nas ! Da bi kmeti hteli mene poslušat , došli bi mi k vam da nam povrnete sve ono ča je poli vas a je naša muka i trud .

Podeštat se uprepasti na te riječi . Udari u obećanja . Kmet će uživati ista prava kao i gra&dstroke;anin ; općina će ga hraniti .

- Znaju , gospodine - prozbori kmet Toma - mi nećemo nikako više k vama . Pozabite nas i delajte sami na onih njivah .

Podeštati se pokunjiše i počeše se spremati na odlazak . Ali Jože prekorači zid , stane pred njima :

- Počekajte . Neću da grete praznih ruk .

Gorostasove šake bijahu pune zlata i srebra .

- Dio santo ! - kliknuše podeštati .

- Snamite klobuke ! - reče Jože .

Izražaj sreće sinu na onim licima ; oči zabljesnuše .

Iz Jožinih ručetina padalo prstenje , lanci i dukati u plemićke šešire . Podeštati gurahu jedan drugoga , dizahu se na prste ; spružena vrata , uzdignute glave , otvorenih usta i raskolačenih očiju tiskahu uvijek naviše šešire prema rukama iz kojih je padala zlatna kiša .

- Ima ga još , Jože ?

- A meni ništa ! - reče kamarlengo .

- Tebi ne dam ! Si hud čovik - rekne div i skoči na zidinu .

Mirina je sada bila opet pusta , samo se vidjela Jurićeva glavurda okrenuta prema Štriginoj glavici .

Podeštati uzjahaše oslove , pohitaše niza stranu .

Na vijest da su se podeštati vratili s Psoglavčeva brda s punim džepovima zlata , uskomeša se tabor gra&dstroke;ana . Psoglavčevo je brdo puno zakopana zlata , i kmetovi bi sada mogli zidati palače , kupiti sve mletačke gradove . I gra&dstroke;ani su hrlili k podeštatima da vide i opipaju novce , prstenje i lance . Ali je taj novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima koji poniješe sve svoje na ono brdo da ih Atiline čete ne oplijene kad je ono Bič božji prolazio Istrom . Gra&dstroke;ani su dakle pravi baštinici toga blaga , a kmetovi su razbojnici koje valja prisiliti da povrate što nije njihovo . Zlato se mora porazdijeliti izme&dstroke;u gra&dstroke;ana jer je zakon - zakon . Psoglavčevo brdo nije svojina kmetova-divova jer kmet ne može imati ni pedlja zemlje pod kapom nebeskom ; sve je vlasništvo gra&dstroke;ana i plemića pa su zbog toga ti gorostasi do dva puta lupeži . Najviše su galamili oni iz Motovuna , iz Pazina i iz Buzeta , jer se Psoglavčevo brdo nalazi na me&dstroke;i njihovih općina ; svaka je pače od tih triju općina dokazivala da je ono brdo njezino . Baruni su govorili da su plemićka prava mnogo starija od općinskih ; Psoglavčevo je brdo i sve ono što je na njemu i u njemu imanje istarskih plemića ; pogledajte samo one novce i prstene : na njima su grbovi i krune - baš njihovi plemićki znakovi . Pravo je i pošteno da im podeštati dadu i ono što su dobili od Velog Jože . Gra&dstroke;ani su htjeli da se zlato odmah porazdijeli jer ga je gorostas darovao svima njima a ne onoj trojici podeštata . Motovunjani su pak rogoborili da sve ono što potječe iz Jožinih ruku pripada jedino njima jer je Veli Jože motovunski kmet . U taboru se nije nekoliko dana ni jelo ni spavalo . Govorilo se , raspravljalo i snivalo otvorenih očiju o hrpama prstenja , o gomilama lanaca i o kiši novaca . Kao da je groznica tresla kostima plemića , kramara i trgovaca . Ma koliko vikali na divove , nisu se ipak mogli složiti kako i kada da opet navale na gorostase . Htjeli su prije znati čije je zlato i koga će ono dopasti . Usjevi su zorili u ljetnoj žegi , kmetovi su radili u docu i po obroncima , a gra&dstroke;ani su provodili dane u sva&dstroke;i i kavgama .

Do dva puta pokušaše plemićke čete bojnu sreću i jurišaše na zidinu divova , ali se vratiše izlupane i osramoćene .

- Ti su divlji kmetovi praunuci kozara Polifema . Nisu dostojni da se s njima mjerim - reče barun Braccioduro .

- Tu je neka čarolija posrijedi - prozbori vitez Odo .

- Začarane metle ! - rekoše uz porugu gra&dstroke;ani . - Bolje tako jer bi inače baruni postavili svoju šapu na ono zlato .

Na veliko čudo sviju plemenitaša kamarlengo je Civetta samo šutio . Bijaše se osušio kao kolac , pustio da mu raste brada , i zgrbio kao starac . Otu&dstroke;ivao se od drugova i sjedio satove na vrhu Štrigine glavice , žmireći očima prema gradu divova . On je nešto čekao . Jednog se dana vrati kradom u Motovun .

Gra&dstroke;ani su sada zbijali šale , govorili manje o zlatu i divovima ; ležali su i spavali na svome brdu .

Ali to nehajstvo i ljenčarenje bijaše samo prividno ; obdan se odmarahu od noćnoga truda i bdjenja . Netom bi se smrklo , spuštao se gra&dstroke;anin u dolinu , i to ponajviše sam ili s kojim od pouzdanijih drugova . Silazili su u do i verali se u tami okolo podnožja Psoglavčeva brda . Kopali su svu noć zemlju amo-tamo po obronku brijega i vraćali se pred zoru na Štriginu glavicu , iznemogli i razočarani . Ali ih je nada opet tjerala u dolinu . Zlato je moralo biti negdje gore okolo vrhunca . Da ga je jednom naći , pa iskopati ga i pobjeći ! Tko će da svlada gorostase ? Pa kad bi im i pošlo za rukom , htio bi svaki da grabi i nosi . Sam naći , sam uživati ! I gra&dstroke;ani se počeše šuljati sve naviše . Tražili su i kopali po kršu i trnju , u veliku strahu ali zlatu ni traga . " Još više pod samom zidinom ! " pomisliše oni . - O ponoći obilazile neke sjene mirinu Psoglavčeva grada . Kao da su velje gliste i krtice kopale obnoć rupe i rovove . Divovi su , umorni od truda , spavali noću kao zaklani , a gra&dstroke;ani se počeše penjati i na zidinu . Buljili su kroz tminu u nijeme daščare i skakali sa zida netom bi u kojoj staji zamukala krava . Najsmjeliji od svih bio je motovunski postolar Škarpa i njegovi drugovi . Oni su jedne noći preskočili zid te iskopali jamu pokraj daščare , ali ne na&dstroke;oše no nekoliko gnjilih lubanja . Htjeli su kopati i drugu jamu , kad se otvoriše vrata na daščari , i velika sjena banu pred njih .

Motovunjani se ukočiše .

- Jao ! Nemojte nas ! Milost ! - zajaukne hromi crevljar .

Div kleknu i složi ručetinama ona četiri junaka u jedno breme .

- Ki ste ?

- Motovunjani . Ja sam Škarpa .

- Spominjem se . Oni šepasti i zločesti . A ča išćete tuka ?

- Ma ... Kazat ću sve . Zlato .

Jože se uznemiri . Imao je u šakama crevljara i četiri od onih momaka koji mu začepiše kaljavim sijenom usta kad je ono pjevao pred motovunskom zidinom . Kao da sada opet čuje Ilijine riječi : " Osveti sebe i mene ! " Ta on se zakleo galeotu da će se otresti ropstva i da će se osvetiti , a ovoga drugog obećanja nije još izvršio . Dosta mu je malo bolje stisnuti prsti , i Iliji će biti odmah lakše na dnu mora , u utrobi utopljene la&dstroke;e . Ali kao da čuje glas kmeta Liberata : " Ne lij krv - greh je ! " i te mu riječi grme u ušima kao zapovijed . Jože otvara šaku ; neće da ih zgnječi kao crve ali će iskušati njihovu gordost od koje je toliko pretrpio .

- Želite zlata ?

- Zlata ! - kliknuše gra&dstroke;ani , i Jože vidje kako im oči zasjaše u tami .

- Ja , al' vam ga neću darovat . Morate ga zaslužit .

- A kako ?

- Pridite nam pomagat kada delamo dole u dolcu .

- Hm ! - zamumlja crevljar .

- Ja ću - reče jedan od momaka .

- Glejte , ovakih ćete dobit - nastavi div i dade im da opipaju novac .

- Ću i ja - šanu i drugi momak .

- Pa dobro - reče Jože . Sada pojte , i čuvajte se ove zidine jer bi vam se moglo ča slabega dogodit .

Motovunjana nestade ; div legnu .

Sve je mirno u ljetnoj noći , jedino leganj zacvrkuće kadikad zašuštav nad stajom , dok psi na Štriginoj glavici ževkaju i reže . Noć je topla . Čas je kada smilje i majčina dušica liju iz čašaka miris . Zvijezde trepeću - bde , budne i šutljive , nad uspavanom zemljom .

Jože leži na travi , gleda u tamu i osjeća kako mu noćni mir prodire u dušu da ga raznježi i udobrovolji . Glas mu šapće iz dubljine duše da je lijepo i plemenito što odolje napasti i ne zadavi one patuljke .

Dugo sluša gorostas mukanje krava u stajama i dihanje usnulih mu drugova u daščarama , dok ljetna noć baca na nj koprene , proka&dstroke;ene mirisima , nakićene iskrama , škropljene rosom .

Puhnuo je vjetrić . Zašušnulo je sve naokolo , i srsi proletješe krošnjom hrašća i granama grmova . Zadah još ugrijane zemlje udari diva u lice . Lupnuo ga vjetar u obraze i donio mu iz gore i doca vonju grude , miris usjeva , pelina i borove smole . I pričini se gorostasu da mu ta uspavana zemlja - ta njegova zemlja koju je on ranio i oplodio snagom mišića , potokom znoja - progovara čarobne neke riječi . Ona ga traži i mami u noćnome času kao ljubovca koja ga zavoli svom dušom , jer je on znao da je prene na nov život , da je izmuči i - usreći . I gorostas prianja grudima o zemlju . Pruža ruke kao da hoće zagrliti tu ljubu vjernu , podatnu i plodnu - tu staru majku svoju iz koje idu cijelim njegovim bićem mlazovi mlijeka , valovi snage .

Mjesec istječe , i rijeka svjetlosti struji s vrhunca niz proplanke i doline okolo Psoglavčeva brda . Srebrna pre&dstroke;a uhvatila se za vrhove stabala ; rekao bih nevidljive ruke suču iz svjetlucava povjesma na granama svijetle žice na grmove i stijene , pa steru zemljom sagove po kojima srebro teče .

Miljenik zemlje zaspao je na travi usred poljane svoga grada . Rasvijetljen mjesečinom nalik je na povaljen kip . Škropljen rosom i draškan vjetrićem roni u sve dublji san . Spava u šumoru lišća i u sve tišem brujanju popaca .

- - - - - - - - - -

Sunce granjuje ; prve sunčane zrake udaraju gorostasu u čelo .

S kosom punom rose probudio se Veli Jože , digao se i pozvao na rad drugove .

Divovi ustadoše i sakupiše se okolo glavara koji in reče što znače one jamice pokraj daščare i okolo zidine , te naredi da se odsad i obnoć straži .

- Uhvatili su se nas kao muhe konja - reče Jurić .

- Pa ča nas briga ! Dodijat će im .

Divovi se razi&dstroke;oše . Jože baci na rame motiku i si&dstroke;e u dolinu . Dočekaše ga crevljar i četiri momka . Lica im blijeda i kisela , glave pokunjene . Gorostasu bijaše čudno pri duši ; nije znao kako da govori s tim ljudima u koje je prije gledao kao u bogove . Pitao se da li su to zbilja oni isti koji su ga onako mučili , na motovunskoj zidini .

- Šta ćemo ? - upita Škarpa .

- Ćemo prekopavat !

- Nemamo motika .

- Ću kopat ja , a vi ćete za mnom čistit kamenje . Je ga puno u ovoj zemlji . Ćete ga speljat sve na jedan kup .

I Jože im okrenu le&dstroke;a , raširi noge , prignu se , zamahnu motikom , uroni je u zemlju , pa potegnu ruke k sebi i rasu punu motiku raspucale grude ispred gra&dstroke;ana .

- Hu ! hu ! - hukaše Jože , pregibajući se i uspravljajući kao jablanov vrh pod udarcima bure . Obilat znoj poče mu teći niz čelo i bliještati mu na prsima . Disao je snažno ; mahao sve više motikom koja se sjala na suncu . Napinjao je i nadimao mišice na vratu i na laktima ; kočio noge , slične dvama stupovima . Ledina je pred njim pucala , gomilala se iza njega i okolo nogu tako da je gorostas ronio sada u sipku zemlju sve do koljena . Zemlja je škripala kao da stenje pod udarcima koji je razdiru . Gra&dstroke;ani su za divom trijebili kamenje , ali ne mogahu odoljeti navali iskopane zemlje što je pred njih padala , jer je Jože dihao sve muklije , sagibao se sve naniže , strmio se navrh nogu , dižući visoko motiku . Mahao je i udarao brže i snažnije , opit vonjem svoga znoja i zadahom zemlje .

Kamen odskoči od motike i udari crevljara u nogu . Škarpa ciknu , kleknu i stiskajući od bola zube , stade dalje trijebiti kamenje .

Jože dignu nogu , pokroči naprijed i nastavi rad . Najednom reče pomoćnicima .

- Žejan sam . Meh ! Vode !

Motovunjani skočiše k potoku i donesoše pun mijeh . Jože mu otvori nožicu , dignu ga u zrak , turi nožicu u usta . Gra&dstroke;ani su gledali kako jabučica skače na orijaševu grlu , a čeljusti se polako dižu i spuštaju . Mijeh se praznio i šumio ; hladna se voda pjenila na Jožinim usnama ; curila je niz runjava prašna prsa i klokotala u grlu koje je treptalo srčući požudno .

Kad prestade , div puhnu , cmoknu jezikom i baci prazan mijeh .

- A sad naprijed ! - reče Jože i zamahnu motikom .

Tako su oni radili u dolini , a gore na Štriginoj glavici gra&dstroke;ani se kupili , promatrali rabotnike i pucali od gnjeva .

- Koja sramota ! Gra&dstroke;ani služe kmetu .

- Potjerat ćemo ih iz naše općine - govorio motovunski podeštat .

- E , majstore Škarpa , e ! Sram te bilo !

Najviše je to peklo Motovunjane koji se zakleše da će one iste večeri suditi crevljaru Škarpi i njegovim drugovima . Moraju oprati sa sebe tu ljagu , osvetiti uvredu motovunske časti , pa stajala te lopove i glave . Ali oni iz drugih općina , da dadu oduška svojoj ljutini i da im brže pro&dstroke;e dugi ljetni dan , počeše se rugati Motovunjanima .

- Je li istina da ste Velom Joži i vi onako rabotali pod Motovunom ?

- Je li da je Škarpin djed bio motovunski podeštat ?

- A onaj vaš slavni toranj što ga Jože uzdrma kucnuvši o nj malim prstom , je li istina da se naherio kao kolac ?

Uzalud su podeštati mirili ljude govoreći im da crevljareva sramota ne ponizuje sve Motovunjane jer ćeš u svakoj staji naći po koju šugavu ovcu . Možda je razbojnik Jože ulovio one nesretnike kao mačka miševe , te ih prisilio da mu rade .

Sve badava . Netko je vidio kako je Škarpa pošao Joži u susret . Motovunjani su osramoćeni za sva vremena .

Gra&dstroke;ani jedva dočekaše zapad sunca .

Umorni i prašni stigoše Škarpa i njegovi drugovi o sutonu u tabor . Dočeka ih kiša kamenja , zviždanje i tuljenje . Crevljar je nešto vikao u onoj zbrci ; mahao je rukama i poskakivao na hromoj nozi . Rulja ne htjede ni da ga čuje . Motovunjani se zaletješe na nesretnike ; pograbiše ih , baciše im konopce o vrat i objesiše ih o suh bor .

- Spasli smo svoj dobar glas ! - rekoše Motovunjani , i kamen im se svali sa srca .

- Nije po zakonu , al je ipak u redu ! - zamumlja motovunski podeštat .

Dva dana visila su ona tjelesa o borovoj grani .

Trećeg dana skinuše gra&dstroke;ani leševe da ih bace u koju jamu . Kod svakoga nesretnika na&dstroke;oše u džepu po dva zlatna novca .

- To im je bila plata - reče netko . - Jožin novac .

Gra&dstroke;ani se zamisliše . Šapat poleti logorom .

- Bili smo nagli i okrutni .

- Veli Jože dobro plaća !

- Pet takvih nadnica , pa si bogat čovjek .

- Braćo - klikne neki Labinjanin - ja ću biti iskren . Mi smo svi siromašni gra&dstroke;ani , a za siromaha nije sramota raditi .

- Zašto nam gospoda ne dadu da nešto zaslužimo ?

- Tjeraju nas na divove da osvojimo zlato , pa da ono zatim u&dstroke;e u njihov džep .

- Mučimo se radije za sebe !

- Ljudi - klikne opet Labinjanin - služimo onoga koji nas bolje plaća . To vam velim jer znam dobro našu gospodu . Drže nas ovdje da crknemo od glada . Oni su krivi što se kmeti pobuniše .

I rulja , mjesto da baci leševe u dolinu , iskopa im grob . Gra&dstroke;ani se pomoliše nad mrtvacima , sahraniše ih i posadiše križ .

One su noći gorjele dugo vatre na Štriginoj glavici , i vodili se govori i dogovori do preko zore .

Sunce granu . Čete gra&dstroke;ana spustiše se u dolinu , stupiše pred Jožu .

- Ča je , ljudi ? - upita ih kmet naslonivši se na držak motike .

- Jože , naši su nas glavari nahuckali na vas . Otvorismo oči , uvidjesmo prevaru .

- Pa ča ću vam ja ?

- Unajmi nas ti !

- Ma ja vas ne trebam .

- Šjor Jože , kušajte nas jedan dan , pa ćete vidjeti da znamo i mi kako se drži motika u ruci i nosi kamenje i trijebi trnje . Danas ćemo badava raditi .

- To ne ! Svako se delo mora pošteno platit . Čovik ni hlago .

- To je odgovor ! To je ono čega ne znadu naša gospoda ! - kliknuše gra&dstroke;ani i gotovo kleknuše pred gorostasom , moleći ga da ih ne odbije .

- Ma ča ću s vami ? - pitaše ih Jože . Naše motike nisu za vas . Kušajte .

Jože usadi motiku u grudu . Dvadeset momaka pohrli da je trgnu iz zemlje ; znoj poteče , ali trud im ostade jalov - motika se ne maknu .

- No , eto !

Gra&dstroke;ani ga gledahu pokunjeni .

- Ha - klikne Jože . Možda plug . Počekajte me tuka !

Ljudeskara potrči na strminu gdje su tri orijaša orala , i vrati se noseći s drugovima plug . Gra&dstroke;ani su klimali glavom . Kako orati tim plugom kad ne mogu maknuti ni one motike ?

- Vež'te i potežite ! - reče Jože i baci im snop konopa .

Gra&dstroke;ani su oklijevali . Gledali se ispod oka kao da su htjeli zaviriti jedan drugome u dušu . Ali sva su ona lica bila blijeda ; u očima je plamsalo žuto svjetlo - gramženje za zlatom . Svi su osjećali da se to mora zbiti jer ih na to goni neodoljiva sila . Njihove se glave pokunjiše još više , pogledi im postadoše još gladniji . Najednom se prenuše , baciše pod noge i posljednji sram . Gra&dstroke;ani se latiše konopa , pri&dstroke;oše plugu .

Preko sto ljudi poče vući . Ostali se namjestiše da tiskaju i guraju .

Jože prihvati ručice , uroni lemeš u ledinu . Konopi se napeše , stotine nogu upru o zemlju , zahropta mnoštvo prsiju . Plug zaškripnu , ali se ne makne . Škrinu i zaječi drveni plug kao da se opire naprezanju onog roja patuljaka ; zastenje kao da zove snagu Jožinih volova koji su u taj trenutak buljili iz obližnje ograde u onu rulju . Životinje su mukale kao da im nije pravo što ti maleni ljudi navališe na gredelj koji samo one mogahu dignuti , uspraviti i ponijeti na daleku me&dstroke;u poljsku .

Jože upre iz petnih žila o ručice ; nasloni se na raspon ; izboči prsa , digne čelo .

- F o r z a ! - kliknuše gra&dstroke;ani .

- Šti ! - grmnu Jože . Plug se maknu , zaljulja se i zabrazdi ledinom , vučen i tiskan od gra&dstroke;ana , prignutih , znojnih i crvenih u licu , a ravnan rukom kmeta orijaša .

Žetva je - vesela , obilna žetva - oko Psoglavčeva brda . Bog je blagoslovio rad kmeta-diva . Cio dan nose i vuku gra&dstroke;ani-nadničari žito na brijeg . One su daščare pune : žitnice su krcate zrnja , staje su preuske za marvu . Plastovi se nižu na obronku . Kladare drva dižu se okolo grada kao kule i tornjevi . Nalik je grad kmetova-orijaša , vrh onoga brežuljka , na brod što se uznio povrh vala , krcat svake blagodati . Kada sunce zapada i prvi se prameni jesenje magle vuku strminama , rekao bih da se ta la&dstroke;a ljulja na gorskom zelenilu . Na njoj su orijaški mornari , velji šatori i drvene kule . Grad je kmetova-orijaša za vrijeme žetve kao veliko srce koje prima iz stotinu žila krv , punu sokova i topline , da se prometne u dojku iz koje će , kao iz vrela , ići zemnicima hrana . Raduju se divovi . I gra&dstroke;anima je uskliktalo srce . Glavar divova , onaj neotesani Jože , darežljiv je kao sunce na nebu . Otkada se vratio kamarlengo Civetta iz Motovuna s nekoliko vozova vina , Jože se pomalo sasvim promijenio i postao uzor-čovjekom . Pije kao kakav vlastelin , jogunast je , i ponosi se da je praunuk nekoga kralja Dragonje čija čaša i kruna da rese i dan-danas oltare motovunske crkve . - Gra&dstroke;ane ne boli glava što se taj varvarin uzoholio i što se počeo sva&dstroke;ati sa svojim drugovima . Jože se gotovo sprijateljio s bivšim gospodarima ; daje svakome zarade i isipa novac na pregršti . Vitezova i plemića nestade sa Štrigine glavice . Rekoše da im ponos ne dopušta ugovarati s kmetima i prosjačiti od njih milostinju , pa odjezdiše svojim kulama . Za njih je ipak lako : tu oni sada vrebaju po cestama putnike i trgovce . A što bi gra&dstroke;ani bez Velog Jože ? Gorostas još ne zna što vrijedi zlato , pa im ga baca kao proso pticama ; oni će do malo dana u gradove s punim džepovima . - A i doba je da se jednom ide ; zima je na domaku , a Jože im reče da je već ugledao dno one jame iz koje grabi zlato . Gorostas zato ne haje , jer su mu staje i žitnice već pune . Gra&dstroke;ani pak vele : " Idimo doma ! Kad potrošimo , mi ćemo opet k Joži ! " I neki su podeštati već otišli sa Štrigine glavice . Rekoše da ih spopadne srdžba kad ugledaju kako njihovi općinari robuju kmetu . Gra&dstroke;ani vele da gospoda idu u gradove jer slute da će skoro prestati ta žetva zlata na Psoglavčevu brdu ; dočekat će podeštati i plemići gra&dstroke;ane u gradu , pa im u ime štatuta i privilegija zaviriti u kese i izmamiti novac . Sve to znadu radnici i trgovci , jedino kamarlenga Civettu ne mogu nikako odgonetnuti . On ne traži od kmetova novaca ; laska im i savjetuje ih u neprilici . Pred mjesec dana sklonio kamarlengo Velog Jožu da mu do&dstroke;e u goste ; opi ga , a ipak ne dirnu u zlato što ga je gorostas donio u njedrima ; druga se neka gospoda potrudiše da riješe orijaša toga tereta .

Kamarlengu je pače pošlo za rukom umiješati se u sva&dstroke;e što nastaše izme&dstroke;u divova ; govorka se da im je on nekom prilikom i sudio te ih pomirio . Civetta ne psuje gra&dstroke;ane što rade kao težaci , i stiska oba oka da koješta ne vidi . Podeštati odlaze ; on ostaje sa svojim slugama . Gradi na Štriginoj glavici daščaru - sigurno će prezimiti u tim gorama . Što snuje taj Mlečić kad su kmeti slobodni i jaki a div Jože prosipa posijednje dukate ? Svršila je žetva za divove i berba zlata za gra&dstroke;ane - doba je da se ide . Kad svane premaljeće , oni će opet amo da vide je li Veli Jože naišao na koju novu riznicu .

Tako govore gra&dstroke;ani i vrše posljednje radnje okolo Psoglavčeva brda . Spušta se magla ; pušu prvi hladni vjetrovi . Gra&dstroke;ani se dižu da putuju . Primorci su već otišli . Svakog jutra kreće po koja četa sa Štrigine glavice . Tabor je gotovo opustio i počeo se žutjeti od opala lišća .

Posljednji koji pro&dstroke;e bijaše motovunski podeštat .

- Idemo i mi ? - reče jednog dana kamarlengu .

- Ostajem - odgovori Civetta .

- A čemu ?

- Ja ću natrag s Velim Jožom .

- Šalite se , kamarlengo . Izgubili smo zauvijek kmete .

- Nismo .

- Al' ne vidite što se sve zbilo ! ? Prenuše se , složiše se . Muka im urodi . Oni nas više ne trebaju .

- Trebaju . Staza je do slobode duga i trnovita .

- Oni je već prevališe svojim orijaškim nogama . Oni nas prekoračiše . Gra&dstroke;ani su služili svome bivšemu robu .

- Gra&dstroke;ani su služili zlatu . Puzali su pred zlatnim teletom : nisu se klanjali tom orijašu sa glinenim nogama . Dobro je što naši izmamiše novac iz kmetskih šaka ali je kmet sam rudnik koji ne smije nikako iz naših ruku . Ono što gorostas mora svladati da do&dstroke;e do prave slobode , leži u njemu . S time računam .

- Vi se onda nadate da ćete u njemu utući čovjeka .

- Taj je čovjek još uvijek tako malen da ga ne treba ni svladati . Dosta mi je da kakogod pospješim ono što će se svakako desiti .

I podeštat , vidjevši da se Civetta ne da nagovoriti , krene prema Motovunu . Jahao je sav zabrinut , razmišljajući kako će dočekati gladne godine koje su već sada prijetile .

Njegove pratnje nestade iza gora , a Civetta je dugo sjedio pred svojom daščarom s nekoliko gra&dstroke;ana koji se bijahu zakleli da ga neće pustiti sama izme&dstroke;u onih divljaka .

*

Neopaženo požutjelo je lišće jasenovo i lješnikovo , porumenjele su grančice na svibu i drijenu , a plodovi kurike i veprine sinuše po grmovima kao kapljice krvi .

Polagano umire jesen na ležaju opala lišća . Strnad šušti na njivama . Šumore grane na vrbama pokraj potoka . Plaču vode , silazeći iz gorskih izvora .

Dan je vedar , tih i tugaljiv . Sunčane zrake ne žegu više zemlju ; lome se u sve boje duge na kapljama rose što ih magla ostavila na hrastovu listu , na klasu poljske preslice , na kapici mahovine , na vlatu trave .

Na poljani usred Psoglavčeva grada sastali se svi divovi da proslave svoj uspjeh i da se dogovore kako će porazdijeliti me&dstroke;u sobom ljetinu . Veselje njihovo iskreno je i veliko - ta prvi je put što imaju u rukama nešto svoje . Slobodni su i imućni ; odbili su napadaje plemića , a gra&dstroke;ani se vratiše k svojim kućama . Prvi je put što su svi na okupu ne da rade no da se vesele . - Čuture im pune kamarlengova vina ; miris pečenih ovnova draška im nozdrve ; usklici im odjekuju po bližnjim docima . U posljednje su se doba često sva&dstroke;ali , palo je i grdnih riječi , ali će danas sve to prestati . Jože se doduše nešto osilio i stekao neprijatelja u družini , no on je ipak čovjek ; ta bez njega ne bi bili dočekali takva dana . Pravo je što je sio na prvo mjesto kao kakav gazda . Kmet je Liberat sada njihov glavar , ali je Veli Jože ipak najjači me&dstroke;u njima , pa nek se momak ponosi .

Divovi jedu i piju . Jože se povalio na bok , podupro laktom glavu ; priča po stoti put o oluji na moru i o galeotu Iliji . Govori kako bi valjalo sazdati grad od kamena kao što je bio onaj bana Dragonje .

- A ja ! Pa da te zatim okrunimo za kralja . To bi ti htel - oglasi se Ivan , mlad ovčar .

- Muč' ! - zagrmi Jože . Ti si za brave past i za nič drugo .

- Ma ti jiš moje brave .

- Bravi su svih nas , a paseš jih na mojoj zemlji .

- Ma baš tvoja !

- A čigova ? Sva je zemlja va dolcu moja .

Jože izbulji oči na ovčara kao da će ga živa progutati . Ivan umukne ; ostali udariše u pjevanje da prekinu prepirku .

Nisu htjeli da se danas sva&dstroke;aju ; samo je Liberata i Jurića nešto i sada bockalo protiv Jože , pa su sokolili pogledima ovčara . Liberat je bio kivan na Jožu jer mu Branenčanin ote zemlju u docu . Jurić je pak govorio da ga je Jože prevario i pokrao . Prevari ga zatajivši mu vrijednost zlata ; a pokrade ga potrošivši novac što ga je on , Jurić , prvi nasao .

- Ča je huje : ukrast šaku sena ili punu jamu zlata ? - viknu Jurić . Ali divovi ga ne čuše ; grmjeli su sada u zboru i pjesma je tutnjala klancima okolo brda .

Sjedjeli kmetovi u travi i lišću , pokraj vozova sijena , nedaleko daščara u kojima je mukala i blejala stoka . Poljsko je oru&dstroke;e ležalo oko njih . Psi su lajali ; konji su rzali , razdragani vonjom pokošenih livada . - I stariji kmetovi počeše pričati svoje doživljaje . Koliko patnja i stradanja ! Koliko nasilja ! A oni su sve to podnosili , puštali da ih grde i muče , bojali se ludo gra&dstroke;ana i vitezova koje možeš pogaziti kao hrušteve .

- Smo bili kako blago !

Jože šuti , ali drži visoko glavu . To nije više onaj težak koji je negda čučao pod motovunskom zidinom čekajući pečenku . Nešto ponosno i tvrdo stoji sada orijašu izme&dstroke;u obrva , a oči mu gore . Opio ga slobodan život , rad i osjećaj snage . U njemu se probudi nešto što se ne umiri poniženjem gra&dstroke;ana i bijegom plemića ; kao da traži otpor protiv koga će razviti snagu što ga guši i sili da plane . Od nekoga vremena on vidi da su kmetovi nezahvalni prema njemu , da bi se svaki od njih htio postaviti na čelo zadruge , a to ga boli . Priznaju mu da je najjači , ali ga ne drže dosta pametnim . A tko je više od njega doživio i na kopnu i na moru ? Tko im otvori oči ? Jože se ipak nada da će ga danas nagraditi i udijeliti mu obilatiji dio : vidjet će se kod diobe kako ga štuju .

Sunce je bilo već visoko na nebu , kad se divovi nasitiše i ispjevaše . Digoše se da započnu s diobom . Već kad su dijelili drva , neki se od njih naljutiše i počeše vikati . Teškom mukom po&dstroke;e za rukom starijim kmetima umiriti nezadovoljne , te pri&dstroke;oše k stoci o koju gotovo da se ne potukoše . Ovčara Ivana moradoše vezati da ne navali na glavara Liberata . Bili su već svi kivni jedan na drugoga kadno prije&dstroke;oše na žito i kukuruz . Jože se prvi pomami tvrdeći da njega ide mnogo više .

- Ja sam skopal i izoral dolac ispod Štriginega brda , a dolac je napunil žitnice . To je sve moja muka .

- Mučili su se oni iz grada - reče Liberat .

- Pak ! Sam ih i plaćeval .

- Si , ma s mojimi beči - vikne Jurić .

- Pravo govori Jurić . Zač im je dal ono zlato ? Ni bilo njegovo - umiješa se ovčar Ivan .

- Svaka čas' tebi , Jože ! - rekne stari kmet Marko . Si čovik i znaš s ljudima ishajat . Ja , dolac je dal čuda žita , ma su delali oni iz grada . Ti si ležal i pil . Ne govori da si se puno mučil . Smo mi već nego ti . Svaka čas' tebi , Jože ! Ma si ih plačeval s beči ča jih je našal Jurić , a su bili beči svih nas . - Ča ni tako , ljudi ? - Vero ja ! - Tako je !

- Huncuti ! Lupeži ! - plane Jože i stane psovati , crven u licu , s nabreklim žilama na vratu . Njegova je dolina ; on ju je izorao i posijao . Gra&dstroke;ani su čeprkali kao kokoši po oranici i smetali ga u poslu . On je puštao da rade i darivao ih zlatom , samo da se okane zanovijetanja i da budu mirni .

- A ča će ti sve to žito ?

- Ča te briga ! Ča je moje - je moje .

- Volil bi jopet služit gospodinu nego tebi - vikne Jurić .

Jože se uzalud žestio . Kmetovi su ga sada gledali mrki , mučaljivi . Branenčanin vidje da su gotovo svi protiv njega i da ga se ne boje , pa se još više uspali . Potrči k daščari , otvori vrata , skoči na stog žita . Rukama i laktima stane gurati i bacati zrnje izvan daščare , u oblaku pljeve i prašine .

- Na psi ! Na vam ! Moja muka ! Moj trud !

- Si munjen ! - klicahu mu kmetovi , spremni navaliti na mahnica .

Jože se najednom umiri ; izi&dstroke;e iz daščare .

- Dobro je ! Ste vi kontra mene . Ja grem , ma mojega žita nećete godit !

*

One iste noći gledao je kamarlengo Civetta sa Štrigine glavice kako požar bukti u Psoglavčevu gradu . Gorjele su daščare i cerovi na rubu poljane . Ognjeni jezici drhtahu na vjetru , dizahu se sve naviše ližući daske i slamu na krovovima , a stabla se upaljivahu . Grad je gorio , sličan lomači na vrhuncu brda .

Iskre su letjele naokolo , vrcajući iz dasaka i iz krošnji stabala . Velike sjene vrzahu se okolo vatre : stoka je bježala , mučući i blejeći , niz obronak . Čopor konja srtao iz staje , kasao niza strminu ; topot je tutnjao dolinom ; vjetar je nosio daleko rzanje . Gle , nekoliko sjena juri u dolinu ; srću preko krša - gone nekoga . U rukama su im klade kojima mašu . - " Jože ! brek ! " čuje se vika u huku vjetra . Sjene su sišle u dolac , razišle se , i sve nekoga traže po šumici i pokraj potoka .

Civetta sjedi ; gleda požar i zublje u docu . Raduje se nenadanomu doga&dstroke;aju . Najednom začu lupu koraka . Visoka sjena banu preda nj . Dihala je duboko .

Div okrenut le&dstroke;ima prema vatri , razdrapana odijela i kose što se vijaše u vjetru , pričini se Mlečiću demonom koga pakao izbaci . Civettino se lice produži i problijedi .

Sjena stajaše pred Mlečićem . Najednom se poguri , nešto šapnu i pruži ruku što sinu u ruju požara kao da je naštrapana krvlju .

- Tko je to ?

- Mi date vina ? - šanu došljak .

- Ti si Jože ! Što se dogodilo ?

- Hteli me ubit . Mi date ?

Kamarlengo povede gorostasa na zapadnu stranu brijega . Tu se pod proplankom odroniše davno pećine i otvori jama .

- Ovdje te neće naći - reče kamarlengo .

Civetta otide pa se doskora vrati s momkom koji je nosio vino .

- Na ! Pij i govori .

Jože je sjedio i gledao mrko preda se .

- Lupeži ! Vragi ! Mene udrit ! Ćemo videt !

Civetta je šutio i čekao .

- Tko je upalio grad ? - upita .

- Ja .

- A zašto ?

- Ukrali su moje žito . Hteli bi moju muku . Sve za njih ! Ča su oni meni ? Nič . Ja sam iz jednega kraja , a oni iz drugega . Govore kako ja , i to je sve ...

- A , vidiš !

- Su morda oni gospoda , pa da jim ja služim kako hlapac ?

- Pravo imaš !

- A ča je moje , morem i zgoret . Oni mene tuć , ubit ? Su huji od grajana . Va gradu su gospoda , a oni ? Kmeti , kao i ja .

- Da nije tebe bilo , služili bi sada gospodarima .

- Nego da bi ! Sad bi oni hteli da ja njim služim . Ću raje delat jopet za gospodu . Gospodin je gospodin , a ča su oni ?

- S nama ti je ipak bolje bilo .

- Je hudo bilo , ma drugačije . Znal sam barem koga služim . Ča ? Liberat da bude moj glavar ? Čujte , gospodine , neka mi daju moj plug i voz i motiku , pa ja ne grem već na grad . Ću živet sam va dolcu ; ću sam delat .

- Dobro je ! Ja ću sutra k njima .

- Ma ja ću moju zemlju ! Dolac je moj .

- Ne boj se .

- Ste čovik , gospodine !

I Jože poče grditi svoje drugove . Ovčar Ivan krade po njivama i goni stado u štetu . Jože mu jednom ubio zbog toga kravu u svome docu , pa ga ovčar mrzi . Liberat se polakomio za njegovom oranicom u dolini , a ludom Juriću ne da ono nesretno zlato još uvijek mira . Svi su mu zavidni što je prvi me&dstroke;u njima , i njegovo je žito najbolje , i njegovi su kukuruzi najjedriji . Govore mu da je bahat i svadljivac , a svaki se od njih jagmi da bude glavarom , i kolju se gotovo svaki dan za pedalj zemlje . Tuže se da je pijanica , ali Civetta dobro zna da je i njima vino ugodilo .

Kamarlengov se napitak porazgovori u Joži , a gorostas poče bulazniti o kralju Dragonji , o galeotu Iliji , o slobodi za koju da bi i krv dao .

O ponoći orijaš zaspi ; kamarlengo se vrati u daščaru .

Svitalo je jesenje sunce kad Civetta ustane i si&dstroke;e u dolinu .

*

Divovi su po docu tražili pobjeglu stoku i konje ; kupili su živinu i tjerali je prema gradu . Bili su pokunjeni , srvani od bdjenja i tuge .

- Bog s njimi , gospodine ! - pozdravljahu kmetovi kamarlenga , a glas im bijaše mek i tih , lica krotka .

- Bog , ljudi ! Što vam se to dogodilo ?

- Zlo je . Jože nam zapalil grad .

- Al kako to ? Zašto ?

- Eto , tako . Posvadili se , pa Jože pošal va dolac . Vrnul se je obnoć nazad i zapalil .

- Pa onda ?

- Videli su ga ljudi , pa su ga hteli ubit , al jim je pobegal . Sve je zgorelo . Hote s nami , pa ćete videt .

I kmetovi povedoše kamarlenga u grad .

Garište se još pušilo . Stogovi izgorjela žita ležali baš ondje gdje se juče dizahu daščare . Nekoliko greda nestalih staja držahu se jošte uspravno pokraj stogova , ali bijahu crne od vatre , prelomljene od vjetrine . Amo-tamo po poljani ležale mrcine konja i volova , a oko njih vrzli se psi . Jata gavranova kupila se grakćući na ostacima kladara ; čekala su da se ljudi maknu s brijega ili da im bace strvine u dolac . Debla cerova stršala uvis . Sve bijaše sivo od pepela , crno od dima .

- A što ćete sada ?

- Ćemo kaštigat onega palikuću - reče kmet Liberat .

- A tko vam je glavar ?

- Sam ja .

- I vi ste to dopustili ?

- A ča ću ja kad me ne slušaju ? Svi su zločesti , a Jože je najhuji . Delaju i muče se , ma su kao munjeni .

- Sam rekal ja - poče kmet Toma - da je to mesto prokleto . Posvuda kosti . Pa to zlato , pa zidi ! Ja govorim da gremo na koju drugu goru .

- Ni to , ne ! Zemlja je božja . Nego čujte , gospodine - reče kmet Ivan . Mi nimamo pravega čovika ki bi s nami ravnal . Mi smo dobri za delat , ma smo brižni kmeti . Htel bi nam se čovik pametan , študijan , ki bi s nami znal lepo ravnat i rekal nam ča i kako , i kega bi mi štimali i rad poslušali . Onda bi sve dobro bilo , i ne bi se takove stvari dogajale . Ma ovako , ča nam koristi bit liberi ?

- Vero ja ! Predika kako čovik !

- I ja držim da je tako - reče Civetta . Vama se hoće glavara , i to pravoga .

- A ča bi bilo kad biste vi prišli k nam i bili naš poglavar ?

- Ja ? ! Što vam to pada na um ? Potražite ga me&dstroke;u vama .

- Mi nismo za to . Dajte vi . Ćete videt kako ćemo onda delat .

Civetta se sve nećkao , a govorio tako da je još više poticao težake da ustraju u svojoj želji . Nakon duga pogovaranja kamarlengo poče popuštati . Pošto mu oni obećaše da će ga u svemu slušati , pristane i zada im riječ da će s njima kao sa slobodnim ljudima . Prošeta se još jednom poljanom te odredi da bace one mrcine , ugarke i pepeo u klarac i da posijeku po šumama daske za nove daščare . Njihova stoka nije mnogo pretrpjela , pa se nije bojati glada . Do koji dan porazdijelit će svi skupa zemlju te započeti da krče i oru . On će k njima svako jutro . Reče im da puste na miru Jožu koga će on sam potražiti . Divovi se utješiše i popratiše sve do doca svoga novoga glavara .

- Zaludu - reče kmet Liberat - gospodin je gospodin .

- Ma i vraga , samo ne Jožeta !

- Kako je sve laglje kada kigod zapoveda !

I one su večeri divovi opet pili i pjevali na opustošenom vrhuncu Psoglavčeva brijega .

*

Crne su vijesti stizale kamarlengu .

Poručivao mu je podeštat da gra&dstroke;ani vole gladovati no dati Jožin novac kojim bi on htio kupiti živeža . Motovunska je šuma pusta , i proto se Dalla Zonta uzalud muči da na&dstroke;e u gradu radnike . Mletački senat šalje pisma , opominje i prijeti motovunskom vijeću . Gra&dstroke;ani za to mare i ne mare . Općinska blagajna prazna , a Motovunjani lihvare onim prokletim zlatom . Po njivama ni oranja ni kopanja . Do koji dan nećeš naći ni kore hljeba u Motovunu . Zavladao nered . Plemići se prometnuše u razbojnike . Naoružaše služinčad , pa haraju po selima , prijeteći gradovima da će udariti na njih namete . Najžešće se uzgoropadio vitez Odo Wachsensteinski . Sve je nagnulo u grad da ne pogine od oskudice i od mača , a u Motovunu poskupio živež kao oko u glavi . - Što je bilo vina u općinskome podrumu , sve mu rado šalje , jer bi strašno bilo kad bi se gladni gra&dstroke;ani bacili na piće . Podeštat moli kamarlenga da se okani onih divljaka i pohrli u Motovun gdje će biti svima od pomoći .

Civetta , netom primi vino , povede voz k divovima i dade im ga za marvu . One iste večeri poruči kamarlengo podeštatu da mu eto šalje stoku , a da će domalo obradovati Motovunjane još ljepšim darom . On ostaje na Štriginoj glavici . Neka se podeštat tješi i ne boji glada dok je volova i ovaca na Psoglavčevu brdu . I od toga dana prodavao je Civetta divovima sve skuplje vino . Zlatna jama bila je već prazna . Zalud su kmetovi kucali motikama i kopali rupe . Iskopaše jednom duboku jamu i nai&dstroke;oše na spilju kojoj se na dnu nešto svjetlucalo . - " Zlato ! " kliknuše i nagnuše kao jedan čovjek da se provuku kroz prohod . U uskome prorovu nasta borba izme&dstroke;u divova . Uhvatiše se ukoštac : gušili se šakama , bili nogama . Borili se žestoko dok vidješe da ono nije zlato no hrpa gljiva što se sjaju u vlažnu polumraku .

Ovčar se Ivan proslavi kao pijanica . Krao je drugovima blago i davao ga kamarlengovoj družini : vola za po brente vina . Gotovo svakoga trećeg dana gonili su gra&dstroke;ani volove i ovce u Motovun i u druge gradove . - Divovi su opet hranili , a da toga nisu ni znali , sva obližnja mjesta . Stoka je iščezavala , ali su kmetovi na drugo mislili . Očekivali su dan kad će im Civetta porazdijeliti zemlju , pa su o tome vodili već sada prepirke i sva&dstroke;e . Kamarlengo je navlaš puštao da minu dani i sedmice . Pirio je razdor . Huckao ih , ali uvijek s medom na jeziku , govoreći im o slozi . - Samo je Jožu poticao na bunu ; tjerao ga da se osveti svojim drugovima . Bijaše se Branenčanin povukao u dolac . Radio je malo i polazio k Civetti da se izbrblja . Civettini su ga drugovi dočekivali s početka laskavim usklicima i gostili ga s nekim strahom , ali što se više gorostas podavaše dangubi , hvalisanju i piću , to su oni postajali drskiji prema njemu . Jože se iznova nauči svemu tomu ! nije se više ljutio što se gospoda s njime ljuto šale : - ta oni mu povla&dstroke;uju svaku riječ kada grdi one u gradu .

Tek o Božiću pričini se Civetti da je nadošlo vrijeme baciti me&dstroke;u seljake pravu jabuku razdora .

Rano ujutro do&dstroke;e kamarlengo u grad , pozove kmetove i javi im da će razdijeliti zemlju .

Pet dana obilazili su svi skupa strmine i doce , mjereći njive , udarajući me&dstroke;e , pravdajući se za svaki kamen . Civetta se nije ni nadao da će naći u kmeta takovu pohlepu za zemljom . Uvjeri se da mu nije od potrebe udesiti diobu na takav način da se kasnije još gore počupaju me&dstroke;u sobom . Dosta je da su susjedi , pa će se posvaditi o svaku grudu o svaki grm . - Najteže je bilo s dolinom izme&dstroke;u Psoglavčeva brda i Štrigine glavice .

- Pustimo je Joži - reče kamarlengo - on ju je i dosada kopao .

Ali kmetovi da se pomame . To je najbolja zemlja ! Jože ju je oteo drugima , baš razbojnički . Dva dana mučio se Civetta s njima , dok ne reče da će po doca pripasti Joži , a druga polovica Liberatu i starome Marku . Kamarlengo je znao da će baš ta dioba postati vrelom jada .

Civetta ispiše o svemu neki spis , udari na nj pečate i postavi pred divove knjižurinu na kojoj se vidi srebrn križ .

- Zakunite se na toj knjizi i na tome križu da ćete se držati ugovora i da ćete štovati tu&dstroke;e .

I divovi se zakleše .

One iste večeri reče Civetta Joži : koji je dio doca zapao njega a koji Liberata i Marka . Gorostas problijedi ; usne mu zadrhtaše .

- Ja nisam bil s vami . Ja ne znam nič . Dolac je moj .

- Jože , i ti se moraš pokoriti . Stvar je gotova .

- Ja nisam prisegal .

Civetta stade pričati gorostasu kako kmetovi vele da su bili i preveć blagi prema njemu : oprostiše mu zločin , dadoše mu najbolji dio doca .

- Nepravedno je - reče Civetta - al sam se bojao da će biti i gore . Što ćeš ? Njih je dvadeset , a ti si sam . Preboli !

Branenčanin skoči na noge , potrča u dolinu .

Kmet je uživao što je gospodar komada zemlje . Nov se osjećaj budio u težaku - biti vlasnik , moći kazati : " To je moja njiva ! Moja šuma ! " On će podignuti strehu na svojoj grudi , napuniti je marvom i pšenicom , živjeti sam i slobodan . Kmetovi se latiše motika i pohrliše na krčevine i ledine da kušaju zemlju . Ali ne potraja dugo , i neki rekoše : " Zapala me loša zemlja ; susjedova je mnogo bolja ! " Drugi protužiše : " Nije najgore , ali je moj dio najmanji , i susjed prelazi preko mojega . " Do nekoliko dana svi su tvrdili da ih drugi prevariše . Čemu ne razdijeliše dolac u dvadeset dijelova da svakoga nešto dopade , ta ono je - zemlja ! Zašto Joži , Liberatu i Marku što vrijedi , a njima zemlja plitka i r&dstroke;ava ? Sad je gore nego prije . Dosad su imali svi jednako , pa se nije nitko tužio .

Jurić prelomi pred svima motiku i baci je u trnje .

- Darujem vam svoj del ! Ča će mi stene ? Raje nič !

Ni poštenja na svetu ! - reče Toma koji je pričao kako ga pokraše kod mjerenja zemlje , i zahtijevao da mu se pomaknu me&dstroke;aši .

- A to je pravo da drugi gredu preko mojega ? - klicao je treći .

I nova borba usplamti me&dstroke;u kmetovima .

Zabrinu ih stoka koja je naglo iščezavala . Civetta im poruči da izaberu novoga glavara jer se on vraća u Motovun . I sada je svaki od njih htio dovinuti se te časti : - starci su kazivali svoje sijede vlasi , mla&dstroke;i svoje jake mišice . Divovi su opet provodili dane u sva&dstroke;i , i život im postajaše sve teži .

&dstroke;u Liberat i Marko nisu se još usu&dstroke;ivali u dolac da obra&dstroke;uju svoju zemlju . Bojali su se Jože . Bijaše Branenčanin poručio kmetovima da se on nije zakleo na knjizi sa srebrnim križem , i da on neće da znade za onu njihovu diobu . Dolac je uvijek bio njegov , pa nek se nitko ne usudi dirnuti u njegovu zemlju . Civetta reče da on u tu prepirku ne ulazi ; nek svaki od njih brani svoja prava kako zna i može .

Istom poslije desetak dana spusti se stari kmet Marko u dolinu i stane se šuljati okolo svoje zemlje .

- Ča delaš tuka ? - vikne Jože potrčavši kmetu u susret .

- Oči su za gledat .

- Ča išćeš na mojem ?

- Na tvojem ne išćem nič . Grem na moju zemlju .

- Kade je ta tvoja zemlja ? Greš ća ! ?

- Ja sam tuka gospodar !

I kmet Marko prekorači plot .

- Greš ali ne ? - ruknu Jože ; a videći da ga Marko i ne gleda , zaleti se na kmeta .

Gonili su se bijesno ; tukli se bez milosr&dstroke;a . Do dva puta povali Jože Marka i izmrcvari mu šakama lice . Starac kmet , uvidjev da bi mogao podleći , istrgne se Jožinim šakama i udari u bijeg . Branenčanin ga tjerao sve do strmine , prijeteći mu da će ga drugi put ubiti kao psa .

Kad se Marko pokaza u gradu onako izgreben i istučen , svi kmetovi digoše viku protiv razbojnika . Ne puštati gospodara na svoje , udariti starca ! To je sve jer ga nisu kaznili kad im upali grad . Civetta je mudar i pravedan , ali je preveć blag . Nije na diku kad te gospodar šiba , ali da te kmet bije , to je ruglo i sramota . Liberat je molio i kumio drugove da si&dstroke;u svi skupa u do , pa da se obore na goropadnika ; neka ga ulove i vežu . Budu li svi složni , lako će ga ukrotiti ; inače neće nitko smjeti u dolinu , a to bi bilo nečuveno i sramota za sve težake . Ali su svi kmetovi bili zavidni Marku i Liberatu što ih je dopao komad zemlje u docu , pa su se u srcu radovali svemu tome i nadali se da će Jože još jače bjesnjeti .

- Niste ljudi ! - ljutio se Liberat .

- Ča mi imamo od tega ča smo skupa ? Ma baš nič ! - govorio je kmet Marko .

- Znaš ča - reče kmet Toma Liberatu . Daj ti meni tu zemlju u docu , a zami onu moju blizu šume .

- To bi vi hteli , ma ja nisam munjen . Ja se ne bojim Jožeta . Ćete videt ! - odgovoi Liberat . Ma ako mi se ča dogodi , ćete bit vi krivi i pred ljudi i pred bogom .

- Se bojiš ! - narugaše mu se kmeti .

Onoga istoga dana pogna Liberat svoga posljednjeg vola ka kamarlengu . Kmet stane moliti Civettu neka se zauzme za nj i dovede Jožu k razboru . Kamarlengo pogosti kmeta , ali mu reče da on nije više njihov glavar jer da je obolio i da se sprema na odlazak .

- Uredite sve to sami ! Ta niste djeca .

- Smo huji nego otroki . Ako grete , ćemo se poklat mej nami .

Civetta se ne dade skloniti . Nije htio ništa čuti o Joži i o diobi zemlje .

- Glejte - reče Liberat - zel sam motiku . Rad bih išal dole na dolac da delam ... ma oni Antikrist . Neće bit dobrega !

- Pa idite ! Vi niste star i slab kao Marko . Jože će se vas čuvati .

- Hote i vi s manom .

- Ne pačam se . Čujte , Liberato ; evo vam ugovor i pokažite ga Joži . Drž'te i svetu knjigu , pa se Branenčanin neće usuditi da vam se opre . Čuvat će se svetogr&dstroke;a .

- Vero da je . Sad grem - klikne kmet , poljubi srebrni krst i djene knjigu za pas .

Liberat uze motiku i krenu u dolac .

Bijaše vedar zimski dan , samo je tanka maglena koprena ležala još na dolini . Vidjela se kroz nju oveća stabla i bljeskanje potoka koji je žuborio . Već dugo čuje kmet poziv te vode sred lijepe uvale . Govori mu ono klokotanje o svježem napitku sred ljetnoga dana kad sunce peče a že&dstroke;a pali grlo , i o čarobnoj moći vode kada gore žuljevi na rukama . Priča mu onaj romon o grudi punoj sokova , o brazdama i o korijenju što siše vodu . Pjeva potočić kmetu pjesmu o usjevu i o voćnjaku gdje će zamirisati i dozreti voće . - Da , baš u toj dolini procvast će na zemlji najgizdaviji cvijet njezin i sinut će na suncu najljepše uzdarje njeno ! Nema na njoj ni trnja ni kamenja , ravna je kao dlan , natapana potokom i ovjenčana plotovima kaline i lješnjaka . Trava što se zeleni na njoj i usred zime , i drveće uvijeke kitno i bujno , kazuje težaku da je ona možda posljednji kutić nestaloga raja zemaljskoga . " To je prava zenlja ! " šane kmet pa poljubi opet kjigu i pokroči življe . Kad Liberat stigne u do , magle je bilo već nestalo ; mokro drvlje i stijenje blistaše se na suncu kao da je orošeno rosom .

- Pravi raj !

U docu nije bilo nikoga , samo su ptice crnih krila i bijela repa skakutale na obali potoka . Sunčano je svjetlo plavilo kotlinu . Po stranama gora lutali su pramenovi magle . Gore na zidini Psoglavčeva grada sunčala se tri gorostasa .

Liberat je , sav blažen , promatrao svoju zemlju . Uze motiku , raširi noge i zamahnu . Crnica je bila masna , gusta i jedra - pravi bubreg zemlje . Ej , kako će je on rado kopati i orati ! Kako će je s veseljem sijati ! Al će mu ona proklijati u proljeće ! Ljeti će on spavati u docu , u šumoru klasja , u žuborenju vode i šuštanju jablana koji strše na obali potoka poput stražara njegove zemlje .

- Liberat ! - začu se hrapav glas .

- E ! - prenu se kmet iz svoga snatrenja .

Jože je stajao pred Liberatom , crvenih očiju i blijedih obraza ; na mršavu njegovu licu vidjeli se tragovi bdjenja i srdžbe .

- Jože - reče Liberat - budi čovik . Pusti me nek u miru delam . Smo ljudi , ali otroki ?

- Liberat ! Si čovik ti ... o , si ! Sam te vazda štimal . Si bil naš glavar . Ma ča ne gre , ne gre !

- Ja znam ča delam . Viš , imam kartu ! - pokaže Liberat ugovor i upre prstom u pečat .

- Ča će mi karta ?

- A imam i sveti libar . Viš križ na njemu !

- Ča križ ? Ča libar ? Greš ? Ma odmah ! - ražesti se Jože i gurne Liberatu knjigu iz ruke .

Liberat se ne maknu , kao da mu se noge ukopaše u grudu .

- Hodi s vragom ! Grdobo ! - okosi se Liberat i oči mu zaplamtješe .

Jože jurnu na njega . Uhvatiše se ukoštac . Rvali su se dugo , bijesni i žestoki . Tukli se i grizli kao psi , dok Liberat ne gurnu od sebe protivnika koji udari licom o zemlju .

- Oslabil si ! - naruga se Liberat . Sad idi !

Jože se dignu i kleknu . Iz nosa i usta curila mu krv ; divlji mu plamen gorio u očima . Ostade trenutak kao omamljen , s onim krvavim mlazovima na bradi i vratu , s raskolačenim očima , s nakostrušenim vlasima . Osjećao je buru u grudima , šum u ušima , a pred njegovim očima Liberatova je slika drhtala , mutna kao lik kakve zvijeri u magli sutonskoj . I Joži se pričini u tom času da sluša u onom šumu riku medvjeda od koga je još kao dijete branio jednom uz staroga oca svježu raku djeda svoga ... Čuje teško dihanje očevo , lupu kremen-sjekire i bilo svoga djetinjskog srca u kojemu je ljubav za oskvrnutom rakom jača od straha pred nemani . Udiše kroz nozdrve vonju krvi , duhu leša i zadah zvjerinje kože . Osjeća da mu svaka žilica dršće . Iz dna srca , iz dubljine njegova bića probija već davno zaboravljena , neodoljiva snaga što ga tjera naprijed . Nešto ga nosi kao vjetar slamku , protiv svih i svakoga , a za onu grudu što je , razdrta , zavonjala pred njim pod udarcem tu&dstroke;e motike .

- Ja ne dam zemlje . Nikada !

I Jože dignu oči k nebu te se prignu i poljubi zemlju . Skoči , pograbi motiku , zamahnu i spusti je svom silom na Liberatovu glavu .

Kmet kriknu , zaljulja se i sruši .

*

Umorstvo kmeta Liberata smete i prestraši težake na Psoglavčevu brdu . Nisu se ni usu&dstroke;ivali dirnuti u leš . Ležao je dva dana u docu , a u njegovoj se krvi kupala knjiga sa srebrnim križem . Bojazan i crne slutnje morile su težake koji nisu znali što bi uradili . Pozvaše kamarlenga , a Civetta potrči na Psoglavčevo brdo da ubere plod svoga čekanja . Mlečić uspije zbuniti i još većma potištiti one ljude . Pretjeravao je težinu doga&dstroke;aja , gojio u njima praznovjerje , plašio ih paklom i sotonom , uvjeravao ih o nuždi pokore , jer je Liberatova krv pala na sve divove . Zašto ne zapriječiše zločin ? Zašto ne pomogoše drugu kad ih je molio ? Jože nije veći grešnik nego oni svi . A ona je sveta knjiga oskvrnjena njihovim sva&dstroke;ama , okaljana krvlju . Ugovor je zapečaćen zločinstvom ; sva zemlja okolo brda grešna je i prokleta - ona će im roditi trnjem i dračama . Moraju drugamo , jer će odsada oko Psoglavčeva brda lutati Liberatova sjena da ih budi iza sna . Neka potraže drugo brdo , ali neće ni na njemu izbjegnuti kazni jer krv pravednika vapi do neba .

Kmetovi su slušali kamarlenga , svi uplašeni .

Civetta im reče da ukopaju leš , i javi im da će sutra u zoru pobjeći iz toga kraja .

U suton spustiše se tri gorostasa u dolac . Sjale su prve zvijezde kada divovi ukopaše svoga druga . Po&dstroke;oše uz brijeg , strepeći pri svakom koraku . Pratili su ih šumori u šikarama i žamorenje požutjelih cerova .

One noći bdjeli su divovi na zidini . Nemir im nije davao da stisnu oči , a mučio ih glad jer bijaše nestalo i posljednjega brava u njihovoj staji . Bila je studena noć . Zvijezde su sjale crvenkastom svjetlošću . Nekoje se od njih otkidale od svoda i padale na daleka brda , ostavljajući za sobom trag što sjećaše težake na mlaz krvi . Puhao je vjetar i zibao granama stabala što su u tami sličila avetima koje bijes spopade te mašu rukama . Daleko je negdje tulio vuk , kričao je ćuk u obližnjoj šumi , a potok je klokotao u docu . Nikada se žamori zimske noći ne dojmiše na takav način gorostasa .

Divove obuze strah . Spustiše se u dolinu .

Ali ni tu ne na&dstroke;oše mira . Ili se lukavi kamarlengo nečemu domislio , ili je bojazan varala kmetove , ili se Liberat pretvorio zbilja u vukodlaka : njima se cijele noći pričinjaše da vide nešto bijelo i visoko gdje se skita u docu , baš okolo one grude na kojoj im drug poginu .

U strahu i nemiru dočekaše zoru .

Kao da su se o tome već dogovorili , pokupiše poljsko oru&dstroke;e , krenuše svi skupa put Štrigine glavice .

Kamarlengo bijaše baš ustao da po&dstroke;e k Joži kojega je krio još uvijek na boku brijega , kada kmetovi stigoše pred daščaru .

- Što je , ljudi ? Do&dstroke;oste da me pozdravite ?

- Grete , gospodine ?

- Da , odlazim . Što bih ja tu ?

- Mi bi hteli s vami malo predikat .

- Pa dajte .

- Vero , tuka ne moremo već ostat . Ni blagoslova . Pa nimamo ni od čega živet .

- Potražite nov kraj .

- To je sve lako reć , ma mi nismo za to . Mi smo brižni kmeti , i sami ne znamo nič delat . A za živet ni dosta znat kopat . Mi ne znamo bit liberi .

- Pa što ćete onda ?

- Mi bi se hteli vrnut k našim starim gospodarom . Ćemo živet kako smo živeli i pre . Ćemo delat i slušat .

- Eh - uozbilji se Civetta . To je sve dobro , ali hoće li vas oni htjeti ?

- Vi ste dobar čovik . Ćete nam pomoć .

- Nastojat ću . Vidim da ste u neprilici . Počekajte me tu .

I kamarlengo u&dstroke;e u daščaru da se dogovori sa svojim ljudima .

- Pobjeda ! - kliknu netom zatvori za sobom vrata . Divovi se predaše : ovce se vraćaju u tor .

Veselje zavlada me&dstroke;u gra&dstroke;anima . Bilo je i skrajnje vrijeme jer su u gradovima nevolja i metež postajali sve veći . Povratkom kmetova sve će se urediti .

Civetta napiše više pisama podeštatima i barunima , te reče da svaki gra&dstroke;anin povede sa sobom po jednoga kmeta i da ga preda gospodaru . On će s Velim Jožom u Motovun .

Ne potraja dugo , i divovi se stadoše praštati jedan od drugoga . Bili su mučaljivi . Stari se kmet Ivan dugo borio , ali ne odolje : suze mu udariše niz obraze , zaplače kao dijete .

- A , rane moje ! Brižni i tužni moji ! Ma zač je sve to tako ? Zač ni sada kako onih prvih dni ? Jože , zač si onput onako govoril !

I stari kmet stane čupati svoje sijede vlasi .

Nov bol tištio je srca onih ljudi . Baš u času kad su se dijelili - prožeti mržnjom , izmoreni sva&dstroke;ama , bojazni i razdorom - osjetiše , kao nikad prije , da su iste krvi i iste puti , da su žrtve istoga stradanja . Osjetiše da ih i sada veže nešto što se ne da prekinuti .

- Ostanimo ! - šane Jurić .

Divovi prignuše glave . Osjećahu u dnu srca odvratnost prema gospodaru i sramotu zbog svoga vladanja . Posljednji ugarak vatre što je Veli Jože potakne a složan je rad razmahnu , tinjao je još negdje u kutu težačkih duša - ali iskra ne usplamti u požar ; nestade je opet u dubljinu njihova bića . Kmetovi se pogledaše još jedanput pa se uputiše za svojim pratiocima . Spustiše se u klanac , mimoi&dstroke;oše Psoglavčevo brdo ; razi&dstroke;oše se na sve četiri strane istarske zemlje .

Na njihovu brijegu ležao je maglen oblak . Kao da se brdo na kojemu su proveli najsretnije dane svoje ovilo sada koprenom da ne gleda svoje nove pustoši i one trudbenike koji , zgrbljenih le&dstroke;a i pokunjene glave , idu na novu patnju i robiju ... Iz magle dopiraše do kmetova žalobno stenjanje - žalba kakve zvijeri ili zavijanje psa . Potok je u dolini grmio pjesmu o vjetrovima što će ga od sada obilaziti , o kamenju što će ga gušiti , o trnju i drači kojima će na vrhovima blistati vijekom kaplje neosvećene krvi .

*

Posljednji koji ostavi ono mjesto bijaše kamarlengo . Za njim je išao Veli Jože . Kao da je gorostas ostario u malo dana za stotinu godina . Koračao je skršen i pokunjen . Nešto bolno lebdjelo mu oko usta , sjedjelo mu na čelu ; izbijalo mu iz očiju .

U podne drugoga dana ugledaše putnici s gore izme&dstroke;u rijeke Dragonje i Mirne motovunske kuće .

Kamarlengo krikne od veselja , a Joži kao da je ledena ruka stisla srce .

Jaše Civetta pred gorostasom na magarčiću . Vjetar mu već nosi glas motovunskih zvona . Gra&dstroke;ani su ih sigurno ugledali izdaleka pa se dižu dočekati kamarlenga . Što ne mogoše uraditi gra&dstroke;anske čete , sila vitezova i ugled načelnika , učinio je on sam . I sad se , eto , vraća s kmetom Jožom ; vodi ga kao išibana psa . Vječna mora biti harnost grada Motovuna prema kamarlengu . Doskora opet i žita i stoke u gradu . Motovun će iznova biti miran , siguran i sit . - Civetta je ugledao povorku gra&dstroke;ana . Izašli su iz grada , idu mu u susret sa razvijenim barjacima , s bubnjevima , trubama i poklicima . Kako će ga oni odsad štovati ! Imenovat će ga sucem , a mletački će ga senat učiniti kontom istarskim . Gra&dstroke;anstvo će večeras klicati " bravo ! " i " viva ! " pod njegovim prozorima ; dug će red baklji ići po ulicama gradskim a njemu u čast .

Civetta ošinu magarca : " Jože , trsimo se ! "

Ali je Jože sve tromije koračao . Gledao je njive na kojima se dugo mučio kao pašče a za one loše gospodare . Gledao je šumu u kojoj se lomio pod šjor-Zuaninim bičem , mrske mu zidine gradske i la&dstroke;e daleko tamo na ušću rijeke . Vidje povorku gra&dstroke;ana i sjeti se patnja , uvreda i sramote . Zar biti opet igračkom u ruci tih patuljaka ? Iskusio je slobodu ; zna što znači biti svoj ; uvjerio se da su gra&dstroke;ani gori od njega , da ih se nema zašto bojati . Zašto da im opet robuje ? Ali on je prolio krv , uvrijedio svoje drugove , smeo ih , pa je bilo bruke , štete i sramote - Na tu pomisao obuze ga opet tuga ; duša mu klone . Šane : " Grešnik sam " - pa okrenu dalje za kamarlengom .

Daleko na obzoru pokaže se Joži more . Pučina bijaše glatka kao zrcalo . Da , to je more po kojem je plovio onoga proljetnog dana te se borio s valovima na litici , u tami , kiši i vjetrini , go i sam , ali jak i smion kao pradjed mu Vukan koji je odolio čoporu bijesnih bikova sred motovunske šume . To je ono isto more kojim se on porvao i nadvladao ga , pa je možda zato - misli Jože - baš od one noći tako krotko i mirno . Gorostas se sjeti rike vode sred proljetne noći i svoje pjesme u lupi talasa i u vijanju vjetra . Svega se spomenu , i pričini mu se da ga nešto lupnu u lice ; osjeti odjednom buru u krvi i nemir u njedrima .

Velika je galija plovila morem . Ni povjetarca nad vodama . Stotinu vesala tiskalo je naprijed la&dstroke;u . Kroz oblake prosu se pramen zraka na onaj brod , i la&dstroke;a sinu na pučini kao golem galeb što se spustio na vodu ali mu krila lepeću još uvijek u zraku . Brod juri prema kraju , biva veći , i što se više približava kopnu , postaje sve čudnovatiji . Ona su jedra zgužvana i razdrta . Konopi vise niz jarbole , svi popucani i gnjili . Na bokove , na oštećeni pramac i na skršenu krmu puste la&dstroke;e uhvatile se trave koje vise čak sa vesala što tromo i odmjereno lupaju morsku površinu , gurajući sve brže prema kraju čudnu galiju ... Rekao bih neka čudotvorna ruka digla iz morske dubljine već davno potonulu la&dstroke;u , i avet-drijevo brodi sada prema kopnu . Jože vidje gdje se sva ona vesla dižu uvis kao stotinu ruku . Gorostas se trgnu i stane . - " Galjot Ilija ! " prošapta . I pričini mu se da sve one ruke upriješe prstom prema gorama u srce istarske zemlje , baš kao da mu nalažu : " Idi odavle ! Tamo je tvoj spas . " I pričini se orijašu da mu galeot sipa opet u lice iskre i varnice , da ga drma rukama i da mu viče na obje uši : " Ne budi robom ! Čovjek si i ti . " - Pričinja se Joži da opet čuje galeotovu pjesmu u utrobi galije . Gorostas se smeo i uznemirio ; čuje lupu svoga srca ; sve misli : koraknem li naprijed , uzbibat će se more , zagrmjet će mi : " Sramota ! " a ruke , one će me udarati u obraze ... Da ! Ja ću natrag . Okajat ću svoj grijeh : Radit ću sam i čekati braću . I ona će doći - i ako ne odmah , a onda makar do stotinu , do hiljadu godina . Natrag ! Natrag !

Kamarlengo je sve žešće šibao magarčića . Eto , sad će preda nj banuti iz šumice povorka . Bubnjevi biju , trublje trube , zastave se viju , usklici se ore .

- Brže , Jože ! Stigoše .

- Viva kamarlengo ! - grmnu svjetina na rubu šume .

Podeštat se pokaza izme&dstroke;u dvije zastave , praćen od vijećnika , plemića i kanonika . Gomila jurnu prema Civetti . Nasta komešanje . Svi se guraju prema pobjedniku . Hoće da mu ljube skute . Nekoliko momaka digoše magarčića s kamarlengom koji sada jaše nad morem glava .

Ali to ne potraja no trenutak .

Najednom se gra&dstroke;ani smrkoše u licu : problijedješe od razočaranja , požutješe od gnjeva .

Deranje i zviždanje zagluši Civettu . Oči su sijevale , šake su prijetile .

- Povalite ga ! Svežite nitkova ! - kričao podeštat . Svi su gradovi dobili natrag svoga kmeta , a mi ? A mi ?

Kamarlengo , lebdeći još uvijek u zraku , obazre se naokolo i tek sada spozna uzrok svoje nagle propasti .

Velog Jože bijaše u zadnji čas nestalo bez traga .

Bio davno neki kralj koji je vladalo moguć i silan na sinjemu moru . Stotinu je otoka , rasijanih po valovima , strepilo pod njegovom rukom . Potopio je brodove neprijateljske i sažgao je gusarske la&dstroke;e . Zadavio je morskoga zmaja što su ga otočani morali od pamtivijeka pitati ljudskim mesom .

Grad mu se dizao na brijegu pokraj mora . Gradio ga devet godina . Temelji gradski bijahu od granita iskopanog na dnu morskome , zidovi od klisura , pragovi od mramora iz dubokih kamenoloma . I kralj udari na svoj grad dvoja vrata . Ona prema istoku kroz koja ulazi dan bila su od zlata , a ona prema zapadu kroz koja se noć šulja bila su od mjedi . Jata galebova letjela su i kričala od zore do mraka okolo kule iz koje je kralj gledao tri puta na dan je li sve mirno i pokorno u njegovu gradu .

Jednog jutra urani kralj Albus pa se pope na kulu . Zlatna su gradska vrata bila još zatvorena . Mračak je još ležao na moru . Obavijao je klisure poput sive mreže i držao se krošanja u šumama nalik na crno pahuljavo inje . Kralj je čekao da pučina sine tamo na istočnoj morskoj me&dstroke;i , da zazveče zlatna vrata , te prva sunčana zraka u&dstroke;e u grad i sunce pozlati sve njegove otoke .

Albus pogleda prema sjeveru . Daleko preko mora vidje gdje se na kopnu uspinje do neba rub visoke planine . Tri jutarnje zvijezde silazile polako na gorski vrh . Vrhunac se sve više sjao , dok je sve naokolo i ispod njega ležalo jošte u tami . Prvi tračak sunca koje je još bilo pod zrenikom udari u onaj vrh . Onda Albus vidje da je vrhunac gorski nalik na golemo mramorno prijestolje . Tri se jutarnje zvijezde spuštahu na nj kao da hoće nekoga ondje okruniti svojim posljednjim tracima .

Rijeka svjetlosti zapljuska gorski vrh pa se poče točiti niz klance . Sunčeva krv zastruji planinskim žilama , poplavi gorske bokove i proteče prema moru . Sunce granu stoprv sada na pučini , i njegov sjaj zastre kopno i planinu .

Kralj ne ču kako su zazvečala gradska vrata , i ne vidje kako je sunce obasjalo otoke . Obrve su mu sada kao dva pramena magle . Njegovo je lice mrko kao noć . Zar je sve to ugledao baš na onome tamnom kopnu o kojemu je samo s prezirom rijetko kada mislio ? Je li zbilja tamo planina koju sunce ljubi u čelo prije negoli obasja sve gore na njegovim otocima ? Ima li još što lijepo na zemlji a da nije njegovo ?

Albus zapovjedi da se išibaju stražari istočnih vrata jer su ih jutros kasno otvorili . On će pak sam glavom dočekati uveče noć pred vratima od mjedi .

I kada sunce uroni daleko pred gradom u more , stajao je Albus na mjedenom pragu . Htio je zapriječiti noći ulazak u grad . Htio je da mu sunce uveče vrati ono što mu bijaše ujutro za nekoliko trenutaka uskratilo . On ne vidje noći , ali osjeti kako ona lagano kroči morem i pijeskom prema njemu . Gledao je na jedva uznemirenoj vodi mrežaste brazde njezinih koprena . Iz njih su tonule u more prve večernje zvijezde . Razabirao je šum njenih haljina u mrmoru valova . Kada sjena panu na mjedeni prag , kralj se ukloni i pusti je da pro&dstroke;e . Ona se nečujno i polagano pope na kulu . Stane i pokri svojim krilima grad , more i otoke .

Kralj je stajao na pragu i opet vidje - u zadnji trenutak - što dosad ne bijaše nikada ugledao . Neka ravnica na najzadnjem rubu kopna zlatila se u zrakama već zapalog sunca . Usjevi se talasali na poljanama . Niz brežuljke na rtu silazilo nešto gusto i bijelo - rijeka puna pjene ili krdo ovaca - pa se razlijevalo po igalu i ulazilo u more koje se crvenjelo kao krv . Veliko slavlje slavilo je tamno sunce na umoru i lijepa zemlja u prvome času odmora svoga . - Kralj je gledao . Kada se s visoke kule spustiše i na njegove oči krila noći pred zjenama su mu jošte treptjeli pramenovi bijelih i mudrih odsjeva .

One su noći jaukali pod šibama stražari mjededih vrata . Kralj ih je kažnjavao što su prije vremena pustili danas prvu tamu u njegov grad .

Sutradan naredi kralj da se pokupi sve zlato po otocima . Njime će napraviti la&dstroke;u kakve još nitko ne vidje . Oboja gradska vrata zapovjedi da se odmah zatvore .

I grad se prometnu onog časa u mračnu pećinu gdje se okotio i naglo raste strahovit zmaj .

More je tiho kao jezero . Po njemu plove do tri brodovlja . Jedno je krenulo iz luke pod morskim gradom na otoku , drugo iz draga pod planinom na kopnu , a treća iz zatona okružena poljanama gdje se lelujaju na suncu usjevi . Sastaju se na pučini izme&dstroke;u otoka i kopna . Prave širok kolobar okovanih , sjajnih kljunova i bijelih jedara oko la&dstroke;e što se sva blista zlatom i biserom .

Albus je kalj pozvao na ročište oba gospodara kopna da ih upozna i pogosti . Dva su se lijepa broda primakla zlatnoj la&dstroke;i pa se zagrlila s njome kukama i mostovima . Od triju paluba bude jedna . Na palubi su stolovi , a okolo stolova kraljevi i junaci .

Sunce se penje u visinu , pa naginje k zapadu . Prsten se la&dstroke;a još uvijek bijeli na pučini , čuvajući u sredini onaj trolistak od kojega se jedan list blista i sja sve jače . Ore se usklici i pjesme . Valovi šume i zibaju lagano brodove na kojima zuje konopi i lepršaju barjaci . Iz utrobe Albusove la&dstroke;e nose robovi biser , zlato i srebro , pa ga gomilaju na palubi . Ropkinje , nakićene grivnama i &dstroke;erdanima , leže pred gospodarevim nogama . Hrpa zastava otetih neprijateljima diže se na krmi iza kralja .

I Albus ustaje i govori :

- Blago onima za koje nijesam do sada znao ! Osvojio sam sva mora kojima sam brodio , sve zemlje na koje sam se namjerio . Opljačkao sam cio svijet da uznesem svoje otoke i uzveličam sebe samoga . Sve je u prah palo pred mojim nogama . Ja živim u svome dvoru , ali sam kao lav u pustinji , inokosan kao zmaj u pećini . Okrutnost i Lukavstvo čuvaju moje prijestolje . Snaga vodi moje borce , a Strah upravlja mojim otocima . Ja sam porod Lava i Pantere : nema kosti što je ne bih smrskao zubima nema kože što je ne bih razdro noktima . Ja hoću da je moje sve lijepo što ugledam . No srce moje ne prianja ni za što , pa ni za ono oko čega sam se dugo mučio . Jednoga ću dana porušiti grad sa dvojim vratima i potopit ću ovu la&dstroke;u od zlata . Ponor sam koji sve guta a da se ne nasiti . Zvijer sam koja sve progoni i kolje - ali ne mogu da nai&dstroke;em na žrtvu što će posljednjim jaukom ili pogledom svojim baciti u moju dušu čudotvornu klicu milosti . Kraljevi , vi ste silni i gordi kao i ja , pa mi kažite : što može da nasiti vašu oholost i raznježi dušu vašu ?

A kralj jedan odgovara :

- Albuse , tvoj je ponor velik , ali sve ono što u nj bacaš nevoljno je i sićušno . Tvoji otoci su osamljeni grebeni , tvoje su la&dstroke;e ljuske orahove , tvoj je grad puževlja kučica , tvoji su vojnici i galeoti raci morski . Kako da nasitiš time oholost svoju ? Što si osvojio ? Koga si pobijedio ? Ima nešto čime sam ponosan i sretan . Ima gora što je kao golema žena : ra&dstroke;a divove , vile i zvjerad , a sunce je svaki dan kruni na uzvišenu tronu . Ima gora kakve ti nemaš , a ta je gora moja . Svi joj vele : " Planino ! " ; ja je zovem : " Kraljice ! " U kraljice je Učke do sedam plašteva kojima se ogrće na svome prijestolju . I prva je azdija zelena kao smaragd . Nakićena je ranim jutrom biser-rosom , našarana cvijećem preko dana , a prevučena plavičastom koprenom kada ono sunce zapada u sutonu proljetnog dana . Drugume plaštu ne sižu skutovi do rijeka u dolini prema zapadu , niti mu se donje rese moče u morskome valu - ogrće ga kraljica u zimske dane , za burom i olujom , a bijel je kao mlijeko , čist i svjetlucav kao alem-kamen . Jedna je azdija od čista srebra . Njom se Učka blista za ljetne noći dok s visoka gleda kako se bljeskuta šljunak na igalu drage , i trepeće pučina , i bijele se gore , obasjane uštapovim zrakama . U tmurnim zimskim danima zavija se sivom kabanicom . Onda ona tutnji s visa , puši se parama , maglom i oblacima , kao vulkan . A kad se gasi proljetni danak , ponosna kraljica baca na sebe grimizan plašt i sija kao vatra na svome tronu . Ali jesen kada zamiriše krajem , kad lješnjak počne da žuti , jesen da blijedi , kurika da modri , drijen da crveni , onda moja gora kazuje moru , nebu i zemlji svoj najljepši plašt , čudo kabanicu , kolastu azdiju svoju , u kojoj se zlati i bliješti motreći se u morskim valovima . - To ti je , Albuse , ono čime ja punim duboki ponor ohole duše svoje .

A drugi kralj progovara :

- Albuse , tvoje su ropkinje puke sluškinje , tvoj je biser sušti šuškor . Ja sam kralj pašnjaka , usjeva , stoke i rijeka . Vino i malvazija teče po mojem kraljevstvu . Smokve i grož&dstroke;e zru na brežuljcima . Stada pasu danju po dolinama i kupaju se uveče u vodama zatona . Moje je kraljevstvo kao bašča . U njemu je zemlja podatna rodila cvijet nad cvjetovima , mladu ženu moju . Na glavi joj se blista klasje , u očima joj cvjeta lan , na usnama joj se crvenl šipak , a u njedrima joj mirišu dunje . U šaptu joj grlica guče ; u pjesmi joj potok žubori ; u hihotu joj biser zveči . Ona je neprestano vrelo radosti i milinja . U mojem je dvoru postelja visoka i prostrana . Dvadeset je tesara oborilo u šumi uz rijeku osam hrastova da isijeku i ispile zlatnim sjekirama i srebrnim pilama daske i balvare . I digli su ložnicu koja je nalik na prijestolje , i udariše u nju zlatne eksere . Čobani su okupali u potoku dvadeset stada i ostrigli vunu za dušeke i blazine . Vojska je drndara razbijala jarinu ; jata su djevojaka uoči moga pira gargala vunu gargačama od zlata . Na dvadeset se usjeva lelujao lan kojim je stotinu švelja sašilo ponjave široke kao polje , bijele kao snijeg i proka&dstroke;ene trmom i kaduljom s dvanaest bregova . Nad posteljom je nebo od svile sa zavjesama od skerleta i resama od baršuna . - Albuse , kada se na toj postelji pruži mlada kraljica Mirna , onda pod svakom hrastovom nogom počne ključati vrelo iz kojega teče med i mlijeko ; latice se ruža trune s neba i roj se leptira prosipa po zavjesima . Kralju , svaki je njezin pogled milošta što u meni ukroćuje divlju zvijer . Svaka je njena riječ sjeme iz kojega mi niče sreća i mir .

Mrk , kao i oluja što je , sluša Albus pričanje kraljeva . Zario je nokte u sto , stresnuo je kosu na zatiljak , iskesio vučje zube i raširio nozdrve . Iz očiju mu izbija zelen plamen ; grudi mu se nadimaju i hropću kao mijeh u koji je prodrla vjetrina . Kao grmijavina tutnji njego glas :

- Ludovi , pali ste sami pod lavsku šapu , u čvor zmajev . Pozvah vas amo da vas ulovim , pa da mi vozite pod palubom s lancem o nozi i sa žigom na čelu . No jad će vaš i sramota vaša biti još gr&dstroke;i . Potjerat ću vas ognjem na kopno da vidite ono od čega će vam srce pući . Sutra rano sjedit ću na vrhu Učke , a uveče ću umoran leći u Mirninu postelju . Gigane , Učkin gospodaru , ti ćeš me u zoru gledati na gorskome prijestolju ! Galeša , Mirnin vojno , ti ćeš mi predveče prirediti gozbu prije no me tvoja nevjesta povede u ložnicu svoju !

To viknu Albus , a njegovi momci zavitlaše zublje i oružje te nasrnuše na tu&dstroke;e brodove .

Sunce je zapalo . Gase se požari u oblaku , i pučina tamni . Smrkla se da se iznova zacrveni od vatre zapaljenih la&dstroke;a što ih vjetar tjera prema kopnu .

Stoji poklič progonitelja i jauk utopljenika . U galijama što gore urlaju galeoti , okovani za daske . Plove pobije&dstroke;ene la&dstroke;e kao lomače , režući u moru brazde crvene pjene i vukući po uzduhu pramenove dima . Kad voda prodire u koju od njih , onda se plamen gasi , vesla se prosipaju i la&dstroke;a stane nalik na pauka sa stotinu polomljenih nogu . Virovi se ognja i dima dižu uvis na svrdlove , te kiša iskara i varnica udara na pučinu koja klokoće i cvrči .

Na sva jedra i na sva vesla jure za upaljenim la&dstroke;ama brodovi pobjednikovi . Pramci im svršavaju zavijenim gredama što nose na kraju drvene orlujske i vučje glavurde . U svjetlu požara iz onih se kljunova i žvala toče mlazovi , a svaka kaplja što pada s podignutih vesala blista se kao krv .

Kralj Albus strši kao vatren stup na pramcu la&dstroke;e . Usplamtjela je srdžba njegova ; propela se na kljunu broda , pružila se prema plijenu i riče kao lavica .

Dug red nasukanih la&dstroke;a dogorijeva na pržini u tami i vjetru . Albus zapovijeda svojim momcima da bace sidra , da okuju mornare pobije&dstroke;enih brodova i da spreme pod palube plijen . Sutra u zoru vidjet će ga gdje strši na vrhu planine . Onda će oni razapeti jedra i otploviti prema zatonu gdje se bijeli grad kralja Galeše . Toga čovjeka pušta slobodna i daje mu la&dstroke;u da se odmah vrati svome dvoru . Albus će uzeti sa sobom samo tri momka da vuku za njim sužnja Gigana - njemu ne treba vojske da osvoji planinu .

Kada kralj to reče , pokida s kralja planinskoga odijelo pa mu veže o vrat lanac . Reče mu : Hoću da svojim očima vidiš što ja sve mogu .

Gol i bos , Gigan digne glavu i pogleda drsko i porugljivo Albusa u oči : Ludove , ne bojim te se . Planina će te strti .

Albus skoči s broda i nagne uz goru . Pope se na zid klisura , preskoči potok , pro&dstroke;e golet i stignu pokraj vrata mračna klanca . Kraj ovoga otvora sjedio je div , obasjan svjetlom požara na igalu . Ta prva planinska straža ču lupu koraka , pa skoči na noge i uspravi se pred ulazom u klanac .

Albus jurnu prema otvoru . Započe odmah borbu , ali izdaleka . Držao je le&dstroke;a uvijek okrenuta požaru , pa je mogao da dobro vidi i budno pazi na svaku kretnju divovu . Ovaj je noćni stražar koji je mrzio i blijedu mjesečinu , smeten i gotovo zaslijepljen svjetlošću , udarao u prazno i napadao kraljevu sjenu mjesto Albusa . Izranjen od Albusovih kopalja i strelica , glavinjao je pred otvorom . Dizao je kamenje i bacao ga kako god protiv opreznijega i okretnijega protivnika . Kada Albus vidje da je div smalaksao , trgne mač i skoči naglo na nj .

Borba je bila duga i ljuta , ali Albus odnese pobjedu ; kao odsječen hrast sruši se gorostas ispred kralja .

- A sada ? Vodi li taj put na vrh gorski ili u utrobu planinsku ? - zapita Gigan porugljivo Albusa . Kralj u&dstroke;e u mračan hodnik i nagnu naprijed . Išao je jarkom nalik na korito presušene rijeke .

Najednom vidje da zvijezde nad njim sjaju , i njegovo se srce ponese što ga ne zaustavi strah . Jurne kamenjem u trk , jer je noć kratka a planina visoka . Iznenada zatutnji sve naokolo . Stotinu je jeka ponovilo topot njihovih nogu , i tama bude kao noć . Momci zapališe zublje , i kralj se začu&dstroke;en na&dstroke;e u grlu planine . Gigan se zlurado smiješio .

- Naprijed ! - viknu Albus , i nastade još žešća trka spiljama ispod zemlje . - Spustili su se u ponore i preplivali su jezera crne , studene vode . Popeli se iznova visoko , u hladne pečine , pune stupova i zavjesa bijela , blistava kamenja . Jurili su sve brže . Za njihovim se ledima rušili svodovi prolaza i spilja . Zemlja se tresla ; - negdje duboko tutnjao je glas razljućene planine .

Trka , trus i tutanj stoji dugo mračnom utrobom gorskom . Najedanput sve se stiša . U visokoj pećini sinuše pred Albusum tihi dvori .

Stupovi od granita i porfira na kojima se svjetlucali tinjčevi listići nosili su ravne krovove od škriljevaca , oivičene bijelim mramornim pločama . Stepenice i vrata s dovratnicima od zlata i s krilima od srebra vodile su u široke dvornice . U njima su zidovi od izgla&dstroke;ena serpentina na kojemu su urezane slike nekoga čudnog cvijeća : čaške su mu od zelena olivina , latice od modra safira , crvenih rubina , ljubičasta ametista ili od žuta topaza ; prašnici su mu od žutih opala . Na usnama njuški blistaju se zrna piropova , smaragdova i beriljeva , nalik na rosne kapljice u kojima sinuše sve dugine šare . Na podu ležahu posvuda šipke i hrpe svih dragocjenih kuvina i dragoga kamenja štono nastaju u dubljini planinskoj . Povorke patuljaka dolazile tiho odasvuda i nosile u one dvornice novo blago . Smola davno zakopanih prašuma vonjala je u dvoru . Potočić bistre vode žuborio je kroz pukotine i bacao se s visoka u vodu jezera ...

I Gigan reče Albusu : Stani ! Sve je to tvoje , a ja sam rob tvoj u dvoru svome .

Ali ga Albus i ne pogleda . Nastade nova trka sve dalje , sve naviše .

... Kada Albus ugazi iznova u travu na gorskome boku , zvijezda nije bilo više vidjeti . Crni oblaci puni prijetnje valjahu se po nebu . Zemlja je još tutnjala , jer se za kraljem ponovo rušile pećine . Na olujnome vrhu planinskome grmio je grom .

Šuma bijaše velika , mračna i gluha . Ispod visokih stabala preplitali se trn , glog i kupina , praveći duge zidove . Guste su šiprage stajale jedna za drugom kao nasipi što brane neku nevidljivu kulu negdje gore na strmini . Albus je provaljivao kroz pletere i kidao granje snažnim rukama . Puzao je pod grmenjem i preskakivao plotove . Ali su ona debla postajala sve deblja i šiprage sve gušće ; neprohodan zid okruži najedanput silnika . Dračavo grmlje i stablje raslo je sve naokolo da pritisne i uguši kralja ; jedino je za njegovim le&dstroke;ima ostajao put utrt što ga mamio na povratak .

Albus ne uzmače . Njegova je snaga rasla u onoj borbi s raslinjem . Kada vidje da joj neće odoljeti , on pokupi gomilu šušnja i gnjilih grana , kresne o kremen i prospe iskre . Požar buknu . Zadrhtaše i zacvrčaše listovi , zatim vriježe , grane i debla . Cijela se šuma drmala , grčila i stenjala u vatrenoj buri . Vjetar nagnu s mora i potisnu uzbrdo plamenu rijeku . On je išao dalje vo&dstroke;en vatrenim stupom što je obarao i proždirao sve zapreke . Koračao je hitro i oštro po žeravama i pepelu , srčući požudno užaren uzduh i krijepeći se time novom snagom .

Zagrmje na vrhuncu , i planina jeknu . Kiša udari s visoka . Voda se razli kao potop . Učka se branila i osvećivala . U mlazove , pa u potoke ; u vodopade , pa rijeke , udari voda nizbrdo , valjajući kamenje i iščupane hrastove . Albus se na&dstroke;e u klancu s vodom do ramena . Napet kao luk upirao je nogama o grebene , a prsima sjekao vodenu struju . Kliktao je pri svakome koraku i penjao se naviše .

Kada kiša popusti i voda proteče , on stiže na golet pod gorskim vrhom . Visoko iznad vrhunca ugleda i upozna one tri zvijezde što svakoga jutra padaju kao kruna na Učkinu glavu .

Albus ču za sobom zveket . Okrenu se i prepozna u polumraku golo tijelo zasužnjenoga kralja planinskoga . Gigan se žurio k njemu ; lanac mu visio i sada o vratu te se vukao po kamenju ; u rukama je nešto nosio .

- Gdje su momci ? - upita Albus .

- Odnijela ih je voda . Nosim ti njihova tri koplja i tulac pun strelica . Mene je moja planina poštedjela . Do&dstroke;oh da vidim propast tvoju .

Kralj mu ne odgovori nego pro&dstroke;e krš i poče se penjati izme&dstroke;u dva reda klisura . Iznenada stane i trgne živo natrag .

- Ha , napokon ! - reče Gigan uz zlurad posmijeh i ugne se da mu olakša bijeg .

Ali se Albus ne mače . Gledao je miran i skupljen u novu pogibao .

Spiljski medvjed , strah i trepet gorski , krčio mu put i buljio u nj . O toj se nemani govorile grozne priče po cijelome kopnu . Posljednji svoje trage , kraljevao je medvjed već stotinu godina pod gorskim vrhuncem . Stotinu je sela prisilio na bijeg i selidbu , mnoge je hajke odbio i mnoga je krda zaklao . Raskopao je mnoga groblja i pogazio svu silu pasa . Prvoro&dstroke;eni je sin Učke stražio pred pećinom ispod vrhunca . Jao onome koji bi udario onim putem ! Ne dogodi se nikada da se čovjek s njime sreo u oči , jer se i lovci bacahu prestrašeni u ponore netom bi im se on približio .

Nebo je bilo jasnije ; one su tri zvijezde povrh planine sjale sve bliže ; blijeda je svjetlost titrala iznad vrhunca . - Pred Albusom je u nezgrapnim udovima dlakave životinje ležao dio snage majke planine - sila mirna i troma , ali koju čovjek ne može da skrši .

S porugljivim posmijehom došulja se Gigan do kralja . Metnu kraj njega koplje i tulac te šanu : Udri !

Albus je stajao kao kip i gledao zvijer oštro u oči : vje&dstroke;e mu se ne zatvarahu , trepavice mu ne treptahu . I medvjed je buljio u čovjeka , dok je nebo postajalo i nadalje sve jasnije , a one tri zvijezde sve krupnije . I pričini se Albusu da zvjerinje zjene bivaju sve veće i sjajnije . Eto , one su sada kao dva otvora kroz koja se nešto vidi . - Pričini se kralju da vidi u zjenama posljednjega spiljskoga medvjeda sliku jednog svoga praoca koji čupave kose i brade i ogrnut kožom diže u ruci kremenu sjekiru i lupa njome po lubanji goleme zvjerke . Lubanja krvari , ali ne puca . Ipak je čovjek pobijedio , jer je zvijer spopao strah . Gore nego sjekira smutiše medvjeda one dvije munje što sijevaju iz očiju čovječjih i , hladne kao led , prodiru kroz oči u krv .

Sve to gleda Albus u zvjerinjim zjenama . On osjeća da mu nova snaga struji iz srca u glavu i ramena , snaga kojoj ne treba koplja i mača . On se maknu za korak naprijed ; medvjed se nakostruši . Osjeća Albus da ga s tom nemani veže neka prastara mržnja . Ljutina i gordost raste u njemu . Goluruk koraknu iznova . Zvijer se skupi i šćućuri , dižući glavu i buljeći u njega . Albusu se pričinja da će jednom samom pešću smrskati onu lubanju , ali mu ni toga ne treba . U zvjerinjim zjenama vidi sada sebe samoga , ali mrkoga kao oluja . I Albus koraknu po treći put , pruži medvjedu ruku i reče : Liži !

A medvjed prignu glavu i posluša .

Gore na bilu planine , u prvim odsjevima praskozorja , čekala je Albusa posljednja borba .

Velik , sur orao kružio je iznad vrhunca . Kada ugleda Albusa , zakrešti , i lupa njegovih krila postade jača i brža . Vinu se uvis , zasja u visokim sunčanim zrakama i spusti se za čas u dva nagla zavoja na svoj plijen . Ptica zgrabi čovjeka za ramena i za kosu , ali ga ne istrgnu sa zemlje ; - dignu se nanovo sama u zrak , samo što su joj se iz pandža i iz kljuna točile kaplje čovječje krvi .

Albus je sada bio na oprezu . Do tri ga puta udariše u lice ptičja krila , ali se on ne maknu . Do tri puta pokuša kljun da mu raspori njedra , ali ga on odbi . Kralj napne luk i upre oči u ptičji let . Vrebali su dugo jedan na drugoga , a kad perce odletje psičući kao zmija , ono se zabode u ptičje grudi . Orao se sruši na klisuru . Kreštao je i lupao krilima kao da zove neprijatelja na posljednju borbu . Albus baci luk , otpaše mač i rastrga odijelo . Potrči i baci se dršćući od srdžbe izme&dstroke;u ona dva krila , u onaj val nakostrušenog perja . Orao ga dočeka uspravna vrata i plamerih očiju . Na klisuri povrh ponora rvali se čovjek i ptica . Kljun je rezao čovječje meso , a Albusova je ruka vadila iz rane perce i gurala ga iznova u ptičja prsa . Velika krila lupnuše još jednom snažno o klisuru pa se ukočiše zauvijek .

Albus ustade ; okrenu se prema Giganu i reče : " Pogledaj , pa zatim idi ! " Oda se pope po klisurama na litice što su isprane i izrovane kišama baš na vrhu planine , bile izdaleka nalik na prijestolje što ga orijaši - pramenovi magle - nose na le&dstroke;ima .

On sjede na najvišu klisuru i pogleda poda se na gorske obronke , pa na more i otoke koji su još ležali u polutami .

... Sunce istječe , i planina se prva blista u jutarnjoj slavi . Albusove su oči pune svjetlosti . Njemu se pričinja da su one tri zvijezde pale povrh njegove glave i da aa okruniše .

Dok sunce polagano silazi sa zenita prema moru , spušta se Albus zapadnom strminom u krajeve kralja Galeše . Pred njim su brežuljci , zasa&dstroke;eni vinovom lozom . U nizini prostiru se pašnjaci uz lijepu rijeku . Okolo zatona lelujaju se usjevi lana i pšenice . Galešin grad blista se pod morskim rtom niz koji teku potoci . Albusove se la&dstroke;e vide na pučini , vo&dstroke;ene njegovim zlatnim brodom što sja kao sunce .

Rekao bih da sunce drukčije sja na onim brežuljcima , poljanama i zatonima . Ono ne bije ovdje zemlju i rijeku ognjenom kišom pod kojom se tamo gore žare klisure planinske . Tanak , zlatan prah prosipa se ovdje s vedrine i sve pozlaćuje . Ono isto sunce koje tamo gore zgušćuje jed u zmijinu zubu , otrov u mliječerovu mlijeku i žuč u orlovu tijelu , pravi ovdje šećer u jabuci , miris u mažurani , grije gola crva u vlažnoj travi .

Albus je stigao do brežuljka . Stao je i gleda kakve će nemani nauckati Galeša protiv njega .

Ušao je u vinograd . Trsje se popelo na voćke pune plodova što se crvene i zlate u lišću . Iz bobulja grozdova cure sokovi . Omamljiva vonja talasa se oko Albusa . Plodovi pa daju pred njegove noge , primiču se sami njegovim rukama i ustima kada vjetrić zanjiše granama . On gazi po njima i ide naprijed , sijekući mačem i harajući sve što mu je na putu i na dohvatu .

Prošao je kao vihor vinogradom , a sada ga put vodi preko doca . Ali je dolac pun ovaca i jagnjadi . Albus osjeti da mu iz one otrovane rane na srcu koja ga sili na okrutnost udara krv u glavu . Ljuta radost uznijela mu dušu . Ciknu od sreće kada namjesti prvu strelicu i uzme na nišan najljepšu ovcu . Perce odletje , i životinja se sruši . Krv joj okalja runo . Umirala je uz bolan meket , gledajući Albusa plašljivim dobrim očima . On ju je motrio nepomičan i hladan , sve dok ne vidje gdje joj krv udarila tako&dstroke;er iz usta . I tada poče da ubija ovcu za ovcom , jagnje za jagnjetom . Životinje su u ludu strahu bježale po docu , kušale da preskoče plotove , sliskale se u klupko , meketale i blejale gotovo dječjim plačem . Pobjednik zmaja i diva , krotitelj spiljskog medvjeda i ubilac orla smijao se hihotom njihovu strahu . Iz njegovih je očiju izbijao plamen zelen kao i onaj u zmijskim zjenama .

Kad padne i posljednje jagnje , on skoči u dolac , trgna sulice iz leševa i po&dstroke;e naprijed .

Polje je bilo ravno i nakićeno grmovima . Cvijeće , cvijeće i opet cvijeće , svagdje i posvuda . Oštar se miris dizao iz čaški , hlapio iz latica što su jedrinom , šarom i sjajem sjećale na mladu žensku put . Otkad-dokada , netom bi vjetrić odnekuda puhnuo , oblaci se peluda dizahu uvis i zlatna je kiša padala Albusu na kosu . Mirišljiv prah prodirao mu je u usta i nozdrve . Iz tisuću kadionika dizao se k nebu tamjan . Svaka snaga rastapala se na tome polju u more ljubavne čežnje . Sve te tjeralo da u&dstroke;eš u cvjetne grmove gdje te u polu mraku , na meku ležaju , čekale dvije bijele ruke , jedva vidljive iza uznemirenih rojeva metulja .

Albus je koračao čvrsto po onome čudnom cvijeću a za njim je iz pogaženih latica curio sok mirišljiv kao med , crven kao krv . Najednom stade i čvršće stisne koplje .

Rijeka je šumorila . Glas joj bijaše nalik na žensko šaputanje . Njezina je pjesma bila uspavanka što je uspavljivala svaku jarost i bol , uljuljivala dušu u blažen san . Ali , upravo na taj glas osjeti Albus kako ga još ljuće peče rana na srcu . Htio je da skoči u rijeku i da je kakogod ušutka . Nešto pljusnu u vodu , i on se skupi u zasjedi usred grma . - Naga žena kupala se pod njim , plivajući nauznak , gipka kao prut , bijela kao mramor . Ona ga gledala modrim očima , smiješila se i širila mu u susret ruke . Albus pruži desnicu , a kada se ona primaknu , zgrabi je za kosu i sruši na travu . Ona mu se još smiješila iako se odsjev gnjeva izmjenjivao sa sjenom straha na dnu njezinih očiju . Kralj upre koljenom o njenu grud i reče :

- Poznam te po ribljim zubima , čarobnice riječna .

- Uzmi me i idi , sretni smrtniče ! - odgovori mu ona , dok je rijeka pjevala tiše i sla&dstroke;e .

- Ne , ne ! Mene čeka nešto ljepše - viknu on pa gurnu velik kamen i prevali ga na njezina prsa .

- Ti si besmrtna pa će tvoj jad i sramota dugo živjeti - naruga joj se Albus te se baci u rijeku . Za čas dignu u koritu mulj i pijesak . Voda proteče blatna i kaljava . On zapjeva sred rijeke divlju pjesmu svoga nemira , bjesnila i ukrutnosti . Kada riječna uspavanka sasvim umuknu , kralj udari u grohot i potrča naprijed .

Sunce je naginjalo prema zapadu , i Albus je još morao da pregazi usjev i prevali rt morski .

Kada u&dstroke;e me&dstroke;u valove , zašušti okolo njega zlato ; kad mahnu rukom , prosu se iz klasova biser . Znao je da je i taj usjev za njega plot ispred Mirnine postelje . " Pozovi la&dstroke;e , žanji i odjedri ! " šumilo mu polje . Ali se u njemu raspali srdžba , i on bude grad mjesto kose , čopor konja mjesto mobe . Kad sve obori , pogazi i satre , potrči na rt i ugleda gotovo pod sobom svoje la&dstroke;e što ulažahu u zaton ispred Galešina grada .

Pod trijemovima Galešina dvora prostrti su stolovi . Užurbali se robovi i ropkinje , noseći u posudama najsla&dstroke;a vina ; na srebrnim poslužavnicima puši se pečena divljačina . Najesti i opiti Albusa i njegove ljude posljednja je nada Galešina . Zato se na kraljevu stolu našlo danas u predvečerje čega još nikada nije bilo na najbogatijoj trpezi . Česma prekomorskog vina toči se usred vrta ; pečeni vepri pore&dstroke;ani su uzduž plotova . S krova i sa svodova mramornoga dvora pada kiša ruža na dušeke i na stolice .

S usiljenim veseljem čeka dvor kralja Albusa i njegovu vojsku ; naći će se pod onim trijemovima sve čime mora da utoli i da se raznježi obijest i oholost pobjednika : jela , vina , darova , pjesama i žena ; - sve će im se dati , sve će moći da oskvrne , poharaju i unište , samo neka se Albus ne popne uza stube što vode u odaje kraljičine !

Začu se zveket oružja i lupa nogu na pijesku ispred vrta . Pobjednici dolaze procvjetalim drvoredom , prolaze ispod lukova i ulaze pod trijemove . - Pred njima je kralj Albus . Na licu mu je jošte ča&dstroke;a požara u planini , na dlakama razgaljenih prsiju krv orlujska , a u bradi blato iz korita rijeke . Njegovo tijelo nosi na sebi tragove noćnih borba i oluja , danjeg skitanja i trke ; vonja još uvijek dahom gorskih spilja i peludnih oblaka na livadi .

Dvorjanici i dvorkinje dočekuju ga usklicima i steru pred njim sagove . Albusove oči probadaju Galešino srce kao dva rta na bodežu .

- Galeša , ti si revan i poslušan . Ali se ja ne gostim sjedećke i ne jedem što je oganj omekšao . Momci , donesite !

Nasta preplašen meket . Vojnici su gurali pred sobom krdo bijelih srna što ih pohvataše maloprije dok su se kupale na ušću rijeke pokraj dvora .

- Oderite ih žive ! - rcče Albus dvorjanicima i dvorkinjama koji se zagledaše u svoga gospodara , nijemi i blijedi .

- Albuse - reče Galeša - to su pitome kraljičine srne . Posvećene su našemu bogu . Zapovjedi nam radije da otvorimo grobove svojih otaca .

Od ljute radosti Albus ne osjeti u tome trenutku boli svoje tajne rane . Zgrabi srnu , izdere na vratu noktima kožu i snažno potegnu . Krik užasa zaori ispod trijema . Albus zapovjedi : " Koljite , i jedimo ! " On prvi odsiječe komad mesa s ramena još žive srne , turi ga u usta i reče :

- Gozba je započela !

Albus je gledao bijedu Galešinu i njegovih ljudi . Starac dvoranin dignu nož , ali kad ugleda srnine oči i začu njezin meket , udari sebe u srce , i krv poteče po stolu . Dvorkinja koja je već pet godina pitala djetelinom kraljičinu srnu mezimicu , klečeći pred njome , poludi kada krv briznu srni iz vrata . Nasta klanje , a zatim muk , pun groze .

Albus je sjedio čelo stola i gledao kako Galeša i dvorani s tupim pogledom , s drhtavim rukama i s pjenom na usnama kidaju zubima sirovo i još toplo meso . Njihov očaj i strah bijahu dvije kaplje melema na njegovu ranu . A ta ga je pekla i tjerala da počini nešto jače i groznije - sve dok na nju ne kapne ona čarobna kap od koje će napokon zacijeljeti .

Kada vidje da se donji rub sučncana koluta već približava pučini , on se dignu i reče :

- Gozba je minula . Galeša , daj znak ženi svojoj : ja je čekam . Kad me ona odvede , zapalite zublje pira i zapjevajte pjesmu svatovsku .

- Kraljica dolazi - šanu Galeša , a njegov je glas bio nalik na šum vjetra kroz usahlo lišće .

Ona je silazila niza stube , rasvijetljene zrakama sunce na zapadu . Spuštala se polako i mirno , bez hitnje i bez straha . Bila je kakovu ja još nitko ne vidje . To nije bila žena ljubovca ; to nije bio cvijet strasti što niknu pokraj rijeke a pod cjelovima sunčanim iz zemlje tople i podatne . - Visoka i uspravna , ona je silazila sigurna i mirna niza stube . Vukla je za sobom skut koji je šuštao kao usjev uoči žetve . Njezine su se noge , malene i lagane , vidjele sve naizmjence ispod ruba haljine . Kada bi stale na stube , one su drhtale pod njima kao pod nogama koje boginje . Pas , modar i valovit kao rijeka , ovio joj se oko bokova i jače isticao njihovu krepku , plodnu snagu . Vrat i prsa bijahu joj napola razgaljeni , i nešto je ružičasto držala rukama ispod lijeve dojke .

Ona si&dstroke;e do polovice stepenica , držeći glavu malko prignutu i smiješeći se očima punim zvijezda i usnama punim meda onome što je nosila u krilu . Digne glavu i pogleda u oči Albusa koji je , razbarušen i krvav , čekao na dnu stuba , upirući desnu šaku o koljeno noge položene na prvoj stepenici . Sjaj se njezinih očiju ne utrnu , posmijeh se njezinih usana ne presuši . Ona je silazila naniže , a kada stignu , istrgne s dojke nago muško čedo i pruži ga kralju .

Albus primi dlanovima dijete za bokove ; digne ga uvis i zagleda se u nj .

Čedo je micalo nožicama i otvaralo usta iz kojih su tekle kapi mlijeka . Napinjalo se da uhvati rukama sunčanu zraku koja je s rupe na trijemu padala koso na stepenice .

Kralj šanu : Ti si dakle posljednji plot ispred njene postelje ? Da te zgnječim i rastrgnem , i ja ću onda pasti na ležaj ruža . Melem će napokon kanuti !

I on pogleda s osjećajem okrutne zahvalnosti u svoju žrtvu .

Albus poče polagano stiskati .

Iz onoga toplog tijela strujala mu je kroz dlanove čudna vatra ; strujala je sve jače , kao da se naglo toči iz čarobna izvora u sve žile njegove .

On stisnu snažnije , ali mu ona rijeka prodre u grudi i poplavi srce . Lavske mu šape počeše , prvi put u njegovu životu , drhtati . Osjeti da će ta posljednja borba biti teža negoli ona s orlom na vrhu planine .

Kralj ruknu , kao da bi htio prenuti i potaknuti sebe samoga . Pričini mu se da je u rvanju podigao diva koji se latio munje u oblaku . Sad će djetetu smrskati glavu o stepenice .

Ali se čedo manulo sunčane zrake . Pogledalo je kralja u oči ; vrisnulo je radosno i uronilo ruke u njegovu bradu .

- Ta ! Ta ! Ta ! - stoji obijestan gugut djeteta koje čupa Albusovu bradu i udara dlanovima kralja po licu .

Kraljeve ruke dršću , kao da nose pregolem teret . On osjeća da se krv onoga djeteta , a s njime i mlijeko matere , razlilo po žilama njegovim . Ugodni srsi jure mu mišicama . Koljeno mu kleca od klonuća , i lice mu se preobražava . Igri onoga obijesnog crva odgovara kralj s posmijehom na usnama i sa suzom u oku .

Albus cjelune dijete i vrati ga kraljici .

Onda kleknu pred njome , poljubi skut njezina odijela i šanu :

- Majko , hvala ti !

Polako zalazi sunce u more . Njegove posljednje zrake gledaju kako kralj Albus prostire u vrtu ispred Galešina dvora svoj najljepši plašt na crnu zemlju . Dao je otkinuti pramac zlatnoj la&dstroke;i , pa ga postavlja na plašt , ali tako da se ljulja kao kolijevka . U nj je bacio svu svilu što ju je imao na la&dstroke;i , i nojevo perje svoga šešira . U zlatnu zipku metnuo je čedo koje mu je zaspalo na rukama .

Albus se vratio k la&dstroke;ama što dižu sidra i odilaze . Stoji na krmi i gleda kako kraljica Mirna njiše u vrtu svoje dijete . Njegova se krv smirila ; njegova je ohola , jaka duša puna radosti kao šuma lišća , kao more valova , kao nebo zvijezda .

Po tri puta , u tri sela , a pred tri krčme na&dstroke;e se noćas kumpar Zvane , jadan i sam , na prašnome drumu koji vodi iz grada u njegovo seoce . Iz prve ga oštarije potjeraše , iz druge ga grubo izguraše , a iz treće ga baci krčmar takvom silom napolje da je kumpar lupnuo o zemlju kao klada .

Ležao je neko vrijeme pred tom trećom krčmom , ali je cesta tvrda postelja , pa se pjani kmet diže iz prašine na noge koje neće da ga nose nego mu sve klecaju i ševrdaju . Čudan li vam je u ovaj tren kumpar Zvane Grbljina : - brada čupava , nos izmrcvaren , oči mutne , a sav je bijel kao da je iz mlina došao .

Napreže se kmet , da korakne što čvršće i sigurnije , ali kao da se noćas sve urotilo protiv njega . Izdadoše ga koljena , zaljuljala se pod njim zemlja , a iz gloga i kupina uza cestu pružaju se ruke koje ga hvataju i pregone ga čas desnome čas lijevome plotu . Zvane se ipak ne ljuti ni na koljena ni na cestu , pa ni na plot što ga vuče k sebi da mu ogrebe lice . Znade on da se i najkukavniji kmet mora vratiti sa sajma u selo s veseljem u srcu i s pjesmom na ustima . Istina , danas je okusio mnogu gorku i na podeštariji , i na sajmu , i u krčmama , ali osjeća da se baš pošteno napio , pa zašto da se sada ljuti ? Ta čemu bi onda pio ? - I kumpar se Zvane istrgnu iznova dračama glogova plota , udari ljuljajući se sredinom ceste , dignu nos i zapjeva :

- Oj divojko jedrna ,

Hodi z manom po drva !

Ali , kao da se na kmetov glas još gore uzbibala cesta , i stotinu je vukodlaka pružilo iz plota na njega dračave prste .. .

Hoće kmet da pjesmom rasprši tugu i potjera strah ; gega se i dreči :

- Sam si suknju razdrla .

Dajte , mamo , iglicu ,

Da si krpam suknjicu ! -

- Si pjan ! - ozivaju mu se glasovi iz gloga , a ruke ga vuku na drugi plot . Protegle ga , zabile , mu nokte u obraze , u lakte i bedra ; drže ga čvrsto kao da su gvozdene .

- Pustite me , vragi ! Ča ste se mene prijeli ?

- Si pjan , Zvane ! Šapću oni u glogu i udaraju ga grančicama .

- Nisam pjan nego sam jadan i brižan . Pustite me da grem . Čeka me doma moja Barbara .

Ali je sada jače zašuštalo . Svinjske glave vire izme&dstroke;u grana , zubi se kese , oči plamsaju , medvje&dstroke;e šape padaju kmetu na ramena . Glasovi šapću :

- Kuma Barbara ! A kadi su stomanje i facoli ke si rekal da ćeš joj donest iz grada ? Kadi su beči ke si dobil za kravu ? S čim ćeš platit stevru , trgovce i dužnike ? Će te izgrdit kuma Barbara ! Ne hodi doma , Zvane ! Ćeš spat s nami va plotu .

Leži kumpar Zvane , povaljen na ivici ; zinuo i bulji u nebo .

Uštap se pomolio za gorom , i svjetlost se razlila dragom ispod puta . U vedroj noći rišu se na plavetnilu glavice bregova . Crne se na njima šume ; amo-tamo bjelasaju se kućice - sve je nepomično i kao začarano . Ali čempresi i cerovi što se nižu na rubovima brežuljaka kao da se noćas pomamiše : klanjaju se jedan drugome , savijaju se i pred očima Zvanetovim plešu kao pjane žene i pretvaraju se u vještice koje jašu metle i lete prema mjesecu . Gleda Zvane u dolinu i čudi se magli što se po njoj vuče . I ona se uznemirila i zatalasala ; spustila se naniže , a iz nje se pomolio seoski zvonik bio kao snijeg , šiljast kao rog .

- To je naš turanj ! Sam valje doma ! - mrmlje Zvane i pruža noge da korakne na cestu .

- Stoj ! Ča ćeš doma ? - zašušti u plotu i drvene ruke stiskaju još jače .

Gleda kmet kako se magla mota oko zvonika . Skupila se i digla ; otkrila je seoce , grobište s čempresima i lokvu i dio poljane pred crkvom . Diže se sve naviše , vijući se oko tornja . Srebrna joj se boja prelijeva u sivomrku , jedan joj je pramen pružio prema zemlji četiri stupa kao četiri noge , a drugi se zaoblio pa savio i splosnuo - nalikuje kravljoj glavi na golemu tijelu . Gle , krava je okrenula glavu prema kmetu , gleda ga i - muče .

- Boškarina ! kliče kumpar Zvane i otima se plotu .

- Si pjan ! Si munjen ! - šušti glog , i one mu ruke drmaju nogama .

- Pustite me ! Ste vidili ? Ja sam je jutros prodal na sajmu za nič , a ona je pobegla .

I kmet napreže sve svoje sile ; istrgnu se dračama i juri cestom . Povratila mu se snaga ; srce mu se uznijelo , razvedrila duša , razbistrila glava . Vukodlaci vrebaju još uvijek iz gloga ; čuje kako krše grančice jureći za njim lijevo i desno kao veliki psi ; ali Boškarina muče , a to ga hrabri . Posrnuo je dva-tri puta , udario nosom o zemlju , no ništa zato ; digao se i - naprijed ! Da se riješi vukodlaka , plota i ceste i da skrati put , udario je stranputicom , ravno prema selu . Staza je puna kamenja , razrovana i strma , ali Zvanetu je sad nešto bolje : može da i misli .

- Sam rekal ja - govori u hodu - sam rekal ja onoj gospodi od komešijuni da je bog pravedan , da se to ne more tako finit ! Nisu mi je premijali , kupili su mi je za nič , zatrli su me siromaka , a ona im je pobegla ; vrnula se nazad . Opil sam se od žalosti , ispatil se kako beštija , ma sad je sve pasalo .

Ide Zvane stazom , lomi noge po kamenju , pruža ruke prema kravi od koje mu prikaza postaje sve jasnija na mjesečini , u vedrini noći .

- Boškarina ! Otkini se od turnja ! Pridi !

Kao da je životinja zbilja čula poziv kmetov ; okrenula se , spustila se niza zvonik , pošla kmetu u susret .

Zvane je stao , topi se od milinja :

- Boškarina , blago moje !

Ali , što se krava više penje , to ozbiljnije postaje kmetovo lice . Čudno ! U svome hodu biva ta životinja sve manja , sve crnja , življa i bješnja . Gleda Zvane kako joj se rogovi pretvaraju u uši ; trbuh joj se ugiba , nestaje ga ; bokovi joj se splošnjuju , vrat joj se kraća , gubica se pretvara u njušku s očima kao u vuka , i s ustima iz kojih visi jezičina okružena zubima . Zvane se uozbiljio , uprepastio , skamenio - eto , pred njim na stazi stoji sada crn pas i upire u nj pogled kao da bi ga htio živa progutati .

Razočaranje i strah rastrijezniše čovjeka . Stisnuo je noge , usiljava se da stoji uspravan , i hoće da što mirnije progovori tomu novom napasniku .

- Znam ki si ; vero ja da znam . Bašćane Furlaniću , nemoj me i ti jadit ! Ma ča mi se sve ni danas pripetilo ! Ku si ti mrak , napastuj druge , a ne mene ki ti nisam nikad ča zlo storil ali ča grdo rekal . Su ti morda povidali da sam ti ja ukral onu balu sena da hranim s njom blago ? Ma , veruj , to ni istina - pa ku bi to bilo , biš me za to noćas gonil kako beštiju i dignul kako perje va ariju , i najzad me hitil s visokega va koju jamu kako da ja ne bi bil kršćan ? Si čul , kumpare Bašćane , pusti me da grem doma - ako si mrak , nisi hudoba paklena .

Tako govori kmet gotovo kroz plač , ali pas ne svrće s puta ; reži na Zvana koji se ne miče jer zna da se pred mrakom ne smije bježati da ga se još gore ne ražesti . Zna kumpar Zvane da taj pakleni skot neće nahuditi krštenoj duši sve dok čovjeku ne skoči me&dstroke;u noge , pak se sve muči i napreže da ih drži skupa . O upravo su noćas te nesretne noge njegovi najveći dušmani . Stoji kmet ukočen usred staze pred crnim psom , ali trup mu se ljulja ; glava mu posrće i klima kao prazna tikva na kocu usred usjeva . Najednom mu se pričini da se zemlja okrenu oko njega ; jauknu , zatetura se i raširi noge da ne padne ; ali prije no će se iznova razabrati , osjeti da mu je nešto skočilo me&dstroke;u noge i da ga je ščepalo za bedra , pa ruknulo kao bik te se nadulo kao mješina i diglo ga uvis .

Visoko u zrak nosi mrak kumpar Zvana Grbljinu . Leži kmet potrbuške na hrptu crna psa ; stiska nogama pasju trbušinu , prianja prsima o mrakova le&dstroke;a , drži se grčevito za dlakave uši . Usteže disanje i sklapa oči jer osjeća da bi ga inače spopala vrtoglavica te bi popuznuo niz grdosijinu kožu i strmeknuo s neba na zemlju . Let , zrak i vjetar što mu šiba u lice i razgaljene prsi , raspršuju u kmetovoj glavi i posljednje dimove vina koje ga danas tako ljuto prevarilo mjesto da ga raznježi i razveseli . Čuči Zvane na pasjem hrptu , stiska oči kao oparen mačak , i razmišlja o svome novom jadu .

Nema više sumnje : pjan nije , pa sve to što se s njime zbiva nije sanja nego java . On jaše na mraku , onako kako je čuo da su i neki drugi nesretnici u njegovu selu katkad jahali . Ali , koji je to mrak ? Zar zbilja Bašćan Furlanić , onaj šepavi njegov susjed koji ga kleveće da mu je ukrao breme sijena ? Vele težaci da se Bašćan promeće često u psa te da napastuje noćne putnike . No mrak je i stari Mića Šatina i zvonar Jože . Ali ova dvojica s kumpar Zvanetom rado druguju , igraju i piju ; zašto bi ga onda noćas mučili ? Grbavi trgovčić šjor Toni , to ti je isto na glasu mrak i Zvanetov najžešći neprijatelj . Avaj Zvanetu ako sada sjedi na šjor-Tonetovim le&dstroke;ima . Leden znoj spopada kmeta na tu pomisao . Stiska koljena , grči šake , beči oči .

Pas ispružio vrat i gubicu , lapće jezičinom , vesla nogama i pliva po zraku kao riba u vodi . Rasvijetljena mjesečinom prostire se pod kmetom draga . Ravna je kao dlan , tamno-modra kao more kad puše prva jesenja bura , a niz nju se ljeska i vijuga rijeka .

- Mankoč da bi me hitil va vodu ! Bilo bi meče - misli Zvane .

Crni pas koji je onako nadut nalik na konja splosnuta hrpta , kratkih nogu i repa i oštre gubice , leti sada sve naniže prema oblacima dima što sukljaju iz šume pokraj rijeke .

Sada se bolje raspoznavaju kućice raštrkane po dragi i stabla na sjenokošama . Lete oni naniže , ali kmetov strah postaje veći . Jablani strše prema njemu kao koci , pače kao ražnjevi posa&dstroke;eni tu da ga dočekaju u padu i probodu još živa ; osušene bare zinuše pod Zvanetom kao čeljusti nemani , spremne da ga progutaju ; a prameni magle što se još vuku po dolini primaju oblike vukodlaka koji dižu glave i čekaju da im kmet pane u naručaj .

- Pomagaj Isus i Marija ! - šapće kmet i hoće da se prekrsti , ali mu se ruke prilijepile za ona ušesa ; ne može ni prstom ganuti .

Mrak leti ; šuma je sve bliža . Dim se vije okolo kumpara , kolje ga za oči , guši ga u grlu .

- Će me hitit va oganj , će me ispeć živa ! - jadikuje kmet .

Pa se opet digao i obuzdao svoj let . Sloj dima širi se pod Zvanetom , a ispod te sive koprene vidi on koješta .

Čudne stvari gleda kmet u moru ispod sebe . Nestalo je šume pod velom dima - sajam je to , ma baš onaj isti sajam na kojemu se jutros Zvane toliko rastužio . Gle , oni isti težaci , isto blago , isti kupci iz grada i mešetari , pa i ona ista gospoda od komisije za nagradu bikova i krava muzara . Čudi se kmet jer vidi u tome komešanju i sebe istoga - da , baš sebe kumpara Zvaneta Grbljinu , u sivu klobuku što ga je kupio lani u Puli , i u novome modrom odijelu što mu ga žena Barbara skrojila - gdje vodi preko poljane svoju Boškarinu . Svi ljudi na sajmu okrenuše glavu prema njegovoj mršavoj kravi . Gledaju je kao zapanjeni , čude se i posmjehuju . A on - da , baš on , jer nije više pjan i zdrave ga oči ne varaju - vuče dalje kravu , približava se daščari u kojoj stoje gospoda od komisije i promatraju gojne i lijepe životinje me&dstroke;u kojima će izabrati onu što će je nagraditi . Dječurlija i kupci jate se okolo Zvaneta i njegove Boškarine i bulje u kravu kao u čudo . Djeca zvižde , trgovci udaraju u smijeh . Boškarina se pokunjila od srama , oborila je glavu i rep , a kmet se ljuti . Gleda Zvane sa mraka kako onaj drugi Zvane dolje na sajmištu maše rukama , psuje i kune , i vuče kravu sve do plotića pred daščarom . Gospoda od komisije kao da su danas obijesne volje . Veterinar , član poljodjelskog vijeća , prisjednik pokrajinskoga odbora i načelnik gradski smiju se i rugaju njegovoj kravi i mašu mu da se okani šale i da odmakne od daščara ; jedino lihvar šjor Momolo gleda u Baškarinu , žmireći očima i čupajući prstima ono par dlačica povrh usne . Zvane se ne da zbuniti , no boči prsa , diže glavu , maše rukama kao vjetrenjača krilima i sve nešto govori i govori , kao da bi svakako htio komisiju o nečemu uvjeriti , od nje nešto isprositi , pa čak je na nešto prisiliti . Trgovci se uto tiskaju prema njemu da mu se bolje narugaju , a dječurlija je zaplesala okolo Boškarine - stoji buka i gužvanje . Skočilo onda nekoliko stražara pa raspršilo gomilu , udarilo nogama kravu u bokove i gurnulo daleko Zvaneta .

Mrak leti dalje čeprkajući nogama po površini sive pare . Pod koprenom dima biva uvijek tamnije . Nestade sajma . Na dnu tog mora vidi sada kumpar Zvane gradsko predgra&dstroke;e rasvijetljeno posljednjim zrakama sutona . U polumraku ugledao je opet svoju sliku i priliku gdje mračna i žalosna , sjedi pokraj krčme i bulji u Boškarinu koja stoji uz njega . Gle , pred kmeta banu čovjek lukavih očiju - šjor Momolo . Približio se kmetu , tucka ga rukom po plećima , nešto mu govori . Zna kumpar Zvane što ono šjor Momolo veli sada njegovoj slici i prilici , dolje pod koprenom dima - ta i njega je večeras sreo šjor ma baš na istome putu , pred onom istom krčmom , pa ga tuknuo po ramenu i stao mu govoriti . Rače da ga žali , jer da zna kako je kmet Zvane nevoljnik i siromah . Zašto je zapustio kravu ? Takve krave ne smiju ni orati ni vući . I još ju je kmet poveo na sajam i pred komisiju da mu se svijet ruga .

Žao je sve to šjor Momolo , jer da je kumpar Zvane imao više soli u glavi , bio bi drukčije uzgojio kravu , pa bi kmet bio sigurno dobio nagradu te podmirio stari dug zbog kojega će on , šjor Momolo , biti prije ili kasnije prisiljen da Zvaneta sudom tjera . Ništa za to , počekat će ga još mjesec dana - duže nikako . Šjor Momolu je žao kmeta , neće da se Zvane vrati večeras kući praznih ruku i osramoćen , neće da ga izruži žena koja se sigurno nada daru od muža - eto , kupit će on od njega tu nesretnu kravu . Služit će mu da vuče sijeno , jer mu je prekjučer lipsao osao . Nudi mu za kravu tri srebrna krunaša , a četvrti mu daruje da lakše preboli današnju sramotu . - To sada govori šjor Momolo Zbanetu - sjeni , a kmet pristaje , diže se prima novac , ljubi Boškarinu u čelo i srće u krčmu da uguši u vinu jad i čemer svoj .

Mrak je &dstroke;ipnuo kao konj , digao se visoko u zrak i udario drugim pravcem . Prohtjelo se psu projuriti preko poljene , minuti krševitu neku strminu i latiti se gorske kose .

- Sad će me - šapće kumpar Zvane i stiska opet oči , jer drži da će tako mirnije poginuti .

Pas je pružio noge , duge kao jarboli na brodu , tanke kao koci , a svaka na tri zgloba kao one u muhe , pa juri po kosi gorskoj .

Mrak-pas pretvorio se u golema mraka-pauka .

U ludome trku preletje nakaza gorska bila sve naokolo drage , a kad stiže na kuk povrh Zvanetova sela , prometnu se iznova u psa i udari zrakom prema seoskome zvoniku koji , rasvijetljen mjesecom , baca preko trga i kućica debelu sjenu .

Mjesec zapada za gorom . Iz gudura po dragi izviru bujice sjene ; razlijevaju se po sjenokošama , penju se uza strmine , poplavljuju dolinu . Sve postaje još tajanstvenije u toj povampirenoj noći . Plima tmine diže se kao more pod udarcima jugovine , prodire u klance , guta poljane , penje se uz bokove brežuljaka . Kao da ča&dstroke;a suklja negdje iz ponora da proždre dolinu . Svuda pustoš i tama ; jedino je Zvanetovo seoce još uvijek rasvijetljeno kao usred dana . Sve je kao ukočeno i začarano u selu : samo su četiri jablana na uglovima kumpar Zvanetove kućice počela treperiti listićima i tresti krošnjom . Potamnješe kao stoljetni hrastovi , zaobliše se u sredini , dobiše po jednu kvrgu na vrhu , isturiše još jedno deblo prema zemlji i pružiše put kmetove kuće po dvije grane slične ručetinama . Da , četiri diva strše sada na uglovima kuće i gledaju u mraka koji lebdi nad njihovim glavama s kumpar Zvanetom na hrptu . Pas zalaje a divovi se dočepaše četiriju uglova krova i digoše ga u zrak .

Kumpar Zvanetova je kuća puna ljudi kao šipak zrnja . Stoji vika i graja . Svi se guraju oko kume Barbare koja sjedi na ognjištu , lije suze i krije rukama lice da ne vidi onu rulju . Raspoznaje Zvane sva ta lica : - to su kumparovi vjerovnici , a me&dstroke;u njima i Keko , šjor Momolov glavni sluga , pa onda četa poreznih poslužnika , fanata sa suda , sluga i redara , općinskih financijera , odvjetničkih pisarčića i lugara . Vojska navaljuje na ženu i traži od nje da joj plati dug , porez , globu , napojnicu , mito i što ti ga ja znam , a Barbara kuka i moli da se strpe . - Doći će Zvane sa sajma , donijet će nagradu jer je njihova Boškarina čudo od krave , pa će platiti ; dat će im on cijelu nagradu , a do potrebe i košulju sa sebe i njezine srebrne naušnice , suknje i nove postole - ta njih se dvoje ne boje siromaštva dok im je živa i zdrava krava Boškarina . - Tako govori kuma Barbara , ali onaj mrski Keko , sluga i prodana duša šjor Momola , udara u smijeh i dere se na nju . Kakav Zvane , kakva nagrada , kakva Boškarina ! Zvane se opio noćas kao čep , i mrak ga ponio na Učku , da ga strovali u guduru . Nagradu je dobio jutros netko drugi ; njihovu Boškarinu izviždala dječurlija na sajmu . Zvane je prodao tu svoju sramotu za tri srebrna krunaša o kojima Keko sumnja da će mu Barbara u džepu još jedan naći ako mu potraži sutra razlupan leš , jer je lokao noćas po krčmama .

Barbara skoči na noge kao da ju je guja ujela . Prodao je Boškarinu ? Nema u svoj Istri zlata što bi je isplatilo . Što su ono sedam gojnih krava što ih je faraun u snu gledao na misirskim pašnjacima , prema Boškarini ? Nije Zvane pošao jutros s kravom u grad da je proda , nego samo da dobije za nju nagradu . Laže Keko , taj bezdušnik . Zvane će do koji čas stignuti doma , i sve će biti opet mirno i zadovoljno .

Rulja navaljuje na ženu ; ruga joj se i psuje . Kad ona reče da nema ni prebijene pare , uskomeša se gomila kao pčelinji roj kad baciš kamen u košnicu ; poče plijeniti i harati po kući . Rastaviše postelje , otvoriše i prevrnuše škrinje , skinuše lopiže sa zida , komoštre s verižnjače , svijeće i lemeš sa stropa , te provališe u staju da kotrljaju u dvorište bačve i badnjeve , da svrgnu turanj i ponesu napolje kamenice , brente , vedra , sijeno i gnoj . Ostade kuća gola i pusta . Još su mnogi od njih praznoruki , pa istavljaju vrata , čupaju okvire s prozora ; a jer je kuća gra&dstroke;ena kamenjem , laćaju se poluga i mašklina , pa ruše zidove : razvaljuju , lome , cijepaju i nose tko prag , tko gredu , tko kamen , tko dasku . Sliči kumpar Zvanetova kuća humku na mravinjaku kad ono navaljuje na nj mravlja vojska da ga svega raznese . - Nestade kuće kao da ju je vihor odnio : sve je pusto , jedino kuma Barbara sjedi na razorenom ognjištu i kuka kao kukavica .

- Brižna moja Barbara - kliče Zvane s visoka .

Žena se trgnula , skočila na noge , skamenila se od čuda . Ali se Barbara razabira :

- Sam rekla ja da Keko laže ! Si ti to , Zvane , na našoj Boškarini ? Su te napastovali na putu , pa se pripetilo čudo i si zletil po ariji . Pridi , Zvane ; pridi dole ! To je sve nič kad nam Boškarina ni zginula . Ćemo storit s njom novu hižu . Na , na , moje blago !

- Znorila mi žena ! - jeca Zvane na mrakovim le&dstroke;ima , a crni se pas spušta polako prema kumi Barbari da ga žena bolje vidi .

Barbara bulji u mraka , mršti čelo , mijenja se u licu i kriješti :

- Zvane , gnus ! Si je dakle prodal ? Si nas zatrl ! I bog te kaštigal : opil si se ; ćapal te mrak ... Pa neka te nosi kad si takov . Zvane , gade !

Bijesni i dreči se žena kao srda . Mrak drži kmeta povrh njezine glave , a kad i njega ogluši ženska vika , diže se opet uvis , roni u tamu .

- Neka te , huncut ! - Zginul kako brek ! Ne premudal noćas , Zvane , livu s desnom i desnu s livom ! - čuje se još kako žena viče .

Kumpar Zvane leti u tami . Ne vidi više zvijezde na nebu ni vatre na zemlji ; ne čuje drugoga šuma do klopotanja pasjih nogu , a osjeća da će mu sada kucnuti posljednji čas jer ga mrak nosi k uvali . Nikada do te noći ne zadrhta kumpar Zvane od pomisli na smrt i ne osjeti čežnju da se spase i živi kao u ovaj posljednji trenutak . Zna da je za nj sve svršilo , da je upropašten , da mu je smrt jedini spas od poruge svijeta , od hajke vjerovnika , od prosjačenja , gladi , že&dstroke;i i zime , ali žena mu želi smrt , i upravo zato kumpar Zvane neće da strada , neće da pogine . Viknula mu je : " Zginul kako brek ! Ne zamudil noćas livu s desnom i desnu s livom ! " i kmet razmišlja kako bi i u tome slučaju - mogao uraditi sve protivno negoli to želi njegova žena Barbara , to više što ovog puta ima još važnijih uzroka da je ne posluša i da je razjadi . I uoči smrti drži se kumpar Zvane svoga staroga načela : Čini baš ono što tvoja žena neće da uradiš , pa će ti dobro biti ! - Zna kumpar Zvane što bi u ovome slučaju bilo protivno od one : " Zginul kako brek ! " - bogme : spasti se i živjeti kao bubreg u loju . Ali mu ne ide za rukom odgonetnuti smisao one druge : " Ne zamudil noćas livu s desnom i desnu s livom ! "

Neman leti , a Zvane čuči na pasjem hrptu i napinje mozak da u&dstroke;e u trag zagonetnim riječima . Uoči pogibije mrakova ga le&dstroke;a ne drže onako čvrsto kao prije : snaga je popustila , možda navlaš , da ga pas lakše strese s le&dstroke;a i sunovrati u dragu , pa se kumpar Zvane sve slobodnije miče na onome hrptu . Oprezno i polako , da se neman ne dosjeti , zamijenio je desni rukav lijevim , svukavši haljetak i obukavši ga naopako . Uspio je napokon da uradi isto i sa svojim širokim hlačama , ali mrak jednako leti , i već se u tami bjelasaju hridine na dnu jaruge .

- Prokleta baba ! - uzdiše kumpar Zvane . - Prevarila me i taj put .

Kamenje na dnu uvale pričinja se kmetu kao zubi što rastu u tami .

- Ha , škornje ! - šapće kumpar .

Dršćući od straha i naprežući se da ne izgubi ravnotežu , izuva kmet čizme pa ih opet obuva , promijenivši lijevu na desnu ; hvata se za mrakove uši i upire pogled u ponor koji sada otvara svoje žvalo baš ispod njega .

Pas se ustavlja , laje i trese glavom i le&dstroke;ima , baš onako kao što čini kučak pošto je izašao iz vode . Kumpar Zvane se ne miče .

Mrak riče , grči se , poskakuje , &dstroke;ipa i drma tijelom . Kumpar Zvane jaše na njemu kao konjanik i udara u smijeh .

- He , he , šjor Toni , je vas prevarila kuma Barbara , moja žena ! Ča niste znali da kada se premuda na mraku livu s desnom i desnu s livom , da on , mrak , gubi moći i mora služit onemu ki ga jaše ? Ej , šjor Toni , ča ćete mi dat da vas ne mučim sve dokle petehi ne zakantaju , i da vas valje pustim libero ?

Pas lebdi u zraku , ne miče se . Krotak je kao jagnje . Piskutljiv glas dopire do kmetova uha .

- Zvane , ću te popeljat va motovunsku bošku kadi je zakopano zlato , sve benečanski cekini .

- To su tati skrili . Ga neću .

- Ću te popeljat na Učku kadi plešu vile , neka te premudaju va mladića .

- Sam već dosta živel .

- Ću te ponest va Benece da jih vidiš ; ću ti darovat uru od zlata ; ću ti dat jednu travu , pak će ti Barbara rodit sina .

- Ne , nego ja ću premiju za Boškarinu ! Ja ću da mi vrnu čas' i poštenje .

- A baš to ne morem . Krava ti je za nič .

- Peljaj me va grad ! Ja ću da vidim komešijun i Boškarinu ! - kliče kmet i udara mraka nogom u trbuh .

Neman leti prema gorama na zapadu .

Široka okrugla kotlina leži pod kumpar Zvanetom . Gorski rubovi uhvatili se kamenim zubima neba naokolo .

- Dole va grad ! - zapovijeda kmet mraku .

Gorski se rubovi dižu uvis ; oni propadaju u tamu koja je sve crnja . Zvane gleda kako se suzuje planinski obruč nad njegovom glavom ; krešti prestrašeno : " Pelješ me va pakal " i udara nogama mraka da se iznova digne . Poslušna je neman stala i počela drukčije veslati nogama , ali upravo u taj čas začu se čudan glas . Dolje iz ponorske dubljine , sa brda naokolo ili iz utrobe zemaljske , prodire snažno mukanje , pa se poziv razliježe po kotlini . Nevidljiv je val zapljuskao o zidove ponora . Zatalasalo se mračno , mrtvo more ; gotovo čuješ kako se kidaju niti na tkivu noći .

- Boškarina ! - kliče kmet i goni opet mraka na dno kotline .

Oko kule nad ponorom zgurila se varošica . Ulice , ceste iz obližnjih mjesta , putovi sa sela i staze s poljskih pojata svršavaju se kao napeti konci u dvorištu ispred kule . Pričinja se kumpar Zvanetu da gleda paukovu mrežu : kula-pauk crni se u sredini , a sve su te kuće , pojate i kolibice ulovljen plijen , ovdje već isisan , tamo još ovit paučinom .

Pauk-kula bdi u noći . Hrbat mu strši uvis , a oči mu rasvjetljuju vrt pokraj ponora .

Četiri druga sjede pod doksatom za stolom . Članovi komisije za nagra&dstroke;ivanje bikova i krava muzara goste se noćas kod šjor Momola koji je sav sretan što je njegova krava Roša dobila danas prvu nagradu . Gospodin prisjednik zemaljskoga odbora , gradski načelnik i veterinar spominju onu mršavu i gnusnu kravu što je jutros neki seljak poveo pred komisiju na opću sablazan i ruglo .

- Ona vam je krava , gospodo moja - veli načelnik , prava slika i prilika ekonomske snage ovoga naroda .

Veterinar srče refošk i govori :

- Gospodin je Momolo kupio u kmeta Grbljine smiješnu kravu , samo da pomogne težaku .

Gosti hvale i slave domaćina , a ovaj nazdravlja prisjedniku . Gotovo pleše od sreće što mu se priznaje da je čovjek koji se čak žrtvuje za siromaha .

Šjor Momolo umuknu , čaše zazvečaše za posljednji put , i gospoda ustadoše .

Ali upravo sada začu se žamor pred vrtnim plotom .

- Počekajte me ! - kliče netko sjedeći na hrptu životinje koju gospoda ne mogu dobro vidjeti , ali rekao bih da je nalik više na psa negoli na konja .

S te životinje koja se boji svjetlosti pa odmiče natraške , netko je sišao , zatrčao se prema plotu , preskočio ga i banuo pred stol .

- Ti si to , kumpar Zvane ? - veli šjor Momolo .

A kumpar Zvane Grbljina , čupave brade , krvava nosa , prašan i čudnovato obučen , žmiri očima , kopa rukama po džepovima , vadi nekoliko krunaša pa ih baca na stol .

- Zvane , jesi li pjan ili lud ?

- Ni pjan , ni munjen , šjor Momolo ! Nego sam prišal da mi date premiju ili da mi vrnete nazad Boškarinu .

- Che selvaggio ? Che barabba ! - čude se gospoda .

- Ali čovječe božji - miri šjor Momolo seljaka - nagradu je dobila moja Roša , a Boškarinu si mi prodao !

- Ča je njihova Roša dobila premiju ? To ne gre , gospodine ; to ni pravo ! Da oni dobiju sve one beče , a ja nič ? Su se morda oni trudili poli svoje Roše kako ja brižan poli Boškarine ? Najprvo , oni su kupili tu kravu va va tujoj zemlji , a Boškarina je naše domaće blago : zlegla ju je Belusa ku je kupil moj pokojni otac va Poreščini . Oni imaju lipu štalu i čuda sena i čuda hlapci ki gledaju blago ; i moreju špendat za medežiju kad blago oboli ; moreju se sekako pomoć kad pride leti suša i po zimi velika zima - a ja siromak , ča ću ja kad je blago lačno , žejno i bolno ? Ča da dobiju vajka premiju oni ki su bogati i ki imaju sega ? Ne znaju oni da smo ja i moja Barbara trpili veći puti glad i žeju samo da nam Boškarina ne krepa ! Ne znaju oni koliko smo se mi za nju mučili kad smo iskali za nju seno , travu i vodu . Mi smo zamršavali samo da se ona podebeli - a oni , šjor Momolo , ča su oni storili za svoju Rošu ? Ma baš nič ! Gojili smo mi kmeti to blago ča su ga oni dopeljali iz tuje zemlje ... Ni krave na svitu kakova je moja Boskarina , pa meni gre premija a ne njima . Delajte po pravici ; dajte mi premiju ali mankoč mi vrnite nazad kravu . Na vam beče nazad - ča će mi ta limožina !

Tako je govorio kumpar Zvane sa srcem na dlanu i sav crven u licu .

Gospoda su se samo čudila . Prisjednik je zahtijevao da Momolove sluge bace drznika napolje ; načelnik je nare&dstroke;ivao da se pozovu stražari jer je kmet pjan ili lud .

- Moj dobri kumpar Zvane , sva su ova gospoda vidjela jutros vašu Boškarinu . To nije više krava , to je gotovo mrcina ! - reče šjor Momolo .

Ali na te riječi kmet kao da se pomami . Njegova krava mrcina ? Ta ga uvreda peče ; ne može da je preboli . No jesu li gospoda baš dobro vidjela njegovu kravu ? Neka sluge dovedu sada iz šjor Momolove staje Rošu i Boškarinu , neka ih gospoda pomnjivo promotre , neka im kušaju mlijeko , pa neka onda sude koja je od njih vrednija nagrade .

- Taj je čovjek lud - reče prisjednik . Deder , našalimo se s njime prije no stignu stražari . Dajte amo krave !

Šjor Momolu se ne svidje ta želja gospodina prisjednika , ali gosti počeše pljeskati rukama , i domaćin morade namignuti slugama .

Štale se nalažahu odmah iza kuće . Ne potraja dugo , i dovedoše obje krave pred gospodu .

- Oh blago moje ! Boškarina zlatna ! - viknu seljak , skoči do krave i stade joj cjelivati oči i čelo .

Gospoda prasnuše u smijeh .

I zbilja , pokraj čiste i gojne šjor Momolove Roše kmetova se Boškarina pričinjaše gnusnijom , mršavijom i starijom nego uistinu i bijaše .

- Izbroji joj , kmete , prstom rebra . Sigurno joj koje fali .

- Što si pustio da joj psi odgrizu rep ?

- Okladimo se da će šjor Momolove sluge prepiliti gredu na njezinu hrptu !

Gospoda se sve žešće rugaju s Boškarinom , a iz kmetovih oči kotrljaju se suze .

- Ćete vidjet - kliče Zvane pa se spušta na koljena i hvata rukama kravu za vime .

- Nemoj je jadnu !

Seljak ne sluša više zadirkivanja gospode ; kleči pod kravom , nešto joj tepa , gladi joj dlanovima vime pa je hvata za sise i počinje musti .

Boškarina stoji nepomično ; gleda mirno i blago u gospodu . Njezino se vime pod dodirom Zvanetovih dlanova zaoblilo i nadulo . Sise u kmetovim šakama nabreknuše ; i dva mlaza mlijeka šiknuše iz njih .

- Per dio ! Nešto je ipak kapnulo .

- I to je sve , kmete ! Ne muči je više .

Ali mlazovi mlijeka šibaju iz vimena sve jedriji i jači . Mlijeko rije prugljice u zemlji , pjeni se i šumi ; odskočilo je od kamena i poprskalo je lice gospodinu prisjedniku koji se bio prignuo da bolje vidi to čudo .

- Pusti , izmuzao si je ! - veli šjor Momolo .

Kmet se maše drugih dviju sisa . Procurilo je i iz njih , ali su mlazovi još nagliji i deblji . Mlijeko pljušti , pjenuši se , šumi pod mršavom kravom koja se zagledala u gospodu . Zemlja ne pije više mlijeka , i seljak kleči sada u lokvici .

- Daj , Boškarina , daj ! - kliče Zvane , pa ustaje i tucka kravu po bedrima .

Iz četiriju sisa ide mlijeko , teče samo i neprekidno u četiri mlaza , bijelo kao snijeg , mirišljivo kao jagoda . Kao da je vrelo udarilo iz četiri grla , u četiri žile , iz kamena gorskoga , pa se bjelasa , romoni i pjeva kako će ono oživeti sve što je sunce opržilo , že&dstroke;a ubila . Bije , toči se i curi Boškarinino mlijeko , i šumi o slačini djeteline , o mirisu kadulje na pašnjacima ; o snazi sokova što ih ljetno sunce zgušćava u vlaću trava . Romoni Boškarinino mlijeko o znoju težaka , o snazi njihovih mišica , a vedrini njihova duha koji zna mnogo pretrpjeti i podnijeti . Lokva se bijeli usred vrta , potočići vijugaju se od nje prema uglovima vrtića , a mlijeko teče dalje i šumi : " Ja sam bijelo i mirisljivo , ja sam toplo i hranljivo ! Pretačem se odiskona iz žile u žilu , iz vimena u vime , ali sve gušće i sla&dstroke;e , da zadojim vaša čeda , a vas okrijepim . "

- Kumpar Zvane , šteta za mlijeko !

Kmet šuti i gleda . Njegovo se čelo vedri motreći kako se ta gospoda čude . Oni su potočići iz mliječne bare nabujali i brzaju po vrtu da ga poplave . Razlijeva se mlijeko sve naokolo , diže se kmetu do ispod koljena , a gospoda se penju na stolice da izbjegnu toj plimi .

- Sluge ! Brente i bačve !

- Kmete , jesu li sve vaše krave takve ?

- Koliko ćeš za nju ?

- Mi daju premiju ? - odgovara Zvane .

Gospoda vade iz džepova novce i prstenje s ruku , skidaju zlatne lance s prsluka , kupe srebrno posu&dstroke;e po stolu , trgaju se sebe nakite pa sve to bacaju u kmetov klobuk .

Seljak gleda u zlato i srebro ; misli kako će još danas začuditi njome svoje selo , kako će oviti Barbari oko vrata te lance , kako će sagraditi kućicu sa štalom za drugu Boškarinu i kupiti sjenokošu i njivu , podmiriti dugove , platiti poreze i postati gazdom .

Uživa kumpar Zvane i posmjehuje se gledajući u svoj klobuk ; pa kao da se boji da ga ta gospoda ne prevare i ne oplijene , trže se , skoči preko plota . Pojuri u tamu i zajaše životinju što ga čeka pod granama lipe .

*

Već u praskozorje ustade jutros kumpar-Zvanetova Barbara i oba&dstroke;e selo . Pita za muža . Nadala mu se sinoć ; čekala ga cijelu noć ; njega još uvijek nema . Je li ga tko od susjeda vidio na sajmu ? Znadu li šta o Boškarini ?

Priča kmet Jože da je vidio kumpara ujutro na sajmištu upravo onda kad je na silu htio da ga puste s kravom pred komisiju , i da je čuo kako su se ljudi oko Zvaneta drečali i kako su zviždali . Kmet Jure pripovijeda da se uveče našao s kumparom u krčmi ; Zvane je pio , ali kao da mu ono sinoćnje vino nije baš najbolje prijalo - bio je loše volje .

Barbara se zamisli ; potrča doma , zatvori kućna vrata i po&dstroke;e prema gradu . Htjela je do one krčme . Mine strminu i stigne na cestu što vodi preko brežuljka . Ne koraknu dvadeset puta drumom , kad je gotovo prestraši nešto crno u granju živice .

Žena se približi i pogleda .

Prašan i razdrpan , izgrebena lica i ruku , s nosom u zraku i pruženih na cesti nogu , ležao je kumpar Zvane kao klada u glogovu plotu . Spavao je i hrkao u vas mah , a na usnama mu drhtao osmijeh , baš kao da se nasla&dstroke;uje utvarama neke čudne sanje .

Cijelo je selo vijalo lugom ženoubicu da mu otme dijete i preda krvnika sudu . Hajka je bila žestoka jer ju je mališ poticao otimajući se čovjeku i kričeći " Majo ! " Ali je ubica bio ljudeskara okretan i brz , a večernji se sumrak već šuljao vodeći sa sobom maglu i studen . Vjetar je nosio drugamo djetinje uzvike : magla je sve više gušila bahat krvnikovih nogu .

Bojeći se da je mrak i nevrijeme ne zateče , hajka se pruži u dug red i jurne brže uzbrdo . - Ubilac bijaše već visoko odmaknuo . Pred njim je stajala golet puna litica i šipraga , a nešto dalje bukova šuma , tamna , gusta , neprohodna . Prve su kapi kiše udarale s oblaka na vrhu planine . Upravo sada kad i sam vidje da ga više neće tako lako uloviti , ubica ne odahne ; naglo stane i protrnu .

Dijete je ležalo kao mrtvo u njegovu naručju ; glavu je prignulo natrag , sklopilo oči - ukočilo se u bolnu grču . Bjegunac nije znao što bi . Da se preda , zbog djeteta , ili da u&dstroke;e s njime u šumu ? Oklijevao je , kad najednom ču brundanje . Medvjed je stajao ispred spilje , gotov da obrani meče što se igralo pokraj rupe . Po&dstroke;e čovjeku u susret , zakrči mu put i iskesi zube . Ljudeskara položi dijete na liticu pa dignu kamen i obori zvijer . Borba izme&dstroke;u čovjeka i medvjeda za onaj zvjerinji stan potraja još nekoliko časaka dok zvjerka pobjegnu nekamo s mečetom , a čovjek u&dstroke;e s djetetom u jazbinu i zatvori joj otvor kamenom .

Hajka stignu na golet , pretraži je , pa u&dstroke;e me&dstroke;u bukve .

Čovjek je čučao pred otvorom u smradnu ležaju , stiskajući na prsa dijete . Slušao je kako ono diše , grijao mu rukama i dahom nožice i ručice , kidao sa sebe odijelo da ga bolje omota ; stajao je zatim miran , nepomičan , da ne buni djetetu san . - Vjetar mu je donosio viku hajkača . Ču ih kad se vratiše pod pljuskom kiše preko goleti dolje prema selu . Slušao je njihovu srdžbu " Krvnik ! " - " Ubojica ! " " Onu dobru , mladu ženu ! " - " Jadno dijete ! "

Kad ih nestade , vjetrina jače zaurla , i kiša se proli . Grmjelo nad gorama , i svi su klanci odjekivali . Voda je šuštala niz litice kupeći se negdje u bujicu što je rušila nizbrdo drvlje i kamenje . Cijela se bukova šuma trzala pod udarcima vjetra ; grane su škripale i pucale savite nekim gvozdenim rukama , a poluusahlo je lišće šumilo glasom punim prijetnje . - Prva je jesenja oluja išla gorama , šibajući šumu munjama , daždem i vjetrom .

Čovjek se primaknu još bliže otvoru jer su smrad i zvjerinja vonja u zatvorenom brlogu bivali jači . Srkao je ono malo olujna zraka što ga je vjetar tjerao na mahove u ležaj , i slušao noćne glasove . Pričini mu se da on više nije onaj prvašnji ; da je sve ono što je dosada bilo i što se jutros dogodilo nejasan , prazan san ; sve se ono zbilo nekome drugome , a u daleku neznanu kraju . On se više ničega pravo ne sjeća , on više ni za što ne za . Sve je varka i prijevara ; zna samo da se vratio u svoju rodnu goru iz koje je bio izašao te nekamo zalutao . A kod nje je i sada sve onako kako je bilo i onda kad je po njoj ovce pasao te ugljen pravio i zvjerad lovio . Ona ga je primila , jesenja i noćna , ali pouzdana i vjerna kao uvijek ; eto , dočekuje ga , ali ga i štiti , svojim strahotama . Njezina srdžba ne grmi noćas nad njegovom glavom nego po stopama hajkača . Sve je kao što je onda bilo , samo što joj se on vratio noseći u naručju dijete svoje , sina svoga . I njegova će mu rodna gora suditi . Ne kazni li ga ona u puti puti njegove , onda on nema da se zbog čega kaje , da se ikoga boji .

Ču gdje se neki glas pridružio baš pokraj njega urlikanju vjetra i šumoru šume . Nešto je guralo o kamen , nešto je greblo naokolo . Čulo se duboko dihanje , dvije su zelenkaste zjene gledale u nj kroz pećinski otvor . - Ranjeni je medvjed htio natrag u svoju jazbinu . Brundao je sve jače , vukući okolo kamena na otvoru prelomljenu šapu , dok je meče greblo i kopalo .

Čovjek opipa u tami granu i stade da kroz luknju tjera njome zvjerad . Držao ih daleko , badao ih i gurao . Ta igra razjari životinju , i ona navali na nevidljivog neprijatelja . Bila je glavom o kamen , gurala njušku kroz luknju i rikala u spilji . Dijete se budilo oda sna i kričalo plačući : " Majo ! "

Onda čovjek zašilji zubima grani kraj , pa urinu medvjedu u zjene . iskopanih očiju zvijer legne pred otvorom , štiteći tijelom skot svoj od kiše . Rikala je u vjetrini , dok je u spilji čovjek mirio svoje dijete : " Ne boj se ! Tvoj je otac s tobom " .

Sutradan po podne dignu se gotovo sve selo i poprati na groblje smaknutu ženu .

- Da smo bar s majkom zakopali i dijete ! - Je li on zločinac ili lu&dstroke;ak ? - Ja velim da je proklet onaj grdni novac šta ga je stekao u tu&dstroke;ini . - Prevario , ukrao , orobio . - Lud je , pa će i svoje dijete i još koga . - Bit ćemo s njime na čudu . - Otišao kao kakav prosjak , a vratio se gavan , pa gle što uradi . - Onu dobru ženu ! Ono zdravo , veselo dijete !

Tako su govorili seljaci , vraćajući se predveče doma . Nekoliko njih po&dstroke;e na dno sela gdje se gotovo na rubu šume dizala nasred ogra&dstroke;ena vrta ubilčeva nova kuća s doksatom i s dva zidana krila , s pčelinjakom i stajom što se baš bila počela graditi . Htjeli su je zatvoriti pa udariti na vrata pečate , kad vidješe da je to isto prijepodne netko u nju provalio . Dosjetiše se odmah tko bi to mogao biti . Nitko drugi nego - gazda , ubica . Morao se vratiti bar pet puta u kuću , a putovi mu nijesu bili daleki jer je koješta sa sobom odnio . Sve što je služilo djetetu bijaše nestalo , pa čak i slamnica i dušeci i jorgani s malenoga kreveta . Odnio je obuće , rublja , odijela i alata ; ponio je sa sobom svu suhu hranu , mnoge sudove i svijeće ; nije zaboravio ni med ni mlijeko ni mjehove ulja . Što je pak sve uzeo iz nekih škrinja i ladica , seljani nijesu ni slutili .

- Kao da je u tu&dstroke;ini bio ortak hajducima i lupežima ! - reče netko .

- Sve to mora da je još sakriveno negdje blizu . Gle , i lonce i verige i klupu s ognjišta ! Pretražimo rub šume pa ćemo i naći ...

- Čemu ! - reče seoski glavar . - Ovako će i djetetu biti bolje . A gdje je oružje što ga je donio iz tu&dstroke;ine ? Uzeo i njega .

- Tko će protiv njega ? Hajduk !

Glavar kimnu glavom pa se zagleda u pod : - E , sada moramo s njime drugačije . To je naprasit i jak čovjek . Silom neće ići ; bilo bi krvi . Pomoći će nam gora ; potjerat ćemo ga doskora u dolinu kao gladna vuka . I ova će kuća biti gvož&dstroke;a u koja ćemo ga jedne noći uhvatiti .

* Seoski je glavar uzalud vrebao sa svojim momcima u osamljenoj kući . Snijeg je vijao , vukovi su tulili noću pokraj sela , ali je ubica živio slobodan negdje u šumi . - Što se sve nije pričalo o njemu po selima naokolo . - Prodao je svoju i djetetovu dušu duhu paklenome , a ovaj mu otkrio neznane dvore u utrobi planine . Pakao mu je sada konak . Obukao se u zvjerinje kože , pustio da mu rastu nokti , vlasi i brada , pa luta obnoć šumama praćen čoporom vukova koji mu gone u susret ovce i telad . Njegove su spilje pune stoke . Sina hrani zvjerinjom krvlju , da naraste jak i opak kao i on što je ; ali dijete trpi i gine jer se turilo na majku . Zato ga otac bije . Tko nije već čuo njegov plač u vijanju noćnoga vjetra , u večernjem šumoru lišća što se još drži hrastovih grančica ? - Nijedne zime nije šuma bila onako zločesta . Bije iz nje studen i vjetar kakvih ni najstariji ljudi ne pamte . Snijeg je pokrio prolaze i stazice ; svakog ga je jutra više , a na njemu su svježe stope zvjeradi . Jelove se grane sagibaju i lome pod bijelim teretom , dok su debla nakićena stupovima leda . Drvari ne smiju po drva , lovcima se ne da u lov . Starog je lugara nestalo bez traga kad jednom po&dstroke;e da vidi tko to pali vatru na obronku . Ne vjeruje nitko da ga je mećava zamela ; zgrabio ga ubica , prisilio ga da mu robuje u podzemnim dvorima . - Strah bi još veći kad jednom zaluta na dno sela medvjedica sa svojim mečetom . Ona je jednom bila selu strah i trepet , a sada do&dstroke;e ljudima hroma i pokunjena . Netom je ugledaše , seljani se digoše na nju , ali doskora vidješe da je s njom sada sasvim drukčije jer su joj oba oka iskopana . Strašilo je gorsko došlo k njima da prosi hrane .

- Ni zvjerad mu ne mogu odoljeti !

I oni se smilovaše na tu novu žrtvu ubilčevu ; skloniše slijepu mečku u dvorište njegove kuće .

Pro&dstroke;e mjesec dana a da se o ubici ništa ne ču , kad se dogodi nešto što uzvrpolji iznova seljake .

*

Na sam Badnjak padoše Cigani u selo . Prljava , gladna Ciganija rasu se po svim avlijama , ali je selo dočeka gotovo neprijateljski i odbi od sebe . Iza duge sva&dstroke;e i natezanja povedoše ih seljani prema šumi te ih smjestiše u dvorištu i u vrtu ženoubice . Tu im prosto zapaliti vatru , razapeti šatore i prenoćiti , a sutra ujutro - put pod noge ! Bit će sami i slobodni , ali da se nitko ne usudi u selo ; više od onoga što im sada sami daruju neće od seljaka izmoljakati . - Cigani se utaboriše okolo kuće , izmoreni hodom , izmučeni studeni i gladom , kivni na one ljude . Dar je bio kukavan , djeca su plakala da su gladna , pa ne bi druge no zaklati jedno od stare kljusadi što im vukla kola . To uzradova Cigančad ; nasta vika i metež u dvorištu . Djeca gurala daskom snijeg u kutove , mela kameni sto ispod doksata , ložila vatre i rezala ražnjeve , dok su stariji gulili s kljuseta kožu a žene dizale čerge .

Dan je bio studen , ali vedar i tih . Smrznuta se šuma sjala kao posuta biserom ; poljane su i drumovi ležali pokriveni snijegom ; seljačke kućice surih zidova i bijelih krovova blistale su na suncu , ovjenčane redovima ledenih svijeća što su visile o strehama lomeći svjetlo u svim duginim bojama . Iz dimnjaka sukljali su ravno uvis stupovi dima : jedni još crni kao ča&dstroke;a , drugi bijeli kao srebro , a treći već svi modrikasti i prozirni da se za njima vidjela daleka strmina niz koju se djeca sklizala na saonicama kričeći iz svega grla . Ceste su bile puste , ali su ti one kućice govorile da je danas svaka od njih kao košnica u kojoj vri i šumi . Jedino je nova kuća na dnu sela stajala hladna , zatvorena i šutljiva . - Zazvoni podne na crkvici , i zvonki glasovi jeknuše u tišini . Šuma nije primala u se mjedenih usklika malena zvonca da ih ojača pećinskom jekom i zastre muklim glasom klanca i uplete u njih šumore četinjača pa da ih onda vrati selu , dublje , punije , tiše - ona ih danas odbi od sebe , sledenivši sve tople duboke glasove mjedenoga grla i protkavši u pre&dstroke;u više srebrnih zvukova zvek svoga bisera .

Sunce je sjalo s visoka oblačeći šumu u dugine odore , sterući kruto mlijeko po ravnicama pa čak i pretvarajući u skerlet , svilu i kadivu one šarene krpe na šatorima i na le&dstroke;ima ciganskim .

Cigani su već rezali meso na kamenu stolu . Nasta guranje i navala djece . Doskora se sve stiša i umiri , i nije više bilo čuti no žvakanje gladne gomile .

Baš u taj čas pokaza se na vratima dvorišta krupan čovjek . Odijelo mu je jako toplo , ali izderanih koljena i lakata ; na glavi mu šubara , o pasu dvije malene puške , a u naručju dijete . Na kosmatu licu nije bilo u prvi mah vidjeti no kukast nos i dvije velike , crne , oštre oči .

- Tko vas posla u moju avliju ? - viknu čovjek s praga .

Iako nije bilo srdžbe u njegovu glasu , Cigani se prepadoše . Njihov vo&dstroke;a ustade , skine kapu i pri&dstroke;e došljaku .

- Gazda - reče - selo nas potjera amo . Glad , studen , sirotinja ...

I Ciganin kaza čovjeku sve kako je bilo . Kad ispriča , rece :

- Zapovijedaš li da idemo ?

- Ne ! Ostanite ! - odgovori čovjek i sjedne na kamen uz vatru .

Cigani su s početka gledali šutke i s nekim strahom u naoružanog ljudeskaru . Cigančad odmakoše natrag , a žene nosile jelo u čerge da odanle gledaju hoće li se što dogoditi . Ali je čovjek sjedio mirno na kamenu držeći dijete na koljenima . Nije se nikomu dalo da mu što reče jer je on neko vrijeme stajao kao da prisluškuje je li što čuti okolo kuće i u selu . Najedanput skinu dijete s koljena , okrenu se prema čergama i reče : " Koja od vas zna pomoći bolesnoj djeci ? "

U tren oka na&dstroke;e se pred njim prljava Cigančura koja prosu na nj kišu riječi . Ona vida sve rane , tjera sve bolove , liječi od svake bolesti , zna sve trave i sokove .

- Šuti i pogledaj mi prije dijete ! - prekine je čovjek .

Ciganka klekne i upilji oči u mališanovo lice . Gledala mu mršave žute obraze , prestrašene oči i blijede usne ; opipa mu ruke i noge . Ciganka je bila u neprilici ; znala je da onome čovjeku što ju je gledao oštro i napeto kao da joj hoće istrgnuti istinu iz grla , nije mogla odgovoriti što joj drago , onako - po svoju .

- A tuži li se kada ? Plače li ?

- Ne tuži se . Ne plače - odgovori on .

- Što veli majka o djetetu ?

- On nema majke .

- A tetke , rodbine ?

- Ono nema nikoga do mene , oca .

- A ti si gazda , pa dijete ima sve što hoće i što mu treba . Eto , kako kome bog dade . Mi Cigani ...

- Ne brbljaj nego reci što mu je ? - presiječe čovjek .

Ciganka se počešlja za uhom ; nije joj se dalo reći , ali se ipak odluči :

- Gazda , ne ljuti se . Nije ni svaka moja od suha zlata . Ja bih rekla da je u toga djeteta umrla krv ...

- Kako ? Što je to ?

- Da , umrla mu krv . Mali se nečega prestrašio . On se i sad plaši .

Čovjek se bijaše promijenio u licu . Bol mu mijenjala tvrd izraz očiju ; strah od onoga što će Ciganka još reći grčio mu nozdrve i usta . A žena nastavi :

- To se moralo s djetetom najedanput dogoditi , jer se zdravo rodilo i dobro je hranjeno . Je li da se ono prije smijalo , igralo , plakalo i opiralo kao i sva druga djeca ?

- Jest ! Tako je ! On mi se nikada ne opire . Ima tri mjeseca što ne plače , što ne viče , što se ne smije - gotovo je šaptao čovjek gledajući u Ciganku . - E , pa što onda ? Pa kako to ?

Ciganki se pričini da je već ukrotila divlju zvijer i našla kraj žice što je mora dalje vući , pa nastavi bez bojazni , tiše , sla&dstroke;e .

Gazda milostivi , ne boj se za svoje dijete . Što zle oči - splele , dobre će ruke razvezati . Znam travu kojom se voda kuha , pa njome umivaju djecu od uroka . Ja ću ti ...

Ali Ciganka ne doreče jer je čovjek ošinu pogledom i naglo planu :

- Ciganski gade , misliš da sam ja kakva seoska baba , kakav čobanin . Idi , jer ću te pogladiti po le&dstroke;ima !

Cigani se požuriše da rasprše oluju . Navališe i oni na Cigauku : " Idi kad ne znaš kako se govori s gospodinom ! Kakvi uroci , ludo stara ! " Čovjek se htio dignuti , kad vidje gdje se njegovo dijete primaklo Cigančadi pa gleda radoznalo u njihovu igru na dnu dvorišta .

- Pusti ga , gospodaru - reče mu Ciganka sa čedom pod sisom - okladila bih se da će se s njima igrati i smijati . Znaš : djeca s djecom .

On izvadi novac pa joj ga dade : " Drži ! A bude li tako , pozlatit ću ti svaku riječ " .

Cigančad bijaše napravila čovuljka od snijega , posadila ga na dasku . Natakla mu na glavu klobuk , u ruku trstiku , u usta lulu . " Ujo ! Ujo ! " klicali su Cigančići gurajući dasku uza zid i tjerajući psa što je uz lajanje srtao na bijela čovu . Jedno dobro Ciganče našlo negdje limen , krnj lijevak , pa je svakako htjelo da trubeći ide uporedo sa čovuljkom . Pas ga povali u snijeg , stariji ga dječaci gurnuše na stranu ali se ono iznova vrati kričeći i trubeći . Kad mu nestade sape , pri&dstroke;e , razbarušen i crven kao rak , ubilčevu sinu , pruži mu lijevak i reče : " Sada ti ... Tu - ru - tu - tu " .. . Ono blijedo dijete uze lijevak , primakne ga ustima i puhnu , ali truba jedva dade glas . " Sada ja ! " - vikne Ciganče pa mu otme lijevak i otide . Ubilčev sin zakrešti i potrči za Cigančetom .

- Eto , već plače i trči . Junak bi se čak i potukao - reče Ciganka čovjeku .

On se dignu da bolje prati svaku kretnju svoga djeteta . Ono se bijaše već pomirilo sa svojim novim drugom jer lijevak bijaše začas izgubljen i zaboravljen . Sad su i oni vukli , jedan do drugoga , čovu konopom uza strm kut dvorišta , dok su drugi gurali straga dasku . Klicali su i oni : " Ujo ! Ujo ! " Lagano rumenilo prosu se po obrazima dječakovim , i iz očiju mu vrcnu prva iskra radosti . Kad se čovo od snijega zaljulja i strmeknu niz dasku prosuvši se u komade na Cigančad , ču se i njegov krik pa pljesak ruku i hihot .

- Ču li ga ? Ču li ga ? Kako zna ! Kako može ! - reče otac Ciganki , i njegovo lice zasja od sreće .

Cigančići su već hitro gradili novog čovu . Gacali su okolo po snijegu ispred nedogra&dstroke;ene staje , pa je svaki htio da i njegova gruda bude nešto na onome nezgrapnom tijelu . Ubilčev je sinčić htio svakako da posadi svoj snijeg čovi na glavu , pa je kričao sve dok ga Ciganka ne dignu da ga želja mine . Kad čovo bi gotov , vidješe da mu nestade šešira . Oteo ga pas pa se zatrkao s njime prema šumi . Htjeli su svi u trk onamo , ali čovjek viknu !

- Drago ! Na ti moju šubaru !

- Gazdinu šubaru ! Drago , po nju ! Idi bolan ! - stade vika Cigančadi .

Drago , još rumen u licu , razdragan i blistavih očica , gledaše u čovjeka ; oklijevao je . Vukla ga k sebi šubara kojom ga otac mamio držeći je u ruci , ali je on iznova gledao u ono znano mu lice . Koraknu nekoliko puta naprijed , ali upravo kad mu čovjek reče " Drago , do&dstroke;i ! Na ti ! " - dijete stane , i njegovo lice bude drukčije . Rumenila naglo nestade , sjena straha zastre mu zjene , i prvašnji grč ukoči mu usne . Istom kad se i otac trgne , i sva mu se sreća utrnu na licu , dijete preplašeno pri&dstroke;e , uze šubaru pa se vrati k djeci .

Ciganka ču uzdisaj onoga čovjeka ; reče :

- Gospodaru , ne zamjeri . Čemu biješ dijete kad ga toliko voliš ?

On se gorko nasmiješi : - Ubio bih onoga koji bi ga samo prstom dirnuo . Čuvam ga kao amanet , nosim ga kao kaplju vode na dlanu .

U zvuku je njegova glasa bilo toliko bola da se Ciganka smilova .

- Jesi li dugo udovac ? Koliko je da ga maziš ?

- Tri su doskora mjeseca što me dijete vidje prvi put , - odgovori on suho .

- Onda će sve to proći ! Samo se ti strpi .

Na te riječi zasja čovjeku lice . Skinu s ruke prsten pa ga dade Ciganki :

- Na ti ! Darujem ga tom tvome crviću .

*

Sunce je zapadalo . Kada uroni u grad oblaka na me&dstroke;i obzora , one tamne kule i zidine planuše rumenilom kao da ih je zahvatio požar . Krv pane na poljane pokrite snijegom , brežuljci odmakoše još dalje prema zapadu , nejasni i plavi a našarani modrikastim žilama ; seoske se kućice smrknuše otvoriv sa strane poljane svu silu sjajnih očiju . Neko vrijeme nevidljivo je sunce obasjavalo jošte goru na istoku . To nijesu više bili vilinji dvori od bisera i dragulja . Grad od željeza i tuča dizao se sada nad kotlinom . Debla okovana u led sjala se kao stupovi od crvene kovine ; pruće šibljika stršalo je kao šuma kopalja na zidini gradskoj ; kukovi bijahu nalik na tornjeve s bakrenim štitovima na kruništima , jaruge i klanci na jarke iskopane džinovskim rukama . Kad se svjetlost povuče na vrhunce i valovi mraka poplave goru , grad potamni ; ču se huka - večernji je vjetar vodio u one dvore studenu zimsku noć .

Već prvim mrakom jeknu kotlinom pucnjava mužara . Kad se ona stiša , selo zaroni u tamu i tišinu . Nebo kao da se spustilo naniže i postalo još tiše , pa su božićne zvijezde treptale krupne i blage nad zemljom .

... U ubilčevu su dvorištu gorjeli fenjeri i plamsale buktinje . Stajala je vika , pjevanje i klicanje gazdi milostivnome .

Još prije sunčeva zapada bijaše pas nanjušio u staji slijepu , šepavu medvjedicu . Jadna se životinja - već ukroćena i uvijek plašljiva - krila cijeli dan u uglu , dok je medvjedić ne izda , pa je pas potjera u avliju . Cigančad se u prvi mah prestraši , ali kad vidje kako je s njome , ona se manu snijega i čove te veza mečki konop okolo vrata , posadi joj meče na hrbat i poče se s njome igrati . Nasta nova vika i tarlabuka ispred staje .

Dogodi se baš onda da ubilčevo dijete , crveno od studeni , skakanja i veselja , dotrči ocu koji je sjedio sa Ciganima , te mu gotovo skočio na koljena vičući : " Mene na meda ! Mene na meda ! " Rijeka meda prostruji čovjeku kroz srce ; krv mu udari u glavu . On uhvati dijete pod oba pazuha , vinu ga visoko : " Drago ! Sine ! .. . Samo tako sa ćaćom svojim ! Dignut ću te na mjesec i na zvijezde ! " - pa potrči k Cigančadi i posadi dijete mečki na le&dstroke;a .

Mališ je lupao nogama i pljeskao rukama jašući sav razdragan dok ga otac pridržavao , a Cigančići su vukli naprijed životinju , kričali i valjali se po snijegu , sretni što se i gazda upleo u njihovu igru . Kad bi toga dosta i životinja se poče ljutiti , htjedoše je potjerati u staju , ali se mališ tome opre ; utuvi sebi u glavu da valja medvjedicu skloniti u onu lijepu , novu kuću ; neka ondje spava sa svojim mečetom . Cigani se nasmijaše djetinjemu hiru , ali onaj čovjek reče :

- Drago ima pravo . Stan za stan ! Ljudi , amo sjekiru !

Cigani ga pogledaše u čudu . Vidjeli su da je podjetinjio od sreće , ali se i pobojaše : ne smuti li mu nešto glavu ?

- Gazda , bit će nevolje . Gle pečate na vratima !

- Kakvi pečati ! To je moja muka ! To je Dragova kuća !

On upre plećima o vrata , napne sve sile i otvori . Povede životinje u sobicu pokraj doksata pa ih smjesti na sagove . Jer se mrak već hvatao , viknu da mu donesu fenjere . Znao je gdje u Kući ima još hrana , pa je dade sinu neka je baci životinjama . A dijete je stajalo uz njega , gledalo u medvjedicu i govorilo kao da se nečega sjeća :

- Kako je medo sada dobar . Je li , ti ga nećeš tući kamenjem ?

- Ne , sinko !

- A je li istina da su mu izvadili oči ?

- Nije . Ne vidi jer je star .

- A tko mu prelomi nogu ?

- Boli ga ... - odgovori čovjek , smućen tim pitanjima , ali ipak sretan što ga dijete nešto pita , što mu govori gotovo bez straha .

Ispred kuće Cigani se me&dstroke;utim pravdali što će s tim čovjekom . Jedni su govorili da ga se valja što prije otresti jer da će ih povući u kakav jad ; drugi su pak htjeli da ga ne puste dok se iz njega štogod ne izmami .

Nijesu se još bili dogovorili , kad čovjek izi&dstroke;e iz kuće noseći na rukama uspavano dijete .

- Idi gore - reče Ciganki - i donesi s kakve postelje sve što mališu treba !

Smjestiše ga u čergu blizu vatre .

- Spava kao zaklano . Ne bi ga ni gromovi probudili - reče Ciganka . - Vidjet ćeš ti njega sutra , dobri gazda . Zdrav i veseo kao ptica .

Čovjek je iznova sjedio s Ciganima za kamenim stolom . Buktinje su gorjele ; logor se stišavao jer je Cigančad već spavala pod šatorima . Iz seoskih kuća dolazilo je pjevanje i pojanje , ali sve&dstroke;er tiše , na mahove i na prekid , jer je vjetar izlazio sve jači iz šume gdje je led škripao i pucao kao da netko gazi po staklu .

- Gazda , čuješ ih ; a mi žedni , gladni pod vedrim zimskim nebom - reče neki Ciganin .

- Da si samo vidio kako nas jutros potjeraše ! " Lupeži ! Skitnice ! " Kod nas dvadesetero djece , a dadoše nam šest malenih hljebaca . Ni kapi vina da ogrijemo dušu , a Badnjak je .

U šumi huknu . Ču se kako se led krši i prosipa . Vjetar udari o krilo kuće , zaljulja šatorima i ošine zublje . Vatra se slegne , prospe naokolo iskre , pa iznova plane pišteći u ledenu noć .

Čovjek ustane , uze dijete i po&dstroke;e s njime u kuću .

- Eto , otide . Zatvorit će nam vrata ispred nosa . Ne smrznemo li se noćas , otići čemo sutra praznih ruku .

- Ima svega u toj kući .

- Što će on nama ? Dat će . Milom ili silom .

- Neka nas pogosti bar kao slijepog medvjeda !

- Tako je ! Hajdmo i mi gore !

Ali prije no se Cigani digoše , otvori se prozor na kući . Suho meso , sir , stara odijela i gunjevi padoše na Cigane . Žene skočiše iz šatora da kupe , kličući i blagosiljući , onu blagodat . On je praznio škrinje i bacao sve kroz prozor . " Moj mali spava u velikoj postelji kao carev sin . I u snu se noćas smije . Vi ste mi ga izliječili " , odgovarao je Cigankama i bacao dugo i rasipno . " Vi njemu zdravlje i veselje , a on vama ovo ! " A kad mu to dodija , si&dstroke;e u podrum , digne na le&dstroke;a bačvicu vina . I donese sam iz kuće sve što ljudima treba da se časte .

- Neće biti tužan tko razveseli danas sina moga ! - kliknu Ciganima pa segnu u džepove i prosu po stolu novac .

Vino proteče , i Ciganija zapjeva .

Hranjena drvima što su ležala u kupu pokraj staje , vatra je plamsala nasred avlije budeći oda sna i mameći iz čerga Cigančad . Ona su doskora skakala okolo krijesa što je obasjavao kuću i zale&dstroke;eni rub šume . Vjetar je jače hukao u gori , urlikao je na uglovima kuće , lupao o zidove dvorišta i nosio u selo rojeve varnica , graju i pjesmu cigansku .

Cigani se bijahu do takve mjere podali veselju da stoprv onda kada gazda naglo skoči i jurnu u kuću , vidješe naoružane seljake na zidiću a seoskoga glavara na vratima avlije .

- Naprijed ! Drž' ga ! - viknu glavar . Seljani se gurahu kroz začu&dstroke;enu gomilu vičući : " Dijete ! Gdje je dijete ? "

- Dvadeset talira za živo dijete ! - klicao je glavar .

Svi jurnuše na vrata , ali ona već zatvorena , nečim poduprta a čavlima okovana .

- Kroz prozor ! Ljestve - pane zapovijed . Ali ljestava nije bilo u dvorištu . Poslaše po njih momke u selo te opet po&dstroke;oše k vratima da ih jače drmaju i biju .

Cigani ih naučiše kako će ih oboriti . Izvukoše gredu iz staje i lupnuše njome o vrata . Jurnuše svi u kuću , pretražiše je cijelu , ali ne na&dstroke;oše u njoj nikoga do medvjedice i mečeta .

Kad ih svježe čovječje stope povedoše po snijegu s podrumskoga okna na rub šume , vjetrina im pogasi buktinje , i gora ih odbi studeni , tamom i vijanjem vukova .

Cigančura što je ubica potjera od sebe izbrblja se sutradan po selu kako dijete gine , gladno i žedno , od očevih prijetnja i udaraca . I gotovo nitko ne povjerova onoj drugoj Ciganki kojoj ubica darova prsten , kad ona reče da je ubica otac kakva nije lako naći .

- Moramo spasiti dijete ! - rekoše seljaci , pa netom zima popusti i leda nestade , digoše novu hajku . Oba&dstroke;oše dio šume gdje su znali da ubica najradije lovi , ali mu ne u&dstroke;oše u trag . Kad procvjeta drijen , potražiše ga po drugi put , a kad cijela gora poče iznova listati , njihova srdžba bi velika jer ga šuma još bolje sakri , postade - njegova . Čobani su tjerali drugamo stada ; u nju se nitko više ne usudi . No upravo sada kad su mislili da će ga šuma progutati , on se poče najedanput sve češće šuljati naveče i noću oko sela . Kupi na silu u pastirčeta dvoje janjadi ; ote nekoj ženi sa sušila nešto rublja pa joj baci izdaleka novac ; ušulja se više puta noću u neke staje da pomuze krave , ostavivši na tlu zlata . Plaćao je kao gazda , ali najednom , rekao bih , ostade i bez novaca , pa poče otimati . Stiže u selo glas da ga gotovo uloviše u obližnjoj varošici kamo do&dstroke;e više puta da kupi neke lijekove . I tamo su sada vrebali na nj . Ima u varošici u banki njegova novca , pa će zlotvor zadjeti u tu udicu kad bude go i gladan .

Selo se pomami kad se ču da ga već treći put vidješe gdje se noću krade iz vrta učiteljičina . Uzalud je učiteljica mirila ljude i kazivala im da joj ubica ništa ne ukra i ništa nažao ne učini , da ga se ne boji , da je to progonjena zvjerka i da je možda ona Ciganka s prstenom pravo govorila ; oni ga jedne večeri dočekaše s puškama . Sutradan na&dstroke;oše krvi na zidiću , a od onoga su dana stražarili svake noći u učiteljičinu vrtu .

*

Svanu i minu Uskrs . Vrtovi se okitiše procvalim voćkama , plotovi se i živice osuše kalinovim cvjetovima , šuma se prope u zelene valove , a žubor vrela oglasi se lugovima .

S novim cvjetonosjem si&dstroke;e mir u selo . Na ubilca su još uvijek vrebali , ali o njemu najedanput ni glasa ni traga .

U seoskoj je školi vladao mir . Nije bilo čuti ni daha ni štropota , samo je kraj šljivine grančice tuckao , ljuljajući se , o staklo pritvorena prozora .

I učiteljica je pričala djeci :

- Živio jedanput div u našoj planini . On htjede sagraditi nove dvore na obronku gore , pa natjera sve ljude obližnjih selaca na rabotu . Lomili su mu , vukli i tesali kamenje strepeći od njegova glasa i pogleda . Kada dvori biše gotovi , div potjera od sebe rabotnike : " Jao si ga onome koji se usudi u goru moju i u grad moj ! " Da nitko ne na&dstroke;e više puta do njega , on posadi šikaru i trnje na šumske staze , zatvori klance liticama , prenese brežuljke s jednoga kraja na drugi .

Div je uhijao sve živo na obronku i sjedio u svojim dvorima , ali mu nešto nije bilo pravo . Dvoji su ga jadi mučili . Oko njegova grada nije rastao ni busen trave ; sve je bilo sivo , pusto , krš i litica , i njegovi su dvori propadali , nečujno , polagano , od dana do dana , u crnu zemlju .

Oni su već bili napola zakopani kada div po&dstroke;e jednog jutra u šumu i viknu : " Šumo majko , od čega mi sva tane volja ? " A šuma mu odgovori cvrkutom gnijezda , žuborom voda i šuštanjem lišća : " Sve kaplje krvi tvojih žrtava crvene se po obronku , a teške su kao planina . Sve kaplje znoja i sve suze tvojih rabotnika leže još uvijek oko tvoga dvorca , a od njih ne niče trava . " Onda div nahrupi u naše selo i ote dijete . I div reče u gori djetetu : " Gledat ću te kao svoga . Potraži i pokupi prstićima sve one kapljice ; moje su ruke za to prevelike . Kad pokupiš , vratit ću te u selo . "

I ono se maleno dijete vere od jutra do mraka okolo divovih dvora . Traži već dugo . Gdje digne smrznutu suzu , niče smilje ; gdje otare kapljice znoja , raste kurika . Njegove su ruke krvave od drača i trnja , a kamenje mu izgulilo kožu na koljenima . Tih je kapljica mnogo , mnogo . Dijete se vuče po zemlji . Kada ne može više dalje , ono stane i gleda prema našemu selu ; prisluškuje hoće li jednom dotrčati iz sela sva djeca da mu pomognu pa da ga povedu sa sobom me&dstroke;u ljude .

- Idimo ! Idimo ! To je Drago ! Mi ćemo sve pokupiti ! On će s nama u selo ! - viknu stotinu glasića ; ručice se digoše uvis ; oči bljesnuše . - Hajdmo ! - reče veselo učiteljica .

Htjelo se dosta muke dok se postaviše ispred škole u red . Košić za smrznute suze ! Kruha za Draga ! Platnene trakove da mu vežu ranjene prste ! ... Sve su to djeca tražila i htjela , hvaleći se da će u tren oka pokupiti na onome obronku sve kapljice i suzice , kao Pepeljugini golubovi proso što joj ga zločesta maćeha prosu po kuhinji .

Učiteljica povede povorku izvan sela , pa udari stranputicama prema sumu .

" Kuku nama ! Kuku " - zakukala kukavica kad ugleda povorku s hrastove grane . Ali kos što ima gnijezdo u trnjaku na rubu šume , viknu joj : " Umukni , zloguče ! " , pa odletje u lugove kričeći u sav glas : " Djeca ! Djeca ! " - " Čovječja piplad ! Čovječja piplad ! " odazvaše mu se žune i djetli te prestadoše tuckati kljunom po kori stabla . Zeba se u tili čas pokloni desetak puta potresujući dugim repom , a ispod sjeničinih krila u gnijezdu virnu radoznalo u svijet desetak glavica i stade ih cika : " Da vidimo ! Da vidimo ! " - " Rano li su joj poletjeli ! " začudi se strnadica grijući u gnijezdu svoje mališe i gledajući gotovo zavidljivo učiteljicu . " Kamo se to roje u goru ? " zazukaše pčele padajući na procvjetale grane . Krošnje hrastova zašutješe na svo&dstroke;u , i šum pro&dstroke;e uz lugove " Vonjaj , kušu ! Pjevaj vruče ! Jato ide , gorom guče ! "

Djeca su išla šumom gazeći mahovinu . Grančice su ih udarale po ramenima da ih pospu laticama i peludom . Šikare se otvarahu da im pokažu stazicu do divovih dvora : " Zlatne ruže ! " kliknuše djeca i uroniše u ono žuto more . " Pozlatit ćemo divu dvore , pa će nas ljepše dočekati " . Raspršiše se po grmovima i čestama , a kad se iznova okupe , učiteljica se na&dstroke;e u šumici zanovijeti , jasenovih metlica i žuti lovkinih grozdova .

- Gdje je glavarov Stanko ? - upita ona .

Dječak se pomoli iz grma , gologlav , crven kao rak , krijući nešto rukom iza le&dstroke;a .

- Amo do&dstroke;i ! Pokaži !

Stanko posluša . U njegovoj je kapi bilo gnijezdo s petero ptičadi .

- " Al su maleni , goli ! " - " Gladni li su ! " - " Jadna im majka ! " stade graja djece .

- Neće Drago s vama kad se to dogodilo - reče učiteljica .

Dječaku udariše suze na oči .

- Metnut ću ih opet onamo .

I sva djeca po&dstroke;oše za njim da vide kako će ih vratiti majci . Dok je dječak ulazio u šiprag i stavljao gnijezdo u rupicu kraj kamena , ona su tražila gusjenice što će ih Stanko melnuti blizu gnijezda , i mrvila kruh okolo šipraga .

*

Kada se povorka uspe na obronak , puče pred njom golet . Iz uleknuta tla na proplanku stršale su uvis litice nalik na tornjeve i kule ; kremene se grede pružale nalik na zidine ; gomile kamenja bijahu kao ruševine golemih zdanja . Na onoj pustinji nije ništa raslo do nešto šikare što je amo-tamo zastirala dračavim prućem neke otvore . Mračna šuma kružila je golet s triju strana i krila je pogledu s vrhova na gori i sa sela u nizini .

- Divovi dvori ! - šanuše djeca .

Učiteljica ne odgovori , no se zagleda u hrastove grančice koje su joj - bačene amo-tamo na kamenje - kazivale dalji put .

- Javimo se Dragu ! - reče i prva zapjeva .

Dječji glasovi jeknuše s početka tiho i plaho a zatim sve jače i snažnije . Bukova šuma potkrijepi pjesmu muklim šumom , vuga uplete izdaleka u nju tri topla , zvonka usklika , drozd je bravenjak cijelu iskiti srebrnim notama iz svoje frule .

Svaki strah minu djecu . Učiteljica krenu prva naprijed , i svi se počeše spuštati izme&dstroke;u dva reda litica . Najedanput ču se žamor , i djeca stadoše . - Nešto niže , za hridinom , pomoli se velika , kosmata glava s dubokim crnim očima . Pokaza se jak , go vrat pa široka ramena i prsa .

- Div ! - šanuše djeca te se skupiše oko učiteljice .

Ali ona primi za ruku najplašljivije dijete i krenu ljudeskari u susret , govoreći : - Dobar dan ! Zakasnili smo malko ali eto stigosmo ipak sretno i na vrijeme . Put ste nam zgodno naznačili .

*

Kada sva ona djeca , vo&dstroke;ena ljudeskarom , banuše na vrata i djelomice u&dstroke;oše u široku spilju , Drago je ležao na postelji gledajući kako se sunce krade kroz lišće što je zastiralo dno otvora na stijeni pećine . U onome polumraku dijete je mislilo na Cigančiće , na čovu od snijega , na čerge oko vatre . Eto , onaj je čovjek nekamo otišao , a vani je toplo , zeleno , i ptice pjevaju . On će sada kradom ustati . Ići će tiho kroza šumu da ga nitko ne vidi i ne čuje . Stići će na dno sela i doći do one kuće po kojoj je jedanput skakao i vikao , a sada je u njoj slijepi medo i meče . On će se ondje sakriti i čekati , tih i miran kao miš . A kada opet Cigani do&dstroke;u , reći će im : " Ja sam vas dugo čekao . Idimo odmah jer će On doći pa će biti zla " . I reći će im : " Pobjegnimo svi skupa , ali ne kroz šumu . Tamo On ubija danas životinje s dobrim očima kao u moje majke koje više nema , i s malenim rogovima na glavi . " I još će kazati Ciganki što doji čedo : " Sakrij me u svoju čergu a ja ću biti dobar . I neću nikada plakati , jer me više neće biti strah . "

I Drago bi htio ustati da se sam obuče te da odmah otide jer bi se On mogao doskora vratiti . Mogao bi ga opet taknuti svojim velikim rukama kojih se Drago toliko boji . Ne po&dstroke;e li , bit će opet sam s njime , pa će iznova biti sve ružno , puno straha .

Dijete se sili da se digne , ali ne može . Misli , lijepo li bi bilo kad bi ona Ciganka došla sama u spilju pa mu rekla : " Drago , hoćeš li , da te uzmem u naručaj pa da te odvedem ? " On bi joj odgovorio : " Odmah ! " Zamotaj me pa me ponesi u kuću moje majke ! Ja znam gdje je maja spremila moje novo odijelo . Znam gdje su mi nove čizme . U velikoj su škrinji sa mjedenim lokotom ! " I još bi joj kazao : " Idi brzo , ali tiho , jer On dobro čuje . On vidi sve . Njemu je teško pobjeći ! "

Drago teško diše . Napinje se da ustane , da skoči s postelje . Eto , Ciganka je ispred spilje , a s njom su i Cigančići ; čuje bahat nogu . Ulaze u spilju i zovu : " Drago " .

- Zamotaj me ! Idimo ! - kliče dijete i pruža ženi ruke .

Netko dignu s oba otvora grane , i sunce poplavi čistu , udobnu spilju , djelo prirode i radnih ruku . Dragova je postelja bila okružena redovima glavica ; mnoge oči gledaju radoznalo u nj ; šumica cvjetnih grana niče svuda naokolo . Lijepa mlada žena stoji pokraj postelje .

Drago se lecnu . Gleda začu&dstroke;en u djecu koja nisu Cigančad , i u ženu koja nije Ciganka . Vidjelo se na upalu , blijedu licu malenoga bolesnika da mu nešto nije pravo , da je gotov briznuti u plač kad njegov pogled pade na ubicu koji je stajao u kutu , pa se njegove usne grče i oči mu se napune strahom .

Onda onaj čovjek prignu još više glavu i iza&dstroke;e polagano iz pečine .

Ubica je dugo sjedio vani na kamenu dok su djeca ulazila i izlazila iz spilje jer sva skupa nijesu mogla da u njoj budu . Slušao je kako govore : " Drago se više ne boji ! " - " Uzeo je ljubice što sam mu ih prosula po postelji . " - " Učiteljica ga je pogladila po licu . " - " Rekao je da ga uzme sa sobom . " - Doći će ! " - " Gospo&dstroke;ica ga oblači ! " - " Sad će ! "

Žagor je u spilji postajao jači . Djeca su pred vratima pećine šutjela gledajući ispod oka u čovjeka koji je sjedio na kamenu .

Sva djeca izi&dstroke;oše , i učiteljica se pokaza posljednja na vratima . Nosila je dijete . Ono je ležalo u njezinu naručju vijući joj ručice oko vrata . Čovjek ustane : " Pustite da ga ja nosim . Ali se Drago trgnu i privi čvršće k ženi , a ona reče : " Čemu ? Lagan je kao pero . "

Kad izi&dstroke;oše iz goleti i si&dstroke;oše u hrastik , ču se klicanje dolje na rubu šume , i učiteljica reče čovjeku : " To su oni . U&dstroke;oše nam u trag . "

On stade : " Čuvajte mi ga ! "

- Kao da je moje .

- Samo ako nije već kasno ! - drhtnu mu glas .

- S djetetom je zlo . Ali se ja nadam - odgovori ona i okrenu mališa prema čovjeku .

- Drago , poljubi oca ! - gotovo jauknu ubica i pruži lice k djetetu , no se ono stisnu uza ženu .

- Zbogom ! - reče on muklo ; nestane ga u čestu .

Djeca su išla niz bregove pjevajući .

Drago je ležao u učiteljičinu naručju . S glavom na njezinu ramenu gledao je u djecu što su išla za učiteljicom kličući mu : " Ti ćeš s nama u školu ! " " Igrat ćemo se s tobom ! " - " Ti ćeš spavati kod gospo&dstroke;ice , a mi ćemo ti svašta nositi . " Dijete se smiješilo i gledalo šutke u njih ; samo bi katkada reklo ženi : " Je li , ti ćeš me sakriti ? On me neće više naći . "

Dotrčaše im u susret majke i seljani što se bijahu već vratili s rada u selo . Njihova je ljutnja na učiteljicu bila velika , ali kad joj vidješe Draga u naručju a sva djeca s njome , rekoše : " Što glavar nije mogao s momcima i puškama , učini ona s djecom i grančicama . Sad će biti lakše goniti zlotvora . "

Dopratiše je kući i počekaše u vrtu sve dok ne čuše da je mali Drago zaspao pod njezinim krovom . Tri su dana dolazila djeca da gledaju kako im učiteljica njeguje novoga druga , i da mu koješta nose .

Već su govorili da će Drago ustati i sići s njima u vrt da sjedne na klupu ispod šljive , kad ga jednog jutra na&dstroke;oše hladna na bijeloj postelji .

VVjetar je udarao o čemprese na groblju . Oni su tresli vrhovima , škripali i lovili u krošnju dah vjetra koji im je nadimao njedra , puneći ih hropnjom . Niski se oblaci valjahu po noćnom nebu , sad nagomilani kao kup hridina , sad rastrgnuti u krpe . Mjesečev bi trak kliznuo kadikad niz njih i bacio mutno svjetlo na ploče , na križeve i na ogradu okolo raka . Katkad bi vjetar jače huknuo ; kiša bi nagnula s planine , prošla po groblju pljušteći o čemprese , lupajući o ploče , pa bi je i nestalo u dolini , hrleći dalekim selima .

Pokraj malena groba ispod vrbe stajao je čovjek . Gledao je kako vrbovo pruće šiba okolo sebe uzduh kao da nekoga tjera s onoga grobića , i slušao njegov reski zvižduk , pa je oklijevalo da se bliže primakne .

Istom onda kad vjetar utoli i vrba se umiri , on klekne na donji kraj groba , i njegov se glas - prigušen i prekinut - ču izme&dstroke;u čempresa .

- Drago , ne ljuti se . Ja sam , tvoj otac . Čempres s prelomljenim vrhom , vrba , križ ! ... Tu si mi sada , sine moj ! Ne mogoh prije jer me gone žešće nego onda . Nema mi više mira ; nema mi više spasenja ; a klonuo sam jer te više nemam , jer je sada sve drukčije ... Oh , kad bi me sada vidio , sine moj !

Vjetar huknu , vrba se tresnu , i pruće psiknu ljutito , resko .

- Ne , Drago , dijete moje ! Ne do&dstroke;oh da te dignem s te postelje . Neću te više dirati rukama , neću taknuti ni ruba groba tvojega . Nemam više kamene kuće u planini . Kraj nje puška čeka . Šuma nije više moja ; u nju te ne bih ni mogao odnijeti ... Drago , došao sam da ti otvorim srce svoje , da ti kažem sve kako je bilo , pa da sudiš ocu svojemu ... Ti ćeš me tek sada razumjeti ... Oči duše tvoje otvorene su sada širom .

Vjetar udari o zidove groblja , no ne preskoči ih . Vrbove se grančice zanjihaše bez psike i zviždanja , hroptanje u njedrima zelenih orijaša postade tiše .

- Drago , bio sam mlad ovčar i ugljar u planini kada povedoh u svoju kolibicu prezrenu , bosu siroticu , majku tvoju . Ljubio sam joj ruke i govorio : " Kraljice moja majušna , ja ću ti ih pokriti prstenjem . I obući ću te u svilu , i zidat ću ti dvore dolje u selu , pokraj šume . " A ona mi odgovarala : " A ja ću ti , malena i slabašna , roditi sina velika i jaka kao što si ti . A on će biti kao zvijezda jutarnja , pa kao sunce podnevno . Tvoji će dvori sinuti od njegovih očiju kao da su od zlata , i daleka će sela gledati u njih . " Drago , ti si se za me rodio već onog dana ; rodio si se na usnama njezinim i pao si u njedra moja ... I ja sam nadalje čuvao ovce i pravio ugljen noseći te živa u srcu svome . Čekao sam te dvije godine , ali ti mi se istrgnu iz grudi , ne pade čelom na postelju našu ... Onda rekoh ženici svojoj : " Zlatna ! On nam neće doći dok ne udarim temelje dvorima svojim i ne stavim na te , majku njegovu , skerlet i svilu . Njega valja dočekati kao careva sina . Takav ti je on - ja to znam , jer ga oči moje vidješe već odavno . " I onda joj rekoh : " Ženo , idem u svijet , pa ćeš dočekati čudo ! "

Vjetar je jedva lepetao krilima na zidiću groblja . Jedan je kut neba bio vedar i obasjan mjesečinom . Čempresi su stršali šutljivi i smireni njišući jošte vrhovima .

- Drago ! Prošao sam sedam rijeka , pregazio sam sedam planina i prebrodio sam more olujno i široko dok stigoh u zemlju bogatu ali škrtu . Ona ti guta snagu i siše ti sokove ; hoće znoja , suza i krvi tvoje . A ja joj dadoh sve da obučem u zlato i u svilu majku tvoju , da ti zidam dvore i avlije ... I kada poslah preko mora prvi plod muke svoje , stigne mi glas iz kolibice da ćeš ti doskora doći ... " Ne kloni ! Steci ! Nadaj se ! " - javljala mi ona , a ja sam nosio kamenje na le&dstroke;ima , i rovao duboko u zemlji , i hodao gladan šumama kojima nitko ne pro&dstroke;e , močvarama što ih nitko ne pregazi . Drago , moje su kosti pucale pod teretom , moja su koljena klecala , ali ti si već bio uza me , i ja sam slao i slao ... A kad mi ona javi . " Dvori se dižu , prstenje mi blista na rukama , a tvoje se čedo valja po svili " , ja zaplakah kao dijete i blagoslovih trud svoj i patnju svoju . - Drago , htio sam odmah natrag da te vidim , kad mi ona poruči : " Ostani ! Dvor su carski , ali prazni . Gdje je djetetu vrt ? Gdje nam staja i ambari ? Gdje je sinu tvojemu konjic , vinograd i njiva ? " I ja ostah još dugo u onoj zemlji što ti lomi kosti i siše sokove . " Ostani ! Ostani ! " govorio mi i nadalje , sve češće , sve jače , njezin glas preko mora . Ja ne odoljeh čežji . Banuh iznenada u novu kuću na dnu našega sela ... Drago - čuj me , Drago ! - banuh u dom svoj , ali mjesto da u njemu na&dstroke;em sina od šest godina , na&dstroke;oh dijete kojemu bijaše nastala tek četvrta ... Drago , čuj me ! - ti nijesi bio kost i put moja , ali si već davno bio duša duše moje . Ti nisi niknuo iz krvi moje , ali si već bio sav prožet znojem mojim i mukom mojom velikom i dugom ... Ja sam gledao u tebi trud svoj i sne svoje , i nisam više mogao da te iščupam iz njedara ... I rekoh ženi : " To je dijete ipak moje ! " A kad me ona pogleda očima punima mržnje i poruge pa psiknu : " Onda ga uzmi i idi ! Prodajem ti ga , samo reci i ti da sam te jednom potražila preko mora " , Drago , ja počinih ono što jedino ti vidje ; počinih ono što ti pravo ne razumiješ ali ne zaboravi nikada više . I istom u taj tren izgubih zauvijek sina svoga .

Mlohavih krila spusti se vjetar na groblje i šušnu u busenju na rakama , zašumori u čempresima , izmami vrbi nerazumljivo šaptanje pa se negdje izgubi . Mjesečev se trak spusti niza čempres , zaplete se u vrbove grančice i sklizne na križ povrh Dragova groba .

Čovjek je gotovo naricao : - A onda , Drago ? A onda ? ... Zar sam morao izaći pred ljude i reći : " Čujte , ne čudite se ? ... Ona je žena bila - onakova ! Ovo je dijete - to ! " ... Ne , ne , ja sam htio da imam jošte sina . Ne pisnuh i rekoh bijegom svojim : " Ja sam jedini krivac ! " Drago , moja su pleća bila još jaka ; smogao sam nositi planinu jada . Na mene srdžba , mržnja i sramota , a na tebe - smilovanje ! Htio sam te povesti daleko pa da ti tamo grane sunce iz moje noći ... Sve sam ja mogao pretrpjeti , samo ne ono što mi ti zada , sine moj nevini i nedužni ! ... Ti ne vidje ništa na meni do ovih krvavih ruku . Ne prozva me nikada ćaćkom svojim . Ne po ljubi me nikada ... Oh , Drago , reci mi sada jesam li ja tebi bio ipak - otac .

I ču se plač . - Zarida cijeli jedan život zanesen nadom i čežnjom pa izmučen rabotom , otrovan izdajom , utučen i raskinut onim što mu bijaše bit i jezgra . Jauknu na umoru zvijer potjerana iz jazbine , gonjena dugo , neprestano , bez milosti . I zaplače u onome ridanju snaga koja klonu , vjera koju opoganiše , san se rasplinu u javi žalosnoj i strašnoj .

Groblje je šutjelo . Čempresi su stajali prignute glave kao da slušaju . Rekao bih - u muku i polutami - križevi se na pločama okrenuše raširenih ruku prema čovjeku koji plače , i mramorni an&dstroke;eli povrh raka gledaju sada u vrbu . A vrba sinu pod mjesecom i dignu polagano sa zemlje donje krajeve svojih grančica pa rasklopi krošnju .

Gra&dstroke;en od uzduha i svjetlosti , iza&dstroke;e Drago iz onog zastora i pri&dstroke;e čovjeku čije je ridanje prelazilo u hroptanje umirućih .

Sjena se prignu nad čovjeka , pogladi ga po licu .

- Oče !

Ima preko tri mjeseca što ne kiši .

Dani su dugi . Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško : nešto i u tebi žeže i pali . Obdan je sve mrtvo , mlitavo , u luci i u selima . Nije dobro ni noću . U onoj kratkoj tami izme&dstroke;u kasnog smiraja i ranog ro&dstroke;enja sunčeva , osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica , iz ugrijanih zidova , iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana .

Ali i ovog puta - iako je suša duga i žestoka kao još nikada - ljudi se na ostrvu ne tuže toliko zbog svojih vinograda i maslinika . Čuju se glasovi e su na mnogim prisojima , ponajviše na stranama brda , usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina : osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo . Vrtovi su pusti . Nema nigdje ni struka trave . Ali uz smreke i smrče kao da se i maslina i loza još uvijek opiru toj nevolji u svim docima i na osojima . Bit će to otuda što je proljeće bilo dugo , mokro i bez vjetrova . Sve je onda bujno listalo , pupalo i cvalo ; napilo se vlage . Jer ni o Velikoj Gospi nije kišilo , bit će ove godine manje vina i ulja , ali - pane li doskora kiša - ipak će se trgati i brati , a grož&dstroke;e će biti slatko , vino jako , ulje kao zlato . Znadu naše loze i naše masline što su ljetne suše . Suhe , čvoraste i žilave troše polagano ono malo kapi vode što ih još ima pod njihovom korom .

I ljudi u selu trpe , ali ne očajavaju .

Presušile se obje njihove lokve , Gornji i Donji pisak ; kućne su cisterne prazne . Sve peru morem što ga prenose iz luke . Vodu za piće i kuhanje kupuju u dalekim gradićima na obali . Čitav dan , po onome suncu i žegi , povorke žena nose izdaleka na glavi malena bureta i vedra , prte mjehove i kablove što im sagibaju le&dstroke;a . I ta su čeljad suha , crna i žilava kao njihove loze . Sokovi se u njima zgusnuli ; rekao bih e su se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove da ne izgube i ono malo soka što im još ostade .

Više no biljke i ljudi stradavaju životinje .

Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica : kosova i drozdova , iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama , i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu . Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu , pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme . I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima , zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče , stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje .

Ali seljani za to ne mare ; ima nešto drugo što njih tišti i plaši . Ovce i mazge trpe že&dstroke;u : ne mogu da nose terete , ne davaju više mlijeka . Jedna je koza crknula , i taj je doga&dstroke;aj uzbunio Velo Selo . Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme la&dstroke;e što će dovesti vodu u luku . Ali la&dstroke;e teško naći , a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu .

Tih je dana moj otac bio veoma zabrinut .

Rujan se primicao . Očeva borba s majkom radi moga školovanja bijaše već dovršena . Stignu iz grada i pismo od tetke koja odgovori da će me rado primiti na stan i koštu , pa majka odmah poče da mi šije novo rublje . Otac me često zvao k sebi ; čitao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija .

Ali što je suša postajala ljuća , to je on bivao sve šutljiviji . Poče iznova izbjegavati svaku riječ o mome školovanju .

- Što si se , čovječe , zabrinuo ? I ako žega odnese koju kacu masta , bit će vino jače , bolje i ... skuplje - reče mu jednom majka .

- Ti ne znaš što se kuha gore u selu .

- Pa što ? Seljani se sada mole . Zavjeti . Procesije . Tko se obraća bogu , ne misli na zlo .

- E , tako je bilo još jednom kad sam bio dječak . Suša kao i ove godine . S početka sve strpljivo i mirno , a zatim ... strahota ! Da , strahota , iako je selo bilo onda manje , ljudi bolji no sada . I sve je planulo dva dana poslije velike procesij u kojoj su išli bosi i gologlavi , sa svijećom u ruci , udarajući se u prsa i pjevajući pokorničke pjesme . Bijaše ih spopalo neko sveto pijanstvo . Pravili teške zavjete , ispovijedali javno svoje grijehe , praštali i pitali oproštenje , posipali glavu prašinom .

- Eto , vidiš .

- Da . Ali sutradan , kada crknu u selu nekoliko mazgi , dvije žene prve pobjesnješe , a doskora i gomila . Netko reče da najbogatiji kriju vodu u kući , i da ni bunari nijesu baš prazni . I selo se dignu . Svjetina prodre silom u stanove , pretraži sve cisterne , nahrupi u konobe . Rekoše da je u bačvama više vode no vina . I onda započe navala i otimanje . Gasili su že&dstroke;u svoju i životinja vinom i octom . Pijanstvu od sunca pridruži se pijanstvo od vina . Srtahu jedni na druge , braneći svoje i otimajući tu&dstroke;e . Harali su i u ovoj luci . Nikad takvog divljaštva i zloće . Htjelo se zatim mnogo dok se selo umirilo i oporavilo . Ti ne znaš za bijes suše ...

- Ali la&dstroke;a iz Pule !

- I onda se očekivala ta bunar-la&dstroke;a . Stigla je , ali prekasno .

Majka ne odgovori . Zamisli se , gledajući u iglu pa onda u me .

Ja sam poga&dstroke;ao kakva joj se misao vrza po glavi : misao gorka i turobna od koje se njene oči pričinjahu još krupnije i žalosnije . Ali ja nisam mislio na ono što će sa mnom biti ne padne li na vrijeme kiša . Prvi sam put doznavao da ima jedna avetinja koja ne luta noćnim sjenama i ne niče iz tame i studeni da oslijepi i smrzne ljude i životinje . Ona silazi iz sunca , sva svijetla i plamena , da mori grla že&dstroke;om i opije bjesnilom ljude . Bijes Suše ide ove godine u sunčane satove ljetne po luci i po selima . Potjerao je sve ptice , ušutkao cvrčke , ispio i posljednju kapljicu vode , osušio loze , utukao mazge i ovce , a sada zalu&dstroke;uje čeljad . Prvi put osjetih da ima nešto jako i neprijateljsko i u toj svjetlosti što se razlila po luci , i u tom suncu koje čitav dan gleda u našu dragu . Opet vi&dstroke;am nešto novo pred svojim očima .

- Oče - rekoh - a čime se tjera Bijes Suše ?

- Vodom , sinko , - odgovori on smiješeći se mojim riječima .

A majka klikne , prožeta opet nadom :

- Voda nam već dolazi . Potjerat ćemo i tu neman . Ne boj se , Vlado !

I ona se ne prevari .

Toga istog dana stignu s kopna vijest da će bunar-la&dstroke;a doploviti sutradan u luku .

Sunce bijaše istom granulo kad prve žene si&dstroke;oše iz Velog Sela k moru .

Nosile su prazna vedra na glavi . Za njima su trčkarala djeca s bakrenim sićima kojima se crpa voda iz bunara , s dižvicana , s mješćićima i s tikvama što se u njima nosi piće težacima u vinograd , pa i s kablovima u kojima se daje voda životinjama . Dolazila su nova čeljad prteći tako&dstroke;er drvene sudove , još veće i čudnovatije : velike " maštele " u kojima se pere rublje i odijela , kotlove i kazane što ih dva čovjeka mogu nositi na ramenima samo onda kad im provuku štapinu kroz oba uha . Ali se mi djeca najviše začudismo kad ugledasmo kod tih ljudi i nekoliko kopanja što se u njima kruh mijesi .

Čeljad nagrnuše na obalu da porede sudove uz samu ivicu ; da grabe more i sipaju ga u vedra i kotlove ; da peru , čiste i stružu . Kvaseći i namještajući bolje dužice i obruče već davro rasušene i rasklimane , bojahu se e bi la&dstroke;a mogla banuti prije no obave svoj posao , pa nasta vika i guranje . Sva&dstroke;ahu se za mjesto jer se sve tiskalo prema rubu obale ; škropljahu se morem ; otimahu jedni drugima sudove , tvrdeći da su netom sada otkrili davnu kra&dstroke;u .

Ali u svemu tome nije bilo prave ljutnje .

Nešto im blažilo srdžbu .

Čut će se najedanput zvižduk bunar-broda , okrenut će lice prema vratima uvale i ugledati la&dstroke;u što riga dim iz dvaju širokih dimnjaka . La&dstroke;a će pristati , a oni će dignuti sve te sudove , potrčati onamo , gledati , kako mlazovi vode teku šušteći i pjeneći se u vedra , kablove , kotlove , bureta i kopanje , pa će im duši odlanuti . Prignut će se , držeći se rukama za rub suda , pružiti dolje vrat i glavu i piti vodu , kao ovce , kao mazge , dugo , požudno . Ustat će zatim mokrih obraza dok im nešto vode teče niz bradu i vrat u prsa . Onda će dignuti teret na glavu , na rame ili na le&dstroke;a ; požuriti se u selo . I svog bremena neće tada ni osjećati : povratak će in biti lakši no dolazak s praznim sudovima ...

Me&dstroke;utim su ljudi i dalje stizali .

Kao da se čitavo selo selilo k nama . Bilo je me&dstroke;u njima i mnogih koji su imali daleko od mora svoje vinograde pa u dragu nisu nikada silazili . Gotovo su sva ta čeljad bila mršava , garava od sunca , ruku punih žuljeva i napola ukočenih prstiju , koštanih lica i savitih le&dstroke;a kao da su se i sad prignula prema zemlji , dok mašklin krči golet . Starci ćelavi i krezubi . Djeca krivih nogu i vlasi požutjelih od sunca , nalik na usahle cvatove kukuruzove .

- Je doša ? - klicao je malne svaki , netom bi stignuo na obalu .

- Eto gre ! - odgovarahu drugi pokazujući titravu maglicu pred ušćem uvale .

Ali to ne bijaše dim la&dstroke;in , no isparine što se dizahu s mora već ogrijanog suncem , navješćujući da će taj dan biti još topliji i ljući .

Ču se najednom lupkanje papaka i kopita i nekoliko koza banu najprije iz uličice na obalu . Dizale su uvis glavu , potresujući nozdrvama i bliješteći žutim očima . Stado ovaca nagnu za njima , blejeći i obazirajući se kao da nešto traži . Dvadesetak mazgi uznemirenih od muha zagleda se odmah u one sudove na rubu obale i poče da njišti . Životinje su osjećale blizinu neke vode ; ali kao da su slutile e to možda nije ona prava , pa su bivale još nemirnije . Kada ugledaše kablove i vedra iz kojih su uvijek pile a u njima se nešto blista i zrcali , one navališe na sudove . Srtale su u stisku i gužvu , hitajući se nogama , vitlajući rogovima , grizući se zubima .

- Na , moja ! Na !

- Iš ! Tamo se !

- Nalokat će se . Nadut . Krepat .

- Goni natrag ! Tiraj !

Ni je bilo sile da ih odbije . Mazge su bjesnjele . Mahale glavom i bacale se stražnjim nogama . Neke uvukoše gubicu u vedro ; počeše piti more .

- Joj napasti ! Propast će nam pri mraka .

- Nazad ! Udrite !

Stade vika i gonjenje . Žene se hvatale ovcama oko vrata , držale koze za rogove propinjući se kao i one , vukući ih konopom .

Neki se dugonja grohotom smijao ; držao se za trbuh i klicao debeloj ženi koja se , pušući kao mijeh , crvenjela u licu boreći se sa svojom kozom :

- Ha ! Ha ! Kuma Mande , zač nisam i ja kakav vaš jarac ! Drukčije bi onda svršilo .

I ta bi dreka i gužva bila još dugo potrajala da se nekoliko ljudi nečemu ne dosjeti .

Skočiše na rub obale , izliše more iz onih sudova .

Sad su životinje išle od suda do suda , ližući mokro drvo i njišteći i blejeći kao &dstroke;a se tuže . Zurile su u vedra oborenih glava , s jamama na bokovima , kazujući rebra i kosti kukova i hrptenjače . I sve su stajale na istom mjestu , ne dajući se nikamo od onih sudova , ne mičući se , iako su muhe i obadi letjeli na njihove kraste i rane , žedni i oni kao još nikada .

- O bože , pokore !

- A ča ćemo sada s tim živinam ?

Opet se na&dstroke;e neki koji ih nauči što da se uradi .

On digne jedno vedro i poče njime vabiti svoje tri ovce , idući polagano natraške :

- Na , moje ! Na !

I na taj znani zov životinje po&dstroke;oše za njim . Čovjek prije&dstroke;e na drugu stranu luke i veza ovce u hladu pred vratima nekog dvorišta . Njegova se obitelj skupi sa životinjama okolo praznog vedra .

Sva se gomila rasu na takav način ; zaklonila se u sjenu od kuća jer je sunce bilo već visoko i počinjalo da žeže .

Niotku&dstroke;a ni ćuha vjetra u tišini drage .

Tlo je već gorjelo pod nogama . Osjećao si da ti svakim udisajem ulazi u pluća nevidljiv plamen .

U uličici pred našom kućom bijaše najviše hlada , pa je ona bila puna ljudi - ponajviše starijih - što su sjedjeli na zemlji uza zid i na pločniku našeg bunara . A bunar je bio otvoren e svaki odmah vidi da je prazan . Stajahu širom otvorena i vrata našeg stana na kojima se smjesti naš otac ; znao je da će tako - razgovarajući s ljudima - zaštititi najbolje svoju obitelj od kakve nenadane obijesti ili zloće te čeljadi .

Ona su ondje sjedjela i gledala u nj upaljenih očiju , obješene donje usne što je otkrivala desni pod pokvarenim zubima , i klonulih mišića udova i lica , u svemu nalik na krdo žednih i izmučenih životinja .

- Znaju , gospodine , sve se to lako trpi kad se vidi da pomoć neće falit - govorio mome ocu neki starac .

- I pomoć nam eto dolazi . Neće ni nama biti gore no drugima na otoku , - reče otac , naglašujući što je više mogao riječ " nama " .

I ja sam osjećao kako im je time htio reći da je i za njega dio one nade što je ulijeva u njih , i da je i on jadan kao i oni , jednak njima u toj općoj nevolji . Govorio je kako su gra&dstroke;eni brodovi što prevoze vodu , kojom brzinom plove po moru , i kako im pune nutrinu živom vodom iz gradskoga vodovoda .

- Ha ! Ha ! - klicali su težaci mljaskajući jezikom kao da već osjećaju u ustima tek vode što je očekuju .

- Tako ! Tako ! Nek se jednom site i nas siromaha !

I on je nastavljao , hoteći da ih razvedri i osokoli . Čak im donese svoj stari barometar . Stade im tumačiti i kazivati kako ta čudna sprava kazuje već od sinoć da će kiša doskora pasti : dignut će se jedna od onih naglih oluja bez kojih ljeti nema kod nas dažda .

Seljani su klimali glavom kao da se malo uzdaju u tu cijev . Više su vjerovali u lice čovjeka koji je inače bio i s njima škrt na riječima , a znali su da nikad ne govori uludo ili iz kakve šale .

- Jest ! Voda dolazi . Danas za nas , a možda već sutra za naše loze i masline .

- E , e - cerili se ljudi . - Da bi bog dao !

Ali se začu krupan i svečan glas :

- " I Gospodin pogleda na zemlju , a ova bijaše pokvarena i puna bezakonja ... "

- Ho ! Ho ! Eto i njega .

A onaj je glas nastavljao , uvijek jači , kao da se hoće nametnuti :

- " I bog reče Noji : Evo , pustit ću potop na zemlju da zatrem ljude i živine , da istribim svako tilo u kome je živa duša ... "

- Muči . Profeta !

- Začepite usta fratru !

- Ti nama o potopu , a mi krepajemo od žeje .

- " Bit će muke i pokore , plača i škrguta zubi . Plačite kćeri jerusolimske ! "

- Muč' , gavrane !

- Hod' tamo ... k babam !

- " Kirije elejson ! Kirije elejson ! "

I Profeta obori glavu na prsa , puljubi križić na krunici što mu je visila o pasu i stade moliti , tepajući na mahove nešto glasnije :

- " Exaudi nos , domine ! "

Zvali su ga fratrom jer je negda služio u samostanu preko kanala , a dok je u selu bio mnugo godina crkvenim slugom , kretao se i govorio kao i oni fratri koji obilaze ostrvo proseći po selima . Nadimak " Profeta " stekao je u starosti kad morade ustaviti crkvu i poći u prosjake , jer onda poče da prorokuje kazujući na svoj način riječi i čitave odlomke iz Svetoga pisma . Mladići i djevojke zbijali s njime šale , ali su ga starci i starice slušali s nekim strahom , bojeći se najviše pričanja o potopu , o božjim kaznama u zemlji misirskoj i o rasulu Jerusolima . Mnogo su se talo&dstroke;er plašili i nerazumljivih latinskih riječi što su u Profetinim ustima nekako drukčije zvučale no kod oltara , na usnama župnikovim . U danima nevolje sa starim se prosjakom nije nitko šalio ; ali danas , dok se očekuje bunar-la&dstroke;a i šjor Pijero onako govori , nije nitko htio slušati zlogukog proroka .

Prosjak je sada šutio i gledao mrko u zemlju .

A moj je otac htio da ti ljudi ne klonu , da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost u slučaju da la&dstroke;a zakasni ili čak i ne stigne . Prekidao je razgovore što bi mogli uzbuditi ogorčenje prema onima koji su odga&dstroke;ali već davno obećano raširivanje njihovih lokvi i gradnju novih bunara . Nikada ga ne čuh tako govoriti i nikad mi se ne pričini tako dobar . Sad sam i ja vjerovao da će sve to zlo začas proći ; i bi mi lakše .

Slušao sam ga i ja rado , ali ne mogoh odoljeti želji da se ne provučem naprijed , na drugi kraj uličice , gdje se nešto zbivalo .

V

Desetak žena tiskalo se ondje k niskom prozoru sobice u kojoj su spavale moje sestre .

Starija i najmla&dstroke;a sestra stajale su na njemu ; držale se rukama gvozdenih šipki i gledale u žene .

Neka sitna starica s crnom maramom na glavi hvatala se tako&dstroke;er rešetke , govorila im umiljato :

- Sinjorine naše drage , samo jednu suzu ! Samo jednu kapljicu !

- Makni se , stara ! Ako ča imaju , neće bit za tvoju gubicu .

- Sve ča mogu dat , bit će samo za dicu .

- Je ! Je ! Za dicu !

I u tren oka troje malene djece , dignute od svojih majki , na&dstroke;oše se na onom prozoru . Stajala su nogama na pragu držeći se grčevito šipki i gotova da zaplaču . Mršava , blijeda djeca sa slinom u kutovirma usta , s očima prestrašenim .

- Daj ! Moli ... lipo !

- Reci sam ! ... Dobre su one .

Ali jedno dijete zaplače . Stade se derati i lupati nogama . Majka ga morade maknuti , i dvoje druge djece banuše odmah na njihovo mjesto .

Najmla&dstroke;a se moja sestra gotovo bojala , ali je starija gledala zamišljeno u djecu ne trenuvši trepavicama svojih krupnih crnih očiju .

- Dajte , dajte , mlada gospodarice - navaljivahu na nju seljanke .

Ona je stajala neodlučna . Sjećala se nekih majčinih riječi , no kad jedno dijete napokon šane : " Vode ! " ona reče :

- Ali nemam čaše .

Sve se žene obradovaše .

- Lako za to .

- Evo ! Drž'te !

- Dones'te i lijte u ovo !

- Ne ! Ne ! Neka sama dili . Svima pomalo .

- Svima ! Svima !

I sestra donese ibrik s vodom .

Oči joj se sada sjale . Usta smiješila . Rumenilo joj se rasu po licu . Ruke joj zadrhtaše od uzbu&dstroke;enja . Nikad mi se ne pričini tako lijepa i pametna .

Ona uze od neke žene sudić od kovine , natoči u nj vodu , primaknu ga kroz razmak izme&dstroke;u dviju šipki k ustima manjeg djeteta . Mališan je požudno pio i gutao da više posrkne ; ali je ona pazila da se ni kap ne prospe .

- Dosta ! Dosta ! Ima nas mnogo .

Sad su žene tražile okolo djecu , hvatale ih i dizale na prozor . Veselje je vladalo u toj gomilici . Majke su trčale na obalu da na&dstroke;u dijete ; vraćale se noseći ga u naručju .

- Napojite malo i ovoga moga kanarinca !

- Ali ja nemam više vode .

- Ima je vaša mater .

Sestra potrča u drugu sobu .

Vidjeh doskora našu majku gdje dolazi na kućna vrata i govori tiho i zabrinuto nešto ocu .

Ali se on nasmjehnu ; odgovori joj glasno da smo mogli svi čuti :

- Vidio sam , vidio sam ... Tako ti je , ženo moja . Ustaviš li že&dstroke;u pred vratima , ona će ti u kuću kroz prozor pa i bila na njemu rešetka od gvož&dstroke;a .

- Tako je , tako ! - odobri gomila .

- Napoji još jednom svoje piliće pa nosi ovoj djeci sve što još imamo . S drugima se lakše čeka , lakše i trpi .

- To je prava besida - vikne netko .

Ja sam gledao u oca kao u nekoga što ga istom sada upoznajem . Osjećao sam za nj ono što je osjećala i ona gomila žednih seljaka za koje sam dotada mislio da su jedva ljudi i da ih ne treba ni voljeti ni prezirati . Jest , otac me uči da je njihova že&dstroke;a ista kao i moja ; da kad njima nije dobro , pravo je da to bude i meni . Nije dakle istina da smo mi jedno a oni drugo . A jer je tako , sve ćemo lakše skupa pretrpjeti . Nešto je lijepo ušlo maloprije , kroz rešetke onoga prozora , pod nasmijanim očima i pokraj porumenjelih obraza moje najstarije sestrice u našu kuću . Ja bih rada htio da je moja že&dstroke;a ljuta kao i u tih ljudi , i da je ne utišam sve dok je se i oni ne liše .

I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali u kući te me pozva da pijem pred djecom što su čekala , ja progutah slinu što mi se , već gusta , hvatala za korijen jezika , pa joj rekoh :

- Hvala ! Nisam baš tako žedan .

Kad stigoh na obalu , ne na&dstroke;oh na njoj najčuvenije seoske derane kojima sam se nadao .

Jedni su od njih bili otišli na Kargadur da se popnu na najviše hridine otkuda se vidi ulaz u dragu . Drugi se pak odvezoše čamcem na sama vrata uvale da se dignu iznad kamenoloma odakle puca vidik na kanal i na pučinu . Dogovoriše se da će pokupiti ondje šuškora i suvadi i naložiti vatru netom ugledaju izdaleka bunar-la&dstroke;u . Oni će tako prvi javiti ljudima u luci da voda dolazi . Mogu čeljad mirno sjedjeti u hladu dok ne vide dimove na ušću drage i na visinama Kagadura .

Nije dakle bilo na obali straha i trepeta seoske djece , jakog svadljivca Golijata , ni nemirnjaka Sibe , laganog i hitrog kao jegulja . Čopor se dječaka kupio oko nekog drugog starijeg druga .

Bijaše to Košće , po godinama i po stasu već momak ali po svemu drugome deran , i zapravo jedan od gorih . Suh , žut u licu , malene glave i dugih nogu i ruku , bio je nalik na kolac o kojemu visi nekoliko krpa . Bez ikoga i bez ičega , skitao se posvuda , više zahtijevajući no proseći hranu , kadar da dugo trpi glad , že&dstroke;u i zimu . Od motike i od mašklina uvijek je zazirao ; otimao se svakom poslu , samo je rado nosio poruke iz sela u selo , prevaljujući hitrije no itko i najteže putove svojim dugačkim nogama . Bio je ljeti čest gost u našoj luci i poznavao u njoj svaki kutić . Javljao je već izdaleka , pjevajući , svoj dolazak i nudio nam time svoje noge za hljepčić ili za par novčića .

Imao je sada okolo sebe nekoliko dječaka i - onako prignut a nemirnih nogu - bio nalik na visoku mršavu kokoš kad čeprka zemlju s pilićima ispred sebe . Igrao se s djecum " pod nogu " , igru u kojoj je bio pravi majstor . Stojeći prignutih le&dstroke;a , stavljao je novčič na nokat palca desne ruke , pridržavajući ga svinutim kažipstom . Najednom bi zamahnuo tako snažno palcem uvis da je nokat davao glas , i povukao bi k sebi ruku . Novčić je letio uvis vrteći se pred njim okolo sebe , blistajući na suncu i zvrčeći kao kakvo vretence , da padne na zemlju ali ne prije no ga Košćina nožurina ne sakrije i ne poklopi . On se onda još više prigibao , upirući rukom o koljeno ; a dječaci su čučali pred onom nogom stavljajući pred njom na zemlju svoje novčiće .

- Marko !

- Marija !

- Bac'te i rec'te svi ! - sokolio Košće djecu i buljio svojim ribljim očima u novac brojeći ga pogledom .

- Marko ! Marija ! - klicali su dječaci , gurajući vrhom kažiprsta svaki svoj novčić ka Košćinoj nožurini .

On bi onda povukao polako natrag nogu stružući tabanom tlo . Njegov bi se novčić pokazao , ali ponajviše pokriven prašinom . Onda bi Košće kleknuo , prignuo glavu i puhnuo u onu krajcaru .

- Marko je ! Marko !

Dugonja je hitrom kretnjom dizao sve one novčiće što ih dobi , i bacao po krajcaru svakom dječaku koji bijaše sretno pogodio .

I uvijek je po koji dobiveni novčić ostajao u Košćinoj ruci . Ali je gotovo svaki put bilo vike i sva&dstroke;e .

- Reka sam : Marko !

- Lažeš , lupežu . Reka si : Marija !

Košće je znao da se tako dere i bulji očima i maše rukama da je na koncu imao uvijek pravo . Poslije sva&dstroke;e igra se još življe nastavljala . Novčić je sada glasnije zvrčao odskočivši od Košćina nokta , i pravio ljepši polukrug padajući k njegovoj nozi . Dugonjine su oči upornije gledale u novac , a taban mu je još jače lupao o tlo .

Ali tog dana on nije imao sreće . Izgubio sve svoje . Najedanput poče tražiti novac natrag jer da su mu neki dječaci već otprije dužni . Oni se svi skupa opriješe . Kad vidi da tako neće ni do čega doći , on reče :

- A biste ča dali , kad bi vas nahranil i napojil ?

- E , onda da !

Košće ih povede u obližnje dvorište prazne kućice .

- Počekajte tu . Najprije ćemo ča založit .

Pope se kamenim stubama , upre o vratašca uzgredne zgradice . Iako rasklimana i trošna , vrata se ne otvoriše .

- Hod'te gori ! Pomozite !

Dječaci potrčaše . Upriješe svi složno . Nešto puknu ; vrata se otvoriše udarivši o nutarnji zid . Pokaza se uzak prostor s " bocalom " izlizanim od konopa .

Neki se dječak prignu nad bunar i reče :

- Prazan je .

- Ma se naša pečenka u njemu peče ! - klikne Košće . - Nazad ! Pustite me !

On zasuče visoko hlače na nogama i oba rukava ; pope se na " bocal " ; poče se spuštati u bunar . Nije to bilu prvi put što je u nj ulazio : znao je o što da upre nogom , o koji kamen da se uhvati .

Doskora se čulo kako gaca po gnjecavu mulju .

- Dajte kakvi šćap .

A kad mu dadoše štap , on zapjeva u bunaru .

- Traži blago u gustirni .

- Ruga se s nama .

- Namazat će nas blatom .

I već su derani htjeli spustiti poklopac na grlo bunara pa Košću u njemu zatvoriti , kad on viknu :

- Evo je ! Evo ! Ma je teška .

Penjao se gore . Pokaza se na otvoru . Nosio je veliku jegulju s glavom zabodenom u oštri vrh štapa . Blatnih crnih ruku i nogu stajao je pred dječacima , keseći se od zadovoljstva . Lupao je životinjom o " bocal " ; kričao :

- Eto pečenke ! Zna sam ja za nju . Baci sam je u gustirnu još prošlog Uskrsa .

I svi si&dstroke;oše u dvorište .

Vatra je doskora gorjela pred nama .

- Žerave triba ! Žerave ! - vikao je Košće i rezao jegulju na komade .

Stajali smo u krugu okolo vatre . Gledali onog dugonju , kako lomi i reže štap ; pravi male ražnjiće na koje će nataknuti ribu .

- Meso joj je masno i bilo kako snig . Ne fali nam nego malo kruha i šaka soli .

Ja potrčah kući , progutah u hitnji nešto od jela što nam ga je majka baš nosila na sto , uzeh kruh i ponijeh Košći so .

- Šjor Vlade će dobit badava . On mi ni ništa dužan - reče on .

Dugonja je čučao kraj vatre , držao u jednoj ruci ražnjić i okretao ribu iznad žerave , dok je drugom solio . So je padala u žar i veselo pucketala . Svi smo je sada bacali na jegulju i u vatru . Miris svježe , pečene ribe blažio nam nozdrve , golicao i dražio glad . Novčići su iznova padali pred Košćine noge , a on je dijelio zalogaje . Ja sam dugonjinim nožićem rezao kruh , darivao po krišku svakome .

- Dobro je to !

- Ma je tvrdo kao koža ...

- I slano . Preveć si zasolil . nesrićo !

Potezali su i derali ribu prstima i zubima . Žvakalo se i gutalo pohlepno . Ni najbolja riba na našem stolu ne pričini mi se nikada onako tečna . Ipak se potužih da je preveć masna .

- Masna ? Ča to mari ? ... Da sam kralj , ja bih samo loja jil - reče Košće .

Jegulje i kruha nije više bilo ; glad je bio stišan . Ali sad poče nešto drugo da nas muči . Preveć posoljeni zalogaji bijahu nam ražestili že&dstroke;u . Palilo nas u grlu . Nepce nam gorjelo . Jezik nam bio suh .

- Košće ! Reka si , da ćeš nas i napojit .

- Eno mora ... pa loči .

A mi se svi pobunismo . Vikao sam i ja jer i kod nas u kući nije više bilo ni kapi vode , jer sam i ja bio platio svojim hljebom i svojom solju Košćinu ribu i jer sam se u taj trenutak osjećao u svemu jednak s dječacima s kojima sam trpio istu že&dstroke;u . Podne je bilo već prošlo . Ni ćuha vjetra , a sve naokolo peče , gori i žedni .

- Moraš ! Pogodili smo se . Na ti sve ča jemamo .

- Nisi od beside .

- Jesam ! - razgoropadi se dugonja . - Jesam , ma se bojim da nećete sa mnom , da ćete se prestrašit . E , da su tu Golijat i Sibe !

- Nećemo !

- Pa dobro . Ja znam di je voda : prava , dobra voda .

Mi ga pogledasmo u čudu .

A on nam pokaza kuću s velikim zatvorenim dvorištem visokih zidova .

Šutjeli smo . Ta jedno je otvoriti silom vratašca tog malenog praznog bunara izvan kuće i tražiti na njegovu dnu jegulju , a drugo je pak provaliti u zatvoreno dvorište pa u tu&dstroke;u zatvorenu kuću gdje je cisterna baš pod pločnikom u kuhinji . To bijaše jedina prazna kuća u luci u koju se nisam ni ja bio nikada usudio . A onda njezin vlasnik , Konšiljer , koji je stanovao u nekom dalekom lijepom gradu ! Velik gospodin o kojemu se govorilo samo uz hvalu i uz neki strah !

- Krepajte onda od žeje ! - naljuti se na nas Košće . Ča vas je strah ? Nećemo se nego napit .

- Hod'mo !

I mi po&dstroke;osmo za njim .

Obala je pred košiljerovim dvorištem bila puna , ponajviše žena , pa i ovaca i mazgi , jer je poslije podne na onoj strani luke sjena samo rasla dok se sunce spuštalo polako prema zapadu .

Žene se kupile oko neke mršave blijede djevojke , povaljene na zemlju . Kušale su da je dignu , hvatajući je straga ispod pazuha , ali je ona bila ukočena kao klada .

- Live ! Live ! Ne čuješ me ?

- Sama je kost i koža , ma je teška ka od gvož&dstroke;a . A kako je mrzla .

A Livija je postajala još kruća . Gledala preda se polusklopljenih očiju ; micala usnama kao da nešto tepa .

- Pust'te ju . Znam ja nju . Proć će joj odmah . Najedanput .

I djevojka zbilja , sama sjedne , udari u čudan smijeh i hohotanje .

- Svetica je ona , svetica . Samo vi nju pustite !

Livija je gledala oko sebe , držeći mršave ruke prekrižene na prsima što joj ih bijahu razgalili da joj bude lakše . Pružala uvis vrat , visok i tanak kao u golušave ptičice ; grčila usta i izbacivala iz sebe duboke uzdahe za koje se nije znalo jesu li od muke ili od neke lagode . Lice joj postajalo nekako jasnije i ljepše .

- Svetica ! Čut ćete je sada .

A ona se smiješila , gledala u nebo , govorila u nekom zanosu :

- Jedan , dva oblaka ! ... Bili oblak naše sriće ; crni oblak naše žalosti . Iz prvoga cviće ; iz drugoga suze ... Prosut će nam se u njidra ; kapat će nam na čelo .

- Svetica ! Svetica !

- Kako je sada lipa !

- A ča još vidiš , Live ?

Ona se htjede dignuti . Pružaše vrat , glavu i usta . Svaki je mišić na njoj drhtao .

- Eno ga ! Eno ! Gre k nami . Gazi do kolina po vodi . Grabi je . Škropi nas . Zaliva nas kako cviće . I sve vonja po kiši ... Dignite me !

A kad je dignuše , ona kriknu od nenadanog straha . Lice joj se skrivi .

- Krv ! Krv ! Zaklali su dite . Dajte vode ! Dones'te vode !

I ona poče drhtati .

- To je fibra od žege .

- Vode !

- O jadne smo ti mi i ona ! Nigdje ni kapje .

U taj trenutak banu Košće pred vrata dvorišta .

- Ima vode - reče on .

- A gdi ?

- U toj kući . U gustirni u kuhinji .

Nasta žagor . Kao da se i Svetica na tu vijest rastrijeznila . Ona pruži ruke prema dugonji .

- Povedi ! Povedi ! - nasta vika .

- Povedi me , Ive ! Zalit ću moje mrtile . Napojit ću svoje janje .

Košće upre snažno o vrata Konšiljerova dvorišta , ali uzalud .

- Gredu ! Dones'te je . Onu tamo !

I gredu bi bili doskora i donijeli , da nečiji glas ne grmnu s visoka :

- Nazad , žene !

Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu .

Bio je to Konšiljerov navdar , težak iz Malog Sela .

Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih , izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati . Nisu ga voljele jer je bio za njih tu&dstroke;inac ; a mrzile ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu .

- Ti si to , hudobo !

On se isprsi i viknu iznova : - Nazad , žene !

- Gredu ! Gredu ! - nastavi Košće , a njegovi drugovi digoše gredu .

Navdar se smrknu u licu .

- Stoj ili ... pucam !

- Hi ! Puška ti ostala doma ... pod postejom .

On pruži ruku ; dignu odnekud pušku .

- Hu ! Hu ! - ču se još glasniji uzvik .

Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene . Nijedna se ne makuu . S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara .

- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše .

- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim .

Navdar dignu pušku i opali u zrak .

Čitava draga zatutnji . Iz svih kutova luke , a najviše iz uličice pred našom kućom , strčaše se ljudi na obalu . Sve nagnu k onom dvorištu .

- Konšiljerov navdar puca u žene ! Konšiljerov navdar puca u žene ! - uzvikaše se Košće i njegovi drugovi .

Ljudi potražiše kamenje i - ne pitajući nikoga što se zapravo desilo - počeše već izdaleka bacati se na navdara .

On se skloni iza zida , ali je plamen bio već buknuo . Ljudi su bacali i nadalje kamenje , drmali vratima , dizali gredu da njome udare .

- Pobiguut će nam . Opkolite kuću ! Udrite !

- Vodai Voda ! Ima je u gustirni . U kuhinji .

Svi se tiskali k vratima , samo je stari prosjak stajao postrance . Upirao se o štap , buljio raskolačenim mutnim očima u ovaj nemirni mravinjak i klicao :

- " Pretvorit ću vodu njihovu u krv . Misto dažja poslat ću na njih grad , živi oganj na zemlju njihovu . "

I juriš bi bio započeo da moj otac ne stignu . Njegovo držanje , kretnja kojom zapriječi prvi udarac grede o vrata , umiri gomilu .

- Ljudi - reče . - Navdar je pucao samo da malo prestraši . A ima li vode , ona će biti vaša .

- Ima je . Ima .

- Pa to bolje . Zar nije ljepše primiti nego oteti ? Zar nije i lakše ?

- Je ! Je ! Ma onaj čovik ...

- Lako s njim . Martine !

Navdar se opet pokaza .

- Martine , ti češ nam otvoriti .

Navdar je gledao gomilu . Oklijevao je . Najednom reče : - Bi . Ma oni drugi ...

- Ne brini se . Čekat će ovdje , mirno .

- Hoćemo !

I otac u&dstroke;e sam u dvorište .

Kad se vrati , on reče :

- Navdar će povesti gore u kuhinju tri najstarija od vas da sami vide ima li vode .

Stari u&dstroke;oše , popeše se s navdarom uza stube . Ču se kako se otvaraju kućna vrata .

- Gospodine , tako je pravedno i pošteno ! Broda ni . Ne može se više čekat . Pri noći moramo biti doma . Sad je sve i žedno i gladno ... gore nego pri .

I žene se tiskahu k vratima noseći opet svoje sudove . Već se i gurahu , bojeći se da posljednje ne bi ostale bez vode . Sad su govorile o navdaru i o njegovoj puški samo uz smijeh i šalu . Jedino je Profeta mrmljao nešto o ognju , gradu i potopu , dok je svetica Live , u novom nastupu nježnosti , gukala kao golubica .

Ali se starci vratiše ; rekoše : - Ni ništa . Ni jedne kapje .

Žene se ne maknuše . Nije im se dalo odreći se i te posljednje nade . Tuga , pa žalost i gorčina , razliše se po onim licima . Neko su vrijeme šutjele , upirući pogled u vrata . Motrile su se zatim kao da jedna drugu nešto pita . I nasta žagor što se prometnu u viku .

Kako to ? Ona je cisterna velika , krov širok i dug , žljebovi su dobri ; a kuća je uvijek prazna , pa nitko ne troši vodu . Netko ju je popio ili prodao ... A čemu onda navdar straži s puškom u ruci , gotov i da puca na ljude ? Da nije voda sakrivena u istoj kući ? U bačvama ? U kamenicama za ulje ?

- U konobe ! U konobe ! - nasta vika , i ja se sjetih kako je otac pričao majci da su navalom u konobe bila započela divljaštva i za vrijeme neke druge suše .

Moj je otac bio problijedio . Vidio sam mu na licu kako se s teškom mukom sili da se pokaže mirnim .

- U konobe ! U konobe !

I glas je onih žena bio sada nalik na tuljenje . Mržnja im je opet gorjela u očima dok su gledale u navdara . A on se bojao zatvoriti im vrata u lice jer je slutio da će istom onda sve planuti . Moj je otac šutio ; znao je da će biti utaman otvori li usta a ne na&dstroke;e li baš onu pravu , onu jedinu riječ koja bi mogla pomoći . Sve je bilo napeto i čekalo da netko prvi skoči pa da se nešto krupno započne . Meni se u taj čas pričini da je Bijes Suše banuo me&dstroke;u nas i da nam hače u lice vjetar ljutnje i ludila . Nešto mi je gorjelo u prsima kao i svima onim ljudima . Činilo mi se da ću odahnuti samo onda , dogodi li se ono što je i ta čeljad htjela .

Ali baš u taj trenutak ču se s druge strane obale krik što nas sve prenu kao da nas bič ošinuo .

- Brod ! Brod ! Dimi se na Kargaduru .

I nasta nagla , divlja trka na drugu stranu obale .

Tri se stupa dima dizala visoko uvis : dva na vratima uvale , jedan na visu iznad Kargadura .

I oni nisu bili ravni i mirni . Vjetar s pučine naginjao ih prema luci , motao ih u svrdlove . Sunce koje već padaše prema zapadu obasjavalo ih svjetlošću gotovo crvenkastom . Sigurno su derani Golijat i Sibe naslagali mnogo suha lišća i granja jer su njihova dva stupa bila debela ; činilo se da će dugo sukljati u visinu . Meni je bilo žao što nisam ondje , s njima , na vidiku pučine kojom la&dstroke;a dolazi .

- Hitro ! Brzo će mrak ! - Žurila se čeljad ; trčala je gdje je obala bila najviša i zgodnija da la&dstroke;a o nju pristane .

I opet su redovi onih sudova stajali na rubu obale . Nemirnije su životinje bile sada vezane o obližnja vrata i o gvož&dstroke;a rešetki na oknima konoba . Sva je muka i ljutnja bila zaboravljena . Profeta je opet šutio gledajući mrko preda se ; svetica je Livija išla okolo , tiha i šutljiva nalik na mjesečarku .

- Fala bogu ! - klicale su žene , jagmeći se i sada za mjesto na kojemu bi mogle prije doći do svog dijela vode .

- Na moje ! Na - zvale su žene , a ovce se kupile okolo suda kao da će se voda sada u nj razliti .

I onaj četvrt sata čekanja pričini se nama svima duži no čitav dan proboravljen u luci sa že&dstroke;om u grlu s gladom u želucu , s udisanjem zraka što je palio pod suncem krvnikom .

Ču se dug , oštar zvižduk . La&dstroke;a se pokaza na savijutku pred rtom Kargadura .

Ali je čeljad ne pozdravi veselim krikom . Glasovi razočaranja i nezadovoljstva digoše se u gomili .

- Pa kakvi je to brod !

- Tri " maštila " vode za toliki narod ! - Mogli su nam onda poslat i kakvu braceru !

Neka žena digne kabao i lupne njime o zemlju . Spopade je bjesnilo - i ona gotovo zaplače kričeći :

- K vragu i ti ! Nosit ću doma vodu u bočici ... u bočici .

- Kirije elejson ! Kirije elejson ! - javi se Profeta vukući zloslutne glasove iz dubljine svoga grla .

Gomila se poče komešati .

Ali se na&dstroke;e i neki koji reče :

- Mir , ljudi ! Ni vela , ma joj je gustirna duboka . Veća bi bila još više zakasnila .

La&dstroke;a je već pristajala . Kapetan , čovjek nizak , plećat i crvena tvrda lica , stajao na svome visokom mostu , davao kratke naloge mornarima .

Kad ona stane s bokom uz samu obalu , žene digoše sudove , htjedoše na brod .

- Natrag ! - grmnu kapetan . - Nećemo tako ! Ne !

- Vode ! Odmah ! ... Doskora će mrak . I predugo smo vas čekali .

Mornari jedva odbiše od la&dstroke;e svu onu čeljad . S početka se smijahu , ali - jer su žene navaljivale - počeše gurati sve grublje . Kapetan se još jače crvenio vičući : Natrag ! Najednom potegnu neki konop . Ljutiti zvižduk propara nam uši .

Gomila uzmaknu na obalu .

Kapetan se nasloni na ogradu mosta i reče , sileći se da bude što mirniji :

- Ljudi ! To tako ne ide . Mi dižemo strojem vodu iz bunara ; iskrcavamo je kroz cijev . Razumijete me ? ... Ne grabimo je sudom iz kakvog badnja kako se to radi na bracerama što vam nose vodu . Samo kroz cijev !

- E , pa dobro . Metnut ćemo sudove uz sami kraj rive . A vi lijte .

- Tako ! Tako !

A kapetan :

- Ha ! Ha ! Ma baš tako . Pumpa će dizati vodu , a jedan će ići sa cijevi od kabla do kablića , kao što se ide od loze do loze kad se škropi vinograd , da ga peronospora ne napadne . Ha ! Ha ! Alaj ste mudri ! ... Ljudi , budite pametni . Nemamo mi vremena da se tu igramo . Doskora će mrak , a oblaci se tamo na moru dižu ; mogla bi i oluja . Nama se žuri .

- Vodu ! Vodu ! - odgovori gomila .

- Pa i jest za vas . Ima li tu blizu kakva prazna cisterna ?

- Ne ! Mi hoćemo odmah vodu .

I nekoliko žena skočiše opet u la&dstroke;u .

Mornari su iznova tjerali i gurali natrag . Gomila je na valjivala još žešće .

Ču se po drugi put zvižduk , duži i oštriji no prije , ali uzalud .

- Mola la cima ! - grmnu kapetan . Natrag , divljaci ! Zulu ! Kafri ! Kanibali ! Mola !

Užeta bijahu već dignuta . La&dstroke;a se maknu . Seljaci jedva dospješe da skoče natrag na obalu . Brod se odmaknu još više pa opet stade nasred tijesne luke .

I nagla srdžba spopane onu čeljad , onu gomilu žednu gladnu , izmučenu čekanjem još pjanu od sunca . Sve se okrenu protiv čovjeka crvena lica i oštrih očiju na mostiću la&dstroke;e .

- Antikriste ! Vraže ! Ni ni voda ni taj brod tvoj , nego od guvernera ki te šalje . Daj vodu žednome !

Profeta je stajao na rubu obale otvorenih očiju i dignute ruke . Najteža prokletstva padahu mu sada iz usta , i njegove su riječi poticale još većma srdžbu gomile . Svetica je mahala rukama , pružala uvis mršavi vrat , kazivala oštre kosti na malko razgaljenim prsima izbacujući visoke krikove .

Kapetan je neko vrijeme gotovo u čudu , slušao i gledao . Najednom slegne ramenima izvuče iz džepa lulicu , zapali je i počne se šetati po mostu i ne gledajući više u čeljad .

To umiri seljake .

Onda moj otac do&dstroke;e na ivicu obale , pozva kapetana i započe s njime razgovor . Govorili su talijanski . Nasta tajac . Svi su slušali iako nisu razumijevali . A kad oni dovršiše , kapetan reče na koncu hrvatski :

- Eto tako ! Inače ću odmah u Milnu da iskrcam ondje vodu .

I otac poče kazivati ljudima u čemu je voda u la&dstroke;i i kako se ona odanle diže . Kapetan nije kriv što se voda ne može dijeliti onako kako bi seljaci htjeli . Nema druge no je razliti kroz cijevi u prazan bunar na Glavi . To će biti odmah gotovo . La&dstroke;a će otići , a na Glavi će se odmah napojiti životinje i dati svakome nešto vode . Sutra će se pak dalje dijeliti . Ovako je bolje jer će kapetan dati najedanput svu vodu . Kad bi pak dijelili po njihovu , ne bi oni mogli primiti u te svoje posude ni polovicu vode ; izgubili bi drugi sve ostalo jer la&dstroke;a ne može da ovdje prenoći .

- Je ! Je ! Nismo na to mislili .

- Sva voda za nas ! Pa i čekali do sutra .

Otac reče par riječi kapetanu . La&dstroke;a se opet primakne k obali .

Doskora su dvije duge platnene cijevi ležale na putu što ide s obale uličicom pred našim stanom do bunara osamljene kuće na Glavi . Nalik na dvije mrtve zmijurine , čekale su na vodu što će kroz njih proteći .

Seljani su sada bili mirni , gotovo tihi . Pomagali su mornarima , samo da se taj posao što hitrije obavi jer je sunce već zapadalo . A žurili su se i momci s la&dstroke;e ; govorili su da se za kanalom zbilja dižu oblaci , i da ne bi htjeli e ih oluja zateče u toj luci ; u Milni će veselije proboraviti noć .

Nizovi žena i djece čučahu uz cijevi da vide kako će voda jurnuti kroz njih . Gore , kod bunara , bijahu samo stariji ljudi i dva mornara .

- Pa kako će voda sad kroz ovo , i sve navišje ? Gustirna je na visoku .

- Ti još ne znaš ča je pumpa .

Neki su već gledali s nepovjerenjem u one cijevi , kad se ču veselo klicanje .

- Gre . Gre ... Eto !

I zbilja . Kao da je neki život ušao u one mrtve zmijurine . Uznemirile se i zadrhtale . Siva koža njihova donjeg kraja mijenja boju ; postaje tamnija ; širi se i napinje ; znoji se kroz sijaset šupljinica ; postaje sva mokra .

- Voda ! Voda !

Čeljad ih dira . Glade ih . Stiskaju ih rukama , uživajući što su cijevi onako nabrekle . Dlanovi im osjećaju svježinu vode ; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u la&dstroke;i .

- Teče !

Čeljad kao da joj osjeća i vonj , pa im nozdrve dršću . Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena že&dstroke;a čezne i kriči u upaljenoj krvi . Pritiskuju dlanove na mokru cijev ; mirišu ih i ližu .

- Je ! Voda ! Ma baš voda !

Ali na cijevima su mnoge rupice iz kojih brizgaju na sve strane tanki trakovi . Neki štrcaju uvis , prave luk , vraćaju se dolje , prosipajući se u kapljice . Drugi udaraju odmah nu zemlju ; pište kao zmije kopaju prugljice , ruju kanaliće , prave sitne lokve u rupicama . Kao da bi voda htjela napolju i da one cijevi psikom progovaraju .

Čeljad je kleknula prionula ustima uz cijev , pa im tanki mlazovi udaraju u nepce , razlijevaju im se na jezik . Ali žena i djece mnogo , a platno se sve više kvasi i rupice suzuju ; sva voda teče sada prema bunaru .

Kao da se že&dstroke;a prenula istom sada u svim grlima . Ono par kapi vode pade u ponor koji zjapi i htio bi progutati čitavo jedno more . Istom sada zabljesnu nešto oporo i odvažno u svim očima . Ipak se ne bi bilo ništa dogodilo da Košće nešto ne uradi .

On izvadi iz džepa nožić ; provrta u platnu rupu .

Deblji mlaz šiknu uvis .

- A , nesrićo ! Ti samo na se misliš - navale na nj žene . Makni se !

A on je sisao cijev , gutao pohlepno ne mareći ni za što . Puštao je da ga guraju nogama , potežu i biju šakama . Stenjao je a da nisi znao da li od boli ili od lagode što napokou pije . Zavi&dstroke;ali mu svaki gutljaj , cikali od mržnje .

Neka žena ote Košći iz ruke nožić i učini kao i on .

Britvicama , iglama za pletenje i vretenima bušile su žene rupe po cijevima . Voda je sad brizgala na sve strane gubeći se najviše u zemlju . Nasta borba o one mlazove iako ih je sve više bivalo , jer su neki čak i tukli kamenjem o platno samo da ga odmah otvore . Snaga u cijevima omlitavi . Voda nije više brizgala iz onih rupa no je tromo ključala i prolijevala se na tlo tekući niz put . Doskora su cijevi ležale opet nalik na dvije mrtve zmijurine , samo što su sada bile crnje i sve istučene . Sva voda što je tekla iz la&dstroke;e gubila se na donjim krajevima .

Mornar se pokaza na Glavi ; viknu : - Javite kapetanu da voda ne teče ! Ali odmah i vidje što se to dogodilo . Pohita k la&dstroke;i .

Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra . Odmah će otputovati . Javiti vlastima . Tužiti selo da plati štetu . nikad više nikakve pomoći tim divljacima : ma ni za što i ni od koga . Moj ga otac mirio , ali uzalud . Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna , bez jedne riječi , a gotovo i bez kretnje . Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva .

A doskora je tako&dstroke;er šutke gledala kako mornari vuku cijevi opet na la&dstroke;u , driješe užeta , i brod odmiče s obale da se polako okrene i da , bez pozdrava , sve hitrije zaplovi prema vratima uvale , gubeći se u sjeni prvog sutona .

Gledali su svi onamo i kad je sasvim nestade , jer se pokaza čamac kojim se Golijat i Sibe vraćahu s kamenoloma .

Oni su nečim mahali , nešto vikali .

Vozili su hitro . Doskora ih se moglo i čuti : - U selo ! U selo !

Ljudi se zagledaše .

- Da se ni dogodila u selu kakva nesrića ? Možda vatra ? S " petrare " se vidi selo .

- O bože ! O bogorodice ! - uzvrpoljiše se žene .

- Golijate , ča je ?

Čamac je već prilazio .

- Hitro u selo . Gre nevera .

- Kakva nevera , huncute !

- Ovdi se još ništa ne vidi , ma je s one strane kanala sve crno . Gre hitro priko mora . Ravno k nami . Doć će u selo , pri od nas .

Mnogi su klimali , ne vjerujući , glavom ; drugi su pak govorili : - Pa to su i oni mornari rekli . Nešto je .

- Čujte - uzvika se opet Golijat .

More , dosad mirno kao ulje , uzbiba se jedva mlateći grebenje niza žalove .

- Je . Vrime se prominilo .

A neka starica viknu : - Gledajte Sveticu . Jopet bunca . Uvik je ona takva pri nego dažd pane .

I nova nada niknu u ovoj čeljadi . Bog ne zapušta siromaha . Eto oluje , vode nebeske i za njih , i za životinje , i za lozu . Još prije zore bit će sve dobro . Nebo im se smilovalo .

- Doma ! Doma !

Sve potrča da odveže , da potjera životinje .

I zbilja , još prije no se maknuše , najgornji rubovi tamnih , gustih oblaka pokazaše se u sumraku nad vratima uvale , i prvi dah vjetra haknu u dragu , poletje prema selima .

- Fala tebi , bože ! Fala tebi , bogorodice !

- Te deum laudamus ! - začu se duboki glas Profetin .

I sve pobrza prema selu .

Duga siva povorka životinja i ljudi pro&dstroke;e , nalik na večernje sablasti , pred našom kućom , pjevajući neku crkvenu pjesmu . Čulo se sve tiše pjevanje umornih glasova bez boje i pravog zvuka , a praćeno muklim prijetećim usklicima starog prosjaka i visokim kliktanjem i smijanjem svetice Livije .

Majka užga svijeću na stolu , ali mi ostadosmo na cisterni . Disali smo duboko vjetrić što nas rashla&dstroke;ivao , gledali u nebo koje se dalje mračilo i naglo pokrivalo sve crnjim oblacima .

U&dstroke;osmo u kuću istom onda kad pjevanje seljaka zamre negdje daleko i znani nam muk zavlada opet našom mrtvom praznom lukom .

Otac je šetao po sobi , virio svaki čas napolje , bacao pogled na barometar .

- Što opet gledaš u tog varalicu ? Zar još sumnjaš ? Sjedi ! - reče mu majka . - I tako si se danas izmučio s onim divljacima . A vidje li kakvi su ?

- Pusti . Sve je to ništa . Jadni , bijedni ljudi ! ... A moj barometar ! Ovog se puta opoštenio ... Čuješ . Lupa prozor u sobi . Valja zatvoriti ; ali valjano . Stari nam je Profeta obećao čitav potop . A to i trebamo .

I taj boležljivi čovjek ćelave glave i bijele brade nije više kašljao , hodao je uspravno , izgledao mnogo mla&dstroke;i . Stade trti dlan o dlan ; pogleda u me svijetlim nasmijanim očima .

Majka vidje taj njegov pogled , pa pogleda i ona u me , očiju još veselijih od njegovih .

- Pijero ! A što veliš sada o našem Vladu ?

- Pa što bih rekao ? Potjerat ćemo ga na kišu . Neka ga promoči , sve do kože ... do kostiju .

- Da , da . Za njega nam je bog i šalje . Prije svega za njega i zbog njega . Tjerajmo ga na kišu , tjerajmo ga ...

- A čemu to ? - rekoh ja što nedužnije iako sam shvaćao smisao njihovih riječi .

- Jer bi bez nje uvenuo . Uvenuo bi , sinko , kao naše mlade loze u Nerezinama ... Ali sve je spašeno . Slušaj samo !

I mi smo prisluškivali kako vani more šumi i vjetar se jače diže , dok nam u kuću prodire svježina što javlja kišu .

Majka je vodila u krevet najmla&dstroke;u sestru i brata ; starije su sestre pospremale sto ; ja sam sjedio pokraj vrata .

I što sam duže gledao u oca , to su doga&dstroke;aji toga dana sve više blijedjeli i nestajali pred mojim očima . Svi oni usklici , i vika i pjevanje , gubili se negdje daleko , a od riječi toga čovjeka koji je još šetao po sobi gotovo mladenačkim kretnjama . Shvaćao sam po sreći što je sada izbijala iz njegova lica i iz zvuka njegova glasa koliko je on morao trpjeti u te dane kad se bojao da će ga suša prisiliti e odrekne majci ono što joj bijaše napokon obećao . Nisam znao baš zašto , ali se meni činilo da i njega , kao i majku , mori že&dstroke;a što je ljuća od že&dstroke;e veloselskih seljaka ... A sve to najviše zbog mene ... I ja sam htio da potrčim k ocu , da mu se objesim o vrat , ali nisam ni sada mogao da savladam bojazan što me uvijek hvatala baš pred onima koje sam najviše volio .

Da ne sjedim onako i da se svemu tome lakše otmem , potražih vedro ; metnuh ga pod žljebić što je stajao nad kućnim vratima .

Majka je baš nosila na sto jelo i ono malo vode primljene krišom od kapetana , kad se prve kaplje kiše prosuše na naš krov .

Kroza strop od samih dasaka mi smo mogli dobro čuti kako lupkaraju - s početka rijetke , krupne , a zatim manje ali gušće - dok kiša ne složi i ne ču se više no jedan sami šum , neprekinut i jednoličan .

- E , kad bi baš ovako nešto duže padala ! - reče otac .

Ali zagrmi iznad drage . Čitava uvala zatutnji , a nama se pričini da se i kuća trese . Onaj se šum prometne u lomot pa u klopot i u buhnjanje . Pljusak je trajao dugo , bivao snažniji . Čuli smo kako voda pada kroz stari krov na daske tavana iznad naše glave . Na nekim je mjestima već kapalo i okolo nas .

- Bojim se da će toga biti i previše - reče majka . Doskora će odavde i u konobu .

- To kaplje vino u naše bačve .

Žljebovi su zvečali i glogotali propuštajući teško vodu . Čulo se kako se voda razlijeva niz Glavu i teče uličicom , lupajući o naša vrata . Razabirao se na mahove i šum , nalik na onaj daleka slapa .

- To je mali povodanj !

- Zar ćeš i ti kao i naš Profeta ?

- Ali , čovječe ...

- Šuti . Pa kad bi to i bilo ? Trpjeli bi malo samo doci gdje se i tako loza mnogo ne gaji . Višnje smo i smokve već pobrali . Pa onda : slušaj !

Pljusak je jenjao . Žamori nam se okolo kuće pričiniše sada jači . Voda je niz Glavu šumjela kao potočić ; prodirala nam je malko u kuću . Ali je na krovu bilo mnogo tiše .

- A što bi to moglo biti ? - upita majka prisluškujući onom dalekom šumu .

- Bit će voda niz klanac što vodi iz Malog Sela . Spušta se iz Konšiljerova doca naglo u luku . Ondje bi moglo hiti i nešto štete .

- Mama ! Kaplje ti baš na glavu , a ti i ne osjećaš - kliknuh ja , a sestre udare u smijeh .

- Osjećam , sinko . Osjećam . Ali se navlaš i ne mičem . Neka malo i mene . Neću , bogme , ni ja da uvenem ... Je li , Pijero ? Ove godine Vlado , a dogodine ove naše golubice . Da nam ne podivljaju ni one u toj pustinji . A onda svi . I mi , dvoje staraca .

- Polako , ženo ! Polako !

- Ti se uvijek nečega bojiš . Vidiš kako bog pomaže .

- Nisam baš tako plašljiv . Ali se ne smije oduzeti četvorici da dadeš jednom . Znaš kako je bilo ove tri posljednje godine ?

- Znam . Ali ne može biti da nam sinovi postanu drugovi Košćini i Golijatovi , a kćerke možda nešto kao ona svetica Livija !

- Marietta , pusti ! Čemu sada to ? Za ovu je godinu sve u redu .

- A da ovoga nije bilo ? - upita majka .

- Onda bi valjalo još počekati . Oh , svakako !

Otac ustane i otvori kućna vrata .

Gotovo i nije kišilo . Samo je voda posvuda tekla i šumila . Nebo crno i zatvoreno . Oblaci niži . Vjetra niotkuda . Sijevalo je na sve strane . Uzduh je tištao i gušio . Spopadao nas čudan nemir i tjeskoba .

- Pijero , što veliš ?

On ne odgovori . Šutjeli smo i prisluškivali .

- Zvona !

- Čemu , oče ? Čemu to zvoni , u noći ? - upita srednja sestra .

- Ljudi se svega boje .

- Pa i ja , oče . I ja ...

Majka je povuče k sebi , stade je tetošiti .

Ja se najednom trgnuh .

Naš mačak Moro stajao je uza me na stubama gdje sam pokraj vrata sjedio . Savio u luk le&dstroke;a , pognuo glavu , buljeći nepomično preda se , a sav se nakostrušio . Dlake su stršale na njemu kao igle . Čudan glas , nalik na jauk , otimao mu se iz grla .

- Potjeraj ga ! Ne mogu to slušati - vikne majka .

Ali se mačak nije dao s mjesta . Jedva ga prognah malo naviše .

Bilo je sparno i zadušljivo . Tjeskoba je samo rasla .

Odjednom bljesnu ; zagrmi muklo i snažno .

Očekivali smo nov pljusak .

Nešto je padalo s visoka , ali to nije bila kiša . Kao da konji topoću niz Glavu , kao da kamenje pada na krov kuće . Praštalo , zveckalo , loptalo i bubnjalo , dugo , neprestano , popuštajući malko , da navali još jače netom bi zagrmjelo . Voda nije više prodirala preko praga u kuću ; okruglo , blistavo koma&dstroke;e udaraše o zid bunara , odskakivaše u sobu .

Mi smo svi šutjeli , nepomični i zaprepašteni ; samo je mačak jaukao kao i prije , stojeći uvijek zgrbljen i naježen .

I pro&dstroke;e tako neko vrijeme koje se meni pričini dugo , veoma dugo .

Kad sve to svrši , majka po&dstroke;e šutke u svoju sobu jer je ona uvijek lijegala netom bi je spopala kakva velika žalost . Sestre su mirile mačka gladeći mu le&dstroke;a , i gledale u oca koji je sjedio uza sto , upirući čelom o desni dlan . Zurio je ravno preda se , ali se vidjelo e su njegove misli negdje daleko .

Najednoć se trgnu :

- Vlado ! Potraži fenjer .

Kad ga donijeh i užgah , on reče :

- Idimo u Stranu .

Digosmo se svi .

Ja sam išao prvi , rasvjetljujući put , otac i sestre za mnom .

Dva puta stadosmo jer je voda , puna blata i zemlje , još uvijek tekla niz Glavu a put je bio sav razrovan i natrpan kamenjem . Vinograd je ležao ispod Glave , na lijevoj strani Konšiljerova doca . Sad smo mogli bolje čuti , a nedaleko od nas i vidjeti , kako voda još teče poput rijeke niz klanac , plaveći ravni dio doca i razlijevajući se niz donji porušeni zid dalje u luku i u more . Voda je bila crvenkasta od zemlje i nosila je iščupane voćke i loze .

Kad u&dstroke;osmo u vinograd , on se još bijelio od grada . Na nekim su nam mjestima noge propadale duboko u mrzlo sitno koma&dstroke;e . Ali što u njemu vidjesmo , prože nas još većom studi . Loze gotovo sasvim gole , samo po koji istučeni grozdić visi pogdjegdje na prutu . Sve lišće kao nečim izrezuckano , prosuto na zemlji , pomiješano s gradom . Gole loze , izmlaćenih i prelomljenih prutova , izgledaju još crnje na bjelini tla .

- Sve ! Propade sve ! - govorio je otac .

Oba&dstroke;asmo čitav vinograd , zavirismo i u obližnji , ali svuda ista žalost .

H mi se vratismo ne progovorivši ni jedne riječi .

Majka je već ležala . Sestre po&dstroke;oše u svoju sobicu .

Otac sjede pokraj stola , nasloni ruke na koljena , zamisli se , gledajući preda se u prokisli pod .

Kao da ga istom sada srvao umor , i neko se breme svalilo na njegova le&dstroke;a .

Bio je moj običaj da ga svake večeri , baš prije lijeganja , poljubim u čelo . Ali mi se ovog puta činilo da bi mu bilo još teže kad bih mu se u takav čas približio . Kao da sam slutio u njemu nešto u što ne smijem dirati .

Dokradoh se tiho do svoga kreveta i ne zatvorivši vrata od sobe . Svukoh cipele i haljetak , sjedoh na postelju , zagledah se opet u oca .

Sjedio je još uvijek onako nepomično , samo mi se činilo da se više zgurio , spustio glavu naniže .

Svijeća na stolu rasvjetljavala mu lice , a ono mi se pričini drukčije no prije . To više nije bilo lice čovjeka koji je jutros stajao na pragu svoje kuće , vedar i siguran , pred onom čeljadi , bodrio ih da se nadaju i da ne klonu , da vjeruju i da se uzdaju i u najtežem času , a sokolio ih više svojim mirom no riječima . Sada je ono lice postalo drukčije , budilo u meni nešto što me svega uzbu&dstroke;ivalo .

H kući sve tiho . Sestre su već spavale . Majka se nije javljala . Nije se čulo no polagano kapanje vode što je kroz daske na tavanu padala nedaleko od oca .

On nije ništa čuo . Kao da je neprestano mislio na jedno isto . Iste su mu bore stajale uvijek na čelu , ali sve dublje . Isti mu je trzaj grčio usta , ali uvijek jače . A tih bora i tog trzaja ja nisam još nikad vidio na njegovu licu . Svake nas je godine nešto mučilo ; neprestano smo strahovali ; on nas uvijek od nečega ili od nekoga branio ; doživljavao i grdnijih časova - ali ga žalost nije nikad svladavala , ili bar nikad ne pusti da ga vidimo s licem klonula čovjeka . Uvijek je on za nas bio onakav kakav je bio i danas : na pragu svoje kuće , pred dvorištem Konšiljerovim , na rubu obale dok je svjetina vikala na kapetana .

Otac dignu glavu ; pogleda prema meni . On ne vidje kako ga motrim iz mraka , i prignu opet čelo ; ali onaj mi trenutak bi i previše da upoznam i odgonetnem svu tugu u njegovim očima . Da , on je sada imao onakvo lice zbog mene , samo zbog mene .

Sve se u meni uskomeša . Nešto me tjeralo odanle , vuklo k njemu . Ali me stid i bojazan još sustezahu . Kako da mu pri&dstroke;em ? Što da mu rečem ? ...

Gledao sam ga i dalje , sileći se da ugušim plač što mi se penjao uz grlo .

Najednom se trgnuh .

Vidjeh kako suze niču u očima moga starog oca , klize mu polako niz obraze .

I ja skočih , potrčah k njemu , kleknuh i obuhvatih mu rukama koljena .

- Oče ! Oče moj !

Briznuh u plač , držeći glavu na njegovim koljenima . Plakao sam neko vrijeme . Umirih se kad osjetih kako se njegova ruka provlači kroz moju kosu .

Pogledah ga u oči ; rekoh :

- Oče ! Što se toliko mučiš ? Ja ne marim za grad . Mogu i ne ići k tetki . Ostat ću s tobom . Pomagat ću ti .

Lice mu je opet bilo ono njegovo , ono prvašnje . Pričini mi se pače vedrijim . Oči mu se smiješile .

- Ne , sinko ! Ti ćeš ipak poći . Neću ni ja da postaneš Košćin drug .