UNA

" Kad sam je prvi put video , sat mi je stao ! " govorio je kasnije profesor Mišel Babić za svoj susret sa Unom u jesen 1980 .

Uni je otvorila vrata profesorova žena , koja se upravo spremala da iza&dstroke;e iz kuće .

- Ja sam Una Vojvodić ... - predstavi se devojka u vratima , premeštajući se s noge na nogu . - Imam zakazan sastanak sa profesorom .

Žena je odmeri sa blagim podozrenjem . Una primeti njeno otmeno , uzdržano lice negovane brinete i jedva vidljivi izraz pomirenosti sa sudbinom ; očigledno , kroz njenu kuću , zahvaljujući profesoru , prolazilo je više sveta nego što je bila u stanju da podnese .

- On je tamo ... - pokazala je neodre&dstroke;eno rukom u dubinu stana i izašla na stubište , navlačeći Burberry u hodu . Mimoilazeći se , po obrazu je okrznu divlja , crna griva Unine kose . Dodirnula je obraz prstima kao opečena .

Una meko zakorači u njen dom . Kretala se oprezno kroz prostrane starinske sobe visokih tavanica ; njihovi zidovi bili su tapacirani knjigama i slikama . U polumraku jedne prostorije prošla je pokraj nekog dečaka , koji ne obrati na nju nikakvu pažnju . Imao je velike stereo-slušalice na ušima . Na gramofonu se nemo okretala neka ploča . Provirila je usput i u poluotvoreno kupatilo zatrpano bočicama mirisa i šminkom . Po ogledalu se još kondenzovala para posle nečijeg kupanja . Najzad , otkri svog profesora u minijaturnoj kuhinji . U pozi zanetog alhemičara , bio je nagnut nad dubokim loncem iz koga se pušilo .

- Ja sam ... - zausti da se predstavi , ali je profesor preseče :

- Pridržite ovo ! - naredi kao da je očekivao njenu pomoć , i dodade joj veliku cediljku . Una je prihvati jednom rukom . U drugoj je nosila torbu sa knjigama i kasetofonom .

- Sa obe ruke ! - doviknu joj profesor i ona ga posluša .

Podigao je veliki lonac i sručio ga jednim pokretom na cediljku . Obavi ih oblak vrele pare . Kada se razišao , u rukama joj ostade zamršena gužva špageta koji su se cedili .

- Izručite ih u ovu zdelu ! - naredi joj . - Brzo ! Tako ...

Dohvatio je šerpu sa spremljenim šugom i kašikom nabacao sitno iseckano meso u crvenom sosu preko testenine . Zatim uze stvrdnuti komad parmezana i poče da ga struže nad jelom . Bio je toliko usredsre&dstroke;en na svoj posao da gotovo nije ni primećivao Unu , koja je još uvek neodlučno stajala nasred kuhinje . Prvi put je videla profesora Babića iz tolike blizine . Učini joj se iznena&dstroke;ujuće niskog rasta .

Proseda kosa padala mu je meko na ovratnik sivog kašmirskog džempera sa kožnim zakrpama na rukavima . Činio joj se mnogo višim kada se nervozno šetkao s kraja na kraj podijuma u amfiteatru za vreme predavanja , crtajući žestoko po tabli , dok je kreda prštala na sve strane . Ipak , prevarila se što se tiče profesorovog rasta ; bio je za nijansu viši od nje kada se ispravio i podigao svoje svetle , plave oči , kao da je prvi put svestan njenog prisustva .

- Ja sam Una Vojvodić ... - ponovi devojka .

- A , to ste vi ? - reče odnoseći zdelu sa špagetima na sto bez stolnjaka , koji mu je , sudeći po mnogobrojnim brazgotinama noža , služio , izgleda , kao univerzalna daska za seckanje i pripremanje hrane . Bilo je nečeg poštenog i pouzdanog u tom stolu , istesanom od solidnog , debelog drveta . Postavio je dva tanjira , viljuške , mlin za biber , salvete od hartije i dve čaše . Iz frižidera je izvukao već otvorenu bocu " Belog Pinota " . - Vi ste me juče zvali ?

- Da ... - potvrdi Una .

" Una Vojvodić na telefonu ! " - kazala je tada . - " Dobro , najpre si&dstroke;ite sa telefona , pa da razgovaramo ! " odgovorio je . Sada je bila tu , u njegovoj kuhinji , a očekivala ga je u potpuno drugim okolnostima .

- Očekujete sigurno da intelektualci daju intervjue ispod obaveznih enciklopedija ? Ili makar za radnim stolom , zatrpanim rukopisima ? A zašto ne u kuhinji ? Čovek je , znate , mnogo češće u njoj , nego u biblioteci , da ne pominjem koliko vremena provede na jednom nanje poetičnom mestu ! Svucite se ! Ne sasvim , naravno ! Sedite ! Opustite se ... Ne jedem studentkinje . Naročito ne kad imam pašta šutu a la triestino ! "

Pomogao joj je da se oslobodi kaputa . Odložila je torbu pokraj nogu .

- Hvala - reče . - Već sam ručala ...

- Imate pravo ! Ko je rekao : čovek može da pije sa svakim , ali da jede - može samo sa prijateljima ?

Una reče da ne zna ko je to rekao .

- Ne mari ! - kazao je profesor . i ne obazirući se na njeno ustezanje , nasuo joj brdo špageta . - Hoćete li , možda , malo hleba ?

- Ne , hvala !

- Vidite , ja čak i uz špagete jedem hleb . Sirotinjska navika .

Jeli su neko vreme ćuteći .

- Kakvi su , a ?

- Fenomenalni ! - osmehnu se bledo Una .

- Umete li da kuvate ? - upita je iznenada punim ustima .

- Umem .

- To je dobro ! To je vrlo dobro ... A šta ?

- Šta ?

- Mislim , šta umete najbolje ?

- Oh , svašta ! - kazala je , trudeći se da usisa jedan usamljeni rezanac koji joj se lepio za bradu . - Uglavnom , obična jela : gulaš , pasulj , krompir na razne načine , kupus sa suvim mesom , salate , palačinke ...

- Suština je u jednostavnim jelima ! - pohvali je profesor . - Od koga ste to naučili ?

- Od bake .

- Da , bake su najvažnije u životu ... Šta su vam roditelji ?

- Tata je u penziji .

- A pre toga ?

- Radio je u diplomatiji ...

- Šta ?

- Obezbe&dstroke;enje .

- Una ? Odakle vam to ime ?

- Otac mi je ro&dstroke;en na Uni .

- Una ... - ponovi profesor zamišljeno . - Reka iz ukrštenih reči . Tri slova vodoravno . Una . Jedina . Sama . Oona O'Neill , žena Charlie Chaplina , kćerka starog Eugenea O'Neilla , dramskog pisca i pijanca . Dugo putovanje u noć . Znate , njen otac je bio Chaplinov vršnjak . Nikada mu nije oprostio što mu je odveo kćerku . Koliko vaš otac ima godina ?

- Pedeset i dve ...

- A vi ?

- Dvadeset i četiri .

- Zašto ste baš izabrali mas-medijume ?

- Vaš fakultet je pre tri godine bio u velikoj modi - odgovori Una .

- Kako to mislite : u modi ?

- Smatralo se otmenim studirati fenomenologiju mas-medijuma !

- Medijum i mleko ... A sada ?

- Govore da je to " fakultet za poslepodne ! "

- U pravu su ! Pitam se samo šta ćete da radite kad ga završite , svi vi tamo ?

- Nadamo se najboljem ! Televizija , radio , film , novine , sekretarijati za informacije , bilteni , Tanjug ...

... sve to samo na vas čeka !

- Na kraju krajeva , devojke se mogu i udati ...

- To je već mnogo realnije ! - reče profesor . - Da nazdravimo budućim mas-medijalnim domaćicama !

Kucnuše se .

- Na kom ste odseku ?

- Na vašem .

- Oprostite , ne poznajem sve studente lično ...

- Znam . Na vaša predavanja dolaze i sa drugih fakulteta ... Uvek je gužva . Da samo znate kako se teško dobija mesto u amfiteatru !

- Masovni pad ukusa ... - reče profesor .. rezgnirano .

- Ne , stvarno ... - zausti Una , ali joj profesor ne dozvoli da završi misao .

- Ko ne pojede sve , neće dobiti intervju od profesora Babića ! - kazao je i nasuo joj novu čašu vina . - Živeli ! Nije loše , a ?

- Svi&dstroke;a mi se , mada retko pijem vino .

- Šta onda pijete ?

- Koka-kolu . Ponekad pivo .

- Grešite ! - reče . - Mnogo grešite . Imate li momka ili kako se to već danas zove ?

- Aha .

- Čim se on bavi ?

- Studira .

- Šta ?

- Sada je u vojsci .

- Jeste li dugo sa njim ?

- Tako ...

- Nedostaje li vam ?

Una uzdahnu i obori pogled .

- Oprostite ! - reče profesor odmahnuvši rukom . - Vidite , i ja vam živim u ludoj kući . Već mesecima nismo svi za istim stolom , u isto vreme ... Svako jede kad stigne . Kakvi će ljudi na kraju ispasti od nas ?

- Mi doručkujemo zajedno ! - pohvali se Una . - A subotom i nedeljom ručak je obavezan . Olga se strogo drži toga !

- Olga ?

- Žena moga oca ... - reče Una pocrvenevši .

- Ah , da ! Razumem . Ne pušite pred njim ?

- Ne ! - zbuni se Una . - Zašto ?

- Imate li braće ili sestara ?

- Nemam .

- Pa , da ! Una . Sama . Vidite , ljudi mnogo greše kada jedince optužuju za razmaženost . Po meni , oni su mnogo manje razmaženi od ostalih . Osnovna stvar kod njih je - osećanje usamljenosti . Uvek nekoga molite da se igra malo sa vama , ili da spavate zajedno kada vas je strah , i uvek taj neko pristaje ili ne pristaje , hoće ili neće . Inače , uglavnom ste sami ...

- Otkud znate ?

- Ja sam jedinac .

Una polako ispije čašu vina . Bilo joj je lepo da sedi za kuhinjskim stolom tako blizu ovog zanimljivog prosedog muškarca . Osećala se bezbedno .

- Kod vas je baš super ! - kazala je .

- Drago mi je da vam se dopada . Imate li svoju sobu ?

- Jednu malu . Sasvim malu .

- Kladim se da je pored lifta ?

- Kako znate ?

- ... ima belu policu za knjige ( ispravite me ako pogrešim ! ) , nekoliko igračaka iz detinjstva : meca , kuca , maca , tako nešto , da , i stara lutka , a na zidovima su posteri . Čekajte da vidimo : možda Beatlesi ?

- Janice Joplin .

- Dobro , Janice Joplin ! Zatim , tu je mali stereo-ure&dstroke;aj , telefon , priključen na onaj zajednički u predsoblju ... Crven je , je li tako ? Kada vas neko zove , odlazite u svoju sobu da razgovarate . S vremena na vreme provirite , da bi se uverili da neko ne digne onu drugu slušalicu . A zovu vas najčešće izme&dstroke;u šest i osam . Pitaju kakve planove imate za veče ? Hvata ih panika . Što se tiče ćebeta , ono je karirano . Postoji još i jedna afrička maska iz Najrobija ili štit iz Lagosa ; vaša uvećana fotografija od pre nekoliko godina , koju je snimio prijatelj - fotograf . Umesto lustera , koga prezirete , beli kineski lampion od hartije . To bi bilo sve ! Jeste li srećni ?

Una se trže :

- Molim ? Ne znam . Nisam razmišljala o tome ...

Kada se sagla da izvadi kasetofon iz torbe , pomisli : " Bože , izgleda da me je ono vino uhvatilo ! " Postavila ga je na sto pokraj praznih tanjira .

- Znači , to je ipak , neizbežno ! - zaključi profesor . Digao se i počeo da skuplja čaše , viljuške , salvete , kore od hleba . Stavio je posu&dstroke;e u slivnik i pustio toplu vodu . Zatim nasu deterdžent i poče da pere tanjire .

- Da vam pomognem ? - ponudi se Una .

- Ne , hvala ! - odbi on . - Pranje su&dstroke;a me smiruje . Pomaže mi da se koncentrišem . Uvek radite sa tim ?

Pokazao je glavom na " Sony " , koji je stajao na stolu kao četvrtasta buba-švaba .

- Ovo mi je treći intervju u životu ... - priznade Una .

- Reći ću vam nešto : ta stvarčica samo smeta ! Ona je neprijatna . Ograničena . Frustrirajuća . Indiskretna .

- Kako to mislite ? - upita Una , besna na sebe što ne ume da pokrene kasetofon .

- Evo kako : došli ste da napravite intervju sa mnom , a , u stvari , ja sam vas intervjuisao !

I pored sapunice na rukama i kecelje za pasom , ponovo se pretvorio u profesora . Blagost zameni preciznost dikcije , gotovo skandiranje :

- Zašto ? Zato što se nisam služio nikakvim pomoćnim sredstvima da bih nešto saznao o vama . Jednostavno , zanimali ste me , a to je prvi uslov za dobar intervju . Opustio sam vas , najpre , otkočio , pripitomio ... Jeli ste mi iz ruke . Uzgred , primetio sam da ste levakinja ? I pre nego što ste ma šta doznali o meni ( sem da umem sam da pripremim špagete ) , ja znam sve o vama ! Dakle , da rezimiramo : Una , uvek sama . Dvadeset i četiri godine . Roditelji razvedeni . Traume iz detinjstva : osluškivanje noćnih ljubavnih šumova iz očeve spavaće sobe . Osetljiva na izdajstvo . Poseduje snažnu želju da se izvuče iz prosečnosti . Pokušava da se probije u novinarstvo . Neko joj je rekao da je najbolje početi u " Studentu " . Da . Umalo da ne zaboravim : i veoma lepa uz to ! Na žalost , vaše vreme je isteklo ! Profesora čekaju nove , istina , ne tako prijatne obaveze ...

Odvezao je kecelju i ispraznio pepeljaru . Oprao je mlazem i vratio na sto .

- Kao što vidite , ja sam , u stvari , jedan dobro dresiran muškarac ! Drago mi je što smo se upoznali ... - reče , pokazujući joj rukom put iz kuhinje . Una je sakupljala svoje stvari .

- A intervju ? - promuca .

- Pa , dobili ste ga ! Dobili ste , naime , neku vrstu anti-intervjua . Ako ništa drugo , naučili ste kako se oni prave ...

Kada su prolazili kroz onu polutamnu sobu , dečak je i dalje imao stereo-slušalice na ušima . Nije ih ni pogledao . Ni oni njega .

- Pustite sve to da prenoći - savetovao je profesor - a ono što se posle toga slegne , to je intervju ! Sve sporedno biće zaboravljeno ...

Pridržao joj je kaput . Ona pokuša da ga spreci :

- Ne treba , hvala !

- Pripadam staroj , izumrloj školi . Učtivi dinosaurusi !

Izvukao joj je sa obe ruke slap crne kose , koja je ostala pod kaputom . U magnovenju , prsti mu dodirnuše topli , glatki vrat . Trenutak erotske zbunjenosti prostruja isto onako brzo kao što se i pojavio , u jednom jedinom blesku , i on navuče svoju vindjaknu od zelenog vojničkog platna . Trpao je žurno u džepove ključeve , olovke , cigarete , šibice ...

- Ali ja sam im već obećala ! - govorila je Una , spuštajući se za njim niz stepenice . - Možda , neki drugi put ?

- Možda ... - reče profesor i otrča prema taksiju koji je zastao pred crvenim svetlom .

Te večeri dobila je menstruaciju .

" ... najavila sam se P-u telefonom i , prema dogovoru , zatražila intervju za ' Student ' . Odgovorio mi je da je veoma zauzet i da već dugo nema ništa naročito važno da izjavi bilo kome , a najmanje ' Studentu ' , otkako ga vodi nova garnitura . Posle mog insistiranja pristao je ipak da me primi nakratko , narednog dana 21. oktobra u 13,30 časova u svom stanu . Njegova supruga izgleda da je prilično hladna , distancirana osoba . Nisam mogla da zaključim u kakvim su odnosima , ali P . mi se u jednom trenutku potužio da nikada ne jedu zajedno . Zadržao me je na ručku koji je sam pripremio . Bio je prilično ljubazan , moglo bi se reći , čak i srdačan , na svoj način . Pravio se da me prvi put vidi i pitao me na kojoj sam grupi , mada sam u više mahova primetila da me gleda sa zanimanjem za vreme predavanja u amfiteatru . Sedim , inače , uvek u drugom redu . Nije uopšte govorio o politici , niti protiv režima . Nije ogovarao kolege . Kada sam mu pomenula da na njegova predavanja dolaze i studenti sa drugih grupa i fakulteta , pokušao je da bude lažno skroman i kazao da se tu radi ' o masovnom padu ukusa ' . Nisam uspela da odem u toalet , gde se nalaze one slike i knjige o kojima se priča po fakultetu . Pomenuti intervju nisam uspela da napravim , jer se žurio na neki sastanak . Koliko sam mogla da primetim , nije mu stalo do publiciteta . Moje je lično mišljenje da je to čovek koji zna šta hoće i koji to ume da ostvari . Ipak , čini se da u njemu tinja neko nezadovoljstvo , koje uspešno prikriva cinizmom . Poseta je trajala četrdeset i pet minuta . Nemam utisak da je sumnjičav . Posebnih troškova , osim za taksi , nije bilo . Prilažem račun . Zadržaću kasetofon i trake , ukoliko do&dstroke;e do nastavka intervjua . Pokušaću još jedanput . U . "

- Kafe ? Sokove ? - pitao je prodekan , hvatajući se slušalice .

Niko mu ne odgovori . Mladi čovek preko puta Une sedeo je nepomično u fotelji na lavljim nogama . Kada mu je predstavljena , promrmljao je svoje prezime .

Una je gledala u prodekanove prekrštene noge , razmišljajući o tom tipu razvaljenog muškarca , kome izme&dstroke;u završetka nogavica i kraja čarapa uvek viri golo , belo meso , posuto crnim dlakama . Natečena stopala , nasilno zgurana u par skupih mrkih cipela , odavala su nedvosmisleno seljačko poreklo . Na srednjem prstu ruke nosio je crni kamen , optočen zlatom . Mora da izgleda grozno kad se svuče . Oko sto dvadeset kilograma pihtijastog mesa obraslog čekinjama , posutog prištićima i lišajevima : ne , ne , nekim muškarcima bi zaista trebalo zabraniti da vode ljubav , ako ne zbog mogućih naslednika , a ono bar iz estetskih razloga ! Pa ipak , i njega neko sigurno voli . Hvala bogu što to nisam ja ! Ali ne ljube samo prinčevi i manekeni : noćas će se pariti nakaze i zveri , i svima će da bude lepo . Po auli Fakulteta čula se graja , koja je uspevala da se probije čak i kroz debelo tapacirana vrata kabineta . Kako je želela da bude tamo napolju , zajedno sa svojim vršnjacima , a da unutra sedi neko drugi ! Zašto baš ja ?

- E , pa u tebe imamo najviše poverenja ! - kazao je prodekan . - Ja sam seljačko dete i toga se ne stidim ; tako govorim , tako mislim i nikada se ne varam u svojim seljačkim procenama : iz dobre si familije . Nisi tikva bez korena ! Dokazala si da si sposobna cura . Pratili smo tvoj razvoj . Na najboljem si putu da postaneš koristan član ovog društva . Kome ovde da se obratim za suradnju ? Ovoj buržujčadi koja bi za malo šminke i zapadnih krpica prodala i ro&dstroke;enog oca ? Do sada smo bili zadovoljni onim što si uradila za nas , i umećemo to da cenimo kada za to do&dstroke;e vreme . Hajde , glavu gore ! Ko se još seća sitnica iz mladosti ? Mladost - ludost ! Je li tako ? Nemoj ni u snu da pomisliš da si nam još nešto dužna . Sada ti nas zadužuješ ...

Govoreći Uni , prodekan bi svakog časa pogledao u svog ćutljivog gosta , kao da od njega traži podršku . Ali lice mladog čoveka nije pokazivalo ništa drugo osim strpljivosti i ga&dstroke;enja . Odeven neupadljivo i sa izvesnom elegancijom , ostavljao je utisak autoriteta , i pored toga što je bio znatno mla&dstroke;i od svog domaćina . Činilo se da kunja u fotelji , a ipak , kad god bi se okrenula prema njemu , Una bi primetila da je pomno procenjuju dva plutajuća sme&dstroke;a oka , na licu zategnutih mišiča . Besprekorno vitak , zakopčan , sa nešto dužom , uredno negovanom tamnom kosom , ovaj mladić je mogao da bude šef recepcije , visoki službenik protokola , perser ili vlasnik picerije - bilo šta , da mu maslinasto lice nije odavalo preteranu dozu čvrstine i prezira prema svima koji je nisu posedovali . " Ako je oženjen , taj sigurno ne vara ženu " , pomisli Una dok ga je procenjivala ispod trepavica .

- Možeš slobodno pred drugom ... - ohrabri je prodekan . - Nemam pred njim nikakvih tajni !

Onda je ušla tetkica i počela da deli kafe i sokove . Una primeti da prodekan ne pije iz istih šoljica kao i studenti . Ove su bile od finog fajansa sa tanjirićima zlatnih rubova . Čutali su dok nije izašla iz kabineta .

- Svakome je to moglo da se dogodi ... I , uopšte , to je veliki problem dece naših drugova , koja su živela kojekuda po svetu ! - Sada se obračao mladiču u fotelji . - Jedan razred u Africi , drugi u francuskoj školi , treći kod Amerikanaca ... Deca izgube vezu sa domovinom , a očevi , zna se , prezauzeti , ne stižu . I šta ? Potpadnu pod razne uticaje . Propaganda . Dobro , de ! Danas to niko ne bi ni primetio , i mi smo postali svet , ali pre šest godina , još se nismo bili navikli na takve stvari ! Pričam to onako , jer me zanima problem . Evo , baš neki dan , jedan moj zemljak , neki ...

" Zašto već jedanput ne pre&dstroke;e na stvar ? " - grčila se Una u fotelji . " Čemu ovako dugi uvodi ? " Odluči da isključi ton ( klik ) , ali slika je i dalje bila tu . Kabinet , namešten skupocenim gra&dstroke;anskim kičem , zaplenjenim očigledno iz neke bivše ministarske kuće , pokrenu svoje zidove , pretvorivši se u presu za pakovanje četvrtastih tipova . Ormari za knjige u duborezu ličili su na drakstlovani portal trogirske katedrale ; pompezna mastionica , izvedena u mermeru , već odavno presušena ( ko još piše držaljom i perom ? ) - olinjali persijski ćilim , prašnjavi fikusi , a preko svega i iz svega širio se neki memljivi vonj administrativne epohe ( kako je Una zamišljala ) ; neki fini talog sivkaste prašine i pepela kao da je prekrivao i ljude i stvari i duhove debelih mužjaka u kožnim kaputima do zemlje , koji su nekada naseljavali ovaj prostor . I pored toga što se nalazio u zgradi Fakulteta - dakle , hramu nauke - kabinet bi mnogo bolje pristajao isledničkom odelenju iz knjige Nadežde Mandeljštam , gde visoki oficiri nude optužene cigaretama iz zlatne tabakere , a posle ih prebijaju u sobama glatkih keramičkih zidova ( krv na klizavom belom fonu . Taš ! ) . Zar još postoji taj miris i ti ljudi ; zar nisu već odavno izumrli i preselili se u mitološki arhiv ? Ali i pored kitnjastog stila euforične rezbarije , koja bi svojom nekrofilskom crno-zlatnom kombinacijom više odgovarala trpezariji vlasnika pogrebnog preduzeća ( Oganj , Plam , Večnost ili Konkordija ? ) , nešto je bunilo Unu u atmosferi ove prostrane sobetine : jedna veristički izvajana i obojena gipsana krava gledala je sentimentalno sa vrha ormara , sećajući se , verovatno , na svoj gipsasto kravlji način vremena kada je u ovoj zgradi bio Poljoprivredni fakultet ili Planska komisija za razvoj stočarstva . " Drugu Miciću za besprimerni humanizam u borbi za realizaciju i prebačenje prvog petogodišnjeg plana u stočarstvu . Kolektiv , 1949 . " Još nešto je remetilo stilsko jedinstvo enterijera gospo&dstroke;e Konkordije : po zidovima su visile nekada crno-bele , danas već prešle u sepiju , fotografije na kojima su grupe izbledelih muškaraca , u teškim grombi-kaputima širokih revera , pratile neke smrknute ličnosti sa šubarama na glavama preko razrovanih oglednih poljana . Do njih : skupine muškaraca oštrih vilica , svi u tamnim odelima i sa leptir-mašnama , gledali su napregnuto u fotografa prilikom nečije promocije u doktora , kao da od njega očekuju odgovor na sudbonosno pitanje . Bilo je tu i primorskih predela i tablica " Hvala što ne pušite ! " i šapirografisanih uputstava , a visio je i dve godine stari kalendar sa fotografijom neke devojke u motornom čamcu . Preko svega sivilo , jedva primetno , neprozirno , gorko ; kao da stanovnici ove sobe nisu svesni okvira u kome borave , baš kao slepci koje neko drugi odeva i veže im kravatu , prvu koju dohvati iz plakara . S obzirom na svoje godine , Una , naravno , nije mogla da odredi poreklo i suštinu ove činovničke scenografije - primala je njene poruke emitovane iz boje , mirisa i rasporeda , poput tek uhvačene veverice , zatvorene u kavez zoološkog vrta . Njušeći tragove predmeta i njihov nelogični poredak , golom senzibilnošću predosečala je klopku . Ponovo uključi ton i u dalekoj jeci do njenog sluha dopreše iskidani odlomci prodekanovih rečenica " malogra&dstroke;anski poluinteligent ... anarholiberalna leva skretanja ... demagoški pristup mladim generacijama ... povla&dstroke;ivanje buržoasko-rozapadnom ukusu ... nekritičan odnos prema našim dostignućima ... kritizerstvo ... liderstvo ... podmetanje klipova kukuruza u točkove našeg razvoja ... disidentsko ponašanje ... veza sa neprijateljskim intelektualnim krugovima u zemlji i inostranstvu ... šarmiranje i zavo&dstroke;enje studenata ... ciničan odnos prema našoj stvarnosti ... " i na kraju , jedno ime probi zaštitnu opnu Unine svesti - Mišel Babić ! Na kabinet se spusti zavesa tišine .

- Zašto ste nervozni ? - oglasi se prvi put mladi čovek iz fotelje .

- Molim ?

- Zašto ste nervozni ? - ponovi on .

Una pogleda svoju prljavo-belu patiku koja je sama od sebe odbrojavala neki samo njoj poznati unutrašnji , otkačeni ritam .

- Ja ? Nisam . Zašto ?

- Kako stojite sa stranim jezicima ?

- Učila sam engleski ... - reče , i čovek ponovo utonu u ćutanje .

Pred Unom se uz škripu i jauk razdvojiše dve polutke jabuke-sveta , za koju je dugo naivno verovala da je jedna , celovita i nedeljiva . Napolju je ključao život , odjekivao smeh , napolju su tutnjali koraci u trku studentskog stada , tekla je sumanuta , šašava moda svojim nepredvidivim tokovima i hirovima , žvakale su se gume , ra&dstroke;ala se nova džu-džu-muzika , razmenjivale se ploče ; napolju je bila ljubav bez obaveza , šalabazanje i ogovaranje , srećna dokolica - potpuno drugačiji stil življenja , koji kao da nije imao blage veze sa ovom sveže iskopanom administrativnom katakombom , u kojoj sveštenici neke već davno izumrle religije nose još uvek uredna siva odela , neguju svoja pravila ponašanja i svoje tajne rituale . Kao da se , poput Alise s onu stranu ogledala , iznenada provukla kroz pukotinu rascepljene stvarnosti i utvrdila da ove smešno-sumorne osobe , ako zažele , mogu ipak promeniti sudbine onih srećnika napolju ; zaustaviti ih , uništiti , pokupovati na veliko i na malo , ubrzati ili nagraditi ; iza ovih tapaciranih vrata u kabinetskom vremeplovu , kao da se ništa nije izmenilo , živeli su čuvari fakultetske hijerarhije , ne obazirući se nimalo na ra&dstroke;anje nove , smele i oslobo&dstroke;ene civilizacije ; bezbroj mogućnosti pružale su se pred svakim mla&dstroke;im od trideset godina , osim pred njom , Unom , koja je u većoj meri nego ikada ranije shvatila da je u njihovoj vlasti , da su oni , istina , možda , samo ružan san , ali da je ona ta koja ga budna sanja . Trebalo bi se , u stvari , probuditi i pogledati ih začu&dstroke;eno : " Oh , otkud ja sa vama ovde ? Ko ste , uopšte , vi ? " - i mirno izaći kroz ova vrata ; to bi možda bilo najpametnije , ništa strašno se ne bi dogodilo , ali znala je dobro da to neće učiniti . Pokušaće da ih se elegantno reši , upotrebivši inteligenciju i lukavstvo . Izdržaće još malo , razvlačiće kao žvaku čitavu tu stvar dok je ne zaborave , dok ne završi fakultet , ili njih možda opet smene i na njihovo mesto dovedu neke druge , sa kojima neće imati nikakve veze . Zato se usredsredi na instrukcije koje su sledile , kao neka vrlo dobra , marljiva studentkinja kad pobožno hvata beleške . Tri dana kasnije poslala je prvi izveštaj , pridržavajući se uputstva da bez krajnje potrebe ne dolazi u prodekanov kabinet .

( Prva traka ) ... jedan , dva , tri , jedan , dva , tri , jedan , dva , tri ... Kažite nešto ! Šta ? Bilo šta ! Dobro . Jedan , dva , tri , jedan , dva , tri ! Je l' sad u redu ? U redu je ! Mislim da je u redu . Okreće se ...

- Pre nego što započnemo ovaj razgovor , koji me , zaista , zamara i na koji sam pristao samo zato što ste uporniji nego što sam se nadao , moram , na žalost , da vam priznam : nimalo ne volim omladinske listove !

- Zašto ?

- Znate , u velikim gradovima po svetu , u robnim kućama , mislim , obično u prizemlju postoji ogra&dstroke;en prostor gde odrasli ostavljaju decu dok su u kupovini . Deca tamo mogu lepo da se zabave ; na raspolaganju su im drveni konjići za ljuljanje , lopte , igračke , a evo , kao što vidimo - tu su im i listovi u kojima mogu da pišu i da se igraju novinara . U tim listovima dozvoljeno im je da napadaju tate i mame , da ih grizu za noge , da kake po tapisonu i po svemu ostalom što im se ne dopada , jer se taj prostor o kome vam pričam nalazi u okviru robne kuće , to jest ozbiljnog potrošačkog društva , kao mali dečji azil .

- Da , ali smatra se da su to danas , ipak , najslobodniji listovi ?

- Bez sumnje . Jer , ako dečica preteraju ili nešto uprskaju , odrasli onda kažu : " Dobro , još ste mladi , progledaćemo vam kroz prste ! " Uostalom , za godinu ili dve i tako čete završiti studije i izaći u život onako gnevni i sa podužim kosicama i bradama ( koje ćete posle izvesnog vremena , naravno , skratiti na učtivu dužinu ) , a na izlazu će vas sačekati gosn . Život lično i počeće da vas davi kreditima , stanovima , platama i otplatama , hranom za bebe , usisivačima za prašinu , bolovanjima i ro&dstroke;endanima beba - stavićete mirno svoje lepe glavice u omču napravljenu od rezanaca iz nedeljne supe ! I onda će polako vaš gnev da se istopi kao sladoled na suncu . Samo neki od vas , samo neki koji budu imali mnogo sreće ili nesreće , svejedno , ostaće ludi i dalje i buniće se i kada budu starci . Prema tome : mladalački bunt je za mene isto što i neka druga dečija bolest koja se mora preležati : zauške , rubeole , šarlah , ospice , prva ljubav ... On je , naime , prirodan !

- Jesu li i vas udavili rezancima ili ste zadržali svoj gnev ?

- Čujte , vi ste , verovatno , već dvadeseta generacija koja me intervjuiše . Dvadeset godina odgovaram na ista pitanja i već sam sit toga . Imam četrdeset i četiri godine , jedanaest godina sam stariji od Isusa Hrista i video sam svašta . Ne mislim da se udvaram vama , mladima ...

- I , kakvo je vaše iskustvo ?

- Zanimljivo , primetio sam da , što sam stariji , mlade dame koje dolaze da me intervjuišu postaju sve lepše . U tom pogledu , ova godina je rekordna ...

- Niste mi odgovorili na pitanje ?

- O čemu ?

- O gnevu ?

- Oprostite , već sam u godinama kada pomalo zaboravljam stvari . Znate , moram vam priznati da nikada nisam držao gnev za posebnu duhovnu disciplinu ili neki naročiti kvalitet . Uostalom , pročitajte šta o tome kaže stari Seneka , ako ga još iko čita . Više volim toleranciju , nego gnev . Netolerantan sam jedino prema netrpeljivima ! Vidite kako vešto i duhovito odgovaram na vaša pametna pitanja !

- Šta mislite o gnevu mladih ?

- Mislim da je bunt kao dekorativni elemenat prilično izan&dstroke;ao . Taj film sam gledao mnogo puta , i već spavam kad ga ponovo daju na televiziji .

- Kako mislite da će mladi bez bunta pronaći i osvojiti svoje mesto pod suncem , kad sve važne pozicije još uvek drže stariji ?

- Uvek sve drže stariji ! Uvek i u svako vreme . Me&dstroke;utim , mlad čovek treba da ima jak motiv i snažan motor da ih pobedi . U vreme kada se probijala moja generacija , kako da se izrazim ? Pa , dobro , u ono što se zove javni život , tako&dstroke;e su tamo vladali starci , ali naši motori bili su jači : prošli smo kroz njihovu blokadu kao Orijent-ekspres kroz brdo krempita !

- Šta , po vama , može da posluži kao pogonsko gorivo ?

- Velika mržnja , velika ljubav , veliko očajanje , nedostatak drugog izlaza ... Kako se buniti protiv kosmičkih uslovnosti ? To je demodirani veltšmerc . Me&dstroke;utim , ako nemate jak motiv , ako vam odrasli već u tim godinama daju sve što vam je potrebno za udoban život ; svoje male igračke , svoj listić , Dom omladine , svoj avangardni teatar , industriju odevanja samo za mlade , radio-programe i gramofonske ploče , ako već imate svoje sobice i u njih mogu slobodno da vam dolaze mladići i devojke , zašto bi se , kog &dstroke;avola , bunili ? Živite u gotovo idealnom svetu ! Mi nismo imali drugog izbora . Bilo nam je hladno , bilo nam je ružno , ljubili smo se po kapijama i parkovima kao očajnici . Trebalo je oteti svoj prostor , knjige , katedru ... Na kraju , pravo na sopstvenu misao , što nije najmanje važno u celoj ovoj priči !

- Kažite mi nešto o slobodi izražavanja ?

- Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet pluća . Niko vam neće doći i kazati : " Hajde , sad budite malo slobodniji ! Recite ovo ili ono , napišite nešto malo slobodnije ... " To morate sami da rizikujete i da platite na razne načine . Naravno , mogu vam brojati do deset , ali ako ste pravi , ako ste ro&dstroke;eni borac , ako ste žilavi , vi ćete ustati sa patosa i ponovo se vratiti u ring . Slobode , dakle , uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste spremni .

- Koliko ste vi slobodni u onome što radite ?

- Nisam fajter , ako ste to očekivali da kažem . Kad zrelo razmislim , čini mi se da se i ne nalazim u nekoj bici .

- To je zbog toga što ste već pobedili ...

- Mislite ? Ne ! Ni govora ! Uglavnom , dakle . stojim po strani i pokušavam da sebi i drugima razjasnim fenomen mas-medija . To je sve ! Možda sam nekada i pokušavao da se borim , ali već dugo sam van igre . Ne zanima me ...

- Mislite li da je moguće biti iznad , ispod ili po strani ? To je , ako dozvolite , prilično udobna pozicija ?

- Platio sam je skupo .

- Znači , ako sam dobro razumela , po vama , to je ...

- ... samo posao svedoka . Svedok ne učestvuje u nesreći , lično . On samo svedoči . Prema tome , mora da bude nepristrasan ako želi da mu se veruje .

- Ipak , imate mnogo uticaja na mlade ... To je činjenica .

- Odbijam bilo kakvu odgovornost u tom pogledu !

- Vaša predavanja su najposećenija ... Amfiteatar je uvek prepun onih koji stoje da bi vas čuli . Neki to na Fakultetu već zovu " šou-programom " ? Čime tumačite taj uspeh ?

- Mislite da je to uspeh ? Moja predavanja nisu ni za koga obavezna . Ne delim na njima potpise . Ne zanima me hoće li ko doći na njih ili neće . Nikoga ne zovem da me sluša , niti da mi aplaudira . Ne trudim se da se lično bilo kome dopadnem . Jeste li zadovoljni ?

- Ja jesam , ali mnoge vaše kolege , koje ne mogu da sakupe ni tri studenta , nisu . Mislim da vam zavide na tolikoj popularnosti ?

- Niko nije imun od toga . Eto , to bi bilo sve što bih mogao da kažem u svoju odbranu ...

- Niste optuženi !

- Zar nisam ?

- Ne , stvarno niste ...

- Još nešto : predmet koji predajem veoma je atraktivan i tiče se velikog broja ljudi i komunikacija me&dstroke;u njima . Zašto baš privlači mlad svet , nemam pojma ! Nikada , naime , nisam upao u pogrešku da se udvaram mladima , samo zato što su mladi . Mladost za mene nije nikakva posebna vrednost . Godine će vas uskoro osloboditi te prednosti ! Pojedine kolege osećaju strah da ih je pregazilo vreme , plaše se da budu staromodni i ulaguju se studentima , a ovi to , jednostavno , osećaju i zato ne odlaze na njihova predavanja . Drugi se , opet , smatraju zaštićeni položajem , zvanjima i doktorskim titulama , čime se danas malo ko može impresionirati . Dodamo li tome , bez lažne skromnosti , da nisam suviše dosadan , dobićete neku vrstu odgovora na vaša pitanja ...

- Umalo ne zaboravih : Mišel Babić ? Zašto : Mišel ?

- To vam je klasična francusko-srpska kombinacija . Živeli saveznici ! Majka mi je bila Polufrancuskinja - otac Beogra&dstroke;anin , jedna baka iz Topole , druga iz Normandije . Deda , lekar , jedan od hiljadu kaplara , vratio se iz izbeglištva sa ženom koja nikada nije naučila potpuno srpski . Do kraja života , umesto mozga , tražila je u mesarama " pamet od tele ! " Eh , sjajna jedna osoba ! Zvao sam je Me-me , pa su je zbog toga u Trećoj muškoj gimnaziji , gde je predavala francuski , &dstroke;aci prozvali Memerka !

- Pre nego što sam došla do vas , pregledala sam vam biografiju ; kako to da ste ro&dstroke;eni u Parizu ? Slučajno ili ...

- Vidite , ma koliko moja baka volela Srbe , zbog kojih je , uostalom , ostavila čak i svoju domovinu , porodicu , započete studije , sve , imala je fiks-ideju da ja treba da se rodim u Parizu . " Kuće izgore , imanja propadnu , novac se zameni , biblioteke rasture " - govorila je mojoj sirotoj mami - " ali mesto ro&dstroke;enja uvek ti je upisano u pasoš , ma gde putovao . Hoću da mom unuku ( to meni ) poklonim nešto za ceo život - najbolje mesto ro&dstroke;enja na svetu : Pariz ! " I zaista , mesec dana pre poro&dstroke;aja , odvela je moju majku u Francusku i tako se ja rodih u Šesnaestom arondismanu , tačnije u bakinoj porodičnoj kući , u Rue des Belles Feuilles 75 .

- Jeste li nekada živeli tamo ?

- S vremena na vreme ...

- Šta mislite o našem prodekanu ?

- A vi ?

- Prva sam pitala !

- Radije ne bih odgovorio na to pitanje .

- Priča se da ste nekada bili nerazdvojni prijatelji ?

- Je li i to za vaše novine ?

- Nije . Zanima me , onako ...

- Ovde smo da napravimo intervju , zar ne ?

- Oprostite !

- Ništa , ništa ! Ionako već moram da idem ...

- Već ?

- Imate li još pitanja ?

- Pa , tek sam počela ! Hoćemo li nastaviti ?

- Sutra i prekosutra imam strašnu gužvn ... Nazovite me u petak . Ali , rano ! Možda ću pronaći neku rupu ...

- Šta je za vas rano ?

- Pa , na primer , deset sati !

( Trajanje trake : šezdeset minuta )

" Izgleda da je zagrizao ... " ( rečenica iz Uninog izveštaja )

Zen-soba se nalazila na dvadeset i trećem spratu jednog usamljenog solitera na Zvezdari . Zaista , na ovom bregu , Beograd kao da je najbliži zvezdama . Do sobe se stizalo liftom , koji je često bio u kvaru . Njegova drvena kabina , nekada obložena svetlim , lakiranim drvetom i već odavno razbijenim ogledalima , bila je prava mala antologija najprimitivnijih pornografskih poruka , stihova , psovki i opscenih scena , ugrebanih perorezima , ključevima , ekserima , noktima - ispisanih flomasterima , sprejovima u boji , pa čak i damskim krejonima za oči . Na stropu se kočio džinovski falus , na koji je bila nabijena obla ženica raskrečenih udova . Kao da je čitav pritajeni i dugo potiskivani erotski naboj ove zgradurine od betona šiknuo u bezbednosti škripavog i čegrtavog lifta - lascivne kapele , neslućenom žestinom , želeći da obesnom raspusnošću satre i uništi i poslednji trag čednosti svojih putnika . Kada se moralo pešačiti uz stepenice ( u ovom kraju često je nestajalo struje ) , mogli su se pobliže upoznati i stanari ove tipične beogradske novogradnje . Iz podruma je snažno nadirao zadah kiselog kupusa iz buradi , pomešan sa vonjem ohla&dstroke;enog pepela i &dstroke;ubreta ; taj miris je tražio svoj put kroz otvore za ventilaciju , stepenište i prostor kojim se kretao lift , gotovo potisnut i nošen ustajalim vazduhom i smradom . Na odmorištima nekih spratova , ispred vrata , raslo je bilje u velikim limenim konzervama - pravi mali viseći vrtovi neke sirotinjske Semiramide ; ponegde je prolaz bio naprosto zakrčen ormarima , otpisanim frižiderima i sanducima preostalim posle selidbe , a na mnogim otiračima , načinjenim od ispresavijanih seljačkih ponjava , odmarale su se izgažene blatnjave cipele ili nanule . Sve to prožimao je jedinstveni miris zaprške , koji je , činilo se , prodirao u svaku poru kože i svako vlakno odeće posetioca . Stanari - uglavnom penzionisani železničari , niži oficiri i službenici pošta - izgleda da su se već odavno navikli na uobičajeni zadah solitera ; njihove žene , ogrnute bezobličnim kućnim haljinama , sa maramama na glavama , šetkale su bezbrižno po odmorištima , prale beton ispred vrata ili , pušeći , razgovarale jedna sa drugom ; gledale su sa neskrivenom sumnjičavošću svakog došljaka u svojoj tvr&dstroke;avi . Ali čim bi čovek otključao vrata stana broj 69 , zaboravljao bi mukotrpni put kroz svakidašnjicu ovog mravinjaka ; istog časa kao da bi zakoračio u Rala-Hamijevn Aranju . Kao da je neko bolesno preosetljivo , pomalo nastrano dete , potkradajući nepoznate hramove , sagradilo tajno skrovište usred tmurne prosečnosti roditeljskog doma , da bi nekako spaslo dušu . Potpuno drukčiji život buktao je i navirao iz zidova . Gotovo da nije bilo praznog mesta na narandžastoj podlozi odakle ne bi izvirivala i gledala ljudska i životinjska božanstva - pravi džepni budistički hram na Zvezdari ! Iznad niskog , udobnog ležaja , prekrivenog tako&dstroke;e narandžastom tkaninom sa velikim žutim krugom u sredini , pozlačeni Buda rezao je sabljom svoju kosu , dok su dva manja Bude od crnog , glatkog drveta ležala u pozama nirvane . Ovaj prostor sadržavao je u sebi nešto eksteritorijalno ; i pored preteranosti sijamskog baroka koji se zaplitao sam u sebe , zen-soba je imala nešto sveto , asketsko i čisto u isti mah . Neko posve drugačiji od ostalih skrivao se , izgleda , u njoj od sveta . Njegovi posvečeni prsti osećali su se na brojanicama od krupnih , okruglih semenki , na uglačanoj površini svake male figurine od slonovače i bronze , na štapićima za hranu i svakom komadu skromnog i jednostavnog pokućstva . No , posmatrajući zen-sobu u okviru čitavog solitera u Ulici Jovana Dučića ( bez broja ) , postajalo je savršeno jasno da je ta vrsta bekstva nemoguća . Pre svega , zbog opšteg balkanskog mirisa koji kao da se uvukao čak i u svaki delić betonskih nosača . Dok je Una neodlučno stajala nasred zen-sobe njušeći prostor u kome se iznenada i bez pripreme našla , profesor pokuša da istera plesnivi zadah solitera , zapalivši nekoliko mirišljavih tamjanovih štapiča , čiji plemeniti dim već posle nekoliko minuta otplovi zajedno sa sobom i njenim privremenim stanovnicima u tajanstvenu svetost nekog cejlonskog hrama .

- Sedite ! - reče Uni . - Moram , najpre , da telefoniram ...

Una je razgledala knjige , kojih , začudo , nije bilo mnogo . Izvuče iz police " Zen-priče " i nasumice ih otvori .

- Hoćete li da vam pokažem najbolju ? - upita je profesor i uze joj knjigu iz ruke . Okrenuo je desetak listova , a kad prona&dstroke;e ono što je tražio , vrati je Uni .

Dok je čitala , on je ube&dstroke;ivao nekog dugo na francuskom , zaboravivši na njeno prisustvo .

Pošto je obavio razgovore , profesor leže na le&dstroke;a preko pokrivača sa žutim krugom :

- Oprostite - reče - užasno sam umoran . Imao sam očajan dan ...

Una je isprobavala svoj " Sony " .

- Ovako će više ličiti kao da sam kod psihijatra . Nadam se da neću morati da pričam o detinjstvn ?

- Jedan , dva , tri ... Jedan , dva , tri ... - brojala je Una .

- Probudite me ako zaspim ! - zamoli je profesor . - Imam neku večeru u osam .

" Ja postojim ! " pročita Una poruku na maloj cedulji , prikucanoj na zid iznad profesorove glave .

( Druga traka ) " ... u stvari , svaki intervju je u osnovi neka vrsta laži ! I onaj koji postavlja pitanja , i onaj koji odgovara , trude se što je više moguće da ostave povoljan utisak o sebi . Oni , naime , glume svoje mišljenje u skladu sa onim što se od njih , kao od javnih ličnosti , očekuje . U tom smislu , najlažniji su intervjui koji vrcaju od isforsiranih duhovitosti . Svako efektno , unapred smišljeno duhovito pitanje kao da parališe odgovor . Intervju je , stoga , uglavnom jedna vrsta dvoboja i najbliži je , možda , rodu kamerne drame sa dve ličnosti . Pada mi na pamet da bi mogao da bude i neka vrsta javne ispovedaonice ( otkako se naši savremenici ne ispoveduju klečeći u crkvi ) , s tim što za tu ispovest saznaje mnoštvo i na taj način sprečava onoga koga intervjuišu da bude potpuno iskren , pa zato pribegava autocenzuri . Naravno , katolička crkva , za razliku od novina i televizije , može da dodeli oproštaj od grehova , dok javnost , naprotiv , ako joj se intervju ne dopadne , obično traži glavu onoga ko nije udovoljio njenim očekivanjima , izjavivši nešto bogohulno ...

- Kako bi , po vama , trebalo da izgleda pravi intervju , ako je on , uopšte , moguć ?

- Ako je , uopšte , moguć ? Izgleda da sam ipak nepopravljivi optimista . Reći ću vam nešto : ja verujem da je moguć ! I nazvao bih ga - totalnim intervjuom !

- U kom smislu ?

- Najpre , taj intervju bi trebalo da bude dovoljno širok da u sebe primi sve aspekte ličnosti kojom se bavi . To znači da bi , sem onoga što ta ličnost ispriča sama o sebi i o svom pogledu na svet i život , intervju morao da sadrži i dijagram detektora istine , na primer tonski zapis boje glasa , kardiogram , encefalografske izveštaje , krvnu sliku , sve podatke o težini , gra&dstroke;i , boji očiju , o ro&dstroke;acima , prijateljima , o prostoru u kome intervjuisani boravi , jela kojima se hrani , kratke beleške o ljudima sa kojima se druži , fotografije i faksimile rukopisa , otiske prstiju , možda horoskop , ispunjene psihološke testove , snimak dlana leve ruke , spiskove ključnih knjiga koje su ga duhovno oblikovale ... šta ja znam ? Ne pada mi sada trenutno na pamet šta bi sve trebalo da u&dstroke;e u njega , pa da bude totalan !

- Ko bi to štampao ?

- Potpuno ste u pravu ! Ja i nisam mislio na novine ili na neki časopis , što , u stvari , predstavlja mla&dstroke;e kameno doba mas-medijske komunikacije ! Taj intervju bi trebalo da bude zamišljen i realizovan kao multi-medijalna disciplina , i ja verujem da baš toj vrsti pripada budućnost !

- Na osnovu čega to zaključujete ?

- Vi se , kao što sam primetio , služite tom vašom spravicom bez oklevanja . Savršeno vam je prirodno da traka beleži moje reči , koje ćete kasnije reprodukovati i pretočiti u neki od oblika Gutenbergove galaksije . Rukujete , dakle , kasetofonom ne razmišljajući uopšte kako funkcioniše , baš kao što telefonirate ili fotografišete . Ja , koji sam dvadeset godina stariji od vas , mada se profesionalno bavim ispitivanjem različitih sredstava za komunikaciju me&dstroke;u ljudima , gajim još uvek izvesno podozrenje prema tom aparatu , jer sam ro&dstroke;en i odrastao pre njegovog pronalaska . Još pre petnaestak godina magnetofoni su bili retki u našim krajevima , a najlakši od njih težili su najmanje dvadesetak kilograma ; njima su , uglavnom , rukovali specijalno obučeni tonski snimatelji sa radija . Danas već i deca snimaju na traku prve recitacije ! Sa ulica Beograda odavno su iščezli fotografi , a samo na Kalemegdanu bilo ih je , koliko se sećam , desetak ! Zašto ? Zato što danas svi fotografišu . Razvojem foto-industrije na tržište su izbačeni milioni jeftinih kamera . Postaje besmisleno učiti sabiranje , oduzimanje , delenje i množenje , va&dstroke;enje kvadratnog korena ili procenata ; digitrone , ne veće od šibica , upotrebljavaju čak i osnovci na časovima matematike . Sve nas to navodi na pomisao da će i klasični intervju , koji se nekada realizovao isključivo pomoću olovke i hartije , a u vaše vreme , evo , već kasetofonom ili televizijskom kamerom , pretrpeti u svakom pogledu mnoge izmene ; da će biti obogaćen čitavim nizom izražajnih i tehničkih mogućnosti , koje će nam uskoro stajati na raspolaganju . Me&dstroke;utim , ne smemo ni u jednom trenutku smetnuti s uma da je suština nepromenjiva i večna , i da se razgovori , što se tiče izmene misli , odvijaju na potpuno isti način u obliku pitanja i odgovora kao u Platonovo vreme , na primer , jer , kao što stoji zapisano u Knjizi stvaranja : " U početku beše reč ! " Ako ljudi nisu sagovornici , nema ništa od intervjua !

- Ako sam dobro razumela , totalni intervju bi , po vama , trebalo da bude neka vrsta dosjea ili kutija u kojoj bi bilo svačega : traka , magnetofonskih i filmskih , slajdova , gramofonskih ploča , raznih izveštaja ...

- Ne samo to ! To ni izdaleka ne bi bilo dovoljno da se shvati i upozna jedna ličnost do kraja !

- Šta još nedostaje ?

- Mislim da bi onaj koji intervjuiše morao da provede mnogo vremena sa ličnošću kojom se bavi . To , naravno , uključuje spavanje ...

- Molim ?

- Hoću da kažem , vo&dstroke;enje ljubavi ; tucanje , da upotrebim izraz vaše generacije , naravno , ukoliko su osobe različitog pola !

- Šta imate protiv pedera i lezbejki ?

- Apsolutno ništa ! Oprostite , to je iz mene na trenutak progovorio primitivni konzervativac ...

- Zašto mislite da bi trebalo da se potucaju ?

- Pa , nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu ( svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi , kada razgovaraju sa vama , traže i taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku , koleno , tapšu ili vuku za rever ) , zatim , potrebno je omirisati i liznuti tu kožu ; psi se njuškaju kad god se sretnu ; potrebno je biti vlažan od tu&dstroke;eg znoja , jednom rečju , potrebno je prodreti u samu srž tu&dstroke;eg bića , naravno , u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće me&dstroke;u ljudima .

- U tom dosjeu , dakle , bilo bi i porno-filmova ?

- To ste vi kazali !

- Ipak , nije vam loša ta ideja ...

- Dopada vam se ?

- Aha ... ( Tišina . ) Hajde da to jedanput učinim prva ja !

( Nejasni šumovi . )

- Mmmmmmmmmmmm ... Dobro ste to učinili !

- Jesi li zbunjen ?

- Pa , da budem iskren - prilično .

( Ponovo šumovi . Tišina . )

- Gde je kupatilo ?

- Tamo .

- Ima li tople vode ?

- Sumnjam .

( Tišina . )

- Lepa si tako !

- Stvarno ?

- Do&dstroke;i !

- Gladna sam . Ima li nečeg za jelo ?

- Pogledaću u frižideru .

- Hajde , najpre da jedemo !

- Važi !

- Zašto se i ti ne svučeš ? Ovako nismo ravnopravni ...

- Ima nečeg perverznog u ovom prizoru : naga devojka i odeven muškarac jedu krekere i stari sir ! Tajna erotičnosti Manetovog " Doručka na travi " ...

- Ipak se svuci ! Hej , imaš li neku ploču ?

- Voliš li Cohena ?

- Ko je to ?

- Čućeš ...

( Leonard Cohen : " Chelsea Hotel " )

- Tako ... Tako je već mnogo bolje ! Zašto stalno govoriš o svojim godinama ? Izgledaš sasvim pristojno . Imaš očuvano telo ...

- To je zbog toga što se nikada nisam bavio sportom . Nekadašnji šampioni su se već odavno ugojili ...

- Namaži i meni !

- Izvoli !

- Da nemaš vina ?

- Mislim da je ostala jedna boca .

- Dovodio si i ranije ribe ovamo ?

- Ti si prva !

- Koji si ti lažov ! Oh , oprostite ... Ovaj , teško se navikavam da nekom govorim ti .

- Hoćeš li da pijemo ovde ili u krevetu ?

- U krevetu . Od čega ti je taj ožiljak ?

- Neka tuča iz detinjstva .

- Je li te mnogo bolelo ?

- Ne sećam se . Mislim da jeste . Imaš prave crnačke grudi ! - Kakve su to crnačke grudi ?

- Baš takve : malo kruškolike i idu ukoso ...

- Do&dstroke;i da pravimo totalni intervju !

( Ljubavni šumovi . Leonard Cohen . Trajanje trake 45 minuta . )

Oslonjen o dovratak kupatila , posmatrao je Unu kako se mazi sa mlazom tuša ; kada je prvi put video taj prizor , kada ? Kada ? kada ? kada ? kada ? kada ? Odmotavao je kompjutersku traku u svom pamćenju , sve dok se ne zaustavi na mutnom kvadratu kojim je započinjala sekvenca tuširanja golih sportistkinja jednog maglovitog novembarskog sumraka 1947 . u Državnom institutu za fizičku kulturu , DIF-u , one daleke godine kada je mlada država , u skladu sa sentencom : " Zdrav a duh u zdravom telu " , odlučila da od malih , rahitičnih individualaca iz Beograda napravi snažne socijalističke momke , nalik onima na monumentalnim platnima tadašnjih državnih slikara : Guranje vagoneta , Pobijanje šipova , Polaganje trase na pruzi Brčko-Banoviči , Kolona I , Kolona II , Udarnici , Njen praznik , Visoka peć I , Visoka peć II , pa je uvela obavezno plivanje u jedinom gradskom bazenu , čija je voda bazdila na hlor pod šturom rasvetom male zemlje me&dstroke;u svetovima , okruženoj blokadom mržnje svojih istočnih , južnih i severnih suseda . Ulazio je sa ga&dstroke;enjem u vodu , kao u tečnog neprijatelja , a pretili su im da , ako se popišaju u nju , postaje odmah crvena oko onog ko je to učinio , jer je u pitanju novo savremeno hemijsko otkriće , i plivao je bez zanosa po površini , kao leš koji pluta po formalinu medicinskog fakulteta , a bazen je , sećao se , bio zelenkasto-sivo-crn , beton po ivicama raspukao i okrunjen , i služio je , čini se , uglavnom zato da ekipe Filmskih novosti za državne praznike slikaju u njemu razdragane omladince i pionire koji čeliče telo pod rukovodstvom svojih trenera , zaslužnih majstora sporta s povlašćenim tačkicama za snabdevanje ugljenim hidratima . Posle plivanja su se tuširali u kabinama pregra&dstroke;enim debelim , mutnim staklom , koje nije sasvim dopiralo do kliskih pločica , niti do tavanice , ostavljajući dole i gore otvoren prostor , velik otprilike kao širina dlana , da bi mogao da struji topao vazduh . Dogodilo se da su dečaci iz njegovog odelenja čuli cičanje i ženski smeh u kabini do njihove : kroz mutno staklo ojačano jedva vidljivom žičanom mrežom , ugledaše tada ružičasto komešanje i čuše zvuk vode koja se rasprskava po koži , kao dobovanje kiše po zategnutom timpanu ; tabanje mokrih , kliskih stopala ; pa su , otkrivši slobodan prostor pri vrhu kabine sa tuševima , počeli da se penju jedan na drugoga , načinivši od ruku i spletenih prstiju lopovske merdevine , a kada je došao red na njega da se popne i da vidi , zanemi od uzbu&dstroke;enja : ugledao je uskomešano klupko nagih ženskih tela ( bile su to plivačice koje su trenirale posle njih u bazenu ) obavijeno oblakom pare ; opčini ga taj kovitlac naježenih mladih bokova - devojke su se , naime , gurale i pljeskale jedna drugu dlanovima po sapima , dok su im bičevi mokre kose šibali po ramenima .

Uznemirene i uzbu&dstroke;ene blizinom drugih tela i pretoplom vodom , dve crnke se odvojiše i njihove usne se stopiše u dugi poljubac , kojim kao da su želele da usisaju jedna drugu ; njihovi prsti prenežno su milovali kičme , tamna runa im se mrsila i Venerini bregovi trljali jedan o drugi ; svilaste dlačice slivale su se niz završetak le&dstroke;a pod slapovima vode , niz butine i listove sve do stopala na pločicama . Držao se očajnički za ivicu staklenog zida , a ostali su hteli da ga svuku dole , jer njegovo vreme je isteklo . Kada su ga , ipak , spustili , a drugi se popeli na njegovo mesto da gledaju ( još mu je pred očima taj prizor : ženska tela u pokretu i dečačke glave čije oči sjaje pubertetskom požudom ) , legao je potrbuške na patos ( pločice su bile mlake ) i gledao njihove članke na nogama niz koje se slivala voda , zamišljajući tela , gore .

Una je stajala pred njim naga , poput bistre , savršene ženske životinje . Pogleda joj stopala i reče :

" Imaš tako dugačke prste na nogama da bi njima mogla da sviraš klavir ! "

Ponovo je , dakle , pronašao onu davnu vlažno-mutnu erotsku sliku , koja je , eto , već više od trideset godina bila pohranjena , strpljivo čekajući povod da izroni na površinu pamćenja , samo što više nije stajao na nesigurnim lopovskim merdevinama ; mogao je da uživa bez bojazni da će neko drugi zauzeti njegovo mesto sa pogledom na vodopad mlade kože . Sklonio se sa vrata kupatila da propusti Unu , i ona sa dražesnom bestidnošću zakorači u malu čajnu kuhinju , kao da je nudistkinja sa iskustvom , kao da je potpuno nesvesna činjenice da je naga , kao da joj je koža jedini i svakodnevni način odevanja pa u tome ne nalazi ništa čudno . Ni traga taktičkog stida zrelih žena ( u početku , naravno ) , koje se koketno zaklanjaju dlanovima ili kosim , skakutavim hodom , ručnikom koji više otkriva nego što pokriva , plahtom , tamom ili navlačenjem zastora i roletni - ništa od svega toga : Una , izgleda , pripada do kraja nekoj novoj , oslobo&dstroke;enoj generaciji , koja se ne oseća zavedenom niti poniženom ako na sebi nema odeću kao produženo opštilo ( taj nezaobilazni McLuhan ! ) . Sela je na kuhinjsku stolicu , prebacila nogu preko noge i počela da gricka krekere premazane ševrom , koji se bogzna otkud zatekao u frižideru . Kada je progutala poslednji zalogaj , pogleda ga i mirno reče :

- Super ! Hajde da se tucamo !

" ... ta garsonjera se nalazi na Zvezdari , Ulica Jovana Dučića bez broja , dvadeset treći sprat , stan broj 69 . P-u je ostavio na čuvanje ( navodno , on ga provetrava ) njegov prijatelj Minja Demajo , čije ime piše na tablici , na ulaznim vratima . On je pre nešto više od pola godine otišao kao gostujući profesor na univerzitet u Colombu , na Cejlonu , gde će predavati uticaje budističke filozofije na individualistički , evropski duh ili nešto slično . To je manji jednosobni stan ili veća garsonjera , otprilike tridesetak kvadrata ( spavaća soba , kupatilo , čajna kuhinja , predsoblje , balkon ) . Izgleda kao budistički muzej .

Ima puno malih i velikih , uspravnih , sedećih i ležećih Buda , muzičkih instrumenata sa Dalekog istoka i fotografija budističkih sveštenika . P . me je tamo odveo pod izlikom da mu se pokvario magnetofon , a mora da presnimi neke ploče sa zvučnim testovima za svoje predavanje . Pošto nije imao vremena da nastavimo intervju , predložio mi je da to usput obavimo , dok se ploče budu presnimavale . U zen-sobi ( tako je on zove ) zaista postoji solidan stereo-ure&dstroke;aj . Usput , obavio je tri razgovora sa telefona , čiji je broj 041-937 . Nisam razumela o čemu je govorio , pošto su razgovori vo&dstroke;eni na francuskom . Izgleda da povremeno koristi ovaj telefon , jer ne može da govori sa svog , kućnog . Što se tiče budizma , o kome smo mnogo razgovarali , on lično priznaje da nema nikakvih sklonosti ka njemu , i smatra &dstroke;a čovek , koji se rodio i odrastao ovde , u Evropi , ne može nikada do kraja da prihvati tu filozofiju ili religiju , jer ga odre&dstroke;uju njegovo poreklo , klima , tradicija , čak i hrana , a naročito hrišćanstvo , evrocentralizam i antička Grčka - kolevka zapadne civilizacije .

Mada su se mnogi popalili za zen-budizmom , on sve to smatra trenutnom modom ili turističkom filozofijom . Kada sam ga upitala kako marksistička filozofija gleda na budizam , odmahnuo je rukom i rekao da je " marksizam - nauka o hepi-endu ! " Kao ljudi od krvi i mesa , kazao je , Marx i Engels su mu vrlo simpatični , jer su umeli ponekad da se napiju do daske i da grudvama ga&dstroke;aju ulične fenjere , sviraju Bacha u četiri ruke i jure ženske , ali kombinacija socijalizma i azijskog pravoslavlja ( po Grosmanu ) koje je izgubilo svece i svete mošti , uzelo je u zamenu njih dvojicu , najverovatnije zbog dugih sedih brada , i zato što liče na svetog Nikolu , pa ih nose u litijama , to jest na paradama , a u ime njihove nauke o kojoj nemaju pojma , drže pod vojnom kontrolom polovinu sveta . Još mi je rekao da je malo ko prodro do kraja u suštinu njihove naučne misli , i da je , uopšte , malo ljudi koji su pročitali kompletna dela Marxa i Engelsa uključujući i neverovatno bogatu prepisku , mada se mnogi svakih pet minuta pozivaju na njega , a njihove knjige drže po kabinetima umesto tapeta . Uspela sam da snimim intervju , ali P . još nije sasvim zadovoljan . Obećao je da ćemo ga nastaviti i da će mi , pošto ga autorizuje , pomoći da ga objavim u nekom ozbiljnom časopisu , koji ima nameru da njemu i njegovom delu posveti specijalni broj . Mislim da se zagrejao za mene . Zakazao mi je ponovo sastanak u zen-sobi , u petak , u četiri posle podne . Troškova za taksi nije bilo , jer je P . platio . "

Prelazeći lagano prstima preko glatke kože usnule Une , tog putenog , ružičastog predela bez kraja i konca koji se protezao nekud unedogled , gubeći se u sumraku zen-sobe , profesor se nalazio u stanju ničim neometenog sklada , potpuno oslobo&dstroke;en sopstvene težine , ambicija , erotike , požude , bilo kakvih želja . Una je spavala sa svojom dirljivo napućenom njuškicom na njegovom ramenu . Nozdrve su joj se širile i skupljale u ravnomernom ritmu , talasajući mu blago runo na grudima , po kojima je sredovečna jesen prošarala kosmatu preriju sedim . Ako je baš nešto i želeo , bilo je jedino to da dohvati cigaretu i šibice sa tepiha pokraj postelje a da ne probudi tim pokretom Unu . Odustade .

Eto , to je , dakle , ta sreća koju smo toliko dugo čekali ! Kako je zapanjujuće jednostavna ! Mogu da je dodirnem . Liznem . Ugriznem . Opipam . Pomirišem . Zbog ovakvih lepotica vo&dstroke;eni su dugi , iscrpljujući ratovi ; muškarci su se tukli i proslavljali , radili kao robovi , gazili jedni druge , da bi na kraju najveći broj njih dockan stigao do cilja , onda kada im već presuše muda . Imam je u pravo vreme ! Stekao sam je stigavši prečicom do lepote , verovatno potpuno slučajno , ali - imam je ! istina , možda nezasluženo , ali - imam je ! - ona je tu , i to , očigledno , više nije samo puki san pred jutro .

I tako , ležeći u zen-sobi , profesor sa osećanjem nadmoći posmatra košmar izvan četiri zida , čiji je sadržaj oplemenila ova lepa studentkinja ; sav onaj metež dvadeset i tri sprata niže ; univerzitet , akademiju nauka , bitku za katedre i profesorska mesta , godišnje nagrade i spletke , bolesne ambicije - on smireno gleda tu veliku panoramu sveopšteg ludila i žestoku bitku za goli opstanak , za ime , ugled , moć , za sve one stvari pomoću kojih se ti jadnici nadaju da će jednoga dana stići do nekoga kao što je Una .

Kao da sam uljez u trezoru ludog maharadže ; mogu da milujem Kohinor koliko god želim , mogu čak i da ga iznesem u džepu i držim sve vreme u stisnutoj šaci , dok se drugom rukujem ili držim za prečku u tramvaju . Mogu sve ! O bože ! Mogu zaista sve ! Imam tu prokletu sreću u četrdeset i četvrtoj godini , a ona se , znam to dobro , tako retko nasmeši običnim smrtnicima . Postoji samo jedna sitnica koja je muti : ne smem nikom živom da je pokažem ! Zreo , oženjen muškarac mojih godina , naravno , ako je pametan , može decenijama da održava neku ljubavnu vezu a da za nju niko nikada ne sazna , osim ako mu čitava ta stvar ne udari u glavu i ne izdrži tajnu , pa je sam otkrije . Šta ih , kog &dstroke;avola , nagoni da se pokažu pred svetom ? Sujeta ? Dokazivanje da su još u stanju da osvoje daleko mla&dstroke;e partnerke ? Ili im dojadi da se neprestano skrivaju ; zažele se javnog poljupca nasred Terazija ? Tu , obično , svi amateri naprave grešku . Profesor je sebe smatrao profesionalcem . On će svoju tajnu umeti da sačuva . Na ruku mu u tom pogledu ide i zanimanje : niko neće posumnjati u studentkinju kojoj nadgleda neku radnju ili daje intervju . Biće mudriji od ostalih , od svih onih koji su načinili greške . Uglavnom , govorio je sam sebi , sada je imaš , dečko , i niko ti više ne može ništa ; odjedanput , više te ne zanimaju ni novac , ni politika , ni karijera , ni prošlost , ni budućnost ; listaš ravnodušno novine i bacaš ih u prvu korpu za otpatke , jer spoljni svet prestaje da te zanima ; niko te više ne može uvući u neku svoju igru , niti te zavrbovati za svoj tim , niti povesti za nekom idejom , ma šta ti obećavao ; sam si , potpuno osamljeni kradljivac lepote , lovac na sreću , nezainteresovan ni za šta drugo do za novu priliku da na vrhovima jagodica pre&dstroke;eš preko Unine kože , ovako , evo ovako ... Naravno , možeš i da je izgubiš lako - to dobro znaš ! Danas ne . Ni noćas . Dobro si to obavio , momče ! Razorio si je . Smoždio do kraja . Cvilela je da ne može više . Na kraju je zaplakala od zahvalnosti što joj je najzad bilo tako lepo , i smeši na pomisao da će možda već večeras neki amater , željan nežnosti , izbezumljeno osvajati Unu , ne znajući da joj nije ni do čega i ne sanjajući da joj je ljubavi preko glave . Imaćeš je , dakle , sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu , a da istovremeno budeš nežan , mekan i odlučan , perverzan i žestok , lezbejka i makro , istovremeno ; otac i učitelj , incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu , koji tuca pred publikom , ravnodušan poput ljubavne mašine , nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj ( prvi put na moru : lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora ) , da , kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno , na ivici tabu-ljubavi ; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan , treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići , a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka .

Lovio je , čini mu se , Unu otkako zna za sebe , postavljao joj zasede i stupice , mreže i kljusa presvučena plišom da je ne povrede , lovio je u pubertetskim maštarijama , čekao sa beznadnom upornošću mladog očajnika na uglovima vetrovitih trgova , u sumračnim kapijama i pasažima izme&dstroke;u dve ulice , u prolazima koje poznaju samo ljudi iz tog kraja , lovio je po stepeništima velikih stambenih zgrada gde električni brojač zujeći otkucava škrtu svetlost ogra&dstroke;enu žičanom mrežom da neko ne zdipi sijalicu ; lovio je po tužnim akustičnim aulama fakulteta gde su se održavale igranke , provlačio se kao uhoda kroz parove u igri , razgrtao ološ , pretraživao smeće ... Bilo mu je muka od čežnje dok je , nogu pred nogu , praveći se kao da šeta , obilazio letnji Beograd , u kom se zatekao bez porodice , radi avgustovskih kolokvijuma , pust , bez igde ikoga .

Prelazio je njegov hrbat , bacajući pogled niz mračne ulice što su se naglavačke sunovraćivale ka potmuloj grmljavini Dušanove i Kara&dstroke;or&dstroke;eve - potpuno pusti i besmisleno čoškasti , ružni prljavosivi bedemi , izme&dstroke;u kojih već danima stoji oblak prašine čekajući da ga rasteraju prve jesenje košave . Niko niotkud ne dolazi , niti ima ikakvih izgleda da nai&dstroke;e . Avgust , pre godinu dana , 1979 ...

On , redovni profesor Fakulteta , Mišel Babić , priznati stručnjak za mas-medijume , za čiji se duh smatralo da je iznad takvih tričarija kao što je ljubav , stajao je bespomoćno ispod Kneza na konju i čeznuo kao skot , dok mu se stomak grčio od žudnje za nekom neodre&dstroke;enom devojkom u beloj haljini . Pravio je od ničega , od nagoveštaja , i tačno mogao da vidi tu draperiju otmenog pada ( ni suviše laka , niti mnogo teška , možda tajlandska svila ili neko fino tkanje ubeljenog lana ? ) , osećao pod prstima njene široke , ležerne nabore , video duboki , smeli izrez ispod koga slobodno izviruju ključne kosti - devojka je bila mršavica sa veoma malim grudima , u stvari gotovo bez njih - samo bradavice izazvane i uzbu&dstroke;ene trljanjem plemenitog tkanja o golu kožu , klatarava u hodu , snažnih a punih listova - ali još nije bio u stanju da joj razazna glavu niti oblik lica , ništa : sve je ostalo u senci stare gladi i nekog pritajenog osmeha i svih onih neuspeha kojih se više nije ni sećao , jer su se svi ti porazi pretvorili u jednu jedinu veliku nezadovoljenu želju , jednu jedinu . Trebalo je da ima bademaste oči , malo razmaknute i kao razroke , u stvari razrogačeno začu&dstroke;ene , više poziv za maženje nego na bludničenje , i više želja da je štite - od želje da je smožde ; video je još i široke , rastvorene nozdrve uznemirene ždrebice na neverovatno uskom licu koje lako staje me&dstroke;u dlanove poput ribe-lista , više isturenih nego naznačenih jagodičnih kostiju i fino oblikovanih ušnih školjki u kojima šumi nestašluk , sa minijaturnim min&dstroke;ušama - sitnim parom brilijanata-blizanaca ; njene resice su , naravno , probušene i u tom davnom bolnom ritualu ima nečeg od zaboravljenog ropsko-ženskog ( volim te kad si odevena samo u svoje min&dstroke;uše ! ) ; on , naime , nije mogao da zna kakvu bi ta nepoznata devojka , koju je tog avgusta stvarao iz izmaglice , jare , prašine , iz ničega , trebalo da ima boju kose , ali osećao je da bi uz belu haljinu morala da bude veoma tamna , crna ili bar najtamnija nijansa kestenjaste , sa faraonskim kana-prelivom r&dstroke;e ; to je kosa kroz koju se teško provlače prsti , ne seže duže od ramena , ali zato pada na oči tako da one , poluskrivene , svetle odnekud iz ljupke senke . Jeste , pravio je od magle i od sna . Njegov odsutni mesečarski pogled , dok je bez ikakvog razloga stajao ispod bronzanog Kneza , odslikavao je poput staklenog oka svetleći rafal trolejbusa broj jedanaest u prolazu . Prazan je , sa jednim ili dva putnika što liče na bačene , skljokane vreće znojave pilotine . U zenicama mu treperi i oblikuje se detalj po detalj figura devojke - neuspeha - slutnje - ljubavi - želje , koja bi sve da izmeni i preobrazi ove bedne večeri u praznik čekan od detinjstva , i taj pogled prateći misao silazi još niže , klizi niz ravni devojčin stomak oko koga šušti bela haljina sve do razapetih tanga-gaćica , u čiju je sitno pletenu beličastu mrežu ulovljena čokolino riba me&dstroke;u naježenim butinama ro&dstroke;ene trkačice na duge pruge i lunjalice do besvesti , usamljene tamne zvezde - dva bena - zašto ne , bena . Ben-Ben ! Njegov dlan sad klizi niz toplu kožu i zaustavlja se na samom rubu čestara ; sve se giba meko i čulno , a devojčine noge idu napinjući i opuštajući tetive savršene ženskaste mašine-hodalice - letilice koju je izmislio Leonardo . I čuje tap-klop-tik potpetica , čiji je zvuk prigušen omekšalim asfaltom boje trulog goluba ; čuje taj kuckavi ritam dosade Vasine ulice koja izgleda praznija i beznadnija nego ikada u svojoj istoriji ; a što postaje više svestan nemogućnosti da će sresti takvu mladu ženu , koju mu je Beograd godinama obećavao bez ikakvog pokrića dok mu se uzbu&dstroke;en vraćao kroz bezvezne predele sa srcem u grlu - sada ga konačno ima , taj neopozivi i konačni poraz kome je dugo izmicao , koga je zaboravljao , ponesen nekim nepostojećim izgledima , sada je tu i sad zna : takve &dstroke;evojke nema , niti je bilo , niti će ikada biti , takve devojke nema za njega , pa naglo probu&dstroke;en na samom dnu vrelog očnog jezera sastavljenog od nepokretnih lebdećih čestica prašine , izduvnih gasova , benzinskih para , di-di-tija kojim je zaprašivan grad protiv komaraca , u tom vazduhu koji liči na mlaku vodu zaboravljenu u olupanoj tučanoj kadi , u kojoj su se mnogi pre njega već okupali , kao da prvi put vidi mesto u kome toliko dugo živi a da i sam ne zna zbog čega : betonske sandučare za stanovanje , zgrade bez i najmanjeg pokušaja da budu lepe , kuće što podsećaju na žene koje su još pre ljubavi i strasti digle ruke od sebe , pa trunu u prepodnevnim haljinama od porheta bez ikakve ljupkosti , pomirene sa svim , osu&dstroke;ene doživotno na život . Eto , to su te ulice koje ne vode nikuda , do u tavorenje , eto , to je taj život koji tone u dosadu , u uobičajeno životarenje bez nade . Leto se lagano gasi - televizori se pale ... Prašne lipe u Makedonskoj mirišu na benzin . Ipak , ponekad bi mu se učinilo da je ugledao svoju devojku-san u nekom bioskopu , ali kad bi se okrenula , pošto bi joj prethodno čitav sat nare&dstroke;ivao u potiljak hipnotički usredsre&dstroke;en : " Okreni se ! okreni se ! okreni se ! okreni se ! okreni se ! budi ona ! " - bila je obično neka druga . Od deset do dvanaest na matineu , ni tada , od dva do četiri , ni tada , od četiri do šest , ni tada , od šest do osam , ni tada , od osam do deset , ni tada , i od deset do dvanaest , ni tada , ni tada , izlazio je prožet mirisom prožvakanog sanjivog stada gledalaca , opčaranog tu&dstroke;im celuloidnim sudbinama , oslepeo od pokretnih slika , gazeći krckavi tepih izjedenih semenki od bundeve me&dstroke;u kojima su se , poput lažnih dijamanata , svetlucale kuglice zgužvanog staniola . Osećao je da postoji , da mora negde postojati jedna takva devojka samo za njega , baš kao što je stari čudak Mendeljejev predvi&dstroke;ao da mora da postoji nešto teško tačno onoliko koliko je težak uran , mnogo ranije no što je taj razorni elemenat uopšte bio otkriven ; baš tako je i profesor predosećao njeno sneno osmehnuto lice , vrhove karličnih kostiju , čak i muklu boju njenog glasa , kao što izmoreni moreplovac predoseća skorbutom zelena ostrva puna plodova i sveže vode , mada ih nema na karti , ni na horizontu , jednostavno , pomoću granica svoje že&dstroke;i i očajanja , po samoj ivici strpljenja . I mada je s vremena na vreme imao ono što muškarci nazivaju uspehom u tom dugom lovu bez kraja i bez sna , mada je nekoliko puta bio blizu da je ščepa , da zgrabi tu teško ulovljivu treperavu belu senku , uvek bi se posle budio pokraj sasvim drugih devojaka i žena . Gledajući na svirepom jutarnjem svetlu izbliza njihovu kožu , nalazio je da im je ten uništen šminkom ; otkrivao mrežu sićušnih kratera , a iz pažljivo izbrijanih nogu preko noći bi iznikla bockava strnjika koju je osećao kao prevaru čitavom pipavom površinom svoje kože . Istopljeni krejon , koji je još sinoć pretvarao njihove oči u čeznutljivi Bambi-pogled , zbrisan i rastopljen poljupcima i znojem , sveo je beonjače na svakodnevnu , skromnu meru - u njega su neočekivano piljile sićušne i žmirkave oči neke šumske zverčice . Tako se san o tamnoputoj devojci u beloj haljini otelotvoravao u neoplemenjeno , presno meso . Nokti - kandže . Grubo skorena peta . Vulgaran oblik nožnog palca . Ožiljak od operacije slepog creva . Carski rez . Dlake u nozdrvi . Plombe . U njegovoj postelji , žene su se pretvarale u usnule domaće životinje iz kojih je , ko zna kada , možda na samom završetku noći što je kroz olovno bledilo isparavala u dan , bežala ona večno lovljena devojka-san , na prstima , bosa , sa srebrnim sandalama u ruci i haljinom navučenom na golo telo . Nezakopčana dugmad na širokim i mršavim le&dstroke;ima , na kojima su se isticale lopatice , govorila su o tome da nije htela da ga budi - izvlačila se tiho i odlazila kroz prozor preko beogradskih krovova , kroz šikaru antena i dimnjaka , gubila se negde iznad savskih mostova , ostavljajući mu gorčinu na nepcu i ponovo otvoreni poziv da je traži , goni , juri , lovi , sve dok konačno ne bude ulovljena , uistinu ona . Ima li kraja ovom lovu ? Čini mu se da lov traje odvajkada , da ga je neko otpočeo davno pre njegovog ro&dstroke;enja i ostavio mu u zavet da ga nastavi i okonča ; da ulovi devojku-jednoroga , i to živu i nepovre&dstroke;enu , a stroga pravila nalažu da lovi bez ikakvog oružja i tu&dstroke;e pomoći , osim čežnje što mu je pripala kao jedino nasledstvo i grizla mu utrobu svojim upornim , postojanim , nesvarljivim otrovom za koji nema ni protivotrova , ni leka , ni olakšanja . Svi pre njega jurili su tu devojku što je neprestano menjala kostime , frizuru , šminku , stil i nakit , i svima se činilo da je pokatkad imaju : ženili bi se tada njom , pozivali sela i gradove na svadbu da proslave uspešan završetak lova na ženku ; pucali u vazduh , bacali jabuke u koje su bili utisnuti dukati , igrali kola , napijali se do besvesti od sreće , a onda bi , često već na samoj svadbi , utvrdili da je ona devojka , neuhvatljiva i ničija , krišom odmaglila bez traga , ostavivši za sobom svoju dvojnicu , koja je , inače , imala iste crte lica , isti hod , kosu , ruke , sve , ali bi uvek neka sitnica odavala prevaru . Bilo je kasno da se ma šta promeni , da se obelodani podvala . Čutali su , ne odajući nikome kako su prevareni , ra&dstroke;ali decu sa nadom da će bar devojčice ličiti na iščezlu devojku ( i ličile su dok su bile sasvim male ) , trpeli i tavorili , izigravajući pred svetom muškarce koji više ne love , jer su našli ono što su tražili , ali izdavali bi ih skriveni pogledi upućeni drugim ženama u prolazu - tražili su svoju devojku sve do smrti ; neki krišom , drugi javno , pristajući da ih nazivaju bludnicima , sladostrasnicima , kešovanima , manijacima ... Ostali su se opijali i tukli dvojnice svoga sna , ubijali šakama i nogama telo koje ih je tako nasamarilo , tražeći da im se otkrije gde je ona koju love a neulovljena je . Gde ? Možda su umirali na njen zov ( zašto bi se onako smešili da je najzad nisu videli ? ) , spokojni , srećni što će je sresti , što ih zove ... Ko zna ? A ta njihova želja nije se iscrpljivala i smirivala smrću - useljavala se u njihove naslednike , u potomke , i tako , s kolena na koleno , stigla i do profesora Babića , koji se godinama uspešno pretvarao da ga zanima samo karijera , da je razuman i odgovoran otac porodice , a u stvari sve vreme čekao da nai&dstroke;e devojka koju je izgubio neki njegov daleki predak u brdima iznad manastira Manasije , možda , ili na vašaru ispred neke normandijske katedrale na dan svetog Luja , tamo , odakle je poticala porodica njegove majke . Zbog te devojke su se ubijali , izdavali cara i otadžbinu , menjali veru praotaca , odavali prijatelje i kumove , gubili imetke preko noći , bežali glavom bez obzira na drugi kraj sveta da se oslobode more , da joj izmaknu i nekako se izbave , sve to bez ikakvog uspeha , jer , kada bi im se učinilo da je u blizini , gubili su razum : ako je bratova - tim gore za njega ! Otimali je silom ili lukavstvom , dizali bune i opsedali gradove , ostavljajući za sobom pustoš , patnju , razorene domove . " Bože , neka nai&dstroke;e i neka samo noćas bude moja , ni žaliti ! " Ali one devojke nije bilo godinama , mada je profesor uporno osećao da postoji i da je , možda , u blizini . I gle , njegovo strpljenje bilo je na koncu nagra&dstroke;eno ; devojka je stigla sama ( verovatno izmorena dugogodišnjom hajkom ) i kazala : " Ja sam Una Vojvodić " . Imao je ! Odjedanput , njemu se učini da je načas spoznao suštinu života , baš kao što u najmrklijoj noći blesak munje osvetli neki skriveni predeo do najmanje sitnice ; kako su mu samo smešno i beznačajno izgledali ostali muškarci upetljani u uzaludnu bitku da nešto postignu ; besmisleni krug njihovih ambicija , ideja i vlasti - šta im je vredela moć , čak i pod pretpostavkom da je steknu , kada su kao po kazni legali pokraj svojih ružnih , ocvalih žena i budili se zga&dstroke;eni uz njih , a ne pored Une , koja se upravo protegla poput elegantne mačke i rekla zevajući : " Koliko sam dugo spavala ? Zar sam spavala dva sata ? Uh , baš mi je lepo s tobom , budalo ! "

Jedanput se taksi , u kome se profesor vozio sa svojom suprugom na neku dosadnu poslepodnevnu koktel-partiju , zaglavio u gužvi pred savskim mostom . Nisu mogli ni napred ni natrag , pa su sedeli zarobljeni , pušeći . Tada je ugledao Unu na žutoj " Babeti " kako se virtuozno provlači izme&dstroke;u automobila . Prošla je na svom malom motociklu veoma blizu taksija ; slobodna , mlada jahačica zažarenih obraza sa raspletenom crnom grivom na vetru . Hteo je da joj vikne da je tu , blizu , ali bio je potpuno paralisan , kao u nekom snu , u kome je kroz stakleni kovčeg mogao da vidi svoju pratnju , prijatelje , bivše ljubavi , vence , sve , a niko ga nije čuo , ma koliko urlao da je još živ i da je posredi neka strašna zabuna . Uskoro , zastoj bi raskrčen i on je , nastavivši vožnju , pretraživao pogledom ulice s druge strane reke ne bi li ponovo video Unu .

Bila je luda za motorima , onim snažnim , " Jawama " , " Kawasakijima " , " Yamahama " i " Hondama " od hiljadu kubika . Hvalila mu se da je dečaci iz njenog bloka na Novom Beogradu voze noću pustim stazama po Ušću , ponekad i sa sto sedamdeset kilometara na sat . " Ti ne znaš kakvo je to osećanje ! " - govorila mu je . - " Moraš da se čvrsto uhvatiš vozaču oko pasa i onda sve nekako prestaje , postoji samo sumanuta brzina koja opija ... Super ! "

Počeo je da obraća pažnju na armiju momaka odevenih u crnu kožu , i na njihove devojke koje su ih pratile u stopu . Osećao se mlitavo i degradirano kada god bi ih ugledao kako , poput modernih ritera u kacigama , urličući mašinama jure gradom ili žvaću gumu po uglovima . Unine ruke bile su mu neprestano pred očima ; stezale su pas nekog snažnog dečaka čije se lice stalno menjalo , a onda bi joj prsti kliznuli tamo dole , me&dstroke;u njegove mišićave noge ; njene butine bile su priljubljene uz njegove , grudi uz le&dstroke;a ; devojka , dečak i mašina , stopljeni u jedinstveni gromoglasni organizam , ličili su na apokaliptičkog dvoglavog kentaura u ritualu iz koga je bio potpuno iskljućen . Seti se Artura Kestlera : " Gore se čovek još može zavaravati , ali dole , niže , od želuca dalje , čoveku je sve jasno . "

Nekada davno navijeni mehanizam njegovog društvenog života i dalje ga je po inerciji vukao na obavezne prijeme , ručkove , premijere i večere posle njih , ali odjedanput više nije imao šta da kaže svojim mentalno ugojenim vršnjacima i njihovim uvaženim suprugama , koje su kao kućni Kerberi budno bdele nad prestižom svojih muževa . Bilo mu je neizrecivo dosadno sa njima u pretencioznim enterijerima , u kojima su se nadmetali ko će bolje nahraniti goste . Ždranje , ždranje , ždranje , neprestano ždranje . Pitao se sve češće kako je mogao sa njima da izdrži tolike godine , tolika letovanja i piknike u travi ?

U jednoj kući uvek se jeo švajcarski fondi sa sirom . U drugoj je pribor za jelo bio skupocen , nasle&dstroke;en od roditelja , a hrana nikakva . Kćerka starog dopisnika iz Kine terorisala ih je lažnom kineskom kuhinjom , od koje su jedino štapići bili pravi . Drugi su se , opet , razmetali ležernošću - bile su to , navodno , boemske večere uz ono " što se našlo u kuči " , ispod kojih su žmirkali malogra&dstroke;anski maniri . Kod profesora Vučića , večito se raspredala ista tema : šta su Hrvati uradili Srbima i ovi njima . Žena docenta Filipovića vodila je francusku konverzaciju , pokazujući svoje poznavanje nadrealizma , što joj je bio magistarski rad . U jednoj kući ga je domaćica uvek pitala u kom je znaku ro&dstroke;en . Riba ? Oh , vi se divno slažete sa Škorpijom ! Na prijemima kod američkih diplomata zapanjivale su ga njihove savršeno usjajene cipele , koje kao da nikada nisu dodirivale grešnu zemlju . Konverzacija se vrtela oko opštih mesta i obično završavala sa : " Moramo se svakako ovih dana čuti ! " Propali političari skupljali su intelektualce i umetnike iz dekorativnih razloga : " Marija , molim vas , promenite drugu Vuku tanjir ! "

Da nekako prekrati vreme , bežao je u laku obamrlost od vina . Najteže mu je padalo da se brani od sumnjičavih , nametljivih pitanja šta mu je , zašto čuti , ili na čemu sada radi ? Kad bi ga samo malo ostavili na miru ! Večere su se pretvarale u pravo pravcato mučenje , čim bi domaćini izvukli projektor i počeli da prikazuju filmove snimljene na letovanju . Kairo . Beba na kamili ispod piramida . Njeno široko , teško dupe stegnuto samarom preliva se na obe strane nesrećne životinje . Muž sa fesom na glavi smeje se kao imbecil u šesnaestomilimetarsku kameru . Niski oblaci nad prerijom : ovo je put za Adelaide , u koji smo stigli iz Pertha . Ne iz Pertha , nego iz Melbourna ! Ovo su Indijanci u rezervatu Utaha , od kojih smo kupili , eno , one ogrlice i mokasine ! Kazba u Alžiru . Ko je ovo ? Neki naši prijatelji iz Berkeleyja ... Bombaj . Ovde spaljuju mrtvace na lomačama . Zamislite , ove crne ptičurine čekaju da porodica ode - da bi pojele leš ! Je li ovo Amsterdam ? Jeste . Zar ne prepoznaješ Trg Dam ? A , pogledajte , mama Ginu u Veneciji ! Ovo je zaista fantastično ! Zaista fantastično ! Šta je ovo ? Ništa . To je &Dstroke;or&dstroke;e okrenuo film naopačke ... Vidi kako idem unatraške ! Mikonos ! Po ceo dan smo bili samo u kostimima ... Plaža ispred nosa ! Uveče naručimo ribu koju želimo za ručak . A vino ! To Vesna igra sirtaki . Bogamiiiii , Vesna ! E , pa sada je red da vi do&dstroke;ete kod nas ! Ne , ne ! Apsolutno , morate ! Imamo i mi filmove ... Da vidite samo kako je moj muž snimio koridu u Barceloni ! Onda , idućeg petka , dogovoreno ! Biće ludo !

A za sve to vreme Una je , poput duha Ljana Estakada , grmeći kružila profesorovim horizontom ; menjala motorcikle , krajeve grada i tucače , umnožavajući se u hiljadu mladih žena-zveri , dok je on čamio zarobljen uvelim krugom obrazovanih brbljivaca , njihovih prosečnih ideja , nedarovitih rukopisa , njihove tužne sredovečnosti . Ćutanje su smatrali profesorovom ohološću . Uvek punu čašu - znakom da je tajni pijanac . On koji je donedavno gajio velike simpatije prema svojoj izuzetno vrednoj generaciji , počeo je polako da biva svestan njene bede , da primećuje njeno lagano mirenje sa životom i okolnostima - lekovite kupke kompromisa , godine , godine ... Najtužniji su mu bili onda kada bi počeli da raščlanjuju do u besvest današnje pokolenje mladih , i da ih upore&dstroke;uju sa vremenom svojih izmišljenih zanosa . Osu&dstroke;ivali su njihovu ravnodušnost , nedostatak velikih ciljeva i nespremnost za žrtvovanje . Slušao je kreštave glasove svojih koleginica i ne prateći , uopšte , sadržaj rasprave , zurio im u vratove , primećujući sasušenu kožu starih kvočki , bore koje su pokušavale da sakriju ogrlicama , sve . Svojim godinama pripadao je njima , znao je to isuviše dobro , ali ( mada običan uljez ) srcem je bio uz Unu , na njenom žutom motorciklu , i zviždali su opustelim noćnim ulicama opijajući se brzinom i vetrom u ušima . Molim ? Vi ste , kolega , izgleda , potpuno odsutni ? Ne , samo sam se nešto zamislio . ( Kada bih bar , kao onaj ludak , imao tablu na kojoj piše : " Molim da me se ne primećuje ! " ) Baš me zanima kako vi gledate na te stvari ? Na kraju krajeva , ko je pozvaniji od vas da nam to objasni ? Vi ste neprestano u kontaktu sa njima ... Oprostite , nisam čuo poslednju rečenicu ! O čemu se radi ? Pa , rekla sam da smatram kako su današnje generacije mladih potpuno apolitične . Čovek jednostavno ne može da ih zainteresuje za neku ideju , da ih nekako pokrene iz letargije ... Stvarno ? A vi kao da to niste primetili ? Ne , zaista , nisam .

- Jeste li čitali Castanedu ?

- Ne znam . Možda ...

- Kako , ne znate ?

- Pa , vidite , problem je u tome što obično čitam uveče . A u to vreme pijem vino , znate ... Ujutru se više ničega ne sećam . Tako , zaista , ne znam jesam li ga čitao ili nisam . Možda , jesam , a možda i nisam .

Znao je dobro da je povredio tu sasušenu , žilavu intelektualku i njenog impotentnog supruga - filologa i da će mu se kad-tad osvetiti , ali jednostavno nije imao snage da prežvakava opšta mesta kao u nekom literarnom salonu s kraja veka . " Oh , koje su to drkadžije ! " - rekao je ženi dok su se spuštali niz stepenice . - " Koje drkadžije ! "

Jedino je ona naslućivala šta ga muči ; ponekad bi zatekao na sebi njen mirni , sveznajući pogled kako svetli iz polutame , dok je na improvizovanom sobnom ekranu treperio orijentalni bazar snimljen " Pajarom " . Namignuo bi joj saučesnički ili poslao usnama nemi poljubac . Tada se u njemu ponovo budila ljubav prema tom starom , iskušanom saborcu iz najtežih dana , koji , na žalost , ne može da mu pomogne u ovoj poslednjoj , odsudnoj bici za spas duše i tela . Uostalom , zašto bi žena nekog reportera bila ljubumorna na azijski rat iz koga će izveštavati njen muž ? Zar nije isto toliko opasno prepustiti se hirovitosti neke moderne devojke kakva je Una ? U ratu , istina , može da se pogine , ali zar sredovečni ljubavnik , dvadeset godina stariji od svoje ljubavi , tako&dstroke;e ne može da se izgubi u svom eksperimentu ?

Zaista , nije trebalo da bude ljubomorna ! Pomoću Une , pokušavao je da savlada ljubav i , najzad , sazna ko je , on , Mišel Babić ; hteo je da prona&dstroke;e nešto slično serumu koji će u budućnosti pomoći njegovim zatelebanim vršnjacima da je se oslobode i budu potpuni . Una je u toj bici , koju niko od njih dvoje nije pominjao , bila istovremeno i neprijatelj i oružje . Profesor , naime , nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje . Ona je teška kao bolest , i kada čovek ima sreće da je preživi , zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u odre&dstroke;eno vreme ; pri pomenu nekog imena , u nekom bledom predvečerju , uz muziku koju smo nekada zajedno slušali , čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali ...

Una je stanovala u najtužnijem delu Novog Beograda , u stambenom bloku okruženom nizom sumornih kućerina za spavanje i gledanje televizije , ispred kojih nisu uspevali da porastu ni drveće ni trava ; pa ipak , kada god bi se provezao pokraj njenog paviljona ( četvrt koju godinama uopšte nije primećivao , mada se tuda često vozio na aerodrom ) , uzdrhtao bi od glave do pete , a olupane fasade bi se istog časa pretvarale u srednjovekovne bedeme oko zamišljenog dvorca koji štiti Unu i njen mali svet . Zbog nje je počeo da voli taj kraj koji je ranije ogovarao , kao prototip stambenog geta bez duše . Zašto je bio protiv ljubavi ? Zbog toga što u njoj nikada nije bilo ravnopravnosti . Uvek je neko voleo manje , a neko više , i taj oštećeni partner znao je dobro da se mora krvavo boriti za predmet svoje ljubavi ; morao je trpeti poniženja ljubomore i posedovanja , bivao je isteran iz mira - na kraju , bio je u tu&dstroke;oj vlasti i samo je od nečije dobre volje zavisilo hoće li to zloupotrebiti ili neće . Mišel Babić je više voleo slobodu od zavisnosti , ma kako slatka bila . Prolazio je godinama pokraj ljubavi , odbijajući ili prihvatajući sportski primamljive ponude kao da mu pripadaju same po sebi , prazan i neranjiv , ravnodušan na ljubavne jade , kao čovek koji u rukama drži čvrsto sve konce pozorišta lutaka u kome se ta smešna drama odigrava . Verovao je da je potpuno bezbedan , i da je prešao onu kritičnu crtu posle koje se ljubav obično više i ne pojavljuje . Da je o tome uopšte razmišljao , verovatno bi saznao da je to zbog toga što isuviše voli sebe . Pokušavao je da urazumi svoje prijatelje , koji bi se jednoga dana iznenada odlučivali na razvod braka zbog kakve , za njega , sasvim prosečne devojke ; čudio im se i smatrao ih čistim amaterima kada su mu saopštavali da se ponovo žene ; mirio ih sa njihovim ogorčenim i razočaranim suprugama , služeći svom krugu kao primer hladnokrvnog , nedodirljivog muškarca , koji od kratkotrajnih veza ume da uzme tačno onoliko koliko mu je potrebno , a da nikoga ne povredi . Kako je samo žalio za pustom zemljom koju je upravo napuštao zbog Une ! Osluškivao je neprestano u sebi bu&dstroke;enje i klijanje ljubavi , kao što kancerolog osluškuje simptome raka u sopstvenoj utrobi , istovremeno radoznao i uplašen poznatim ishodom . Zamišljao je , naime , pravu ljubav kao vezu dve potpuno odvojene , samostalne sudbine , dva ravnopravna života čoveka i žene , koji se u pauzi izme&dstroke;u dve bitke , dva okršaja i dve usamljenosti , sreću i vole , a da niko ne pokušava da potčini svog partnera . Odmor ratnika ! Poštena i čista igra . Umesto toga , bio je upleten nevidljivim nitima u ponižavajući položaj , kome , i pored toga što je znao uzrok i umeo sam da odredi dijagnozu i lečenje , suštinski nije mogao ništa , jer je , očigledno , bio stariji od razuma .

" Vidite , draga moja " - rekao je drugarici Mitrović - " svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom , ma koliko ona bila napredna , avangardna i svespasavajuća ... Hteli mi to ili ne , možemo reći da živimo u doba krize ideologije . Naravno , lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete , ali to ne znači apsolutno ništa ! Tačnije , to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života . Možete li da me pratite ? "

A hteo je da joj kaže : mora da vas je strah da malo živite izvan neke ideje , makar i polovne ; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja , koji vam poklanja kakvu-takvu sigurnost ( umesto proteze ) , kao dobro poznati nameštaj u sobi , bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata , i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak , imate osećanje da niste sami , da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju ...

A ispod svih reči , zvukova , ideja i lica , ispod meteža života i vremena , tinjala je stalna i neprekidna žudnja - Una , Una , Una , Una , Una , potrebna si mi kao nikotin ! I tu ništa ne pomaže ni mudrost , ni pamet , ni iskustvo , ni svi prethodni ljubavni slučajevi tog bednog iskustva , ni sva poniženja na koja je osu&dstroke;en čovek koji voli .

Zagnjurio je glavu u njenu kosu i ostao tako skriven i bezbedan pola sata . Želeo je da joj ispriča svoju muku , ali plašio se da ga neće shvatiti , a i da ga shvati - da će se onda osećati jačom od njega . Pogledala ga je i koketno kazala :

- Kao svi uspešni muškarci tvojih godina , i ti , naavno , moraš da imaš mladu ljubavnicu !

- Izgleda - rekao je - kakav kič !

( Deveta traka ) " ... čini mi se da sam čitavog života , sve ove godine , bio ... pa , recimo , na nekoj vrsti službenog zadatka . Ne kažem da mi se usput nisu dešavale strašne , dirljive , potresne , glupe , neverovatne i besmislene stvari , to ne kažem - ali uvek sam na sve to gledao nekako sa strane , kao da se doga&dstroke;a nekom drugom . Znao sam da će mi sve to jednoga dana nečem poslužiti - čemu ? - ne znam još uvek ! Prisustvovao sam , dakle , svojoj biografiji samo kao svedok . Ne kažem da za to vreme nisam plakao , smejao se , cvileo kao kuče , nadao se i učestvovao , ne , ne kažem da me često nije bilo strah , da se nisam zaljubljivao , lutao , posrtao , kopao rukama i nogama , ali kad bih izistinski pogledao životu u oči , ipak je to bio nečiji tu&dstroke;i film , a ja sam bio samo obični koscenarista !

- Pomenuo si biografiju ?

- Biografije opterećuju ! Kada postane suviše poznato , isuviše obeleženo kao imidž , možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe . Čovek se , naime , hteo ili ne hteo , poistovećuje vremenom sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda . Pogledaj , na primer , značajne ljude za vreme službenog ručka ! Pogledaj kako dostojanstveno žvaču , razgovaraju , odlaze u klozet , kao da čine nešto neverovatno važno ! Poverovali su da su neophodni . A to , veruj mi , nije niko !

- Ko su ti , u stvari ?

- Neko ko pokušava da misli , zatim da prenosi ideje i da govori o njima . Svi evropski intelektualci , kažu , vode poreklo ili od dvorske lude ili od sveštenika - prvih profesionalnih intelektualaca koji su pokušali da svoju reč zabodu u debelo , ravnodušno uho sveta . Izgleda da sam kombinacija njih dvojice - recimo , ludi sveštenik jedne nove mas-medijalne religije ! Smešno , ja od toga ipak živim , mada je to potpuno maglovito i neizvesno zanimanje . Moj otac je , na primer , bio lekar opšte prakse . Znali smo da nas hrani sigurnom i poštenom profesijom , koja nije zavisila od promenljive čudi politike , sistema ili auditorijuma . I za vreme rata , on je kroz iste slušalice na ušima osluškivao bronhitise i pobednika i njihovih zarobljenika .

- Jesi li spreman na odricanje ?

- Od čega ? Kad sam u nemilosti , pušim " Zetu " umesto " Kenta " ; pijem rakiju umesto viskija ; vozim se tramvajem umesto taksijem ; ne putujem i imam mnogo više vremena za sebe , knjige , razmišljanje i prijatelje .

- Kako , po tebi , izgleda tvoj posao ?

- Obično . Ne razlikuje se mnogo od posla obućara , na primer ! Sklapam misaone sisteme kao što on pravi cipele . Trudim se , naravno , da budem dobar profesionalac : da nabavim najbolju kožu ; često , svoju sopstvenu ; dobar &dstroke;on , to jest naučnu podlogu , zgodne veze - mislim , pertle .

- Šta znači biti profesionalac ?

- Profesionalac , to je trkač olovnih nogu na duge pruge ; gladijator koji svakoga dana odlazi u arenu ; to znači , tući se tamo za svoja ube&dstroke;enja i vraćati se u svoju sobu , u svoju osamljenost . Profesionalci mog tipa najviše podsećaju na igrače na žici . Potrebno je stići do bezbednog krova , preko osetljive ideje razapete iznad ambisa . Publika nas prati , čita i sluša sve šta napišemo ili kažemo , očekujući , u stvari , da vidi kako ćemo jedne večeri pasti u tom cirkusu . A pada se iz različitih razloga . Ponekad od toga što suviše vešto prelaziš žicu , pa ti se zavrti u glavi od uspeha ; drugi put , što gledaš dole i razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih , a najčešće zato što , znajući primere onih što su pali pre tebe , ne veruješ da ćeš dugo izdržati . Me&dstroke;utim , publika ne voli ni one sigurne , one za koje zna da nikada neće pasti . Profesionalac se , tako , bori i protiv publike i protiv sebe . U tome je lepota tog zanata , a u isto vreme i njegova tragika . Jednostavno , to je trka koju još niko nije dobio , ali je mnogi bar gube časno . Biti profesionalac u našoj sredini prepunoj amatera , to , na kraju , znači umreti od infarkta u četrdeset i nekoj , dobiti nekrolog tipa " vrstan naučnik , kolega , stručnjak i otac ... " sa fotografijom od deset cicera , ako si u milosti , ili bez nje , ako nisi ! Uostalom . ne treba misliti o tome ...

- Zašto ?

- Ne sećam se više tačno na kom mestu , ali mislim da postoji jedna divna epizoda u jednoj knjizi , koja odgovara na tvoje pitanje . Jedan od trojice odvažnih prznica , inače čovek od akcije koji nikada nije imao vremena da se zamisli nad sobom i drugima , treba da ubaci u podrum neke palate onu primitivnu , crnu bombu , znaš , onu okruglu sa kratkim fitiljem , i da , naravno , pobegne , pre nego što ona eksplodira . Zapali , dakle , fitilj , ubaci bombu kroz prozor i počne da beži . I baš u tom trenutku doživljava ono što budisti nazivaju " prosvetljenjem " ; iznenada , on se zamisli nad činjenicom da mu noge rade same od sebe , potpuno odvojeno od glave , bez ikakve pomoći njegove volje : on im , naime , ništa ne nare&dstroke;uje - leva se jednostavno pruža ispred desne , a desna ispred leve ! I tada , baš kad je prvi put u životu počeo da misli , on se , naravno , sapliće , bomba eksplodira i kuća se ruši na njega . Zašto ? Zato što je najzad počeo da misli ! Hoću da kažem , čovek koji suviše misli u akciji - okleva ! Može mu se lako dogoditi da se saplete i da mu se čitavo njegovo delo sruši na glavu ! Jedna vrsta intelektualaca je veoma sklona tome ...

- Šta , po tebi , znači biti intelektualac ?

- To znači završiti veterinarski ili šumarski fakultet . Ili neki drugi . I obratno .

- Tvoje knjige ?

- Oh , moje knjige ! Podsećaju na glečere ; samo jedna trećina onoga što znam je u njima . Ostatak je pod vodom . " Titanik " je to prevideo i zato je potonuo .

- Prebacuju ti da ne znaš engleski , ali da te to nije sprečilo da napišeš knjigu o Americi , pod naslovom Markiz de S.A.D.

- Zaboravlja se da je Kolumbo otkrio Ameriku a da nije znao ni reči engleskog !

- Zanima me tvoje mišljenje o talentu ? Šta je to ?

- Zaista ne znam , ali talenat je danas , verovatno poslednja stvar sa kojom se ne može manipulisati . Imaš ga ili ga nemaš ! Sve ostalo je manje važno ; sve drugo može da se kupi , nauči , dobije , da se izmoli , dodeli dekretom , ukrade ... Ova teorija o talentu danas je proglašena zastarelom i konzervativnom ; oni koji vladaju javnim mnenjem ne vole da ih neko podseća da postoji nešto na šta nemaju ama baš nikakvog uticaja . Oni , naime , mogu da organizuju sve , osim da proizvedu makar i mrvicu talenta !

- Opet provokacija !

- Ponekad je provokacija potrebna da bi se iz ravnodušnog sagovornika izmamilo bilo kakvo pravo osećanje - makar ljutnja u kojoj će zaboraviti na svoju pablik-relejšn opnu , da bi ispod javne maske izašao čovek kakvog želiš da vidiš - pravi , nepatvoren ! Javnost onda može da ti prebaci kako si bio nepristojan i grub prema svom protivniku , ali moj zanat mi dozvoljava da pokatkad budem i to , ako usput ubodem zrno istine .

- Neosporno je da veoma utičeš ... pa dobro , recimo , na životne poglede svojih studenata ? - Kamo sreće ! Ali ne ! To je nemoguće . Apsolutno nemoguće ! Ponekad me uhvati muka što ne mogu da im doviknem da ne idu putem kojim su krenuli , jer sam , čineći istu vrstu grešaka , potrošio uzalud mnogo dragocenog vremena . Ali niko nikom , izgleda , ne može da pomogne svojim iskustvom . Ipak , mislim da ste mnogo srećnija generacija od moje ; bili smo uglavnom mali sivi individualci koji su pokušavali da se izvuku iz provincijskog mraka bez uzora i bez pravih informacija , bauljajući prema nekom samo nama poznatom , zamišljenom svetu , za koji se kasnije ispostavilo da nije vredeo toliko muke .

- Kakva je to generacija ?

- Generacija hladnog rata . Verovatno poslednji individualisti , koji uvek govore ja umesto mi . Mrze zastave i parade , masovnost i kolektivni duh . Svako je sam za sebe , za razliku od tvojih vršnjaka , koji ne umeju da žive drukčije nego u plemenu . Osim toga , oni deluju zastrašujuće sa svojim andergraund oznakama ... Brade , bedževi i ostalo !

- Zašto ?

- Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno , vrlo standardno . Jer čovek koji je zaista čudan iznutra , onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata , ne oseća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja , da privlači ičiju pažnju . Naprotiv ! On želi da se sakrije . Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke , na primer , a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu , ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika .

- Šta je za tebe nauka ?

- Način kako da organizujem svoje prepodne u životu .

- Služiš se predavanjima , dakle govorom , novinama , knjigama , televizijom ... Koji ti medijum najviše odgovara ?

- Najsavršeniji medijum za mene je onaj kome uspevaju da se približe samo retki ljudi , potpuno oslobo&dstroke;eni sujete , znači , oni koji su najdalje otišli ; mudre , anonimne osobe što su za sebe izabrale ćutanje i da budu niko i ništa .

- Mogao bi tako da živiš ?

- Još ne . Jednoga dana , možda , kad budem bolji .

- Šta bi onda radio ? Gde bi živeo ?

- Mislim na Čuburi , u jednoj od onih prizemnih kuća gde živi skroman svet . Česma na sredini , golubarnik u dnu . Orah . Na konopcu se suši šareni veš . U jedinu sobu ulazi se pravo s dvorišta . Tamo ima astal prekriven mušemom , slanik , vekna hleba , krompir-čorba , flaša vina , veza mladog luka . Da , i " fijaker " - onaj stari , crni šporet od lima , sa progorenom rernom . Nema novina , nema radija , ni televizora . Nema ničega , osim visokog kreveta , ormara na kome su koferi i dve stolice . Zaboraviti ko si bio i šta je trebalo da budeš . Imati šupu sa drvima i sa pola tone uglja . Možda bi bilo lepo da ponekad do&dstroke;eš tamo , na Čuburu , u moje dvorište , i da mi nešto skuvaš ili da doneseš voće , kad sam bolestan , ali to bi značilo očekivati od života više nego što je on u stanju da pruži ...

- Ovo ne ulazi u intervju ?

- Kako hoćeš , meni je svejedno .

- Da nastavimo : šta je za tebe angažman ?

- Postoji samo odgovornost prema snovima i kćerima ! Kada neko napravi svinjariju , gadost , počini izdaju ili kad pokaže kukavičluk , ljudi obično kažu : " Šta ćeš , nije mu lako ; on ima decu ! " Ili on sam kaže : " Nisam mogao da protestujem , a hteo sam ; nisam to potpisao jer imam dvoje dece ! " Me&dstroke;utim , kada nas više ne bude , deca će nas ceniti isključivo prema onome šta smo činili ; jesmo li ćutali ili smo pokušali bar nešto da uradimo ! To zovem jedinim pravim angažmanom . Ukratko , kad rizikujem , činim to zbog unuka !

- Kad si rizikovao ?

- Kada ? Mnogo puta ! Ne , nisu to bili neki veliki rizici o kojima bi trebalo da se govori ; tek , pokazivao sam da ne želim da pristanem na ono u šta ne verujem . Jedanput mi je tako prišao urednik neke emisije pre živog prenosa i pitao me šta mislim da zastupam u razgovoru . Kazao sam mu , ali on se nije složio sa mojim mišljenjem . Posle pola sata zamolili su me da napustim studio , navodno zbog tehničkih razloga ili nečeg sličnog ...

- Stvarno . televizija ... Nju nismo ni spomenuli ?

- Televizija je veoma opasan medij za onoga ko se suviše često bavi njom . Ona stvara improvizatorske navike ; čoveku postaju stvarni lažni zidovi , lažna vrata , fotorikvandi umesto pravog pejzaža , lažno cveće umesto pravog ; nauči se da deli lažne osmehe i prosipa lažne učtivosti , sve dok zaista ne postane lažan do srži , u tolikoj meri intoksiniran televizijskim lažima da i ne primeti da je i sam kaširan od kartona . Opazio sam , tako&dstroke;e , da je ljudima koji su se samo jedanput pojavili na televiziji strašno stalo da se slikaju opet , kao da ih to svetlo publiciteta i javnosti , kojim su jedno vreme obasjani , zarazi i zauvek odvuče od jednostavnog i skromnog života .

- Kako bi ti podneo gubitak svojih slušalaca ?

- Nisam razumeo pitanje .

- Mislim , kako bi se osećao da ti uskrate predavanja i sve to ?

- Veruj mi , svejedno mi je da li govorim u amfiteatru ili na televiziji , da li svoje ideje štampam u novinama i časopisima ili ih pričam preko telefona , šapućem nekome u uho ... Ja moram to nekome da ispričam ! Ako me spreče na fakultetu , štampaću to u rubrici " Čitaoci pišu " ! Ako mi ni to ne dozvole , pokušaću da objavim knjigu o svom trošku ; ne bude li knjiga , pričaću po kafanama , po trolejbusima , javljaću se za reč na predavanjima , kad neko kaže : " Ima li pitanja ? " Na kraju , sačekivaću ljude na ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim . Ali kad jedanput zaćutim , biće gotovo sa mnom ! Me&dstroke;utim , još nije fajront , još stolice nisu podignute na stolove , ostaje mi još vremena da kažem neke , za mene važne stvari . Ipak , pouzdano znam da ću , kao i oni pre mene , platiti svoju cenu za sve što sam činio , i ona će biti tačno onolika koliko je vredno moje delo . To je neizbežno . Ne , još nisam sasvim umoran . Možda samo malo pospan . Laku noć .

( Pored intervjua , na traci broj devet snimljeni su zvukovi sa nekog aerodroma , vatrogasni duvački orkestar , neki amater koji peva i prati se uz gitaru , kucanje budilnika , zvonjenje telefona , kreštanje ptica , vo&dstroke;enje ljubavi , razgovor sa kelnerom koji unosi doručak u sobu ; šumovi mora . Trajanje trake : devedeset minuta . )

Već treći put u novembru amfiteatar , u kome je profesor Babić držao svoja predavanja , bio je , navodno , zauzet , pa su ga prebacili u teskobnu " sedmicu " , koja nije mogla da primi više od pedesetak slušalaca . Na volšeban način , ponovo je iščezla i tema o kojoj je trebalo da govori , sa rasporeda časova okačenog ispred dekanata . Profesorova verna publika ipak je , kao po nekom tajnom dosluhu , pronašla zabačenu učionicu , ispunivši i hodnik ispred nje . Neko je predložio da se donesu mikrofon i zvučnici , kako bi i oni , napolju , mogli da čuju Babića , ali on je odbio pomoć tehnike .

- Optužuju vas da ste bezvoljna , letargična generacija - otpočeo je svoje predavanje , tražeći pogledom Unu , koje ovaj put nije bilo me&dstroke;u studentima - i to je prilično tačno , spolja gledano ! Mnoge ljude ( čak i veoma pametne ) godine sprečavaju da prepoznaju neku drugu vrstu energije od one na čije su kodove navikli . Nikada do sada u istoriji čovečanstva nismo imali toliko sličnosti u generaciji mladih ljudi na različitim tačkama naše planete ! Zahvaljujući elektronskoj civilizaciji i njenim mas-medijalnim sredstvima , koja obuhvataju čitavu kuglu mrežom svojih simbola , mnogo ste sličniji mladim Francuzima , Japancima , Amerikancima , svojim vršnjacima iz Italije , sa Dalekog istoka ili iz Finske - nego svojoj starijoj braći i očevima . Nosite isti džins , igrate na isti način po diskotekama , služite se istim psiho-deličkim metaforama i oblicima , čitate iste stripove , gledate iste televizijske serije , žvačete istu gumu , na zidovima vam vise slični posteri , u policama stoje iste knjige u različitim prevodima , pušite istu vrstu trave ( ko puši ) , iste cigarete i pijete istu koka-kolu iz istih boca , vozite iste tipove motora , upotrebljavate ista kontraceptivna sredstva , iste mirise i iste šifre za iste pojmove ... Zar ne govorite : " Sranje ! " , " Jebi ga ! " ili " Super ! " ? Onaj ko ne shvati da se za poslednjih deset godina svet izmenio više nego za prethodno stoleće , osu&dstroke;en je da zauvek ostane u azilu ideologija devetnaestog veka ! To , naravno , ne znači da je svet danas bolji ili gori od onog jučerašnjeg ! To znači samo da je drukčiji . Neko može raseliti gradove , ukinuti novac kao sredstvo plaćanja , zatvoriti univerzitete i oterati sve stanovništvo na pirinčana polja i u srednji vek ; neko drugi može da zabrani stripove Walta Disneyja , hapsiti zbog slušanja džeza i roka , anatemisati apstraktno slikarstvo , ometati strane radio i televizijske stanice , zabraniti uvoz tu&dstroke;ih novina i časopisa - ali to je samo privremeno rešenje : jednoga jutra , Paja Patak će se ipak provući kroz blokadu ; neko će nekako prošvercovati prvu hemijsku olovku ili gramofonsku ploču koja je na indeksu ... Da bi se sprečio šverc , negde gde dečaci čeznu za farmerkama , podići će se fabrika džinsa i za tren oka " Levis " nogavice ispuniće jedan novi standardni stil života protiv koga je nemoguće boriti se , jer i Paja Patak , i hemijska olovka , i koka-kola , i džins sadrže u sebi ekstrakt mitologije globalnog sela u kome živimo , obuhvaćeni elektronskom civilizacijom ...

Na izlasku iz " sedmice " profesoru je prišao neki mladić sa ri&dstroke;om bradom i predstavio se kao pomoćni knjižar u " Misli " , na Knez Mihajlovoj . Njegov šef mu je naredio , otkrio je Babiću , da izvadi profesorove knjige Masa i Diktatura šljama iz izloga i da ih skloni u magacin . Hteo je da obavesti profesora o tome , i moli ga da ne otkrije od koga je dobio taj podatak , jer će on ostati bez posla , a na taj način se izdržava dok studira , jer su mu roditelji siromašni . Profesor mu se zahvalio i prošetao od Kalemegdana do Slavije . U svim izlozima stajala je Diktatura šljama , ponegde čak i Masa . Nije ih bilo jedino u izlogu " Misli " . Ušao je i potražio šefa , koji se obradovao što ga vidi .

- Hteo sam da vas zamolim - presekao ga je Babić - da obavestite i ostale knjižare da povuku moje knjige , jer su opasne . Nije pošteno da se samo vi izvučete , a da ostali , tako&dstroke;e , ne pokažu budnost !

- O čemu govorite ? - pobledio je šef " Misli " , ali se profesor već udubio u prelistavanje nekog novog filozofskog časopisa , ne obraćajući pažnju na njega .

Sutradan je primetio da su knjige vraćene u izlog . Ipak , talog opasnosti ostao je u dnu stomaka .

Beograd je postao isuviše tesan i opasan za Unu i profesora . Ništa tako ne umara ljubavnike kao dvostruki život . Uvek je , naime , postojala mogućnost da ih sretne neko od poznanika i provali njihovu brižljivo skrivanu vezu . Istina , na bregu iznad reka i ravnice , otvoren i nebu i vetrovima , Beograd često ume da bude klaustrofobičan onima koji moraju da se kriju od tu&dstroke;ih pogleda i radoznalosti . " Kako bih izdržao kao ilegalac , za vreme rata " - pitao je profesor Unu - " kad jedva uspevam da sakrijem našu vezu ? " " Da , ali ilegalci nisu šarmirali prepune dvorane , niti se slikali na televiziji ! " - odgovarala je ona . - " Bili su nepoznati ... "

Prvi put je poželeo anonimnost . Tada čovek postaje nevidljiv i neranjiv .

Pomalo im je već dosadila i njihova zen-soba . U njoj je , istina , bilo bezbedno i udobno , ali posle izvesnog vremena dani i noći se izmešaše u jedan isti dan i jednu istu noć . Kada bi se našli u postelji , više nisu mogli da razlikuju petak prošlog meseca od ponedeljka u aprilu . Njihova ljubav tražila je nove okvire ; smetalo im je ponavljanje iste igre : čaša belog vina , svlačenje , kupanje , orgazam , san , ponovni orgazam , kupanje , nova čaša vina , razgovor , oblačenje , iskradanje iz sobe pod budnim pogledima radoznalih suseda iz solitera na Zvezdari , koji su se , očigledno , ubijali od dosade ; taksi , žurni poljubac pred rastanak ... Poželeše da svetu pokažu svoju ljubav ; čeznuli su za svima dostupnim , slobodnim ulaskom u neki restoran , u kome neće morati da traže uvek najzabačeniji sto u uglu . Hteli su da se šetaju dunavskim kejom u nedelju u podne , kada na njemu ima najviše šetača . Profesor je sve češće zaboravljao na potrebne mere opreza , i posle se danima ljutio na sebe što postaje lakomislen .

Odlučio je , stoga , da povede Unu na put . Putovali su odvojeno , kao zaverenici : on avionom , Una vozom , i nalazili se u hotelima gradova u kojima ih niko nije poznavao . Smejao se izreci svog starog prijatelja , fotografa - inače , ilegalnog ljubavnika koji je varanje svoje dosadne supruge smatrao " kućnim pokretom otpora " . " Toliko sam oprezan u tome " - govorio je profesoru - " da se sastajem samo sa nepoznatom osobom , u vreme koje nije unapred dogovoreno , na nepoznatom mestu , s tim da ta nepoznata osoba dolazi na sastanak preko krovova , a ja kroz kanalizaciju ! To je tajna moga dugog uspeha ! "

Njihova putovanja trajala su dan-dva , ponekad čak i tri , i izgledala su im kao potpuni mali životi , proživljeni od početka do kraja ; kao mali brakovi , u kojima bi im se za nekoliko dana doga&dstroke;alo sve ono što se ostalom svetu dešava za dvadeset i pet godina zajedničkog života . Proživeli bi , u stvari , sve ; prvu bračnu noć u nepoznatoj hotelskoj sobi , ljubav do potpune zasićenosti i blage otupelosti , prvu sva&dstroke;u oko neke sitnice , umor , navike , razočarenja , rastanak ... Prilikom ovih putovanja , profesor je gajio i tajnu nadu ; pošto još uvek nije mogao da se oslobodi ljubavi prema svojoj mladoj prijateljici , nadao se da će zajednički život ( ma koliko kratak ) ipak otupeti oštricu tog , za njega opasnog osećanja . Ako ništa drugo , nekoliko dana provedenih od jutra do jutra oslobodiće Unu njene tajanstvenosti , koju joj je , kao posebnu privlačnost , poklanjala zabranjena veza . Trudio se stoga da je pažljivo posmatra i hvata u greškama , otkrivajući jedan po jedan nedostatak , i da se tako oslobodi zavisnosti u koju je zapao . Upoznao joj je navike , gledao je kako doručkuje , kako se budi , kako spava , kako pokazuje razmaženost i dosadu ; postaje prgava i svadljiva , kako se duri , kupa ili raduje nekom izlasku , video je čak i kako sedi na klozetskoj šolji i posmatra ga sa osmehom , kao kakva beba . No , najviše su mu smetali njeni predugi boravci u kupatilu . Verovao je da joj mladost daruje lepotu čim otvori oči posle sna , ali ne , Una je trošila začudnu količinu dodatne energije da od svog lika šminkom i češljem istera neki , samo njoj poznati ideal . Po sobi su se na sve strane vukli komadići vate i flašice sa lakovima za nokte , boce acetona ; saplitao se o gajtan fena za sušenje kose - iz čitavog tog haosa Una je izlazila savršeno doterana na svoj način , kao katedrala koja je upravo stresla sa sebe mrežu skela . Primetio je , tako&dstroke;e , da je sa sobom uvek vukla golemi neseser - pravi priručni kozmetičarski salon ! Jedno je bilo - nalaziti se sa njom na nekoliko , uvek teško izborenih sati , skrivati se i hraniti vezu tom tajnom igrom , a sasvim drugo - proživeti do kraja te male trodnevne brakove , kada im nije pretila nikakva opasnost , a dosada i zasićenost vrebali iz vaze sa cvećem na stolu za kojim su ćutali , ne znajući više šta da kažu jedno drugom . Vraćao se sa olakšanjem kući sa tih putovanja , ljubeći rasejano Unu na rastanku ( " Javiću ti se ovih dana ! " ) , ube&dstroke;en da se , najzad , zauvek oslobodio njene vlasti , ali već trećeg ili četvrtog dana njihova poslednja hotelska soba počinjala je da mu liči na izgubljeni raj , a on bi planirao novo bekstvo , nadajući se da mu je potrebno samo kao konačno oslobo&dstroke;enje od Une - opsesije . I sve bi počinjalo iz početka .

Sa četrdeset i četiri godine , profesor Babić je već znao da nije tako mlad kao što se često oseća . No , nikada to nije doživeo na tako očigledan način kao one noći kada se , izvevši Unu u restoran hotela " Esplanade " u Zagrebu , iznenada setio Sanje . Rezervisao je iz sobe diskretan sto . Na ulazu u polutamni restoran , u kome su se kroz austro-ugarsku izmaglicu , obogaćenu interkontinentalnom higijenskom perfekcijom , iskrile čaše i srebrne posude za hla&dstroke;enje belih vina , dočekao ih je šef sale i poveo prema postavljenom stolu za dvoje u dubini , ispod jedne palme . ( " Zagreb , " kazao je Uni , " to je jedna udobna stara fotelja sa pogledom na Evropu ! " ) Uživao je u svojim mekim crnim mokasinama koje su nečujno tonule u debeli sag , i u maloj promeni kostima koju je privremeno izveo obukavši blejzer i sive hlače od flanela , umesto uobičajenog džinsa ; uživao je u sigurnosti sa kojom je primao zavidljive poglede svojih sredovečnih ispisnika , što su sa divljenjem odmeravali Unu koja je korakom klizačice pretvarala plesnivu " Esplanadu " u modnu pistu . Uživao je u odabiranju jela , radujući se unapred ponovnom susretu nepca sa lagano-reskim " Laškim rizlingom " . Uopšte , tu su bili gotovo svi razlozi za potpunu sreću ; Una , polaskana i vidno uzbu&dstroke;ena njegovim pozivom da ga prati u Zagreb , gde je trebalo da održi dva predavanja u Studentskom kulturnom centru ICF-u i na tribini " Forum " , pristala je da svoju namerno zarozanu odeću zameni za ovu priliku diskretnijom garderobom mlade dame ( jednostavna svilena ljubičasta haljina i tamni sako , od pliša ) . Izvrsno spravljeni puževi na žaru i teleći odrezak u limunovom soku , tiha muzika što svojim kalodontski otegnutim i bezličnim zvukom opušta napeta čula , dogovor da se oko ponoći dugo izležavaju u kadi sa penom , sve to , pa ipak neki mutni nagoveštaj tuge kvario je ovaj isuviše izaranžirani provod sa sigurnim bludnim ishodom . Dok je Una blistala zbog poklonjene pažnje , on je , tonući sve dublje u opojnu suštinu rizlinga , kopao po naslagama šezdesetih godina , sve dok ispod tresetišta vremena ne počeše da se pojavljuju obrisi ljubavne tvr&dstroke;ave koju su Sanja i on davno podizali i uspeli da podignu , i posle , da sruše ; sa svim svedocima koji su prisustvovali toj pompeanskoj ljubavnoj gradnji , a koji su sada okamenjeni , zasuti lavom , zaustavljenih pokreta , onako kako ih je zatekla smrt ; za stolom ili u postelji ; jedan čak i sa podignutom rukom , kojom je pokušavao da se odbrani od nevidljivog vremena . Sanja sanja . Sanja sanja ...

Mislio je sada na nju : živela je sa sestrom , negde pri vrhu Voždovca , u kuhinji i takozvanoj devojačkoj sobici od neke mizerne penzije svoga oca , koji je nestao , bio ubijen , pobegao iii zarobljen , živ ili mrtav " , ko to zna ( Sanja nije znala ) . Uglavnom , kada je jedna sestra izlazila da se na&dstroke;e sa nekim mladićem , druga je morala da ostaje u kući te večeri , jer su imale samo jedan pristojan kaput i samo jedne pristojne cipele . Male Antigone . Svaki njihov izlazak bio je tako , na izvestan način , sudbonosno ulaganje u budućnost . Šta je mogla da očekuje od njega , kome nije padalo na pamet da se ženi i da se bori da bi je izvukao iz one bedne kuhinje i odveo tamo gde zaista pripada ro&dstroke;enjem ; da je okruži dostojnim prostorom , skupocenim mirisima , krznom , probranom hranom , pažnjom , zaštitom , zanimljivim svetom ? Ne , nikada nisu spavali zajedno ! To ne bi mogao da zaboravi da se zaista dogodilo . Nije . Nije se dogodilo . Mučili su se satima dirajući jedno drugom tela , ali Sanja nije htela - njeno devičanstvo trebalo je da bude najvažniji ulog u lutriji , čiji je glavni zgoditak trebalo da je spasi one vlažne kuhinje ; nije , zaista nije mogla da mu ga pokloni tek tako , mada je želela i otimala se kao luda kada bi prišla opasnoj granici da izgubi glavu . Sada je to sve prilično smešno ( ko je još imao nevinu devojku a da se dobro proveo ? ) , ali u to vreme nevinost je još imala visoku cenu . Kako se svet brzo menja ! A onda se pojavio taj diplomata , koji je sve ono što je Sanja priželjkivala u dugim zimskim noćima , pokrivena zimskim kaputom i prašnjavim tepihom - sirotinjski snovi - bacio jednim jedinim gestom na gomilu , nasred srede kuhinjskog stola , koji je u tom trenutku osvetljavala sijalica bez abažura : moć , uticaj , putovanja , bezbednost , Mercedes , život u inostranstvu , a kad je u zemlji , vilu na Neimaru , pa je Sanja poslednji put pokušala da čuje šta o tome misli on , Mišel Babić , a on joj je ostavio odrešene ruke u svakom pogledu : mislim da to treba prihvatiti , kazao je , takva prilika se ne pruža svaki dan . Jedino što je strašno star ... Koliko ima godina ?

- Trideset i osam ...

- Jezivo ! - kazao je . - Ako dočekam tridesetu , sam ću se ubiti !

- Stvarno , misliš da to treba prihvatiti ?

- Nisam posednik .

- Stvarno , misliš ?

- Da . Mislim . Ne znam . Uradi kako hoćeš .

Tri puta ga je pitala da li da se uda , i tri puta nije ni prstom mrdnuo da je zadrži . I tako je diplomata sleteo u njihovu bedu , poput državnog an&dstroke;ela sa sedam pečata .

- Udaj se - kazao je - pa ćemo varati starog diplomatu !

I udala se . Ali ga nisu varali . Ni tada , ni posle . Niti ikada kasnije . Jamais . Jedina konačna i nepopravljiva reč !

- Molim ? - upita Una , koja se zabavljala izvlačenjem puževa iz ljuštura dvokrakom viljuškom .

- Volim reč : jamais ? - rekao je .

- Jamais ?

- Znači nikada , na francuskom .

- Aha .

Patio je kao ubogi skot . Zaspao bi sklupčan kao čovek sa spletenim crevima ; držao se sa obe ruke za stomak i stenjao od bola što je Sanja odvedena , što se smeje dok negde igra sa svojim diplomatom , što se svlači , što se budi u ružičastoj posteljini , što , možda , pokatkad misli na njega dok se tuca i gleda razrogačenih očiju u tavanicu , ako joj još , uopšte , pada na pamet . Abdomen . Zašto boli uvek tu ? Zar ne boli srce ili nešto slično ? Jedanput , mnogo vremena posle svega , kada je Sanja bila samo izgubljena sen , a on mislio da čvrsto drži svoj život u rukama ( nikad ne reci nikad ) , pitao je neuropsihijatra Draškovića zašto ljubav boli baš tu , u abdomenu ? Ne seća se više tačno njegovog odgovora , ali zna da je psihijatar pominjao to mesto kao predeo splanchnicusa , gde se granaju i ukrštaju nervni putevi koji u grču daju podsticaj nadbubrežnoj žlezdi da luči adrenalin i da stresom odbrani ugroženi organizam . Tako nekako . Hteo je da zna . Mrzeo je tog diplomatu koji je imao trideset i osam godina i bio za njega , koji je tada imao dvadeset , pravi starac . Sagradio je čitavu strategiju mržnje prema vršnjacima svoga suparnika , prema čitavom tom svetu koji može da plati ono što želi i da to dobije , bez obzira što su izmišljene tolike bajke u kojima se dvoje , na kraju krajeva , uvek prona&dstroke;u , i filmovi , oni filmovi sa srećnim završecima gde mlada beži ispred oltara u poslednjem trenutku , ne mogavši da preko bledih usana prevali reč - da . Vetar luduje u nevestinskom velu dok trči preko ulice izme&dstroke;u automobila da se baci u zagrljaj onome koga odistinski voli , onome kome zaista pripada . Mrzim te starce od trideset i osam ! Mrzim ih , mrzim ih ...

ZOE

- Lero Arsen ? - Ja sam .

" Služba sigurnosti Republike Kozilije " - pisalo je na maloj četvrtastoj legitimaciji , koju je tajni agent brzim pokretom izvukao iz unutrašnjeg džepa blejzera , rutinski otvorio i isto tako hitro vratio natrag .

- Ne treba ... - spreči dalje predstavljanje . - U&dstroke;ite !

Propustio je policajca u dnevnu sobu .

- Očekivali ste nas ? - upita agent obilazeći prostoriju gipkim koracima . Zavirio je iza zavese u kuhinjski deo i odškrinuo vrata spavaće sobe .

- Da ! - rekao je . - Očekivao sam vas .

Čovek iznenada zastade :

- A , zašto ?

- Pa , ne znam ... Mislio sam da je kod nas takav običaj .

- Ili možda imate nečistu savest ?

- Imam . Krao sam smokve kad sam bio mali .

Agent nije primetio njegov pokušaj da bude duhovit .

- Jesmo li sami ? - upita .

- Moji su na Trgu .

Sručio se u njegovu omiljenu fotelju i izvadio izlizani kožni notes . Ovlažio je kažiprst jezikom i polako listao stranice do slova L .

- Lero Arsen ... - pročita sričući . - Trideset devet godina , istoričar umetnosti , oženjen , otac ženskog deteta , nekažnjavan , prošlost primerna ... Jesam li što ispustio ?

Ne , ništa .

Čitav njegov život stao je u tih nekoliko ponižavajuće šturih podataka , pročitanih muklim južnjačkim akcentom , koji nije skrivao crnolučko plemensko poreklo .

- Obavešteni smo da nameravate u Ameriku ?

- Da - reče - nameravam .

- Razlog ?

Agent je odabrao bolji položaj . Smestio se u senku , a Arsenu je prepustio visoku stolicu prema svetlu .

- Napisao sam to u molbi za pasoš ! - reče , ljut na sebe što već gubi živce .

Čitao sam ! - preseče ga agent . - Ali voleo bih da to i lično čujem !

Na Arsenovom licu titrali su refleksi mora prelomljeni kroz treperave krošnje na trgu .

- Iz New Yorka nam je javljeno ...

- Ko je javio ?

- Naš konzul ... - kazao je , uživajući zaštitu u zvuku te titule van svake sumnje .

- Dalje ?

- ... da će se dvadeset i petog septembra na aukciji kod Parke Berneta ...

- Kod koga ?

- Kod Parke Berneta ; to je američka filijala londonskog Sothebya ...

- Kako se piše ?

Rekao mu je .

- Biće izložena na prodaju i jedna slika Valdemara Udinija . Vi , naravno , znate našeg najvećeg slikara .

- Kako se piše ? - ponovi agent .

- V-a-l-d-e-m-a-r U-d-i-n-i .

Zapisao je isplaženog jezika , teško dišući .

- Dalje ?

- Kao kustosu njegove zavičajne galerije , meni je naloženo da učestvujem na licitaciji i pokušam da za nas otkupim tu sliku , koja je ...

Zastao je u nedoumici .

- Koja je , šta ?

Kako da objasni jednom tajnom agentu čoveku od ovoga sveta , da se radi o , možda , ključnom platnu nesrećnog Valdemara , portretu " Devojčice sa lutkom " iz 1942 . - njegove najplodnije godine , koja nosi sva obeležja blistavog stila : prozračnost namaza , virtuozan , nežan crtež koji iščezava i izranja iz sfumata poput kozilijanskih reka ponornica , uvek drukčiji , uvek svež i neponovljiv ? U toj njegovoj fazi najprisutniji je način na koji je veliki majstor smeštao figure pod okrilje tame zasenjenih enterijera , što sve njegove likove i oblike obavija sumrakom punim nagoveštaja .

Umesto svega , reče :

- ... od neocenjivog značaja za kulturno-istorijsko nasle&dstroke;e naše zemlje .

- Ako sam dobro razumeo - reče agent - vi smatrate da je ta slika toliko važna da se zbog nje mora putovati čak u ...

- Ja ne smatram ništa ! - prekide ga Arsen . - Drugi smatraju .

- Al' je danas sparina ! - uzdahnu čovek , skidajući blejzer .

Levo rame bilo mu je sapeto kožnim remenjem na kome je visila futrola za službeni pištolj . Hoće da me zaplaši , pomisli Arsen ! U svetlom septemberskom danu , sa povetarcem koji je iz luke donosio mirise sardela , katrana i borovine , crna futrola revolvera na kaiševima preko oznojene mrlje pod pazuhom , delovala je poput reza žiletom po belom platnu kroz koje se iznenada ukaza pretnja . Pa i pored toga što nije bio kriv ni u kom pogledu ( sem možda zbog onoga o čemu je mislio s vremena na vreme ) , osećao je da sav drhti , uznemiren prisustvom ovog niskog , trbušastog čoveka atletskih pleća , čije lice krasi uobičajeni tip domaćih brkova , istih onakvih kakve je imao Major Saracen - Otac Nacije .

- Nije vam neprijatno ? - upita ga agent .

- Zbog čega ?

- Kažu da susret sa policijom nije nikada ugodan ?

- Pa , vi ste naša policija ! kazao je . - Ne nečija tu&dstroke;a .

- Drago mi je da tako mislite .

Ustao je iz fotelje i prošetao se po sobi .

- Imate lep stan ... - reče .

Arsen je bio ponosan na svoju predostrožnost . Dva dana ranije sklonio je sa zida reprodukciju Picassove " žene koja plače " , a iz police sa knjigama iščezli su Orwellova 1984 . ( nalazila se na indeksu Kozilije pod brojem tri ) i , za svaki slučaj , Mali princ Antoinea Saint-Exupéryja . Na ostrvu , naime , nisu voleli prinčeve i princeze . Podsećali su isuviše na svrgnutu dinastiju Kudelina . Umesto rasplakane žene , sa zida se sada smešio Major u padobranskoj uniformi .

- Jeste li sve ovo pročitali ? - upita ga agent pokazujući na knjige .

- Uglavnom ... - reče .

Pratio je agentovo kružno kretanje po svom privatnom životu . Kao da ponovo bespomoćno stoji na garnizonskoj pisti iznad otvorenog sanduka sa najintimnijim predmetima , za vreme jedne od bezbroj svakodnevnih smotri . Postrojavali su ih i prozivali po nekoliko puta dnevno , preturali im po stvarima , cerekajući se kad bi naišli na fotografije žena i devojaka zalepljenih na poklopcu . Čitali im pisma . Izmrvili mu detelinu sa četiri lista .

Lero Arsen !

Kazano tim redosledom , ime mu je i samom zvučalo strano . Predstavljalo je samo jedan red na nekom dugačkom spisku Kozilije , pretvorene u garnizon . Na ovom ostrvu čoveka ništa nije moglo da zaštiti od povremenih prozivki i preturanja po ličnim stvarima . Niko tako nije umeo da svede na razumnu meru svoje sinove kao rodna Kozilija ! Nekoliko sati čekanja na prozivku , sa suncem na temenu , u stanju je da istopi i najveće bronzane spomenike .

Bilo mu je već dosta tradicionalne kozilijanske podozrivosti , koju je počeo da intenzivno oseća već onoga časa kada se po Mimozi pročulo da će možda putovati u Sjedinjene Države . Primetio je to najpre po svom telefonu i onom jedva čujnom " klak " , što se pojavljivalo uvek kada podigne slušalicu . Negde se uključivao magnetofon . Otvaranje pošte i ponovno nevešto lepljenje koverata sa obaveznim otiscima prljavih prstiju ulazilo je tako&dstroke;e u pripremni deo njegovog putovanja . U nered po fiokama njegovog stola u Galeriji ( ludilo u kome je jedino Arsen nazirao neki metod ) upetljala se nečija tu&dstroke;a urednost . Nisu se čak ni trudili da prihiju premetačine . Kozilija je davala na taj način do znanja da pazi na svoga sina Lera Arsena . Poseta tajnog agenta iz Službe sigurnosti , nadao se Arsen , poslednji je korak , koji nije teško predvideti u nizu sitnih slučajnosti .

Agent je šumno mokrio u njegovom toaletu .

Kada se iza&dstroke;e kroz gradske kapije Mimoze i krene krivudavim , uskim putem , što još od antičkih vremena prati blagi luk Zaliva mazgi , za pola sata pešačenja kroz živi tunel mimoza i pinija , stiže se do trošnog samostana posvećenog Benediktu iz Nursije , podignutom sredinom devetog veka . U njemu su pripremani za put oni Kozilijanci koje bi nekadašnja Republika odredila da je predstavljaju po tu&dstroke;im zemljama u diplomatiji ili trgovačkim poslovima . Porodice su ih pratile samo do gradskih vratnica i tu se opraštale , mada su pre stvarnog odlaska sa Ostrva provodili obavezno po mesec dana kod benediktinaca .

Kroz prozore ćelija mogli su da vide krovove svojih kuća . Mogli su pratiti isplovljavanje ribarskih čamaca iz gradske lučice , a oni sa oštrijim vidom čak su raspoznavali koji čamac pripada kojoj porodici , dok su za svoje najbliže već bili daleko u belom svetu .

Kroz kakvu su tajnu obuku prolazili , nikada niko nije saznao . Oni koji bi mogli da nešto kažu pouzdanije o tome , već su stolećima mrtvi . U arhivima , pak , nema pisanih tragova o njihovim tajanstvenim pripremama . Možda su bile u pitanju lekcije iz lepog opho&dstroke;enja , dvorske etikecije i jezika , sakupljanja korisnih podataka ili makijavelizma - ili su već tada učeni da je Kozilija najbolji od svih mogućih svetova , jedina prava , jedina za koju se vredi žrtvovati , varati , podmićivati , trovati i krijumčariti , uhoditi , nadmudrivati se sa lukavim Mlečanima i sifilističnim pašama sa Porte ... Ko zna ?

Prohujali su vekovi , planeta se , zahvaljujući nadzvučnim avionskim linijama , smanjila na veličinu pomorandže , ali prastari kozilijanski zakon još je na snazi .

Samo što pripreme za susret sa svetom više ne obavljaju skromni benediktinci u redovničkim haljama od valjanog sukna , već su njihovu ulogu 1977 . preuzeli brkati službenici sigurnosti . Suština je ostala ista .

" Očekivali ste nas ? "

Naravno ! Očekujemo vas poslednjih jedanaest vekova ; šta je u tome čudno ? Molim vas , pre&dstroke;ite na stvar !

- Zašto si nervozan ? - upita ga iznenada agent , zagledavši se u njegovu levu nogu , koja je sama od sebe ludački odbrojavala neki unutrašnji ritam . Noga - izdajica !

Dotadašnji odmereni agentov ton iznenada spade sa njega ko što spada futrola sa podmazanog pištolja . Arsen se jedan trenutak dvoumio da li i on da pre&dstroke;e na ti , ali ipak odluči da je bolje ostati na vi-poziciji .

- Nije moja ideja da putujem u New York zbog te slike ! - kazao je . - Jednostavno , ministar kulture me je odredio da odem tamo i kupim tog Udinija i to je sve ! A on je moj direktni pretpostavljeni . Vršim svoju dužnost , baš kao i vi .

Posetilac mu se uneo u lice :

- Zašto baš tebe ?

Osetio je u nozdrvama uvredljivo blizak dah izmešane travarice , piva , jeftinog mirišljavog ulja za kosu i cigareta " Diplomat " , koji samo izabrani Kozilijanci mogu da kupuju u zatvorenim magacinima na specijalne karte .

- Hoćete li da znate zašto ? Zbog toga što sam jedini ja u stanju da razlikujem pravog od lažnog Udinija ...

Agent je najzad prešao na stvar :

- Ne bi mogao da podučiš nekog drugog u tome ?

- Mogao bih ... - kazao je klateči se na zadnjim nogama stolice . - Trebalo bi mi samo malo vremena .

Policajac je otvorio penkalo , spremajući se da zapiše rok .

- Koliko ?

- Tridesetak godina - reče Arsen - pod uslovom da je dečko talentovan i da počne da se bavi slikama već od desete godine . Imate li nekoga u vidu ?

Čovek je ljutito sklopio notes i zatvorio penkalo . Ustao je iz fotelje , navukao sako i sa rukama na le&dstroke;ima prišao prozoru . Stojeći iza njega , Arsen je pokušavao da odgonetne zašto se na Koziliji putovanje u inostranstvo smatra oduvek velikom privilegijom , a bekstvo najvećim zločinom ?

" Nemamo baš mnogo prednosti nad ostalim narodima , " mislio je , " sem klime koja je pravi dar Božji ! Prosečna godišnja temperatura 15 stepeni Celzijusa . Večito proleće ! "

Preko Trga 10 . septembra vukla se kolona mesnih ribara . Teglili su na ramenima svoja teška vesla prema luci . U priobalnim ostrvskim gradovima sva vesla su morala da budu predata lučkim vlastima najkasnije do sedam časova uveče . Svi vanbrodski motori tako&dstroke;e . One stacionirane u utrobama brodova , svake večeri plombirali su do jutra naročito ovlašteni službenici kapetanije . Zvali su ih Plombe . Vesla su vraćana izjutra , posle mnogo čekanja , guranja u redu i svakodnevnih sva&dstroke;a . Ova odluka stupila je na snagu još pre tri godine , kada su bekstva čamcima postala isuviše česta .

No , ni ovaj prizor nije mogao da pokvari lepotu ranog jesenjeg dana , koji je svako prozorsko staklo pretvarao u brušeni dijamant . Sunce je simbolično izlazilo iza šiljastih tornjeva Rezidencije , bivšeg dvorca Kudelina , podignutog na povišenom platou gradske tvr&dstroke;ave . Major Saracen motrio je odozgo na svaki pokret glavnog grada . Poput raširenih krila kakvog grabljivog galeba , Rezidencija se nadnosila centralnom palatom i levim i desnim paviljonom nad Mimozu , pritiskajući trg izveštačenim pseudorenesansnim stilom sa primesama , ko zna zbog čega , mavarske arhitekture .

Ćutali su , osluškujući tupi zvon montažnih cevi , od kojih su radnici podizali svečanu tribinu . Sa nje će 10 . septembra Major Saracen , predsednik Vojnog saveta , pratiti paradu elitnih trupa i održati jedan od svojih uobičajenih govora protiv nevidljivih spoljnih i unutrašnjih neprijatelja . Arsen je znao : Major će kazati da " oni već vekovima vrebaju iz zasede na slobodu našeg srećnog , sunčanog Ostrva ! "

Nasred Trga , odmah ispred tribine čija se metalna paućina već nazirala , poput strašila u polju , stajao je na jednoj nozi , u pozi barske ptice , gradski ludak , nekadašnji direktor Informativne agencije Kozilije ( I.A.K. ) , koji je izgubio razum posle duge istrage i sramnog pada . Kad čovek poludi , čak ga i u Mimozi ostavljaju na miru . Ni Vojni savet se nije usu&dstroke;ivao da prekrši stari običaj da ludake i golubove nije dobro ubijati , jer to uvek donosi nesreću . Arsen je na neki način zavideo ludaku . Bio je već s one strane .

Radnici namerno tresnuše jednu dugačku cev na kamene ploče iza njegovih le&dstroke;a , pa zaplašeni siromah odskakuta na jednoj nozi , lupajuči krilima .

Ne gledajući ga i ne okrećući se , agent preko ramena pruži Arsenu bez reči novi žuti pasoš .

- Nije trebalo da dižete ton ... - prešao je ponovo na vi .

- Uvek tako govorim - reče on .

- Imate li kakve rodbine u Americi ?

- Imao sam strica . Umro je .

- Gde je živeo ?

- U Chicagu .

- Nikog drugog tamo ne poznajete ?

- Nikoga .

- Dobro ! - reče agent . - Izbegavajte susrete sa emigrantima . Oni znaju biti opasni . Klonite se tako&dstroke;e razgovora o politici .

- Ne bavim se politikom ...

- Baviš se ti i te kako ! - zareža onaj . - I nebavljenje je neko vražje bavljenje . Ali , ako te budu pitali o nama , slobodno kaži da se ne baviš ! To će biti mnogo bolje nego da se u nešto upetljaš .

" A pitaće te svugde samo tri stvari , " kazao mu je pre nedelju dana na Terasi profesor Kuzen , kada ga je obavestio da možda putuje u Ameriku . " Prva stvar : koliko Kozilija ima političkih zatvorenika ? Druga : da li je predsednik Kozilije zaista lud ? I treća : gde je , uopšte , Kozilija ? "

Gledajući i dalje kroz prozor , Arsen se upita zašto nijedan domaći slikar nije obradio temu horizontalnih vesala , koja presecaju Trg oštrim senkama .

- Još nešto - unese mu se ponovo agent u lice . - Ne smete ni jednog trenutka zaboraviti da ste odgovorni , ne samo za svoju zemlju već i za svoju ženu i kćerku , koje ostaju ovde . Pamet u glavu !

Stajali su jedan naspram drugog ćuteći , a onda agent izvadi iz džepa upaljač marke " Ronson " i škljocnu njim dva puta bez uspeha .

- Ako se setiš - reče - donesi mi tečni gas za punjenje . šteta ovakvog upaljača !

Otpratio ga je do vrata .

- Razume se , o našem razgovoru nikome ni reči !

Tako je najzad oodgonetnuo staru misteriju : šta su radili u benediktinskom samostanu oni davni emisari pre odlaska u svet ?

Arsen je odleteo za Atinu dvadeset i četvrtog septembra ujutru , poluvojnim transporterom domaće kompanije Aero-Kob . Oko niskih maskiranih hangara za mlazne lovce , ukopanih u zemlju , preteći su virile cevi protivavionskih baterija . Ostrvo - bodljikavi jež . Iz zvučnika je krkljao marš vazduhoplovaca Kozilije :

Ponosni čuvari tvoga modrog neba ,

Spremni su da ginu , ako treba ...

To je bilo Arsenovo prvo putovanje u svet posle sedamnaest godina . Poslednji put bio je u Veneciji na kongresu istoričara umetnosti Mediterana , i ponekad je sanjao da pije kafu na Trgu svetog Marka kod " Florijana " . Otkako je Major Saracen došao na vlast , retko je ko dolazio na Koziliju , a još re&dstroke;e odlazio iz nje . Major je najpre proterao britanske hipike , pod optužbom da raznose drogu i vaške , a zatim je sasvim ukinuo turizam , da bi " spasao kozilijanski mentalitet od prostituisanja " . Hoteli su , uglavnom , pretvoreni u magacine , osim vile " Belvedere " gde stanuju inostrani dopisnici i ono malo diplomata što se zadržalo na Koziliji . Od nekada čuvenih plaža u Mimozi napravljeni su sabirni centri za prikupljanje ptičijeg izmeta . Na svom zimskom putovanju prema Jugu , naime , milioni ptica selica sleću na obale ostrva . Njihov spečeni izmet , bogat mineralima , glavni je izvozni artikal zemlje .

" Mi živimo izvozeći svoja govna ! " - kazao je jedanput profesor Kuzen na Terasi .

Da Kozilija izvozi i druge stvari , Arsen se uverio čim je zakoračio u avion . U transporteru-hladnjači , koji je za sada predstavljao jedinu vezu ostrva sa svetom , temperatura se spustila ispod nule . Sedišta za putnike su izbačena , a umesto njih , duž čitavog trupa , visile su koze obešene za strašnje noge o nizove mesarskih kuka . Po patosu ove leteće klanice , zgrušena krv lepila se za &dstroke;onove .

Razmičući ledena trupla skorene dlake , probijao se s mukom prema šest preostalih sedišta . U potiljak su mu buljile izvrnute i razrogačene kozje oči , koje kao da su u nekoj dijaboličnoj igri dubile na glavama .

Odeven u lako jesenje odelo , Arsen se tresao od hladnoće i užasa u krilatom frižideru . Pored njega i mrtvih životinja , za Atinu je letelo još samo pet putnika . Pošto su , verovatno , češće putovali sa Kozilije , odnekud su nabavili ćebad , a jedan od njih , neki poslovan čovek sa samsonajt-torbom u krilu , bio je do brade uvučen u prozirnu plastičnu vreću koja ga je štitila od hladnoće .

Dva strana vojna stručnjaka očigledno su se loše osećala prerušena u nova , civilna odela . Zadržali su u pokretima vojničku odsečnost . Pokraj Arsena je sedeo feminizirani kreator pariske modne kuće za koju su u Mimozi radili pogoni mesne kožare . Izra&dstroke;ivali su kapute od kozije kože po njegovim nacrtima . Radna snaga bila je na ostrvu jeftina , a ručni rad cenjen u Evropi .

Vireći kroz prozor , okrenut , srećom , pristanišnoj zgradi , dugačkoj baraci prekrivenoj maskirnom bojom , Arsen je mogao još dugo pre poletanja da gleda dve lepršave bele haljine . Okružene sivomaslinastim uniformama komandosa , lićile su na dva zaštitna znaka za nežnost . Dve Maje .

- Tatice , ali oni muče Crnce !

- Pa , ja nisam crn - kazao je . - Šta hoćeš da ti donesem iz Amerike ?

- Neću ništa od njih ! - stisla je svoje male pesnice . - Oni nas ne vole ...

Kao i ostala deca , njegova mala Maja nosila je na grudima veliki bedž sa kojeg je toplo , ali strogo gledao Major daleko u budućnost izabranog Ostrva , u koje su uprte oči sveta .

Još četiri godine delile su je od posvećivanja , kako na Koziliji zovu porodičnu svečanost uvo&dstroke;enja dece u tajne odraslih . Kada bude imala dvanaest , sastaće se , kao slučajno , na njenom ro&dstroke;endanu čitava porodica . Tačnije , onaj njen deo što još nije sasvim ucenjen životom da bi morao verovati propagandi Državne službe za informacije . Tada će maloj Maji otac objasniti neke važne stvari , o kojima ne sme da govori u školi . Posvetiće je u istinu . Od tog trenutka , naučiće da ćuti kad treba . Da se pretvara dok aplaudira . Da bude strpljiva i da čeka . Naučiće još da jedna velika zemlja nije najbolji prijatelj kozilijanskog naroda i da su mnogi sinovi Ostrva uzauvek iščezli u njenim nepreglednim pustarama . Saznaće , najzad , ko su zaista izdajnici , a ko rodoljubi . Biće joj ukratko ispričana prava istorija kozilijanskog naroda , od vremena kada se njeno pleme zavadilo sa starim Grcima i doplovilo na čunovima do Ostrva , pa sve do vladavine Majora Saracena .

Mada potpuno nepoznat savremenim etnolozima , tajni kozilijanski običaj posvećivanja postao je već odavno najvažnija svečanost svake porodice . Posle tog ćina , ukućani su mogli slobodnije da dišu i govore pod svojim krovom , bez straha da će ih mališani prijaviti učiteljima i vaspitačima . Ovi su ih , opet , navikavali da svakog jutra u naročito odre&dstroke;ene sveske , " svaštare " , upišu svaku sumnjivu reč koju čuju od roditelja . Novi kozilijanski moral , star sedamnaest godina , smatrao je , naime , " lažnim drugarstvom " skrivanje tu&dstroke;ih tajni . Deca su prijavljivala svoje male susede kada bi im šaputali na času , i zato bila pohvaljivana .

Dvanaest godina smatrano je na Koziliji dovoljnom zrelošću da se otpočne dvostruki život .

Mala Maja imala je tek osam .

Ispod veštićijeg krila koje je podrhtavalo pod naletima maestrala , Arsen uskoro ugleda ogromnu iskošenu ploču Mediterana i vinograde svog ostrva , oko koga su , poput zelenih buba , patrolirali vojni brodovi , ostavljajući za sobom dugačke bele pruge . Kozilija - prirodni nosač aviona !

Sve vreme leta do Atine , kozja tela su se tupo sudarala , kad god bi se avion nakrenuo . Osluškivao je te mukle udarce i čegrtanje mesarskih lanaca . Na atinski aerodrom , na kome se topila asfaltna pista od vrućine , izašao je polusmrznut i okrvavljen . Pokušao je da ovlaženom maramicom skine krvave mrlje , i na tim mestima njegovog tamnog odela ostale su bledoružičaste fleke .

Grci , sa kojima je Arsenova zemlja , posle poznatog ribarskog rata iz 1971 , održavala samo najnužnije diplomatske odnose na nivou otpravnika poslova , rasparali su mu dletima postavu novog kofera . Bio je ponosan na taj kovčeg . Nabavili su mu ga preko veza , naročito za ovo putovanje , u diplomatskom magacinu . Carinici su se podrugljivo smeškali dok je trpao natrag oskrnavljene stvari .

Morao je da čeka oko dva i po sata na sletanje PAN-AM ovog Boeinga-747 na atinski aerodrom . Razgledao je kao opčinjen djuti-fri-šop po kome se razlivao diskretni sirtaki . Zbunio ga je taj šaroliki , opušteni narod , što čakrlja na svim jezicima , opija se za pultovima barova , kupuje cigarete , pića , zlato i mirise , kao da su besplatni , u ovoj riznici zatrpanoj blagostanjem jedne druge civilizacije .

Naručio je dvostruku espreso-kafu u sneku , ali kad je užurbanom momku iza pulta ponudio kozilijanske lire , ovaj ih sa ga&dstroke;enjem odgurnu kao da su kužne , i poče histerično da nabraja valutu koju prima : dolari , drahme , marke , funte ... Činilo mu se da ga svi za šankom posmatraju sa prezirom . Izvukao je iz džepa čekovnu knjižicu na deset hiljada dolara i oznojenim prstima pokušao da potpiše jedan ček . Dali su mu čekovnu knjižicu u kozilijanskoj Državnoj banci , radi plaćanja slike Valdemara Udinija . Barmenje odgurnuo ček na sto dolara , objasnivši mu da za tako male konzumacije primaju samo keš . Uživao je , očigledno , u njegovoj neprilici , koju prekide neki pijani grčki mornar . Platio je Arsenu kafu zajedno sa svojim pićem .

- Nema veze ! - kazao je . - Pa , mi smo , i pored svega , prve komšije !

Amerika - koliko obećanja u toj reči što Kozilijance prati od najmanjih nogu !

Mada su već odavno sve veze prekinute , nema Kozilijanca koji ne zna da na novom kontinentu živi isto toliko njegovog naroda kao i na Ostrvu . Da govore istim jezikom , uzimaju za žene Kozilijanke i slave iste svece .

Arsen je pripadao onoj vrsti savremenih uro&dstroke;enika što se još jedino zadržala u ponekom od dotrajalih mediteranskih gradova , gde sveopšte tehničko ludilo još nije uništilo bajku o malim čovečuljcima koji sviraju i pevaju u unutrašnjosti radio-aparata . Često je i sam , smejući se , priznavao da ga još uvek čudi kako radi telefon , i da mu niko nikada nije uspeo da objasni kako se pojavljuje slika na ekranu televizora !

No , jedna od najvećih misterija za Arsena je oduvek bio avion ! Najpre , zbog toga što je veoma retko leteo ( možda samo dva ili tri puta u životu ) , a zatim , što mu nikako nije bilo jasno kako uspeva da poleti nešto toliko teško . Dok je " džambo " rulao , Arsen se zaista nije nadao da će ta letilica , golema kao kuća , sa tri bioskopa , barom i svim onim raskomoćenim narodom u utrobi , uopšte uspeti da se odlepi od zemlje .

Prvi put je video toliko crnaca na jednom mestu . Divio se eleganciji sa kojom su nosili svoju odeću smelih boja .

Njegovo tamnomrko odelo u koje je polagao toliko nade , učini mu se sumornim i jadnim .

Sada ćuti i leti iznad okeana , koji sa visine od trinaest hiljada metara izgleda kao beskonačno modro ništavilo .

Leti zajedno sa danom , a što duže leti , sve je svetlije i svetlije . Pilot je rekao da će , leteći tako , zaraditi ćitavih šest časova života više . Šta da učini sa tim zara&dstroke;ennim vremenom ? Kao da ga ionako nema odviše !

Preleteće za samo osam sati put koji je njegov stric Oliver , neka mu je laka američka zemlja , prelazio mesec i po dana u potpalublju nekog plovećeg groblja . Tražio je pogledom taj brod izgubljenih duša , ali dole , ispod sebe , video je samo bledu plavičastu izmaglicu .

Znao je : njegov pokojni stric izlazio je po noći na palubu i zavijao kozilijansku krdžu u italijanske novine . Gledao je u zvezde , ispod kojih pola veka kasnije elegantno leti njegov sinovac Arsen Lero u ovom letećem bioskopu , isto onako bespomoćan kao i on .

Mada je prohujalo više od pola veka , opet su na istom !

Stric Oliver nije znao da pliva - on ne zna da leti .

Spavao je i sanjao Ameriku .

- Hej , ljudi ! - probudi ga nazalni pilotov glas . - Evo nas , najzad , kod kuće !

New York , New York ...

- Lero Arsen ?

Ponovo prezime , pa tek onda ime ! Prišao mu je elegantan čovek koga su sa Kozilijom povezivali još jedino tačno iskopirani brkovi Majora - Oca Nacije , i brada stara dva dana .

- Savetnik Baro ... - predstavio se . - Ja sam iz Konzulata .

- Kako ste me poznali ? - upita Arsen .

- Po cipelama - odgovori onaj sa neskrivenim ga&dstroke;enjem . - I po nogavicama ! Kod nas se još uvek izgleda nose kratke i uske .

Čekajući na carinski pregled , činilo mu se da bi jedanput morao da napiše opsežnu studiju o brkovima svoje domovine . Oni se znatno razlikuju od hajdučkih brčina balkanskih naroda na severu . To nisu ni ufitiljeni , šiljati brčići à la Amadeo Nazzari njihovih italijanskih suseda . Kozilijanski brkovi kao da izviru iz sane strnjike na bradama . Zaista je pravo čudo kako je savetnik Baro usred New Yorka , gde su svi na aerodromu glatko izbrijani , uspevao da održi bradu staru samo dva dana ! Da ne bude ni izbrijan ni zarastao u pravu bradurinu ! Uvek samo ta dvodnevna strnjika ...

Razmišljao je godinama o tom fenomenu , sve dok mu profesor Kuzen nije otkrio jednostavan razlog : njegovi sunarodnici se briju uveče , kako bi ujutru mogli da spavaju malo duže .

Setio se svog oca i njegovog ritualnog brijanja u kuhinji , gde se naginjao nad malo napuklo ogledalo prislonjeno uz bokal vina , u kome je uvek plutala po koja udavljena muva . Ručnik prebačen preko kolena ! Dok je bio dečak , svake večeri pred spavanje posmatrao je taj svečani obred , kao da prisustvuje uvo&dstroke;enju u svetu muškost .

Pred tamnoputim diplomatom , Arsen se , kao i obično , osećao krivim , već i zbog toga što je izbrijan i pored čitavog dana letanja . Obrijao se u toaletu aviona , iznad amerićke obale , umio se i povratio sjaj izgaženim cipelama , trljajući ih o nogavice . Bio je kriv i zbog toga što se razlikuje od svog oštrobradog crnomanjastog naroda . Put mu je bila svetlija ( dar od majke , slovenskog porekla ) i nije bio sklon gojenju u četrdesetim . Taj uobičajeni tip tamnoputih muškaraca sa brkovima , kojima je , i pored američkog namaza , pripadao savetnik Baro , kao da je imao neki prećutni , tajni način sporazumevanja - pripadnost bratstvu u koje nikada nije pripušten , i pored boje svoje kose .

Vozio se kao omamljen od aerodroma Kenneddy do Manhattana iza ćutljivih le&dstroke;a savetnikovih . Budeći se povremeno , ugledao bi zidove oblepljene starim afišima , gomile crnih vreća sa smećem , konstrukciju nekog širokog mosta - puste ulice bez prolaznika ...

- A sad se pošteno ispavajte ! - kazao mu je savetnik , ostavljajući ga u sobi hotela " Paradise " na istočnoj strani 56 . ulice . - Tako ćete lakše savladati vremensku razliku . Sutra ujutru idemo da pogledamo tu sliku . U podne je aukcija .

Spustio je svoju posetnicu pokraj telefona i , okrenuvši se na vratima , rekao :

- Ne savetujem vam da izlazite sami iz hotela . Ovo je opasan grad . Zaključajte sve tri brave . Ujutru ću doći po vas ...

Tek kada je Baro izašao , razgledao je pažljivije jazbinu u kojoj se našao .

- Zgodno mesto za samoubice ! - pomisli i pobeže u televizijski ekran , iz koga su kuljale obojene slike .

Prve noći u New Yorku Arsen nije ni oka sklopio .

Gledao je do zore program , prebacujući se izgladnelo s jednoga na drugi kanal , sve dok mu se ne zavrte u glavi od boja , reči i stvari koje su mu nudile lepe , platinaste žene iz reklama .

Još se umivao posle brijanja kada mu zazvoni telefon .

Savetnik ga je čekao u holu .

Pola sata kasnije , stajao je u Parke Bernetu pred portretom " Devojčice sa lutkom " .

Po&dstroke;e za tragom razdražujuće nestrpljivosti koja ga je obuzimala , učini još jedan odlučan , dodatni napor da razume mutno osećanje , renio bi se bezrazložne , a neutešne tuge pred njenim ljupkim licem , i tada shvati da je , u stvari , ovoga časa siromašni ro&dstroke;ak izdaleka koji je stigao da poseti jedno dete predano na staranje strancima u tu&dstroke;ini . Tom detetu je dobro : ćuvaju ga i neguju , ima sve što mu je potrebno i ne žali se ni na šta , ali ostaje ipak neizbrisiv utisak da je daleko od svoje porodice i doma , svog malog sirotog mesta na obali jednog posve drugog mora .

Mala Kazilijanka , koja ga je , zbog položaja crnih zenica na sredini beonjača ( bio je to stari slikarski trik ) , gledala ma iz kog ugla Arsen posmatrao , kao da je nemo molila da je odvede kući . Verovatno bi se slično osećao da je nekim čudom ugledao Michelangelov " Poslednji sud " na zidu kakve fabrike u Detroitu ! Šta misle Italijani kad zateknu čempres u nekoj finskoj botaničkoj bašti , ili Laponci kad u rimskom zoološkom vrtu spaze belog medveda na veštačkoj santi leda usred avgusta ? Zašto bi se umetnička dela razlikovala od ljudi , biljaka i životinja , razmišljao je Arsen . I ona imaju svoje korenje u delima koja su im prethodila , i pupoljke iz kojih će tek nastati nova umetnost onih što dolaze .

Ne govori li , uostalom , tome u prilog i cena slika ?

Portret Valdemarove " Devojčice sa lutkom " , ovde kod Parke Berneta na Madison aveniji , gde najveći broj ljudi nije nikada čuo za Koziliju , a kamoli za njeno slikarstvo , vredeo je mnogo manje od lisnatog rama kojim je bio uokviren ! Početna cena , pisalo je u katalogu , iznosi samo sto osamdeset dolara , dok patinirani muzejski ram , sa mestimičnim tragovima izbledelih zlatnih listića , košta četiri stotine ! U Koziliji , ovo platno jednostavno ne bi imalo cene i ne bi se moglo ni prodavati ni kupovati , jer je važan dokaz da je tako mali narod uspeo da , i pored svega , odgoji , podigne i , naravno , kao što je već običaj , unesreći jedan istančan duh , koji je bio u stanju da na kraju duge golgote , smelo i prirodno , postavi ljubičasti ton plišane trake na kestenjastu podlogu kose i da čitavu tu slikarsku fugu završi neoskrnavljenom belinom dokolenica na pozadini hladne umbre . Ružičasta oaza devojčičinih kolena bila je pravo čudo ljupkosti i veštine !

Ovde , u New Yorku , to je samo jedna evropska slika više ! Zašto bi ih uopšte zanimalo Udinijevo platno ra&dstroke;eno u zakasnelom maniru neoklasicističke škole četrdesetih godina ? Jednostavno , bio je to samo još jedan u nizu bezbroja dokaza o uzaludnim nastojanjima evropskih došljaka da se nekako uklope u novi svet , koji nikada nisu uspeli da shvate niti prihvate do kraja kao svoj . Beznačajni podatak o promašenom artističkom životu i neostvarenoj karijeri , koja , evo , čak i posle smrti autora , jedva dostiže cenu od sto osamdeset dolara !

Arsenu se dešavalo nešto prilično neobjašnjivo ! Nije mogao a da ne primeti kako ga prvi put u životu ne zanima Valdemarova slikarska kuhinja - čitav niz opsenarskih trikova korištenih da se postigne utisak dubine . Kao da nije ni primećivao mekotu valera , smenjivanje hladnih i toplih tonova , kompoziciju i Udinijev slikarski rukopis , koji nije prekriven muzejskim sosom od damar-laka ; čitave površine nepokrivenog platna sa vidljivom tesksurom vlakana , gde se još nazire više puta brisani i nanovo postavljani crtež krejonom - ništa od svega nije mamilo njegov profesionalno dresirani duh ! Sve je to iščezavalo i gubilo se pred tom četverogodišnjom devojčicom i njenim , malo razmaknutim očima iza kojih se pojavljuje nagoveštaj neke velike usamljenosti i tuge . Bio je prikovan za krhku figurinu u svetloplavoj haljini od pliša , koja u svojim crnim lakovanim cipelicama sa srebrnom šnalom stoji tačno na ivici sveopšteg mraka , okrenuta zamirućoj svetlosti , trenutak pre no što sve prekrije konačna i neopoziva nesreća . U njemu se probudi davna , već zaboravljena zaštitnička nežnost starijeg brata , koji se uvukao u veštičinu kuću da izbavi svoju malu sestru .

Sad stoje i gledaju se , a taj susret pun privremenosti i neizvesnosti može da bude svakog časa prekinut nailaskom stranih , neprijateljski nastrojenih ljudi . Ne smeju da se dodirnu , ne mogu da govore , nisu u stanju ništa da preduzmu ... Izme&dstroke;u njih i njihovog rodnog doma je , kao u kakvom ružnom snu , ogroman olovni okean , koji treba preleteti ili preplivati ; njihov zavičaj je daleko , veoma daleko , a svukud naokolo su ravnodušnost , novac i račun , moć i opasnosti , carinici , policajci i mrtve koze ; hiljadu prepreka kojima su oboje nedorasli . Oči mu se napuniše suzama . Posle ko zna koliko godina , plakao je .

Na tom malom platnu bila je , poput kakve plemenite kore na tek prona&dstroke;enom eliksiru većite ljubavi , kristalizovana pigmentom , lanenim uljem i vremenom , suština onog najboljeg i najdragocenijeg što su njegovo ostrvo i njegov narod umeli da pruže istoriji kroz duh i prste svoga izabranika Valdemara Udinija , neka mu je pokoj duši ! Prema toj dirljivoj i poraznoj lepoti koja opčinjava svakoga ko poseduje ključeve šifre , izgledali su potpuno besmisleno , kao ispunjeni slamom i praznim zveketom reči , i Major i njegov Vojni savet ; čitava krivotvorena istorija pisana uvek od onih koji su pobe&dstroke;ivali .

Evo čoveka koji je od poraza umeo da naćini veličanstvenu pobedu !

Evo dela !

- Onda ? - dopre odnekud iz daljine unervoženi glas savetnika Bara . - Je li stvar prava ?

- Prava je .

- Kako znate ?

- Znam .

Baro je očigledno razočaran . Očekivao je rendgensku ekspertizu , infracrvene zrake ili ( u nedostatku nečeg ozbiljnijeg ) bar malo grebuckanja po uglovima portreta , gledanje kroz lupu , makar samo neku od onih zamršenih stvari o kojima je čitao u nedeljnom " New York Timesu " . Ništa od svega ! Ovaj čovek u očajno skrojenom i uflekanom odelu , koji mu se , inače , nije nimalo dopadao još od prvog trenutka kada ga je ugledao na aerodromu ( prepoznao je u njemu dah rodne Kozilije iz koje je imao sreću da utekne bar na četiri godine ! ) , došao je , stao pred portret i zaćutao . I sada tvrdi da je slika autentična , a jedva da je dotakao prstima . I to je sve ! Zar je zbog toga morao da putuje čak ovamo i potroši tolike državne pare , da bi samo procedio to svoje " znam " ?

- Pogledajte , molim vas , još jedanput ! upozori ga nervozno . - Vi nemate pojma šta su oni u stanju sve da falsifikuju ! Od dolara do soka od jabuka !

Arsen ga je gledao sa somnabulnom odsutnošću , kao neko ko se još nije probudio iz sna .

- Prava je - kazao je mirno - znam da je prava .

- Nećete verovati koliko falsifikata kruži Amerikom ! - demonstrirao je savetnik svoje poznavanje pokvarenog zapadnog sveta . Pouzdajete se samo u svoje osećanje ? Ne , oprostite , bez uvrede , ali je li vama poznato koliko trgovci slikama plaćaju ekspertize , pa se opet dešava da im neko podvali !

- Ja nisam trgovac - kazao je Arsen - i zato znam .

Bila mu je smešna sumnjičavost savetnikova . Zar bi se ikome isplatilo da potroši ceo život na savla&dstroke;ivanje te strašne i mukotrpne veštine da sa takvom lakoćom izraze najsloženija osećanja teskobe , straha i melanholije , da bi mu jedno ovakvo remek-delo završilo u Parke Bernetu sa početnom cenom od sto osamdeset dolara ? Smešno !

- Da li postoji neki pouzdaniji način ? - insistirao je Baro .

- Možemo da upotrebimo Picassovu metodu - predložio je Arsen .

- U čemu se sastoji ?

- Prinesite ogledalce usnama portreta : ako se zamagli - pravi je !

Valdemarova devojčica mu namigne :

" Nas dvoje znamo da sam prava ! "

Baro pre&dstroke;e ćutke preko svega .

Kao i toliki drugi njegovi zemljaci , savetnik , izgleda , nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je najveći kozilijanski umetnik Valdemar Udini pao na tako niske grane da ga prodaju za bagatelu , kao šezdeset i osmi eksponat na aukciji . Svi na Ostvru su se bili srodili još od malih nogu sa verovanjem da njegovo ime odjekuje kulturnim svetom ; da je jedan od retkih Kozilijanaca koji je uspeo da se nametne Evropi i Americi . E pa , na žalost , i Kozilija će jednoga dana morati da odraste i smogne u sebi dovoljno snage da proguta poraznu istinu : Valdemar Udini u Americi ne znači ništa ! Tačnije , znači još mnogo manje u Evropi , gde je savršeno nepoznat . Naravno , majka Kozilija , koja je od svojih sinova i kćeri očekivala samo da pobe&dstroke;uju , biće nezadovoljna kad to sazna , ako uopšte ikada i pristane da shvati i prizna sebi nešto slično .

Postavlja se samo jedno pitanje : da li je zbog toga što nije priznat ni u Americi ni u Evropi , Valdemar Udini manji umetnik ? Ne , nije . Isto je toliko velik kao i u slučaju da je nekim čudom dobio bronzani spomenik na najprometnijem njujorškom skveru .

Velik je , najveći je sam u sebi . Velik je onima kojima je potreban .

- Onda , ako ste sigurni kao što tvrdite ... - gledao je užurbano Baro na sat - ostaje nam još samo da u podne kupimo tu sliku . Ja , sada , na žalost , moram da vas ostavim ; imam neke obaveze !

Očigledno , nije imao nikakvih obaveza , ali izbegavao je da odvede svog zemljaka na piće , jer se od njega očekivalo da plati račun . Savetnik je na sve mislio .

- Ostaću još malo ovde ... - reče Arsen i vrati se devojčici sa lutkom .

Ali , čarolije je nestalo . Možda zbog toga što je već ispraznio sav osećajni naboj ili što ga je razbio Baro , tek , sa platna ga je posmatrala samo jedna devojčica i ništa više . Njena suština zatvorila se u sebe poput školjke .

- Ništa ne mari , opet ćemo se sresti ... - prošapta i iza&dstroke;e iz dvorane gde su bile izložene slike . Prošeta i kroz ostale sale , potpuno nezainteresovan za tepihe , kineske skulpture od žada , rimske medalje i engleske gravure konja i pasa .

Niz Madison aveniju duvao je vetar .

Pojeo je hamburger za pultom nekog malog bara i popio razvodnjenu američku kafu . Onda je pušio i gledao Ameriku kroz izlog .

Zauzeli su mesta u sedmom redu dvorane .

To je bila prva aukcija kojoj je prisustvovao u životu , pa je , naravno , bio uzbu&dstroke;en . Pokušavao je da razazna ko je me&dstroke;u publikom trgovac slikama , ko galerista , ko kolekcionar , a ko običan radoznalac . Više od toga šarolikog sveta , koji se , očigledno , već dobro poznaje odranije , Arsena je zapanjila brzina i jednostavnost sa kojom se sve dešava .

Na maloj pokretnoj pozornici u dnu prostorije , pojavljivalo se platno na slikarskom stalku ; licitator bi kazao redni broj dela u katalogu , ime autora i početnu cenu , a njegovi pomagači su budno motrili publiku i šapatom mu prenosili nadmetanje . Arsen nije uspevao ni da dobro pogleda reprodukciju u katalogu , a već bi se začuo udarac drvenog malja o pult - platno je bilo prodato gotovo bez reči , jer su se učesnici licitacije sporazumevali diskretnim znacima ; pokretima prstiju , namigivanjem i kimanjem glave . Kružna scena bi se okrenula za sto osamdeset stepeni i pred njima bi iskrsla nova slika . Sve se odvijalo u potpunoj tišini .

Kupci su se nadmetali čak i telefonima ! Dve lepuškaste devojke u diskretnim uniformama kuće dizale su slušalice i prenosile cene voditelju aukcije . Arsenovo romantično vaspitanje zahtevalo je za nijansu više poštovanja prema majstorima , čija su imena za njega bila svetinja , od ove hladne i korektne poslovnosti .

Mnoga njihova dela prodavana su rekordnom brzinom , bez mnogo cenjkanja i nadmetanja . Nije smeo ni da počeše nos koji ga je iznenada zasvrbeo . Jedan neoprezan pokret prema licu , mislio je , i kupiću Camillea Corota za pedeset i pet hiljada dolara !

Primetio je nekog debelog , masnog tipa , koji je izuo cipele i neprestano trljao nogu o nogu . Glavni licitator bi uvek najpre pogledao u njegovom pravcu kada bi se pojavila nova slika , na šta bi on samo kimnuo glavom ili jedva podigao dva prsta . Kupovao je remekdela kao da kupuje salatu , bez trunke uzbu&dstroke;enja ili radosti .

Jean Frančois Raffaelli ( 1850 - 1924 ) : " Sunčano šetalište " . Početna cena od osam hiljada dolara veoma se brzo pope na petnaest ; jedno vreme se obrtala oko te cifre , a onda je pokrenu sa mrtve tačke telefonski duel , koji sumu dotera na dvadeset i četiri hiljade dolara ! Debeljko podiže lenjo tri prsta u visini stomaka i Jean Frančois Raffaelli pripade njemu za trideset hiljada .

Re&dstroke;ali su se mali evropski majstori : španac Cordero , Italijan Vittorio Reggianini ; Franz Wilhelm Schiertz sa minuciozno slikanim grenlandskim predelom , Henri Fantin Latour - mrtva priroda sa čašom ... Otišla je za šest hiljada dolara ! Arsen se setio lekcije o Latouru . Zar se tako završavaju slavni životopisi , čija je razdoblja , ome&dstroke;ena važnim godinama što označavaju prekretnice u stilu , bubao napamet ?

Na ovoj pijaci na Madison aveniji ( umalo ne pomisli : stočnoj ! ) , važile su neke sasvim druge vrednosti od onih koje je on poznavao . Kao u nekom ciničnom padoku , smenjivali su se na sceni kod Parke Berneta veliki majstori , ludaci , zanesenjaci , romantičari , lirici udavljeni u alkoholu , danas zaboravljeni slikari a nekada u velikoj modi , bonvivani i tihi sveštenici svog zanata ... Prohujaše u magnovenju njihovi uzaludni životi , tragovi koje su ostavili iza sebe - i sve je to ovde imalo svoju ravnodušnu cenu , tačno odre&dstroke;enu kao i za bilo koju drugu robu . Bilo je nečega , za Arsena uvredljivog , u brzini sa kojom su kupovani , jedni u bescenje , drugi precenjeni , ali uvek bez ikakvog drugog merila osim nekog njemu nerazumljivog , trgovačkog .

Pošto su glavna dela , za koja je vladalo najveće zanimanje , bila prodana , dvorana se lagano praznila , a licitacija je sve više dobijala na brzini . Nastupi serija malih , istočnoevropskih majstora žanr-scena : Roman Kochanowsky , A . Wulkow , obojica Poljaci , Adolf Chwala , Čeh ...

Arsen je primetio i nekoliko svojih kolega . Bili su to istoričari umetnosti iz Istočne Evrope , koji su , isto kao i on , sedeli pokraj strogih konzularnih činovnika i pokušavali da kupe neke , za njih važne slike .

Elegantno se okrenuvši na sceni - Arsenu se činilo , mnogo ljupkije nego iko pre nje - na štafelaju se zaustavi redni broj 68 . Portret " Devojčice sa lutkom " . Valdemar Udini ( 1895 - 1957 ) . Vlasništvo privatnog kolekcionara , New Jersey . Početna cena sto osamdeset dolara .

Još jedanput u očima devojčice pročita nemi poziv za pomoć . Poznavala je jedino njega u gomili okorelih skupljača i trgovaca kojima je prepuštena . Nestade mu vazduha . Ruke su mu se tresle kao pomahnitale . Savetnik Baro , koji je već imao iskustva sa licitacijama u Parke Bernetu , gde je nekoliko puta kupovao tepihe i kristal , samo kimnu glavom .

- Prvi put , drugi put , treći put ... - odbrojavao je licitator prelazeći pogledom preko lica u dvorani .

U tom trenutku , devojka koja je držala otvorenu slušalicu na uhu , dade znak da je neko s druge strane žice popeo cenu na dvesta pedeset dolara .

- Trista ! - reče Baro .

- Trista pedeset ... - objavi licitator . - Prvi put , drugi ...

Savetnik podiže četiri prsta .

- Pet stotina dolara za " Devojčicu sa lutkom " Valdemara Udinija ! - izviknu novu cenu čovek za pultom .

Njihov nevidljivi konkurent , očigledno , nije škrtario . Arsen prestravljeno pogleda savetnika .

- Možda je samo blef ? - reče mirno ovaj .

- Kupi me za Koziliju ! - vrištala je devojčica sa pozornice . - Ne daj me !

- Sedamsto ! - ne izdrža Arsen .

- Polako ... - šapnu mu Baro . - Ne uzbu&dstroke;ujte se ...

Devojka pokraj telefona kimnu glavom i licitator objavi da slika u ovom trenutku košta hiljadu dolara ! Debeli čovek se sa zanimanjem okrenu prema Arsenu i Baru . Nije očekivao da će nepoznati kozilijanski slikar dostići ikada hiljadarku . Nešto se , izgleda , dešava ? Nešto u šta nije upućen .

- Hiljadu dvesta ! - reče tiho savetnik .

Očekivali su napregnuto odgovor iz bele slušalice , ali devojka ne dade nikakav znak . Prekinula je vezu . Protivnik je odustao .

- Kupljeno ! - viknu licitator , a Arsen se mogao zakleti da mu se devojčica sa lutkom nasmešila u znak zahvalnosti , pre nego što iščeze sa pozornice zamenjena " Husarom na konju " Jana van Chelminskog .

Sklopio je oči i skljokao se bez trunke snage u sebi na tapaciranu stolicu . Savetnik ga je drmusao za rame :

- Hej , je li vam dobro ?

- Umalo je nismo izgubili ... - promuca i otetura iz Parke Berneta , sudarajući se sa kupcima .

Kroz prozor Arsenove sobe na sedmom spratu hotela " Paradise " , videlo se ono što Evropljanin obično zamišlja i očekuje od New Yorka : haos nabacanih oblakodera u čijim su podnožjima , skljokane od starosti , trunule i tavorile niske zgrade . Kao da se neko preterano izraslo čedo džinova igralo zidanja grada , pa nasumice re&dstroke;alo svoje obojene kocke jednu na drugu bez ikakvog smisla , a zatim , oko te sulude gra&dstroke;evine , isplelo gvozdenu čipku požarnih stepenica . Za jednog Kozilijanca naviknutog od detinjstva na sklad ostrvskih gradova , koji su još u petom veku podizani po strogim planovima na temeljima grčkih i rimskih kastruma , pogled kroz hotelski prozor izazivao je nešto slično osećanju bekstva iz škole urbanističkih mera . Ovde , u New Yorku , izgleda , sve je moguće ! Uostalom , njega su zaista i podigla deca isterana iz skladnih evropskih gradova - remek-dela .

- Ali šta nas se sve to tiče ! - reče Arsen devojčici sa lutkom , koja ga je gledala prislonjena uz naslon fotelje .

Otkako je stigao sa aukcije , nije izlazio iz sobe osim što se jedanput spustio u hol , gde je nakupovao dovoljno cigareta iz automata , dva sendviča od pastramija i bocu sevn-apa . Proveo je noć u bunilu , budeći se svakih pola sata da popuši cigaretu i razgleda svoj njujorški plen . Osvetlio je devojčicu usmerenim mlazem iz male lampe sa noćnog ormarića i nije ju gasio preko noći , tako da je mogao videti a da ne napušta postelju .

New York ga ni najmanje nije privlačio . Za njega , koji se poput srednjevekovnog ritera nalazio na krstaškom pohodu u zemlji nevernika , bilo je važno jedino to da iz tu&dstroke;ih ruku izbavi ovo kozilijansko dete i vrati ga u zavičaj . Više nije bilo nikoga izme&dstroke;u njega i nje - mogao je do mile volje da dodiruje prstima površinu platna i žmureći prati vrhovima jagodica smenjivanje lazurnih površina i pasti . U tom susretu sa delom majstora kome je posvetio najbolje godine života , bilo je skrivenog , taktilnog uživanja , zbog koga po svim muzejima sveta i postoje tablice na kojima piše da je " zabranjeno eksponate dodirivati prstima ! "

Znao je da će " Devojčica sa lutkom " - neosporno , ključno Udinijevo delo - uskoro visiti na počasnom zidu u Zavičajnoj galeriji u Mimozi . Ovo je jedino vreme kad samo njemu pripada .

U deset sati zazvonio je telefon . Savetnik Baro se interesovao kada se vraća kući . Za nekoliko dana , odgovorio je . Kad je već u New Yorku , pokušaće da sazna nešto više o američkom periodu Valdemara Udinija . Imao je nameru da prona&dstroke;e kuću u kojoj je slikar proveo svoje poslednje dane , a i da fotografiše njegov grob .

- Ako vam nešto zatreba - ponudio se savetnik - možete slobodno da mi se javite od devet do pet , na Konzulat . Sliku obavezno stavite u hotelski sef , jer njujorški hoteli nisu sigurni ... Sve su to sami gangsteri . Što čovek ovde duže živi ...

Bio je u kupatilu i brijao se kad telefon ponovo zazvoni . Osim predstavnika svoje domovine sa kojim je maločas razgovarao , Arsen nije imao drugih poznanika u New Yorku . Sigurno je pogrešio telefonista na centrali , pomisli dižući slušalicu .

Ali nije bila greška . S druge strane žice dopirao je melodičan ženski glas , koji je pitao da li može razgovarati sa čovekom koji je juče kod Parke Berneta kupio Udinijev portret " Devojčice sa lutkom " ?

- O čemu se radi ? - upita Arsen .

- Morala bih da se na&dstroke;em sa vama , lično - kazala je žena . - Možete li da odvojite za mene pet minuta ?

Zatečen njenim glasom , u kome je bilo tihe molbe i mazne bolećivosti , ali i navike da joj se ispunjavaju sve želje , Arsen pristade i pokaja se istog trena , ali bilo je već kasno . Dogovorili su se da se na&dstroke;u u holu njegovog hotela za pola sata .

Pitao se ko je , i šta hoće od njega ? Ipak , očekivao je sa nestrpljenjem . Njen glas , naime , još mu je kolao po dubini ušne školjke , golicajući radoznalost .

Zaboravili su samo da se dogovore kako će se prepoznati !

Narednih pola sata Arsen je u svakoj lepoj ženi koja bi izašla iz okretnih vrata očekivao damu sa kojom je razgovarao telefonom .

Pošla je pravo ka njemu , kao da se oduvek poznaju . Sa njom je u plesnivi lobi uleteo i pramen vetra i na tren pokrenuo ustajali vazduh izme&dstroke;u prašnjavih tepiha i brokatnih tapeta natopljenih nikotinom bezbrojnih generacija hotelskih pušača . Spustio se sa visoke barske stolice i stao pred nju . Gledala ga je krupnim , malo razmaknutim očima , boje najtamnijih borovnica . U prvom trenutku Arsen nije ni primetio ništa drugo na njoj osim tih vlažnih očiju , koje su pozivale da se prema njihovoj vlasnici bude dobar i pažljiv . Izazivale su slutnju ranih zaljubljenosti , od kojih se već odavno bio potpuno izlečio .

- To sam ja - reče .

- Znam - kazala je .

- Kako ?

- Ne znam ...

Pripadala je onoj vrsti srećnih , minijaturnih osobica , kojima je nemoguće tačno odrediti godine . Pod izvesnim osvetljenjem mogla je da pro&dstroke;e kao neko ko ima dvadeset i pet , mada čovek ne bi pogrešio kad bi joj dao i deset godina više .

- Hoćete li me ponuditi kafom ?

Onjušila je vazduh poput rasne lovačke keruše i kazala da " zaista ne razume ljude koji mogu da stanuju na jednom ovakvom mestu ! "

- Zašto ? - upita Arsen .

Nozdrve su joj još podrhtavale . Lepo skrojene , blede , senzualne usne kao da su pozivale na dug i mek poljubac .

- Tako je nekako zagrobno ... - odgovori njegova gošća . - Ovo je zgodan hotel za samoubice !

" Otkud zna šta sam pomislio prve noći ? "

- Lep dan ! - prekinu ona tu temu , mešajući nervozno kafu .

- Nisam još bio napolju .

- Kažem to samo radi početka konverzacije ! - nasmejala se , otkrivši niz sitnih belih zuba , što joj ponovo promeni izgled . Menjala se iz časa u čas .

U njenoj odeći bilo je nečeg nelogičnog , tako da nikako nije mogao da joj odredi društveni položaj i poreklo . Preko izlizanog svetloplavog džinsa , čiji se porub parao i osipao na belim teniskim patikama , navukla je predugačak muški džemper , za nekoliko brojeva veći od mere koja bi joj pristajala . I to bi bilo u redu : Arsen bi je po tim oznakama kostima lako svrstao u neku ležernu umetničku profesiju , da se nije ogrnula kratkom vizonskom bundom prošaranom prugama , koja je , očigledno , koštala čitavo bogatstvo . Dodamo li tome tašnu od zgužvane kože sa pozlaćenom bravom - zabuna je bila potpuna ! Izvukla je iz nje paklo francuskih cigareta " Gitanes " . Dok je u tipičnom ženskastom haosu svoje torbe tražila zagubljeni upaljač , Arsen baci pogled na debeo svežanj novčanica .

- Da pre&dstroke;emo na posao - predloži pošto pripali cigaretu . - Koliko ste dali za onu sliku ? Hiljadu dvesta ?

- U pravu ste .

- Ustupite mi je za hiljadu i po , a ?

Ponovo je otvorila torbu i pokazala mu novac , osvrćući se plašljivo naokolo , da neko ne spazi njeno blago .

- Pogledajte - reče - sve sami keš !

- Šta vam pada na pamet !

- Zašto ? - začudi se ona . - Što se ustežete ? Ovo je , hvala bogu , zemlja gde sve ima svoju cenu . Free country !

- Nisam odavde - reče Arsen .

- A odakle ste ?

- Sa Kozilije .

Zenice joj se raširiše od iznena&dstroke;enja :

- Sa Kozilije ?

- Da - reče Arsen - i Udinijev portret za nas apsolutno nema cene ! - kazao je za nas ! - Na žalost , zadocnili ste ...

Džepna Venera je ćutala zagledana u okruglo jezerce crne kafe .

- Juče nisam imala sav novac ... - prizna snuždeno . - Jutros sam pronašla ostatak .

- Vi ste , znači , licitirali preko telefona ?

- Da .

- Ne bi vam pomoglo ni da ste imali ... - kazao je , ispunjen ponosom što iza njega stoji čitava jedna zemlja - Ostrvo .

- Kako mislite ?

- Išli bismo do kraja , ako treba , pa možda i dalje . Ta slika pripada Koziliji i visiće tamo , u Udinijevoj galeriji .

- A , tako ...

Bilo mu je odjedanput žao te minijaturne žene-djevojčice , što se upustila u neravnopravru bitku sa jednom državom , koju , evo , sada on predstavlja u New Yorku . Ličila je na razočarano dete kome su kazali da vrati lutku u raf , jer je preskupa za nju .

Pogledala ga je ispod senke svojih šiški , koje su joj nad očima pravile malu nastrešnicu .

- Mogla bih da na&dstroke;em još šesto dolara nastavila je da se poga&dstroke;a - ako biste me sačekali dan-dva ?

Osmehnuo se nadmoćno :

- Ne dolazi u obzir !

- Kazala sam to samo onako ... - reče uzdahnuvši . - Za svaki slučaj . Da me posle ne grize savest da nisam sve pokušala . Je li slika kod vas ?

- Jeste .

- U ovom hotelu ? - upita zabrinuto , kao da je ko doveo dete na mesto koje nije za decu .

- Da .

- Je l' bih mogla da je vidim ? - zastala je i dodala mazno : - Molim vas ...

Razmišljao je . Čega ima da se plaši ? Neće mu je oteti : Jači je od nje .

- Zašto da ne ?

Iz malog novčanika ukrašenog starinskim goblenom izvadlia je tri novčića i stavila ih na pult .

- Šta to radite ?

- Za moju kafu ... - reče .

Odgurnuo je rukom njen novac i dao dva dolara barmenu :

- Kod nas u Koziliji to nije običaj !

Gledala je u vrhove svojih izbledelih patika dok su se peli liftom . Primetio je da joj je kosa išarana prvim sedim vlasima .

Spustila se odmah na ivicu zgužvane postelje , ne obraćajući nikakvu pažnju na nered u sobi i oblak dima koji je lebdeo pod tavanicom . Zagledala se u portret . Izme&dstroke;u njih dve , kao da se istog časa stvorio fluid . Arsenu se učini da niko ne bi mogao da probije te nevidljive niti , pa odustade od ideje da pro&dstroke;e izme&dstroke;u žene i devojčice kako bi otvorio prozor da pusti dim napolje .

Ćutali su , a kada zausti da je nešto zapita , ona ga zaustavi podignutom rukom , pa je ostao da stoji kod vrata , ne znajući kako da se ponaša .

Najzad , njegova gošća duboko odahnu ;

- Imate li nešto žestoko ? - prenu se , pogledavši ga kao da se čudi otkud i on tu .

Nalio joj je u čašu dva prsta kozilijanske travarice . Iskapila je u jednom gutljaju .

- Šta je to ? - upita mršteći se .

- Naša rakija .

- Ah , to je znači to !

Seo je pokraj nje i posmatrao joj oštri profil na svetloj osnovi prozora , kao na nekoj medalji koju su sveže iskopanu doneli u njegovu galeriju na procenu .

- Nećete se ljutiti ako vas nešto upitam ? - reče , sipajući novu turu travarice u čaše .

- Videću , kad me budete pitali ... - odgovori ona snuždeno .

- Zašto vam je toliko stalo baš do ovog portreta ?

- Stvarno vas zanima ?

- Stvarno .

Kada mu se okrenula , lica su im bila blizu jedno drugom .

- Zato što je to moj portret - reče .

- Vi ste ... - promuca , upore&dstroke;ujući je sa slikom iz koje je devojčica nemo potvr&dstroke;ivala glavom .

Mala dama ponovo zaroni u svoju izgužvanu torbu i otuda posle kraćeg traganja , ćuteći , izvuče posetnicu na kojoj je finom zlatnom kapitalom bilo odštampano :

H . R . H . PRINCESS ZOE OF KOZILIJA

" Ako me neko zatekne sa njom u sobi , " paralisao ga je strah , " ne gine mi deset godina robije u kozilijanskim kamenolomima ! Ljudi su zatvarani i za manje stvari ; zbog kakvog pisma ili čak samo razglednice iz inostranstva . U mnogim slučajevima , bila je dovoljna i rečenica da su ljudi zatvarani i za manje stvari ; zbog kakvog pisma ili čak samo razglednice iz inostranstva , pa da čoveka pojede pomrčina ... "

A on je , već drugog dana boravka u New Yorku , uspeo da ostane sam u hotelskoj sobi sa jednom pravom princezom Kudelin , na nesreću princezom svoje sopstvene zemlje u izgnanstvu , čijoj je porodici , uključujući tu i buduća pokolenja - praunuke , čukununuke i čukun-čukun-čukununuke bio zauvek zabranjen povratak na kozilijanske obale ! U glavi mu se premotavao ubrzani nemi film u kome , začudo , on nije bio glavni junak . Video je iseljavanje svoje male porodice iz kuće na Trgu u Mimozi , prinudni rad u unutrašnjosti Ostrva , gde se skapava od sunčanice i kamene prašine , a i muke kroz koje će morati da mu pro&dstroke;e kćerka . Video je kako je tuku njeni drugovi iz osnovne škole . Čuo je kako ga bespomoćno zove da joj pomogne , pritešnjena u uglu učionice , a on ne može da stigne , jer je na robiji ili u Americi , svejedno .

Ustao je i dva puta zaključao vrata .

Stojeći tako sa jednom rukom na bravi , pogledao je minijaturnu ženu što može da donese nesreću svakom Kozilijancu koga sretne , a da čak ništa i ne učini - samo da postoji ! Poluispružena na njegovoj postelji , bila je potpuno nesvesna opasnosti u koju ga je gurnula . Razgledala je svoje detinjstvo na Udinijevom portretu , a blaga tuga senčila joj je sfumatom uglove usana i isturene jagodice .

Zurio je u njenu posetnicu koju je još držao u ruci , ne znajući šta da učini sa njom .

- Dajte mi to ! - zatraži princeza , i on joj je pruži .

Precrtala je energično perom H.R.H. PRINCESS , a zatim i ostatak - OF KOZILIJA , tako da na posetnici ostade samo njeno ime : ZOE .

Vratila mu je vizit-kartu , podvila noge pod sebe i podnimila bradu rukama .

Vreme je iznenada stalo .

Ma kakav pokret napravila , ma kako bila odevena , i ma koliko se prerušavala , ma gde da se nalazila , princeza Zoe je svuda i u svakom času kosila na svom bledom licu beleg duge kraljevske loze , što vuče poreklo iz magle legendi i predanja , punih ratova , ubistava , pokolja , zavera , trovanja i prevrata , nasilja i izdajstava - ludi plamen plahovitog karaktera Kudelina , što je menjao istoriju i geografske karte , pomerajući svojom strasnom pohlepom i gramzivošću , kraljevski nezajažljivom megalomanijom , granice poseda u krvi i dimu .

I sada , dok je prekrštenih nogu , podnimljena , sedela na ležaju jedne bezlične hotelske sobe , mirno i pomalo utučeno , ispod tog prividnog spokojstva svetlucao je žar nekog davnog požara pod pepelom duge dekadencije istrulelog porodičnog stabla .

" Oni se već ra&dstroke;aju poraženi i u izgnanstvu ... " - pomisli Arsen .

I u izlizanim farmerkama i širokom , razvučenom džemperu , Zoe je zadržavala nešto od kraljevske mirnoće . Kao da je bila ogrnuta nevidljivim plaštom neke izdvojenosti iz puka . Nije slučajno pomislio na staru kozilijansku medalju ! Tu istu oštru siluetu visokih jagodica i malo povijenog nosa , sličnog ranim grčkim skulpturama , Arsen je sretao na starom kozilijanskom novcu . Njena prabaka , Zoe II , koja se zakalu&dstroke;erila i postala svetica , njena baka - Teodora , čuvena zbog orgija sa konjičkim oficirima ; njena majka , ubijena u atentatu 1940 . namenjenom njenom ocu , kralju Kozilije , Nikolasu Kudelinu Četvrtom - imale su taj isti , ponosni i odsutni aristokratski izraz , pun skrivene čežnje za ljubavlju .

Bila je princeza - jedan od poslednjih izdanaka već izumrle ljudske vrste ; slučajno preživeli primerak u doba sveopšte prosečnosti i demokratske konfekcije .

Arsen se osećao kao arheolog koji je iznenada , na nekoj plaži za vreme letovanja , ugledao dinosaurusa kako izlazi iz mora .

- U kom ste znaku ro&dstroke;eni ?

- Riba - reče Arsen .

- Znala sam - kazala je princeza - i ja sam riba .

- Nije pitanje za jednu damu - reče Arsen . - Ali , koje godine ?

- Trideset osme - reče princeza . - A vi ?

- Trideset osme .

- U martu ?

- Devetog marta - reče Arsen .

- Oh , bože ! - spustila je glavu na njegovo rame i zažmurila , a kada posle nekoliko trenutaka ponovo otvori oči , ona reče : - I ja sam ro&dstroke;ena devetog marta . U šest po podne . Osetila sam to čim sam te ugledala !

Astrološka privlačnost spoji ih takvom silinom da nisu stigli ni da maknu prstom . Zaboraviše potpuno da ih deli kazna ; zaboraviše ko su - najzad , pronašli su se na svetu !

Ugledali su u isto vreme prvi put nebo nad Mimozom : princeza iz Rezidencije a Arsen iz skromnog iznajmljenog stana svog oca , profesora klasičnih jezika . Izrasli su im u isto vreme prvi zubi , zaradili su istog leta prve ožiljke na kolenima , zabrinuli se iste godine zbog prvih sedih . Stara bajka o pastiru i princezi blesnula je tako ponovo jednog vetrovitog njujorškog dana u hotelu " Paradise " , na obali novog sveta , gde sve ima svoju cenu i gde je sve moguće opipati i kupiti , u zemlji koja još nije stigla da proživi i odboluje svoje priče iz klasične starine .

" Šta da radim ? " - pomisli , ne primećujući da za ruku drži jednu pravu princezu .

Princeza Zoe ( na grčkom , Zoe znači život ) došla je na svet posle dvesta pedeset i tri godine vladavine dinastije Kudelina . Njeno ro&dstroke;enje obeleženo je velikim vatrometom sa platoa ispred Rezidencije . Tom prilikom pirotehničar iz Barija izgubio je tri prsta i levo oko . Vatromet , koji je dve godine kasnije priredila eskadra italijanskih bojnih brodova , koštao je mnoge Kozilijance i prstiju i glave . Kralj Nikolas Kudelin Četvrti pobegao je u švajcarsku , u koju je inače , još pre rata , bio izvukao najveći deo svog privatnog kapitala . Njegov regent , general Drman Sopilo , uspeo je da od pada Italije 1948 . jedno vreme zadrži prividnu nezavisnost Ostrva , i pored invazionih britanskih trupa koje su ga zaposele 1944 . godine , ali ga je zbacila grupa progrčki orijentisanih oficira , koju je predvodio pukovnik Spiros . Kralj je povremeno navraćao u Mimozu . Veći deo godine provodio je na Azurnoj obali , takmičeći se u jedrenju . Izme&dstroke;u 1947 . i 1960 . Kozilija je imala nešto slično parlamentarnoj demokratiji - dinastija Kudelina služila je više u dekorativne svrhe , radi turista . Pred Rezidencijom se smenjivala slikovito odevena straža , a svakoga dana u sedam po podne pucao je sa tvr&dstroke;ave top . Mnoštvo usitnjenih gra&dstroke;anskih i seljačkih stranaka , od kojih ni jedna nije uspevala da privuče većinu glasova , dovele su Ostrvo na rub propasti . Ne kaže se uzalud : koliko Kozilijanaca - toliko partija ! štrajkovi , privredne krize , politička ubistva , kidnapovanja i ucene , diverzije i svakodnevne eksplozije bombi po redakcijama listova , zapretili su gra&dstroke;anskim ratom . Predvodeći grupu majora iz garnizona na jugu Ostrva u Svetoj Basi , istorijskim maršem , Mimozu je zauzeo Major Saracen , inače sin siromašnog ribara . Kralj je odjedrio svojom jahtom ka grčkim vodama . Ukinut je parlamentarni sistem , a uvedena privremena vladavina Vojnog saveta , koja , evo , traje već sedamnaest godina .

Princeza Zoe sa svim tim nije imala nikakve veze , jer je od svoje druge godine živela u švajcarskoj i Velikoj Britaniji . Sa Kozilijom je jedino vezivala zabrana povratka , koja je obuhvatala čitavu porodicu Kudelina . Povremeno , o nju su se otimale emigrantske partije rasute po svetu , želeći da pomoću njenog imena naprave politički kapital . Odbila je i leve , i desne , i umerene , i radikalne , i plave , i crne , i mlade , i konzervativne . Posle izvesnog vremena digli su ruke od princeze i smatrali je pravom ilustracijom degenerisanja kraljevskih porodica , držeći da je ništa drugo ne zanima do me&dstroke;unarodnog džet-seta . U rubrici " Zanimljivosti iz sveta " , novine su s vremena na vreme objavljivale vesti da se princeza Zoe od Kozilije ponovo udala . Prvi put za automobilskog asa Lea Adama , drugi put za Dominga Menciju - latinoameričkog milijardera , treći put za britanskog glumca Montyja Parkera .

Princeza je , činilo se , potpuno otpisala Koziliju , na koju je podsećala jedino njena titula na posetnici .

Arsen je bio prvi Kozilijanac sa kojim je razgovarala u poslednjih trideset i sedam godina , ne računajući svoju užu porodicu .

Izvukla je ruku iz njegove šake i popravila frizuru pred ogledalom na vratima rasušenog ormara .

- Onda , zbogom , dušo ! - mahnu svojoj maloj dvojnici na portretu . Dodirnula je Arsena . Hvala ti što si mi dozvolio da vidim sliku . Ne znaš koliko mi je to značilo .

Strah od susreta sa princezom kod Arsena zameni panika da je više nikada neće videti . Produžiti bajku pod svaku cenu , makar za jedan sat , bilo je sve što je želeo tog časa . Čovek ipak ne sreće svoju princezu svakog dana ! Uostalom , zar nije New York najveći grad na svetu ? Ko će ga videti sa njom ?

- Da ručamo zajedno ? - čuo je sebe kako predlaže svojoj gošći .

Oklevala je . Zatim je izvukla rokovnik iz torbe i pregledala svoje termine :

- O.K. - reče . - Mogu li da se poslužim telefonom ?

Dok je , pretvorena u poslovnu lažljivicu , veoma brzo i vešto odga&dstroke;ala i premeštala svoje obaveze , raskrčujući subotnje popodne za druženje sa njim , Arsen se pitao šta da uradi sa dragocenim platnom . Nije mu se ostavljalo u hotelskom sefu - pokazao bi pred princezom oprez nedostojan jednog ovakvog izuzetnog trenutka . Kao da mu čita misli , Zoe predloži da neuokvireno platno sakriju iza velike reprodukcije akvarela Johna Marina , koja je krasila čelni zid sobe . Učiniše tako . On je skidao Johna Marina , a ona držala svoj portret u naručju . Pogleda još jedanput sliku izbliza i uzdahnu :

- A baš sam mirno živela poslednjih meseci ... Gde hoćeš da ručamo ?

Pripadala je onoj vrsti osoba koje moraju da dodiruju sagovornike kad im se obraćaju , kao da im reči teku kroz jagodice prstiju , a ne kroz usne .

- Bilo gde - reče Arsen . - Svejedno mi je .

Princeza se na ulici smanjila na veličinu Palčice . Položio joj je zaštitnički ruku preko ramena . Kao da je čitava stala u njegov dlan .

Iznenada , on oseti potrebu da je štiti .

Ručali su u gradu , u Houston Streetu kod " Ballata " .

Zoe je naručivala jelo , a Arsen razgledao sumanute plakate Andyja Warhola i Rauschenberga . Nisu ličili ni na šta što je video ranije .

" Ballato " je bio prepun svetlokosog mladog sveta , koji je tek napustio postelje radi subotnjeg " branča " . Posmatrao je sa zavišću srećne parove što su do pre pola sata vodili ljubav , a sada se raduju doručku-ručku i prave planove kako da utucaju poslepodne .

Kako je odjedanput sve postalo jednostavno ! Ljubav , sunčana strana ulice preko puta i zidovi od crvene cigle sa kojih se ljušte stari afiši , život , sve . Njegova rodna Kozilija izgledala mu je daleko . Video je njene obrise na karti ; senka ukletog galeba u letu , pala na modru osnovu Sredozemlja .

U ovo doba dana , u ostrvskim kafanama sede samo muškarci . Odeveni su svečano u bele košulje i crna odela . Na stolu : obavezna travarica , kozji sir , masline i subotnje izdanje " Glasa Kozilije " . Nigde ni jedne žene ! One spremaju ručkove i čekaju muževe da se vrate teškim dostojanstvenim korakom , koji govori o tome da su neprikosnovene glave porodice . Deca će još sa ulice zavikati : " Otac dolazi ! " Tek tada će baciti pirinač u ključalu supu , da se ne raskuva a da ipak ne ostane suviše tvrd . Gledajući njujoršku mladež oko sebe , video je subotnju Koziliju na temeljima straha . Deca se plaše majki , one dršću pred muževima , ovi se boje svojih očeva - svi zajedno Majora , koji sve vidi iz svoje rezidencije . Da li je uopšte moguće živeti bez straha ?

Princeza je za sebe naručila samo zelenu salatu , a njemu je predložila da proba omlet specijalitet kuće . Pili su Bloody Mary , kao i ostali . Gledajući je kako gricka listove salate , pomisli da se hrani kao zec . Slušao je kako mu govori o svojim neuspelim pokušajima da nabavi bilo šta što je vezivalo za kraljevski predživot u Koziliji . Makar kakav dokaz da je nekad zaista bila princeza !

Posljednji put , bio je u pitanju jedan plavi tepih iz njene dečije sobe , koju je delila sa bratom , princom Andreasom . On sada živi u Antibesu , na imanju njihovog oca , što ga je dobio posle parnice protiv nje - ro&dstroke;ene sestre ! Taj ćilimčić nije bio nikakav raritet , ništa posebno - dosta čest primerak persijanera za klanjanje u džamiji , uostalom , ne baš u sasvim dobrom stanju , a pojavio se na licitaciji kod " Druckmanna " pre pet godina zajedno sa nameštajem i slikama iz zaostavštine njene tetke , koja je umrla u Bostonu .

- Baš sam želela da ga dobijem natrag ! - poveravala mu se princeza . - Ta plava boja je , inače , prva stvar koje se zaista sećam u životu . Verovala sam da ću jednoga dana poleteti na njemu iznad Mimoze ...

Veliki okršaj kod " Druckmanna " nije mogao da razume niko sem princeze i njenog brata princa Ardreasa . Za tu priliku doleteo je čak sa juga Francuske . Sedeli su , pričala je Zoe , na suprotnim krajevima dvorane i borili se za plavi komad svoga djetinjstva . " Andreas nije loš čovek , samo je slabić koga žena tera na sve te stvari , jer obožava novac ! " - kazala je princeza . Zbog nje i ne govore jedanaest godina . A na svetu imaju samo jedno drugo ! Nikoga više . Siroti Andreas ! Nabijali su , dakle , cenu tepihu koji se prodavao za trideset i pet dolara , a ubrzo , zahvaljujući njihovoj tvrdoglavosti , dostigao vrednost od osam hiljada ! Niko nije mogao da razume šta to tako vredno nalaze u jednom izlizanom ćilimčetu , koji bi u najboljem slučaju mogao da posluži kao prostirka za psa . Na osam hiljada , Zoe je odustala - nije više imala ni centa i tako je plavi tepih odleteo na Azurnu obalu . Bila je to pozna osveta brata , kome je , kada su bili mali , samo pokatkad dozvoljavala da posedi na njenom letećem ćilimu .

- Ne znam šta bih sve dala samo da ga imam ! - ponovi Zoe . - Mislim da mi se ne bi moglo dogoditi više ništa ružno u New Yorku kad bih samo minut posedela na njemu ! Taj slučaj me je načeo . Znala sam da neću dobiti ni svoj portret , ali , shvataš , morala sam da učestvujem , da se borim ...

Princeza mu je otkrila da što je starija , to češće misli na Koziliju .

- Čudno ? - kazala je . - Nekada bi prošlo po dve-tri godine a da i ne pomislim na Ostrvo ! Ali , otkako sam prešla trideset i petu , mislim na Mimozu svakog dana . Šta se to dešava sa mnom ?

Pogledala ga je kao da od njega traži pomoć za neku nepoznatu , neizlečivu bolest koja je napala :

- Možda sam počela da starim ? Da tražim korene ? Poreklo ? To je tako čudno ! Mogu da otputujem bilo gde - samo ne tamo gde sam ro&dstroke;ena . Možda baš zbog toga ne prestajem da mislim na Rezidenciju , na sve one duge mračne hodnike , vrt , kuhinje i štalu za tatine konje . Ponekad je to zaista neizdržljivo ! Pitam se šta tamo imaju protiv mene ? Razumem da su sa mojim ocem imali neraščišćene račune , ali on je mrtav . Šta sam im ja kriva ? Imala sam samo dve godine kada smo napustili Ostrvo . Pre nekoliko godina napisala sam pismo Vojnom savetu . Molila sam ih da mi dozvole da posetim Mimozu , makar samo izme&dstroke;u dva aviona . Nisu mi uopšte odgovorili ...

Arsen se setio uvodnika na prvoj strani " Glasa Kozilije " , koji je bio posvećen toj temi i koji je u maglovitim aluzijama govorio o tome kako " propala aristokratija želi da se vrati na Koziliju , gde će je uvek čekati samo jedan odgovor - ne ! Jer , Koziliji , koja danas pliva u prosperitetu , služeći kao primer narodima na jugu i severu Mediterana , više nisu potrebne teniske šampionke i nemoralne princeze ... " Patetično intonirani uvodnik na pet stubaca niko u Mimozi nije sasvim razumeo . Naga&dstroke;ali su danima šta se krije izme&dstroke;u redova .

Daleko ostrvo lebdelo je poput prokletstva iznad njihovog stola u " Ballatu " , dok su spolja izgledali isto onako srećni kao i ostali parovi u rano subotnje poslepodne . Arsen je osluškivao veseli žagor gostiju . Ponegde bi prsnuo zdrav i srećan smeh . Jedini su on i Zoe bili tamnokosi . Učini mu se da sedi me&dstroke;u ljudima sa neke druge , plave planete . Ro&dstroke;eni od očeva došljaka , bili su potpuno operisani od nostalgije . Da li bi uopšte shvatili postojanje nevidljivih spona kojim ih je vezivala daleka Kozilija ? Ne bi se iznenadio kad bi ih iznenada stavili pod stakleno zvono i počeli da izučavaju kao dva slučajno preostala bacila iz Starog sveta , koji u sebi nose zarazu staromodnih i prevazi&dstroke;enih osećanja , kao što su nostalgija , bezrazložna tuga , inat , čežnja za nebesko plavim tepihom za klanjanje iz dečije sobe ...

- Zavidim im - kazao je princezi . - Izgledaju srećno ...

- Ne brini se za to ! - rekla je . - Svako plaća neku svoju cenu . Imaju i oni svoje probleme .

- Ipak , čini mi se da se toliko razlikujemo . Strah me je da nas ne nabodu na iglu , kao dve čudne bube , i ne stave u vitrinu ...

- Više mi odgovara da budem leptir !

- Leptiri žive samo jedan dan ?

- Ali zato bar lete .

Posle su lutali po Sohou i nasumice ulazili u galerije , kada bi im se nešto svidelo kroz izlog . Smejali se šašavoj izložbi Don Flavina koji je kod " Heiner Friedricha " , u potpuno praznoj dvorani golih zidova , postavio samo dve baterije fluorescentnih cevi . Žuta i ljubičasta svetlost mešale su se na sredini dvorane i to je bilo sve . Kupovali su luckaste razglednice u nekoj maloj knjižari u podrumu . Princeza je kupila srce za Dan Valentina ; Arsen - fotografiju iseljeničkog broda što pristaje uz njujorški dok .

Sedeli su u kafeu " Regio " u Bleecker Streetu , okruženi decom koju su roditelji izveli u subotnju šetnju . Jeli kolače sa jagodama i šlagom i pisali razglednice . Princeza je poslala sama sebi srce . Arsen je želeo da se javi profesoru Kuzenu , ali bojeći se da mu ne napravi neprilike , odustao je i iscepao razglednicu .

- Oprostite - reče stari kelner , kome je Arsen ostavio neuobičajeno visoku napojnicu . Čuo sam da govorite grčki .

- To nije grčki - ispravi ga . - Govorimo kozilijanski .

- Ah , znam - kazao je kelner - Sicilija ! Imamo ih dosta ovde u New Yorku , u Maloj Italiji !

- Kozilija ! - ponovi Arsen . - Mi smo sa Kozilije .

- Korzika ? Zar to nije isto ?

- Ne , to je drugo .

- Spelujte mi , molim vas !

- K o-z-i-l-i-j-a .

- Kako sam glup ! - lupi se kelner po čelu . - Kozilija , pa da ! To je ono ostrvo gde se stalno sva&dstroke;aju Grci i Turci ?

- Mislite , Nikozija ?

- Pa da ! Nikozija ! - bio je srećan što je najzad uspeo da odredi zemlju svojih gostiju .

- Nikozija je na Kipru ! - gubio je Arsen živce . - A Kozilija je potpuno drugo ostrvo na Mediteranu . Posebna država , razumete ?

- Možete li mi ostaviti komad vašeg novca ? - zamoli ga kelner . - Imam zbirku ...

Arsen je u džepu pronašao jednu zaostalu kozilijansku liru sa likom Majora Saracena i poklonio je kelneru . Zauzvrat , ovaj mu napuni džep šibicama kafea " Regio " .

" Dolazim sa ostrva koje ne postoji ! " - mislio je dok su šetali Greenwich Villageom . " Vekovima na njemu žive nepostojeći ljudi . Ne postoji ni istorija , ni književnost , ni filozofija ništa ! Sve naše muke bile su uzaludne , jer mi , u stvari , uopšte i ne postojimo nigde , sem u našoj sopstvenoj visokoj uobrazilji o sebi samima . I ne postoje mučenja kroz koja smo morali da pro&dstroke;emo ; ni ljubav koju smo osećali za svoju domovinu - za najveći deo ove planete ništa ne postoji što je naše . "

- Nemoj to uzimati suviše srcu ... - tešila ga je princeza . - Ja sam se već odavno navikla da ne znaju za Koziliju . Uostalom , da li ti znaš koji je glavni grad države Colorado ?

Priznao je da ne zna .

- A Colorado je veći od Kozilije bar nekoliko puta !

Sve je više osećao razliku u vremenu koju nije želeo da prizna New Yorku , smatrajući to izvesnom razmaženošću svetskih putnika . Leteći na zapad preko okeana , zaradio je šest sati . Od uzbu&dstroke;enja nije spavao već dve noći i dva dana , pa se sada to produženo i neprospavano vreme nakupilo , tražeći svoje . Kapci su mu se lepili od umora i sna , a telo bi mu s vremena na vreme protresla groznica . Činilo mu se da mu lice gori . Usne su mu bile spržene nikotinom američkih cigareta , koje nikada ranije nije pušio . Nalazio se u totalnom nesporazumu sa okolinom . Njujorški prizori su se maglili i mutili , kao da je le&dstroke;ima priljubljen uz zavitlani zid smrti , u cirkusu . Spolja gledano , sve je bilo potpuno realno i razumljivo , ali pomereno vreme činilo je da budan sanja .

U njemu su zavijali ostrvski psi . Čuo je šum noćne plime kako preliva kamenu rivu u Mimozi .

- Koliko je sati ?

- Pet .

" Dok je njima dan , u meni traje kozilijanska noć ... I biće uvek tako ! "

Poželeo je da negde popije jaku duplu kafu , da se rasani .

- Ja ću ti je skuvati ! - predložila mu je princeza . - Imam kod kuće automat za espreso ...

Kazala je da stanuje u blizini , pa su krenuli peške kroz spletove uličica Greenwich Villagea . Zapanjilo ga je koliko New York malo liči na sebe iz filmova ! Umesto oblakodera , od kojih se nije videlo nebo i " gde je čovek tako izgubljen i sam kao na samom dnu nekog džinovskog kanjona , u kome usred dana gore sijalice . " - kako su to lepo opisivali kozilijanski dopisnici , prolazio je pokraj kućeraka , ne viših od onih u Mimozi .

Princeza je otključala vrata na jednoj veoma uskoj zgradi , u Charlton Streetu . Ušli su u njen studio , čiji su stražnji prozori , od tavanice do patosa , gledali na minijaturni vrt . Nasred vrta raslo je Arsenu nepoznato zimzeleno drvo , široke , lisnate krošnje . Vrt je bio ogra&dstroke;en belim zidom uz koji se peo bršljan . Prostorija u kojoj se našao bila je prekrivena čupavim belim sagom , gotovo bez ikakvog nameštaja , osim prostranog francuskog kreveta oko koga su ležale gomile knjiga . Izuzimajući toaletni stočić sa tri ogledala , zatrpan kozmetikom , i pletenu fotelju od pruća , u ovoj beloj oazi , čije je prazne zidove ukrašavao jedino tanki crni krst , sve ostalo što je potrebno za život ležalo je po tepihu . Televizor , gramofon , razbacane ploče , " New York Times " i dva bela telefona . Beli kineski lampion umesto lustera , bela indijanska asura kojom je prekriven krevet , male bele kamene glave sa Devičanskih ostrva na prozirnom staklenom stolu - sve je , uglavnom , bilo belo , sem princezine tamne kose i očiju . I sve je u toj sobi odisalo besprekornim ukusom i elegancijom , postignutom , čini se , bez ikakvog posebnog napora .

Samo je nešto remetilo ovu istančanu belu harmoniju ! Sa vrha belih zavojitih stepenica spuštale su se u kaskadama gomile raznobojnih balona , uznemirenih promajom koju su Arsen i princeza napravili otvorivši vrata .

- Odakle ti ? - pitao je Arsen .

Zoe se nasmejala :

- Ne znam ... - rekla je . - Kad sam se jutros probudila , zatekla sam punu kadu , gore , u kupatilu ! Počeli su da kuljaju niz stepenice kao ludi ... Šta da radimo s njima ?

Baloni su se muvali oko njihovih nogu . Odlučiše da ih se reše . Zapalili su dve cigarete i počeli da ih uništavaju žarom . Uskoro više nije bilo ni jednoga .

Princeza je kuvala kafu u maloj čajnoj kuhinji , što je podsećala na brodsku kabinu . Bila je sva opremljena ukradenim stvarima sa putovanja ; od pribora za jelo do čaša i pepeljara . Arsen je stavio na gramofon Mozartov Koncert za flautu i orkestar u G-duru .

Kada se posle desetak minuta njegova domaćica vratila sa dve prozračne šolje , koje je iznutra zapljuskivala kafa a spolja morski talasi nepoznatog kineskog keramičara , on je već duboko spavao , sklupčan na belom sagu pokraj gramofona .

Pokrila ga je asurom i gledala kako duboko diše , kao dečak izmoren igrom , posle napornog dana . Izgledao joj je tako dirljivo i smešno u svom demodiranom mrkom odelu i žutim cipelama . Bio bi gotovo lep da se drukčije obuče ! Oseti nežnost prema slučajno prona&dstroke;enom vršnjaku . Zar nije prevalio ogroman put iz starog kraja , čak preko okeana , da bi pronašao njen portret i vratio ga u njihovu zajedničku domovinu , iz koje je , na žalost , zauvek izbačena .

Bilo joj je žao da ga budi .

Presvukla se , našminkala i izašla na prstima iz studija .

Čekale su je večernje obaveze . Najpre večera kod " Regine " sa važnim ljudima iz " Voguea " , a onda otvaranje izložbe Sola Lewitta u Muzeju moderne umetnosti .

Konceptualista Sol Lewitt nije izložio ništa što bi makar malo podsećalo na slikarstvo . Švrljao je običnom olovkom po neprikosnovenim zidovima Muzeja , me&dstroke;u kojima se muvao zbunjeni njujorški krug ljubitelja i poznavalaca .

- Vi me podsećate na dete koje uništava sobu svojih roditelja ! - kazala je Solu Lewittu , kome su je predstavili .

- Napokon jedna pametna misao večeras ! - odvratio je Lewitt .

Naredna tri dana njena slučajna opaska kružiće po njujorškim salonima .

Usput je uredniku kulinarske rubrike " Harpers Bazaara " izdiktirala tri recepta za dijetalne salate bez posledica , i primila za to ček na dvesta pedeset dolara .

U baru hotela " Carlyle " na Madison aveniji , gde su je odveli neki prijatelji , slušala je kako Marian McPortland venčava debisijevski svetle akorde " Odblesaka na vodi " raskošnim džez-varijacijama . Prepustila se svetlucavim slapovima što su izvirali ispod prstiju stare pijanistkinje , prateći jednim uhom razgovor za stolom . A sve to vreme bila je gotovo srećna . Kao da je čeka neki dragocen , potpuno bezrazložan poklon .

Nije li tome bio uzrok onaj sanjivi Kozilijanac , kome čak nije zapamtila ni ime ?

Obično je uveče , pre svojih izlazaka , ostav ljala upaljena sva svetla ; plašila se povratka u mrak . Prvi put posle mnogo godina , ona ih je pre polaska pažljivo pogasila . Neko je najzad čeka kod kuće .

" Krajnje je vreme da nabavim jazavičara , " pomisli .

Mozartov ada&dstroke;o u izvo&dstroke;enju Jean-Pierrea Rampala - vlati trave na bolesnom vetru vrteo se po ko zna koji put . Zaboravila je da isključi automatski pik-ap .

Njen kozilijanski podanik još je uvek spavao kao nevinašce .

Probudila ga je , pošto mu je bila pripremila obilatu salatu od mladog graška sa sitno seckanom šunkom i sirom . žvakao je poluspavajući . Grašak mu se kotrljao sa viljuške .

Nije imala srca da ga izbaci iz kuće u dva sata posle ponoći . Ko zna bi li uopšte umeo da zaustavi taksi u ovo vreme i prona&dstroke;e svoj hotel u gornjem gradu ? Plašila se da ga samog pušta pod zemlju , u metro .

- Možeš spavati ovde ... - kazala je posle kraćeg razmišljanja .

- Gde ? - upitao je bunovno .

Pokazala mu je svoj široki krevet i otišla da se okupa .

- Sa koje strane spavaš ? - doviknuo joj je u kupatilo .

- Sa one gde su telefoni ! - odgovorila je kroz dobovanje tuša .

Uzeo je zrno graška iz zdele i stavio ga ispod madraca s njene strane ležaja .

Kada se spustila iz kupatila na vrhu stepenica , ogrnuta dugom kućnom haljinom od belog frotira ( reklamni poklon robne kuće " Saks " za koju je povremeno radila ) , on je još uvek sedeo na ivici postelje u svom nemogućem odelu .

- Nemam pidžamu ... - priznade kao krivac .

- Spavaj bez nje ... - kazala je . - Meni ne smeta . I ja spavam gola .

Arsen se stidljivo uvukao ispod električnog pokrivača , prekrivenog stotinama leptira .

- Da se dogovorimo ? - kazala je princeza . - Ustupam ti polovinu kreveta i ništa više ! Ti si moj veliki brat iz Mimoze i bićeš dobar dečko , zar ne ? Nadam se da nećeš zloupotrebiti poverenje ? Ne volim da se rvem u ovo doba ... O.K. ?

- Ne smem čak ni da pokušam ? - upita je . - Reda radi ?

- Ne - kazala je . - Možeš da slušaš svog Mozarta koliko želiš . Meni ne smeta ... Laku noć !

- Hej ! - pozvao je posle izvesnog vremena .

- Mogu li da pušim u tvom krevetu ?

Ona nije odgovorila . Spavala je duboko .

- Laku noć , visočanstvo ! - reče za svaki slučaj tami po kojoj su lepršali leptirovi .

Ali , pred jutro , došlo je do incesta izme&dstroke;u novog brata i sestre .

Princeza Zoe , koja nije bila navikla da preko cele noći deli svoj krevet , odvukla je čitav pokrivač na svoju stranu , umotavši se u njega kao mala mumija . Arsena je probudila hladnoća jer su spavali pokraj otvorenih prozora . Odmotavajući princezu , da nekako do&dstroke;e do dela pokrivača koji mu je pripadao , iznenada otkri njeno toplo , čokoladno telo .

Vodili su ljubav bez reči i bez poljubaca , dugo i kroz san , u mutnom jutru što je stizalo kroz krošnju stabla u vrtu .

- Trebalo je da znam , da se nećeš držati reči ... - prebacila mu je Zoe .

- Da odem ?

- Oh , ne ! Kako je dobro imati te pokraj sebe ujutru ... - uzdahnu , priljubivši se još čvršće uz njega .

- Koliko sam samo morao da poljubim žaba dok tebe nisam sreo !

- Zašto si ljubio žabe ?

- Za svaki slučaj .

- Stvarno ?

- Kad god bih uhvatio neku !

- Zbog čega ?

- Nikada se ne zna kada će se jedna žaba pretvoriti u princezu !

- Ti si prvi Kozilijanac sa kojim ovo radim ! Znaš li to ?

- Je li ti bilo lepo ?

- A tebi ? - odgovorila je pitanjem .

- Gorka su mi usta ...

Izvukla se iz zagrljaja i uskoro se vratila iz kuhinje , noseći dve dopola napunjene čaše oranž-džusa i flašu šampanjca .

Kad je hteo da ispije svoj džus , ona ga zaustavi :

- Otvori najpre šampanjac !

Priznao joj je da nikada nije otvorio ni jednu flašu šampanjca u životu . Video je kako se to radi samo na filmu .

- Eh , ti ! - reče ona .

Učila ga je strpljivo . Njeni prsti bili su na njegovim , kad je pažljivo odvrtao žicu oko grlića " " Dôm Perignona " " . Prasak zapušača , koji umalo ne probi tavanicu , proslavi ovo lenjo jutro , koje je obećavalo dan pun izležavanja i ljubavi , bez ikakvog plana i obaveza .

- Moraš se naučiti da ti zapušač ostane u ruci ! - kazala je Zoe . - Inače , nikada nećeš moći da se zaposliš u nekom boljem restoranu .

Na svetu je bilo veoma malo ljudi koji su spavali sa svojom princezom , mislio je Arsen , ne bez ponosa - a i oni su uglavnom bili pastiri o kojima je pisao Andersen .

" Ja sam prvi istoričar umetnosti kome je to pošlo za rukom ! "

Pili su oranž-džus izmešan sa šampanjcem - čedan koktel u kome se , kao retko gde , skladno spojilo američko osećanje za zdravlje i lepa bolest trule evropske tradicije .

Ponovo su zaspali nakon ljubavi .

- Dobro jutro , visočanstvo ! - pozdravi je Arsen , kad se probudila u jedanaest sati . - Kako ste spavali noćas ?

- Očajno ! - reče princeza . - Svu noć sam se okretala tamo-amo . Ne znam šta mi je bilo !

- Zbog čega ?

- Nešto me žuljalo sve vreme ...

Prebledeo je . " Princeza na zrnu graška " bila je , dakle , istinita priča !

- Znači , to je ipak tačno ... - promuca .

- Šta to ? - upita naivno princeza .

- Ništa - reče .

Nikada mu nije otkrila da je kroz odškrinuta vrata kupatila videla kada je stavio zrno graška pod njen ležaj .

Arsen se sutradan preselio kod svoje vršnjakinje u Charlton Street .

Preneo je tamo i njen portret . Obesili su ga tako da su ga u svakom trenutku mogli videti iz postelje . Fotografisali su ga bezbroj puta pod različitim osvetljenjima princezinim polaroidom .

Zatim su slikali jedno drugo bez odeće i odmah uništavali snimke .

Arsen je voleo da čeka da se iz crnog kvadrata polako pojavi princezino nago telo , odvajajući se od tame , kao onog jutra kada je Bog stvarao prvu ženu . Najpre bi joj zasvetlele beonjače ( kao da je najpre radoznalo pogledala u svet u kome će se naći ) , zatim bi joj izronile butine , bedra , pa grudi , pa stomak , a onda bi čitav taj srećni prizor obavio ljubičasti " Kodakov " sfumato .

Princezin prijatelj u baru " Mags " na Prvoj aveniji , crni pijanista Romaine Brown , poklonio im je pesmu " Prvi put kad nam je to pošlo za rukom " ! Zauzvrat , oni mu platiše pivo .

Već su dosadili gostima bara , tražeći da im je još jedanput otpeva . Krigle piva su se re&dstroke;ale na klaviru .

Voleo je da posmatra svoju prijateljicu dok sluša Romainea Browna . Primetio je da ima fine , sitne borice oko očiju . Ličila je na mačku koja čeka , strpljivo podnoseći breme vremena .

- Hoću da vodimo ljubav kozilijanski ... - naredi mu Zoe . - Uči me kako se to radi na kozilijanskom !

- U čemu je razlika , visočanstvo ? - pitao je Arsen , držeći joj dlanove na zaljuljanim bokovima , koji su lagano kružili u ljubavnoj igri .

- Oh - odgovori ona sklopljenih očiju . - U nekoj posebnoj nežnosti ...

Dok su se posle odmarali , ona mu šapnu u uho da ga se boji .

- Zašto ?

- Proricali su mi ovakav svršetak . Govorili su mi da će se već naći neko ko će mi najzad doskočiti . I sama sam znala da ću i ja jedanput stati na ludi kamen !

- Ne želim ti zlo !

- Ali , ono je neizbežno ! Ti si samo njegov izvršilac .

Voleo je njen elastični krevet , nalik na ljubavni ring . Ležeći nag na leptirima ispod pokrivača , uzbudio bi se čim bi vrhovima prstiju dotakao Zoe . Zaboravljao je na New York koji ga čeka . Pretvorio se sav u seksualnu mašinu . Više se nije oblačio . Princezin studio kao da je bio nabijen erotikom . Čak je i beli , čupavi sag pod njegovim bosim stopalama činio da mu požuda prostruji telom ; njeni mirisi koji su prožimali sve predmete , tako&dstroke;e ; njen fen za kosu iz koga je strujao uzbudljiv topao vetar , njen frotirski penjoar iz čijih su mu prekratkih rukava smešno izvirivale ruke ... Čekao je da se vrati iz grada , prateći rasejano televizijski program . Gledao je prepodnevne kvizove za domaćice , reklame , stare filmove iz kinoteke ili zurio u berzanske izveštaje kako teku na beskonačnoj vrpci svetlećih brojeva i slova , donoseći nekim nepoznatim ljudima bogatstva ili bedu . Činilo mu se da je najveći broj ovih ljudi i žena iz ekrana načinjen od plastike . Primetio je još da u američkim filmovima , dramama i serijama najviše igraju automobili i telefoni . Ugasio je ton i gledao samo slike : ako nisu telefonirali , ljudi su onda neprestano vozili svoja dugačka kola ! Kakva razlika od grčkih drama , gde se pojavljuju uvek isti stubovi i stepeništa na trgovima !

Tonuo je u polusan čekajući svoju princezu , a kada bi stigla , uzimao je nestrpljivo , ne dozvolivši joj često ni da se svuče do kraja . Ponekad je uživao u perverznom prizoru potpuno odevene žene i nagog muškarca u triptihonu ogledala iznad njenog toaletnog stočića . Princeza je obično žmurila . Stidela se ponašanja svoje dvojnice u ogledalima .

Jednog dana , princezi pade na pamet marihuana .

Iščezla je na nekoliko sati i uveče se vratila sa desetak tankih , već smotanih cigareta kolumbijske trave .

- Zadrži što duže možeš dim u plućima ... - podučavala ga je .

Arsen je popušio prvu , u očekivanju nirvane koja nije stigla . Suviše je budno motrio na sebe . Posle druge , kada se opustio , držao je u rukama sve žene na svetu . Zoe se pretvarala u svaku osobu koju bi poželeo da ima . Njene razmere su rasle , lice bledelo i rastapalo se , dizala se sa njega bez težine i lebdela bestelesna po studiju , ili bi odjedanput postala prozračna pa joj je kroz kožu mogao da vidi svetleći kineski lampion .

Čudotvorna trava pomogla im je da se potpuno oslobode stega . Pale su sve ograde , odvrnuti svi osigurači za bezbednost .

- Kako se kaže ovo na kozilijanskom ? pitala je .

- A ovo ?

Kazao bi joj .

- A šta sad radimo ? - pitala je . - A kako se kaže kad želimo u isto vreme ? Kaži ! Kaži !

Učio je svim skarednim rečima svoga maternjeg jezika , koje nije mogla da zna , pošto je njen kozilijanski ostao konzerviran još dok je bila mala devojčica . Smejao se njenom tu&dstroke;in skom izgovoru , kad je ponavljala bezobrazne reči poput kakve molitve . Razmišljao je pri tom o tome kako i najprostačkije reči i rečenice gube vulgarnost ako se izgovore na njen način , posebno muklom , baršunastom intonacijom . Tražio je da mu prepričava šta sve oseća , dok je pod zaštitom kolumbijske maglene zavese , ležeći na ležajima , satima ispitivao najskrivenije tajne njenog tela , prodirući sve dublje i dublje . Uz nju , ponovo je otkrivao lepotu svog malog jezika čije je granice obuhvatalo Sredozemno more . Shvatio je , najzad , pomoću ljubavi njegovu osamljenu , tragičnu lepotu , njegova sazvučja bogata značenjima . Bilo je divno voleti se na kozilijanskom u srcu New Yorka , u Charlton Streetu , u naručju svrgnute princeze .

- Nemoj nikada da prestaneš ! Nemoj prestati ! Oh , God ! Koliko to dugo nisam radila kako valja ! Stalno nalećem na neke pedere ... Već sam pomislila da nema više pravih muškaraca . Da samo znaš kako je teško naći nekog pravog ...

Čitave te noći nisu prestajali da vade najlepše i najre&dstroke;e bludne reči iz velikog kozilijanskog rečnika ljubavi .

Zabavljalo ga je da joj otkriva osetljiva mesta .

- Kaži , gde su ? - pitao je .

- Prona&dstroke;i ih sam ! - čikala ga je .

Ovde ?

- Ne .

- A tu ?

- M-m-m-m ... Možda , ali ne sasvim ...

Otkrio je da se najviše uzbu&dstroke;uje kada joj ljubi grlo . Ono mesto gde kod devojčica " zeko pije vodu " ! Tada se potpuno gubila i propadala u neki slatki ambis , glave zabačene na jastuk . Činilo se da zaista umire . Nastavljajući da je ljubi u vrat , prelazio je usnama čitavom dužinom kože , sve do divno oblikovanih ključnih kostiju ; tragao za poreklom te bolne nežnosti i najzad otkrio njeno naivno utočište u onim bezbednim godinama kada je otac ljubio na isto mesto . Tako je povezao pokidane niti u nerazmrsiv čvor : Koziliju i izgubljenog oca , čiju je zamenu tražila čitavog života .

Sada je držao u rukama kao vlažnu , koprcavu ribu tek izva&dstroke;enu iz mreže . Vrištala je , cvilela i mucala odlomke iskidanih rečenica bez smisla . Znao je - pobedio je princezu !

U izgužvanoj postelji , još vlažnoj od znoja , poljubaca i suza , još toploj od disanja i vrele kože - na tom najstarijem poprištu koje poznaje čovečanstvo , princeza je dugoj istoriji svoje izumrle loze pridodala još jednu izgubljenu bitku .

- Da proslavimo to ! - kazao je , dižući se pobednički iz pospanih leptirova , me&dstroke;u kojima je gotovo bez svesti i bez trunke snage ležala srećna i klonula Zoe . - Imaš li još šampanjca u frižideru ?

- Mislim da ga više nema ...

- Kaži : " Dajem kraljevstvo za bocu ` Dôm Perignona ' " i dobićeš je !

- Ne mogu da se menjam - rekla je - nemam kraljevstva !

- Tvoj sam podanik ! A to je za početak sasvim dovoljno .

- Pa i za kraj ... - kazala je .

Zoe je patila od opsesije čistih čizama .

U njenom plakaru stajalo je četrnaest raznobojnih pari , kože usjajene do nemogućeg . Raspolagala je i neverovatno bogatom kolekcijom somotskih i plišanih traka za izvlačenje onog poslednjeg , visokog sjaja .

- Je li to fobija , šta misliš ? - pitala ga je , sedeći naga na jastuku sa čizmom i plišanom krpom u rukama .

Krala je te trake iz hotela , prodavnica obuće , a one od naročito dlakave hartije čak i iz aviona !

Posle šetnje po kiši , Arsen narednog jutra zateče svoje cipele besprekorno očišćene pored kreveta . Mada su popili mnogo vina , ipak se sećao da ih je ostavio blatnjave u kupatilu .

- Znaš li da si prvi čovek na svetu kome je jedna princeza očistila cipele ? - kazala je , ljubeći ga u uho .

Želeo je da vidi kako izgleda pravi američki mjuzikl i princeza ga je odvela u Teatar Alvin na Broadwayu da gledaju " Annie " .

- Gledala sam je četiri puta ... - pohvalila mu se Ark su kupovali program i čokoladu " Annie " .

- Zašto onda ne gledamo nešto drugo ?

- Hoću da i ti vidiš ! - rekla je . - Uvek se isplačem kao kakav kreten !

Pritešnjen u sredini reda izme&dstroke;u dve vizonske bunde , udisao je teške i egzotične mirise njujorških žena , osećajući ponovo ono staro uzbu&dstroke;enje pre dizanjh zavese , kada je kao dete očekivao da prisustvuje otkrovenju neke neizrecivo lepe misterije .

Počela je da grca već u prvoj slici , kada je na sceni izronilo sumorno i hladno njujorško jutro 1988 . kroz prljava stakla dečijeg sirotišta , a neka devojčica neutešno zajecala u snu tražeći svoju mamu . Zatim je glavna junakinja mjuzikla , Annie , počela da teši rasplakano dete pesmom " Tomorrow " . Njihala je u zagrljaju i pevala kako će već možda sutra pronaći roditelje koji će je usvojiti .

- Oh , bože , kakva sam budala ! - jecala je Zoe . - Dodaj mi , molim te , maramicu !

Izvukao je iz paketića u njenoj torbi tri maramice od hartije , a ona mu je zauzvrat ovlažila obraz srneće vrelim poljupcem .

- Ti si jedini čovek na svetu koji mi je dodao tri maramice odjednom ! Svi mi daju samo po jednu ... Cicije ! Volim te !

U drugom činu , Annie , koja je pobegla iz sirotišta u kolicima za prljavo rublje , pronašla je na ulici psa skitnicu . Kada je pas liznuo po licu , princeza Zoe poče da rida , tako da se nekoliko gledalaca okrenu sa ču&dstroke;enjem .

U pauzi joj je dugo držao ogledalce dok je popravljala rastopljenu šminku .

Arsen se pitao gde nestaje sav onaj svet posle predstave . Kao da su propali u zemlju ! Nije još znao da niko tako brzo ne iščezava sa trotoara kao njujorška publika sa Broadwaya .

Odšetali su se do " Scale " u zapadnom delu 54 . ulice .

Na vratima se ispostavilo da Arsen ne može unutra , jer nema sako . Tog dana je , naime , pošao u džemperu , koji mu je poklonila Zoe . Princeza je zahtevala da joj pozovu vlasnika .

- O , mia cara Principessa ! - ozarilo se njegovo lice kada je ugledao . - Che fortuna vedervi di nuovo !

Preko džempera , Arsenu su navukli neki preširok platneni sako , u kome se osećao degradirano kao klovn . Išao je pognute glave kroz ljubopitljive poglede gostiju " Scale " . Dobili su najlepši , centralni sto i vlasnik je , želeći da svi čuju ko mu je večeras gost , razmetljivo izvikivao narudžbe šefu sale :

- Un grande piatto porsciutto con melone , per la Principessa di Coziglia !

Zoe je čavrljala na desetak jezika sa poznanicima koji su prilazili njihovom stolu da je pozdrave . Za to vreme , Arsenu se činilo da svi zure u kaput koji mu landara oko tela kao ludačka košulja . Ipak , jeo je pršut sa dinjom , trudeći se da žvače što sporije , ali glad je činila svoje - potpuno je zaboravio na otmenost !

Princeza je jedva dotakla jelo . Pojela je dve masline . Od čega je živela sve ove dane , osim od salate i dima ?

Kada najzad ostadoše sami , Arsen je upita koliko , u stvari , jezika govori ?

- Mnogo ! - odgovorila je .

- Kako ti se ne pobrkaju u glavi ?

- Ko kaže da nisu ?

- Na kom jeziku misliš ?

- Zavisi o kome mislim .

- O meni ?

- Na kozilijanskom .

- Na kom jeziku sanjaš ?

- Sanjam u bojama , a ako mi neko govori u snu , posle ne mogu da se setim na kom je jeziku govorio ...

- Na kom jeziku misliš na ljubav ?

- Na francuskom .

- Na novac ?

- Nikada ne mislim na novac .

- Na engleskom ?

- Mislim na porodicu . Na psa . Na kamin . Štatijaznam !

- A o životu ?

- Kako , o životu ?

- O životu , uopšte ?

- Na grčkom - odgovorila je .

- A na italijanskom ?

- Na italijanskom nikom ništa ne verujem !

- Na kom jeziku psuješ ?

- Psujem na svim jezicima ! - pohvali se kao dete i izdeklamova dugačku ma&dstroke;arsku psovku . - Basszamegakúrvakibaszottúristenaztakúrvakibaszottédesanyadat ! Naučila sam je od ma&dstroke;arskih Cigana u Beču ! Ne znam uopšte šta znači , ali priznaj da strašno zvuči !

U " Scali " im nisu dozvolili da plate . Vlasnik restorana je rekao da je to za njih velika čast što su ih udostojili posete . Arsen oseti ogromno olakšanje kada mu najzad svukoše pozajmljeni sako .

Zahvaljujući princezi , New York mu se lagano uvlačio pod kožu .

U naredna tri dana , Zoe je uporno radila na Arsenovom novom izgledu , pazeći pri tom da mu ne povrede kozilijansku osetljivost . Podšišala ga je brijačem u kadi punoj mirišljave pene , oblikujući muškarca kakvog je oduvek želela da ima . Tako su nestali njegovi zulufi na koje je bio ponosan u Mimozi , a umesto ukrućene kose , koju je zabacivao unazad i koja ga je pravila starijim nego što jeste , prosedo pramenje mu je slobodno padalo na čelo , kao kakvom rimskom legionaru . Kada se brijao pred ogledalom , otkrivao je nekog stranca mnogo otmenijeg od sebe . Sapunjala ga je kao što se kupa dugo čekana muška beba . Često se pitao čemu sve to vodi .

- Baš me briga čemu ! Imaću čega da se sećam dok budem stario u Mimozi !

Svraćali su u dućane Greenwich Villagea . Zoe je za njega odabrala džins marke " saesson " , koji mu je prianjao za noge , i sako od crnog velura . U nekom magacinu gde su se prodavali viškovi američke armije , kupili su za dvadeset i pet dolara kratki mornarski kaput - dolamicu , ali su zato preterali sa cenom cipela . Princeza je insistirala da kupi jedne elegantne " Balijeve " poluduboke cipele koje su podsećale na obuću srednjovekovnih trubadura po svojoj , gotovo dekadentnoj liniji .

Platili su za njih sto dvadeset dollara . Mada Arsen nije bio kicoš , sve je duže zadržavao pogled na tom paru cipela sjajne i elastične crne kože , dok je držao noge podignute na sto , mičući prstima . Posle trapavih kozilijanskih cipela sa &dstroke;onovima od teške sirove gume , ovo je bio praznik za stopala ! Džins je na njegovim mišićavim nogama delovao izazovno , dok mu je crni pliš pridavao pomalo izlizanu otmenost poraženih ; marinska dolama nagoveštavala je avanturistički duh pomorca nasukanog na kopnu , a skupocene svilene košulje kupljene kod " Teda Lapidusa " stvarale onu , princezi tako dragu zabunu u kostimu , kada onaj ko procenjuje po odeći ne može da vas uhvati ni za glavu ni za rep .

I tako žena stvori muškarca po svojoj meri i obličju svojemu !

Princeza je išla tako daleko u njegovom preobražavanju da je za novog Arsena izabrala čak i miris ; diskretno resku kolonjsku vodu Paco Rabanna , koja se izvanredno mešala sa mirisom njegovog znoja .

Pošto mu je na taj način oblikovala do u tančine spoljni izgled , pokušala je da učini nešto i sa njegovim unutrašnjim životom , ali tu je obično , već pri najmanjem pokušaju , nailazila na tvrdoglave bedeme ćutanja . Arsen je bio star kao Kozilija . Komplikovan kao Levant . Nepredvidiv poput Sredozemnog mora . Hirovit a dovoljno lukav da svoju nepredvidljivost uvek odene u prave razloge . Zadovoljavala se stoga da ga gleda i da ga uzima , kad joj se prohte , uživajući u njegovoj zreloj snazi i začu&dstroke;ujućem rafinmanu u ljubavi , koji nije sretala kod svojih anglosaksonskih ljubavnika , pa ni kod Francuza sklonih finesama i perverzijama , ali prečesto nemoćnim da je zauzdaju i smožde u postelji .

Posle prvog zanosa prepoznavanja i pronalaženja , princeza Zoe i Arsen su se ispitivali , otkrivajući jedno u drugom nepoznate špilje i podvodne struje koje nisu ucrtane na mapama ljubavi .

Malo-pomalo , sastavljao je njen protekli život iz rasutih kocaka sa slikama , obrćući po više puta one što su se nelogično uklapale u bajku . Jedanput mu je pričala o svom ocu , Nikolasu Četvrtom . Nije taj mnogo čeznuo za izgubljenom Kozilijom . Odgojen kao dečak u švajcarskoj , a posle školovan po engleskim koledžima , smatrao je " da zaslužuje bolji narod ! " Zbog toga mu izgnanstvo i nije tako teško palo . Me&dstroke;utim , što je više ulazio u godine , postajao je sve nepoverljiviji prema svojoj okolini . Uvrteo je sebi u glavu da ga truju na razne načine , čak i vodom iz vodovoda ! Brijao se i umivao " " Périerom " " čije je flaše svojeručno otvarao . Krio se od svakoga , menjao prebivališta i sam sebi pripremao hranu . živeo je kao puki siromah , i pored ogromnog bogatstva o kome su kružile legende . Okružen nekolicinom poslednjih vernih legionara , sada već odrpanih staraca koji su se sami izdržavali jer im nije plaćao ni centa , odbijao je bilo kakav susret i kontakt sa drugim Kozilijancima , ma kojoj da su strani pripadali . Kćerku i sina vi&dstroke;ao je uvek odvojeno , samo jedanput godišnje u kakvom hotelu , čije bi im ime i adresu otkrio sat uoči sastanka . Raspitivao se kako uče ( oboje su bili u švajcarskim licejima ) i , slušajući rasejano njihove odgovore , nije prestajao da se žali koliko je osiromašio i kako ne zna čime će ubuduće plaćati njihovu školarinu .

- Umro mi je na rukama - pričala je Zoe - u holu grand hotela " Savoy " u Londonu . Činilo mi se da je malo pridremao u fotelji , pa sam čekala da se probudi ... - u njenim očima zacakliše se suze . - Ali , iznenada , čudno se zagrcnu u snu . Pokušala sam da ga probudim , drmusala ga i ljubila , uzalud : bio je mrtav ! Tako sam prvi put videla smrt . Imala sam šesnaest godina . " Odnesite ga u njegov apartman ! " vikala sam ljudima sa recepcije koji su se okupili oko nas . - " Razmaknite se , potrebno mu je vazduha " ! Ali , šef recepcije reče da gospodin ne stanuje kod njih . Zgrabili su ga kao kakvog pijanca ispod miški , da njegova smrt ne uznemiri ostale goste , i odvukli u jednu sporednu prostoriju u lobiju , gde se odlaže prljava posteljina . Spustili su ga na svežanj stolnjaka . " Ali , on je kralj " - vikala sam . - " Kako se usu&dstroke;ujete ? On je kralj ! " Mislili su da sam šenula ...

Dok je govorila o smrti svoga oca , usne su joj pobledele , a oči kao da su postale dva puta veće . Ličila je na prkosnu malu Antigonu , spremnu na sve .

- Ne sumnjamo da je kralj , mlada damo ... - kazao joj je šef recepcije . - Ali u hotelu ima još kraljeva , a oni ne vole da ljudi ovde umiru !

Posle je stigao lekar i utvrdio da se radi o moždanom udaru . Tako nikada niko neće saznati ime banke i šifru pod kojom leži njegovo bogatstvo . Njegovi naslednici postali su neki bezimeni , nepoznati švajcarski činovnici , kazala je princeza Zoe .

Evropski dvorovi su za nju bili zatvoreni ; stari kralj je prethodno bio pokidao sve veze .

Njoj je preostalo da se sama snalazi i probija kroz život .

- A to nije nimalo lako , veruj mi ! - rekla je . - Pogotovo ako te opterećuje to što si , nekom nesrećom , princeza . Princezama se ne oprašta dva puta ista haljina na koktelima . Niti izlizane potpetice . Princeza uvek mora ostati princeza ! Čak i ako to ne želi . Možeš da zamisliš kako mi je bilo pedeset četvrte u Londonu ! Najpre , umro mi je otac , a onda , nisam imala pojma kako se sahranjuje jedan kralj !

Često bi im se u ljubavi zapleli lančići oko vrata . On je nosio malu medalju svetog Kristifora - ona obično srebrno dugme sa neke muške manžetne . Nije ni pod koju cenu pristajala da skine svoj talisman , pa je obično on skidao svoj lanac . Nije htela da mu otkrije zašto se nikada ne odvaja od tog dugmeta . Sada je došao trenutak da to sazna .

Dugme je pripadalo njenom ocu onog dana kada je umro u hotelu " Savoy " . Ne zna kako se našlo u njenoj šaci . Verovatno dok mu je otkopčavala košulju , pokušavajući da ga povrati u život .

- To je jedino što sam nasledila od oca ... - kazala mu je kroz smešak brišući suzu . - Sem zabrane povratka na Koziliju , naravno .

Katkad je zaista uspevala da ga zapanji ! Iznenada , usred srećne bonace , kada je već verovao da dobro poznaje svoju njujoršku prijateljicu , izronio bi bez upozorenja neki nepoznat greben i on bi ponovo , po ko zna koji put , otkrio beline i neistražene predele njenog života .

Čekajući je jednog popodneva , rasejano je prelistavao stranice albuma sa fotografijama . Bile su uredno sre&dstroke;ene , a ispod svake je stajao ispisan datum i mesto na kom je snimljena . Primetio je da se neki egzotični gradovi pojavljuju u više navrata , različitih datuma . Kao da se radi o sasvim običnoj stvari , otkrila mu je da je tri puta oplovila svet brodom . Radila je na luksuznom brodu " Amerigo Vespucci " kao pablik-relejšn . Činilo se da je to lako zanimanje , ali nije bilo tako . Morala je da ispunjava najrazmaženije zahteve .

- Jedanput me je neki putnik probudio u tri sata ujutro i tražio šezdeset i dve žute ruže za ro&dstroke;endan svoje žene . Bilo je to usred Indijskog okeana u avgustu . Svi smo skapavali na četrdeset i pet stepeni Celzijusa . Kako da prona&dstroke;em do sutradan šezdeset i dve žute ruže nasred okeana ?

- Pronašla si ih ?

- Jesam .

- Otkud ruže na brodu ?

- Zamisli , čuvaju ih zale&dstroke;ene u brodskom frižideru ! Kada se odlede , jedno vreme izgledaju potpuno sveže , a onda brzo ...

Zanimalo ga je kako se na raznim jezicima kaže sle&dstroke;ena ruža , i ona mu je prevodila .

Najviše leda pronašao je u zvuku engleskih reči :

Frozen rose

Ponavljao ih je do u beskraj , sve dok sasvim ne izgubiše smisao , a od njih ne ostade samo inje na žutim laticama .

- Ti si moja sle&dstroke;ena ruža ...

- Stvar je u tome - rekla je Zoe - što bih u frižideru ko zna koliko dugo izdržala . Ovako ...

- Je li ti lepo ?

- A tebi ?

U me&dstroke;uvremenu , Arsen je strpljivo pratio na ručkove i večere . Služio joj kao dobrovoljni paž . Vraćali su se obično pred jutro i doručkovali u postelji preprženi hleb sa buterom i oranž-džusom . Princeza je iz obližnje poslastičarnice naručivala telefonom francuske croissante . Arsen je bio ljubomoran na momka koji ih je donosio , jer je mogao da je vidi u ovlaš ogrnutom penjoaru . Jeo je prvi put u životu blinje sa baluga-kavijarom u " Russian Tea Roomu " posle koncerta sovjetskog pijaniste Lazara Bermana u Carnegie Hallu , koji je čuvalo neuobičajeno mnogo policajaca sa pištoljima i toki-vokijima . Plašili su se da neko ne baci bombu . Ma koliko da se trudio , Arsen nikako nije mogao da sasvim zaroni u potresni ispovedni ton poslednje Beethovenove sonate Opus lll u C-molu , jer ga je neprekidno motrio crni policajac sa rukom na dršci revolvera .

Upoznao je i uspešno presa&dstroke;enu francusku otmenost restorana " " La Goulue " " na uglu Avenije Madison i Sedamdesete ulice . Zoe mu je bila pouzdan vodič kroz spori ručak od artičoka , špargli , salate od jastoga , riba i različitih sosova , što su služeni sa pobožnošću ministranata u katedrali . Otkrila mu je i " " Russian Bear " " na istočnoj strani grada , gde su , poput izgubljenih duša , bludili stari ruski emigranti , oslovljavajući se sa " knjaginjo ! " i " moj generale . " Cvile škripave violine , gubi se u staračkoj seniliji setna melodija " Rjabinuške " . Prašnjave zavese i navlake na foteljama izjedene moljcima , propao sjaj kožnog kanabea , uvela lica - kandže na pegavim rukama starih dama , išaranim venama . Gledao je ove preživele brodolomnike jedne epohe kako plutaju kao seni na trulom splavu " Russian Beara " . Dočekali su sa njima ponoć . Otvoriše se nove boce i zašumi penušavo vino . Video je kako odbacuju štake i crne ebonosove štapove sa srebrnim psećim glavama ; lude starice igrale su kostoboljnim pokretima mazurku , a starci kazačok . Arsen je u " Russian Bearu " prvi put u životu razbio kristalnu čašu . Princeza ga je naučila kako se to radi otmeno i bez preterane buke .

Vrtelo mu se već od čuvenih imena i lica na koja ga je princeza upozoravala . Bio je to uglavnom blazirani kosmopolitski narod , sastavljen od talenata i obožavalaca , producenata , novinara , urednika i moćnih kritičara , a bilo je me&dstroke;u njima i bogatih mecena koji su ubijali dosadu financirajući komade po Off Broadwayu ; antikvara , glumica u modi , manekena , modnih kreatora i sumnjivog plemstva , uglavnom propalog ...

Već posle nedelju dana u New Yorku sretao je ista lica , koja kao da su se po gradu kretala na osnovu nekih samo njima poznatih pravila otmenosti . Posle kupovanja sitnica po Manison aveniji , bilo je obavezno svratiti na omlete ili lagani lanč u jedan od slatkih evropskih restorana koje su , uglavnom , vodili pederi . Nakon obilaska galerija u 57 . ulici , sledovao je " Café Rossini " sa italijanskom espreso-kafom i " zuppa inglese " . Posle vožnje fijakerom kroz Central park ( držao je sve vreme ruku na njenim toplim oblim kolenima ispod pleda kojim ih je pokrio kočijaš ) obavezni čaj u pet po podne u " Plazi " - poslednjem svetilištu izan&dstroke;ale bečke kapele koja tuli salonsku muziku Lehara i Offenbacha .

Posle ljubavi - suze .

- S kim ću se voleti kad ti odeš ? - plakala je princeza . - Potpuno si me dotukao ! Pogle , ne mogu da pomaknem noge !

Šminkala se naga pred ogledalom , navlačila različite kostime za različite prilike i , puna energije , blistava posle ljubavi , bacala se naglavačke u njujorški vrtlog , vukući ga za sobom , mada je čeznuo da ostane u postelji i sluša njene ploče . Umoran od toliko doživljaja , vozio se kunjajući na toj vrtešci , ne nalazeći u njenom okretanju nikakvog drugog cilja do pukog zadovoljavanja taštine i straha od večernje usamljenosti .

Voleo je princezu , ali nije voleo da je deli s drugima .

Imena tih odnegovanih i na prvi pogled srećnih muškaraca i žena , svesnih svoga visokoga položaja , vrednosti i ugleda , zvučala su slavno , ali šta je imao sa njima i njihovim uspehom ? Nije ih poznavao , niti je išta znao o njihovim životima , baš kao što ni oni nisu ni slutili da uopšte postoji neko ostrvo po imenu Kozilija .

Jesu li se tako osećali srednjovekovni Kozilijanci kada su , odeveni u kozje kože , stajali pred zlatom pokrivenim kupolama Aja Sofije , zureći sa strahom i nepoverenjem u dekadentni metež vizantijske prestonice ?

- Pa , šta ?

Sve češće bi mu se omaklo to inadžijsko , kozilijansko pa , šta ? - posle nekog imena koje je trebalo da ga zapanji svojom veličinom . Durio se dok ga je princeza upozuavala , rasipajući na sve strane svoj šarm . Pa , šta ? Bilo je u tom paštau ? i besa , i ravnodušnosti , i prezira , i , naravno , nemalo zavisti što je isključen iz velikog superspektakla , u kome je samo slučajni gledalac iz nepoznate provincije na rubu velikog carstva .

Arsen nije mnogo uživao u jelu . Uglavnom nije ni obraćao pažnju na ono što guta , zaokupljen uvek nečim drugim , a pola sata nakon obeda potpuno bi zaboravljao šta je uopšte jeo . Ipak , počeo je da primećuje kako njujorška hrana nema bogzna kakav ukus . Dok su je servirali , nudila je čulima sva moguća zadovoljstva koja nije posle mogla da ispuni ( baš kao što kakva vešta žena elegancijom ume da skrije nedostatke ) , ali čim bi čovek okusio prvi zalogaj , činilo mu se da žvače plastiku , svejedno što su se najveštiji svetski kuvari panično trudili da ma&dstroke;ioničarskim trikovima povrate izgubljeni ukus . " A kad sô izgubi svoj ukus , ko će joj ga , pitam vas , vratiti ? " Ni najre&dstroke;i sosovi , ni začini - nemoguće i maštovite kombinacije jela , tačno propisane vrste vina i godine berbe , nisu mogli da povrate ukus sveže , jednostavne hrane . Uzalud je tražio tanjir obarene blitve sa dva kuvana krompira i slanom sardelom iz salamure - sve što bi okusio imalo je ukus sintetike !

Devetog dana ludački je poželeo svoje more .

Na samo pedesetak koračaja od njegove kuće , ono je bilo devičanski čisto i neoskrnavljeno . Pod nogama su mu škripali obluci , koje su milionima godina pre toga glačali i oblikovali slani talasi Sredozemlja , sve dok ne dobiše savršene oblike kojima se više ništa ne može ni oduzeti ni dodati . Ništa nije moglo da mu zameni te plaže na koje su talasi Mediterana doplovili jednu prastaru civilizaciju .

Mudra japanska poslovica savetuje vajaru da dovršenu skulpturu prepusti valovima najmanje hiljadu godina . Ono što se posle tog vremena izvadi iz vode - prava je umetnost ! I baš kao što najčarobniji oblutak sa kozilijanske plaže , poprskan zlatnim pegama , savršen u svom skladu , gubi svaku privlačnost čim se podigne i prenese sa žala makar samo desetak metara dalje , u senku čempresa ( osušen , za manje od pola sata izgubi svoju vlažnu lepotu ! ) , i plodovi mora , isti onakvi kakve je nekada jeo po kozilijanskim , italijanskim , kiparskim i grčkim krčmama , gubili su nepovratno svoj dragoceni ukus . Ostrige su , istina , ličile na kozilijanske kamenice , bile su čak lepše i veće , ali nisu posedovale ni miris joda ni ukus mora . Zažmurivši , Arsenu se činilo da žvače večito isti polusirovi hamburger . Pesak .

Ne dešava li se slična stvar i sa ljudima ?

Sa svoje strane , opet , princeza je tvrdila da nigde nema toliko ribe kao u New Yorku . Njegovu preranu nostalgiju za rivom u Mimozi smatrala je običnim durenjem .

Jedne noći probudila ga je u dva sata i odvezla , još bunovnog , u Južnu ulicu , da gledaju kako se istovaruje riba iz brodova .

Pred njegovim očima otkrivao se sada neki sasvim drugi New York . Kao da je , progutan razjapljenim čeljustima ove zveri od grada , dospeo pravo u njen trbuh , u kome se koprcaju nesvarene , tek proždrane ribe i školjke . Ulice , pokrivene granitnom kockom ( baš kao u Mimozi ) , bile su klizave od ribljih krljušti i krvi koja je oticala slivnicima . Ljudi su vonjali po salamuri . Sa tezgi su ih gledali milioni staklastih ribljih očiju . Bilo je tu rakova kakve još nikada nije video u životu ; ogromnih sluzavih sipa , džinovskih jastoga , prozirnih , drhtavih puzavaca i morskih nakaza čudnovatih oblika što su još disale ...

Seti se sa nežnošću ribarskog pristaništa u svom rodnom gradu . Pred jutro , uz kameni molo pristajali su mesni ribari , donoseći posle najsrećnijih ulova najviše po pedesetak kila ribe u košarama od pruća . Zažmurivši , mogao je da vidi tu srećnu mrtvu prirodu : crvene barbune , vižljaste cipole ili kao čelik plave vrnute , raspore&dstroke;ene na smokvinom lišču ... Jastozi su bili prava retkost , a kada bi se i pojavili , odmah su odnošeni , ili u Majorovu rezidenciju , ili u vilu " Belvedere " za diplomate i strane dopisnike . Obični ljudi nisu mogli da plate visoku cenu za njih . Ali te sirote ribice imale su intenzivnu boju , za razliku od ovih sivih , ljigavih stanovnika okeana . Prolazeći pokraj brda ulova , nesvesno je tražio zlatnu kozilijansku ribicu . Kada bi je pronašao , ona bi mu sigurno ispunila tri želje . Nije li mu jedna već bila ispunjena ? Pratio je kraljev ski profil svog malog vodiča kroz njujorška čuda - princezu Zoe , koja je koračala kroz svetinu poput prerušenog ženskog Harun al Rašida . Arsen još nije sreo nikoga ko bi bio u stanju da promeni toliko ličnosti za tako kratko vreme . Kretala se sa sigurnošću koju nikada nije stekao , uprkos svojih trideset i devet godina , kao da je čitav južni kraj New Yorka njen lični posed - bez trunke straha da bi neko od ovih razmahanih , grubih ljudi mogao da je povredi ili joj nanese neko zlo .

Bila je to luda njujorška noć , koja je počela sasvim čedno a odmotavala se poput sumanutog klupka čiji su početak slučajno potegli .

Arsen se povremeno video sa strane i nije mogao da se prepozna ! " Šta radim ovde ? Otkud ? Zašto ? "

Pri pogledu na crnu masu brodova , koji su škripali bokovima tarući se jedan uz drugi , podišla bi ga s vremena na vreme jeza od mračnih voda što započinju iza njihovih krma . Kao da je već umro i našao se u nekom posve obrnutom životu s druge strane globusa , gde je sve izokrenuto - sve izmenjeno , osim njegovog tela , boje glasa i iskidanih odlomaka onog ranijeg života , tamo na Ostrvu .

Kod " Lenjog Luja " , na uglu Južne ulice i Fultonove , pritešnjeni uz šank , pojeli su stojeći riblje čorbe iz velikih šolja , zagledajući polupijane goste - izmešan svet , koji se inače nigde ne može susresti doli ovde , u okrilju ludih noći . Bilo je tu trapavih brodskih mašinista umašćenih uljem za motore , debelih italijanskih kuvara ( stigli su da lično odaberu robu za svoje restorane ) , bilo je gurmana i nostalgičnih privrženika mora što su napasali oči na njegovim plodovima ; videli su i otmene ptice koje su se spustile u Južnu ulicu da uživaju u bizarnosti prizora i razmrdaju uspavana čula . Ribari , trgovci , nakupci , restorateri i badavadžije , čavrljali su sa damama u krznima , koje su stigle u pratnji muškaraca ispod čijih su kišnih mantila provirivali smokinzi . Neka sredovečna Ciganka , ubra&dstroke;ena u šarenu maramu u koju su utkane zlatne pare , obilazila je goste i čitala im sudbinu sa dlana za dolar - dva . Kada je uzela Arsenovu levu ruku , on trže dlan : nije smeo da pogleda budućnosti u oči .

A bilo je kod " Lenjog Luja " i ljudi potpuno nejasnih zanimanja , onih što se motaju na svakom mestu gde se nešto dešava ili ima nade da će se desiti . Taj svet je srkao tople čorbe , gutao ostrige i isisavao srž iz rakovih nogu , pio bela vina i pušio , smejao se i galamio , dok su napolju , u olovnoj njujorškoj zori , izdisale tone ribe . Srebrnkasti sjaj njihovih krljušti lagano je gasilo svitanje , koje je čitavu tu masu doskora treperavog života pretvaralo u gnjilu trulež . Nastupio je mamurluk posle noćnog praznika .

Arsen čvrsto uhvati princezu za ruku . Bilo ga je strah da se ne izgubi u sveopštem bunilu . Njen dlan je bio pouzdan i topao . Pogrešno je razumela njegov stisak .

- Volim da ti pokazujem New York ! - reče . - Ti umeš da se raduješ . Nisi blaziran ...

Stigla je iz kupatila bosa , umotana samo u beli ručnik u koji je bilo utisnuto veliko Z . Niz glatku kožu , poput dijamanata , klizile su joj kapi vode .

Preko staklenog zida studija navukla je teške zastore ; jedan za drugim iščezavali su delovi malog vrta i neba .

Zašto to radiš ? - upita je .

- Da napravim noć ... - kazala je , sklupčavši se pokraj njega na svoj mazni , dečiji način . - O čemu misliš ?

- Ni o čemu .

- Nisi srećan ovde ?

- Ne , baš mi je lepo ...

Oboje su bili u pravu : bio je nesrećan i bilo mu je lepo .

To je čarolija New Yorka .

Ipak je slagao .

Mislio je na starca , profesora Kuzena i njegovo prepotopski mudro lice kornjače , za večito jednim te istim stolom na terasi , evo već šezdeset godina . Udisao je dim jeftinog duvana koji je profesor Kuzen zavijao u pravilno isečene papiriće , istrgnute iz nečijih sabranih dela štampanih na biblijskoj hartiji , i slušao ga .

- Pogledaj : stara Atina imala je samo dve hiljade gra&dstroke;ana , i oni su izmislili demokratiju , filozofiju , dramu , evropsko osećanje mere sve na čemu počiva današnja civilizacija ! kazao mu je izme&dstroke;u dve krigle mlakog kozilijanskog piva . - Neka te ne zaseni New York ! Nije stvar u veličini ...

Nekoliko puta je uspeo da ostane u postelji sve do podne . Princeza je , najzad , digla ruke od njega i odlazila da zuji sama po gradu .

- Stvarno , nikada ne pitaš šta radim kad nisam s tobom ? - reče razbacujući odeću na sve strane .

Klekla je nad gramofon i počela da namešta jednu na drugu čitav svežanj ploča , tako da ne moraju ustajati iz kreveta duže vremena .

Billie Holiday za bu&dstroke;enje ljubavi . Charles Aznavour za maženje . Dawn Summer kao uvod u erotiku . Timpani sa Obale Slonovače za nadmetanje . Zvona kijevskih crkava za slavlje orgazma . I neizbežni , Mozartov Koncert za flautu i orkestar , kao očišćenje . Svaki stav njihove ljubavne igre imao je odgovarajuću muziku .

- Ne - reče - kad si sa mnom , sa mnom si !

- Volim te što nisi posednik ! - kazala je . - Volim što ne polažeš nikakvo pravo na mene . A u isto vreme mi je i krivo zbog toga ! Šta da radim ?

- Ne misli na to !

Potražila ga je rukom ispod pokrivača , koji im je bila navukla preko glava . Volela je uvek taj dečiji početak traženja i slepog pipanja kože . Njihova ljubav bi malo kasnije zbacila sa sebe i plahte i stid , pokazujući se u punom sjaju požude , naga i bez ograda , kao kakva paganska svečanost .

- Voditi ljubav sa vama , visočanstvo - rekao joj je dok je galopirala na njemu , zabacujući glavu na nevidljivom vetru - to je kao otvaranje festivala sa vatrometom i narodnim veseljem ! Je li ti bilo lepo ?

- A tebi ?

Sasvim slučajno , preturajući po rasutim knjigama , Arsen izvuče jedan primerak Shakespeareovog Richarda Drugog . Knjiga , uvezana u finu žutu marokansku kožu , otvori mu se na dlanu sama na sto sedmoj strani . Očigledno da je često bila otvarana baš na tom mestu , gde se Thomas Mowbray , vojvoda od Norfolka , žali kralju Richardu što ga je proterao iz Engleske . Već potamnelim ružom za usne bili su sa strane označeni ovi stihovi :

Teška je to osuda , gospodaru moj !

Neočekivana iz usta vašeg veličanstva !

Bolju sam nagradu od te duboke patnje ,

Da bu&dstroke;em izbačen u široki svet ,

Zaslužio od vaše svetlosti .

Govora što učih četr'est godina ,

Maternjeg engleskog jezika se moram

Odreći , i sad mi ne koristi više

Od bestrune viole ili harfe ,

Il' instrumenta lepog , zatvorenog

U kutiju , koji izva&dstroke;en dospeva

U nevešte ruke da muziku izmame .

U mojim usnama hapsite moj jezik ,

[ podvučeno ]

Čuvan rešetkom zuba i usana ;

A neosetljivo i tupo neznanje

Biće mi odsad stalni tamničar .

Odveć sam star da se dadilji umiljavam ,

Suviše zreo da sad budem &dstroke;ak :

Ta kazna što mene , moj jezik , lišava

Zavičajnog duha , nema je smrt prava ...

... Zbogom gospodaru . Zalutati neću ;

Sem Engleske , ceo svet mi je sad put .

[ podvučeno dva puta ]

Osmehnuvši se , Arsen pažljivo vrati knjigu na mesto .

- Kao da te oduvek poznajem ...

- Poznaješ me tačno jedanaest dana i trideset devet godina . Kad si me prvi put sreo ?

- U knjizi Marka Twaina Kraljević i prosjak .

- To je lepa knjiga : čitao mi je otac pred spavanje kad sam bila mala . I ? Šta sam igrala u njoj ?

Kraljevića .

- A ti ? Šta si bio ti ?

- Prosjak , naravno .

- To zvuči prilično homoseksualno ?

- Zbog tebe ću se ponovo vratiti ženama ...

- Vratićeš se u našu domovinu i zaboraviti me . Biću tvoj mali njujorški izlet .

- Ali mi nemamo domovine !

- Ti je imaš .

- Više ne ! Naša domovina je u Andersenu .

Pokušavao je nekoliko puta da izvuče od nje nešto više o danima kada joj je Udini slikao portret , ali Zoe se ničega nije sećala . Kada bi se jako napregla , mogla je da mu opiše neku veliku hladnu prostoriju i žene u belom koje su je prisiljavale da sedi mirno . Obećali su joj crvenog ponija ako bude dobra , i nisu održali obećanje .

Slikara se uopšte nije sećala . Ni grada gde je slikao .

Za njenu porodicu , Udini je , verovatno , bio samo posluga .

Kada je pošao da potraži poslednje utočište Valdemara Udinija , princeza se ponudi da mu pravi društvo . Odvezli su se na sam južni rub Bronxa - kraja u kome , pored najsiromašnijih doseljenika Kozilijanaca , žive još samo malobrojne skupine Poljaka i Portorikanaca . Taksista je progun&dstroke;ao psovku kada mu rekoše kuda da ih vozi . Prošli su kroz potpuno izgorene četvrti , kroz koja kao da je prohujao neki rat . Slepo očajanje bede stigle do samog dna , polomilo je i spalilo u rušilačkom besu sve čega se moglo dočepati . Obojeni ljudi teturali su preko sveopšteg zgarišta , prevrćući otpatke . Smak sveta .

Taksista je odbio da ih sačeka . Primio je novac i odjurio punim gasom iz tog tužnog kraja , po kome kao da neprestano sipi fini sivi pepeo . Bio je prohladan dan i para je sukljala iz rupa u asfaltu . Princeza je iščezavala kao duh u belim oblacima , što su stizali iz pakla podzemnog New Yorka . Uputili su se razrovašenim i uleglim trotoarom kroz čopore prljave , zapuštene dece , pokraj magacina i napuštenih radionica , zaobilazeći gomile smeća , koje više niko nije uklanjao . Požarne stepenice bile su zar&dstroke;ale i iskidane . Na pragovima kuća sedele su starice u crnom , praznih , izgladnelih očiju . Ne bez senke straha , princeza i Arsen pro&dstroke;oše pokraj grupica kozilijanskih momaka što su dangubili na uglovima . Jedan od njih , koji im zatraži četvrt dolara , pokazao im je i gde se nalazi krčma " Mimoza " - centar američke Kozilije . Već na ulazu u tu skljokanu prizemljušu , zapahnu ih intenzivni i oštri zadah koji čitav kraj prožimaše smradom mačjeg izmeta i užeglog maslinovog ulja . Preko " Mimoze " prelazio je , poduprt crnim gredama , kolosek nadzemne železnice , tako da bi se krčma s vremena na vreme zatresla kao u bunilu , kad god protutnji voz . Mada je bio dan , čitavu prostoriju osvetljavala je škiljava svetlost slabašne sijalice , koja je lica ljudi pretvarala u zemljane maske , izrovašene dubokim senkama . O zidove su bili okačeni kozilijanski instrumenti . Drvo i razapeta kozja koža . Preneli su ih preko okeana da ne zaborave ko su i odakle su . U njima je pohranjen zvuk izabranog naroda . Arsen se rasneži pred tim dirljivim pokušajem da se sačuva poreklo i duhovni alibi , i pored bede u koju su zapali .

Ljudi su sedeli ćutke , zagledani u prazne stolove ispred sebe . Neki od njih su živeli od socijalne pomoći grada New Yorka , ali mnogi su se u Ameriku doselili ilegalno , bez ikakvih papira , prehranjujući se od danas do sutra najprljavijim i najtežim poslovima . Gotovo niko od njih nije naučio engleski - govorili su i dalje svojim jezikom izme&dstroke;u sebe . Oni što su stigli ranije , upućivali su došljake kako da kupe kartu za železnicu , da traže hleb ili duvan , i kako da se vrate sa posla , gde bi razmenili kroz zube po koju škrtu reč sa svojim zemljacima , radeći , trpeći i čekajući - ni sami nisu znali šta .

Čovek kome su platili pivo , ispričao im je još da male Kozilijance smeštaju u razrede za mentalno zaostalu decu , zbog toga što ne znaju engleski i što su tvrdoglavi .

" Ra&dstroke;amo se već ludi i prokleti , " mislio je Arsen dok ga je potresen slušao . " Narod smo , kome je su&dstroke;eno da pati . Pa ipak , ne bih se menjao sa srećnima . Naša muka mora jednoga dana da porodi neki plemenit podvig . To je samo pitanje vremena ! Na svaki narod do&dstroke;e jedanput red u istoriji , baš kao što najbeznačajniji statista u pozorištu ima uvek makar jednu priliku u životu da istrči iz operskog hora i dosegne najviši mogući ton , koji će zapanjiti otmenu publiku ... "

Njihov sagovornik nije poznavao Valdemara Udinija , ali pošto je neko vreme šapatom razgovarao sa šankerom , reče da će uskoro doći gazda " Mimoze " koji zna više .

Ovaj je , opet , bio neki zadrigli veseljak . Zacenjivao se od smeha pričajući kako su zbijali šale sa večito pijanim Udinijem , koji je uvek sedeo pokraj peći u svom odrpanom šinjelu podvezanom konopcem , umesto kaiša . Tražili su da im pokaže to mesto .

- Upravo sedite na njemu ! smejao se gazda . - Da je stari Valdo živ , ne biste se dobro proveli ...

- Zašto ?

- Pa , vidite , mada je bio puki siromah , Valdo je imao neke svoje principe ! Čim bi zatekao bilo koga na svojoj stolici , udarao je štapom bez upozorenja . Ljudi su to znali i poštovali su njegove bubice . Ne svi , naravno ! Ponekad bi se našalili tako što bi novajliji ponudili da sedne na Valdovo mesto . Da ste samo to videli !

To je , dakle , poslednji pejzaž koji je Valdemar Udini crtao izgorelom šibicom po stolnjaku : blokovi sivih kućerina što se nižu ispod stubova nadzemne železnice , bez drveta , bez lista , bez travke . Razlivena lokva u ulegnutoj šljaci . Red bandera nalik na vešala na nekom velikom gubilištu .

- Što jest , jest , umeo je da pripoveda kao niko ! - pričao im je gazda , kome se razvezao jezik . - Ali nisi iz njega mogao izmamiti ni reči pre nego što mu staviš litrenjak na sto . Čistio mi je pepeo i održavao vatru . Pomagao sam mu koliko sam mogao . Dolazio je pre svih ujutru , čim se radnja otvori , i sedao na svoje mesto . Lice mu se grčilo , evo ovako , kao da je od gume , sav se tresao i drhtao , ali čim bi popio prvi gutljaj , smirio bi se i tada nije bilo blagorodnijeg čoveka od njega ! Pričao je da je slikar . Možda je i bio , ne znam ? Ovde se ne raspitujemo mnogo šta je ko bio pre , jer svako je nešto jedanput bio , čoveče ! Ali , kad sam mu dao da mi ukrasi jelovnik našim , kozilijanskim motivima , nije od svega ništa ispalo ! Moja unuka bi to bolje obavila , čoveče .

- Imate li taj jelovnik ? - upita ga Arsen .

- Već dugo uopšte ne kuvamo ! - odvrati gazda " Mimoze " . - A i što bi ? Ovde ljudi imaju jedva dovoljno i za pivo ...

- Eh , Valdo ! - uzdahnu , pošto su jedno vreme proveli zagledani u peć , iz koje je Udini godinama iznosio pepeo . - Na kraju je potpuno podetinjio ; plakao je kad bi naši ovde zaigrali " hotu " !

Poslednji Udinijev mecena uputio ih je do kuće gde je slikar živeo sa svojom nevenčanom ženom , nekom bivšom babicom . Popeli su se uz vlažne stepenice koje su vonjale po iskuvanom rublju , i na drugom spratu pronašli plesnivu sobu u koju su bila nagurana tri različita ormara i dve postelje . Na ormarima su se raspadali koferi . Jedna znojava , osedela žena piljila je podozrivo u njih iz naslaga drhtavog sala . Bila je ogrnuta umašćenom kućnom haljinom .

- Šta vam treba ? - upita ih , očigledno spremna na sva&dstroke;u .

Iz otvorenih vrata na stubištu motrio ih je buket crmpurastih kozilijanskih lica . Posetioci su ovde , očigledno , bili retki .

- Jeste li mu neki rod ? - ispitivala ih je žena .

- Ne , nismo - rekao je Arsen - samo nas zanimaju njegove slike .

- Valdove slike ? - igrala je sada za publiku u vratima . - Govno ! Pa , taj u životu nije držao drugih slika sem onih na kartama !

Zatim je sledio zamršen monolog u čijoj su bujici povremeno razaznavali kako se ona žrtvovala za Valda , kako mu je bila dobrotvor i kuvarica i bolničarka , a da joj je on sve to vratio na taj način što je ostavio do guše u dugovima za kiriju , lekove , pogreb ; spominjala je i tačne iznose koliko je šta koštalo , udarala se mesnatim šakama u grudi , a u jednom trenutku samosažaljenja uspelo joj je da čak izmami i jednu suzu , ili bar nešto slično tome .

Objasniše joj da bi kupili bilo šta što je nekada pripadalo Udiniju .

- Dodo ! - pozvala je glasom promuklim od alkohola . - Dodo , sine , popenji se na ormar i dovati onu kutiju !

Jedan vižljast dečak ispentra se poput majmunčeta preko stola na ormar i odatle skide mali kovčeg , čija se politura gotovo nije videla od debelog sloja prašine .

Bila je to Udinijeva kutija za slikarski pribor . Otvoriše je klečeći na patosu , pažljivo , kao što se otvaraju vrata tek otkopane bogomolje koja je vekovima čamila pod naslagama zemlje . Zapahnu ih vazduh star dvadesetak godina . Nekoliko skorenih četaka i tube " Rembrandt " boja bez poklopaca , zar&dstroke;ala špahtla , boca terpentina i okamenjena krpa za brisanje četaka - to je bilo uglavnom sve . Sadržaj kutije kao da je bio ugljenisan vremenom . Mirisao je na sveže otvoren grob . Arsen pipnu prstima jednu tubu : donja polovina alzarin kraplaka još je bila gipka . Boja se nije sasvim osušila . Bila je tu i Udinijeva paleta sa spečenim tragovima njegovog omiljenog spektra . Obrisa je maramicom i ispod prljave skrame zasvetluca na umbri iskričav namaz cinobera .

Arsen je želeo da prona&dstroke;e Valdemarov grob . Sada to više nije bilo potrebno . Sadržaj ove kutije krio je u sebi njegove zemne ostatke . Gde je , uopšte , grob nekog slikara ? U njegovoj kutiji za boje . U tim istim bojama potrošenim do polovine , što nisu stigle da se pretvore u oblike , u sliku . U prekinutom poretku stvari - malom urednom svetu koji je predstavljao jedini slikarev dom na zemlji , u slikarskom alatu od koga se nije odvajao ni onda pošto je sasvim prestao da slika , nadajući se da će mu se jednoga dana smiriti drhtanje ruku i da će možda naslikati svoje najbolje platno . Njegov grob je u kovčegu skinutom sa ormara iza kofera i tegli , starih metli i prašnjavih krpara ; u toj pokretnoj radionici koju je jedino spašavao iz iznajmljenih pariskih ateljea , kad bi mu plenili ostali prtljag zbog neplaćene stanarine . Znao je - ako sačuva svoju čudotvornu kutiju , kad god zaželi , može da povrati i sve ostalo . Vukao je na svom dugom izgnaničkom putu kroz Grčku , Alžir , Tunis , Maroko , ženevu , London , sve do New Yorka ležala mu je kraj nogu na sagovima evropskih dvorova gde je portretisao krunisana lica , strpljivo ga čekala dok je vodio ljubav i opijao se , znajući da će jedanput da joj se vrati . Na tubama su se još uvek nalazili njegovi otisci prstiju . Ostali su zauvek oma&dstroke;ijani predeli i lica čiju je drugu polovinu odneo u grob . Ostatak tog sna nalazio se u nepotrošenim bojama .

Arsen i Zoe su klečali iznad otvorene kutije kao u nemoj molitvi za dušu nesrećnog kozilijanskog slikara . U sobi se čulo samo astmatično šištanje Udinijeve poslednje žene i tiktakanje budilnika .

- Koliko tražite ? - upita najzad Arsen ženu , koja je stajala iznad njih poput spomenika propasti .

Mali prorezi očiju lukavo joj se zasvetlucaše .

- Hiljadu dolara ... - reče , na šta žamor kliznu niz stepenice . - Ni dolara manje !

Mogao je da joj plati koliko je tražila ; bilo je dovoljno samo da ispuni ček koji mu je Kozilija stavila na raspolaganje , ali ko bi mu tamo kod kuće verovao da je to baš kutija za boje Valdemara Udinija , a ne bilo čija ? Sve kutije za boje i sve palete liče jedna na drugu .

Razgrnuli su buket na vratima i krenuli niz stubište .

- Hej , čekajte ! - zaurla žena . - Daću vam je za pet stotki ! Trista ? Dvesta ... Dajte pedeset i neka vas &dstroke;avo nosi !

Vratio se u sobu i pružio joj novčanicu od pedeset dolara .

- Je li istina da je bio poznat ? - unese mu se šapatom u lice .

Skupio je Udinijeve stvari pod mišku .

- Jeste - reče - bio je vrlo poznat .

- Prokleti bili ! - zastenja ona , ne kazavši ko da je proklet . - Dodo , sine , trkni do Martina po flašu !

Princeza je kod kuće svukla sa sebe svu odeću , kao da je kužna , i Arsen je više nikada nije video u njoj .

- Neću da me više vodiš na takva mesta ! - grcala je u histeričnom napadu . - Ne volim ih !

- To je tvoj narod , princezo !

- Nisam ja kriva ...

Mogla je da gleda bedu , pod uslovom da je dekorativna i da bar ne zaudara . Ali beda koju su videli u maloj Koziliji je ponižavala . Imala je zadah zoološkog vrta , ukus stida . Izlet u Južni Bronx učinio je da se oseća kao da je uletela u klopku . Tamo nije zatekla vesele pariske klošare , čak ni slikovite pijance iz Ulice Bowery , koji su čekali na semaforima da obrišu automobilska stakla , uvek sa nekom šalom ili novim štosom .

- Moraš da me razumeš - kazala je šmrcajući , pošto se malo smirila . - Mnogo sam se namučila u životu , ali uspela sam bar jedno : činim samo one stvari koje me vesele . I zbog toga nikome neću dozvoliti da me vrati tamo ... Čak ni tebi !

Arsen je iz dana u dan odga&dstroke;ao svoj odlazak . Postajao je sve više Njujorčanin , čudeći se i sam koliko je to lako . U gradu gde je svako stigao odnekud , i strancu je moguće da se oseća kao kod kuće . Već se snalazio sasvim dobro i preduzimao je sam duge šetnje . Pešačio je do najudaljenijih četvrti , a kada bi ga savladao umor , spuštao se pod zemlju i vraćao podzemnom železnicom u princezin kraj , pomoću plana New Yorka od kog se nije odvajao . Princeza se nikada nije vozila sabvejem . Otkrila mu je da pati od klaustrofobije , i da bi radije umrla nego što bi sišla pod zemlju .

Obilazio je pasionirano muzeje i galerije . Najviše je voleo otmene prostore Frick-kolekcije na Petoj aveniji , gde se za njega vreme potpuno zaustavljalo dok je sedeo ispod Rembrandtovog " Poljskog konjanika " . Kuda li jezdi taj vitez u sutonu ? Nije li to sama smrt satkana od zlatne paučine ? Začarani jahač ga je gledao kao da već odavno zna kako će se okončati njegov njujorški izlet .

Odlazio je i u Guggeheimov muzej ; satima je prelistavao slikarske monografije u maloj knjižari , smeštenoj u prizemlju Muzeja moderne umetnosti . Uzalud je me&dstroke;u njima tražio nešto od Valdemara Udinija . Nije ga bilo ni u najopsežnijoj istoriji umetnosti .

Nekoliko puta nije mogao da odoli a da ne kupi knjige za kojima je godinama čeznuo . Prelistavao bi ih u Mimozi za vreme dugih zimskih kiša . Doneo ih je do kase , ali je onda odustao i vratio ih uredno u police gde su ranije stajale .

Šta vredi ? Nije mogao preneti čitavu jednu civilizaciju na svoje ostrvo , a nije spadao u ljude koji se zadovoljavaju mrvicama . Uspeo je da uguši želju za posedovanjem .

" Ne može mi se oduzeti samo ono što imam u glavi . Pamtiću , dakle , sve što vidim ! " - zaključio je i ponovo otpešačio do Frick - kolekcije , gde je onaj ukleti poljski konjanik još uvek prelazio svoj beskrajni put s kraja na kraj pozlaćenog platna .

Voleo je očajničku drskost Jacksona Pollocka i prazne , šumne tišine Mark Rothkovih osamljeničkih kvadrata , ali posle Rembrandta Arsen više ništa nije mogao da gleda ! Sve mu se činilo suviše jednodimenzionalnim .

Postojalo je , možda , samo jedno platno u modernoj umetnosti u kome je mogao da prona&dstroke;e utočište bez zasićenosti i ga&dstroke;enja : portret " Devojčice sa lutkom " . Ono je za Arsena bilo više nego slikarstvo . Život i još mnogo više od toga !

Možda smrt ?

Zahvaljujući Celebrity Serviceu , princeza je često dobijala plaćene pozive da ulepša neki skup novopelčenih američkih bogataša . Za vreme provedeno na večeri , gde bi je ponipezno najavili kao - H.R.H. Princess Zoe of Cosilia , dobijala je šesto dolara .

- Vojvoda i vojvotkinja od Windsord dobijali su u svoje vreme i po tri hiljade za pola sata ! - objašnjavala je Arsenu svoj posao . - Za hiljadu i po moguće je iznajmiti ruskog princa Serža Oboljenskog ...

- Zašto ti dobijaš tako malo ?

- Mi smo mala zemlja ... - kazala je slegnuvši ramenima .

Dva puta je pratio na koktel-partije koje su se održavale u luksuznim apartmanima na Petoj aveniji . Zapostavljen na izvesno vreme od svoje male prijateljice , prvi put je zaspao u pletenoj fotelji zimske bašte , čiji je stakleni zid gledao na krošnje Central parka . Drugi put je upoznao Rogera Shulmana , koji je tako&dstroke;e pronašao skrovište u biblioteci .

- Znate , svi ti prijemi liče vam jedan na drugi kao jaje jajetu ! - poverio mu se stari Shulman , kada ga je upitao zašto se osamio . Uvek je na njima neki indijski jogi na proputovanju , urugvajski ambasador , italijanska operska diva , čekajte ... Naravno , bivši student revolucionar koji pljuje na sve , grčki brodovlasnik , sveže razmenjeni ruski disident ...

- ... i kozilijanska princeza ! - završi Arsen Shulmanov spisak zvanica .

- Vi ste sa njom ?

- Jesam .

- Vrlo je lepa - reče on - prava džepna princeza !

Shulman mu se dopao na prvi pogled , jer se pohabanošću svoje odeće razlikovao od ostalih gostiju na prijemu . Očigledno , niko se nije otimao o njegovo društvo , baš kao što nisu čeznuli ni za Arsenovim . Oseti izvesnu samilost prema ovom dežmekastom starčiću , odevenom u iskrzani rebrasti somot , čije su ga , kao nebo plave očice gledale ljubopitljivo iza naočara velike dioptrije . Imao je kratko podšišanu sedu kosu , koja je ličila na četku , i podsećao je pomalo na profesora Kuzena , po izvesnoj pomirenosti punoj skepse .

Arsen oseti potrebu da ga uteši , pa u nedostatku nečeg drugog , pohvali preplanulu boju njegovog lica .

- To nije njujorško sunce , pretpostavljam ? - reče .

- Florida ... - kazao je Shulman .

- Bili ste tamo na odmoru ?

- Ja sam celoga života na odmoru , boy ! kazao je smejući se starac . - A vi , šta vi radite na ovom prijemu ?

Arsen mu reče .

- Dobro - kazao je Roger Shulman , namestivši se udobnije u fotelji - recite mi iskreno , ali zaista iskreno : kako je to živeti pod vojnom diktaturom ?

- Hoćete li da vam stvarno kažem ? - upita ga Arsen , pa pošto dobi potvrdan odgovor , pokuša da objasni svom sagovorniku da se život ( naglasio je tu reč život ! ) odvija , ma kakva da je vlada u pitanju ! Masline rastu baš kao i u antička vremena , ljudi ih beru , trguju , vole se , mrze , piju , umiru i ra&dstroke;aju se kao i uvek , sunce izlazi i zalazi , smenjuju se godišnja doba , žene uveče pletu čipke pred kućama , muškarci puše i piju pivo , srećni su ili nesrećni , kao i svi ostali ljudi na planeti ...

- Drago mi je što to čujem ! - reče Shulman .

- Hoću da kažem - rekao je Arsen - sklon sam mišljenju da je ( pod uslovom da se čovek ne bavi politikom , razume se ) , svaka politika podjednako dobra i podjednako loša , jer je u suštini izvan samog života ; vi me , naravno , shvatate , pošto je život snažniji i žilaviji od bilo čije doktrine , ma kako ona napredno ili konzervativno bila zamišljena ...

Nisu palili veliko svetlo u biblioteci . Sedeli su jedan naspram drugog sa čašama u rukama : dva čoveka sa dva kraja sveta , i pokušavali da se razumeju .

- To je veoma zgodno objašnjenje - uzdahnuo je , najzad , Shulman - ali u njemu ima prilično pasivnosti .

- Ja se ne bavim politikom - kazao je Arsen - već istorijom , i to - istorijom umetnosti ! U životu me zanimaju isključivo tragovi onog najplemenitijeg u nama , rasuti po vremenu ... - citirao je jedan svoj intervju lokalnim novinama , povodom otvaranja Zavičajne galerije u Mimozi .

- I to je politika , boy ! - rekao je mirno Shulman . - Sve je politika !

Prekinuo ga je :

- A možete li mi onda , molim vas , reći kojoj je stranci pripadao Homer ? Euripid ? Aristofan ? Kome su plaćali članarinu Shakespeare , Dante , Michelangelo , Cervantes ? Za koga je agitovao Petrarca ?

Shulman nije umeo da mu kaže .

Vidite kako je to malo važno posle nekog vremena !

- Hoćete li biti ljubazni da mi donesete jedno piće ? - zamoli ga starac . - Ako tamo odem sam , teško da ću se ikada ponovo izvući ...

Arsen nije verovao da je stari Shulman toliko omiljen da ga ne bi pustili natrag . Smatrao je njegove reči posledicom povre&dstroke;ene staračke sujete , koju je često primećivao i kod svog prijatelja profesora Kuzena . Ali , ubacio se u vrtlog zvanica , video na trenutak princezu okruženu iskeženim osmesima ( " Kako se zabavljaš ? " " Sjajno ! " ) i vratio se u biblioteku sa dva dupla burbona .

- Kakvi ste , u stvari , vi Kozilijanci ? - pitao ga je Shulman .

Arsenu su nedostajali razgovori sa Kuze - nom na terasi . Pored porodice , mogao je mirne duše reći da mu oni najviše nedostaju u New Yorku . Sa princezom se sporazumevao , uglavnom , kožom i jednosložnim rečima . Zbog toga ga je radovala ova prilika da priča o Koziliji nekom nepoznatom starcu , koga više nikada verovatno neće videti u životu .

- Pazite ! - rekao je . - Preživeli smo Grke , što su vladali ostrvom od 1800 . do 1100 . godine pre naše ere , nadživeli izumrle Feničane , dočekali kraj Asirskog Carstva , ispratili Egipćane , Persijance , videli agoniju Rimskog Carstva i Vizantije , pogledali u le&dstroke;a krstašima koji su osvojili Koziliju 1201 . godine , iskvarili čak i pokvarene Venecijance , našli zajednički jezik sa Turcima i lukavo ih potčinili svojim interesima a da to oni nisu ni primetili , pridoneli smo i sami njihovoj propasti ... Kozilijanci ? Istkani smo od najfinije levantinske lukavosti i strpljenja . Nadživećemo i Amerikance , u to možete biti sigurni !

Ali i pored misaonog skijeringa koji je tako vešto izvodio pred Shulmanom , osećao je izvesnu dozu mučnine od poluistina koje je izgovarao . Ubedivši dobronamernog Shulmana , nije , naime , uspevao da ubedi i sebe da nije obična kukavica koja okreće glavu u stranu pred dugogodišnjom borbom Vojnog saveta protiv slobode i razuma .

- Koliko vam je godina ? - upita ga Shulman .

- Ja sam na uglu 39 . i 40 . - reče Arsen , setivši se da u New Yorku taksisti treba uvek kazati ugao izme&dstroke;u dve ulice .

Starac se od srca nasmejao :

- Znači , ja sam na uglu 72 . i 73 ! - kazao je , brišući suze .

Princeza , koja je najzad pronašla Arsena u biblioteci , upali svetlo i zateče ih kako se previjaju od smeha .

- Morate me svakako posetiti ! reče Shulman , pozdravljajući se sa Arsenom . - Poziv , naravno , važi i za vas ... - obratio se princezi . - Sutra , dakle , u pet po podne !

Pružio je posetnicu i izašao iz biblioteke . Arsen tek tada primeti da je starac težak bogalj .

- Znaš li sa kim si razgovarao ? - upita ga princeza , ne bez divljenja .

- Ne znam - reče Arsen - vrlo je zgodan stari gospodin !

- Roger Shulman ... Jedan od najbogatijih ljudi u New Yorku !

- Pa , šta ? - kazao je Arsen .

Čaj je poslužen u izubijanim limenim šoljama na kojima je pisalo 1/4 lit . Arsen je gledao u čudu svoje jadno lonče koje kao da je maločas pokupljeno sa nekog &dstroke;ubrišta ; crni , zar&dstroke;ali rub , otučenu glazuru i iskrivljenu dršku , ostatke skorene zemlje i crne rupice kroz koje je probijala r&dstroke;a . Princeza Zoe nije u svojoj šolji nalazila ništa čudno . Tek kada je popio čaj i okrenuo šolju naopako , otkrio je da je sirota 1/4 lit . - šolja , u stvari , minuciozno izvedena kopija u najskupljem engleskom fajansu . Očigledno , Roger Shulman nije lako zaboravljao svoje prvo njujorško pijenje čaja !

Više od svega , ovaj ekscentrični starac voleo je da zbunjuje slikarske eksperte . U svojoj kolekciji imao je samo ona dela koja nimalo ne liče na uobičajenu predstavu što je svet ima o velikim majstorijama moderne .

Arsen je bio jedan od retkih srećnika kojima je bilo dopušteno da vidi gotovo sve slike iz ove fantastične zbirke , koja prevazilazi priče o Ali Babinoj pećini . Išao je za svojim domaćinom iz odaje u odaju luksuzne kuće na Madison aveniji i poga&dstroke;ao autore nepotpisanih slika . Sada je došao red na princezu da ga sledi kroz lavirint u kome je jedino on znao izlaz .

Shulman je od njega najpre tražio da pogodi koja slika pripada Georgesu Braqueu , a koja Picassu . Radilo se o dve gotovo istovetne mrtve prirode sa lulom iz 1911 . Pošto je jedan trenutak osmotrio te dve kule bliznakinje od sijene , starih novina , karti za metro , talasastog papira za pakovanje i pečenog okera , Arsen bez napora odredi autore : Georges Braque je bio presniji i više je verovao svojoj luli .

Zatim je identifikovao tri pitoma primorska pejzaža kao dela Vasilija Kandinskog iz vremena pre ne što je otplovio u zemlju Apstrakciju . Pri tome mu je pomagao instinkt izgladnelog provincijalca . Najbolje godine svoga života i svu strast trošio je izučavajući velike majstore modernog slikarstva , na osnovu slučajnih znakova i otpadaka koji su stizali do Mimoze . Sada su za njega radile sve one probdevene noći potrošene na gledanju mutnih reprodukcija u kakvom zalutalom umetničkom časopisu ili knjizi do koje je bilo teško doći . Poput zatočenog vidovnjaka , predvi&dstroke;ao je duhovne avanture što su se doga&dstroke;ale na hiljade kilometara daleko od Kozilije . Njegova čežnja bila mu je pouzdan vodič tamo gde su se gubili zasićeni eksperti .

Oduvek su mu se činili jalovim napori naučnika da utvrde autentičnost jednog dela . Sve te hemijske analize lanenih vlakana ili strukture daske , sastava boja , dubinski snimci slojeva slike u ra&dstroke;anju , svi ti , naoko ozbiljni ljudi u belim mantilima iznad skupih instrumenata ... Koliko uzaludnog napora da se prona&dstroke;e voda u pustari , koju vidovit ćovek sa rašljama u ruci otkrije već posle pedesetak koračaja ! Zar falsifikator ne bi mogao da za svoju lažnu ikonu uzme deo daske sa kakvih crvotočnih vrata iz dvanaestog veka i da upotrebi potpuno istu tehnologiju kao i njegov uzor - nepoznati monah ? Ima li išta lakše nego zatrpati tu istu krivotvorenu ikonu u stajsko &dstroke;ubre i prepustiti je samo nedelju dana razornoj moći amonijačnih kiselina ; vlazi i memli , ili , pak , napraviti novu rimsku amforu i spustiti je jedno leto na dno mora u kakvo odgajalište ostriga i dagnji , pa da se po njoj nahvataju čitave kolonije školjki ? A šta da se radi sa falsifikatima naših savremenika , gde uopšte nije potrebno izvoditi nikakve tehnološke vremeplove , već u prvoj prodavnici kupiti kutiju uljanih boja i obično platno , pa za jedno prepodne proizvesti tuce Matissea , Dufyja , ili Hartunga ? Kako će nam tu pomoći rendgenolozi , hemičari , tehnolozi ?

Postoji , naime , samo jedan pouzdan način da se utvrdi je li slika autentična : stati pred nju otvorena srca i bez zadnjih misli , prepustiti joj se i osluškivati duboko u sebi njen odjek . Falsifikator će moći da podražava sve , osim onoga što je najvažnije u jednom delu njegove suštine ! Zbog toga i preziremo toliko te kradljivce tu&dstroke;e muke . Prisvajaju za sebe ono što se plaća nervima , krvlju , siromaštvom , patnjom , usamljenošću , na kraju - životom ! Oni će marljivo slediti oblike i boju , površinski sloj stila , ono što Francuzi nazivaju Ie signe , ali ono najdragocenije neće nikada uspeti da ponove : unutrašnji život jedne slike , za koju je uvek plaćena previsoka cena . Uostalom , da li je iko ikada čuo da je neko falsifikovao Ingresov crtež olovkom ? To je nemoguće ! Proizvode se masovno samo one slike čiji su autori već postali poznati po svom znaku i , mada već mrtvi i prazni , nastavili da reprodukuju do kraja fizičkog života taj svoj već čuveni le signe - koku koja nosi zlatna jaja . Krenemo li korak dalje , mislio je Arsen , doći ćemo do smele hipoteze koja će na nas sručiti drvlje i kamenje kolekcionara i muzealaca : nisu li najveštiji falsifikatori upravo sami oni veliki slikari koji su posle svoje duhovne smrti nastavili podražavanja sopstvenog načina slikanja ?

Naravno , ne postoji stručnjak za sve autore i za sva dela , baš kao što ne postoji ni vidovnjak sa rašljama i za vodu , i za naftu , i za gas . Arsen je bio u stanju da prepozna autentičnost samo onih umetnika koji su mu nešto značili u životu ; onih pomoću kojih je rastao i koji su mu pomagali da prona&dstroke;e i okupi najbolje delove sebe . Slučajno , Roger Shulman je skupljao baš njih .

- Dobro - kazao je on , zadovoljno - dešavalo se da i drugi pro&dstroke;u na ovom testu , ali sad od vas tražim zaista nemoguće !

Zaustaviše se ispred pitomo slikane hrizanteme , koja kao da je izašla ispod četke nekog nedeljnog slikara . Arsen se usredsredio na taj , na prvi pogled običan plavi cvet na platnu malog formata već pomalo ispucale površine ( više zbog nebrižljivog slikarskog postupka nego zbog starosti ) , ali u poretku njegovih latica kao da se nalazila skrivena neka svirepo precizna matematička formula . Ljuljao se na samom kraju te odskočne daske , ne znajući da li ga dole , u dubini , očekuje voda ili beton ? Zažmurio je i skočio , čuvši sebe kako u letu izgovara potpuno apsurdno ime : Pieter Mondriaan !

Sačekala ga je voda . Izronio je mokar od sreće .

- Vi ste neverovatni ! - priznao je Shulman . - Spadate me&dstroke;u tri čoveka na svetu koji su to pogodili otprve . Tu je , najpre , trgovac koji mi je prodao ovog ranog Mondriaana ; drugi je direktor Muzeja u Antwerpenu . Jeste li zadovoljni ? Ako želite da ostanete u New Yorku , biće mi neobično drago da vas zaposlim kod sebe . Brinućete se o mojoj kolekciji ...

Pogledao je princezu , a onda je uhvatio Arsena za rever sakoa :

- Hoćete li ?

Prvi put u životu Arsen je shvatio koliko je teško breme trideset i devet godina . Bio je suviše star da prihvati jedan ovakav trenutak , kada se treba neopozivo odlučiti i početi sve iz početka . Američka odlučnost sukobila se u tom času sa kozilijanskom kolebljivošću , koja se hrani vremenom svojih žrtava . Upitao se : imam li snage za to ? Princeza i Shulman su čekali njegov odgovor . Umesto odgovora , dobiše pitanje :

- Koliko je sati ?

- Sedam - reče Shulman .

- Možete li mi dati vremena do sedam i deset da razmislim ?

Okrenuo je čitavu stvar na šalu , mada mu nije bilo do nje .

- Imate sve vreme do kraja života da razmišljate ! - nasmejao se Shulman , odmahnuvši rukom .

Onaj trenutak je prošao .

Spustili su se u prizemlje liftom , u kome su visila dva di Chirikova pejzaža iz metafizičke faze .

Princeza je ćutala sve vreme do kuće .

Mada joj je ljubav iznenada ozarila kraj treće decenije života , veza sa Arsenom nije činila srečnom Zoe . Ona nije vodila ničemu i , kao sve slične veze , iscrpljivala je oboje ljubavnika podjednakom žestinom . Udinijeva devojčica u princezi još se nije zauvek oprostila sa verovanjem da će joj život biti doveden do srećne završnice , posle koje treba da nastupi bezbedno i mirno sredovečno razdoblje . Zoe - nežna mešavina plave krvi , nestalnih zanimanja , prolaznih ljubavi i večitog balansiranja na rubu besparice , upravo je bila na putu da se sredi i smiri kada joj je sopstveni portret iz detinjstva bacio u naručje smušenog Kozilijanca .

Već se sasvim bila odvikla od komplikovanih muškaraca . Kretala se neprestano u svom stalnom krugu , zadovoljna što joj se srce konačno zaledilo . Frozen rose . Arsen je jednim potezom porušio dugo zidanu gra&dstroke;evinu blazirane ljupkosti , iza čijih su bedema osećanja uzimana samo u malim dozama u obliku pozorišnih predstava , filmova ili knjiga - tamo gde im je i mesto . Razbudio je u njoj strasti kojih se plašila . Bojala ga se kao navike : više nije mogla bez njega ( pomisao da će se vratiti na Koziliju ispunjavala je užasom ) , a s njim je bilo sve teže . Šta onda ako ostane zauvek u New Yorku ? Nije ga večito mogla vući za rukav , umirući od straha hoće li se osmehnuti dok ga bude predstavljala nekome do koga joj je stalo , ili će samo ćutke kimnuti glavom i zabiti se u prvu policu sa knjigama ? Princezi se gadila i sama pomisao da bi u tom slučaju bila krivac što je jedna kozilijanska devojčica ostala bez oca . Isprobala je več na svojoj koži što to znači .

Izuzimajući njenu postelju , nisu se baš savršeno slagali u ostalim stvarima . I pored aristokratskog porekla , koje bi trebalo da podrazumeva izvestan stepen bezvoljnosti , princezu je život naučio da sve zavisi od nje same . Jednim delom svoje ličnosti , bila je energična tridesetdevetogodišnja žena čiji je radni dan ( ako je to njen nestalni posao zahtevao ) trajao i po šesnaest sati ! Ma šta da se dešavalo , na primer , ona bi , pre no što zaspi , svake noći preletela najmanje stotinak stranica po sistemu brzog dijagonalnog čitanja , koje je savladala na specijalnom šestomesečnom kursu . S obe strane njenog kreveta ležali su svežnjevi novih izdanja - sada neotvoreni . Kozilijanac je potpuno izbacio iz dobro uhodanog ritma .

Kada mu je jednom objasnila svoj način brzog fotografisanja sadržaja , smejući se , suprotstavio joj je svoj sistem spavanja izme&dstroke;u dve stranice .

- Imam potpuno drugačiji metod ! - kazao je . - Čitam verovatno najsporije u Evropi ...

Ispričao joj je da čitav dan uživa u pomisli kako će provesti udobno veče uz flašu vina i neku knjigu za kojom čezne . Čeka strpljivo da mu zaspu dve Maje i smešta se u duboku kožnu fotelju sa mesinganim kopčama - nekada neprikosnoveno mesto njegovog oca ! Vino mu je nadohvat ruke rastvorena knjiga u krilu . Niz prozorska okna klize kapi kiše . Vreme kao stvoreno za čitanje ! Ali on ne podiže knjigu , ne okreće njene stranice . Ona mu mesecima leži poslušno pod dlanom , a da je iz nje pročitao možda najviše desetak redova . To se po njemu zove : odlaganje zadovoljstva !

- Ali , vidiš , posle nekog vremena imam osećanje da sam postao veliki prijatelj sa njenim sadržajem ! Kao da mi je prešao u krvotok , postao moje vlasništvo ...

Pričao joj je da se u Mimozi kafane zatvaraju rano i da zbog toga pije sam , kod kuće .

- Postajemo sve više narod solo - trinkera kazao je - jer kad čovek pije sam , nema mnogo izgleda da će ga neko prijaviti zbog šale ili neoprezne misli ! Pošto u isto vreme i čitam , knjige mi se mešaju sa vinom u neki fini polusan . Zbog toga , kada me neko pita jesam li čitao ovo ili ono , odgovaram obično da ne znam ! Zaista , ne znam . Možda sam i čitao , samo se više ne sećam !

- To je zbog toga što živiš na jednom ostrvu gde ima mnogo vremena ! - suprotstavila mu se Zoe . - Ali ovde , u New Yorku , svake nedelje na listi bestselera nalazi se najmanje trideset knjiga .

- Može jedan grad da bude ne znam koliko velik - kazao je - ali od tih trideset knjiga jedva ako dve mogu biti vredne da se pročitaju ... Genijalna dela se ra&dstroke;aju jedanput u sto godina !

- Imaš pravo - reče Zoe - ali , ja moram sve da ih pročitam pre nego što otkrijem koja su dva genijalna . Po sistemu brzog čitanja prelistam dvadeset i osam , a one dve , preostale , čitam polako ...

- Zašto ? - upita je on mirno .

- Šta , zašto ?

- Zašto čitaš onih dvadeset osam ? Zašto odmah ne pre&dstroke;eš na one dve koje vrede ?

- Da bih znala šta je u njima !

- Ako nisu dobre , šta te se tiču ?

- Ali , o njima se svuda govori ... Šta ja znam !

- Čitaš ih , znači , radi konverzacije ?

- Ne ! - vrisnula je . - Ne radi toga !

- Radi čega , onda ? - upita je sa strpljivošću učitelja .

Izgubila je glavu od besa :

- Ti , ti ništa ne razumeš ! Moram da budem obaveštena !

- A , tako ... - kazao je lenjo i uvukao se pod pokrivače . - Do&dstroke;i !

Ali nije došla .

Bila je to prva noć kada nisu vodili ljubav . Ujutro je Zoe imala podočnjake . Sve do zore držala je prst u rupici na brani kroz koju samo što nije provalilo more besa . Destruktivni Levantinac ! Srušio joj je dugo gra&dstroke;eni sistem a da to verovatno nije ni primetio . Sad spokojno spava dok ona krpi pocepani šator . Načeo je . Poverila mu je mnogo toga , ali ipak ne sve , za svaki slučaj ! Nije mu ništa ispričala o bezbrižnim džet-set-godinama kada je ludovala , misleći da je četrdesete nikada neće stići . Njena čuvena energija bila je već skoro potrošena . Mladost tako&dstroke;e . Ako je htela da se održi na površini društvenog života ( od koga je , uostalom , i živela ! ) , morala je da popuni rupe u svom nepotpunom aristokratskom obrazovanju . Kako da mu objasni da je na stalnom ratnom pohodu , baš kao i njen praded , pod kojim su menjali i po osam konja dok je bez odmora i sna obilazio obale Kozilije . Svako novo , nepoznato ime , izbačeno slučajno u razgovoru za stolom , predstavljalo je za nju opasnost . To više nije beskonačno letovanje ; selidba sa jedne na drugu čuvenu plažu sa suncem što putuje zajedno sa velikim boeinzima , kada je dovoljno posedovati samo besprekorno osunčano telo ! Prve sede i prve borice ne samo one od smejanja ! - menjale su i princezinu ulogu u društvu . Sve re&dstroke;e je bila na skijama vezanim za gliser a sve više na dobrotvornim priredbama za nesrećnu decu , napu - štene životinje , gladne u Bangladešu , unakažene u zemljotresima . Demonstracije krema za dan i noć firme " Elizabeth Arden " , od koje je imala najredovnije prihode , zavisili su od njene kože . " Ako može jedna princeza - možete i vi ! " Ali samo je pitanje vremena kada će pozivi za promocije novih losiona i dezodoransa početi da izostaju . Tada mora da bude spremna za nešto drugo . Nešto suptilnije , nešto što neće moći da nagrizu godine što dolaze .

Princeza je već obezbe&dstroke;ivala odstupnicu , ulazeći u svet visoke mode . Pokušala je da od ukusa načini novo zanimanje . Posao stilistkinje ! " Nova moda se nalazi na ulicama ! " - postalo je njeno geslo . " Treba samo umeti gledati ! " Lansirala je prve sakoe od crnog pliša u kombinaciji sa izbledelim farmericama , i " Vogue " joj je za tu avanturu odvojio šest kolor-strana , pod velikim naslovom : " Evropska princeza odeva Amerikance ! " Izmislila je i nošenje vizonskih bundi sa tenis-patikama . Prenela afričke amajlije od upletene dlake iz zebrinog i slonovskog repa u New York i proglasila ih nakitom sezone 1972 . Sada ih već prave i od plastične žice ! Uvela je i modu preširokih muških košulja vezanih kravatom oko pasa , da bi i najosamljenije žene , željne maženja , stekle utisak da su u sobi svoga ljubavnika navukle za doručak njegovu košulju preko golog tela ; slučajno otkriće jednog jutra posle ljubavi sa Jamesom Finchom . Trebalo je , dakle , gledati , raditi , učiti , čitati , održavati kontakte sa uticajnim ljudima , ako želi da ostane u krugu kome je pripadala ro&dstroke;enjem , ali ne i novcem ! Istina , nudili su joj da vaspitava mlade Teksašanke , kćerke naftaša , da ih podučava etikeciji i stilskom ponašanju , ali odvoji li makar samo jednu sezonu za Houston ili Dallas , u New Yorku će je zaboraviti . A ko ne postoji u New Yorku , ne postoji nigde !

I sada je jedan slučajni Kozilijanac ugrozio čitavu njenu taktiku . Osvojio je Rogera Shulmana bez ikakvog napora , ne znajući čak ni ko je on , odbio mesto za kojim čezne toliko vrednih i energičnih ljudi kao da odbija ponu&dstroke;eno piće , pokazivao stalno neku drsku , odsutnu sigurnost , i pored toga što je živeo na kraju sveta i stigao ovamo u onom svom strašnom odelu koje bi svakako trebalo dezinfikovati ... A , pored svega , izaziva nerazumljivu nežnost i nagon da ga štiti , kao da joj je prvi muškarac u životu ! Bila je nemoćna . Bila je besna na svoju nemoć da se reši tog slatkog tereta koji vuče kroz njujorške salone i ulice , i koji je sprečava da trči iz pune snage i guta ono što joj se nudi . Pokuša da misli na Arsena kao na pastira - bivšeg podanika svojih predaka , ali nije išlo . Isuviše je dobro poznavala genealogiju svoje porodice da bi mogla da pobegne u Gotha Almanah . Svaki Kozilijanac bio je kralj a svaka Kozilijanka - princeza . Na vrhovima dugog račvastog korenja njenog porodičnog stabla , nalazili su se obični razbojnici i kradljivci stoke .

- Bože , šta da radim ? - prošaputa i uvuče se pod pokrivač pokraj usnulog Arsena , osećajući kako joj i protiv volje bradavice bubre .

Pešačeći i dalje po New Yorku bez ikakvog drugog cilja osim da utaži radoznalost , Arsen je neprestano mislio na to kako je jedan ljudski život nedovoljan da podmiri glad koju oseća svim nervima uznemirenim nestrpljivošću da sve dodirne , omiriše , vidi , čuje , okusi i zapamti ...

Seti se glasnih razmatranja profesora Kuzena na terasi iznad piva , o tome kako bi trebalo imati najmanje pet života , i to ne samo na različitim mestima već i u raznim vremenima . Kada bi ih imao , profesor Kuzen bi jedan neizostavno potrošio na plovidbe sa starim kozilijanskim moreplovcima u Afriku i Indiju ; drugi bi otišao na muvanje oko katedrale u Chartresu u vreme dok su je gradili treći život bi upotrebio da bude savremenik Michelangelu i Leonardu u Firenci ; četvrti na razgovore sa Voltaireom , a peti bi pustio da teče kako teče , baš kao što je učinio sa svojim prvim i jedinim životom .

Arsenu bi bila dovoljna samo dva života . I taj drugi , njega bi živeo do daske , baš ovde , u New Yorku ! što je najčudnije , dok je lutao bez plana i cilja ulicama i avenijama , činilo mu se da je to ovde potpuno ostvarljivo . Ona ogromna usamljenost koju su opisivali putnici što su pre njega zagrizli otrovni grad-jabuku , nije ga pritiskivala teskobom ; izgubljen u gužvi Vavilona , gde ga nisu poznavali i gde nikoga nije poznavao , mogao je već , evo , ovoga časa započeti novi život Arsena Lera , prebrisavši i zaboravivši onaj pre&dstroke;ašnji , kao da nikada nije ni postojao . Ko bi ga ikada pronašao u ovom ljudskom mravinjaku , u kome je dovoljno promeniti četvrt pa da se zauvek zametne svaki trag ? Slatka vrtoglavica od slobode počinjanja od početka , od nule , jednim ponovnim ro&dstroke;enjem , ispunjavala ga je ludom srećom . Prastari otrov , što je po čitavom kontinentu posejala iza sebe avantura prvih Evropljana , proteranih iz svoje postojbine u novu zemlju , delovao je još uvek , čini se , neiscrpnim uzbu&dstroke;enjem . Najzad je pronašao obalu na kojoj je ostvarljiv san profesora Kuzena !

Ali šta je onda , kog &dstroke;avola , Valdemar Udini tražio u zabitom Južnom Bronxu , u poslednjoj rupi kakva je bila krčma " Mimoza " , kad je mogao da bude gde je hteo , da ima galeriste , otvaranja izložbi , uspeh , sve što bi poželeo ? Zašto je odbacio sve što je njegovom talentu i veštini darežljivo nudio grad New York , novi kontinent i potpuno novi život koji mu se pružao pod nogama ? Zašto je pristao čak i na iznošenje hladnog pepela iz one peći , samo da bi bio što bliže malom busenu doplavljene Kozilije ? Odrekao se čak i slikarstva ( kome je u Bronxu ono , uopšte , i bilo potrebno ? ) , pristao da trpi uvrede i poniženja pijanih Kozilijanaca petkom i subotom uveče , morao uvek iznova da se štapom bori za svoje bedno mesto u uglu , dok su u istom gradu , već na 57 . ulici , američki galeristi čekali možda baš takvog slikara da ga obaspu dolarima i počastima ? Bilo je dovoljno samo da kaže : " Pristajem ! " - ali stari Valdo to nije prevalio preko usta ! Zašto ?

Zašto ? Zašto ? Zašto ? Zašto ?

Posle svakog novog zašto ? - Arsenu se sve manje činio moguć novi život u staroj koži .

Na uglu 60 . ulice i Treće avenije kupio je dve mandarine za pedeset centi od uličnog prodavača i ljuštio ih u hodu .

Ni one nisu imale ukus mandarina .

- Je li ti bilo lepo ?

- A tebi ?

Prve oktobarske nedelje pre podne , otišli su u Central park da slušaju koncert najpoznatijeg kozilijanskog izgnanika , kompozitora i dirigenta , de Coste . Na ulazu , htedoše da iznajme bicikle . Čovek kojih ih je izdavao tražio je isprave . Arsen je bio zaboravio svoj žuti pasoš .

- Imaš li neko manje pompezno ime od H.R.H. Princeze od Kozilije ? - upita Arsen šapatom svoju malu prijateljicu .

Misliš , neko običnije prezime ?

Preturala je u torbi po dokumentima :

- Gospo&dstroke;a Adam ? Menzia ? Parker ?

- Pa , Parker nekako zvuči najnormalnije ... - kazao je Arsen .

Mada dan beše vetrovit , vozili su se puna dva sata asfaltnim stazama ispod drveća , sve dok ih ne obli znoj . Svukao je svoj mornarski kaput i ogrnuo Zoe . Ne silazeći sa bicikla , slušali su tužne kozilijanske pesme i igre , koje je dirigovao de Costa , odeven od glave do pete u crno . Bičevi njegove duge masne kose šibali su na oktobarskom vetru levo-desno . Orkestar mandolina , tambura , buzukija i gitara bio je podignut na podijum usred jednog proplanka , a slušaoci su sedeli svuda naokolo . Bilo ih je mnogo i na biciklima .

Prepoznao je odmah svoje zemljake u moru Amerikanaca i turista , po nekoj posebnoj unutrašnjoj sivoći . Ležali su po travi poput zavežljaja mržnje - namrgo&dstroke;eni , sa čačkalicama u uglu usana ( kozilijanska specijalnost ) , uvre&dstroke;eni što niko ne primećuje njihovu snagu i muškost , ovde posve nepotrebnu . Prepoznao ih je po lenjo proce&dstroke;enim rečima koje su dobacivali jedan drugom . Pili su pivo pravo iz konzervi , odbacivši kartonske čaše na zemlju . U Koziliji su na isti način držali u rukama pivske boce , kojih ovde nema , i one su se često pretvarale u ubitačno oružje . Sećao se još dobro zlokobnog cika odlomljenog stakla i krhotina koje bi parale nečije lice . Prepoznao je me&dstroke;u njima južnjake i severnjake , kovrdžave Italijane , Grke povijenih noseva i belo-zube Jermene sa opakim sjajem u očima ; pohabane Cincare , Sase bez pigmenta , trome Turke i Jevreje u umašćenim kaftanima - pripadnike svih naroda i vera koji su živeli na Ostrvu , stapajući se u jedno , pomoću zajedničke tame koju su nosili u sebi . Prepoznao ih je po izrazima lica sa kojih je čitao prezrenje bez razloga , podozrivost i mržnju , i dok su ih pratili sumnjičavim pogledima , Arsen je dobro znao kako poput životinja predosećaju da su iz istog kaveza , samo im je i samima neverovatno da je nešto tako moguće ! Ništa nije vredelo što su Zoe i Arsen bili drugačije odeveni : njihovi sunarodnici nanjušiše pripadnost istom stadu .

- Dobro parče ! - iskezio se neki dugajlija preko čačkalice , procenjujući princezu .

- Stara koka ! - složio se njegov drugar , čiji su zglavci bili sapeti kožnim remenjem .

Odgegali su se trapavim seljačkim hodom kroz slušaoce rasipajući oko sebe na sve strane nipodaštavanje ženke , uobičajeno u rodnoj Koziliji .

- Braćo ! - podigao je de Costa svoje koščate ruke prema njujorškom nebu preko koga su fijukali oblaci . - Našu otadžbinu još uvek kljuje galeb krvavog kljuna ! Krvava mu krila i kandže ! Zaboravljeni smo i od Boga i od ljudi . Pokažimo stoga svima da smo jedan od najstarijih naroda na svetu ! Zaigrajmo našu " hotu " !

I gle , na te reči podigoše se sa zemlje bivši maslinari , vinogradari , ribari , težaci i klesari , kozari , ovčari i mazgari , iščupani iz rodne crvene zemlje i presa&dstroke;eni s druge strane okeana u njujorška predgra&dstroke;a : Južni Bronx , u Brooklyn , u Queens i Lower East Side , poniženi i deklasirani , razbu&dstroke;eni posle američkog sna usred predela koji ne liče ni na šta što su ranije videli ; stresoše sa sebe prašinu Central parka , poskidaše kapute i razvezaše kravate , odložiše tranzistorske prijemnike koje su vukli za sobom , pa kroz travu poput kakve sive zmije zavijuga " hota " , puna prigušene pretnje i elegancije . " Hota " se , inače , igra bez muzičke pratnje . To je staro kolo sa obala Kozilije , gde je jedina muzika zveket ženskog nakita i muškog oružja . Igra se od najstarijih vremena u tišini , zbog straha da bi mletački i turski gusari mogli čuti muziku i čitavo kolo odvesti u roblje . Ovde , u Central parku , Kozilijanci nisu nosili ni dukate oko vrata ni sablje za pasom , ali je zveckala sitnina u njihovim džepovima , zvonili noževi na opruge , metalne narukvice njihovih jeftinih satova , kopče na kaiševima i lanci od bicikla - to opako oružje skriveno u rukavima kaputa . Arsen je gledao lica igrača : njihovu bolnu usredsre&dstroke;enost na unutrašnji ritam koji su zajedno osluškivali , napete mišiče , čvrste vilice i skupljene obrve ; prožimao ga je mukli tutanj &dstroke;onova po tu&dstroke;oj utabanoj zemlji ...

Evo , vraćaju ti se sinovi koje si

vidio gdje odlaze ,

sabiru se a tebi od istoka do

zapada ...

Otišli su od tebe pješice ,

vodio ih neprijatelj ,

a gle , Bog ih tebi vraća

nošene u slavlju , kao djecu

kraljevsku .

Sam na podijumu ispred svojih muzičara koji su odložili instrumente , de Costa je tako&dstroke;e igrao , a niz izbrazdano lice slivale su mu se krupne konjske suze .

- Braćo Kozilijanci ! - viknuo bi s vremena na vreme . - Ima li vas još ?

- Ima nas ... - odgovarao bi mu eho rasutih muških glasova kroz potmulu grmljavinu stopala .

Arsen i ne primeti da je spustio bicikl u travu i da kao oma&dstroke;ijan igra u mestu , ljuljajući se u pasu , sa rukama podignutim iznad glave . Osluškivao je zov predaka koji mu je nare&dstroke;ivao kako da se kreće . A kada se vijugavo kolo , koje se zaplitalo kroz šumarak i izviralo iz njega opasujući proplanak , približi mestu na kome je stajao , on povuče za sobom princezu i , gle čuda - ona , koja nije znala korake " hote " , poče istog časa da ih sledi , kao da oduvek igra .

- Hota ! - uzviknu vo&dstroke;a kola .

- Hota ! Hota ! - prihvatiše ostali .

Uz dve starice , bila je jedina žena u " hoti " , pa se kolo zaplete oko nje , ostavljajući je na čistini usred kruga . Kao da je odjedanput sa nje spao sav dugogodišnji mejk-ap , pretvarala se iz takta u takt u običnu Kozilijanku , smerno oborenog pogleda . Jedna starica joj dobaci svoju crnu maramu . Raširivši joj krajeve , okretala se oko sebe , ispuštajući povremeno kratke grlene kliktaje . Odmah je shvatila " hotu " - prastaru bitku na život i smrt što se vodi izme&dstroke;u mora ( predstavlja ga kolo ) i crnog galeba , čiju su joj ulogu prećutno dodelili .

Kozilijanci nikada neće saznati da je jedne obične oktobarske nedelje 1977 . godine sa njima igrala i njihova bivša princeza . U jednom trenutku , Arsen u gomili posmatrača spazi savetnika Bara . Stajao je okružen četvoricom telohranitelja iz Konzulata .

On je znao .

Prišao im je na izlazu iz Central parka , kad su vraćali bicikle .

- Mislio sam da ste već otputovali ? - reče prekorno .

Osećao se kao loš učenik uhvaćen u parku za vreme nastave .

- Nisam ... - uspeo je da promuca . - Dozvolite da vas predstavim gospo&dstroke;i Parker !

- Gospo&dstroke;a Parker ? - začudi se Baro .

Ispružio je ruku , ali ona ostade u vazduhu .

Princezine nozdrve se iznenada raširiše . Iz ove krhke , sićušne žene rasla je iz sekunde u sekundu uzdrhtala kraljevska zver .

Arsen se tako na&dstroke;e izme&dstroke;u dve zakrvljene Kozilije , predosećajući da će sam platiti cenu za dve stare mržnje .

- Uvek se rukujete sa šeširom na glavi ? - upita Zoe savetnika .

- Uvek - kazao je Baro iscerivši svoje tamnoputo lice - čak i kad je u pitanju jedna princeza !

Okrenuo se Arsenu :

- Očekujem vas sutra u devet u Konzulatu .

A zatim je ušao u duga crna kola sa diplomatskom registracijom , nametljivo parkirana na trotoaru .

BRE

Poslednjih desetak dana u Beogradu je boravila moja stara prijateljica , princeza Jelisaveta Kara&dstroke;or&dstroke;ević .

Došla je da poseti grad u kome se rodila . Ljubazno su joj pokazali Beli dvor . Prošetala se perivojima po kojima se igrala dok je bila devojčica . Pomolila se u crkvi za seni svojih predaka .

Na njenom crnom slamnatom šeširu širokog oboda , sve vreme je venulo žuto cveće koje je ubrala na Kosovu polju .

Za razliku od skorojevića obogaćenih preko noći , koji kada se vrate u Beograd iz belog sveta , imaju čitav niz primedbi na sve i svašta , Princeza se zaljubila u ovaj grad . Zavolela je , kaže , ljude , ulice , drvorede , našu hranu i način života ...

Kada smo se upoznali pre dvanaest godina u Njujorku , otkrio sam joj tajnu , da sam kao dečak ljubio svaku žabu koju bih uhvatio .

- Zašto si ljubio žabe ?

- Za svaki slučaj ! - kazao sam - Nikada se ne zna kada će se neka žaba pretvoriti u princezu ...

U me&dstroke;uvremenu , Princeza je naučila da sasvim pristojno govori srpski i da piše ćirilicom .

Kao i sav otmen svet , ona govori odmereno i tiho . Mi , naravno , galamimo i pričamo svi uglas . Zbog toga je Princeza naučila da kaže : " Nemoj da se dereš ! "

Sedeli smo na jednom brodu na reci Savi i posmatrali šetače na keju . Sve beogradske devojke izgledale su kao princeze iz nekih začaranih , tajnih novobeogradskih kraljevstava .

Jedanput sam pisao o njima :

" Leti , mi smo , zaista , najlepši narod na svetu ! Zimi nas šiju u eleganciji mnoge zemlje i mnogi gradovi , ali kada se najzad svuku vizonske bunde Londona , kada se pod ludim suncem počne da topi rimska šminka , kada se iza&dstroke;e iz kuća i automobila po kojima se raspoznaje ko je ko , kada se poskidaju pariske fantazije od šešira - dolazi naših pet minuta ! Na suncu , toj sirotinjskoj majci , dovoljne su samo jedne farmerice i jedna majica , pa da golim telima ušijemo dekadentno englesko bledilo , rimsku tradiciju i parisku lepotu punu artificijelnosti ... Više nije važno šta ko poseduje - sve što je lepo , leto je izvuklo za kosu na ulicu ! "

Kćeri Beograda ! Usred krize i neimaštine , one su odevene u čistu fantaziju ...

" Nemoj da se dereš ! " reče Princeza .

Ali ja ne vodim otmene , aristokratske rubrike ( kakvih kod nas , uostalom i nema ) pa zbog toga neću ni opisivati šta je sve Princeza radila po Beogradu i okolini .

Setih se kako sam je davno , jednoga dana u restoranu " &Dstroke;ino " na Leksington aveniji , učio da kaže - bre . Tada nije znala šta znači ta reč , ukoliko je uopšte reč , a ne rečca !

Pravo je čudo kako čovek u tu&dstroke;ini odjedanput počne da shvata vrednost nekih stvari i reči , na koje kod kuće nije ni obraćao pažnju . Prvi put te davne godine , shvatih koliko je taj troslovni turcizam prisutan u našem svakodnevnom govoru , koliko višeslojan , nabijen svim mogućim značenjima i varijacijama ... Čini mi se da ne možemo ni da sastavimo rečenicu , a da se u njoj ne na&dstroke;e makar jedno bre , baš kao u Bosanaca , bolan , ili kod Dalmatinaca ono čuveno , nepostojano eeee ! - koje ima hiljadu značenja i intonacija .

Rečeno sa divljenjem : On je , bre , ljudina !

Potcenjivački : Ma , idi , bre !

Izazivački : Šta je , bre ?

Nežno : Ih , bre !

Sa ljubavlju : Do&dstroke;i , bre ...

Prepotentno : Ti ćeš , bre , da mi kažeš ?

Filozofski : More , bre !

Zapanjeno : Otkud sad to , bre ?

Zapovednički : " Sviri , bre ! - zapovedi Hajduk Stanko Ciganima " .

Epski : " Bre , ne laži crni Arapine ! "

" Bre , ćutao sam , bre , vikao sam , bre , pretio - badava , sve zlo , te zlo ! "

Kako , uopšte , prevesti to malo , a tako značajno bre , na bilo koji svetski jezik ?

A , u njemu ima inata , ima prkosa , nežnosti i ležernosti , ima nečeg bundžijskog i obesnog , mangupskog i kabadahijskog ... Ono služi da se izrazi odobravanje i divljenje , istovremeno , neodobravanje i žaljenje , služi za ču&dstroke;enje , za poziv i opomenu , za iznena&dstroke;enje , za podsticanje , hrabarenje , sokolenje i za preklinjanje .

U tom malom bre smo mi , sa svim manama i vrlinama - čini se , ono je naša suština ... I da se nekim čudom izgubimo u svetu , izrasli bismo sigurno , ponovo , iz ta tri slova !

A , onda je došlo vreme da se princeza Jelisaveta vrati u beli svet .

Kazao sam joj da je lepša nego ikada i to stvarno nije bio prazan kompliment .

- Nemoj da se dereš ! - rekla je odlazeći niz Makedonsku .

- Ajde , bre ! - rekao sam , ali me nije čula .

Momo Kapor .

NA DAN TVOG RO&Dstroke;ENJA

Republika me ni ove godine nije pozvala na svoj ro&dstroke;endan .

To , naravno , ne znači da me ona ne voli samo joj nisam na spisku uglednih zvanica .

Njeni gosti su strane diplomate i vojni izaslanici , okićeni kao novogodišnje jelke . Naši joj donose na poklon puteve , ulice , fabrike , bolnice , čitava naselja ...

A , ja ? Šta bih ja mogao da joj poklonim ? Staru bombonjeru , koju sam pre dve godine dobio za svoj ro&dstroke;endan ?

Šetam preko smrznutih polja oko svečano osvetljenog Saveznog izvršnog veća , gde se Republika zahvaljuje na čestitkama i odmotava poklone .

Hvala , niste trebali ! Jao , što je ovo divno ! Baš ste srce !

I šetajući , tako , računam koliko sam imao godina kada je ro&dstroke;ena Republika ?

Šest . Ro&dstroke;en sam u Kraljevini , a živeo pod okupacijom ; sklanjao se od bombi i zalutalih metaka , jeo staru konjetinu , švercovao bugarske cigarete " arda " i čekao da me Republika oslobodi .

Moram da priznam , pomalo sam sara&dstroke;ivao i sa okupatorom ; menjao sam sa njim meku rakiju za čokolade , a pošto sam bio plav , podsećao sam Nemce na njihovu decu .

Onda je Republika , najzad , stigla !

Bila je mlada i lepa , a doneli su je mršavi i opaljeni momci čija smo imena šaputali sa divljenjem .

I mi smo želeli malo da pucamo , da rušimo mostove i bacamo bombe , ali provod je , izgleda , bio završen ; Republika nam je namenila dosadnu ulogu mladih graditelja .

Šta je uradila ? Podrezala mi je nokte , oprala uši i ošišala do glave ( jer sam imao vaške ) , zabranila mi da se smucam po ruševinama i da kradem gde šta stignem . Obećala je da će me prevaspitati . Nisam znao šta to znači ?

Onda smo jedno vreme učili ruski , crtali Staljina , čitali " Kako je čovek postao div " , gledali film " Zadatak majora Buločkina " ...

Umesto veronauke , učili smo da je čovek postao od majmuna i to radom . Zašto ne od konja , kad konji mnogo više rade , to nam nije bilo jasno .

Sistem je , inače , bio veoma sličan : umesto an&dstroke;ela kuriri , umesto svetaca narodni heroji , umesto ...

Onda su neki od onih preplanulih , mršavih momaka iščezli nekuda nez traga .

Oni preostali , preplanuli i više ne tako mršavi momci , koji su doneli Republiku , govorili su za njih , da su im oduvek bili sumnjivi .

Od tog trenutka , stvari su počele da se odvijaju vrtoglavom brzinom .

Povremeno , neko je iščezavao sa zajedničke fotografije ...

Na KnezMihailovoj ulici nalazila se poslatičarnica " Medžed " san svih beogradskih dečaka . Da bi dokazao lojalnost novim vlastima , Medžed je iznad tezge sa alvom , baklavama i kadaifom , okačio ogromne fotografije čitavog Politbiroa . Jednoga dana , moj prijatelj koji je pomalo mucao ( istina , samo kad govori ) , u&dstroke;e u poslastičarnicu i upita vlasnika :

" Ooooprostite , gosn Meeedžede , zzašto vam ovve ssslike nnisu mmalo mmmanje , a tttolumbbbe mmmalo vvveće ? "

Onda su nekuda ižčezli oni , što su oduvek sumnjali u one koji su prvi iščezli .

Ali moja generacija se u to vreme nije bavila politikom .

U Beogradu je tada bilo malo automobila , pa smo se spuštali sankama niz Braničevsku ulicu sve do Autokomande . Onaj ko je imao sličuge , sedeo je napred i upravljao . Ispod sličuga su sevale varnice . Vetar nam je zviždao u ušima dok smo vikali iz sve snage :

Kaaaaalpiš !

Magična beogradska reč , šifra detinjstva , brzine i odvažnosti .

Dok su oni prvi vladali , gradili i ure&dstroke;ivali zemlju , neki drugi momci su tajno studirali , pa su lagano zamenili one treće , koji su imali samo kurseve .

Onda su četvrti morali da kažu za one treće da su im uduvek bili sumnjivi .

Onda su prvi počeli da pišu memoare !

Jedan je , tako , napisao da onaj drugi nije bio tamo kada su pravili Republiku i da se lažno predstavlja , na šta je ovaj odgovorio da se prvi nije dobro držao pred policijom , a treći je primetio da obojica ne govore istinu . Peti je tvrdio da je on prvi doneo Republiku , dok je još bila beba , a njegov bivši drug je napisao da je to možda i tačno , ali da tada nije ro&dstroke;ena samo jedna Republika , već da su u pitanju bile šestorke , a o pokrajinama nije bilo ni govora ...

Oni vitki , mršavi i opaljeni momci , koji su doneli Republiku , ili su pomrli ili su se povukli u gordo ćutanje , ili više ne govore jedan sa drugim .

Ne znam kako se to dogodilo , ali ispalo je da su važniji od njih neki drugi , čija imena nikada nismo šaputali sa divljenjem , dok je Republika bila dete ; neki , za koje smo prvi put čuli tek kada su se dočepali mikrofona da napadnu one koji su ih napravili .

Moja Republika je već zrela dama . Ima četrdeset i pet godina , što za ženu njenih godina nisu nikakve godine .

Da li se seća onih mršavih , preplanulih momaka , koji su je doneli u Beograd ? Poziva li ih na ro&dstroke;endan ?

I ja više nisam mlad , ali mi još uvek u ušima zviždi zajedno sa vetrom , onaj stari urlik " Kaaaalpiš ! " dok se spuštam niz Braničevsku , po kojoj se više ne sankaju deca .