" Kad sam je prvi put video , sat mi je stao ! " govorio je
kasnije profesor Mišel Babić za svoj susret sa Unom u
jesen 1980 .
Uni je otvorila vrata profesorova žena , koja se upravo
spremala da iza&dstroke;e iz kuće .
- Ja sam Una Vojvodić ... - predstavi se devojka u
vratima , premeštajući se s noge na nogu .
-
Imam zakazan sastanak sa profesorom .
Žena je odmeri sa blagim podozrenjem .
Una
primeti njeno otmeno , uzdržano lice negovane brinete i jedva
vidljivi izraz pomirenosti sa sudbinom ; očigledno , kroz njenu
kuću , zahvaljujući profesoru , prolazilo je više
sveta nego što je bila u stanju da podnese .
- On je tamo ... - pokazala je neodre&dstroke;eno rukom u
dubinu stana i izašla na stubište ,
navlačeći Burberry u hodu .
Mimoilazeći
se , po obrazu je okrznu divlja , crna griva Unine kose .
Dodirnula je obraz prstima kao opečena .
Una meko zakorači u njen dom .
Kretala se
oprezno kroz prostrane starinske sobe visokih tavanica ; njihovi
zidovi bili su tapacirani knjigama i slikama .
U polumraku
jedne prostorije prošla je pokraj nekog dečaka , koji ne
obrati na nju nikakvu pažnju .
Imao je velike
stereo-slušalice na ušima .
Na gramofonu se
nemo okretala neka ploča .
Provirila je usput i u
poluotvoreno kupatilo zatrpano bočicama mirisa i šminkom
.
Po ogledalu se još kondenzovala para posle
nečijeg kupanja .
Najzad , otkri svog profesora u
minijaturnoj kuhinji .
U pozi zanetog alhemičara , bio
je nagnut nad dubokim loncem iz koga se pušilo .
- Ja sam ... - zausti da se predstavi , ali je profesor
preseče :
- Pridržite ovo ! - naredi kao da je očekivao
njenu pomoć , i dodade joj veliku cediljku .
Una je
prihvati jednom rukom .
U drugoj je nosila torbu sa knjigama
i kasetofonom .
- Sa obe ruke ! - doviknu joj profesor i ona ga posluša
.
Podigao je veliki lonac i sručio ga jednim pokretom na
cediljku .
Obavi ih oblak vrele pare .
Kada se
razišao , u rukama joj ostade zamršena gužva
špageta koji su se cedili .
- Izručite ih u ovu zdelu ! - naredi joj .
-
Brzo !
Tako ...
Dohvatio je šerpu sa spremljenim šugom i
kašikom nabacao sitno iseckano meso u crvenom sosu preko
testenine .
Zatim uze stvrdnuti komad parmezana i poče
da ga struže nad jelom .
Bio je toliko
usredsre&dstroke;en na svoj posao da gotovo nije ni primećivao
Unu , koja je još uvek neodlučno stajala nasred kuhinje
.
Prvi put je videla profesora Babića iz tolike
blizine .
Učini joj se iznena&dstroke;ujuće
niskog rasta .
Proseda kosa padala mu je meko na ovratnik sivog
kašmirskog džempera sa kožnim zakrpama na
rukavima .
Činio joj se mnogo višim kada se
nervozno šetkao s kraja na kraj podijuma u amfiteatru za vreme
predavanja , crtajući žestoko po tabli , dok je kreda
prštala na sve strane .
Ipak , prevarila se što
se tiče profesorovog rasta ; bio je za nijansu viši od
nje kada se ispravio i podigao svoje svetle , plave oči , kao
da je prvi put svestan njenog prisustva .
- Ja sam Una Vojvodić ... - ponovi devojka .
- A , to ste vi ? - reče odnoseći zdelu sa
špagetima na sto bez stolnjaka , koji mu je , sudeći po
mnogobrojnim brazgotinama noža , služio , izgleda , kao
univerzalna daska za seckanje i pripremanje hrane .
Bilo je
nečeg poštenog i pouzdanog u tom stolu , istesanom od
solidnog , debelog drveta .
Postavio je dva tanjira ,
viljuške , mlin za biber , salvete od hartije i dve
čaše .
Iz frižidera je izvukao
već otvorenu bocu " Belog Pinota " .
- Vi ste me
juče zvali ?
- Da ... - potvrdi Una .
" Una Vojvodić na telefonu ! " - kazala je tada . - "
Dobro , najpre si&dstroke;ite sa telefona , pa da razgovaramo ! "
odgovorio je .
Sada je bila tu , u njegovoj kuhinji , a
očekivala ga je u potpuno drugim okolnostima .
- Očekujete sigurno da intelektualci daju intervjue
ispod obaveznih enciklopedija ?
Ili makar za radnim stolom ,
zatrpanim rukopisima ?
A zašto ne u kuhinji ?
Čovek je , znate , mnogo češće u njoj ,
nego u biblioteci , da ne pominjem koliko vremena provede na jednom
nanje poetičnom mestu !
Svucite se !
Ne
sasvim , naravno !
Sedite !
Opustite se ...
Ne jedem studentkinje .
Naročito ne kad imam
pašta šutu a la triestino ! "
Pomogao joj je da se oslobodi kaputa .
Odložila je torbu pokraj nogu .
- Hvala - reče .
- Već sam
ručala ...
- Imate pravo !
Ko je rekao : čovek
može da pije sa svakim , ali da jede - može samo sa
prijateljima ?
Una reče da ne zna ko je to rekao .
- Ne mari ! - kazao je profesor . i ne obazirući se na
njeno ustezanje , nasuo joj brdo špageta .
-
Hoćete li , možda , malo hleba ?
- Ne , hvala !
- Vidite , ja čak i uz špagete jedem hleb .
Sirotinjska navika .
Jeli su neko vreme ćuteći .
- Kakvi su , a ?
- Fenomenalni ! - osmehnu se bledo Una .
- Umete li da kuvate ? - upita je iznenada punim ustima .
- Umem .
- To je dobro !
To je vrlo dobro ...
A
šta ?
- Šta ?
- Mislim , šta umete najbolje ?
- Oh , svašta ! - kazala je , trudeći se da
usisa jedan usamljeni rezanac koji joj se lepio za bradu .
-
Uglavnom , obična jela : gulaš , pasulj , krompir na
razne načine , kupus sa suvim mesom , salate , palačinke
...
- Suština je u jednostavnim jelima ! - pohvali je
profesor .
- Od koga ste to naučili ?
- Od bake .
- Da , bake su najvažnije u životu ...
Šta su vam roditelji ?
- Tata je u penziji .
- A pre toga ?
- Radio je u diplomatiji ...
- Šta ?
- Obezbe&dstroke;enje .
- Una ?
Odakle vam to ime ?
- Otac mi je ro&dstroke;en na Uni .
- Una ... - ponovi profesor zamišljeno .
-
Reka iz ukrštenih reči .
Tri slova vodoravno .
Una .
Jedina .
Sama .
Oona
O'Neill , žena Charlie Chaplina , kćerka starog Eugenea
O'Neilla , dramskog pisca i pijanca .
Dugo putovanje u
noć .
Znate , njen otac je bio Chaplinov
vršnjak .
Nikada mu nije oprostio što mu je
odveo kćerku .
Koliko vaš otac ima godina ?
- Pedeset i dve ...
- A vi ?
- Dvadeset i četiri .
- Zašto ste baš izabrali mas-medijume ?
- Vaš fakultet je pre tri godine bio u velikoj modi -
odgovori Una .
- Kako to mislite : u modi ?
- Smatralo se otmenim studirati fenomenologiju mas-medijuma !
- Medijum i mleko ...
A sada ?
- Govore da je to " fakultet za poslepodne ! "
- U pravu su !
Pitam se samo šta ćete
da radite kad ga završite , svi vi tamo ?
- Nadamo se najboljem !
Televizija , radio , film ,
novine , sekretarijati za informacije , bilteni , Tanjug ...
... sve to samo na vas čeka !
- Na kraju krajeva , devojke se mogu i udati ...
- To je već mnogo realnije ! - reče profesor .
- Da nazdravimo budućim mas-medijalnim
domaćicama !
Kucnuše se .
- Na kom ste odseku ?
- Na vašem .
- Oprostite , ne poznajem sve studente lično ...
- Znam .
Na vaša predavanja dolaze i sa drugih
fakulteta ...
Uvek je gužva .
Da samo znate
kako se teško dobija mesto u amfiteatru !
- Masovni pad ukusa ... - reče profesor .. rezgnirano .
- Ne , stvarno ... - zausti Una , ali joj profesor ne dozvoli
da završi misao .
- Ko ne pojede sve , neće dobiti intervju od profesora
Babića ! - kazao je i nasuo joj novu čašu vina .
- Živeli !
Nije loše , a ?
- Svi&dstroke;a mi se , mada retko pijem vino .
- Šta onda pijete ?
- Koka-kolu .
Ponekad pivo .
- Grešite ! - reče .
- Mnogo
grešite .
Imate li momka ili kako se to već
danas zove ?
- Aha .
- Čim se on bavi ?
- Studira .
- Šta ?
- Sada je u vojsci .
- Jeste li dugo sa njim ?
- Tako ...
- Nedostaje li vam ?
Una uzdahnu i obori pogled .
- Oprostite ! - reče profesor odmahnuvši rukom .
- Vidite , i ja vam živim u ludoj kući .
Već mesecima nismo svi za istim stolom , u isto vreme ...
Svako jede kad stigne .
Kakvi će ljudi na
kraju ispasti od nas ?
- Mi doručkujemo zajedno ! - pohvali se Una .
- A subotom i nedeljom ručak je obavezan .
Olga se
strogo drži toga !
- Olga ?
- Žena moga oca ... - reče Una
pocrvenevši .
- Ah , da !
Razumem .
Ne pušite pred
njim ?
- Ne ! - zbuni se Una .
- Zašto ?
- Imate li braće ili sestara ?
- Nemam .
- Pa , da !
Una .
Sama .
Vidite ,
ljudi mnogo greše kada jedince optužuju za
razmaženost .
Po meni , oni su mnogo manje
razmaženi od ostalih .
Osnovna stvar kod njih je -
osećanje usamljenosti .
Uvek nekoga molite da se igra
malo sa vama , ili da spavate zajedno kada vas je strah , i uvek taj
neko pristaje ili ne pristaje , hoće ili neće .
Inače , uglavnom ste sami ...
- Otkud znate ?
- Ja sam jedinac .
Una polako ispije čašu vina .
Bilo joj
je lepo da sedi za kuhinjskim stolom tako blizu ovog zanimljivog
prosedog muškarca .
Osećala se bezbedno .
- Kod vas je baš super ! - kazala je .
- Drago mi je da vam se dopada .
Imate li svoju sobu
?
- Jednu malu .
Sasvim malu .
- Kladim se da je pored lifta ?
- Kako znate ?
- ... ima belu policu za knjige ( ispravite me ako
pogrešim ! ) , nekoliko igračaka iz detinjstva : meca ,
kuca , maca , tako nešto , da , i stara lutka , a na zidovima
su posteri .
Čekajte da vidimo : možda Beatlesi
?
- Janice Joplin .
- Dobro , Janice Joplin !
Zatim , tu je mali
stereo-ure&dstroke;aj , telefon , priključen na onaj
zajednički u predsoblju ...
Crven je , je li tako ?
Kada vas neko zove , odlazite u svoju sobu da razgovarate .
S vremena na vreme provirite , da bi se uverili da neko ne
digne onu drugu slušalicu .
A zovu vas
najčešće izme&dstroke;u šest i osam .
Pitaju kakve planove imate za veče ?
Hvata ih
panika .
Što se tiče ćebeta , ono je
karirano .
Postoji još i jedna afrička maska iz
Najrobija ili štit iz Lagosa ; vaša uvećana
fotografija od pre nekoliko godina , koju je snimio prijatelj -
fotograf .
Umesto lustera , koga prezirete , beli kineski
lampion od hartije .
To bi bilo sve !
Jeste li
srećni ?
Una se trže :
- Molim ?
Ne znam .
Nisam razmišljala
o tome ...
Kada se sagla da izvadi kasetofon iz torbe , pomisli : "
Bože , izgleda da me je ono vino uhvatilo ! "
Postavila ga je na sto pokraj praznih tanjira .
- Znači , to je ipak , neizbežno ! -
zaključi profesor .
Digao se i počeo da skuplja
čaše , viljuške , salvete , kore od hleba .
Stavio je posu&dstroke;e u slivnik i pustio toplu vodu .
Zatim nasu deterdžent i poče da pere tanjire .
- Da vam pomognem ? - ponudi se Una .
- Ne , hvala ! - odbi on .
- Pranje su&dstroke;a me
smiruje .
Pomaže mi da se koncentrišem .
Uvek radite sa tim ?
Pokazao je glavom na " Sony " , koji je stajao na stolu kao
četvrtasta buba-švaba .
- Ovo mi je treći intervju u životu ... -
priznade Una .
- Reći ću vam nešto : ta stvarčica
samo smeta !
Ona je neprijatna .
Ograničena
.
Frustrirajuća .
Indiskretna .
- Kako to mislite ? - upita Una , besna na sebe što ne
ume da pokrene kasetofon .
- Evo kako : došli ste da napravite intervju sa mnom ,
a , u stvari , ja sam vas intervjuisao !
I pored sapunice na rukama i kecelje za pasom , ponovo se
pretvorio u profesora .
Blagost zameni preciznost dikcije ,
gotovo skandiranje :
- Zašto ?
Zato što se nisam
služio nikakvim pomoćnim sredstvima da bih nešto
saznao o vama .
Jednostavno , zanimali ste me , a to je prvi
uslov za dobar intervju .
Opustio sam vas , najpre ,
otkočio , pripitomio ...
Jeli ste mi iz ruke .
Uzgred , primetio sam da ste levakinja ?
I pre nego
što ste ma šta doznali o meni ( sem da umem sam da
pripremim špagete ) , ja znam sve o vama !
Dakle , da
rezimiramo : Una , uvek sama .
Dvadeset i četiri
godine .
Roditelji razvedeni .
Traume iz detinjstva
: osluškivanje noćnih ljubavnih šumova iz
očeve spavaće sobe .
Osetljiva na izdajstvo .
Poseduje snažnu želju da se izvuče iz
prosečnosti .
Pokušava da se probije u
novinarstvo .
Neko joj je rekao da je najbolje početi
u " Studentu " .
Da .
Umalo da ne zaboravim : i
veoma lepa uz to !
Na žalost , vaše vreme je
isteklo !
Profesora čekaju nove , istina , ne tako
prijatne obaveze ...
Odvezao je kecelju i ispraznio pepeljaru .
Oprao je
mlazem i vratio na sto .
- Kao što vidite , ja sam , u stvari , jedan dobro
dresiran muškarac !
Drago mi je što smo se
upoznali ... - reče , pokazujući joj rukom put iz
kuhinje .
Una je sakupljala svoje stvari .
- A intervju ? - promuca .
- Pa , dobili ste ga !
Dobili ste , naime , neku
vrstu anti-intervjua .
Ako ništa drugo ,
naučili ste kako se oni prave ...
Kada su prolazili kroz onu polutamnu sobu , dečak je i
dalje imao stereo-slušalice na ušima .
Nije ih
ni pogledao .
Ni oni njega .
- Pustite sve to da prenoći - savetovao je profesor - a
ono što se posle toga slegne , to je intervju !
Sve
sporedno biće zaboravljeno ...
Pridržao joj je kaput .
Ona pokuša da
ga spreci :
- Ne treba , hvala !
- Pripadam staroj , izumrloj školi .
Učtivi dinosaurusi !
Izvukao joj je sa obe ruke slap crne kose , koja je ostala pod
kaputom .
U magnovenju , prsti mu dodirnuše topli ,
glatki vrat .
Trenutak erotske zbunjenosti prostruja isto
onako brzo kao što se i pojavio , u jednom jedinom blesku , i
on navuče svoju vindjaknu od zelenog vojničkog platna .
Trpao je žurno u džepove ključeve ,
olovke , cigarete , šibice ...
- Ali ja sam im već obećala ! - govorila je Una
, spuštajući se za njim niz stepenice .
-
Možda , neki drugi put ?
- Možda ... - reče profesor i otrča prema
taksiju koji je zastao pred crvenim svetlom .
Te večeri dobila je menstruaciju .
" ... najavila sam se P-u telefonom i , prema dogovoru ,
zatražila intervju za ' Student ' .
Odgovorio mi je da
je veoma zauzet i da već dugo nema ništa naročito
važno da izjavi bilo kome , a najmanje ' Studentu ' , otkako ga
vodi nova garnitura .
Posle mog insistiranja pristao je ipak
da me primi nakratko , narednog dana 21. oktobra u 13,30 časova
u svom stanu .
Njegova supruga izgleda da je prilično
hladna , distancirana osoba .
Nisam mogla da zaključim
u kakvim su odnosima , ali P . mi se u jednom trenutku potužio
da nikada ne jedu zajedno .
Zadržao me je na
ručku koji je sam pripremio .
Bio je prilično
ljubazan , moglo bi se reći , čak i srdačan , na
svoj način .
Pravio se da me prvi put vidi i pitao me
na kojoj sam grupi , mada sam u više mahova primetila da me
gleda sa zanimanjem za vreme predavanja u amfiteatru .
Sedim
, inače , uvek u drugom redu .
Nije uopšte
govorio o politici , niti protiv režima .
Nije
ogovarao kolege .
Kada sam mu pomenula da na njegova
predavanja dolaze i studenti sa drugih grupa i fakulteta ,
pokušao je da bude lažno skroman i kazao da se tu radi '
o masovnom padu ukusa ' .
Nisam uspela da odem u toalet , gde
se nalaze one slike i knjige o kojima se priča po fakultetu .
Pomenuti intervju nisam uspela da napravim , jer se
žurio na neki sastanak .
Koliko sam mogla da primetim
, nije mu stalo do publiciteta .
Moje je lično
mišljenje da je to čovek koji zna šta hoće
i koji to ume da ostvari .
Ipak , čini se da u njemu
tinja neko nezadovoljstvo , koje uspešno prikriva cinizmom .
Poseta je trajala četrdeset i pet minuta .
Nemam utisak da je sumnjičav .
Posebnih
troškova , osim za taksi , nije bilo .
Prilažem
račun .
Zadržaću kasetofon i trake ,
ukoliko do&dstroke;e do nastavka intervjua .
Pokušaću još jedanput .
U . "
- Kafe ?
Sokove ? - pitao je prodekan ,
hvatajući se slušalice .
Niko mu ne odgovori .
Mladi čovek preko puta
Une sedeo je nepomično u fotelji na lavljim nogama .
Kada mu je predstavljena , promrmljao je svoje prezime .
Una je gledala u prodekanove prekrštene noge ,
razmišljajući o tom tipu razvaljenog muškarca ,
kome izme&dstroke;u završetka nogavica i kraja čarapa
uvek viri golo , belo meso , posuto crnim dlakama .
Natečena stopala , nasilno zgurana u par skupih mrkih cipela ,
odavala su nedvosmisleno seljačko poreklo .
Na
srednjem prstu ruke nosio je crni kamen , optočen zlatom .
Mora da izgleda grozno kad se svuče .
Oko sto
dvadeset kilograma pihtijastog mesa obraslog čekinjama ,
posutog prištićima i lišajevima : ne , ne , nekim
muškarcima bi zaista trebalo zabraniti da vode ljubav , ako ne
zbog mogućih naslednika , a ono bar iz estetskih razloga !
Pa ipak , i njega neko sigurno voli .
Hvala bogu
što to nisam ja !
Ali ne ljube samo prinčevi i
manekeni : noćas će se pariti nakaze i zveri , i svima
će da bude lepo .
Po auli Fakulteta čula se
graja , koja je uspevala da se probije čak i kroz debelo
tapacirana vrata kabineta .
Kako je želela da bude
tamo napolju , zajedno sa svojim vršnjacima , a da unutra sedi
neko drugi !
Zašto baš ja ?
- E , pa u tebe imamo najviše poverenja ! - kazao je
prodekan .
- Ja sam seljačko dete i toga se ne stidim
; tako govorim , tako mislim i nikada se ne varam u svojim
seljačkim procenama : iz dobre si familije .
Nisi
tikva bez korena !
Dokazala si da si sposobna cura .
Pratili smo tvoj razvoj .
Na najboljem si putu da
postaneš koristan član ovog društva .
Kome ovde da se obratim za suradnju ?
Ovoj
buržujčadi koja bi za malo šminke i zapadnih
krpica prodala i ro&dstroke;enog oca ?
Do sada smo bili
zadovoljni onim što si uradila za nas , i umećemo to da
cenimo kada za to do&dstroke;e vreme .
Hajde , glavu gore !
Ko se još seća sitnica iz mladosti ?
Mladost - ludost !
Je li tako ?
Nemoj ni u snu da
pomisliš da si nam još nešto dužna .
Sada ti nas zadužuješ ...
Govoreći Uni , prodekan bi svakog časa pogledao
u svog ćutljivog gosta , kao da od njega traži
podršku .
Ali lice mladog čoveka nije
pokazivalo ništa drugo osim strpljivosti i ga&dstroke;enja .
Odeven neupadljivo i sa izvesnom elegancijom , ostavljao je
utisak autoriteta , i pored toga što je bio znatno
mla&dstroke;i od svog domaćina .
Činilo se da
kunja u fotelji , a ipak , kad god bi se okrenula prema njemu , Una bi
primetila da je pomno procenjuju dva plutajuća sme&dstroke;a
oka , na licu zategnutih mišiča .
Besprekorno
vitak , zakopčan , sa nešto dužom , uredno
negovanom tamnom kosom , ovaj mladić je mogao da bude
šef recepcije , visoki službenik protokola , perser ili
vlasnik picerije - bilo šta , da mu maslinasto lice nije
odavalo preteranu dozu čvrstine i prezira prema svima koji je
nisu posedovali .
" Ako je oženjen , taj sigurno ne
vara ženu " , pomisli Una dok ga je procenjivala ispod
trepavica .
- Možeš slobodno pred drugom ... - ohrabri je
prodekan .
- Nemam pred njim nikakvih tajni !
Onda je ušla tetkica i počela da deli kafe i
sokove .
Una primeti da prodekan ne pije iz istih
šoljica kao i studenti .
Ove su bile od finog fajansa
sa tanjirićima zlatnih rubova .
Čutali su dok
nije izašla iz kabineta .
- Svakome je to moglo da se dogodi ...
I ,
uopšte , to je veliki problem dece naših drugova , koja
su živela kojekuda po svetu !
- Sada se obračao
mladiču u fotelji .
- Jedan razred u Africi , drugi u
francuskoj školi , treći kod Amerikanaca ...
Deca izgube vezu sa domovinom , a očevi , zna se , prezauzeti ,
ne stižu .
I šta ?
Potpadnu pod razne
uticaje .
Propaganda .
Dobro , de !
Danas
to niko ne bi ni primetio , i mi smo postali svet , ali pre
šest godina , još se nismo bili navikli na takve stvari
!
Pričam to onako , jer me zanima problem .
Evo , baš neki dan , jedan moj zemljak , neki ...
" Zašto već jedanput ne pre&dstroke;e na stvar ?
" - grčila se Una u fotelji .
" Čemu ovako dugi
uvodi ? "
Odluči da isključi ton ( klik ) , ali
slika je i dalje bila tu .
Kabinet , namešten
skupocenim gra&dstroke;anskim kičem , zaplenjenim
očigledno iz neke bivše ministarske kuće ,
pokrenu svoje zidove , pretvorivši se u presu za pakovanje
četvrtastih tipova .
Ormari za knjige u duborezu
ličili su na drakstlovani portal trogirske katedrale ; pompezna
mastionica , izvedena u mermeru , već odavno presušena (
ko još piše držaljom i perom ? ) - olinjali
persijski ćilim , prašnjavi fikusi , a preko svega i iz
svega širio se neki memljivi vonj administrativne epohe ( kako
je Una zamišljala ) ; neki fini talog sivkaste prašine i
pepela kao da je prekrivao i ljude i stvari i duhove debelih
mužjaka u kožnim kaputima do zemlje , koji su nekada
naseljavali ovaj prostor .
I pored toga što se nalazio
u zgradi Fakulteta - dakle , hramu nauke - kabinet bi mnogo bolje
pristajao isledničkom odelenju iz knjige Nadežde
Mandeljštam , gde visoki oficiri nude optužene
cigaretama iz zlatne tabakere , a posle ih prebijaju u sobama glatkih
keramičkih zidova ( krv na klizavom belom fonu .
Taš ! ) .
Zar još postoji taj miris i ti ljudi
; zar nisu već odavno izumrli i preselili se u mitološki
arhiv ?
Ali i pored kitnjastog stila euforične
rezbarije , koja bi svojom nekrofilskom crno-zlatnom kombinacijom
više odgovarala trpezariji vlasnika pogrebnog preduzeća
( Oganj , Plam , Večnost ili Konkordija ? ) , nešto je
bunilo Unu u atmosferi ove prostrane sobetine : jedna
veristički izvajana i obojena gipsana krava gledala je
sentimentalno sa vrha ormara , sećajući se , verovatno ,
na svoj gipsasto kravlji način vremena kada je u ovoj zgradi
bio Poljoprivredni fakultet ili Planska komisija za razvoj
stočarstva .
" Drugu Miciću za besprimerni
humanizam u borbi za realizaciju i prebačenje prvog
petogodišnjeg plana u stočarstvu .
Kolektiv ,
1949 . "
Još nešto je remetilo stilsko
jedinstvo enterijera gospo&dstroke;e Konkordije : po zidovima su
visile nekada crno-bele , danas već prešle u sepiju ,
fotografije na kojima su grupe izbledelih muškaraca , u
teškim grombi-kaputima širokih revera , pratile neke
smrknute ličnosti sa šubarama na glavama preko
razrovanih oglednih poljana .
Do njih : skupine
muškaraca oštrih vilica , svi u tamnim odelima i sa
leptir-mašnama , gledali su napregnuto u fotografa prilikom
nečije promocije u doktora , kao da od njega očekuju
odgovor na sudbonosno pitanje .
Bilo je tu i primorskih
predela i tablica " Hvala što ne pušite ! " i
šapirografisanih uputstava , a visio je i dve godine stari
kalendar sa fotografijom neke devojke u motornom čamcu .
Preko svega sivilo , jedva primetno , neprozirno , gorko ; kao da
stanovnici ove sobe nisu svesni okvira u kome borave , baš kao
slepci koje neko drugi odeva i veže im kravatu , prvu koju
dohvati iz plakara .
S obzirom na svoje godine , Una ,
naravno , nije mogla da odredi poreklo i suštinu ove
činovničke scenografije - primala je njene poruke
emitovane iz boje , mirisa i rasporeda , poput tek uhvačene
veverice , zatvorene u kavez zoološkog vrta .
Njušeći tragove predmeta i njihov nelogični
poredak , golom senzibilnošću predosečala je
klopku .
Ponovo uključi ton i u dalekoj jeci do njenog
sluha dopreše iskidani odlomci prodekanovih rečenica "
malogra&dstroke;anski poluinteligent ... anarholiberalna leva
skretanja ... demagoški pristup mladim generacijama ...
povla&dstroke;ivanje buržoasko-rozapadnom ukusu ...
nekritičan odnos prema našim dostignućima ...
kritizerstvo ... liderstvo ... podmetanje klipova kukuruza u
točkove našeg razvoja ... disidentsko ponašanje
... veza sa neprijateljskim intelektualnim krugovima u zemlji i
inostranstvu ... šarmiranje i zavo&dstroke;enje studenata ...
ciničan odnos prema našoj stvarnosti ... " i na kraju ,
jedno ime probi zaštitnu opnu Unine svesti - Mišel
Babić !
Na kabinet se spusti zavesa tišine .
- Zašto ste nervozni ? - oglasi se prvi put mladi
čovek iz fotelje .
- Molim ?
- Zašto ste nervozni ? - ponovi on .
Una pogleda svoju prljavo-belu patiku koja je sama od sebe
odbrojavala neki samo njoj poznati unutrašnji , otkačeni
ritam .
- Ja ?
Nisam .
Zašto ?
- Kako stojite sa stranim jezicima ?
- Učila sam engleski ... - reče , i čovek
ponovo utonu u ćutanje .
Pred Unom se uz škripu i jauk razdvojiše dve
polutke jabuke-sveta , za koju je dugo naivno verovala da je jedna ,
celovita i nedeljiva .
Napolju je ključao život
, odjekivao smeh , napolju su tutnjali koraci u trku studentskog stada
, tekla je sumanuta , šašava moda svojim nepredvidivim
tokovima i hirovima , žvakale su se gume , ra&dstroke;ala se
nova džu-džu-muzika , razmenjivale se ploče ;
napolju je bila ljubav bez obaveza , šalabazanje i ogovaranje ,
srećna dokolica - potpuno drugačiji stil
življenja , koji kao da nije imao blage veze sa ovom
sveže iskopanom administrativnom katakombom , u kojoj
sveštenici neke već davno izumrle religije nose
još uvek uredna siva odela , neguju svoja pravila
ponašanja i svoje tajne rituale .
Kao da se , poput
Alise s onu stranu ogledala , iznenada provukla kroz pukotinu
rascepljene stvarnosti i utvrdila da ove smešno-sumorne osobe ,
ako zažele , mogu ipak promeniti sudbine onih srećnika
napolju ; zaustaviti ih , uništiti , pokupovati na veliko i na
malo , ubrzati ili nagraditi ; iza ovih tapaciranih vrata u
kabinetskom vremeplovu , kao da se ništa nije izmenilo ,
živeli su čuvari fakultetske hijerarhije , ne
obazirući se nimalo na ra&dstroke;anje nove , smele i
oslobo&dstroke;ene civilizacije ; bezbroj mogućnosti
pružale su se pred svakim mla&dstroke;im od trideset godina ,
osim pred njom , Unom , koja je u većoj meri nego ikada ranije
shvatila da je u njihovoj vlasti , da su oni , istina , možda ,
samo ružan san , ali da je ona ta koja ga budna sanja .
Trebalo bi se , u stvari , probuditi i pogledati ih
začu&dstroke;eno : " Oh , otkud ja sa vama ovde ?
Ko
ste , uopšte , vi ? " - i mirno izaći kroz ova vrata ;
to bi možda bilo najpametnije , ništa strašno se
ne bi dogodilo , ali znala je dobro da to neće učiniti .
Pokušaće da ih se elegantno reši ,
upotrebivši inteligenciju i lukavstvo .
Izdržaće još malo , razvlačiće kao
žvaku čitavu tu stvar dok je ne zaborave , dok ne
završi fakultet , ili njih možda opet smene i na njihovo
mesto dovedu neke druge , sa kojima neće imati nikakve veze .
Zato se usredsredi na instrukcije koje su sledile , kao neka
vrlo dobra , marljiva studentkinja kad pobožno hvata
beleške .
Tri dana kasnije poslala je prvi
izveštaj , pridržavajući se uputstva da bez
krajnje potrebe ne dolazi u prodekanov kabinet .
( Prva traka ) ... jedan , dva , tri , jedan , dva , tri ,
jedan , dva , tri ...
Kažite nešto !
Šta ?
Bilo šta !
Dobro .
Jedan , dva , tri , jedan , dva , tri !
Je l' sad u redu ?
U redu je !
Mislim da je u redu .
Okreće se ...
- Pre nego što započnemo ovaj razgovor , koji me
, zaista , zamara i na koji sam pristao samo zato što ste
uporniji nego što sam se nadao , moram , na žalost , da
vam priznam : nimalo ne volim omladinske listove !
- Zašto ?
- Znate , u velikim gradovima po svetu , u robnim
kućama , mislim , obično u prizemlju postoji
ogra&dstroke;en prostor gde odrasli ostavljaju decu dok su u kupovini
.
Deca tamo mogu lepo da se zabave ; na raspolaganju su im
drveni konjići za ljuljanje , lopte , igračke , a evo ,
kao što vidimo - tu su im i listovi u kojima mogu da
pišu i da se igraju novinara .
U tim listovima
dozvoljeno im je da napadaju tate i mame , da ih grizu za noge , da
kake po tapisonu i po svemu ostalom što im se ne dopada , jer
se taj prostor o kome vam pričam nalazi u okviru robne
kuće , to jest ozbiljnog potrošačkog
društva , kao mali dečji azil .
- Da , ali smatra se da su to danas , ipak , najslobodniji
listovi ?
- Bez sumnje .
Jer , ako dečica preteraju ili
nešto uprskaju , odrasli onda kažu : " Dobro ,
još ste mladi , progledaćemo vam kroz prste ! "
Uostalom , za godinu ili dve i tako čete završiti
studije i izaći u život onako gnevni i sa podužim
kosicama i bradama ( koje ćete posle izvesnog vremena , naravno
, skratiti na učtivu dužinu ) , a na izlazu će
vas sačekati gosn .
Život lično i
počeće da vas davi kreditima , stanovima , platama i
otplatama , hranom za bebe , usisivačima za prašinu ,
bolovanjima i ro&dstroke;endanima beba - stavićete mirno svoje
lepe glavice u omču napravljenu od rezanaca iz nedeljne supe !
I onda će polako vaš gnev da se istopi kao
sladoled na suncu .
Samo neki od vas , samo neki koji budu
imali mnogo sreće ili nesreće , svejedno , ostaće
ludi i dalje i buniće se i kada budu starci .
Prema
tome : mladalački bunt je za mene isto što i neka druga
dečija bolest koja se mora preležati : zauške ,
rubeole , šarlah , ospice , prva ljubav ...
On je ,
naime , prirodan !
- Jesu li i vas udavili rezancima ili ste zadržali svoj
gnev ?
- Čujte , vi ste , verovatno , već dvadeseta
generacija koja me intervjuiše .
Dvadeset godina
odgovaram na ista pitanja i već sam sit toga .
Imam
četrdeset i četiri godine , jedanaest godina sam stariji
od Isusa Hrista i video sam svašta .
Ne mislim da se
udvaram vama , mladima ...
- I , kakvo je vaše iskustvo ?
- Zanimljivo , primetio sam da , što sam stariji ,
mlade dame koje dolaze da me intervjuišu postaju sve
lepše .
U tom pogledu , ova godina je rekordna ...
- Niste mi odgovorili na pitanje ?
- O čemu ?
- O gnevu ?
- Oprostite , već sam u godinama kada pomalo
zaboravljam stvari .
Znate , moram vam priznati da nikada
nisam držao gnev za posebnu duhovnu disciplinu ili neki
naročiti kvalitet .
Uostalom , pročitajte
šta o tome kaže stari Seneka , ako ga još iko
čita .
Više volim toleranciju , nego gnev .
Netolerantan sam jedino prema netrpeljivima !
Vidite
kako vešto i duhovito odgovaram na vaša pametna pitanja
!
- Šta mislite o gnevu mladih ?
- Mislim da je bunt kao dekorativni elemenat prilično
izan&dstroke;ao .
Taj film sam gledao mnogo puta , i
već spavam kad ga ponovo daju na televiziji .
- Kako mislite da će mladi bez bunta pronaći i
osvojiti svoje mesto pod suncem , kad sve važne pozicije
još uvek drže stariji ?
- Uvek sve drže stariji !
Uvek i u svako vreme
.
Me&dstroke;utim , mlad čovek treba da ima jak motiv
i snažan motor da ih pobedi .
U vreme kada se
probijala moja generacija , kako da se izrazim ?
Pa , dobro ,
u ono što se zove javni život , tako&dstroke;e su tamo
vladali starci , ali naši motori bili su jači :
prošli smo kroz njihovu blokadu kao Orijent-ekspres kroz brdo
krempita !
- Šta , po vama , može da posluži kao
pogonsko gorivo ?
- Velika mržnja , velika ljubav , veliko
očajanje , nedostatak drugog izlaza ...
Kako se buniti
protiv kosmičkih uslovnosti ?
To je demodirani
veltšmerc .
Me&dstroke;utim , ako nemate jak motiv ,
ako vam odrasli već u tim godinama daju sve što vam je
potrebno za udoban život ; svoje male igračke , svoj
listić , Dom omladine , svoj avangardni teatar , industriju
odevanja samo za mlade , radio-programe i gramofonske ploče ,
ako već imate svoje sobice i u njih mogu slobodno da vam dolaze
mladići i devojke , zašto bi se , kog &dstroke;avola ,
bunili ?
Živite u gotovo idealnom svetu !
Mi
nismo imali drugog izbora .
Bilo nam je hladno , bilo nam je
ružno , ljubili smo se po kapijama i parkovima kao
očajnici .
Trebalo je oteti svoj prostor , knjige ,
katedru ...
Na kraju , pravo na sopstvenu misao , što
nije najmanje važno u celoj ovoj priči !
- Kažite mi nešto o slobodi izražavanja ?
- Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet
pluća .
Niko vam neće doći i kazati : "
Hajde , sad budite malo slobodniji !
Recite ovo ili ono ,
napišite nešto malo slobodnije ... "
To morate
sami da rizikujete i da platite na razne načine .
Naravno , mogu vam brojati do deset , ali ako ste pravi , ako ste
ro&dstroke;eni borac , ako ste žilavi , vi ćete ustati
sa patosa i ponovo se vratiti u ring .
Slobode , dakle ,
uzimate onoliko koliko vam treba i plaćate onu cenu na koju ste
spremni .
- Koliko ste vi slobodni u onome što radite ?
- Nisam fajter , ako ste to očekivali da kažem .
Kad zrelo razmislim , čini mi se da se i ne nalazim u
nekoj bici .
- To je zbog toga što ste već pobedili ...
- Mislite ?
Ne !
Ni govora !
Uglavnom , dakle . stojim po strani i pokušavam da sebi i
drugima razjasnim fenomen mas-medija .
To je sve !
Možda sam nekada i pokušavao da se borim , ali
već dugo sam van igre .
Ne zanima me ...
- Mislite li da je moguće biti iznad , ispod ili po
strani ?
To je , ako dozvolite , prilično udobna
pozicija ?
- Platio sam je skupo .
- Znači , ako sam dobro razumela , po vama , to je ...
- ... samo posao svedoka .
Svedok ne učestvuje
u nesreći , lično .
On samo svedoči .
Prema tome , mora da bude nepristrasan ako želi da mu
se veruje .
- Ipak , imate mnogo uticaja na mlade ...
To je
činjenica .
- Odbijam bilo kakvu odgovornost u tom pogledu !
- Vaša predavanja su najposećenija ...
Amfiteatar je uvek prepun onih koji stoje da bi vas čuli .
Neki to na Fakultetu već zovu " šou-programom " ?
Čime tumačite taj uspeh ?
- Mislite da je to uspeh ?
Moja predavanja nisu ni za
koga obavezna .
Ne delim na njima potpise .
Ne
zanima me hoće li ko doći na njih ili neće .
Nikoga ne zovem da me sluša , niti da mi aplaudira .
Ne trudim se da se lično bilo kome dopadnem .
Jeste li zadovoljni ?
- Ja jesam , ali mnoge vaše kolege , koje ne mogu da
sakupe ni tri studenta , nisu .
Mislim da vam zavide na
tolikoj popularnosti ?
- Niko nije imun od toga .
Eto , to bi bilo sve
što bih mogao da kažem u svoju odbranu ...
- Niste optuženi !
- Zar nisam ?
- Ne , stvarno niste ...
- Još nešto : predmet koji predajem veoma je
atraktivan i tiče se velikog broja ljudi i komunikacija
me&dstroke;u njima .
Zašto baš privlači
mlad svet , nemam pojma !
Nikada , naime , nisam upao u
pogrešku da se udvaram mladima , samo zato što su mladi
.
Mladost za mene nije nikakva posebna vrednost .
Godine će vas uskoro osloboditi te prednosti !
Pojedine kolege osećaju strah da ih je pregazilo vreme ,
plaše se da budu staromodni i ulaguju se studentima , a ovi to
, jednostavno , osećaju i zato ne odlaze na njihova predavanja
.
Drugi se , opet , smatraju zaštićeni
položajem , zvanjima i doktorskim titulama , čime se
danas malo ko može impresionirati .
Dodamo li tome ,
bez lažne skromnosti , da nisam suviše dosadan ,
dobićete neku vrstu odgovora na vaša pitanja ...
- Umalo ne zaboravih : Mišel Babić ?
Zašto : Mišel ?
- To vam je klasična francusko-srpska kombinacija .
Živeli saveznici !
Majka mi je bila
Polufrancuskinja - otac Beogra&dstroke;anin , jedna baka iz Topole ,
druga iz Normandije .
Deda , lekar , jedan od hiljadu
kaplara , vratio se iz izbeglištva sa ženom koja nikada
nije naučila potpuno srpski .
Do kraja života ,
umesto mozga , tražila je u mesarama " pamet od tele ! "
Eh , sjajna jedna osoba !
Zvao sam je Me-me , pa su je
zbog toga u Trećoj muškoj gimnaziji , gde je predavala
francuski , &dstroke;aci prozvali Memerka !
- Pre nego što sam došla do vas , pregledala sam
vam biografiju ; kako to da ste ro&dstroke;eni u Parizu ?
Slučajno ili ...
- Vidite , ma koliko moja baka volela Srbe , zbog kojih je ,
uostalom , ostavila čak i svoju domovinu , porodicu ,
započete studije , sve , imala je fiks-ideju da ja treba da se
rodim u Parizu .
" Kuće izgore , imanja propadnu ,
novac se zameni , biblioteke rasture " - govorila je mojoj sirotoj
mami - " ali mesto ro&dstroke;enja uvek ti je upisano u pasoš ,
ma gde putovao .
Hoću da mom unuku ( to meni )
poklonim nešto za ceo život - najbolje mesto
ro&dstroke;enja na svetu : Pariz ! "
I zaista , mesec dana
pre poro&dstroke;aja , odvela je moju majku u Francusku i tako se ja
rodih u Šesnaestom arondismanu , tačnije u bakinoj
porodičnoj kući , u Rue des Belles Feuilles 75 .
- Jeste li nekada živeli tamo ?
- S vremena na vreme ...
- Šta mislite o našem prodekanu ?
- A vi ?
- Prva sam pitala !
- Radije ne bih odgovorio na to pitanje .
- Priča se da ste nekada bili nerazdvojni prijatelji ?
- Je li i to za vaše novine ?
- Nije .
Zanima me , onako ...
- Ovde smo da napravimo intervju , zar ne ?
- Oprostite !
- Ništa , ništa !
Ionako već
moram da idem ...
- Već ?
- Imate li još pitanja ?
- Pa , tek sam počela !
Hoćemo li
nastaviti ?
- Sutra i prekosutra imam strašnu gužvn ...
Nazovite me u petak .
Ali , rano !
Možda
ću pronaći neku rupu ...
- Šta je za vas rano ?
- Pa , na primer , deset sati !
( Trajanje trake : šezdeset minuta )
" Izgleda da je zagrizao ... " ( rečenica iz Uninog
izveštaja )
Zen-soba se nalazila na dvadeset i trećem spratu jednog
usamljenog solitera na Zvezdari .
Zaista , na ovom bregu ,
Beograd kao da je najbliži zvezdama .
Do sobe se
stizalo liftom , koji je često bio u kvaru .
Njegova
drvena kabina , nekada obložena svetlim , lakiranim drvetom i
već odavno razbijenim ogledalima , bila je prava mala
antologija najprimitivnijih pornografskih poruka , stihova , psovki i
opscenih scena , ugrebanih perorezima , ključevima , ekserima ,
noktima - ispisanih flomasterima , sprejovima u boji , pa čak i
damskim krejonima za oči .
Na stropu se kočio
džinovski falus , na koji je bila nabijena obla ženica
raskrečenih udova .
Kao da je čitav pritajeni i
dugo potiskivani erotski naboj ove zgradurine od betona šiknuo
u bezbednosti škripavog i čegrtavog lifta - lascivne
kapele , neslućenom žestinom , želeći da
obesnom raspusnošću satre i uništi i poslednji
trag čednosti svojih putnika .
Kada se moralo
pešačiti uz stepenice ( u ovom kraju često je
nestajalo struje ) , mogli su se pobliže upoznati i stanari ove
tipične beogradske novogradnje .
Iz podruma je
snažno nadirao zadah kiselog kupusa iz buradi , pomešan
sa vonjem ohla&dstroke;enog pepela i &dstroke;ubreta ; taj miris je
tražio svoj put kroz otvore za ventilaciju , stepenište
i prostor kojim se kretao lift , gotovo potisnut i nošen
ustajalim vazduhom i smradom .
Na odmorištima nekih
spratova , ispred vrata , raslo je bilje u velikim limenim konzervama
- pravi mali viseći vrtovi neke sirotinjske Semiramide ;
ponegde je prolaz bio naprosto zakrčen ormarima , otpisanim
frižiderima i sanducima preostalim posle selidbe , a na mnogim
otiračima , načinjenim od ispresavijanih
seljačkih ponjava , odmarale su se izgažene blatnjave
cipele ili nanule .
Sve to prožimao je jedinstveni
miris zaprške , koji je , činilo se , prodirao u svaku
poru kože i svako vlakno odeće posetioca .
Stanari - uglavnom penzionisani železničari ,
niži oficiri i službenici pošta - izgleda da su
se već odavno navikli na uobičajeni zadah solitera ;
njihove žene , ogrnute bezobličnim kućnim
haljinama , sa maramama na glavama , šetkale su
bezbrižno po odmorištima , prale beton ispred vrata ili
, pušeći , razgovarale jedna sa drugom ; gledale su sa
neskrivenom sumnjičavošću svakog došljaka
u svojoj tvr&dstroke;avi .
Ali čim bi čovek
otključao vrata stana broj 69 , zaboravljao bi mukotrpni put
kroz svakidašnjicu ovog mravinjaka ; istog časa kao da
bi zakoračio u Rala-Hamijevn Aranju .
Kao da je neko
bolesno preosetljivo , pomalo nastrano dete , potkradajući
nepoznate hramove , sagradilo tajno skrovište usred tmurne
prosečnosti roditeljskog doma , da bi nekako spaslo dušu
.
Potpuno drukčiji život buktao je i navirao iz
zidova .
Gotovo da nije bilo praznog mesta na
narandžastoj podlozi odakle ne bi izvirivala i gledala ljudska
i životinjska božanstva - pravi džepni
budistički hram na Zvezdari !
Iznad niskog , udobnog
ležaja , prekrivenog tako&dstroke;e narandžastom
tkaninom sa velikim žutim krugom u sredini , pozlačeni
Buda rezao je sabljom svoju kosu , dok su dva manja Bude od crnog ,
glatkog drveta ležala u pozama nirvane .
Ovaj prostor
sadržavao je u sebi nešto eksteritorijalno ; i pored
preteranosti sijamskog baroka koji se zaplitao sam u sebe , zen-soba
je imala nešto sveto , asketsko i čisto u isti mah .
Neko posve drugačiji od ostalih skrivao se , izgleda ,
u njoj od sveta .
Njegovi posvečeni prsti
osećali su se na brojanicama od krupnih , okruglih semenki , na
uglačanoj površini svake male figurine od
slonovače i bronze , na štapićima za hranu i
svakom komadu skromnog i jednostavnog pokućstva .
No ,
posmatrajući zen-sobu u okviru čitavog solitera u Ulici
Jovana Dučića ( bez broja ) , postajalo je
savršeno jasno da je ta vrsta bekstva nemoguća .
Pre svega , zbog opšteg balkanskog mirisa koji kao da se
uvukao čak i u svaki delić betonskih nosača .
Dok je Una neodlučno stajala nasred zen-sobe
njušeći prostor u kome se iznenada i bez pripreme
našla , profesor pokuša da istera plesnivi zadah
solitera , zapalivši nekoliko mirišljavih tamjanovih
štapiča , čiji plemeniti dim već posle
nekoliko minuta otplovi zajedno sa sobom i njenim privremenim
stanovnicima u tajanstvenu svetost nekog cejlonskog hrama .
- Sedite ! - reče Uni .
- Moram , najpre , da
telefoniram ...
Una je razgledala knjige , kojih , začudo , nije bilo
mnogo .
Izvuče iz police " Zen-priče " i
nasumice ih otvori .
- Hoćete li da vam pokažem najbolju ? - upita je
profesor i uze joj knjigu iz ruke .
Okrenuo je desetak
listova , a kad prona&dstroke;e ono što je tražio ,
vrati je Uni .
Dok je čitala , on je ube&dstroke;ivao nekog dugo na
francuskom , zaboravivši na njeno prisustvo .
Pošto je obavio razgovore , profesor leže na
le&dstroke;a preko pokrivača sa žutim krugom :
- Oprostite - reče - užasno sam umoran .
Imao sam očajan dan ...
Una je isprobavala svoj " Sony " .
- Ovako će više ličiti kao da sam kod
psihijatra .
Nadam se da neću morati da pričam
o detinjstvn ?
- Jedan , dva , tri ...
Jedan , dva , tri ... -
brojala je Una .
- Probudite me ako zaspim ! - zamoli je profesor .
-
Imam neku večeru u osam .
" Ja postojim ! " pročita Una poruku na maloj cedulji ,
prikucanoj na zid iznad profesorove glave .
( Druga traka ) " ... u stvari , svaki intervju je u osnovi
neka vrsta laži !
I onaj koji postavlja pitanja , i
onaj koji odgovara , trude se što je više moguće
da ostave povoljan utisak o sebi .
Oni , naime , glume svoje
mišljenje u skladu sa onim što se od njih , kao od
javnih ličnosti , očekuje .
U tom smislu ,
najlažniji su intervjui koji vrcaju od isforsiranih duhovitosti
.
Svako efektno , unapred smišljeno duhovito pitanje
kao da parališe odgovor .
Intervju je , stoga ,
uglavnom jedna vrsta dvoboja i najbliži je , možda ,
rodu kamerne drame sa dve ličnosti .
Pada mi na pamet
da bi mogao da bude i neka vrsta javne ispovedaonice ( otkako se
naši savremenici ne ispoveduju klečeći u crkvi )
, s tim što za tu ispovest saznaje mnoštvo i na taj
način sprečava onoga koga intervjuišu da bude
potpuno iskren , pa zato pribegava autocenzuri .
Naravno ,
katolička crkva , za razliku od novina i televizije ,
može da dodeli oproštaj od grehova , dok javnost ,
naprotiv , ako joj se intervju ne dopadne , obično traži
glavu onoga ko nije udovoljio njenim očekivanjima ,
izjavivši nešto bogohulno ...
- Kako bi , po vama , trebalo da izgleda pravi intervju , ako
je on , uopšte , moguć ?
- Ako je , uopšte , moguć ?
Izgleda da
sam ipak nepopravljivi optimista .
Reći ću vam
nešto : ja verujem da je moguć !
I nazvao bih
ga - totalnim intervjuom !
- U kom smislu ?
- Najpre , taj intervju bi trebalo da bude dovoljno
širok da u sebe primi sve aspekte ličnosti kojom se bavi
.
To znači da bi , sem onoga što ta
ličnost ispriča sama o sebi i o svom pogledu na svet i
život , intervju morao da sadrži i dijagram detektora
istine , na primer tonski zapis boje glasa , kardiogram ,
encefalografske izveštaje , krvnu sliku , sve podatke o
težini , gra&dstroke;i , boji očiju , o ro&dstroke;acima
, prijateljima , o prostoru u kome intervjuisani boravi , jela kojima
se hrani , kratke beleške o ljudima sa kojima se druži ,
fotografije i faksimile rukopisa , otiske prstiju , možda
horoskop , ispunjene psihološke testove , snimak dlana leve
ruke , spiskove ključnih knjiga koje su ga duhovno oblikovale
... šta ja znam ?
Ne pada mi sada trenutno na pamet
šta bi sve trebalo da u&dstroke;e u njega , pa da bude totalan
!
- Ko bi to štampao ?
- Potpuno ste u pravu !
Ja i nisam mislio na novine
ili na neki časopis , što , u stvari , predstavlja
mla&dstroke;e kameno doba mas-medijske komunikacije !
Taj
intervju bi trebalo da bude zamišljen i realizovan kao
multi-medijalna disciplina , i ja verujem da baš toj vrsti
pripada budućnost !
- Na osnovu čega to zaključujete ?
- Vi se , kao što sam primetio , služite tom
vašom spravicom bez oklevanja .
Savršeno vam je
prirodno da traka beleži moje reči , koje ćete
kasnije reprodukovati i pretočiti u neki od oblika Gutenbergove
galaksije .
Rukujete , dakle , kasetofonom ne
razmišljajući uopšte kako funkcioniše ,
baš kao što telefonirate ili fotografišete .
Ja , koji sam dvadeset godina stariji od vas , mada se
profesionalno bavim ispitivanjem različitih sredstava za
komunikaciju me&dstroke;u ljudima , gajim još uvek izvesno
podozrenje prema tom aparatu , jer sam ro&dstroke;en i odrastao pre
njegovog pronalaska .
Još pre petnaestak godina
magnetofoni su bili retki u našim krajevima , a najlakši
od njih težili su najmanje dvadesetak kilograma ; njima su ,
uglavnom , rukovali specijalno obučeni tonski snimatelji sa
radija .
Danas već i deca snimaju na traku prve
recitacije !
Sa ulica Beograda odavno su
iščezli fotografi , a samo na Kalemegdanu bilo ih je ,
koliko se sećam , desetak !
Zašto ?
Zato što danas svi fotografišu .
Razvojem
foto-industrije na tržište su izbačeni milioni
jeftinih kamera .
Postaje besmisleno učiti sabiranje ,
oduzimanje , delenje i množenje , va&dstroke;enje kvadratnog
korena ili procenata ; digitrone , ne veće od šibica ,
upotrebljavaju čak i osnovci na časovima matematike .
Sve nas to navodi na pomisao da će i klasični
intervju , koji se nekada realizovao isključivo pomoću
olovke i hartije , a u vaše vreme , evo , već
kasetofonom ili televizijskom kamerom , pretrpeti u svakom pogledu
mnoge izmene ; da će biti obogaćen čitavim nizom
izražajnih i tehničkih mogućnosti , koje
će nam uskoro stajati na raspolaganju .
Me&dstroke;utim , ne smemo ni u jednom trenutku smetnuti s uma da je
suština nepromenjiva i večna , i da se razgovori ,
što se tiče izmene misli , odvijaju na potpuno isti
način u obliku pitanja i odgovora kao u Platonovo vreme , na
primer , jer , kao što stoji zapisano u Knjizi stvaranja : " U
početku beše reč ! "
Ako ljudi nisu
sagovornici , nema ništa od intervjua !
- Ako sam dobro razumela , totalni intervju bi , po vama ,
trebalo da bude neka vrsta dosjea ili kutija u kojoj bi bilo
svačega : traka , magnetofonskih i filmskih , slajdova ,
gramofonskih ploča , raznih izveštaja ...
- Ne samo to !
To ni izdaleka ne bi bilo dovoljno da
se shvati i upozna jedna ličnost do kraja !
- Šta još nedostaje ?
- Mislim da bi onaj koji intervjuiše morao da provede
mnogo vremena sa ličnošću kojom se bavi .
To , naravno , uključuje spavanje ...
- Molim ?
- Hoću da kažem , vo&dstroke;enje ljubavi ;
tucanje , da upotrebim izraz vaše generacije , naravno ,
ukoliko su osobe različitog pola !
- Šta imate protiv pedera i lezbejki ?
- Apsolutno ništa !
Oprostite , to je iz mene
na trenutak progovorio primitivni konzervativac ...
- Zašto mislite da bi trebalo da se potucaju ?
- Pa , nemoguće je do kraja shvatiti jednu
ličnost ako joj ne dodirnete kožu ( svakako ste i sami
primetili da mnogi ljudi , kada razgovaraju sa vama , traže i
taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku ,
koleno , tapšu ili vuku za rever ) , zatim , potrebno je
omirisati i liznuti tu kožu ; psi se njuškaju kad god se
sretnu ; potrebno je biti vlažan od tu&dstroke;eg znoja ,
jednom rečju , potrebno je prodreti u samu srž
tu&dstroke;eg bića , naravno , u onoj meri u kolikoj je to
uopšte moguće me&dstroke;u ljudima .
- U tom dosjeu , dakle , bilo bi i porno-filmova ?
- To ste vi kazali !
- Ipak , nije vam loša ta ideja ...
- Dopada vam se ?
- Aha ... ( Tišina . ) Hajde da to jedanput
učinim prva ja !
( Nejasni šumovi . )
- Mmmmmmmmmmmm ...
Dobro ste to učinili !
- Jesi li zbunjen ?
- Pa , da budem iskren - prilično .
( Ponovo šumovi .
Tišina . )
- Gde je kupatilo ?
- Tamo .
- Ima li tople vode ?
- Sumnjam .
( Tišina . )
- Lepa si tako !
- Stvarno ?
- Do&dstroke;i !
- Gladna sam .
Ima li nečeg za jelo ?
- Pogledaću u frižideru .
- Hajde , najpre da jedemo !
- Važi !
- Zašto se i ti ne svučeš ?
Ovako nismo ravnopravni ...
- Ima nečeg perverznog u ovom prizoru : naga devojka i
odeven muškarac jedu krekere i stari sir !
Tajna
erotičnosti Manetovog " Doručka na travi " ...
- Ipak se svuci !
Hej , imaš li neku
ploču ?
- Voliš li Cohena ?
- Ko je to ?
- Čućeš ...
( Leonard Cohen : " Chelsea Hotel " )
- Tako ...
Tako je već mnogo bolje !
Zašto stalno govoriš o svojim godinama ?
Izgledaš sasvim pristojno .
Imaš očuvano
telo ...
- To je zbog toga što se nikada nisam bavio sportom .
Nekadašnji šampioni su se već odavno
ugojili ...
- Namaži i meni !
- Izvoli !
- Da nemaš vina ?
- Mislim da je ostala jedna boca .
- Dovodio si i ranije ribe ovamo ?
- Ti si prva !
- Koji si ti lažov !
Oh , oprostite ...
Ovaj , teško se navikavam da nekom govorim ti .
- Hoćeš li da pijemo ovde ili u krevetu ?
- U krevetu .
Od čega ti je taj ožiljak
?
- Neka tuča iz detinjstva .
- Je li te mnogo bolelo ?
- Ne sećam se .
Mislim da jeste .
Imaš prave crnačke grudi !
- Kakve su to
crnačke grudi ?
- Baš takve : malo kruškolike i idu ukoso ...
- Do&dstroke;i da pravimo totalni intervju !
( Ljubavni šumovi .
Leonard Cohen .
Trajanje trake 45 minuta . )
Oslonjen o dovratak kupatila , posmatrao je Unu kako se mazi
sa mlazom tuša ; kada je prvi put video taj prizor , kada ?
Kada ? kada ? kada ? kada ? kada ?
Odmotavao je
kompjutersku traku u svom pamćenju , sve dok se ne zaustavi na
mutnom kvadratu kojim je započinjala sekvenca tuširanja
golih sportistkinja jednog maglovitog novembarskog sumraka 1947 . u
Državnom institutu za fizičku kulturu , DIF-u , one
daleke godine kada je mlada država , u skladu sa sentencom : "
Zdrav a duh u zdravom telu " , odlučila da od malih ,
rahitičnih individualaca iz Beograda napravi snažne
socijalističke momke , nalik onima na monumentalnim platnima
tadašnjih državnih slikara : Guranje vagoneta ,
Pobijanje šipova , Polaganje trase na pruzi
Brčko-Banoviči , Kolona I , Kolona II , Udarnici , Njen
praznik , Visoka peć I , Visoka peć II , pa je uvela
obavezno plivanje u jedinom gradskom bazenu , čija je voda
bazdila na hlor pod šturom rasvetom male zemlje me&dstroke;u
svetovima , okruženoj blokadom mržnje svojih
istočnih , južnih i severnih suseda .
Ulazio
je sa ga&dstroke;enjem u vodu , kao u tečnog neprijatelja , a
pretili su im da , ako se popišaju u nju , postaje odmah crvena
oko onog ko je to učinio , jer je u pitanju novo savremeno
hemijsko otkriće , i plivao je bez zanosa po površini ,
kao leš koji pluta po formalinu medicinskog fakulteta , a bazen
je , sećao se , bio zelenkasto-sivo-crn , beton po ivicama
raspukao i okrunjen , i služio je , čini se , uglavnom
zato da ekipe Filmskih novosti za državne praznike slikaju u
njemu razdragane omladince i pionire koji čeliče telo
pod rukovodstvom svojih trenera , zaslužnih majstora sporta s
povlašćenim tačkicama za snabdevanje ugljenim
hidratima .
Posle plivanja su se tuširali u kabinama
pregra&dstroke;enim debelim , mutnim staklom , koje nije sasvim
dopiralo do kliskih pločica , niti do tavanice ,
ostavljajući dole i gore otvoren prostor , velik otprilike kao
širina dlana , da bi mogao da struji topao vazduh .
Dogodilo se da su dečaci iz njegovog odelenja čuli
cičanje i ženski smeh u kabini do njihove : kroz mutno
staklo ojačano jedva vidljivom žičanom
mrežom , ugledaše tada ružičasto
komešanje i čuše zvuk vode koja se rasprskava po
koži , kao dobovanje kiše po zategnutom timpanu ;
tabanje mokrih , kliskih stopala ; pa su , otkrivši slobodan
prostor pri vrhu kabine sa tuševima , počeli da se penju
jedan na drugoga , načinivši od ruku i spletenih prstiju
lopovske merdevine , a kada je došao red na njega da se popne i
da vidi , zanemi od uzbu&dstroke;enja : ugledao je uskomešano
klupko nagih ženskih tela ( bile su to plivačice koje su
trenirale posle njih u bazenu ) obavijeno oblakom pare ; opčini
ga taj kovitlac naježenih mladih bokova - devojke su se , naime
, gurale i pljeskale jedna drugu dlanovima po sapima , dok su im
bičevi mokre kose šibali po ramenima .
Uznemirene i uzbu&dstroke;ene blizinom drugih tela i pretoplom
vodom , dve crnke se odvojiše i njihove usne se stopiše
u dugi poljubac , kojim kao da su želele da usisaju jedna drugu
; njihovi prsti prenežno su milovali kičme , tamna runa
im se mrsila i Venerini bregovi trljali jedan o drugi ; svilaste
dlačice slivale su se niz završetak le&dstroke;a pod
slapovima vode , niz butine i listove sve do stopala na
pločicama .
Držao se očajnički za
ivicu staklenog zida , a ostali su hteli da ga svuku dole , jer
njegovo vreme je isteklo .
Kada su ga , ipak , spustili , a
drugi se popeli na njegovo mesto da gledaju ( još mu je pred
očima taj prizor : ženska tela u pokretu i
dečačke glave čije oči sjaje pubertetskom
požudom ) , legao je potrbuške na patos ( pločice
su bile mlake ) i gledao njihove članke na nogama niz koje se
slivala voda , zamišljajući tela , gore .
Una je stajala pred njim naga , poput bistre , savršene
ženske životinje .
Pogleda joj stopala i
reče :
" Imaš tako dugačke prste na nogama da bi njima
mogla da sviraš klavir ! "
Ponovo je , dakle , pronašao onu davnu
vlažno-mutnu erotsku sliku , koja je , eto , već
više od trideset godina bila pohranjena , strpljivo
čekajući povod da izroni na površinu
pamćenja , samo što više nije stajao na
nesigurnim lopovskim merdevinama ; mogao je da uživa bez
bojazni da će neko drugi zauzeti njegovo mesto sa pogledom na
vodopad mlade kože .
Sklonio se sa vrata kupatila da
propusti Unu , i ona sa dražesnom bestidnošću
zakorači u malu čajnu kuhinju , kao da je nudistkinja sa
iskustvom , kao da je potpuno nesvesna činjenice da je naga ,
kao da joj je koža jedini i svakodnevni način odevanja
pa u tome ne nalazi ništa čudno .
Ni traga
taktičkog stida zrelih žena ( u početku , naravno
) , koje se koketno zaklanjaju dlanovima ili kosim , skakutavim hodom
, ručnikom koji više otkriva nego što pokriva ,
plahtom , tamom ili navlačenjem zastora i roletni -
ništa od svega toga : Una , izgleda , pripada do kraja nekoj
novoj , oslobo&dstroke;enoj generaciji , koja se ne oseća
zavedenom niti poniženom ako na sebi nema odeću kao
produženo opštilo ( taj nezaobilazni McLuhan ! ) .
Sela je na kuhinjsku stolicu , prebacila nogu preko noge i
počela da gricka krekere premazane ševrom , koji se
bogzna otkud zatekao u frižideru .
Kada je progutala
poslednji zalogaj , pogleda ga i mirno reče :
- Super !
Hajde da se tucamo !
" ... ta garsonjera se nalazi na Zvezdari , Ulica Jovana
Dučića bez broja , dvadeset treći sprat , stan
broj 69 .
P-u je ostavio na čuvanje ( navodno , on ga
provetrava ) njegov prijatelj Minja Demajo , čije ime
piše na tablici , na ulaznim vratima .
On je pre
nešto više od pola godine otišao kao
gostujući profesor na univerzitet u Colombu , na Cejlonu , gde
će predavati uticaje budističke filozofije na
individualistički , evropski duh ili nešto slično
.
To je manji jednosobni stan ili veća garsonjera ,
otprilike tridesetak kvadrata ( spavaća soba , kupatilo ,
čajna kuhinja , predsoblje , balkon ) .
Izgleda kao
budistički muzej .
Ima puno malih i velikih , uspravnih , sedećih i
ležećih Buda , muzičkih instrumenata sa Dalekog
istoka i fotografija budističkih sveštenika .
P
. me je tamo odveo pod izlikom da mu se pokvario magnetofon , a mora
da presnimi neke ploče sa zvučnim testovima za svoje
predavanje .
Pošto nije imao vremena da nastavimo
intervju , predložio mi je da to usput obavimo , dok se
ploče budu presnimavale .
U zen-sobi ( tako je on zove
) zaista postoji solidan stereo-ure&dstroke;aj .
Usput ,
obavio je tri razgovora sa telefona , čiji je broj 041-937 .
Nisam razumela o čemu je govorio , pošto su
razgovori vo&dstroke;eni na francuskom .
Izgleda da povremeno
koristi ovaj telefon , jer ne može da govori sa svog ,
kućnog .
Što se tiče budizma , o kome
smo mnogo razgovarali , on lično priznaje da nema nikakvih
sklonosti ka njemu , i smatra &dstroke;a čovek , koji se rodio
i odrastao ovde , u Evropi , ne može nikada do kraja da
prihvati tu filozofiju ili religiju , jer ga odre&dstroke;uju njegovo
poreklo , klima , tradicija , čak i hrana , a naročito
hrišćanstvo , evrocentralizam i antička
Grčka - kolevka zapadne civilizacije .
Mada su se mnogi popalili za zen-budizmom , on sve to smatra
trenutnom modom ili turističkom filozofijom .
Kada sam
ga upitala kako marksistička filozofija gleda na budizam ,
odmahnuo je rukom i rekao da je " marksizam - nauka o hepi-endu ! "
Kao ljudi od krvi i mesa , kazao je , Marx i Engels su mu
vrlo simpatični , jer su umeli ponekad da se napiju do daske i
da grudvama ga&dstroke;aju ulične fenjere , sviraju Bacha u
četiri ruke i jure ženske , ali kombinacija socijalizma
i azijskog pravoslavlja ( po Grosmanu ) koje je izgubilo svece i svete
mošti , uzelo je u zamenu njih dvojicu , najverovatnije zbog
dugih sedih brada , i zato što liče na svetog Nikolu ,
pa ih nose u litijama , to jest na paradama , a u ime njihove nauke o
kojoj nemaju pojma , drže pod vojnom kontrolom polovinu sveta .
Još mi je rekao da je malo ko prodro do kraja u
suštinu njihove naučne misli , i da je , uopšte ,
malo ljudi koji su pročitali kompletna dela Marxa i Engelsa
uključujući i neverovatno bogatu prepisku , mada se
mnogi svakih pet minuta pozivaju na njega , a njihove knjige
drže po kabinetima umesto tapeta .
Uspela sam da
snimim intervju , ali P . još nije sasvim zadovoljan .
Obećao je da ćemo ga nastaviti i da će mi ,
pošto ga autorizuje , pomoći da ga objavim u nekom
ozbiljnom časopisu , koji ima nameru da njemu i njegovom delu
posveti specijalni broj .
Mislim da se zagrejao za mene .
Zakazao mi je ponovo sastanak u zen-sobi , u petak , u
četiri posle podne .
Troškova za taksi nije
bilo , jer je P . platio . "
Prelazeći lagano prstima preko glatke kože
usnule Une , tog putenog , ružičastog predela bez kraja
i konca koji se protezao nekud unedogled , gubeći se u sumraku
zen-sobe , profesor se nalazio u stanju ničim neometenog sklada
, potpuno oslobo&dstroke;en sopstvene težine , ambicija ,
erotike , požude , bilo kakvih želja .
Una je
spavala sa svojom dirljivo napućenom njuškicom na
njegovom ramenu .
Nozdrve su joj se širile i skupljale
u ravnomernom ritmu , talasajući mu blago runo na grudima , po
kojima je sredovečna jesen prošarala kosmatu preriju
sedim .
Ako je baš nešto i želeo , bilo
je jedino to da dohvati cigaretu i šibice sa tepiha pokraj
postelje a da ne probudi tim pokretom Unu .
Odustade .
Eto , to je , dakle , ta sreća koju smo toliko dugo
čekali !
Kako je zapanjujuće jednostavna !
Mogu da je dodirnem .
Liznem .
Ugriznem .
Opipam .
Pomirišem .
Zbog ovakvih
lepotica vo&dstroke;eni su dugi , iscrpljujući ratovi ;
muškarci su se tukli i proslavljali , radili kao robovi ,
gazili jedni druge , da bi na kraju najveći broj njih dockan
stigao do cilja , onda kada im već presuše muda .
Imam je u pravo vreme !
Stekao sam je stigavši
prečicom do lepote , verovatno potpuno slučajno , ali -
imam je ! istina , možda nezasluženo , ali - imam je ! -
ona je tu , i to , očigledno , više nije samo puki san
pred jutro .
I tako , ležeći u zen-sobi , profesor sa
osećanjem nadmoći posmatra košmar izvan
četiri zida , čiji je sadržaj oplemenila ova lepa
studentkinja ; sav onaj metež dvadeset i tri sprata niže
; univerzitet , akademiju nauka , bitku za katedre i profesorska mesta
, godišnje nagrade i spletke , bolesne ambicije - on smireno
gleda tu veliku panoramu sveopšteg ludila i žestoku
bitku za goli opstanak , za ime , ugled , moć , za sve one
stvari pomoću kojih se ti jadnici nadaju da će jednoga
dana stići do nekoga kao što je Una .
Kao da sam uljez u trezoru ludog maharadže ; mogu da
milujem Kohinor koliko god želim , mogu čak i da ga
iznesem u džepu i držim sve vreme u stisnutoj
šaci , dok se drugom rukujem ili držim za prečku
u tramvaju .
Mogu sve !
O bože !
Mogu zaista sve !
Imam tu prokletu sreću u
četrdeset i četvrtoj godini , a ona se , znam to dobro ,
tako retko nasmeši običnim smrtnicima .
Postoji
samo jedna sitnica koja je muti : ne smem nikom živom da je
pokažem !
Zreo , oženjen muškarac mojih
godina , naravno , ako je pametan , može decenijama da
održava neku ljubavnu vezu a da za nju niko nikada ne sazna ,
osim ako mu čitava ta stvar ne udari u glavu i ne izdrži
tajnu , pa je sam otkrije .
Šta ih , kog
&dstroke;avola , nagoni da se pokažu pred svetom ?
Sujeta ?
Dokazivanje da su još u stanju da osvoje
daleko mla&dstroke;e partnerke ?
Ili im dojadi da se
neprestano skrivaju ; zažele se javnog poljupca nasred Terazija
?
Tu , obično , svi amateri naprave grešku .
Profesor je sebe smatrao profesionalcem .
On
će svoju tajnu umeti da sačuva .
Na ruku mu u
tom pogledu ide i zanimanje : niko neće posumnjati u
studentkinju kojoj nadgleda neku radnju ili daje intervju .
Biće mudriji od ostalih , od svih onih koji su načinili
greške .
Uglavnom , govorio je sam sebi , sada je
imaš , dečko , i niko ti više ne može
ništa ; odjedanput , više te ne zanimaju ni novac , ni
politika , ni karijera , ni prošlost , ni budućnost ;
listaš ravnodušno novine i bacaš ih u prvu korpu
za otpatke , jer spoljni svet prestaje da te zanima ; niko te
više ne može uvući u neku svoju igru , niti te
zavrbovati za svoj tim , niti povesti za nekom idejom , ma šta
ti obećavao ; sam si , potpuno osamljeni kradljivac lepote ,
lovac na sreću , nezainteresovan ni za šta drugo do za
novu priliku da na vrhovima jagodica pre&dstroke;eš preko Unine
kože , ovako , evo ovako ...
Naravno ,
možeš i da je izgubiš lako - to dobro znaš
!
Danas ne .
Ni noćas .
Dobro si to
obavio , momče !
Razorio si je .
Smoždio do kraja .
Cvilela je da ne može
više .
Na kraju je zaplakala od zahvalnosti što
joj je najzad bilo tako lepo , i smeši na pomisao da će
možda već večeras neki amater , željan
nežnosti , izbezumljeno osvajati Unu , ne znajući da joj
nije ni do čega i ne sanjajući da joj je ljubavi preko
glave .
Imaćeš je , dakle , sve dotle dok
budeš u stanju da je krotiš u krevetu , a da istovremeno
budeš nežan , mekan i odlučan , perverzan i
žestok , lezbejka i makro , istovremeno ; otac i učitelj
, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu , koji tuca pred
publikom , ravnodušan poput ljubavne mašine ,
nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (
prvi put na moru : lepljiva sparina i slana noć u belim
plahtama pokraj širom otvorenih prozora ) , da , kao najbolja
prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj
pokret ne protumači pogrešno , na ivici tabu-ljubavi ;
ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan , treba
znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju
bubnjići , a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog
šmrka .
Lovio je , čini mu se , Unu otkako zna za sebe ,
postavljao joj zasede i stupice , mreže i kljusa
presvučena plišom da je ne povrede , lovio je u
pubertetskim maštarijama , čekao sa beznadnom
upornošću mladog očajnika na uglovima vetrovitih
trgova , u sumračnim kapijama i pasažima izme&dstroke;u
dve ulice , u prolazima koje poznaju samo ljudi iz tog kraja , lovio
je po stepeništima velikih stambenih zgrada gde
električni brojač zujeći otkucava škrtu
svetlost ogra&dstroke;enu žičanom mrežom da neko
ne zdipi sijalicu ; lovio je po tužnim akustičnim aulama
fakulteta gde su se održavale igranke , provlačio se kao
uhoda kroz parove u igri , razgrtao ološ , pretraživao
smeće ...
Bilo mu je muka od čežnje dok
je , nogu pred nogu , praveći se kao da šeta , obilazio
letnji Beograd , u kom se zatekao bez porodice , radi avgustovskih
kolokvijuma , pust , bez igde ikoga .
Prelazio je njegov hrbat , bacajući pogled niz
mračne ulice što su se naglavačke
sunovraćivale ka potmuloj grmljavini Dušanove i
Kara&dstroke;or&dstroke;eve - potpuno pusti i besmisleno
čoškasti , ružni prljavosivi bedemi ,
izme&dstroke;u kojih već danima stoji oblak prašine
čekajući da ga rasteraju prve jesenje košave .
Niko niotkud ne dolazi , niti ima ikakvih izgleda da
nai&dstroke;e .
Avgust , pre godinu dana , 1979 ...
On , redovni profesor Fakulteta , Mišel Babić ,
priznati stručnjak za mas-medijume , za čiji se duh
smatralo da je iznad takvih tričarija kao što je ljubav
, stajao je bespomoćno ispod Kneza na konju i čeznuo kao
skot , dok mu se stomak grčio od žudnje za nekom
neodre&dstroke;enom devojkom u beloj haljini .
Pravio je od
ničega , od nagoveštaja , i tačno mogao da vidi
tu draperiju otmenog pada ( ni suviše laka , niti mnogo
teška , možda tajlandska svila ili neko fino tkanje
ubeljenog lana ? ) , osećao pod prstima njene široke ,
ležerne nabore , video duboki , smeli izrez ispod koga slobodno
izviruju ključne kosti - devojka je bila mršavica sa
veoma malim grudima , u stvari gotovo bez njih - samo bradavice
izazvane i uzbu&dstroke;ene trljanjem plemenitog tkanja o golu
kožu , klatarava u hodu , snažnih a punih listova - ali
još nije bio u stanju da joj razazna glavu niti oblik lica ,
ništa : sve je ostalo u senci stare gladi i nekog pritajenog
osmeha i svih onih neuspeha kojih se više nije ni sećao
, jer su se svi ti porazi pretvorili u jednu jedinu veliku
nezadovoljenu želju , jednu jedinu .
Trebalo je da ima
bademaste oči , malo razmaknute i kao razroke , u stvari
razrogačeno začu&dstroke;ene , više poziv za
maženje nego na bludničenje , i više želja
da je štite - od želje da je smožde ; video je
još i široke , rastvorene nozdrve uznemirene
ždrebice na neverovatno uskom licu koje lako staje me&dstroke;u
dlanove poput ribe-lista , više isturenih nego
naznačenih jagodičnih kostiju i fino oblikovanih
ušnih školjki u kojima šumi nestašluk , sa
minijaturnim min&dstroke;ušama - sitnim parom
brilijanata-blizanaca ; njene resice su , naravno , probušene i
u tom davnom bolnom ritualu ima nečeg od zaboravljenog
ropsko-ženskog ( volim te kad si odevena samo u svoje
min&dstroke;uše ! ) ; on , naime , nije mogao da zna kakvu bi
ta nepoznata devojka , koju je tog avgusta stvarao iz izmaglice , jare
, prašine , iz ničega , trebalo da ima boju kose , ali
osećao je da bi uz belu haljinu morala da bude veoma tamna ,
crna ili bar najtamnija nijansa kestenjaste , sa faraonskim
kana-prelivom r&dstroke;e ; to je kosa kroz koju se teško
provlače prsti , ne seže duže od ramena , ali
zato pada na oči tako da one , poluskrivene , svetle odnekud iz
ljupke senke .
Jeste , pravio je od magle i od sna .
Njegov odsutni mesečarski pogled , dok je bez ikakvog razloga
stajao ispod bronzanog Kneza , odslikavao je poput staklenog oka
svetleći rafal trolejbusa broj jedanaest u prolazu .
Prazan je , sa jednim ili dva putnika što liče na
bačene , skljokane vreće znojave pilotine .
U
zenicama mu treperi i oblikuje se detalj po detalj figura devojke -
neuspeha - slutnje - ljubavi - želje , koja bi sve da izmeni i
preobrazi ove bedne večeri u praznik čekan od detinjstva
, i taj pogled prateći misao silazi još niže ,
klizi niz ravni devojčin stomak oko koga šušti
bela haljina sve do razapetih tanga-gaćica , u čiju je
sitno pletenu beličastu mrežu ulovljena čokolino
riba me&dstroke;u naježenim butinama ro&dstroke;ene
trkačice na duge pruge i lunjalice do besvesti , usamljene
tamne zvezde - dva bena - zašto ne , bena .
Ben-Ben !
Njegov dlan sad klizi niz toplu kožu i zaustavlja se
na samom rubu čestara ; sve se giba meko i čulno , a
devojčine noge idu napinjući i opuštajući
tetive savršene ženskaste mašine-hodalice -
letilice koju je izmislio Leonardo .
I čuje
tap-klop-tik potpetica , čiji je zvuk prigušen
omekšalim asfaltom boje trulog goluba ; čuje taj kuckavi
ritam dosade Vasine ulice koja izgleda praznija i beznadnija nego
ikada u svojoj istoriji ; a što postaje više svestan
nemogućnosti da će sresti takvu mladu ženu , koju
mu je Beograd godinama obećavao bez ikakvog pokrića dok
mu se uzbu&dstroke;en vraćao kroz bezvezne predele sa srcem u
grlu - sada ga konačno ima , taj neopozivi i konačni
poraz kome je dugo izmicao , koga je zaboravljao , ponesen nekim
nepostojećim izgledima , sada je tu i sad zna : takve
&dstroke;evojke nema , niti je bilo , niti će ikada biti ,
takve devojke nema za njega , pa naglo probu&dstroke;en na samom dnu
vrelog očnog jezera sastavljenog od nepokretnih lebdećih
čestica prašine , izduvnih gasova , benzinskih para ,
di-di-tija kojim je zaprašivan grad protiv komaraca , u tom
vazduhu koji liči na mlaku vodu zaboravljenu u olupanoj
tučanoj kadi , u kojoj su se mnogi pre njega već okupali
, kao da prvi put vidi mesto u kome toliko dugo živi a da i sam
ne zna zbog čega : betonske sandučare za stanovanje ,
zgrade bez i najmanjeg pokušaja da budu lepe , kuće
što podsećaju na žene koje su još pre
ljubavi i strasti digle ruke od sebe , pa trunu u prepodnevnim
haljinama od porheta bez ikakve ljupkosti , pomirene sa svim ,
osu&dstroke;ene doživotno na život .
Eto , to
su te ulice koje ne vode nikuda , do u tavorenje , eto , to je taj
život koji tone u dosadu , u uobičajeno
životarenje bez nade .
Leto se lagano gasi -
televizori se pale ...
Prašne lipe u Makedonskoj
mirišu na benzin .
Ipak , ponekad bi mu se
učinilo da je ugledao svoju devojku-san u nekom bioskopu , ali
kad bi se okrenula , pošto bi joj prethodno čitav sat
nare&dstroke;ivao u potiljak hipnotički usredsre&dstroke;en : "
Okreni se ! okreni se ! okreni se ! okreni se ! okreni se ! budi ona
! " - bila je obično neka druga .
Od deset do dvanaest
na matineu , ni tada , od dva do četiri , ni tada , od
četiri do šest , ni tada , od šest do osam , ni
tada , od osam do deset , ni tada , i od deset do dvanaest , ni tada ,
ni tada , izlazio je prožet mirisom prožvakanog sanjivog
stada gledalaca , opčaranog tu&dstroke;im celuloidnim sudbinama
, oslepeo od pokretnih slika , gazeći krckavi tepih izjedenih
semenki od bundeve me&dstroke;u kojima su se , poput lažnih
dijamanata , svetlucale kuglice zgužvanog staniola .
Osećao je da postoji , da mora negde postojati jedna takva
devojka samo za njega , baš kao što je stari
čudak Mendeljejev predvi&dstroke;ao da mora da postoji
nešto teško tačno onoliko koliko je težak
uran , mnogo ranije no što je taj razorni elemenat
uopšte bio otkriven ; baš tako je i profesor
predosećao njeno sneno osmehnuto lice , vrhove karličnih
kostiju , čak i muklu boju njenog glasa , kao što
izmoreni moreplovac predoseća skorbutom zelena ostrva puna
plodova i sveže vode , mada ih nema na karti , ni na horizontu
, jednostavno , pomoću granica svoje že&dstroke;i i
očajanja , po samoj ivici strpljenja .
I mada je s
vremena na vreme imao ono što muškarci nazivaju uspehom
u tom dugom lovu bez kraja i bez sna , mada je nekoliko puta bio blizu
da je ščepa , da zgrabi tu teško ulovljivu
treperavu belu senku , uvek bi se posle budio pokraj sasvim drugih
devojaka i žena .
Gledajući na svirepom
jutarnjem svetlu izbliza njihovu kožu , nalazio je da im je ten
uništen šminkom ; otkrivao mrežu
sićušnih kratera , a iz pažljivo izbrijanih nogu
preko noći bi iznikla bockava strnjika koju je osećao
kao prevaru čitavom pipavom površinom svoje kože
.
Istopljeni krejon , koji je još sinoć
pretvarao njihove oči u čeznutljivi Bambi-pogled ,
zbrisan i rastopljen poljupcima i znojem , sveo je beonjače na
svakodnevnu , skromnu meru - u njega su neočekivano piljile
sićušne i žmirkave oči neke šumske
zverčice .
Tako se san o tamnoputoj devojci u beloj
haljini otelotvoravao u neoplemenjeno , presno meso .
Nokti -
kandže .
Grubo skorena peta .
Vulgaran oblik
nožnog palca .
Ožiljak od operacije slepog
creva .
Carski rez .
Dlake u nozdrvi .
Plombe .
U njegovoj postelji , žene su se pretvarale u
usnule domaće životinje iz kojih je , ko zna kada ,
možda na samom završetku noći što je kroz
olovno bledilo isparavala u dan , bežala ona večno
lovljena devojka-san , na prstima , bosa , sa srebrnim sandalama u
ruci i haljinom navučenom na golo telo .
Nezakopčana dugmad na širokim i mršavim
le&dstroke;ima , na kojima su se isticale lopatice , govorila su o
tome da nije htela da ga budi - izvlačila se tiho i odlazila
kroz prozor preko beogradskih krovova , kroz šikaru antena i
dimnjaka , gubila se negde iznad savskih mostova , ostavljajući
mu gorčinu na nepcu i ponovo otvoreni poziv da je traži
, goni , juri , lovi , sve dok konačno ne bude ulovljena ,
uistinu ona .
Ima li kraja ovom lovu ?
Čini
mu se da lov traje odvajkada , da ga je neko otpočeo davno pre
njegovog ro&dstroke;enja i ostavio mu u zavet da ga nastavi i
okonča ; da ulovi devojku-jednoroga , i to živu i
nepovre&dstroke;enu , a stroga pravila nalažu da lovi bez
ikakvog oružja i tu&dstroke;e pomoći , osim
čežnje što mu je pripala kao jedino nasledstvo i
grizla mu utrobu svojim upornim , postojanim , nesvarljivim otrovom za
koji nema ni protivotrova , ni leka , ni olakšanja .
Svi pre njega jurili su tu devojku što je neprestano menjala
kostime , frizuru , šminku , stil i nakit , i svima se
činilo da je pokatkad imaju : ženili bi se tada njom ,
pozivali sela i gradove na svadbu da proslave uspešan
završetak lova na ženku ; pucali u vazduh , bacali
jabuke u koje su bili utisnuti dukati , igrali kola , napijali se do
besvesti od sreće , a onda bi , često već na
samoj svadbi , utvrdili da je ona devojka , neuhvatljiva i
ničija , krišom odmaglila bez traga , ostavivši
za sobom svoju dvojnicu , koja je , inače , imala iste crte
lica , isti hod , kosu , ruke , sve , ali bi uvek neka sitnica odavala
prevaru .
Bilo je kasno da se ma šta promeni , da se
obelodani podvala .
Čutali su , ne odajući
nikome kako su prevareni , ra&dstroke;ali decu sa nadom da će
bar devojčice ličiti na iščezlu devojku (
i ličile su dok su bile sasvim male ) , trpeli i tavorili ,
izigravajući pred svetom muškarce koji više ne
love , jer su našli ono što su tražili , ali
izdavali bi ih skriveni pogledi upućeni drugim ženama u
prolazu - tražili su svoju devojku sve do smrti ; neki
krišom , drugi javno , pristajući da ih nazivaju
bludnicima , sladostrasnicima , kešovanima , manijacima ...
Ostali su se opijali i tukli dvojnice svoga sna , ubijali
šakama i nogama telo koje ih je tako nasamarilo ,
tražeći da im se otkrije gde je ona koju love a
neulovljena je .
Gde ?
Možda su umirali na
njen zov ( zašto bi se onako smešili da je najzad nisu
videli ? ) , spokojni , srećni što će je sresti ,
što ih zove ...
Ko zna ?
A ta njihova
želja nije se iscrpljivala i smirivala smrću -
useljavala se u njihove naslednike , u potomke , i tako , s kolena na
koleno , stigla i do profesora Babića , koji se godinama
uspešno pretvarao da ga zanima samo karijera , da je razuman i
odgovoran otac porodice , a u stvari sve vreme čekao da
nai&dstroke;e devojka koju je izgubio neki njegov daleki predak u
brdima iznad manastira Manasije , možda , ili na vašaru
ispred neke normandijske katedrale na dan svetog Luja , tamo , odakle
je poticala porodica njegove majke .
Zbog te devojke su se
ubijali , izdavali cara i otadžbinu , menjali veru praotaca ,
odavali prijatelje i kumove , gubili imetke preko noći ,
bežali glavom bez obzira na drugi kraj sveta da se oslobode
more , da joj izmaknu i nekako se izbave , sve to bez ikakvog uspeha ,
jer , kada bi im se učinilo da je u blizini , gubili su razum :
ako je bratova - tim gore za njega !
Otimali je silom ili
lukavstvom , dizali bune i opsedali gradove , ostavljajući za
sobom pustoš , patnju , razorene domove .
"
Bože , neka nai&dstroke;e i neka samo noćas bude moja ,
ni žaliti ! "
Ali one devojke nije bilo godinama ,
mada je profesor uporno osećao da postoji i da je ,
možda , u blizini .
I gle , njegovo strpljenje bilo je
na koncu nagra&dstroke;eno ; devojka je stigla sama ( verovatno
izmorena dugogodišnjom hajkom ) i kazala : " Ja sam Una
Vojvodić " .
Imao je !
Odjedanput , njemu se
učini da je načas spoznao suštinu života ,
baš kao što u najmrklijoj noći blesak munje
osvetli neki skriveni predeo do najmanje sitnice ; kako su mu samo
smešno i beznačajno izgledali ostali muškarci
upetljani u uzaludnu bitku da nešto postignu ; besmisleni krug
njihovih ambicija , ideja i vlasti - šta im je vredela
moć , čak i pod pretpostavkom da je steknu , kada su kao
po kazni legali pokraj svojih ružnih , ocvalih žena i
budili se zga&dstroke;eni uz njih , a ne pored Une , koja se upravo
protegla poput elegantne mačke i rekla zevajući : "
Koliko sam dugo spavala ?
Zar sam spavala dva sata ?
Uh , baš mi je lepo s tobom , budalo ! "
Jedanput se taksi , u kome se profesor vozio sa svojom
suprugom na neku dosadnu poslepodnevnu koktel-partiju , zaglavio u
gužvi pred savskim mostom .
Nisu mogli ni napred ni
natrag , pa su sedeli zarobljeni , pušeći .
Tada je ugledao Unu na žutoj " Babeti " kako se virtuozno
provlači izme&dstroke;u automobila .
Prošla je
na svom malom motociklu veoma blizu taksija ; slobodna , mlada
jahačica zažarenih obraza sa raspletenom crnom grivom na
vetru .
Hteo je da joj vikne da je tu , blizu , ali bio je
potpuno paralisan , kao u nekom snu , u kome je kroz stakleni
kovčeg mogao da vidi svoju pratnju , prijatelje , bivše
ljubavi , vence , sve , a niko ga nije čuo , ma koliko urlao da
je još živ i da je posredi neka strašna zabuna .
Uskoro , zastoj bi raskrčen i on je ,
nastavivši vožnju , pretraživao pogledom ulice s
druge strane reke ne bi li ponovo video Unu .
Bila je luda za motorima , onim snažnim , " Jawama " ,
" Kawasakijima " , " Yamahama " i " Hondama " od hiljadu kubika .
Hvalila mu se da je dečaci iz njenog bloka na Novom
Beogradu voze noću pustim stazama po Ušću ,
ponekad i sa sto sedamdeset kilometara na sat .
" Ti ne
znaš kakvo je to osećanje ! " - govorila mu je . - "
Moraš da se čvrsto uhvatiš vozaču oko pasa
i onda sve nekako prestaje , postoji samo sumanuta brzina koja opija
...
Super ! "
Počeo je da obraća pažnju na armiju
momaka odevenih u crnu kožu , i na njihove devojke koje su ih
pratile u stopu .
Osećao se mlitavo i degradirano kada
god bi ih ugledao kako , poput modernih ritera u kacigama ,
urličući mašinama jure gradom ili
žvaću gumu po uglovima .
Unine ruke bile su mu
neprestano pred očima ; stezale su pas nekog snažnog
dečaka čije se lice stalno menjalo , a onda bi joj prsti
kliznuli tamo dole , me&dstroke;u njegove mišićave noge
; njene butine bile su priljubljene uz njegove , grudi uz le&dstroke;a
; devojka , dečak i mašina , stopljeni u jedinstveni
gromoglasni organizam , ličili su na apokaliptičkog
dvoglavog kentaura u ritualu iz koga je bio potpuno iskljućen .
Seti se Artura Kestlera : " Gore se čovek još
može zavaravati , ali dole , niže , od želuca
dalje , čoveku je sve jasno . "
Nekada davno navijeni mehanizam njegovog društvenog
života i dalje ga je po inerciji vukao na obavezne prijeme ,
ručkove , premijere i večere posle njih , ali odjedanput
više nije imao šta da kaže svojim mentalno
ugojenim vršnjacima i njihovim uvaženim suprugama , koje
su kao kućni Kerberi budno bdele nad prestižom svojih
muževa .
Bilo mu je neizrecivo dosadno sa njima u
pretencioznim enterijerima , u kojima su se nadmetali ko će
bolje nahraniti goste .
Ždranje , ždranje ,
ždranje , neprestano ždranje .
Pitao se sve
češće kako je mogao sa njima da izdrži
tolike godine , tolika letovanja i piknike u travi ?
U jednoj kući uvek se jeo švajcarski fondi sa
sirom .
U drugoj je pribor za jelo bio skupocen ,
nasle&dstroke;en od roditelja , a hrana nikakva .
Kćerka starog dopisnika iz Kine terorisala ih je lažnom
kineskom kuhinjom , od koje su jedino štapići bili pravi
.
Drugi su se , opet , razmetali
ležernošću - bile su to , navodno , boemske
večere uz ono " što se našlo u kuči " ,
ispod kojih su žmirkali malogra&dstroke;anski maniri .
Kod profesora Vučića , večito se raspredala ista
tema : šta su Hrvati uradili Srbima i ovi njima .
Žena docenta Filipovića vodila je francusku konverzaciju
, pokazujući svoje poznavanje nadrealizma , što joj je
bio magistarski rad .
U jednoj kući ga je
domaćica uvek pitala u kom je znaku ro&dstroke;en .
Riba ?
Oh , vi se divno slažete sa Škorpijom !
Na prijemima kod američkih diplomata zapanjivale su ga
njihove savršeno usjajene cipele , koje kao da nikada nisu
dodirivale grešnu zemlju .
Konverzacija se vrtela oko
opštih mesta i obično završavala sa : " Moramo se
svakako ovih dana čuti ! "
Propali političari
skupljali su intelektualce i umetnike iz dekorativnih razloga : "
Marija , molim vas , promenite drugu Vuku tanjir ! "
Da nekako prekrati vreme , bežao je u laku obamrlost od
vina .
Najteže mu je padalo da se brani od
sumnjičavih , nametljivih pitanja šta mu je ,
zašto čuti , ili na čemu sada radi ?
Kad
bi ga samo malo ostavili na miru !
Večere su se
pretvarale u pravo pravcato mučenje , čim bi
domaćini izvukli projektor i počeli da prikazuju filmove
snimljene na letovanju .
Kairo .
Beba na kamili
ispod piramida .
Njeno široko , teško dupe
stegnuto samarom preliva se na obe strane nesrećne
životinje .
Muž sa fesom na glavi smeje se kao
imbecil u šesnaestomilimetarsku kameru .
Niski oblaci
nad prerijom : ovo je put za Adelaide , u koji smo stigli iz Pertha .
Ne iz Pertha , nego iz Melbourna !
Ovo su Indijanci
u rezervatu Utaha , od kojih smo kupili , eno , one ogrlice i mokasine
!
Kazba u Alžiru .
Ko je ovo ?
Neki
naši prijatelji iz Berkeleyja ...
Bombaj .
Ovde spaljuju mrtvace na lomačama .
Zamislite , ove
crne ptičurine čekaju da porodica ode - da bi pojele
leš !
Je li ovo Amsterdam ?
Jeste .
Zar ne prepoznaješ Trg Dam ?
A , pogledajte , mama
Ginu u Veneciji !
Ovo je zaista fantastično !
Zaista fantastično !
Šta je ovo ?
Ništa .
To je &Dstroke;or&dstroke;e okrenuo film
naopačke ...
Vidi kako idem unatraške !
Mikonos !
Po ceo dan smo bili samo u kostimima ...
Plaža ispred nosa !
Uveče naručimo
ribu koju želimo za ručak .
A vino !
To Vesna igra sirtaki .
Bogamiiiii , Vesna !
E , pa
sada je red da vi do&dstroke;ete kod nas !
Ne , ne !
Apsolutno , morate !
Imamo i mi filmove ...
Da
vidite samo kako je moj muž snimio koridu u Barceloni !
Onda , idućeg petka , dogovoreno !
Biće
ludo !
A za sve to vreme Una je , poput duha Ljana Estakada ,
grmeći kružila profesorovim horizontom ; menjala
motorcikle , krajeve grada i tucače ,
umnožavajući se u hiljadu mladih žena-zveri , dok
je on čamio zarobljen uvelim krugom obrazovanih brbljivaca ,
njihovih prosečnih ideja , nedarovitih rukopisa , njihove
tužne sredovečnosti .
Ćutanje su
smatrali profesorovom ohološću .
Uvek punu
čašu - znakom da je tajni pijanac .
On koji je
donedavno gajio velike simpatije prema svojoj izuzetno vrednoj
generaciji , počeo je polako da biva svestan njene bede , da
primećuje njeno lagano mirenje sa životom i okolnostima
- lekovite kupke kompromisa , godine , godine ...
Najtužniji su mu bili onda kada bi počeli da
raščlanjuju do u besvest današnje pokolenje
mladih , i da ih upore&dstroke;uju sa vremenom svojih
izmišljenih zanosa .
Osu&dstroke;ivali su njihovu
ravnodušnost , nedostatak velikih ciljeva i nespremnost za
žrtvovanje .
Slušao je kreštave glasove
svojih koleginica i ne prateći , uopšte , sadržaj
rasprave , zurio im u vratove , primećujući
sasušenu kožu starih kvočki , bore koje su
pokušavale da sakriju ogrlicama , sve .
Svojim
godinama pripadao je njima , znao je to isuviše dobro , ali (
mada običan uljez ) srcem je bio uz Unu , na njenom
žutom motorciklu , i zviždali su opustelim noćnim
ulicama opijajući se brzinom i vetrom u ušima .
Molim ?
Vi ste , kolega , izgleda , potpuno odsutni ?
Ne , samo sam se nešto zamislio . ( Kada bih bar , kao onaj
ludak , imao tablu na kojoj piše : " Molim da me se ne
primećuje ! " ) Baš me zanima kako vi gledate na te
stvari ?
Na kraju krajeva , ko je pozvaniji od vas da nam to
objasni ?
Vi ste neprestano u kontaktu sa njima ...
Oprostite , nisam čuo poslednju rečenicu !
O
čemu se radi ?
Pa , rekla sam da smatram kako su
današnje generacije mladih potpuno apolitične .
Čovek jednostavno ne može da ih zainteresuje za neku
ideju , da ih nekako pokrene iz letargije ...
Stvarno ?
A vi kao da to niste primetili ?
Ne , zaista , nisam .
- Jeste li čitali Castanedu ?
- Ne znam .
Možda ...
- Kako , ne znate ?
- Pa , vidite , problem je u tome što obično
čitam uveče .
A u to vreme pijem vino , znate
...
Ujutru se više ničega ne sećam .
Tako , zaista , ne znam jesam li ga čitao ili nisam .
Možda , jesam , a možda i nisam .
Znao je dobro da je povredio tu sasušenu ,
žilavu intelektualku i njenog impotentnog supruga - filologa i
da će mu se kad-tad osvetiti , ali jednostavno nije imao snage
da prežvakava opšta mesta kao u nekom literarnom salonu
s kraja veka .
" Oh , koje su to drkadžije ! " - rekao
je ženi dok su se spuštali niz stepenice . - " Koje
drkadžije ! "
Jedino je ona naslućivala šta ga muči ;
ponekad bi zatekao na sebi njen mirni , sveznajući pogled kako
svetli iz polutame , dok je na improvizovanom sobnom ekranu treperio
orijentalni bazar snimljen " Pajarom " .
Namignuo bi joj
saučesnički ili poslao usnama nemi poljubac .
Tada se u njemu ponovo budila ljubav prema tom starom ,
iskušanom saborcu iz najtežih dana , koji , na
žalost , ne može da mu pomogne u ovoj poslednjoj ,
odsudnoj bici za spas duše i tela .
Uostalom ,
zašto bi žena nekog reportera bila ljubumorna na azijski
rat iz koga će izveštavati njen muž ?
Zar nije isto toliko opasno prepustiti se hirovitosti neke moderne
devojke kakva je Una ?
U ratu , istina , može da se
pogine , ali zar sredovečni ljubavnik , dvadeset godina stariji
od svoje ljubavi , tako&dstroke;e ne može da se izgubi u svom
eksperimentu ?
Zaista , nije trebalo da bude ljubomorna !
Pomoću Une , pokušavao je da savlada ljubav i , najzad ,
sazna ko je , on , Mišel Babić ; hteo je da
prona&dstroke;e nešto slično serumu koji će u
budućnosti pomoći njegovim zatelebanim vršnjacima
da je se oslobode i budu potpuni .
Una je u toj bici , koju
niko od njih dvoje nije pominjao , bila istovremeno i neprijatelj i
oružje .
Profesor , naime , nije bio sklon da deli
mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje .
Ona je
teška kao bolest , i kada čovek ima sreće da je
preživi , zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u
odre&dstroke;eno vreme ; pri pomenu nekog imena , u nekom bledom
predvečerju , uz muziku koju smo nekada zajedno slušali
, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod
kojim smo se sastajali ...
Una je stanovala u najtužnijem delu Novog Beograda , u
stambenom bloku okruženom nizom sumornih kućerina za
spavanje i gledanje televizije , ispred kojih nisu uspevali da porastu
ni drveće ni trava ; pa ipak , kada god bi se provezao pokraj
njenog paviljona ( četvrt koju godinama uopšte nije
primećivao , mada se tuda često vozio na aerodrom ) ,
uzdrhtao bi od glave do pete , a olupane fasade bi se istog
časa pretvarale u srednjovekovne bedeme oko zamišljenog
dvorca koji štiti Unu i njen mali svet .
Zbog nje je
počeo da voli taj kraj koji je ranije ogovarao , kao prototip
stambenog geta bez duše .
Zašto je bio protiv
ljubavi ?
Zbog toga što u njoj nikada nije bilo
ravnopravnosti .
Uvek je neko voleo manje , a neko
više , i taj oštećeni partner znao je dobro da se
mora krvavo boriti za predmet svoje ljubavi ; morao je trpeti
poniženja ljubomore i posedovanja , bivao je isteran iz mira -
na kraju , bio je u tu&dstroke;oj vlasti i samo je od nečije
dobre volje zavisilo hoće li to zloupotrebiti ili neće .
Mišel Babić je više voleo slobodu od
zavisnosti , ma kako slatka bila .
Prolazio je godinama
pokraj ljubavi , odbijajući ili prihvatajući sportski
primamljive ponude kao da mu pripadaju same po sebi , prazan i
neranjiv , ravnodušan na ljubavne jade , kao čovek koji
u rukama drži čvrsto sve konce pozorišta lutaka u
kome se ta smešna drama odigrava .
Verovao je da je
potpuno bezbedan , i da je prešao onu kritičnu crtu
posle koje se ljubav obično više i ne pojavljuje .
Da je o tome uopšte razmišljao , verovatno bi saznao
da je to zbog toga što isuviše voli sebe .
Pokušavao je da urazumi svoje prijatelje , koji bi se jednoga
dana iznenada odlučivali na razvod braka zbog kakve , za njega
, sasvim prosečne devojke ; čudio im se i smatrao ih
čistim amaterima kada su mu saopštavali da se ponovo
žene ; mirio ih sa njihovim ogorčenim i
razočaranim suprugama , služeći svom krugu kao
primer hladnokrvnog , nedodirljivog muškarca , koji od
kratkotrajnih veza ume da uzme tačno onoliko koliko mu je
potrebno , a da nikoga ne povredi .
Kako je samo žalio
za pustom zemljom koju je upravo napuštao zbog Une !
Osluškivao je neprestano u sebi bu&dstroke;enje i klijanje
ljubavi , kao što kancerolog osluškuje simptome raka u
sopstvenoj utrobi , istovremeno radoznao i uplašen poznatim
ishodom .
Zamišljao je , naime , pravu ljubav kao vezu
dve potpuno odvojene , samostalne sudbine , dva ravnopravna
života čoveka i žene , koji se u pauzi
izme&dstroke;u dve bitke , dva okršaja i dve usamljenosti ,
sreću i vole , a da niko ne pokušava da potčini
svog partnera .
Odmor ratnika !
Poštena i
čista igra .
Umesto toga , bio je upleten nevidljivim
nitima u ponižavajući položaj , kome , i pored
toga što je znao uzrok i umeo sam da odredi dijagnozu i
lečenje , suštinski nije mogao ništa , jer je ,
očigledno , bio stariji od razuma .
" Vidite , draga moja " - rekao je drugarici Mitrović -
" svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili
objasniti samo jednom ideologijom , ma koliko ona bila napredna ,
avangardna i svespasavajuća ...
Hteli mi to ili ne ,
možemo reći da živimo u doba krize ideologije .
Naravno , lako ćete pronaći opravdanje za bilo
koju tezu koju želite da dokažete , ali to ne
znači apsolutno ništa !
Tačnije , to
samo znači da ste sami sebe onemogućili za
sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života .
Možete li da me pratite ? "
A hteo je da joj kaže : mora da vas je strah da malo
živite izvan neke ideje , makar i polovne ; kada ste izvan
čvrstog sistema mišljenja , koji vam poklanja
kakvu-takvu sigurnost ( umesto proteze ) , kao dobro poznati
nameštaj u sobi , bez obzira što su ormari toliko veliki
da zaklanjaju prozore i vrata , i što nema izlaza iz te
sobetine-klopke - ipak , imate osećanje da niste sami , da
smelo koračate okruženi istomišljenicima prema
zajedničkom cilju ...
A ispod svih reči , zvukova , ideja i lica , ispod
meteža života i vremena , tinjala je stalna i neprekidna
žudnja - Una , Una , Una , Una , Una , potrebna si mi kao
nikotin !
I tu ništa ne pomaže ni mudrost , ni
pamet , ni iskustvo , ni svi prethodni ljubavni slučajevi tog
bednog iskustva , ni sva poniženja na koja je osu&dstroke;en
čovek koji voli .
Zagnjurio je glavu u njenu kosu i ostao tako skriven i
bezbedan pola sata .
Želeo je da joj ispriča
svoju muku , ali plašio se da ga neće shvatiti , a i da
ga shvati - da će se onda osećati jačom od njega
.
Pogledala ga je i koketno kazala :
- Kao svi uspešni muškarci tvojih godina , i ti
, naavno , moraš da imaš mladu ljubavnicu !
- Izgleda - rekao je - kakav kič !
( Deveta traka ) " ... čini mi se da sam čitavog
života , sve ove godine , bio ... pa , recimo , na nekoj vrsti
službenog zadatka .
Ne kažem da mi se usput
nisu dešavale strašne , dirljive , potresne , glupe ,
neverovatne i besmislene stvari , to ne kažem - ali uvek sam na
sve to gledao nekako sa strane , kao da se doga&dstroke;a nekom drugom
.
Znao sam da će mi sve to jednoga dana nečem
poslužiti - čemu ? - ne znam još uvek !
Prisustvovao sam , dakle , svojoj biografiji samo kao svedok .
Ne kažem da za to vreme nisam plakao , smejao se , cvileo
kao kuče , nadao se i učestvovao , ne , ne kažem
da me često nije bilo strah , da se nisam zaljubljivao , lutao
, posrtao , kopao rukama i nogama , ali kad bih izistinski pogledao
životu u oči , ipak je to bio nečiji tu&dstroke;i
film , a ja sam bio samo obični koscenarista !
- Pomenuo si biografiju ?
- Biografije opterećuju !
Kada postane
suviše poznato , isuviše obeleženo kao
imidž , možeš da budeš sigurna da se jedno
lice već izlizalo od upotrebe .
Čovek se ,
naime , hteo ili ne hteo , poistovećuje vremenom sa javnom
predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani
spomenik koji hoda .
Pogledaj , na primer , značajne
ljude za vreme službenog ručka !
Pogledaj kako
dostojanstveno žvaču , razgovaraju , odlaze u klozet ,
kao da čine nešto neverovatno važno !
Poverovali su da su neophodni .
A to , veruj mi , nije niko !
- Ko su ti , u stvari ?
- Neko ko pokušava da misli , zatim da prenosi ideje i
da govori o njima .
Svi evropski intelektualci , kažu
, vode poreklo ili od dvorske lude ili od sveštenika - prvih
profesionalnih intelektualaca koji su pokušali da svoju
reč zabodu u debelo , ravnodušno uho sveta .
Izgleda da sam kombinacija njih dvojice - recimo , ludi
sveštenik jedne nove mas-medijalne religije !
Smešno , ja od toga ipak živim , mada je to potpuno
maglovito i neizvesno zanimanje .
Moj otac je , na primer ,
bio lekar opšte prakse .
Znali smo da nas hrani
sigurnom i poštenom profesijom , koja nije zavisila od
promenljive čudi politike , sistema ili auditorijuma .
I za vreme rata , on je kroz iste slušalice na ušima
osluškivao bronhitise i pobednika i njihovih zarobljenika .
- Jesi li spreman na odricanje ?
- Od čega ?
Kad sam u nemilosti , pušim
" Zetu " umesto " Kenta " ; pijem rakiju umesto viskija ; vozim se
tramvajem umesto taksijem ; ne putujem i imam mnogo više
vremena za sebe , knjige , razmišljanje i prijatelje .
- Kako , po tebi , izgleda tvoj posao ?
- Obično .
Ne razlikuje se mnogo od posla
obućara , na primer !
Sklapam misaone sisteme kao
što on pravi cipele .
Trudim se , naravno , da budem
dobar profesionalac : da nabavim najbolju kožu ; često ,
svoju sopstvenu ; dobar &dstroke;on , to jest naučnu podlogu ,
zgodne veze - mislim , pertle .
- Šta znači biti profesionalac ?
- Profesionalac , to je trkač olovnih nogu na duge
pruge ; gladijator koji svakoga dana odlazi u arenu ; to znači
, tući se tamo za svoja ube&dstroke;enja i vraćati se u
svoju sobu , u svoju osamljenost .
Profesionalci mog tipa
najviše podsećaju na igrače na žici .
Potrebno je stići do bezbednog krova , preko osetljive
ideje razapete iznad ambisa .
Publika nas prati , čita
i sluša sve šta napišemo ili kažemo ,
očekujući , u stvari , da vidi kako ćemo jedne
večeri pasti u tom cirkusu .
A pada se iz
različitih razloga .
Ponekad od toga što
suviše vešto prelaziš žicu , pa ti se
zavrti u glavi od uspeha ; drugi put , što gledaš dole i
razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih , a
najčešće zato što , znajući primere
onih što su pali pre tebe , ne veruješ da
ćeš dugo izdržati .
Me&dstroke;utim ,
publika ne voli ni one sigurne , one za koje zna da nikada neće
pasti .
Profesionalac se , tako , bori i protiv publike i
protiv sebe .
U tome je lepota tog zanata , a u isto vreme i
njegova tragika .
Jednostavno , to je trka koju još
niko nije dobio , ali je mnogi bar gube časno .
Biti
profesionalac u našoj sredini prepunoj amatera , to , na kraju
, znači umreti od infarkta u četrdeset i nekoj , dobiti
nekrolog tipa " vrstan naučnik , kolega , stručnjak i
otac ... " sa fotografijom od deset cicera , ako si u milosti , ili
bez nje , ako nisi !
Uostalom . ne treba misliti o tome ...
- Zašto ?
- Ne sećam se više tačno na kom mestu ,
ali mislim da postoji jedna divna epizoda u jednoj knjizi , koja
odgovara na tvoje pitanje .
Jedan od trojice odvažnih
prznica , inače čovek od akcije koji nikada nije imao
vremena da se zamisli nad sobom i drugima , treba da ubaci u podrum
neke palate onu primitivnu , crnu bombu , znaš , onu okruglu sa
kratkim fitiljem , i da , naravno , pobegne , pre nego što ona
eksplodira .
Zapali , dakle , fitilj , ubaci bombu kroz
prozor i počne da beži .
I baš u tom
trenutku doživljava ono što budisti nazivaju "
prosvetljenjem " ; iznenada , on se zamisli nad činjenicom da
mu noge rade same od sebe , potpuno odvojeno od glave , bez ikakve
pomoći njegove volje : on im , naime , ništa ne
nare&dstroke;uje - leva se jednostavno pruža ispred desne , a
desna ispred leve !
I tada , baš kad je prvi put u
životu počeo da misli , on se , naravno , sapliće
, bomba eksplodira i kuća se ruši na njega .
Zašto ?
Zato što je najzad počeo da
misli !
Hoću da kažem , čovek koji
suviše misli u akciji - okleva !
Može mu se
lako dogoditi da se saplete i da mu se čitavo njegovo delo
sruši na glavu !
Jedna vrsta intelektualaca je veoma
sklona tome ...
- Šta , po tebi , znači biti intelektualac ?
- To znači završiti veterinarski ili
šumarski fakultet .
Ili neki drugi .
I
obratno .
- Tvoje knjige ?
- Oh , moje knjige !
Podsećaju na
glečere ; samo jedna trećina onoga što znam je u
njima .
Ostatak je pod vodom .
" Titanik " je to
prevideo i zato je potonuo .
- Prebacuju ti da ne znaš engleski , ali da te to nije
sprečilo da napišeš knjigu o Americi , pod
naslovom Markiz de S.A.D.
- Zaboravlja se da je Kolumbo otkrio Ameriku a da nije znao ni
reči engleskog !
- Zanima me tvoje mišljenje o talentu ?
Šta je to ?
- Zaista ne znam , ali talenat je danas , verovatno poslednja
stvar sa kojom se ne može manipulisati .
Imaš
ga ili ga nemaš !
Sve ostalo je manje važno ;
sve drugo može da se kupi , nauči , dobije , da se
izmoli , dodeli dekretom , ukrade ...
Ova teorija o talentu
danas je proglašena zastarelom i konzervativnom ; oni koji
vladaju javnim mnenjem ne vole da ih neko podseća da postoji
nešto na šta nemaju ama baš nikakvog uticaja .
Oni , naime , mogu da organizuju sve , osim da proizvedu
makar i mrvicu talenta !
- Opet provokacija !
- Ponekad je provokacija potrebna da bi se iz
ravnodušnog sagovornika izmamilo bilo kakvo pravo
osećanje - makar ljutnja u kojoj će zaboraviti na svoju
pablik-relejšn opnu , da bi ispod javne maske izašao
čovek kakvog želiš da vidiš - pravi ,
nepatvoren !
Javnost onda može da ti prebaci kako si
bio nepristojan i grub prema svom protivniku , ali moj zanat mi
dozvoljava da pokatkad budem i to , ako usput ubodem zrno istine .
- Neosporno je da veoma utičeš ... pa dobro ,
recimo , na životne poglede svojih studenata ?
- Kamo
sreće !
Ali ne !
To je nemoguće .
Apsolutno nemoguće !
Ponekad me uhvati muka
što ne mogu da im doviknem da ne idu putem kojim su krenuli ,
jer sam , čineći istu vrstu grešaka ,
potrošio uzalud mnogo dragocenog vremena .
Ali niko
nikom , izgleda , ne može da pomogne svojim iskustvom .
Ipak , mislim da ste mnogo srećnija generacija od moje ;
bili smo uglavnom mali sivi individualci koji su pokušavali da
se izvuku iz provincijskog mraka bez uzora i bez pravih informacija ,
bauljajući prema nekom samo nama poznatom , zamišljenom
svetu , za koji se kasnije ispostavilo da nije vredeo toliko muke .
- Kakva je to generacija ?
- Generacija hladnog rata .
Verovatno poslednji
individualisti , koji uvek govore ja umesto mi .
Mrze zastave
i parade , masovnost i kolektivni duh .
Svako je sam za sebe
, za razliku od tvojih vršnjaka , koji ne umeju da žive
drukčije nego u plemenu .
Osim toga , oni deluju
zastrašujuće sa svojim andergraund oznakama ...
Brade , bedževi i ostalo !
- Zašto ?
- Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju
vrlo konvencionalno , vrlo standardno .
Jer čovek koji
je zaista čudan iznutra , onaj koji je u dubokom nesporazumu sa
svetom koji ga ne prihvata i ne shvata , ne oseća nikakvu
potrebu da se ukrašava spolja , da privlači ičiju
pažnju .
Naprotiv !
On želi da se
sakrije .
Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke
, na primer , a on je gotovo čitavog života radio u
jednom osiguravajućem društvu u Pragu , ne
razlikujući se spolja od ostalih činovnika .
- Šta je za tebe nauka ?
- Način kako da organizujem svoje prepodne u
životu .
- Služiš se predavanjima , dakle govorom ,
novinama , knjigama , televizijom ...
Koji ti medijum
najviše odgovara ?
- Najsavršeniji medijum za mene je onaj kome uspevaju
da se približe samo retki ljudi , potpuno oslobo&dstroke;eni
sujete , znači , oni koji su najdalje otišli ; mudre ,
anonimne osobe što su za sebe izabrale ćutanje i da budu
niko i ništa .
- Mogao bi tako da živiš ?
- Još ne .
Jednoga dana , možda , kad
budem bolji .
- Šta bi onda radio ?
Gde bi živeo ?
- Mislim na Čuburi , u jednoj od onih prizemnih
kuća gde živi skroman svet .
Česma na
sredini , golubarnik u dnu .
Orah .
Na konopcu se
suši šareni veš .
U jedinu sobu ulazi
se pravo s dvorišta .
Tamo ima astal prekriven
mušemom , slanik , vekna hleba , krompir-čorba ,
flaša vina , veza mladog luka .
Da , i " fijaker " -
onaj stari , crni šporet od lima , sa progorenom rernom .
Nema novina , nema radija , ni televizora .
Nema
ničega , osim visokog kreveta , ormara na kome su koferi i dve
stolice .
Zaboraviti ko si bio i šta je trebalo da
budeš .
Imati šupu sa drvima i sa pola tone
uglja .
Možda bi bilo lepo da ponekad
do&dstroke;eš tamo , na Čuburu , u moje dvorište
, i da mi nešto skuvaš ili da doneseš voće
, kad sam bolestan , ali to bi značilo očekivati od
života više nego što je on u stanju da
pruži ...
- Ovo ne ulazi u intervju ?
- Kako hoćeš , meni je svejedno .
- Da nastavimo : šta je za tebe angažman ?
- Postoji samo odgovornost prema snovima i kćerima !
Kada neko napravi svinjariju , gadost , počini izdaju
ili kad pokaže kukavičluk , ljudi obično
kažu : " Šta ćeš , nije mu lako ; on ima
decu ! "
Ili on sam kaže : " Nisam mogao da
protestujem , a hteo sam ; nisam to potpisao jer imam dvoje dece ! "
Me&dstroke;utim , kada nas više ne bude , deca
će nas ceniti isključivo prema onome šta smo
činili ; jesmo li ćutali ili smo pokušali bar
nešto da uradimo !
To zovem jedinim pravim
angažmanom .
Ukratko , kad rizikujem , činim to
zbog unuka !
- Kad si rizikovao ?
- Kada ?
Mnogo puta !
Ne , nisu to bili neki
veliki rizici o kojima bi trebalo da se govori ; tek , pokazivao sam
da ne želim da pristanem na ono u šta ne verujem .
Jedanput mi je tako prišao urednik neke emisije pre
živog prenosa i pitao me šta mislim da zastupam u
razgovoru .
Kazao sam mu , ali on se nije složio sa
mojim mišljenjem .
Posle pola sata zamolili su me da
napustim studio , navodno zbog tehničkih razloga ili
nečeg sličnog ...
- Stvarno . televizija ...
Nju nismo ni spomenuli ?
- Televizija je veoma opasan medij za onoga ko se
suviše često bavi njom .
Ona stvara
improvizatorske navike ; čoveku postaju stvarni lažni
zidovi , lažna vrata , fotorikvandi umesto pravog
pejzaža , lažno cveće umesto pravog ;
nauči se da deli lažne osmehe i prosipa lažne
učtivosti , sve dok zaista ne postane lažan do
srži , u tolikoj meri intoksiniran televizijskim lažima
da i ne primeti da je i sam kaširan od kartona .
Opazio sam , tako&dstroke;e , da je ljudima koji su se samo jedanput
pojavili na televiziji strašno stalo da se slikaju opet , kao
da ih to svetlo publiciteta i javnosti , kojim su jedno vreme obasjani
, zarazi i zauvek odvuče od jednostavnog i skromnog
života .
- Kako bi ti podneo gubitak svojih slušalaca ?
- Nisam razumeo pitanje .
- Mislim , kako bi se osećao da ti uskrate predavanja i
sve to ?
- Veruj mi , svejedno mi je da li govorim u amfiteatru ili na
televiziji , da li svoje ideje štampam u novinama i
časopisima ili ih pričam preko telefona ,
šapućem nekome u uho ...
Ja moram to nekome da
ispričam !
Ako me spreče na fakultetu ,
štampaću to u rubrici " Čitaoci pišu " !
Ako mi ni to ne dozvole , pokušaću da objavim
knjigu o svom trošku ; ne bude li knjiga ,
pričaću po kafanama , po trolejbusima , javljaću
se za reč na predavanjima , kad neko kaže : " Ima li
pitanja ? "
Na kraju , sačekivaću ljude na
ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim .
Ali kad jedanput zaćutim , biće gotovo sa mnom !
Me&dstroke;utim , još nije fajront , još
stolice nisu podignute na stolove , ostaje mi još vremena da
kažem neke , za mene važne stvari .
Ipak ,
pouzdano znam da ću , kao i oni pre mene , platiti svoju cenu
za sve što sam činio , i ona će biti tačno
onolika koliko je vredno moje delo .
To je neizbežno .
Ne , još nisam sasvim umoran .
Možda
samo malo pospan .
Laku noć .
( Pored intervjua , na traci broj devet snimljeni su zvukovi
sa nekog aerodroma , vatrogasni duvački orkestar , neki amater
koji peva i prati se uz gitaru , kucanje budilnika , zvonjenje
telefona , kreštanje ptica , vo&dstroke;enje ljubavi , razgovor
sa kelnerom koji unosi doručak u sobu ; šumovi mora .
Trajanje trake : devedeset minuta . )
Već treći put u novembru amfiteatar , u kome je
profesor Babić držao svoja predavanja , bio je , navodno
, zauzet , pa su ga prebacili u teskobnu " sedmicu " , koja nije mogla
da primi više od pedesetak slušalaca .
Na
volšeban način , ponovo je iščezla i tema
o kojoj je trebalo da govori , sa rasporeda časova
okačenog ispred dekanata .
Profesorova verna publika
ipak je , kao po nekom tajnom dosluhu , pronašla
zabačenu učionicu , ispunivši i hodnik ispred nje
.
Neko je predložio da se donesu mikrofon i
zvučnici , kako bi i oni , napolju , mogli da čuju
Babića , ali on je odbio pomoć tehnike .
- Optužuju vas da ste bezvoljna , letargična
generacija - otpočeo je svoje predavanje ,
tražeći pogledom Unu , koje ovaj put nije bilo
me&dstroke;u studentima - i to je prilično tačno ,
spolja gledano !
Mnoge ljude ( čak i veoma pametne )
godine sprečavaju da prepoznaju neku drugu vrstu energije od
one na čije su kodove navikli .
Nikada do sada u
istoriji čovečanstva nismo imali toliko sličnosti
u generaciji mladih ljudi na različitim tačkama
naše planete !
Zahvaljujući elektronskoj
civilizaciji i njenim mas-medijalnim sredstvima , koja obuhvataju
čitavu kuglu mrežom svojih simbola , mnogo ste
sličniji mladim Francuzima , Japancima , Amerikancima , svojim
vršnjacima iz Italije , sa Dalekog istoka ili iz Finske - nego
svojoj starijoj braći i očevima .
Nosite isti
džins , igrate na isti način po diskotekama ,
služite se istim psiho-deličkim metaforama i oblicima ,
čitate iste stripove , gledate iste televizijske serije ,
žvačete istu gumu , na zidovima vam vise slični
posteri , u policama stoje iste knjige u različitim prevodima ,
pušite istu vrstu trave ( ko puši ) , iste cigarete i
pijete istu koka-kolu iz istih boca , vozite iste tipove motora ,
upotrebljavate ista kontraceptivna sredstva , iste mirise i iste
šifre za iste pojmove ...
Zar ne govorite : " Sranje !
" , " Jebi ga ! " ili " Super ! " ?
Onaj ko ne shvati da se
za poslednjih deset godina svet izmenio više nego za prethodno
stoleće , osu&dstroke;en je da zauvek ostane u azilu ideologija
devetnaestog veka !
To , naravno , ne znači da je svet
danas bolji ili gori od onog jučerašnjeg !
To
znači samo da je drukčiji .
Neko može
raseliti gradove , ukinuti novac kao sredstvo plaćanja ,
zatvoriti univerzitete i oterati sve stanovništvo na
pirinčana polja i u srednji vek ; neko drugi može da
zabrani stripove Walta Disneyja , hapsiti zbog slušanja
džeza i roka , anatemisati apstraktno slikarstvo , ometati
strane radio i televizijske stanice , zabraniti uvoz tu&dstroke;ih
novina i časopisa - ali to je samo privremeno rešenje :
jednoga jutra , Paja Patak će se ipak provući kroz
blokadu ; neko će nekako prošvercovati prvu hemijsku
olovku ili gramofonsku ploču koja je na indeksu ...
Da
bi se sprečio šverc , negde gde dečaci
čeznu za farmerkama , podići će se fabrika
džinsa i za tren oka " Levis " nogavice ispuniće jedan
novi standardni stil života protiv koga je nemoguće
boriti se , jer i Paja Patak , i hemijska olovka , i koka-kola , i
džins sadrže u sebi ekstrakt mitologije globalnog sela u
kome živimo , obuhvaćeni elektronskom civilizacijom ...
Na izlasku iz " sedmice " profesoru je prišao neki
mladić sa ri&dstroke;om bradom i predstavio se kao
pomoćni knjižar u " Misli " , na Knez Mihajlovoj .
Njegov šef mu je naredio , otkrio je Babiću , da
izvadi profesorove knjige Masa i Diktatura šljama iz izloga i
da ih skloni u magacin .
Hteo je da obavesti profesora o tome
, i moli ga da ne otkrije od koga je dobio taj podatak , jer će
on ostati bez posla , a na taj način se izdržava dok
studira , jer su mu roditelji siromašni .
Profesor mu
se zahvalio i prošetao od Kalemegdana do Slavije .
U
svim izlozima stajala je Diktatura šljama , ponegde čak
i Masa .
Nije ih bilo jedino u izlogu " Misli " .
Ušao je i potražio šefa , koji se obradovao
što ga vidi .
- Hteo sam da vas zamolim - presekao ga je Babić - da
obavestite i ostale knjižare da povuku moje knjige , jer su
opasne .
Nije pošteno da se samo vi izvučete ,
a da ostali , tako&dstroke;e , ne pokažu budnost !
- O čemu govorite ? - pobledio je šef " Misli "
, ali se profesor već udubio u prelistavanje nekog novog
filozofskog časopisa , ne obraćajući
pažnju na njega .
Sutradan je primetio da su knjige vraćene u izlog .
Ipak , talog opasnosti ostao je u dnu stomaka .
Beograd je postao isuviše tesan i opasan za Unu i
profesora .
Ništa tako ne umara ljubavnike kao
dvostruki život .
Uvek je , naime , postojala
mogućnost da ih sretne neko od poznanika i provali njihovu
brižljivo skrivanu vezu .
Istina , na bregu iznad reka
i ravnice , otvoren i nebu i vetrovima , Beograd često ume da
bude klaustrofobičan onima koji moraju da se kriju od
tu&dstroke;ih pogleda i radoznalosti .
" Kako bih
izdržao kao ilegalac , za vreme rata " - pitao je profesor Unu
- " kad jedva uspevam da sakrijem našu vezu ? "
" Da ,
ali ilegalci nisu šarmirali prepune dvorane , niti se slikali
na televiziji ! " - odgovarala je ona . - " Bili su nepoznati ... "
Prvi put je poželeo anonimnost .
Tada
čovek postaje nevidljiv i neranjiv .
Pomalo im je već dosadila i njihova zen-soba .
U njoj je , istina , bilo bezbedno i udobno , ali posle izvesnog
vremena dani i noći se izmešaše u jedan isti dan
i jednu istu noć .
Kada bi se našli u postelji
, više nisu mogli da razlikuju petak prošlog meseca od
ponedeljka u aprilu .
Njihova ljubav tražila je nove
okvire ; smetalo im je ponavljanje iste igre : čaša
belog vina , svlačenje , kupanje , orgazam , san , ponovni
orgazam , kupanje , nova čaša vina , razgovor ,
oblačenje , iskradanje iz sobe pod budnim pogledima radoznalih
suseda iz solitera na Zvezdari , koji su se , očigledno ,
ubijali od dosade ; taksi , žurni poljubac pred rastanak ...
Poželeše da svetu pokažu svoju ljubav ;
čeznuli su za svima dostupnim , slobodnim ulaskom u neki
restoran , u kome neće morati da traže uvek
najzabačeniji sto u uglu .
Hteli su da se
šetaju dunavskim kejom u nedelju u podne , kada na njemu ima
najviše šetača .
Profesor je sve
češće zaboravljao na potrebne mere opreza , i
posle se danima ljutio na sebe što postaje lakomislen .
Odlučio je , stoga , da povede Unu na put .
Putovali su odvojeno , kao zaverenici : on avionom , Una vozom , i
nalazili se u hotelima gradova u kojima ih niko nije poznavao .
Smejao se izreci svog starog prijatelja , fotografa - inače
, ilegalnog ljubavnika koji je varanje svoje dosadne supruge smatrao "
kućnim pokretom otpora " .
" Toliko sam oprezan u tome
" - govorio je profesoru - " da se sastajem samo sa nepoznatom osobom
, u vreme koje nije unapred dogovoreno , na nepoznatom mestu , s tim
da ta nepoznata osoba dolazi na sastanak preko krovova , a ja kroz
kanalizaciju !
To je tajna moga dugog uspeha ! "
Njihova putovanja trajala su dan-dva , ponekad čak i
tri , i izgledala su im kao potpuni mali životi ,
proživljeni od početka do kraja ; kao mali brakovi , u
kojima bi im se za nekoliko dana doga&dstroke;alo sve ono što
se ostalom svetu dešava za dvadeset i pet godina
zajedničkog života .
Proživeli bi , u
stvari , sve ; prvu bračnu noć u nepoznatoj hotelskoj
sobi , ljubav do potpune zasićenosti i blage otupelosti , prvu
sva&dstroke;u oko neke sitnice , umor , navike , razočarenja ,
rastanak ...
Prilikom ovih putovanja , profesor je gajio i
tajnu nadu ; pošto još uvek nije mogao da se oslobodi
ljubavi prema svojoj mladoj prijateljici , nadao se da će
zajednički život ( ma koliko kratak ) ipak otupeti
oštricu tog , za njega opasnog osećanja .
Ako
ništa drugo , nekoliko dana provedenih od jutra do jutra
oslobodiće Unu njene tajanstvenosti , koju joj je , kao posebnu
privlačnost , poklanjala zabranjena veza .
Trudio se
stoga da je pažljivo posmatra i hvata u greškama ,
otkrivajući jedan po jedan nedostatak , i da se tako oslobodi
zavisnosti u koju je zapao .
Upoznao joj je navike , gledao
je kako doručkuje , kako se budi , kako spava , kako pokazuje
razmaženost i dosadu ; postaje prgava i svadljiva , kako se
duri , kupa ili raduje nekom izlasku , video je čak i kako sedi
na klozetskoj šolji i posmatra ga sa osmehom , kao kakva beba .
No , najviše su mu smetali njeni predugi boravci u
kupatilu .
Verovao je da joj mladost daruje lepotu
čim otvori oči posle sna , ali ne , Una je
trošila začudnu količinu dodatne energije da od
svog lika šminkom i češljem istera neki , samo
njoj poznati ideal .
Po sobi su se na sve strane vukli
komadići vate i flašice sa lakovima za nokte , boce
acetona ; saplitao se o gajtan fena za sušenje kose - iz
čitavog tog haosa Una je izlazila savršeno doterana na
svoj način , kao katedrala koja je upravo stresla sa sebe
mrežu skela .
Primetio je , tako&dstroke;e , da je sa
sobom uvek vukla golemi neseser - pravi priručni
kozmetičarski salon !
Jedno je bilo - nalaziti se sa
njom na nekoliko , uvek teško izborenih sati , skrivati se i
hraniti vezu tom tajnom igrom , a sasvim drugo - proživeti do
kraja te male trodnevne brakove , kada im nije pretila nikakva
opasnost , a dosada i zasićenost vrebali iz vaze sa
cvećem na stolu za kojim su ćutali , ne znajući
više šta da kažu jedno drugom .
Vraćao se sa olakšanjem kući sa tih putovanja ,
ljubeći rasejano Unu na rastanku ( " Javiću ti se ovih
dana ! " ) , ube&dstroke;en da se , najzad , zauvek oslobodio njene
vlasti , ali već trećeg ili četvrtog dana njihova
poslednja hotelska soba počinjala je da mu liči na
izgubljeni raj , a on bi planirao novo bekstvo , nadajući se da
mu je potrebno samo kao konačno oslobo&dstroke;enje od Une -
opsesije .
I sve bi počinjalo iz početka .
Sa četrdeset i četiri godine , profesor
Babić je već znao da nije tako mlad kao što se
često oseća .
No , nikada to nije
doživeo na tako očigledan način kao one
noći kada se , izvevši Unu u restoran hotela " Esplanade
" u Zagrebu , iznenada setio Sanje .
Rezervisao je iz sobe
diskretan sto .
Na ulazu u polutamni restoran , u kome su se
kroz austro-ugarsku izmaglicu , obogaćenu interkontinentalnom
higijenskom perfekcijom , iskrile čaše i srebrne posude
za hla&dstroke;enje belih vina , dočekao ih je šef sale
i poveo prema postavljenom stolu za dvoje u dubini , ispod jedne palme
. ( " Zagreb , " kazao je Uni , " to je jedna udobna stara fotelja sa
pogledom na Evropu ! " ) Uživao je u svojim mekim crnim
mokasinama koje su nečujno tonule u debeli sag , i u maloj
promeni kostima koju je privremeno izveo obukavši blejzer i
sive hlače od flanela , umesto uobičajenog džinsa
; uživao je u sigurnosti sa kojom je primao zavidljive poglede
svojih sredovečnih ispisnika , što su sa divljenjem
odmeravali Unu koja je korakom klizačice pretvarala plesnivu "
Esplanadu " u modnu pistu .
Uživao je u odabiranju
jela , radujući se unapred ponovnom susretu nepca sa
lagano-reskim " Laškim rizlingom " .
Uopšte ,
tu su bili gotovo svi razlozi za potpunu sreću ; Una ,
polaskana i vidno uzbu&dstroke;ena njegovim pozivom da ga prati u
Zagreb , gde je trebalo da održi dva predavanja u Studentskom
kulturnom centru ICF-u i na tribini " Forum " , pristala je da svoju
namerno zarozanu odeću zameni za ovu priliku diskretnijom
garderobom mlade dame ( jednostavna svilena ljubičasta haljina
i tamni sako , od pliša ) .
Izvrsno spravljeni
puževi na žaru i teleći odrezak u limunovom soku
, tiha muzika što svojim kalodontski otegnutim i
bezličnim zvukom opušta napeta čula , dogovor da
se oko ponoći dugo izležavaju u kadi sa penom , sve to ,
pa ipak neki mutni nagoveštaj tuge kvario je ovaj
isuviše izaranžirani provod sa sigurnim bludnim ishodom
.
Dok je Una blistala zbog poklonjene pažnje , on je ,
tonući sve dublje u opojnu suštinu rizlinga , kopao po
naslagama šezdesetih godina , sve dok ispod tresetišta
vremena ne počeše da se pojavljuju obrisi ljubavne
tvr&dstroke;ave koju su Sanja i on davno podizali i uspeli da podignu
, i posle , da sruše ; sa svim svedocima koji su prisustvovali
toj pompeanskoj ljubavnoj gradnji , a koji su sada okamenjeni , zasuti
lavom , zaustavljenih pokreta , onako kako ih je zatekla smrt ; za
stolom ili u postelji ; jedan čak i sa podignutom rukom , kojom
je pokušavao da se odbrani od nevidljivog vremena .
Sanja sanja .
Sanja sanja ...
Mislio je sada na nju : živela je sa sestrom , negde
pri vrhu Voždovca , u kuhinji i takozvanoj devojačkoj
sobici od neke mizerne penzije svoga oca , koji je nestao , bio ubijen
, pobegao iii zarobljen , živ ili mrtav " , ko to zna ( Sanja
nije znala ) .
Uglavnom , kada je jedna sestra izlazila da se
na&dstroke;e sa nekim mladićem , druga je morala da ostaje u
kući te večeri , jer su imale samo jedan pristojan kaput
i samo jedne pristojne cipele .
Male Antigone .
Svaki njihov izlazak bio je tako , na izvestan način ,
sudbonosno ulaganje u budućnost .
Šta je mogla
da očekuje od njega , kome nije padalo na pamet da se
ženi i da se bori da bi je izvukao iz one bedne kuhinje i odveo
tamo gde zaista pripada ro&dstroke;enjem ; da je okruži
dostojnim prostorom , skupocenim mirisima , krznom , probranom hranom
, pažnjom , zaštitom , zanimljivim svetom ?
Ne
, nikada nisu spavali zajedno !
To ne bi mogao da zaboravi da
se zaista dogodilo .
Nije .
Nije se dogodilo .
Mučili su se satima dirajući jedno drugom tela , ali
Sanja nije htela - njeno devičanstvo trebalo je da bude
najvažniji ulog u lutriji , čiji je glavni zgoditak
trebalo da je spasi one vlažne kuhinje ; nije , zaista nije
mogla da mu ga pokloni tek tako , mada je želela i otimala se
kao luda kada bi prišla opasnoj granici da izgubi glavu .
Sada je to sve prilično smešno ( ko je još
imao nevinu devojku a da se dobro proveo ? ) , ali u to vreme nevinost
je još imala visoku cenu .
Kako se svet brzo menja !
A onda se pojavio taj diplomata , koji je sve ono što
je Sanja priželjkivala u dugim zimskim noćima ,
pokrivena zimskim kaputom i prašnjavim tepihom - sirotinjski
snovi - bacio jednim jedinim gestom na gomilu , nasred srede
kuhinjskog stola , koji je u tom trenutku osvetljavala sijalica bez
abažura : moć , uticaj , putovanja , bezbednost ,
Mercedes , život u inostranstvu , a kad je u zemlji , vilu na
Neimaru , pa je Sanja poslednji put pokušala da čuje
šta o tome misli on , Mišel Babić , a on joj je
ostavio odrešene ruke u svakom pogledu : mislim da to treba
prihvatiti , kazao je , takva prilika se ne pruža svaki dan .
Jedino što je strašno star ...
Koliko
ima godina ?
- Trideset i osam ...
- Jezivo ! - kazao je .
- Ako dočekam
tridesetu , sam ću se ubiti !
- Stvarno , misliš da to treba prihvatiti ?
- Nisam posednik .
- Stvarno , misliš ?
- Da .
Mislim .
Ne znam .
Uradi
kako hoćeš .
Tri puta ga je pitala da li da se uda , i tri puta nije ni
prstom mrdnuo da je zadrži .
I tako je diplomata
sleteo u njihovu bedu , poput državnog an&dstroke;ela sa sedam
pečata .
- Udaj se - kazao je - pa ćemo varati starog diplomatu
!
I udala se .
Ali ga nisu varali .
Ni tada ,
ni posle .
Niti ikada kasnije .
Jamais .
Jedina konačna i nepopravljiva reč !
- Molim ? - upita Una , koja se zabavljala izvlačenjem
puževa iz ljuštura dvokrakom viljuškom .
- Volim reč : jamais ? - rekao je .
- Jamais ?
- Znači nikada , na francuskom .
- Aha .
Patio je kao ubogi skot .
Zaspao bi sklupčan
kao čovek sa spletenim crevima ; držao se sa obe ruke za
stomak i stenjao od bola što je Sanja odvedena , što se
smeje dok negde igra sa svojim diplomatom , što se
svlači , što se budi u ružičastoj
posteljini , što , možda , pokatkad misli na njega dok
se tuca i gleda razrogačenih očiju u tavanicu , ako joj
još , uopšte , pada na pamet .
Abdomen .
Zašto boli uvek tu ?
Zar ne boli srce ili
nešto slično ?
Jedanput , mnogo vremena posle
svega , kada je Sanja bila samo izgubljena sen , a on mislio da
čvrsto drži svoj život u rukama ( nikad ne reci
nikad ) , pitao je neuropsihijatra Draškovića
zašto ljubav boli baš tu , u abdomenu ?
Ne
seća se više tačno njegovog odgovora , ali zna da
je psihijatar pominjao to mesto kao predeo splanchnicusa , gde se
granaju i ukrštaju nervni putevi koji u grču daju
podsticaj nadbubrežnoj žlezdi da luči adrenalin i
da stresom odbrani ugroženi organizam .
Tako nekako .
Hteo je da zna .
Mrzeo je tog diplomatu koji je imao
trideset i osam godina i bio za njega , koji je tada imao dvadeset ,
pravi starac .
Sagradio je čitavu strategiju
mržnje prema vršnjacima svoga suparnika , prema
čitavom tom svetu koji može da plati ono što
želi i da to dobije , bez obzira što su
izmišljene tolike bajke u kojima se dvoje , na kraju krajeva ,
uvek prona&dstroke;u , i filmovi , oni filmovi sa srećnim
završecima gde mlada beži ispred oltara u poslednjem
trenutku , ne mogavši da preko bledih usana prevali reč
- da .
Vetar luduje u nevestinskom velu dok trči preko
ulice izme&dstroke;u automobila da se baci u zagrljaj onome koga
odistinski voli , onome kome zaista pripada .
Mrzim te starce
od trideset i osam !
Mrzim ih , mrzim ih ...
- Lero Arsen ?
- Ja sam .
" Služba sigurnosti Republike Kozilije " - pisalo je na
maloj četvrtastoj legitimaciji , koju je tajni agent brzim
pokretom izvukao iz unutrašnjeg džepa blejzera ,
rutinski otvorio i isto tako hitro vratio natrag .
- Ne treba ... - spreči dalje predstavljanje .
- U&dstroke;ite !
Propustio je policajca u dnevnu sobu .
- Očekivali ste nas ? - upita agent obilazeći
prostoriju gipkim koracima .
Zavirio je iza zavese u
kuhinjski deo i odškrinuo vrata spavaće sobe .
- Da ! - rekao je .
- Očekivao sam vas .
Čovek iznenada zastade :
- A , zašto ?
- Pa , ne znam ...
Mislio sam da je kod nas takav
običaj .
- Ili možda imate nečistu savest ?
- Imam .
Krao sam smokve kad sam bio mali .
Agent nije primetio njegov pokušaj da bude duhovit .
- Jesmo li sami ? - upita .
- Moji su na Trgu .
Sručio se u njegovu omiljenu fotelju i izvadio izlizani
kožni notes .
Ovlažio je kažiprst
jezikom i polako listao stranice do slova L .
- Lero Arsen ... - pročita sričući .
- Trideset devet godina , istoričar umetnosti ,
oženjen , otac ženskog deteta , nekažnjavan ,
prošlost primerna ...
Jesam li što ispustio ?
Ne , ništa .
Čitav njegov život stao je u tih nekoliko
ponižavajuće šturih podataka , pročitanih
muklim južnjačkim akcentom , koji nije skrivao
crnolučko plemensko poreklo .
- Obavešteni smo da nameravate u Ameriku ?
- Da - reče - nameravam .
- Razlog ?
Agent je odabrao bolji položaj .
Smestio se u
senku , a Arsenu je prepustio visoku stolicu prema svetlu .
- Napisao sam to u molbi za pasoš ! - reče ,
ljut na sebe što već gubi živce .
Čitao sam ! - preseče ga agent .
- Ali
voleo bih da to i lično čujem !
Na Arsenovom licu titrali su refleksi mora prelomljeni kroz
treperave krošnje na trgu .
- Iz New Yorka nam je javljeno ...
- Ko je javio ?
- Naš konzul ... - kazao je , uživajući
zaštitu u zvuku te titule van svake sumnje .
- Dalje ?
- ... da će se dvadeset i petog septembra na aukciji
kod Parke Berneta ...
- Kod koga ?
- Kod Parke Berneta ; to je američka filijala
londonskog Sothebya ...
- Kako se piše ?
Rekao mu je .
- Biće izložena na prodaju i jedna slika
Valdemara Udinija .
Vi , naravno , znate našeg
najvećeg slikara .
- Kako se piše ? - ponovi agent .
- V-a-l-d-e-m-a-r U-d-i-n-i .
Zapisao je isplaženog jezika , teško
dišući .
- Dalje ?
- Kao kustosu njegove zavičajne galerije , meni je
naloženo da učestvujem na licitaciji i pokušam da
za nas otkupim tu sliku , koja je ...
Zastao je u nedoumici .
- Koja je , šta ?
Kako da objasni jednom tajnom agentu čoveku od ovoga
sveta , da se radi o , možda , ključnom platnu
nesrećnog Valdemara , portretu " Devojčice sa lutkom "
iz 1942 . - njegove najplodnije godine , koja nosi sva obeležja
blistavog stila : prozračnost namaza , virtuozan , nežan
crtež koji iščezava i izranja iz sfumata poput
kozilijanskih reka ponornica , uvek drukčiji , uvek svež
i neponovljiv ?
U toj njegovoj fazi najprisutniji je
način na koji je veliki majstor smeštao figure pod
okrilje tame zasenjenih enterijera , što sve njegove likove i
oblike obavija sumrakom punim nagoveštaja .
Umesto svega , reče :
- ... od neocenjivog značaja za kulturno-istorijsko
nasle&dstroke;e naše zemlje .
- Ako sam dobro razumeo - reče agent - vi smatrate da
je ta slika toliko važna da se zbog nje mora putovati
čak u ...
- Ja ne smatram ništa ! - prekide ga Arsen .
-
Drugi smatraju .
- Al' je danas sparina ! - uzdahnu čovek ,
skidajući blejzer .
Levo rame bilo mu je sapeto kožnim remenjem na kome je
visila futrola za službeni pištolj .
Hoće da me zaplaši , pomisli Arsen !
U svetlom
septemberskom danu , sa povetarcem koji je iz luke donosio mirise
sardela , katrana i borovine , crna futrola revolvera na
kaiševima preko oznojene mrlje pod pazuhom , delovala je poput
reza žiletom po belom platnu kroz koje se iznenada ukaza
pretnja .
Pa i pored toga što nije bio kriv ni u kom
pogledu ( sem možda zbog onoga o čemu je mislio s
vremena na vreme ) , osećao je da sav drhti , uznemiren
prisustvom ovog niskog , trbušastog čoveka atletskih
pleća , čije lice krasi uobičajeni tip
domaćih brkova , istih onakvih kakve je imao Major Saracen -
Otac Nacije .
- Nije vam neprijatno ? - upita ga agent .
- Zbog čega ?
- Kažu da susret sa policijom nije nikada ugodan ?
- Pa , vi ste naša policija ! kazao je .
- Ne
nečija tu&dstroke;a .
- Drago mi je da tako mislite .
Ustao je iz fotelje i prošetao se po sobi .
- Imate lep stan ... - reče .
Arsen je bio ponosan na svoju predostrožnost .
Dva dana ranije sklonio je sa zida reprodukciju Picassove "
žene koja plače " , a iz police sa knjigama
iščezli su Orwellova 1984 . ( nalazila se na indeksu
Kozilije pod brojem tri ) i , za svaki slučaj , Mali princ
Antoinea Saint-Exupéryja .
Na ostrvu , naime , nisu voleli
prinčeve i princeze .
Podsećali su
isuviše na svrgnutu dinastiju Kudelina .
Umesto
rasplakane žene , sa zida se sada smešio Major u
padobranskoj uniformi .
- Jeste li sve ovo pročitali ? - upita ga agent
pokazujući na knjige .
- Uglavnom ... - reče .
Pratio je agentovo kružno kretanje po svom privatnom
životu .
Kao da ponovo bespomoćno stoji na
garnizonskoj pisti iznad otvorenog sanduka sa najintimnijim predmetima
, za vreme jedne od bezbroj svakodnevnih smotri .
Postrojavali su ih i prozivali po nekoliko puta dnevno , preturali im
po stvarima , cerekajući se kad bi naišli na fotografije
žena i devojaka zalepljenih na poklopcu .
Čitali im pisma .
Izmrvili mu detelinu sa
četiri lista .
Lero Arsen !
Kazano tim redosledom , ime mu je i samom zvučalo
strano .
Predstavljalo je samo jedan red na nekom
dugačkom spisku Kozilije , pretvorene u garnizon .
Na
ovom ostrvu čoveka ništa nije moglo da zaštiti od
povremenih prozivki i preturanja po ličnim stvarima .
Niko tako nije umeo da svede na razumnu meru svoje sinove kao rodna
Kozilija !
Nekoliko sati čekanja na prozivku , sa
suncem na temenu , u stanju je da istopi i najveće bronzane
spomenike .
Bilo mu je već dosta tradicionalne kozilijanske
podozrivosti , koju je počeo da intenzivno oseća
već onoga časa kada se po Mimozi pročulo da
će možda putovati u Sjedinjene Države .
Primetio je to najpre po svom telefonu i onom jedva čujnom "
klak " , što se pojavljivalo uvek kada podigne slušalicu
.
Negde se uključivao magnetofon .
Otvaranje
pošte i ponovno nevešto lepljenje koverata sa obaveznim
otiscima prljavih prstiju ulazilo je tako&dstroke;e u pripremni deo
njegovog putovanja .
U nered po fiokama njegovog stola u
Galeriji ( ludilo u kome je jedino Arsen nazirao neki metod )
upetljala se nečija tu&dstroke;a urednost .
Nisu se
čak ni trudili da prihiju premetačine .
Kozilija je davala na taj način do znanja da pazi na svoga sina
Lera Arsena .
Poseta tajnog agenta iz Službe
sigurnosti , nadao se Arsen , poslednji je korak , koji nije
teško predvideti u nizu sitnih slučajnosti .
Agent je šumno mokrio u njegovom toaletu .
Kada se iza&dstroke;e kroz gradske kapije Mimoze i krene
krivudavim , uskim putem , što još od antičkih
vremena prati blagi luk Zaliva mazgi , za pola sata
pešačenja kroz živi tunel mimoza i pinija ,
stiže se do trošnog samostana posvećenog
Benediktu iz Nursije , podignutom sredinom devetog veka .
U
njemu su pripremani za put oni Kozilijanci koje bi nekadašnja
Republika odredila da je predstavljaju po tu&dstroke;im zemljama u
diplomatiji ili trgovačkim poslovima .
Porodice su ih
pratile samo do gradskih vratnica i tu se opraštale , mada su
pre stvarnog odlaska sa Ostrva provodili obavezno po mesec dana kod
benediktinaca .
Kroz prozore ćelija mogli su da vide krovove svojih
kuća .
Mogli su pratiti isplovljavanje ribarskih
čamaca iz gradske lučice , a oni sa oštrijim
vidom čak su raspoznavali koji čamac pripada kojoj
porodici , dok su za svoje najbliže već bili daleko u
belom svetu .
Kroz kakvu su tajnu obuku prolazili , nikada niko nije saznao
.
Oni koji bi mogli da nešto kažu pouzdanije o
tome , već su stolećima mrtvi .
U arhivima ,
pak , nema pisanih tragova o njihovim tajanstvenim pripremama .
Možda su bile u pitanju lekcije iz lepog opho&dstroke;enja
, dvorske etikecije i jezika , sakupljanja korisnih podataka ili
makijavelizma - ili su već tada učeni da je Kozilija
najbolji od svih mogućih svetova , jedina prava , jedina za
koju se vredi žrtvovati , varati , podmićivati , trovati
i krijumčariti , uhoditi , nadmudrivati se sa lukavim
Mlečanima i sifilističnim pašama sa Porte ...
Ko zna ?
Prohujali su vekovi , planeta se , zahvaljujući
nadzvučnim avionskim linijama , smanjila na veličinu
pomorandže , ali prastari kozilijanski zakon još je na
snazi .
Samo što pripreme za susret sa svetom više ne
obavljaju skromni benediktinci u redovničkim haljama od
valjanog sukna , već su njihovu ulogu 1977 . preuzeli brkati
službenici sigurnosti .
Suština je ostala ista
.
" Očekivali ste nas ? "
Naravno !
Očekujemo vas poslednjih jedanaest
vekova ; šta je u tome čudno ?
Molim vas ,
pre&dstroke;ite na stvar !
- Zašto si nervozan ? - upita ga iznenada agent ,
zagledavši se u njegovu levu nogu , koja je sama od sebe
ludački odbrojavala neki unutrašnji ritam .
Noga - izdajica !
Dotadašnji odmereni agentov ton iznenada spade sa njega
ko što spada futrola sa podmazanog pištolja .
Arsen se jedan trenutak dvoumio da li i on da pre&dstroke;e na ti ,
ali ipak odluči da je bolje ostati na vi-poziciji .
- Nije moja ideja da putujem u New York zbog te slike ! -
kazao je .
- Jednostavno , ministar kulture me je odredio da
odem tamo i kupim tog Udinija i to je sve !
A on je moj
direktni pretpostavljeni .
Vršim svoju dužnost
, baš kao i vi .
Posetilac mu se uneo u lice :
- Zašto baš tebe ?
Osetio je u nozdrvama uvredljivo blizak dah izmešane
travarice , piva , jeftinog mirišljavog ulja za kosu i cigareta
" Diplomat " , koji samo izabrani Kozilijanci mogu da kupuju u
zatvorenim magacinima na specijalne karte .
- Hoćete li da znate zašto ?
Zbog toga
što sam jedini ja u stanju da razlikujem pravog od
lažnog Udinija ...
Agent je najzad prešao na stvar :
- Ne bi mogao da podučiš nekog drugog u tome ?
- Mogao bih ... - kazao je klateči se na zadnjim nogama
stolice .
- Trebalo bi mi samo malo vremena .
Policajac je otvorio penkalo , spremajući se da
zapiše rok .
- Koliko ?
- Tridesetak godina - reče Arsen - pod uslovom da je
dečko talentovan i da počne da se bavi slikama
već od desete godine .
Imate li nekoga u vidu ?
Čovek je ljutito sklopio notes i zatvorio penkalo .
Ustao je iz fotelje , navukao sako i sa rukama na
le&dstroke;ima prišao prozoru .
Stojeći iza
njega , Arsen je pokušavao da odgonetne zašto se na
Koziliji putovanje u inostranstvo smatra oduvek velikom privilegijom ,
a bekstvo najvećim zločinom ?
" Nemamo baš mnogo prednosti nad ostalim narodima , "
mislio je , " sem klime koja je pravi dar Božji !
Prosečna godišnja temperatura 15 stepeni Celzijusa .
Večito proleće ! "
Preko Trga 10 . septembra vukla se kolona mesnih ribara .
Teglili su na ramenima svoja teška vesla prema luci .
U priobalnim ostrvskim gradovima sva vesla su morala da budu
predata lučkim vlastima najkasnije do sedam časova
uveče .
Svi vanbrodski motori tako&dstroke;e .
One stacionirane u utrobama brodova , svake večeri
plombirali su do jutra naročito ovlašteni
službenici kapetanije .
Zvali su ih Plombe .
Vesla su vraćana izjutra , posle mnogo čekanja , guranja
u redu i svakodnevnih sva&dstroke;a .
Ova odluka stupila je
na snagu još pre tri godine , kada su bekstva čamcima
postala isuviše česta .
No , ni ovaj prizor nije mogao da pokvari lepotu ranog
jesenjeg dana , koji je svako prozorsko staklo pretvarao u
brušeni dijamant .
Sunce je simbolično izlazilo
iza šiljastih tornjeva Rezidencije , bivšeg dvorca
Kudelina , podignutog na povišenom platou gradske
tvr&dstroke;ave .
Major Saracen motrio je odozgo na svaki
pokret glavnog grada .
Poput raširenih krila kakvog
grabljivog galeba , Rezidencija se nadnosila centralnom palatom i
levim i desnim paviljonom nad Mimozu , pritiskajući trg
izveštačenim pseudorenesansnim stilom sa primesama , ko
zna zbog čega , mavarske arhitekture .
Ćutali su , osluškujući tupi zvon
montažnih cevi , od kojih su radnici podizali svečanu
tribinu .
Sa nje će 10 . septembra Major Saracen ,
predsednik Vojnog saveta , pratiti paradu elitnih trupa i
održati jedan od svojih uobičajenih govora protiv
nevidljivih spoljnih i unutrašnjih neprijatelja .
Arsen je znao : Major će kazati da " oni već vekovima
vrebaju iz zasede na slobodu našeg srećnog ,
sunčanog Ostrva ! "
Nasred Trga , odmah ispred tribine čija se metalna
paućina već nazirala , poput strašila u polju ,
stajao je na jednoj nozi , u pozi barske ptice , gradski ludak ,
nekadašnji direktor Informativne agencije Kozilije ( I.A.K. ) ,
koji je izgubio razum posle duge istrage i sramnog pada .
Kad
čovek poludi , čak ga i u Mimozi ostavljaju na miru .
Ni Vojni savet se nije usu&dstroke;ivao da prekrši
stari običaj da ludake i golubove nije dobro ubijati , jer to
uvek donosi nesreću .
Arsen je na neki način
zavideo ludaku .
Bio je već s one strane .
Radnici namerno tresnuše jednu dugačku cev na
kamene ploče iza njegovih le&dstroke;a , pa zaplašeni
siromah odskakuta na jednoj nozi , lupajuči krilima .
Ne gledajući ga i ne okrećući se , agent
preko ramena pruži Arsenu bez reči novi žuti
pasoš .
- Nije trebalo da dižete ton ... - prešao je
ponovo na vi .
- Uvek tako govorim - reče on .
- Imate li kakve rodbine u Americi ?
- Imao sam strica .
Umro je .
- Gde je živeo ?
- U Chicagu .
- Nikog drugog tamo ne poznajete ?
- Nikoga .
- Dobro ! - reče agent .
- Izbegavajte susrete
sa emigrantima .
Oni znaju biti opasni .
Klonite se
tako&dstroke;e razgovora o politici .
- Ne bavim se politikom ...
- Baviš se ti i te kako ! - zareža onaj .
- I nebavljenje je neko vražje bavljenje .
Ali ,
ako te budu pitali o nama , slobodno kaži da se ne baviš
!
To će biti mnogo bolje nego da se u nešto
upetljaš .
" A pitaće te svugde samo tri stvari , " kazao mu je
pre nedelju dana na Terasi profesor Kuzen , kada ga je obavestio da
možda putuje u Ameriku .
" Prva stvar : koliko
Kozilija ima političkih zatvorenika ?
Druga : da li je
predsednik Kozilije zaista lud ?
I treća : gde je ,
uopšte , Kozilija ? "
Gledajući i dalje kroz prozor , Arsen se upita
zašto nijedan domaći slikar nije obradio temu
horizontalnih vesala , koja presecaju Trg oštrim senkama .
- Još nešto - unese mu se ponovo agent u lice .
- Ne smete ni jednog trenutka zaboraviti da ste odgovorni ,
ne samo za svoju zemlju već i za svoju ženu i
kćerku , koje ostaju ovde .
Pamet u glavu !
Stajali su jedan naspram drugog ćuteći , a onda
agent izvadi iz džepa upaljač marke " Ronson " i
škljocnu njim dva puta bez uspeha .
- Ako se setiš - reče - donesi mi tečni
gas za punjenje . šteta ovakvog upaljača !
Otpratio ga je do vrata .
- Razume se , o našem razgovoru nikome ni reči !
Tako je najzad oodgonetnuo staru misteriju : šta su
radili u benediktinskom samostanu oni davni emisari pre odlaska u svet
?
Arsen je odleteo za Atinu dvadeset i četvrtog septembra
ujutru , poluvojnim transporterom domaće kompanije Aero-Kob .
Oko niskih maskiranih hangara za mlazne lovce , ukopanih u
zemlju , preteći su virile cevi protivavionskih baterija .
Ostrvo - bodljikavi jež .
Iz zvučnika je
krkljao marš vazduhoplovaca Kozilije :
Ponosni čuvari tvoga modrog neba ,
Spremni su da ginu , ako treba ...
To je bilo Arsenovo prvo putovanje u svet posle sedamnaest
godina .
Poslednji put bio je u Veneciji na kongresu
istoričara umetnosti Mediterana , i ponekad je sanjao da pije
kafu na Trgu svetog Marka kod " Florijana " .
Otkako je Major
Saracen došao na vlast , retko je ko dolazio na Koziliju , a
još re&dstroke;e odlazio iz nje .
Major je najpre
proterao britanske hipike , pod optužbom da raznose drogu i
vaške , a zatim je sasvim ukinuo turizam , da bi " spasao
kozilijanski mentalitet od prostituisanja " .
Hoteli su ,
uglavnom , pretvoreni u magacine , osim vile " Belvedere " gde stanuju
inostrani dopisnici i ono malo diplomata što se zadržalo
na Koziliji .
Od nekada čuvenih plaža u Mimozi
napravljeni su sabirni centri za prikupljanje ptičijeg izmeta .
Na svom zimskom putovanju prema Jugu , naime , milioni ptica
selica sleću na obale ostrva .
Njihov spečeni
izmet , bogat mineralima , glavni je izvozni artikal zemlje .
" Mi živimo izvozeći svoja govna ! " - kazao je
jedanput profesor Kuzen na Terasi .
Da Kozilija izvozi i druge stvari , Arsen se uverio čim
je zakoračio u avion .
U transporteru-hladnjači
, koji je za sada predstavljao jedinu vezu ostrva sa svetom ,
temperatura se spustila ispod nule .
Sedišta za
putnike su izbačena , a umesto njih , duž čitavog
trupa , visile su koze obešene za strašnje noge o nizove
mesarskih kuka .
Po patosu ove leteće klanice ,
zgrušena krv lepila se za &dstroke;onove .
Razmičući ledena trupla skorene dlake , probijao
se s mukom prema šest preostalih sedišta .
U
potiljak su mu buljile izvrnute i razrogačene kozje oči
, koje kao da su u nekoj dijaboličnoj igri dubile na glavama .
Odeven u lako jesenje odelo , Arsen se tresao od
hladnoće i užasa u krilatom frižideru .
Pored njega i mrtvih životinja , za Atinu je letelo još
samo pet putnika .
Pošto su , verovatno ,
češće putovali sa Kozilije , odnekud su nabavili
ćebad , a jedan od njih , neki poslovan čovek sa
samsonajt-torbom u krilu , bio je do brade uvučen u prozirnu
plastičnu vreću koja ga je štitila od
hladnoće .
Dva strana vojna stručnjaka očigledno su se
loše osećala prerušena u nova , civilna odela .
Zadržali su u pokretima vojničku
odsečnost .
Pokraj Arsena je sedeo feminizirani
kreator pariske modne kuće za koju su u Mimozi radili pogoni
mesne kožare .
Izra&dstroke;ivali su kapute od kozije
kože po njegovim nacrtima .
Radna snaga bila je na
ostrvu jeftina , a ručni rad cenjen u Evropi .
Vireći kroz prozor , okrenut , srećom ,
pristanišnoj zgradi , dugačkoj baraci prekrivenoj
maskirnom bojom , Arsen je mogao još dugo pre poletanja da
gleda dve lepršave bele haljine .
Okružene
sivomaslinastim uniformama komandosa , lićile su na dva
zaštitna znaka za nežnost .
Dve Maje .
- Tatice , ali oni muče Crnce !
- Pa , ja nisam crn - kazao je .
- Šta
hoćeš da ti donesem iz Amerike ?
- Neću ništa od njih ! - stisla je svoje male
pesnice .
- Oni nas ne vole ...
Kao i ostala deca , njegova mala Maja nosila je na grudima
veliki bedž sa kojeg je toplo , ali strogo gledao Major daleko
u budućnost izabranog Ostrva , u koje su uprte oči sveta
.
Još četiri godine delile su je od
posvećivanja , kako na Koziliji zovu porodičnu
svečanost uvo&dstroke;enja dece u tajne odraslih .
Kada bude imala dvanaest , sastaće se , kao slučajno ,
na njenom ro&dstroke;endanu čitava porodica .
Tačnije , onaj njen deo što još nije sasvim
ucenjen životom da bi morao verovati propagandi Državne
službe za informacije .
Tada će maloj Maji otac
objasniti neke važne stvari , o kojima ne sme da govori u
školi .
Posvetiće je u istinu .
Od tog
trenutka , naučiće da ćuti kad treba .
Da se pretvara dok aplaudira .
Da bude strpljiva i da
čeka .
Naučiće još da jedna
velika zemlja nije najbolji prijatelj kozilijanskog naroda i da su
mnogi sinovi Ostrva uzauvek iščezli u njenim
nepreglednim pustarama .
Saznaće , najzad , ko su
zaista izdajnici , a ko rodoljubi .
Biće joj ukratko
ispričana prava istorija kozilijanskog naroda , od vremena kada
se njeno pleme zavadilo sa starim Grcima i doplovilo na
čunovima do Ostrva , pa sve do vladavine Majora Saracena .
Mada potpuno nepoznat savremenim etnolozima , tajni
kozilijanski običaj posvećivanja postao je već
odavno najvažnija svečanost svake porodice .
Posle tog ćina , ukućani su mogli slobodnije da
dišu i govore pod svojim krovom , bez straha da će ih
mališani prijaviti učiteljima i vaspitačima .
Ovi su ih , opet , navikavali da svakog jutra u
naročito odre&dstroke;ene sveske , " svaštare " ,
upišu svaku sumnjivu reč koju čuju od roditelja .
Novi kozilijanski moral , star sedamnaest godina , smatrao je
, naime , " lažnim drugarstvom " skrivanje tu&dstroke;ih tajni
.
Deca su prijavljivala svoje male susede kada bi im
šaputali na času , i zato bila pohvaljivana .
Dvanaest godina smatrano je na Koziliji dovoljnom
zrelošću da se otpočne dvostruki život .
Mala Maja imala je tek osam .
Ispod veštićijeg krila koje je podrhtavalo pod
naletima maestrala , Arsen uskoro ugleda ogromnu iskošenu
ploču Mediterana i vinograde svog ostrva , oko koga su , poput
zelenih buba , patrolirali vojni brodovi , ostavljajući za
sobom dugačke bele pruge .
Kozilija - prirodni
nosač aviona !
Sve vreme leta do Atine , kozja tela su se tupo sudarala , kad
god bi se avion nakrenuo .
Osluškivao je te mukle
udarce i čegrtanje mesarskih lanaca .
Na atinski
aerodrom , na kome se topila asfaltna pista od vrućine ,
izašao je polusmrznut i okrvavljen .
Pokušao je
da ovlaženom maramicom skine krvave mrlje , i na tim mestima
njegovog tamnog odela ostale su bledoružičaste fleke .
Grci , sa kojima je Arsenova zemlja , posle poznatog ribarskog
rata iz 1971 , održavala samo najnužnije diplomatske
odnose na nivou otpravnika poslova , rasparali su mu dletima postavu
novog kofera .
Bio je ponosan na taj kovčeg .
Nabavili su mu ga preko veza , naročito za ovo putovanje , u
diplomatskom magacinu .
Carinici su se podrugljivo
smeškali dok je trpao natrag oskrnavljene stvari .
Morao je da čeka oko dva i po sata na sletanje PAN-AM
ovog Boeinga-747 na atinski aerodrom .
Razgledao je kao
opčinjen djuti-fri-šop po kome se razlivao diskretni
sirtaki .
Zbunio ga je taj šaroliki , opušteni
narod , što čakrlja na svim jezicima , opija se za
pultovima barova , kupuje cigarete , pića , zlato i mirise ,
kao da su besplatni , u ovoj riznici zatrpanoj blagostanjem jedne
druge civilizacije .
Naručio je dvostruku espreso-kafu u sneku , ali kad je
užurbanom momku iza pulta ponudio kozilijanske lire , ovaj ih
sa ga&dstroke;enjem odgurnu kao da su kužne , i poče
histerično da nabraja valutu koju prima : dolari , drahme ,
marke , funte ...
Činilo mu se da ga svi za
šankom posmatraju sa prezirom .
Izvukao je iz
džepa čekovnu knjižicu na deset hiljada dolara i
oznojenim prstima pokušao da potpiše jedan ček .
Dali su mu čekovnu knjižicu u kozilijanskoj
Državnoj banci , radi plaćanja slike Valdemara Udinija .
Barmenje odgurnuo ček na sto dolara ,
objasnivši mu da za tako male konzumacije primaju samo
keš .
Uživao je , očigledno , u njegovoj
neprilici , koju prekide neki pijani grčki mornar .
Platio je Arsenu kafu zajedno sa svojim pićem .
- Nema veze ! - kazao je .
- Pa , mi smo , i pored
svega , prve komšije !
Amerika - koliko obećanja u toj reči što
Kozilijance prati od najmanjih nogu !
Mada su već odavno sve veze prekinute , nema
Kozilijanca koji ne zna da na novom kontinentu živi isto toliko
njegovog naroda kao i na Ostrvu .
Da govore istim jezikom ,
uzimaju za žene Kozilijanke i slave iste svece .
Arsen je pripadao onoj vrsti savremenih uro&dstroke;enika
što se još jedino zadržala u ponekom od
dotrajalih mediteranskih gradova , gde sveopšte tehničko
ludilo još nije uništilo bajku o malim
čovečuljcima koji sviraju i pevaju u
unutrašnjosti radio-aparata .
Često je i sam ,
smejući se , priznavao da ga još uvek čudi kako
radi telefon , i da mu niko nikada nije uspeo da objasni kako se
pojavljuje slika na ekranu televizora !
No , jedna od najvećih misterija za Arsena je oduvek
bio avion !
Najpre , zbog toga što je veoma retko
leteo ( možda samo dva ili tri puta u životu ) , a zatim
, što mu nikako nije bilo jasno kako uspeva da poleti
nešto toliko teško .
Dok je " džambo "
rulao , Arsen se zaista nije nadao da će ta letilica , golema
kao kuća , sa tri bioskopa , barom i svim onim
raskomoćenim narodom u utrobi , uopšte uspeti da se
odlepi od zemlje .
Prvi put je video toliko crnaca na jednom mestu .
Divio se eleganciji sa kojom su nosili svoju odeću smelih boja
.
Njegovo tamnomrko odelo u koje je polagao toliko nade ,
učini mu se sumornim i jadnim .
Sada ćuti i leti iznad okeana , koji sa visine od
trinaest hiljada metara izgleda kao beskonačno modro
ništavilo .
Leti zajedno sa danom , a što duže leti , sve je
svetlije i svetlije .
Pilot je rekao da će ,
leteći tako , zaraditi ćitavih šest časova
života više .
Šta da učini sa tim
zara&dstroke;ennim vremenom ?
Kao da ga ionako nema
odviše !
Preleteće za samo osam sati put koji je njegov stric
Oliver , neka mu je laka američka zemlja , prelazio mesec i po
dana u potpalublju nekog plovećeg groblja .
Tražio je pogledom taj brod izgubljenih duša , ali dole
, ispod sebe , video je samo bledu plavičastu izmaglicu .
Znao je : njegov pokojni stric izlazio je po noći na
palubu i zavijao kozilijansku krdžu u italijanske novine .
Gledao je u zvezde , ispod kojih pola veka kasnije elegantno leti
njegov sinovac Arsen Lero u ovom letećem bioskopu , isto onako
bespomoćan kao i on .
Mada je prohujalo više od pola veka , opet su na istom
!
Stric Oliver nije znao da pliva - on ne zna da leti .
Spavao je i sanjao Ameriku .
- Hej , ljudi ! - probudi ga nazalni pilotov glas .
-
Evo nas , najzad , kod kuće !
New York , New York ...
- Lero Arsen ?
Ponovo prezime , pa tek onda ime !
Prišao mu
je elegantan čovek koga su sa Kozilijom povezivali još
jedino tačno iskopirani brkovi Majora - Oca Nacije , i brada
stara dva dana .
- Savetnik Baro ... - predstavio se .
- Ja sam iz
Konzulata .
- Kako ste me poznali ? - upita Arsen .
- Po cipelama - odgovori onaj sa neskrivenim ga&dstroke;enjem
.
- I po nogavicama !
Kod nas se još uvek
izgleda nose kratke i uske .
Čekajući na carinski pregled , činilo mu
se da bi jedanput morao da napiše opsežnu studiju o
brkovima svoje domovine .
Oni se znatno razlikuju od
hajdučkih brčina balkanskih naroda na severu .
To nisu ni ufitiljeni , šiljati brčići à la
Amadeo Nazzari njihovih italijanskih suseda .
Kozilijanski
brkovi kao da izviru iz sane strnjike na bradama .
Zaista je
pravo čudo kako je savetnik Baro usred New Yorka , gde su svi
na aerodromu glatko izbrijani , uspevao da održi bradu staru
samo dva dana !
Da ne bude ni izbrijan ni zarastao u pravu
bradurinu !
Uvek samo ta dvodnevna strnjika ...
Razmišljao je godinama o tom fenomenu , sve dok mu
profesor Kuzen nije otkrio jednostavan razlog : njegovi sunarodnici se
briju uveče , kako bi ujutru mogli da spavaju malo duže
.
Setio se svog oca i njegovog ritualnog brijanja u kuhinji ,
gde se naginjao nad malo napuklo ogledalo prislonjeno uz bokal vina ,
u kome je uvek plutala po koja udavljena muva .
Ručnik
prebačen preko kolena !
Dok je bio dečak ,
svake večeri pred spavanje posmatrao je taj svečani
obred , kao da prisustvuje uvo&dstroke;enju u svetu muškost .
Pred tamnoputim diplomatom , Arsen se , kao i obično ,
osećao krivim , već i zbog toga što je izbrijan i
pored čitavog dana letanja .
Obrijao se u toaletu
aviona , iznad amerićke obale , umio se i povratio sjaj
izgaženim cipelama , trljajući ih o nogavice .
Bio je kriv i zbog toga što se razlikuje od svog
oštrobradog crnomanjastog naroda .
Put mu je bila
svetlija ( dar od majke , slovenskog porekla ) i nije bio sklon
gojenju u četrdesetim .
Taj uobičajeni tip
tamnoputih muškaraca sa brkovima , kojima je , i pored
američkog namaza , pripadao savetnik Baro , kao da je imao neki
prećutni , tajni način sporazumevanja - pripadnost
bratstvu u koje nikada nije pripušten , i pored boje svoje kose
.
Vozio se kao omamljen od aerodroma Kenneddy do Manhattana iza
ćutljivih le&dstroke;a savetnikovih .
Budeći se
povremeno , ugledao bi zidove oblepljene starim afišima ,
gomile crnih vreća sa smećem , konstrukciju nekog
širokog mosta - puste ulice bez prolaznika ...
- A sad se pošteno ispavajte ! - kazao mu je savetnik ,
ostavljajući ga u sobi hotela " Paradise " na istočnoj
strani 56 . ulice .
- Tako ćete lakše savladati
vremensku razliku .
Sutra ujutru idemo da pogledamo tu sliku
.
U podne je aukcija .
Spustio je svoju posetnicu pokraj telefona i ,
okrenuvši se na vratima , rekao :
- Ne savetujem vam da izlazite sami iz hotela .
Ovo
je opasan grad .
Zaključajte sve tri brave .
Ujutru ću doći po vas ...
Tek kada je Baro izašao , razgledao je
pažljivije jazbinu u kojoj se našao .
- Zgodno mesto za samoubice ! - pomisli i pobeže u
televizijski ekran , iz koga su kuljale obojene slike .
Prve noći u New Yorku Arsen nije ni oka sklopio .
Gledao je do zore program , prebacujući se izgladnelo s
jednoga na drugi kanal , sve dok mu se ne zavrte u glavi od boja ,
reči i stvari koje su mu nudile lepe , platinaste žene
iz reklama .
Još se umivao posle brijanja kada mu zazvoni telefon .
Savetnik ga je čekao u holu .
Pola sata kasnije , stajao je u Parke Bernetu pred portretom "
Devojčice sa lutkom " .
Po&dstroke;e za tragom razdražujuće
nestrpljivosti koja ga je obuzimala , učini još jedan
odlučan , dodatni napor da razume mutno osećanje , renio
bi se bezrazložne , a neutešne tuge pred njenim ljupkim
licem , i tada shvati da je , u stvari , ovoga časa
siromašni ro&dstroke;ak izdaleka koji je stigao da poseti jedno
dete predano na staranje strancima u tu&dstroke;ini .
Tom
detetu je dobro : ćuvaju ga i neguju , ima sve što mu je
potrebno i ne žali se ni na šta , ali ostaje ipak
neizbrisiv utisak da je daleko od svoje porodice i doma , svog malog
sirotog mesta na obali jednog posve drugog mora .
Mala Kazilijanka , koja ga je , zbog položaja crnih
zenica na sredini beonjača ( bio je to stari slikarski trik ) ,
gledala ma iz kog ugla Arsen posmatrao , kao da je nemo molila da je
odvede kući .
Verovatno bi se slično
osećao da je nekim čudom ugledao Michelangelov "
Poslednji sud " na zidu kakve fabrike u Detroitu !
Šta
misle Italijani kad zateknu čempres u nekoj finskoj
botaničkoj bašti , ili Laponci kad u rimskom
zoološkom vrtu spaze belog medveda na veštačkoj
santi leda usred avgusta ?
Zašto bi se
umetnička dela razlikovala od ljudi , biljaka i
životinja , razmišljao je Arsen .
I ona imaju
svoje korenje u delima koja su im prethodila , i pupoljke iz kojih
će tek nastati nova umetnost onih što dolaze .
Ne govori li , uostalom , tome u prilog i cena slika ?
Portret Valdemarove " Devojčice sa lutkom " , ovde kod
Parke Berneta na Madison aveniji , gde najveći broj ljudi nije
nikada čuo za Koziliju , a kamoli za njeno slikarstvo , vredeo
je mnogo manje od lisnatog rama kojim je bio uokviren !
Početna cena , pisalo je u katalogu , iznosi samo sto osamdeset
dolara , dok patinirani muzejski ram , sa mestimičnim tragovima
izbledelih zlatnih listića , košta četiri stotine
!
U Koziliji , ovo platno jednostavno ne bi imalo cene i ne
bi se moglo ni prodavati ni kupovati , jer je važan dokaz da je
tako mali narod uspeo da , i pored svega , odgoji , podigne i ,
naravno , kao što je već običaj , unesreći
jedan istančan duh , koji je bio u stanju da na kraju duge
golgote , smelo i prirodno , postavi ljubičasti ton
plišane trake na kestenjastu podlogu kose i da čitavu tu
slikarsku fugu završi neoskrnavljenom belinom dokolenica na
pozadini hladne umbre .
Ružičasta oaza
devojčičinih kolena bila je pravo čudo ljupkosti
i veštine !
Ovde , u New Yorku , to je samo jedna evropska slika
više !
Zašto bi ih uopšte zanimalo
Udinijevo platno ra&dstroke;eno u zakasnelom maniru
neoklasicističke škole četrdesetih godina ?
Jednostavno , bio je to samo još jedan u nizu bezbroja
dokaza o uzaludnim nastojanjima evropskih došljaka da se nekako
uklope u novi svet , koji nikada nisu uspeli da shvate niti prihvate
do kraja kao svoj .
Beznačajni podatak o
promašenom artističkom životu i neostvarenoj
karijeri , koja , evo , čak i posle smrti autora , jedva
dostiže cenu od sto osamdeset dolara !
Arsenu se dešavalo nešto prilično
neobjašnjivo !
Nije mogao a da ne primeti kako ga
prvi put u životu ne zanima Valdemarova slikarska kuhinja -
čitav niz opsenarskih trikova korištenih da se postigne
utisak dubine .
Kao da nije ni primećivao mekotu
valera , smenjivanje hladnih i toplih tonova , kompoziciju i Udinijev
slikarski rukopis , koji nije prekriven muzejskim sosom od damar-laka
; čitave površine nepokrivenog platna sa vidljivom
tesksurom vlakana , gde se još nazire više puta brisani
i nanovo postavljani crtež krejonom - ništa od svega
nije mamilo njegov profesionalno dresirani duh !
Sve je to
iščezavalo i gubilo se pred tom
četverogodišnjom devojčicom i njenim , malo
razmaknutim očima iza kojih se pojavljuje nagoveštaj
neke velike usamljenosti i tuge .
Bio je prikovan za krhku
figurinu u svetloplavoj haljini od pliša , koja u svojim crnim
lakovanim cipelicama sa srebrnom šnalom stoji tačno na
ivici sveopšteg mraka , okrenuta zamirućoj svetlosti ,
trenutak pre no što sve prekrije konačna i neopoziva
nesreća .
U njemu se probudi davna , već
zaboravljena zaštitnička nežnost starijeg brata ,
koji se uvukao u veštičinu kuću da izbavi svoju
malu sestru .
Sad stoje i gledaju se , a taj susret pun privremenosti i
neizvesnosti može da bude svakog časa prekinut nailaskom
stranih , neprijateljski nastrojenih ljudi .
Ne smeju da se
dodirnu , ne mogu da govore , nisu u stanju ništa da preduzmu
...
Izme&dstroke;u njih i njihovog rodnog doma je , kao u
kakvom ružnom snu , ogroman olovni okean , koji treba preleteti
ili preplivati ; njihov zavičaj je daleko , veoma daleko , a
svukud naokolo su ravnodušnost , novac i račun ,
moć i opasnosti , carinici , policajci i mrtve koze ; hiljadu
prepreka kojima su oboje nedorasli .
Oči mu se
napuniše suzama .
Posle ko zna koliko godina , plakao
je .
Na tom malom platnu bila je , poput kakve plemenite kore na
tek prona&dstroke;enom eliksiru većite ljubavi , kristalizovana
pigmentom , lanenim uljem i vremenom , suština onog najboljeg i
najdragocenijeg što su njegovo ostrvo i njegov narod umeli da
pruže istoriji kroz duh i prste svoga izabranika Valdemara
Udinija , neka mu je pokoj duši !
Prema toj dirljivoj
i poraznoj lepoti koja opčinjava svakoga ko poseduje
ključeve šifre , izgledali su potpuno besmisleno , kao
ispunjeni slamom i praznim zveketom reči , i Major i njegov
Vojni savet ; čitava krivotvorena istorija pisana uvek od onih
koji su pobe&dstroke;ivali .
Evo čoveka koji je od poraza umeo da naćini
veličanstvenu pobedu !
Evo dela !
- Onda ? - dopre odnekud iz daljine unervoženi glas
savetnika Bara .
- Je li stvar prava ?
- Prava je .
- Kako znate ?
- Znam .
Baro je očigledno razočaran .
Očekivao je rendgensku ekspertizu , infracrvene zrake ili ( u
nedostatku nečeg ozbiljnijeg ) bar malo grebuckanja po uglovima
portreta , gledanje kroz lupu , makar samo neku od onih
zamršenih stvari o kojima je čitao u nedeljnom " New
York Timesu " .
Ništa od svega !
Ovaj
čovek u očajno skrojenom i uflekanom odelu , koji mu se
, inače , nije nimalo dopadao još od prvog trenutka kada
ga je ugledao na aerodromu ( prepoznao je u njemu dah rodne Kozilije
iz koje je imao sreću da utekne bar na četiri godine !
) , došao je , stao pred portret i zaćutao .
I
sada tvrdi da je slika autentična , a jedva da je dotakao
prstima .
I to je sve !
Zar je zbog toga morao da
putuje čak ovamo i potroši tolike državne pare ,
da bi samo procedio to svoje " znam " ?
- Pogledajte , molim vas , još jedanput ! upozori ga
nervozno .
- Vi nemate pojma šta su oni u stanju sve
da falsifikuju !
Od dolara do soka od jabuka !
Arsen ga je gledao sa somnabulnom odsutnošću ,
kao neko ko se još nije probudio iz sna .
- Prava je - kazao je mirno - znam da je prava .
- Nećete verovati koliko falsifikata kruži
Amerikom ! - demonstrirao je savetnik svoje poznavanje pokvarenog
zapadnog sveta .
Pouzdajete se samo u svoje osećanje
?
Ne , oprostite , bez uvrede , ali je li vama poznato koliko
trgovci slikama plaćaju ekspertize , pa se opet dešava
da im neko podvali !
- Ja nisam trgovac - kazao je Arsen - i zato znam .
Bila mu je smešna sumnjičavost savetnikova .
Zar bi se ikome isplatilo da potroši ceo život
na savla&dstroke;ivanje te strašne i mukotrpne veštine
da sa takvom lakoćom izraze najsloženija osećanja
teskobe , straha i melanholije , da bi mu jedno ovakvo remek-delo
završilo u Parke Bernetu sa početnom cenom od sto
osamdeset dolara ?
Smešno !
- Da li postoji neki pouzdaniji način ? - insistirao je
Baro .
- Možemo da upotrebimo Picassovu metodu -
predložio je Arsen .
- U čemu se sastoji ?
- Prinesite ogledalce usnama portreta : ako se zamagli - pravi
je !
Valdemarova devojčica mu namigne :
" Nas dvoje znamo da sam prava ! "
Baro pre&dstroke;e ćutke preko svega .
Kao i toliki drugi njegovi zemljaci , savetnik , izgleda ,
nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je
najveći kozilijanski umetnik Valdemar Udini pao na tako niske
grane da ga prodaju za bagatelu , kao šezdeset i osmi eksponat
na aukciji .
Svi na Ostvru su se bili srodili još od
malih nogu sa verovanjem da njegovo ime odjekuje kulturnim svetom ; da
je jedan od retkih Kozilijanaca koji je uspeo da se nametne Evropi i
Americi .
E pa , na žalost , i Kozilija će
jednoga dana morati da odraste i smogne u sebi dovoljno snage da
proguta poraznu istinu : Valdemar Udini u Americi ne znači
ništa !
Tačnije , znači još mnogo
manje u Evropi , gde je savršeno nepoznat .
Naravno ,
majka Kozilija , koja je od svojih sinova i kćeri
očekivala samo da pobe&dstroke;uju , biće nezadovoljna
kad to sazna , ako uopšte ikada i pristane da shvati i prizna
sebi nešto slično .
Postavlja se samo jedno pitanje : da li je zbog toga
što nije priznat ni u Americi ni u Evropi , Valdemar Udini
manji umetnik ?
Ne , nije .
Isto je toliko velik
kao i u slučaju da je nekim čudom dobio bronzani
spomenik na najprometnijem njujorškom skveru .
Velik je , najveći je sam u sebi .
Velik je
onima kojima je potreban .
- Onda , ako ste sigurni kao što tvrdite ... - gledao
je užurbano Baro na sat - ostaje nam još samo da u podne
kupimo tu sliku .
Ja , sada , na žalost , moram da vas
ostavim ; imam neke obaveze !
Očigledno , nije imao nikakvih obaveza , ali izbegavao
je da odvede svog zemljaka na piće , jer se od njega
očekivalo da plati račun .
Savetnik je na sve
mislio .
- Ostaću još malo ovde ... - reče Arsen i
vrati se devojčici sa lutkom .
Ali , čarolije je nestalo .
Možda zbog
toga što je već ispraznio sav osećajni naboj ili
što ga je razbio Baro , tek , sa platna ga je posmatrala samo
jedna devojčica i ništa više .
Njena
suština zatvorila se u sebe poput školjke .
- Ništa ne mari , opet ćemo se sresti ... -
prošapta i iza&dstroke;e iz dvorane gde su bile izložene
slike .
Prošeta i kroz ostale sale , potpuno
nezainteresovan za tepihe , kineske skulpture od žada , rimske
medalje i engleske gravure konja i pasa .
Niz Madison aveniju duvao je vetar .
Pojeo je hamburger za pultom nekog malog bara i popio
razvodnjenu američku kafu .
Onda je pušio i
gledao Ameriku kroz izlog .
Zauzeli su mesta u sedmom redu dvorane .
To je bila prva aukcija kojoj je prisustvovao u životu
, pa je , naravno , bio uzbu&dstroke;en .
Pokušavao je
da razazna ko je me&dstroke;u publikom trgovac slikama , ko galerista
, ko kolekcionar , a ko običan radoznalac .
Više od toga šarolikog sveta , koji se ,
očigledno , već dobro poznaje odranije , Arsena je
zapanjila brzina i jednostavnost sa kojom se sve dešava .
Na maloj pokretnoj pozornici u dnu prostorije , pojavljivalo
se platno na slikarskom stalku ; licitator bi kazao redni broj dela u
katalogu , ime autora i početnu cenu , a njegovi
pomagači su budno motrili publiku i šapatom mu prenosili
nadmetanje .
Arsen nije uspevao ni da dobro pogleda
reprodukciju u katalogu , a već bi se začuo udarac
drvenog malja o pult - platno je bilo prodato gotovo bez reči ,
jer su se učesnici licitacije sporazumevali diskretnim znacima
; pokretima prstiju , namigivanjem i kimanjem glave .
Kružna scena bi se okrenula za sto osamdeset stepeni i pred
njima bi iskrsla nova slika .
Sve se odvijalo u potpunoj
tišini .
Kupci su se nadmetali čak i telefonima !
Dve
lepuškaste devojke u diskretnim uniformama kuće dizale
su slušalice i prenosile cene voditelju aukcije .
Arsenovo romantično vaspitanje zahtevalo je za nijansu
više poštovanja prema majstorima , čija su imena
za njega bila svetinja , od ove hladne i korektne poslovnosti .
Mnoga njihova dela prodavana su rekordnom brzinom , bez mnogo
cenjkanja i nadmetanja .
Nije smeo ni da počeše
nos koji ga je iznenada zasvrbeo .
Jedan neoprezan pokret
prema licu , mislio je , i kupiću Camillea Corota za pedeset i
pet hiljada dolara !
Primetio je nekog debelog , masnog tipa , koji je izuo cipele
i neprestano trljao nogu o nogu .
Glavni licitator bi uvek
najpre pogledao u njegovom pravcu kada bi se pojavila nova slika , na
šta bi on samo kimnuo glavom ili jedva podigao dva prsta .
Kupovao je remekdela kao da kupuje salatu , bez trunke
uzbu&dstroke;enja ili radosti .
Jean Frančois Raffaelli ( 1850 - 1924 ) : "
Sunčano šetalište " .
Početna
cena od osam hiljada dolara veoma se brzo pope na petnaest ; jedno
vreme se obrtala oko te cifre , a onda je pokrenu sa mrtve
tačke telefonski duel , koji sumu dotera na dvadeset i
četiri hiljade dolara !
Debeljko podiže lenjo
tri prsta u visini stomaka i Jean Frančois Raffaelli pripade
njemu za trideset hiljada .
Re&dstroke;ali su se mali evropski majstori : španac
Cordero , Italijan Vittorio Reggianini ; Franz Wilhelm Schiertz sa
minuciozno slikanim grenlandskim predelom , Henri Fantin Latour -
mrtva priroda sa čašom ...
Otišla je za
šest hiljada dolara !
Arsen se setio lekcije o
Latouru .
Zar se tako završavaju slavni
životopisi , čija je razdoblja , ome&dstroke;ena
važnim godinama što označavaju prekretnice u
stilu , bubao napamet ?
Na ovoj pijaci na Madison aveniji ( umalo ne pomisli :
stočnoj ! ) , važile su neke sasvim druge vrednosti od
onih koje je on poznavao .
Kao u nekom ciničnom padoku
, smenjivali su se na sceni kod Parke Berneta veliki majstori , ludaci
, zanesenjaci , romantičari , lirici udavljeni u alkoholu ,
danas zaboravljeni slikari a nekada u velikoj modi , bonvivani i tihi
sveštenici svog zanata ...
Prohujaše u
magnovenju njihovi uzaludni životi , tragovi koje su ostavili
iza sebe - i sve je to ovde imalo svoju ravnodušnu cenu ,
tačno odre&dstroke;enu kao i za bilo koju drugu robu .
Bilo je nečega , za Arsena uvredljivog , u brzini sa kojom su
kupovani , jedni u bescenje , drugi precenjeni , ali uvek bez ikakvog
drugog merila osim nekog njemu nerazumljivog , trgovačkog .
Pošto su glavna dela , za koja je vladalo
najveće zanimanje , bila prodana , dvorana se lagano praznila ,
a licitacija je sve više dobijala na brzini .
Nastupi
serija malih , istočnoevropskih majstora žanr-scena :
Roman Kochanowsky , A . Wulkow , obojica Poljaci , Adolf Chwala ,
Čeh ...
Arsen je primetio i nekoliko svojih kolega .
Bili su
to istoričari umetnosti iz Istočne Evrope , koji su ,
isto kao i on , sedeli pokraj strogih konzularnih činovnika i
pokušavali da kupe neke , za njih važne slike .
Elegantno se okrenuvši na sceni - Arsenu se
činilo , mnogo ljupkije nego iko pre nje - na štafelaju
se zaustavi redni broj 68 .
Portret " Devojčice sa
lutkom " .
Valdemar Udini ( 1895 - 1957 ) .
Vlasništvo privatnog kolekcionara , New Jersey .
Početna cena sto osamdeset dolara .
Još jedanput u očima devojčice
pročita nemi poziv za pomoć .
Poznavala je
jedino njega u gomili okorelih skupljača i trgovaca kojima je
prepuštena .
Nestade mu vazduha .
Ruke su mu
se tresle kao pomahnitale .
Savetnik Baro , koji je
već imao iskustva sa licitacijama u Parke Bernetu , gde je
nekoliko puta kupovao tepihe i kristal , samo kimnu glavom .
- Prvi put , drugi put , treći put ... - odbrojavao je
licitator prelazeći pogledom preko lica u dvorani .
U tom trenutku , devojka koja je držala otvorenu
slušalicu na uhu , dade znak da je neko s druge strane
žice popeo cenu na dvesta pedeset dolara .
- Trista ! - reče Baro .
- Trista pedeset ... - objavi licitator .
- Prvi put
, drugi ...
Savetnik podiže četiri prsta .
- Pet stotina dolara za " Devojčicu sa lutkom "
Valdemara Udinija ! - izviknu novu cenu čovek za pultom .
Njihov nevidljivi konkurent , očigledno , nije
škrtario .
Arsen prestravljeno pogleda savetnika .
- Možda je samo blef ? - reče mirno ovaj .
- Kupi me za Koziliju ! - vrištala je devojčica
sa pozornice .
- Ne daj me !
- Sedamsto ! - ne izdrža Arsen .
- Polako ... - šapnu mu Baro .
- Ne
uzbu&dstroke;ujte se ...
Devojka pokraj telefona kimnu glavom i licitator objavi da
slika u ovom trenutku košta hiljadu dolara !
Debeli
čovek se sa zanimanjem okrenu prema Arsenu i Baru .
Nije očekivao da će nepoznati kozilijanski slikar
dostići ikada hiljadarku .
Nešto se , izgleda ,
dešava ?
Nešto u šta nije upućen
.
- Hiljadu dvesta ! - reče tiho savetnik .
Očekivali su napregnuto odgovor iz bele
slušalice , ali devojka ne dade nikakav znak .
Prekinula je vezu .
Protivnik je odustao .
- Kupljeno ! - viknu licitator , a Arsen se mogao zakleti da
mu se devojčica sa lutkom nasmešila u znak zahvalnosti ,
pre nego što iščeze sa pozornice zamenjena "
Husarom na konju " Jana van Chelminskog .
Sklopio je oči i skljokao se bez trunke snage u sebi na
tapaciranu stolicu .
Savetnik ga je drmusao za rame :
- Hej , je li vam dobro ?
- Umalo je nismo izgubili ... - promuca i otetura iz Parke
Berneta , sudarajući se sa kupcima .
Kroz prozor Arsenove sobe na sedmom spratu hotela " Paradise "
, videlo se ono što Evropljanin obično zamišlja i
očekuje od New Yorka : haos nabacanih oblakodera u čijim
su podnožjima , skljokane od starosti , trunule i tavorile
niske zgrade .
Kao da se neko preterano izraslo čedo
džinova igralo zidanja grada , pa nasumice re&dstroke;alo svoje
obojene kocke jednu na drugu bez ikakvog smisla , a zatim , oko te
sulude gra&dstroke;evine , isplelo gvozdenu čipku
požarnih stepenica .
Za jednog Kozilijanca naviknutog
od detinjstva na sklad ostrvskih gradova , koji su još u petom
veku podizani po strogim planovima na temeljima grčkih i
rimskih kastruma , pogled kroz hotelski prozor izazivao je
nešto slično osećanju bekstva iz škole
urbanističkih mera .
Ovde , u New Yorku , izgleda ,
sve je moguće !
Uostalom , njega su zaista i podigla
deca isterana iz skladnih evropskih gradova - remek-dela .
- Ali šta nas se sve to tiče ! - reče
Arsen devojčici sa lutkom , koja ga je gledala prislonjena uz
naslon fotelje .
Otkako je stigao sa aukcije , nije izlazio iz sobe osim
što se jedanput spustio u hol , gde je nakupovao dovoljno
cigareta iz automata , dva sendviča od pastramija i bocu
sevn-apa .
Proveo je noć u bunilu , budeći se
svakih pola sata da popuši cigaretu i razgleda svoj
njujorški plen .
Osvetlio je devojčicu
usmerenim mlazem iz male lampe sa noćnog ormarića i nije
ju gasio preko noći , tako da je mogao videti a da ne
napušta postelju .
New York ga ni najmanje nije privlačio .
Za
njega , koji se poput srednjevekovnog ritera nalazio na
krstaškom pohodu u zemlji nevernika , bilo je važno
jedino to da iz tu&dstroke;ih ruku izbavi ovo kozilijansko dete i
vrati ga u zavičaj .
Više nije bilo nikoga
izme&dstroke;u njega i nje - mogao je do mile volje da dodiruje
prstima površinu platna i žmureći prati vrhovima
jagodica smenjivanje lazurnih površina i pasti .
U tom
susretu sa delom majstora kome je posvetio najbolje godine
života , bilo je skrivenog , taktilnog uživanja , zbog
koga po svim muzejima sveta i postoje tablice na kojima piše da
je " zabranjeno eksponate dodirivati prstima ! "
Znao je da će " Devojčica sa lutkom " -
neosporno , ključno Udinijevo delo - uskoro visiti na
počasnom zidu u Zavičajnoj galeriji u Mimozi .
Ovo je jedino vreme kad samo njemu pripada .
U deset sati zazvonio je telefon .
Savetnik Baro se
interesovao kada se vraća kući .
Za nekoliko
dana , odgovorio je .
Kad je već u New Yorku ,
pokušaće da sazna nešto više o
američkom periodu Valdemara Udinija .
Imao je nameru
da prona&dstroke;e kuću u kojoj je slikar proveo svoje
poslednje dane , a i da fotografiše njegov grob .
- Ako vam nešto zatreba - ponudio se savetnik -
možete slobodno da mi se javite od devet do pet , na Konzulat .
Sliku obavezno stavite u hotelski sef , jer njujorški
hoteli nisu sigurni ...
Sve su to sami gangsteri .
Što čovek ovde duže živi ...
Bio je u kupatilu i brijao se kad telefon ponovo zazvoni .
Osim predstavnika svoje domovine sa kojim je maločas
razgovarao , Arsen nije imao drugih poznanika u New Yorku .
Sigurno je pogrešio telefonista na centrali , pomisli
dižući slušalicu .
Ali nije bila greška .
S druge strane
žice dopirao je melodičan ženski glas , koji je
pitao da li može razgovarati sa čovekom koji je
juče kod Parke Berneta kupio Udinijev portret "
Devojčice sa lutkom " ?
- O čemu se radi ? - upita Arsen .
- Morala bih da se na&dstroke;em sa vama , lično -
kazala je žena .
- Možete li da odvojite za
mene pet minuta ?
Zatečen njenim glasom , u kome je bilo tihe molbe i
mazne bolećivosti , ali i navike da joj se ispunjavaju sve
želje , Arsen pristade i pokaja se istog trena , ali bilo je
već kasno .
Dogovorili su se da se na&dstroke;u u
holu njegovog hotela za pola sata .
Pitao se ko je , i šta hoće od njega ?
Ipak , očekivao je sa nestrpljenjem .
Njen glas ,
naime , još mu je kolao po dubini ušne školjke ,
golicajući radoznalost .
Zaboravili su samo da se dogovore kako će se prepoznati
!
Narednih pola sata Arsen je u svakoj lepoj ženi koja bi
izašla iz okretnih vrata očekivao damu sa kojom je
razgovarao telefonom .
Pošla je pravo ka njemu , kao da se oduvek poznaju .
Sa njom je u plesnivi lobi uleteo i pramen vetra i na tren
pokrenuo ustajali vazduh izme&dstroke;u prašnjavih tepiha i
brokatnih tapeta natopljenih nikotinom bezbrojnih generacija hotelskih
pušača .
Spustio se sa visoke barske stolice i
stao pred nju .
Gledala ga je krupnim , malo razmaknutim
očima , boje najtamnijih borovnica .
U prvom trenutku
Arsen nije ni primetio ništa drugo na njoj osim tih
vlažnih očiju , koje su pozivale da se prema njihovoj
vlasnici bude dobar i pažljiv .
Izazivale su slutnju
ranih zaljubljenosti , od kojih se već odavno bio potpuno
izlečio .
- To sam ja - reče .
- Znam - kazala je .
- Kako ?
- Ne znam ...
Pripadala je onoj vrsti srećnih , minijaturnih osobica
, kojima je nemoguće tačno odrediti godine .
Pod izvesnim osvetljenjem mogla je da pro&dstroke;e kao neko ko ima
dvadeset i pet , mada čovek ne bi pogrešio kad bi joj
dao i deset godina više .
- Hoćete li me ponuditi kafom ?
Onjušila je vazduh poput rasne lovačke
keruše i kazala da " zaista ne razume ljude koji mogu da
stanuju na jednom ovakvom mestu ! "
- Zašto ? - upita Arsen .
Nozdrve su joj još podrhtavale .
Lepo skrojene
, blede , senzualne usne kao da su pozivale na dug i mek poljubac .
- Tako je nekako zagrobno ... - odgovori njegova
gošća .
- Ovo je zgodan hotel za samoubice !
" Otkud zna šta sam pomislio prve noći ? "
- Lep dan ! - prekinu ona tu temu , mešajući
nervozno kafu .
- Nisam još bio napolju .
- Kažem to samo radi početka konverzacije ! -
nasmejala se , otkrivši niz sitnih belih zuba , što joj
ponovo promeni izgled .
Menjala se iz časa u
čas .
U njenoj odeći bilo je nečeg nelogičnog ,
tako da nikako nije mogao da joj odredi društveni
položaj i poreklo .
Preko izlizanog svetloplavog
džinsa , čiji se porub parao i osipao na belim teniskim
patikama , navukla je predugačak muški džemper ,
za nekoliko brojeva veći od mere koja bi joj pristajala .
I to bi bilo u redu : Arsen bi je po tim oznakama kostima lako
svrstao u neku ležernu umetničku profesiju , da se nije
ogrnula kratkom vizonskom bundom prošaranom prugama , koja je ,
očigledno , koštala čitavo bogatstvo .
Dodamo li tome tašnu od zgužvane kože sa
pozlaćenom bravom - zabuna je bila potpuna !
Izvukla
je iz nje paklo francuskih cigareta " Gitanes " .
Dok je u
tipičnom ženskastom haosu svoje torbe tražila
zagubljeni upaljač , Arsen baci pogled na debeo svežanj
novčanica .
- Da pre&dstroke;emo na posao - predloži pošto
pripali cigaretu .
- Koliko ste dali za onu sliku ?
Hiljadu dvesta ?
- U pravu ste .
- Ustupite mi je za hiljadu i po , a ?
Ponovo je otvorila torbu i pokazala mu novac ,
osvrćući se plašljivo naokolo , da neko ne spazi
njeno blago .
- Pogledajte - reče - sve sami keš !
- Šta vam pada na pamet !
- Zašto ? - začudi se ona .
-
Što se ustežete ?
Ovo je , hvala bogu , zemlja
gde sve ima svoju cenu .
Free country !
- Nisam odavde - reče Arsen .
- A odakle ste ?
- Sa Kozilije .
Zenice joj se raširiše od iznena&dstroke;enja :
- Sa Kozilije ?
- Da - reče Arsen - i Udinijev portret za nas apsolutno
nema cene ! - kazao je za nas !
- Na žalost ,
zadocnili ste ...
Džepna Venera je ćutala zagledana u okruglo
jezerce crne kafe .
- Juče nisam imala sav novac ... - prizna
snuždeno .
- Jutros sam pronašla ostatak .
- Vi ste , znači , licitirali preko telefona ?
- Da .
- Ne bi vam pomoglo ni da ste imali ... - kazao je , ispunjen
ponosom što iza njega stoji čitava jedna zemlja - Ostrvo
.
- Kako mislite ?
- Išli bismo do kraja , ako treba , pa možda i
dalje .
Ta slika pripada Koziliji i visiće tamo , u
Udinijevoj galeriji .
- A , tako ...
Bilo mu je odjedanput žao te minijaturne
žene-djevojčice , što se upustila u neravnopravru
bitku sa jednom državom , koju , evo , sada on predstavlja u
New Yorku .
Ličila je na razočarano dete kome
su kazali da vrati lutku u raf , jer je preskupa za nju .
Pogledala ga je ispod senke svojih šiški , koje
su joj nad očima pravile malu nastrešnicu .
- Mogla bih da na&dstroke;em još šesto dolara
nastavila je da se poga&dstroke;a - ako biste me sačekali
dan-dva ?
Osmehnuo se nadmoćno :
- Ne dolazi u obzir !
- Kazala sam to samo onako ... - reče
uzdahnuvši .
- Za svaki slučaj .
Da me
posle ne grize savest da nisam sve pokušala .
Je li
slika kod vas ?
- Jeste .
- U ovom hotelu ? - upita zabrinuto , kao da je ko doveo dete
na mesto koje nije za decu .
- Da .
- Je l' bih mogla da je vidim ? - zastala je i dodala mazno :
- Molim vas ...
Razmišljao je .
Čega ima da se
plaši ?
Neće mu je oteti : Jači je od
nje .
- Zašto da ne ?
Iz malog novčanika ukrašenog starinskim goblenom
izvadlia je tri novčića i stavila ih na pult .
- Šta to radite ?
- Za moju kafu ... - reče .
Odgurnuo je rukom njen novac i dao dva dolara barmenu :
- Kod nas u Koziliji to nije običaj !
Gledala je u vrhove svojih izbledelih patika dok su se peli
liftom .
Primetio je da joj je kosa išarana prvim
sedim vlasima .
Spustila se odmah na ivicu zgužvane postelje , ne
obraćajući nikakvu pažnju na nered u sobi i oblak
dima koji je lebdeo pod tavanicom .
Zagledala se u portret .
Izme&dstroke;u njih dve , kao da se istog časa stvorio
fluid .
Arsenu se učini da niko ne bi mogao da probije
te nevidljive niti , pa odustade od ideje da pro&dstroke;e
izme&dstroke;u žene i devojčice kako bi otvorio prozor
da pusti dim napolje .
Ćutali su , a kada zausti da je nešto zapita ,
ona ga zaustavi podignutom rukom , pa je ostao da stoji kod vrata , ne
znajući kako da se ponaša .
Najzad , njegova gošća duboko odahnu ;
- Imate li nešto žestoko ? - prenu se ,
pogledavši ga kao da se čudi otkud i on tu .
Nalio joj je u čašu dva prsta kozilijanske
travarice .
Iskapila je u jednom gutljaju .
- Šta je to ? - upita mršteći se .
- Naša rakija .
- Ah , to je znači to !
Seo je pokraj nje i posmatrao joj oštri profil na
svetloj osnovi prozora , kao na nekoj medalji koju su sveže
iskopanu doneli u njegovu galeriju na procenu .
- Nećete se ljutiti ako vas nešto upitam ? -
reče , sipajući novu turu travarice u čaše
.
- Videću , kad me budete pitali ... - odgovori ona
snuždeno .
- Zašto vam je toliko stalo baš do ovog portreta
?
- Stvarno vas zanima ?
- Stvarno .
Kada mu se okrenula , lica su im bila blizu jedno drugom .
- Zato što je to moj portret - reče .
- Vi ste ... - promuca , upore&dstroke;ujući je sa
slikom iz koje je devojčica nemo potvr&dstroke;ivala glavom .
Mala dama ponovo zaroni u svoju izgužvanu torbu i otuda
posle kraćeg traganja , ćuteći , izvuče
posetnicu na kojoj je finom zlatnom kapitalom bilo odštampano :
H . R . H . PRINCESS ZOE OF KOZILIJA
" Ako me neko zatekne sa njom u sobi , " paralisao ga je strah
, " ne gine mi deset godina robije u kozilijanskim kamenolomima !
Ljudi su zatvarani i za manje stvari ; zbog kakvog pisma ili
čak samo razglednice iz inostranstva .
U mnogim
slučajevima , bila je dovoljna i rečenica da su ljudi
zatvarani i za manje stvari ; zbog kakvog pisma ili čak samo
razglednice iz inostranstva , pa da čoveka pojede
pomrčina ... "
A on je , već drugog dana boravka u New Yorku , uspeo
da ostane sam u hotelskoj sobi sa jednom pravom princezom Kudelin , na
nesreću princezom svoje sopstvene zemlje u izgnanstvu ,
čijoj je porodici , uključujući tu i
buduća pokolenja - praunuke , čukununuke i
čukun-čukun-čukununuke bio zauvek zabranjen
povratak na kozilijanske obale !
U glavi mu se premotavao
ubrzani nemi film u kome , začudo , on nije bio glavni junak .
Video je iseljavanje svoje male porodice iz kuće na
Trgu u Mimozi , prinudni rad u unutrašnjosti Ostrva , gde se
skapava od sunčanice i kamene prašine , a i muke kroz
koje će morati da mu pro&dstroke;e kćerka .
Video je kako je tuku njeni drugovi iz osnovne škole .
Čuo je kako ga bespomoćno zove da joj pomogne ,
pritešnjena u uglu učionice , a on ne može da
stigne , jer je na robiji ili u Americi , svejedno .
Ustao je i dva puta zaključao vrata .
Stojeći tako sa jednom rukom na bravi , pogledao je
minijaturnu ženu što može da donese
nesreću svakom Kozilijancu koga sretne , a da čak
ništa i ne učini - samo da postoji !
Poluispružena na njegovoj postelji , bila je potpuno nesvesna
opasnosti u koju ga je gurnula .
Razgledala je svoje
detinjstvo na Udinijevom portretu , a blaga tuga senčila joj je
sfumatom uglove usana i isturene jagodice .
Zurio je u njenu posetnicu koju je još držao u
ruci , ne znajući šta da učini sa njom .
- Dajte mi to ! - zatraži princeza , i on joj je
pruži .
Precrtala je energično perom H.R.H. PRINCESS , a zatim
i ostatak - OF KOZILIJA , tako da na posetnici ostade samo njeno ime :
ZOE .
Vratila mu je vizit-kartu , podvila noge pod sebe i podnimila
bradu rukama .
Vreme je iznenada stalo .
Ma kakav pokret napravila , ma kako bila odevena , i ma koliko
se prerušavala , ma gde da se nalazila , princeza Zoe je svuda
i u svakom času kosila na svom bledom licu beleg duge
kraljevske loze , što vuče poreklo iz magle legendi i
predanja , punih ratova , ubistava , pokolja , zavera , trovanja i
prevrata , nasilja i izdajstava - ludi plamen plahovitog karaktera
Kudelina , što je menjao istoriju i geografske karte ,
pomerajući svojom strasnom pohlepom i gramzivošću
, kraljevski nezajažljivom megalomanijom , granice poseda u
krvi i dimu .
I sada , dok je prekrštenih nogu , podnimljena , sedela
na ležaju jedne bezlične hotelske sobe , mirno i pomalo
utučeno , ispod tog prividnog spokojstva svetlucao je
žar nekog davnog požara pod pepelom duge dekadencije
istrulelog porodičnog stabla .
" Oni se već ra&dstroke;aju poraženi i u
izgnanstvu ... " - pomisli Arsen .
I u izlizanim farmerkama i širokom , razvučenom
džemperu , Zoe je zadržavala nešto od kraljevske
mirnoće .
Kao da je bila ogrnuta nevidljivim
plaštom neke izdvojenosti iz puka .
Nije
slučajno pomislio na staru kozilijansku medalju !
Tu
istu oštru siluetu visokih jagodica i malo povijenog nosa ,
sličnog ranim grčkim skulpturama , Arsen je sretao na
starom kozilijanskom novcu .
Njena prabaka , Zoe II , koja se
zakalu&dstroke;erila i postala svetica , njena baka - Teodora ,
čuvena zbog orgija sa konjičkim oficirima ; njena majka
, ubijena u atentatu 1940 . namenjenom njenom ocu , kralju Kozilije ,
Nikolasu Kudelinu Četvrtom - imale su taj isti , ponosni i
odsutni aristokratski izraz , pun skrivene čežnje za
ljubavlju .
Bila je princeza - jedan od poslednjih izdanaka već
izumrle ljudske vrste ; slučajno preživeli primerak u
doba sveopšte prosečnosti i demokratske konfekcije .
Arsen se osećao kao arheolog koji je iznenada , na
nekoj plaži za vreme letovanja , ugledao dinosaurusa kako
izlazi iz mora .
- U kom ste znaku ro&dstroke;eni ?
- Riba - reče Arsen .
- Znala sam - kazala je princeza - i ja sam riba .
- Nije pitanje za jednu damu - reče Arsen .
-
Ali , koje godine ?
- Trideset osme - reče princeza .
- A vi ?
- Trideset osme .
- U martu ?
- Devetog marta - reče Arsen .
- Oh , bože ! - spustila je glavu na njegovo rame i
zažmurila , a kada posle nekoliko trenutaka ponovo otvori
oči , ona reče : - I ja sam ro&dstroke;ena devetog marta
.
U šest po podne .
Osetila sam to čim
sam te ugledala !
Astrološka privlačnost spoji ih takvom silinom
da nisu stigli ni da maknu prstom .
Zaboraviše potpuno
da ih deli kazna ; zaboraviše ko su - najzad , pronašli
su se na svetu !
Ugledali su u isto vreme prvi put nebo nad Mimozom : princeza
iz Rezidencije a Arsen iz skromnog iznajmljenog stana svog oca ,
profesora klasičnih jezika .
Izrasli su im u isto
vreme prvi zubi , zaradili su istog leta prve ožiljke na
kolenima , zabrinuli se iste godine zbog prvih sedih .
Stara
bajka o pastiru i princezi blesnula je tako ponovo jednog vetrovitog
njujorškog dana u hotelu " Paradise " , na obali novog sveta ,
gde sve ima svoju cenu i gde je sve moguće opipati i kupiti , u
zemlji koja još nije stigla da proživi i odboluje svoje
priče iz klasične starine .
" Šta da radim ? " - pomisli , ne
primećujući da za ruku drži jednu pravu princezu
.
Princeza Zoe ( na grčkom , Zoe znači
život ) došla je na svet posle dvesta pedeset i tri
godine vladavine dinastije Kudelina .
Njeno ro&dstroke;enje
obeleženo je velikim vatrometom sa platoa ispred Rezidencije .
Tom prilikom pirotehničar iz Barija izgubio je tri
prsta i levo oko .
Vatromet , koji je dve godine kasnije
priredila eskadra italijanskih bojnih brodova , koštao je mnoge
Kozilijance i prstiju i glave .
Kralj Nikolas Kudelin
Četvrti pobegao je u švajcarsku , u koju je inače
, još pre rata , bio izvukao najveći deo svog privatnog
kapitala .
Njegov regent , general Drman Sopilo , uspeo je da
od pada Italije 1948 . jedno vreme zadrži prividnu nezavisnost
Ostrva , i pored invazionih britanskih trupa koje su ga zaposele 1944
. godine , ali ga je zbacila grupa progrčki orijentisanih
oficira , koju je predvodio pukovnik Spiros .
Kralj je
povremeno navraćao u Mimozu .
Veći deo godine
provodio je na Azurnoj obali , takmičeći se u jedrenju .
Izme&dstroke;u 1947 . i 1960 .
Kozilija je imala
nešto slično parlamentarnoj demokratiji - dinastija
Kudelina služila je više u dekorativne svrhe , radi
turista .
Pred Rezidencijom se smenjivala slikovito odevena
straža , a svakoga dana u sedam po podne pucao je sa
tvr&dstroke;ave top .
Mnoštvo usitnjenih
gra&dstroke;anskih i seljačkih stranaka , od kojih ni jedna
nije uspevala da privuče većinu glasova , dovele su
Ostrvo na rub propasti .
Ne kaže se uzalud : koliko
Kozilijanaca - toliko partija ! štrajkovi , privredne krize ,
politička ubistva , kidnapovanja i ucene , diverzije i
svakodnevne eksplozije bombi po redakcijama listova , zapretili su
gra&dstroke;anskim ratom .
Predvodeći grupu majora iz
garnizona na jugu Ostrva u Svetoj Basi , istorijskim maršem ,
Mimozu je zauzeo Major Saracen , inače sin siromašnog
ribara .
Kralj je odjedrio svojom jahtom ka grčkim
vodama .
Ukinut je parlamentarni sistem , a uvedena
privremena vladavina Vojnog saveta , koja , evo , traje već
sedamnaest godina .
Princeza Zoe sa svim tim nije imala nikakve veze , jer je od
svoje druge godine živela u švajcarskoj i Velikoj
Britaniji .
Sa Kozilijom je jedino vezivala zabrana povratka
, koja je obuhvatala čitavu porodicu Kudelina .
Povremeno , o nju su se otimale emigrantske partije rasute po svetu ,
želeći da pomoću njenog imena naprave
politički kapital .
Odbila je i leve , i desne , i
umerene , i radikalne , i plave , i crne , i mlade , i konzervativne .
Posle izvesnog vremena digli su ruke od princeze i smatrali
je pravom ilustracijom degenerisanja kraljevskih porodica ,
držeći da je ništa drugo ne zanima do
me&dstroke;unarodnog džet-seta .
U rubrici "
Zanimljivosti iz sveta " , novine su s vremena na vreme objavljivale
vesti da se princeza Zoe od Kozilije ponovo udala .
Prvi put
za automobilskog asa Lea Adama , drugi put za Dominga Menciju -
latinoameričkog milijardera , treći put za britanskog
glumca Montyja Parkera .
Princeza je , činilo se , potpuno otpisala Koziliju ,
na koju je podsećala jedino njena titula na posetnici .
Arsen je bio prvi Kozilijanac sa kojim je razgovarala u
poslednjih trideset i sedam godina , ne računajući svoju
užu porodicu .
Izvukla je ruku iz njegove šake i popravila frizuru
pred ogledalom na vratima rasušenog ormara .
- Onda , zbogom , dušo ! - mahnu svojoj maloj dvojnici
na portretu .
Dodirnula je Arsena .
Hvala ti
što si mi dozvolio da vidim sliku .
Ne znaš
koliko mi je to značilo .
Strah od susreta sa princezom kod Arsena zameni panika da je
više nikada neće videti .
Produžiti
bajku pod svaku cenu , makar za jedan sat , bilo je sve što je
želeo tog časa .
Čovek ipak ne
sreće svoju princezu svakog dana !
Uostalom , zar nije
New York najveći grad na svetu ?
Ko će ga
videti sa njom ?
- Da ručamo zajedno ? - čuo je sebe kako
predlaže svojoj gošći .
Oklevala je .
Zatim je izvukla rokovnik iz torbe i
pregledala svoje termine :
- O.K. - reče .
- Mogu li da se
poslužim telefonom ?
Dok je , pretvorena u poslovnu lažljivicu , veoma brzo
i vešto odga&dstroke;ala i premeštala svoje obaveze ,
raskrčujući subotnje popodne za druženje sa njim
, Arsen se pitao šta da uradi sa dragocenim platnom .
Nije mu se ostavljalo u hotelskom sefu - pokazao bi pred princezom
oprez nedostojan jednog ovakvog izuzetnog trenutka .
Kao da
mu čita misli , Zoe predloži da neuokvireno platno
sakriju iza velike reprodukcije akvarela Johna Marina , koja je
krasila čelni zid sobe .
Učiniše tako .
On je skidao Johna Marina , a ona držala svoj portret
u naručju .
Pogleda još jedanput sliku izbliza
i uzdahnu :
- A baš sam mirno živela poslednjih meseci ...
Gde hoćeš da ručamo ?
Pripadala je onoj vrsti osoba koje moraju da dodiruju
sagovornike kad im se obraćaju , kao da im reči teku
kroz jagodice prstiju , a ne kroz usne .
- Bilo gde - reče Arsen .
- Svejedno mi je .
Princeza se na ulici smanjila na veličinu
Palčice .
Položio joj je
zaštitnički ruku preko ramena .
Kao da je
čitava stala u njegov dlan .
Iznenada , on oseti potrebu da je štiti .
Ručali su u gradu , u Houston Streetu kod " Ballata " .
Zoe je naručivala jelo , a Arsen razgledao sumanute
plakate Andyja Warhola i Rauschenberga .
Nisu ličili
ni na šta što je video ranije .
" Ballato " je bio prepun svetlokosog mladog sveta , koji je
tek napustio postelje radi subotnjeg " branča " .
Posmatrao je sa zavišću srećne parove što
su do pre pola sata vodili ljubav , a sada se raduju
doručku-ručku i prave planove kako da utucaju poslepodne
.
Kako je odjedanput sve postalo jednostavno !
Ljubav ,
sunčana strana ulice preko puta i zidovi od crvene cigle sa
kojih se ljušte stari afiši , život , sve .
Njegova rodna Kozilija izgledala mu je daleko .
Video je
njene obrise na karti ; senka ukletog galeba u letu , pala na modru
osnovu Sredozemlja .
U ovo doba dana , u ostrvskim kafanama sede samo
muškarci .
Odeveni su svečano u bele
košulje i crna odela .
Na stolu : obavezna travarica ,
kozji sir , masline i subotnje izdanje " Glasa Kozilije " .
Nigde ni jedne žene !
One spremaju ručkove i
čekaju muževe da se vrate teškim dostojanstvenim
korakom , koji govori o tome da su neprikosnovene glave porodice .
Deca će još sa ulice zavikati : " Otac dolazi !
"
Tek tada će baciti pirinač u ključalu
supu , da se ne raskuva a da ipak ne ostane suviše tvrd .
Gledajući njujoršku mladež oko sebe , video
je subotnju Koziliju na temeljima straha .
Deca se
plaše majki , one dršću pred muževima ,
ovi se boje svojih očeva - svi zajedno Majora , koji sve vidi
iz svoje rezidencije .
Da li je uopšte moguće
živeti bez straha ?
Princeza je za sebe naručila samo zelenu salatu , a
njemu je predložila da proba omlet specijalitet kuće .
Pili su Bloody Mary , kao i ostali .
Gledajući je kako gricka listove salate , pomisli da se hrani
kao zec .
Slušao je kako mu govori o svojim neuspelim
pokušajima da nabavi bilo šta što je vezivalo za
kraljevski predživot u Koziliji .
Makar kakav dokaz da
je nekad zaista bila princeza !
Posljednji put , bio je u pitanju jedan plavi tepih iz njene
dečije sobe , koju je delila sa bratom , princom Andreasom .
On sada živi u Antibesu , na imanju njihovog oca ,
što ga je dobio posle parnice protiv nje - ro&dstroke;ene
sestre !
Taj ćilimčić nije bio nikakav
raritet , ništa posebno - dosta čest primerak
persijanera za klanjanje u džamiji , uostalom , ne baš u
sasvim dobrom stanju , a pojavio se na licitaciji kod " Druckmanna "
pre pet godina zajedno sa nameštajem i slikama iz
zaostavštine njene tetke , koja je umrla u Bostonu .
- Baš sam želela da ga dobijem natrag ! -
poveravala mu se princeza .
- Ta plava boja je , inače
, prva stvar koje se zaista sećam u životu .
Verovala sam da ću jednoga dana poleteti na njemu iznad Mimoze
...
Veliki okršaj kod " Druckmanna " nije mogao da razume
niko sem princeze i njenog brata princa Ardreasa .
Za tu
priliku doleteo je čak sa juga Francuske .
Sedeli su ,
pričala je Zoe , na suprotnim krajevima dvorane i borili se za
plavi komad svoga djetinjstva .
" Andreas nije loš
čovek , samo je slabić koga žena tera na sve te
stvari , jer obožava novac ! " - kazala je princeza .
Zbog nje i ne govore jedanaest godina .
A na svetu imaju samo
jedno drugo !
Nikoga više .
Siroti Andreas !
Nabijali su , dakle , cenu tepihu koji se prodavao za
trideset i pet dolara , a ubrzo , zahvaljujući njihovoj
tvrdoglavosti , dostigao vrednost od osam hiljada !
Niko nije
mogao da razume šta to tako vredno nalaze u jednom izlizanom
ćilimčetu , koji bi u najboljem slučaju mogao da
posluži kao prostirka za psa .
Na osam hiljada , Zoe
je odustala - nije više imala ni centa i tako je plavi tepih
odleteo na Azurnu obalu .
Bila je to pozna osveta brata ,
kome je , kada su bili mali , samo pokatkad dozvoljavala da posedi na
njenom letećem ćilimu .
- Ne znam šta bih sve dala samo da ga imam ! - ponovi
Zoe .
- Mislim da mi se ne bi moglo dogoditi više
ništa ružno u New Yorku kad bih samo minut posedela na
njemu !
Taj slučaj me je načeo .
Znala
sam da neću dobiti ni svoj portret , ali , shvataš ,
morala sam da učestvujem , da se borim ...
Princeza mu je otkrila da što je starija , to
češće misli na Koziliju .
- Čudno ? - kazala je .
- Nekada bi
prošlo po dve-tri godine a da i ne pomislim na Ostrvo !
Ali , otkako sam prešla trideset i petu , mislim na Mimozu
svakog dana .
Šta se to dešava sa mnom ?
Pogledala ga je kao da od njega traži pomoć za
neku nepoznatu , neizlečivu bolest koja je napala :
- Možda sam počela da starim ?
Da
tražim korene ?
Poreklo ?
To je tako
čudno !
Mogu da otputujem bilo gde - samo ne tamo gde
sam ro&dstroke;ena .
Možda baš zbog toga ne
prestajem da mislim na Rezidenciju , na sve one duge mračne
hodnike , vrt , kuhinje i štalu za tatine konje .
Ponekad je to zaista neizdržljivo !
Pitam se
šta tamo imaju protiv mene ?
Razumem da su sa mojim
ocem imali neraščišćene račune ,
ali on je mrtav .
Šta sam im ja kriva ?
Imala
sam samo dve godine kada smo napustili Ostrvo .
Pre nekoliko
godina napisala sam pismo Vojnom savetu .
Molila sam ih da mi
dozvole da posetim Mimozu , makar samo izme&dstroke;u dva aviona .
Nisu mi uopšte odgovorili ...
Arsen se setio uvodnika na prvoj strani " Glasa Kozilije " ,
koji je bio posvećen toj temi i koji je u maglovitim aluzijama
govorio o tome kako " propala aristokratija želi da se vrati na
Koziliju , gde će je uvek čekati samo jedan odgovor - ne
!
Jer , Koziliji , koja danas pliva u prosperitetu ,
služeći kao primer narodima na jugu i severu Mediterana
, više nisu potrebne teniske šampionke i nemoralne
princeze ... "
Patetično intonirani uvodnik na pet
stubaca niko u Mimozi nije sasvim razumeo .
Naga&dstroke;ali
su danima šta se krije izme&dstroke;u redova .
Daleko ostrvo lebdelo je poput prokletstva iznad njihovog
stola u " Ballatu " , dok su spolja izgledali isto onako srećni
kao i ostali parovi u rano subotnje poslepodne .
Arsen je
osluškivao veseli žagor gostiju .
Ponegde bi
prsnuo zdrav i srećan smeh .
Jedini su on i Zoe bili
tamnokosi .
Učini mu se da sedi me&dstroke;u ljudima
sa neke druge , plave planete .
Ro&dstroke;eni od
očeva došljaka , bili su potpuno operisani od nostalgije
.
Da li bi uopšte shvatili postojanje nevidljivih
spona kojim ih je vezivala daleka Kozilija ?
Ne bi se
iznenadio kad bi ih iznenada stavili pod stakleno zvono i
počeli da izučavaju kao dva slučajno preostala
bacila iz Starog sveta , koji u sebi nose zarazu staromodnih i
prevazi&dstroke;enih osećanja , kao što su nostalgija ,
bezrazložna tuga , inat , čežnja za nebesko
plavim tepihom za klanjanje iz dečije sobe ...
- Zavidim im - kazao je princezi .
- Izgledaju
srećno ...
- Ne brini se za to ! - rekla je .
- Svako
plaća neku svoju cenu .
Imaju i oni svoje probleme .
- Ipak , čini mi se da se toliko razlikujemo .
Strah me je da nas ne nabodu na iglu , kao dve čudne bube , i
ne stave u vitrinu ...
- Više mi odgovara da budem leptir !
- Leptiri žive samo jedan dan ?
- Ali zato bar lete .
Posle su lutali po Sohou i nasumice ulazili u galerije , kada
bi im se nešto svidelo kroz izlog .
Smejali se
šašavoj izložbi Don Flavina koji je kod " Heiner
Friedricha " , u potpuno praznoj dvorani golih zidova , postavio samo
dve baterije fluorescentnih cevi .
Žuta i
ljubičasta svetlost mešale su se na sredini dvorane i to
je bilo sve .
Kupovali su luckaste razglednice u nekoj maloj
knjižari u podrumu .
Princeza je kupila srce za Dan
Valentina ; Arsen - fotografiju iseljeničkog broda što
pristaje uz njujorški dok .
Sedeli su u kafeu " Regio " u Bleecker Streetu ,
okruženi decom koju su roditelji izveli u subotnju
šetnju .
Jeli kolače sa jagodama i
šlagom i pisali razglednice .
Princeza je poslala sama
sebi srce .
Arsen je želeo da se javi profesoru Kuzenu
, ali bojeći se da mu ne napravi neprilike , odustao je i
iscepao razglednicu .
- Oprostite - reče stari kelner , kome je Arsen ostavio
neuobičajeno visoku napojnicu .
Čuo sam da
govorite grčki .
- To nije grčki - ispravi ga .
- Govorimo
kozilijanski .
- Ah , znam - kazao je kelner - Sicilija !
Imamo ih
dosta ovde u New Yorku , u Maloj Italiji !
- Kozilija ! - ponovi Arsen .
- Mi smo sa Kozilije .
- Korzika ?
Zar to nije isto ?
- Ne , to je drugo .
- Spelujte mi , molim vas !
- K o-z-i-l-i-j-a .
- Kako sam glup ! - lupi se kelner po čelu .
-
Kozilija , pa da !
To je ono ostrvo gde se stalno
sva&dstroke;aju Grci i Turci ?
- Mislite , Nikozija ?
- Pa da !
Nikozija ! - bio je srećan
što je najzad uspeo da odredi zemlju svojih gostiju .
- Nikozija je na Kipru ! - gubio je Arsen živce .
- A Kozilija je potpuno drugo ostrvo na Mediteranu .
Posebna država , razumete ?
- Možete li mi ostaviti komad vašeg novca ? -
zamoli ga kelner .
- Imam zbirku ...
Arsen je u džepu pronašao jednu zaostalu
kozilijansku liru sa likom Majora Saracena i poklonio je kelneru .
Zauzvrat , ovaj mu napuni džep šibicama kafea "
Regio " .
" Dolazim sa ostrva koje ne postoji ! " - mislio je dok su
šetali Greenwich Villageom .
" Vekovima na njemu
žive nepostojeći ljudi .
Ne postoji ni istorija
, ni književnost , ni filozofija ništa !
Sve
naše muke bile su uzaludne , jer mi , u stvari , uopšte
i ne postojimo nigde , sem u našoj sopstvenoj visokoj
uobrazilji o sebi samima .
I ne postoje mučenja kroz
koja smo morali da pro&dstroke;emo ; ni ljubav koju smo osećali
za svoju domovinu - za najveći deo ove planete ništa ne
postoji što je naše . "
- Nemoj to uzimati suviše srcu ... - tešila ga
je princeza .
- Ja sam se već odavno navikla da ne
znaju za Koziliju .
Uostalom , da li ti znaš koji je
glavni grad države Colorado ?
Priznao je da ne zna .
- A Colorado je veći od Kozilije bar nekoliko puta !
Sve je više osećao razliku u vremenu koju nije
želeo da prizna New Yorku , smatrajući to izvesnom
razmaženošću svetskih putnika .
Leteći na zapad preko okeana , zaradio je šest sati .
Od uzbu&dstroke;enja nije spavao već dve noći i
dva dana , pa se sada to produženo i neprospavano vreme
nakupilo , tražeći svoje .
Kapci su mu se
lepili od umora i sna , a telo bi mu s vremena na vreme protresla
groznica .
Činilo mu se da mu lice gori .
Usne su mu bile spržene nikotinom američkih cigareta ,
koje nikada ranije nije pušio .
Nalazio se u totalnom
nesporazumu sa okolinom .
Njujorški prizori su se
maglili i mutili , kao da je le&dstroke;ima priljubljen uz zavitlani
zid smrti , u cirkusu .
Spolja gledano , sve je bilo potpuno
realno i razumljivo , ali pomereno vreme činilo je da budan
sanja .
U njemu su zavijali ostrvski psi .
Čuo je
šum noćne plime kako preliva kamenu rivu u Mimozi .
- Koliko je sati ?
- Pet .
" Dok je njima dan , u meni traje kozilijanska noć ...
I biće uvek tako ! "
Poželeo je da negde popije jaku duplu kafu , da se
rasani .
- Ja ću ti je skuvati ! - predložila mu je
princeza .
- Imam kod kuće automat za espreso ...
Kazala je da stanuje u blizini , pa su krenuli peške
kroz spletove uličica Greenwich Villagea .
Zapanjilo
ga je koliko New York malo liči na sebe iz filmova !
Umesto oblakodera , od kojih se nije videlo nebo i " gde je
čovek tako izgubljen i sam kao na samom dnu nekog
džinovskog kanjona , u kome usred dana gore sijalice . " - kako
su to lepo opisivali kozilijanski dopisnici , prolazio je pokraj
kućeraka , ne viših od onih u Mimozi .
Princeza je otključala vrata na jednoj veoma uskoj
zgradi , u Charlton Streetu .
Ušli su u njen studio ,
čiji su stražnji prozori , od tavanice do patosa ,
gledali na minijaturni vrt .
Nasred vrta raslo je Arsenu
nepoznato zimzeleno drvo , široke , lisnate krošnje .
Vrt je bio ogra&dstroke;en belim zidom uz koji se peo
bršljan .
Prostorija u kojoj se našao bila je
prekrivena čupavim belim sagom , gotovo bez ikakvog
nameštaja , osim prostranog francuskog kreveta oko koga su
ležale gomile knjiga .
Izuzimajući toaletni
stočić sa tri ogledala , zatrpan kozmetikom , i pletenu
fotelju od pruća , u ovoj beloj oazi , čije je prazne
zidove ukrašavao jedino tanki crni krst , sve ostalo što
je potrebno za život ležalo je po tepihu .
Televizor , gramofon , razbacane ploče , " New York Times " i
dva bela telefona .
Beli kineski lampion umesto lustera ,
bela indijanska asura kojom je prekriven krevet , male bele kamene
glave sa Devičanskih ostrva na prozirnom staklenom stolu - sve
je , uglavnom , bilo belo , sem princezine tamne kose i očiju .
I sve je u toj sobi odisalo besprekornim ukusom i elegancijom
, postignutom , čini se , bez ikakvog posebnog napora .
Samo je nešto remetilo ovu istančanu belu
harmoniju !
Sa vrha belih zavojitih stepenica
spuštale su se u kaskadama gomile raznobojnih balona ,
uznemirenih promajom koju su Arsen i princeza napravili
otvorivši vrata .
- Odakle ti ? - pitao je Arsen .
Zoe se nasmejala :
- Ne znam ... - rekla je .
- Kad sam se jutros
probudila , zatekla sam punu kadu , gore , u kupatilu !
Počeli su da kuljaju niz stepenice kao ludi ...
Šta da radimo s njima ?
Baloni su se muvali oko njihovih nogu .
Odlučiše da ih se reše .
Zapalili su dve
cigarete i počeli da ih uništavaju žarom .
Uskoro više nije bilo ni jednoga .
Princeza je kuvala kafu u maloj čajnoj kuhinji ,
što je podsećala na brodsku kabinu .
Bila je
sva opremljena ukradenim stvarima sa putovanja ; od pribora za jelo do
čaša i pepeljara .
Arsen je stavio na gramofon
Mozartov Koncert za flautu i orkestar u G-duru .
Kada se posle desetak minuta njegova domaćica vratila
sa dve prozračne šolje , koje je iznutra zapljuskivala
kafa a spolja morski talasi nepoznatog kineskog keramičara , on
je već duboko spavao , sklupčan na belom sagu pokraj
gramofona .
Pokrila ga je asurom i gledala kako duboko diše , kao
dečak izmoren igrom , posle napornog dana .
Izgledao
joj je tako dirljivo i smešno u svom demodiranom mrkom odelu i
žutim cipelama .
Bio bi gotovo lep da se
drukčije obuče !
Oseti nežnost prema
slučajno prona&dstroke;enom vršnjaku .
Zar nije
prevalio ogroman put iz starog kraja , čak preko okeana , da bi
pronašao njen portret i vratio ga u njihovu zajedničku
domovinu , iz koje je , na žalost , zauvek izbačena .
Bilo joj je žao da ga budi .
Presvukla se , našminkala i izašla na prstima iz
studija .
Čekale su je večernje obaveze .
Najpre
večera kod " Regine " sa važnim ljudima iz " Voguea " ,
a onda otvaranje izložbe Sola Lewitta u Muzeju moderne
umetnosti .
Konceptualista Sol Lewitt nije izložio ništa
što bi makar malo podsećalo na slikarstvo .
Švrljao je običnom olovkom po neprikosnovenim zidovima
Muzeja , me&dstroke;u kojima se muvao zbunjeni njujorški krug
ljubitelja i poznavalaca .
- Vi me podsećate na dete koje uništava sobu
svojih roditelja ! - kazala je Solu Lewittu , kome su je predstavili .
- Napokon jedna pametna misao večeras ! - odvratio je
Lewitt .
Naredna tri dana njena slučajna opaska
kružiće po njujorškim salonima .
Usput je uredniku kulinarske rubrike " Harpers Bazaara "
izdiktirala tri recepta za dijetalne salate bez posledica , i primila
za to ček na dvesta pedeset dolara .
U baru hotela " Carlyle " na Madison aveniji , gde su je
odveli neki prijatelji , slušala je kako Marian McPortland
venčava debisijevski svetle akorde " Odblesaka na vodi "
raskošnim džez-varijacijama .
Prepustila se
svetlucavim slapovima što su izvirali ispod prstiju stare
pijanistkinje , prateći jednim uhom razgovor za stolom .
A sve to vreme bila je gotovo srećna .
Kao da je
čeka neki dragocen , potpuno bezrazložan poklon .
Nije li tome bio uzrok onaj sanjivi Kozilijanac , kome
čak nije zapamtila ni ime ?
Obično je uveče , pre svojih izlazaka , ostav
ljala upaljena sva svetla ; plašila se povratka u mrak .
Prvi put posle mnogo godina , ona ih je pre polaska
pažljivo pogasila .
Neko je najzad čeka kod
kuće .
" Krajnje je vreme da nabavim jazavičara , " pomisli .
Mozartov ada&dstroke;o u izvo&dstroke;enju Jean-Pierrea
Rampala - vlati trave na bolesnom vetru vrteo se po ko zna koji put .
Zaboravila je da isključi automatski pik-ap .
Njen kozilijanski podanik još je uvek spavao kao
nevinašce .
Probudila ga je , pošto mu je bila pripremila obilatu
salatu od mladog graška sa sitno seckanom šunkom i sirom
. žvakao je poluspavajući .
Grašak mu
se kotrljao sa viljuške .
Nije imala srca da ga izbaci iz kuće u dva sata posle
ponoći .
Ko zna bi li uopšte umeo da zaustavi
taksi u ovo vreme i prona&dstroke;e svoj hotel u gornjem gradu ?
Plašila se da ga samog pušta pod zemlju , u metro .
- Možeš spavati ovde ... - kazala je posle
kraćeg razmišljanja .
- Gde ? - upitao je bunovno .
Pokazala mu je svoj široki krevet i otišla da se
okupa .
- Sa koje strane spavaš ? - doviknuo joj je u kupatilo
.
- Sa one gde su telefoni ! - odgovorila je kroz dobovanje
tuša .
Uzeo je zrno graška iz zdele i stavio ga ispod madraca
s njene strane ležaja .
Kada se spustila iz kupatila na vrhu stepenica , ogrnuta dugom
kućnom haljinom od belog frotira ( reklamni poklon robne
kuće " Saks " za koju je povremeno radila ) , on je još
uvek sedeo na ivici postelje u svom nemogućem odelu .
- Nemam pidžamu ... - priznade kao krivac .
- Spavaj bez nje ... - kazala je .
- Meni ne smeta .
I ja spavam gola .
Arsen se stidljivo uvukao ispod električnog
pokrivača , prekrivenog stotinama leptira .
- Da se dogovorimo ? - kazala je princeza .
- Ustupam
ti polovinu kreveta i ništa više !
Ti si moj
veliki brat iz Mimoze i bićeš dobar dečko , zar
ne ?
Nadam se da nećeš zloupotrebiti poverenje
?
Ne volim da se rvem u ovo doba ...
O.K. ?
- Ne smem čak ni da pokušam ? - upita je .
- Reda radi ?
- Ne - kazala je .
- Možeš da
slušaš svog Mozarta koliko želiš .
Meni ne smeta ...
Laku noć !
- Hej ! - pozvao je posle izvesnog vremena .
- Mogu li da pušim u tvom krevetu ?
Ona nije odgovorila .
Spavala je duboko .
- Laku noć , visočanstvo ! - reče za
svaki slučaj tami po kojoj su lepršali leptirovi .
Ali , pred jutro , došlo je do incesta izme&dstroke;u
novog brata i sestre .
Princeza Zoe , koja nije bila navikla da preko cele
noći deli svoj krevet , odvukla je čitav pokrivač
na svoju stranu , umotavši se u njega kao mala mumija .
Arsena je probudila hladnoća jer su spavali pokraj
otvorenih prozora .
Odmotavajući princezu , da nekako
do&dstroke;e do dela pokrivača koji mu je pripadao , iznenada
otkri njeno toplo , čokoladno telo .
Vodili su ljubav bez reči i bez poljubaca , dugo i kroz
san , u mutnom jutru što je stizalo kroz krošnju stabla
u vrtu .
- Trebalo je da znam , da se nećeš držati
reči ... - prebacila mu je Zoe .
- Da odem ?
- Oh , ne !
Kako je dobro imati te pokraj sebe ujutru
... - uzdahnu , priljubivši se još
čvršće uz njega .
- Koliko sam samo morao da poljubim žaba dok tebe nisam
sreo !
- Zašto si ljubio žabe ?
- Za svaki slučaj .
- Stvarno ?
- Kad god bih uhvatio neku !
- Zbog čega ?
- Nikada se ne zna kada će se jedna žaba
pretvoriti u princezu !
- Ti si prvi Kozilijanac sa kojim ovo radim !
Znaš li to ?
- Je li ti bilo lepo ?
- A tebi ? - odgovorila je pitanjem .
- Gorka su mi usta ...
Izvukla se iz zagrljaja i uskoro se vratila iz kuhinje ,
noseći dve dopola napunjene čaše
oranž-džusa i flašu šampanjca .
Kad je hteo da ispije svoj džus , ona ga zaustavi :
- Otvori najpre šampanjac !
Priznao joj je da nikada nije otvorio ni jednu flašu
šampanjca u životu .
Video je kako se to radi
samo na filmu .
- Eh , ti ! - reče ona .
Učila ga je strpljivo .
Njeni prsti bili su na
njegovim , kad je pažljivo odvrtao žicu oko
grlića " " Dôm Perignona " " .
Prasak
zapušača , koji umalo ne probi tavanicu , proslavi ovo
lenjo jutro , koje je obećavalo dan pun izležavanja i
ljubavi , bez ikakvog plana i obaveza .
- Moraš se naučiti da ti zapušač
ostane u ruci ! - kazala je Zoe .
- Inače , nikada
nećeš moći da se zaposliš u nekom boljem
restoranu .
Na svetu je bilo veoma malo ljudi koji su spavali sa svojom
princezom , mislio je Arsen , ne bez ponosa - a i oni su uglavnom bili
pastiri o kojima je pisao Andersen .
" Ja sam prvi istoričar umetnosti kome je to
pošlo za rukom ! "
Pili su oranž-džus izmešan sa
šampanjcem - čedan koktel u kome se , kao retko gde ,
skladno spojilo američko osećanje za zdravlje i lepa
bolest trule evropske tradicije .
Ponovo su zaspali nakon ljubavi .
- Dobro jutro , visočanstvo ! - pozdravi je Arsen , kad
se probudila u jedanaest sati .
- Kako ste spavali
noćas ?
- Očajno ! - reče princeza .
- Svu
noć sam se okretala tamo-amo .
Ne znam šta mi
je bilo !
- Zbog čega ?
- Nešto me žuljalo sve vreme ...
Prebledeo je .
" Princeza na zrnu graška "
bila je , dakle , istinita priča !
- Znači , to je ipak tačno ... - promuca .
- Šta to ? - upita naivno princeza .
- Ništa - reče .
Nikada mu nije otkrila da je kroz odškrinuta vrata
kupatila videla kada je stavio zrno graška pod njen
ležaj .
Arsen se sutradan preselio kod svoje vršnjakinje u
Charlton Street .
Preneo je tamo i njen portret .
Obesili su ga tako da
su ga u svakom trenutku mogli videti iz postelje .
Fotografisali su ga bezbroj puta pod različitim osvetljenjima
princezinim polaroidom .
Zatim su slikali jedno drugo bez odeće i odmah
uništavali snimke .
Arsen je voleo da čeka da se iz crnog kvadrata polako
pojavi princezino nago telo , odvajajući se od tame , kao onog
jutra kada je Bog stvarao prvu ženu .
Najpre bi joj
zasvetlele beonjače ( kao da je najpre radoznalo pogledala u
svet u kome će se naći ) , zatim bi joj izronile butine
, bedra , pa grudi , pa stomak , a onda bi čitav taj
srećni prizor obavio ljubičasti " Kodakov " sfumato .
Princezin prijatelj u baru " Mags " na Prvoj aveniji , crni
pijanista Romaine Brown , poklonio im je pesmu " Prvi put kad nam je
to pošlo za rukom " !
Zauzvrat , oni mu platiše
pivo .
Već su dosadili gostima bara , tražeći da
im je još jedanput otpeva .
Krigle piva su se
re&dstroke;ale na klaviru .
Voleo je da posmatra svoju prijateljicu dok sluša
Romainea Browna .
Primetio je da ima fine , sitne borice oko
očiju .
Ličila je na mačku koja
čeka , strpljivo podnoseći breme vremena .
- Hoću da vodimo ljubav kozilijanski ... - naredi mu
Zoe .
- Uči me kako se to radi na kozilijanskom !
- U čemu je razlika , visočanstvo ? - pitao je
Arsen , držeći joj dlanove na zaljuljanim bokovima ,
koji su lagano kružili u ljubavnoj igri .
- Oh - odgovori ona sklopljenih očiju .
- U
nekoj posebnoj nežnosti ...
Dok su se posle odmarali , ona mu šapnu u uho da ga se
boji .
- Zašto ?
- Proricali su mi ovakav svršetak .
Govorili
su mi da će se već naći neko ko će mi
najzad doskočiti .
I sama sam znala da ću i ja
jedanput stati na ludi kamen !
- Ne želim ti zlo !
- Ali , ono je neizbežno !
Ti si samo njegov
izvršilac .
Voleo je njen elastični krevet , nalik na ljubavni ring
.
Ležeći nag na leptirima ispod
pokrivača , uzbudio bi se čim bi vrhovima prstiju
dotakao Zoe .
Zaboravljao je na New York koji ga čeka
.
Pretvorio se sav u seksualnu mašinu .
Više se nije oblačio .
Princezin studio kao da
je bio nabijen erotikom .
Čak je i beli ,
čupavi sag pod njegovim bosim stopalama činio da mu
požuda prostruji telom ; njeni mirisi koji su prožimali
sve predmete , tako&dstroke;e ; njen fen za kosu iz koga je strujao
uzbudljiv topao vetar , njen frotirski penjoar iz čijih su mu
prekratkih rukava smešno izvirivale ruke ...
Čekao je da se vrati iz grada , prateći rasejano
televizijski program .
Gledao je prepodnevne kvizove za
domaćice , reklame , stare filmove iz kinoteke ili zurio u
berzanske izveštaje kako teku na beskonačnoj vrpci
svetlećih brojeva i slova , donoseći nekim nepoznatim
ljudima bogatstva ili bedu .
Činilo mu se da je
najveći broj ovih ljudi i žena iz ekrana načinjen
od plastike .
Primetio je još da u američkim
filmovima , dramama i serijama najviše igraju automobili i
telefoni .
Ugasio je ton i gledao samo slike : ako nisu
telefonirali , ljudi su onda neprestano vozili svoja dugačka
kola !
Kakva razlika od grčkih drama , gde se
pojavljuju uvek isti stubovi i stepeništa na trgovima !
Tonuo je u polusan čekajući svoju princezu , a
kada bi stigla , uzimao je nestrpljivo , ne dozvolivši joj
često ni da se svuče do kraja .
Ponekad je
uživao u perverznom prizoru potpuno odevene žene i nagog
muškarca u triptihonu ogledala iznad njenog toaletnog
stočića .
Princeza je obično
žmurila .
Stidela se ponašanja svoje dvojnice u
ogledalima .
Jednog dana , princezi pade na pamet marihuana .
Iščezla je na nekoliko sati i uveče se
vratila sa desetak tankih , već smotanih cigareta kolumbijske
trave .
- Zadrži što duže možeš dim
u plućima ... - podučavala ga je .
Arsen je popušio prvu , u očekivanju nirvane
koja nije stigla .
Suviše je budno motrio na sebe .
Posle druge , kada se opustio , držao je u rukama sve
žene na svetu .
Zoe se pretvarala u svaku osobu koju
bi poželeo da ima .
Njene razmere su rasle , lice
bledelo i rastapalo se , dizala se sa njega bez težine i
lebdela bestelesna po studiju , ili bi odjedanput postala
prozračna pa joj je kroz kožu mogao da vidi
svetleći kineski lampion .
Čudotvorna trava pomogla im je da se potpuno oslobode
stega .
Pale su sve ograde , odvrnuti svi osigurači za
bezbednost .
- Kako se kaže ovo na kozilijanskom ? pitala je .
- A ovo ?
Kazao bi joj .
- A šta sad radimo ? - pitala je .
- A kako se
kaže kad želimo u isto vreme ?
Kaži !
Kaži !
Učio je svim skarednim rečima svoga maternjeg
jezika , koje nije mogla da zna , pošto je njen kozilijanski
ostao konzerviran još dok je bila mala devojčica .
Smejao se njenom tu&dstroke;in skom izgovoru , kad je ponavljala
bezobrazne reči poput kakve molitve .
Razmišljao je pri tom o tome kako i najprostačkije
reči i rečenice gube vulgarnost ako se izgovore na njen
način , posebno muklom , baršunastom intonacijom .
Tražio je da mu prepričava šta sve
oseća , dok je pod zaštitom kolumbijske maglene zavese ,
ležeći na ležajima , satima ispitivao
najskrivenije tajne njenog tela , prodirući sve dublje i dublje
.
Uz nju , ponovo je otkrivao lepotu svog malog jezika
čije je granice obuhvatalo Sredozemno more .
Shvatio
je , najzad , pomoću ljubavi njegovu osamljenu ,
tragičnu lepotu , njegova sazvučja bogata
značenjima .
Bilo je divno voleti se na kozilijanskom
u srcu New Yorka , u Charlton Streetu , u naručju svrgnute
princeze .
- Nemoj nikada da prestaneš !
Nemoj prestati !
Oh , God !
Koliko to dugo nisam radila kako valja !
Stalno nalećem na neke pedere ...
Već
sam pomislila da nema više pravih muškaraca .
Da samo znaš kako je teško naći nekog pravog ...
Čitave te noći nisu prestajali da vade
najlepše i najre&dstroke;e bludne reči iz velikog
kozilijanskog rečnika ljubavi .
Zabavljalo ga je da joj otkriva osetljiva mesta .
- Kaži , gde su ? - pitao je .
- Prona&dstroke;i ih sam ! - čikala ga je .
Ovde ?
- Ne .
- A tu ?
- M-m-m-m ...
Možda , ali ne sasvim ...
Otkrio je da se najviše uzbu&dstroke;uje kada joj ljubi
grlo .
Ono mesto gde kod devojčica " zeko pije vodu "
!
Tada se potpuno gubila i propadala u neki slatki ambis ,
glave zabačene na jastuk .
Činilo se da zaista
umire .
Nastavljajući da je ljubi u vrat , prelazio je
usnama čitavom dužinom kože , sve do divno
oblikovanih ključnih kostiju ; tragao za poreklom te bolne
nežnosti i najzad otkrio njeno naivno utočište u
onim bezbednim godinama kada je otac ljubio na isto mesto .
Tako je povezao pokidane niti u nerazmrsiv čvor : Koziliju i
izgubljenog oca , čiju je zamenu tražila čitavog
života .
Sada je držao u rukama kao vlažnu , koprcavu
ribu tek izva&dstroke;enu iz mreže .
Vrištala
je , cvilela i mucala odlomke iskidanih rečenica bez smisla .
Znao je - pobedio je princezu !
U izgužvanoj postelji , još vlažnoj od
znoja , poljubaca i suza , još toploj od disanja i vrele
kože - na tom najstarijem poprištu koje poznaje
čovečanstvo , princeza je dugoj istoriji svoje izumrle
loze pridodala još jednu izgubljenu bitku .
- Da proslavimo to ! - kazao je , dižući se
pobednički iz pospanih leptirova , me&dstroke;u kojima je
gotovo bez svesti i bez trunke snage ležala srećna i
klonula Zoe .
- Imaš li još šampanjca u
frižideru ?
- Mislim da ga više nema ...
- Kaži : " Dajem kraljevstvo za bocu ` Dôm Perignona '
" i dobićeš je !
- Ne mogu da se menjam - rekla je - nemam kraljevstva !
- Tvoj sam podanik !
A to je za početak sasvim
dovoljno .
- Pa i za kraj ... - kazala je .
Zoe je patila od opsesije čistih čizama .
U njenom plakaru stajalo je četrnaest raznobojnih pari
, kože usjajene do nemogućeg .
Raspolagala je i
neverovatno bogatom kolekcijom somotskih i plišanih traka za
izvlačenje onog poslednjeg , visokog sjaja .
- Je li to fobija , šta misliš ? - pitala ga je
, sedeći naga na jastuku sa čizmom i plišanom
krpom u rukama .
Krala je te trake iz hotela , prodavnica obuće , a one
od naročito dlakave hartije čak i iz aviona !
Posle šetnje po kiši , Arsen narednog jutra
zateče svoje cipele besprekorno očišćene
pored kreveta .
Mada su popili mnogo vina , ipak se
sećao da ih je ostavio blatnjave u kupatilu .
- Znaš li da si prvi čovek na svetu kome je
jedna princeza očistila cipele ? - kazala je , ljubeći
ga u uho .
Želeo je da vidi kako izgleda pravi američki
mjuzikl i princeza ga je odvela u Teatar Alvin na Broadwayu da gledaju
" Annie " .
- Gledala sam je četiri puta ... - pohvalila mu se Ark
su kupovali program i čokoladu " Annie " .
- Zašto onda ne gledamo nešto drugo ?
- Hoću da i ti vidiš ! - rekla je .
-
Uvek se isplačem kao kakav kreten !
Pritešnjen u sredini reda izme&dstroke;u dve vizonske
bunde , udisao je teške i egzotične mirise
njujorških žena , osećajući ponovo ono
staro uzbu&dstroke;enje pre dizanjh zavese , kada je kao dete
očekivao da prisustvuje otkrovenju neke neizrecivo lepe
misterije .
Počela je da grca već u prvoj slici , kada je na
sceni izronilo sumorno i hladno njujorško jutro 1988 . kroz
prljava stakla dečijeg sirotišta , a neka
devojčica neutešno zajecala u snu tražeći
svoju mamu .
Zatim je glavna junakinja mjuzikla , Annie ,
počela da teši rasplakano dete pesmom " Tomorrow " .
Njihala je u zagrljaju i pevala kako će već
možda sutra pronaći roditelje koji će je usvojiti
.
- Oh , bože , kakva sam budala ! - jecala je Zoe .
- Dodaj mi , molim te , maramicu !
Izvukao je iz paketića u njenoj torbi tri maramice od
hartije , a ona mu je zauzvrat ovlažila obraz srneće
vrelim poljupcem .
- Ti si jedini čovek na svetu koji mi je dodao tri
maramice odjednom !
Svi mi daju samo po jednu ...
Cicije !
Volim te !
U drugom činu , Annie , koja je pobegla iz
sirotišta u kolicima za prljavo rublje , pronašla je na
ulici psa skitnicu .
Kada je pas liznuo po licu , princeza
Zoe poče da rida , tako da se nekoliko gledalaca okrenu sa
ču&dstroke;enjem .
U pauzi joj je dugo držao ogledalce dok je popravljala
rastopljenu šminku .
Arsen se pitao gde nestaje sav onaj svet posle predstave .
Kao da su propali u zemlju !
Nije još znao da
niko tako brzo ne iščezava sa trotoara kao
njujorška publika sa Broadwaya .
Odšetali su se do " Scale " u zapadnom delu 54 . ulice
.
Na vratima se ispostavilo da Arsen ne može unutra , jer
nema sako .
Tog dana je , naime , pošao u
džemperu , koji mu je poklonila Zoe .
Princeza je
zahtevala da joj pozovu vlasnika .
- O , mia cara Principessa ! - ozarilo se njegovo lice kada je
ugledao .
- Che fortuna vedervi di nuovo !
Preko džempera , Arsenu su navukli neki preširok
platneni sako , u kome se osećao degradirano kao klovn .
Išao je pognute glave kroz ljubopitljive poglede gostiju "
Scale " .
Dobili su najlepši , centralni sto i vlasnik
je , želeći da svi čuju ko mu je večeras
gost , razmetljivo izvikivao narudžbe šefu sale :
- Un grande piatto porsciutto con melone , per la Principessa
di Coziglia !
Zoe je čavrljala na desetak jezika sa poznanicima koji
su prilazili njihovom stolu da je pozdrave .
Za to vreme ,
Arsenu se činilo da svi zure u kaput koji mu landara oko tela
kao ludačka košulja .
Ipak , jeo je
pršut sa dinjom , trudeći se da žvače
što sporije , ali glad je činila svoje - potpuno je
zaboravio na otmenost !
Princeza je jedva dotakla jelo .
Pojela je dve
masline .
Od čega je živela sve ove dane , osim
od salate i dima ?
Kada najzad ostadoše sami , Arsen je upita koliko , u
stvari , jezika govori ?
- Mnogo ! - odgovorila je .
- Kako ti se ne pobrkaju u glavi ?
- Ko kaže da nisu ?
- Na kom jeziku misliš ?
- Zavisi o kome mislim .
- O meni ?
- Na kozilijanskom .
- Na kom jeziku sanjaš ?
- Sanjam u bojama , a ako mi neko govori u snu , posle ne mogu
da se setim na kom je jeziku govorio ...
- Na kom jeziku misliš na ljubav ?
- Na francuskom .
- Na novac ?
- Nikada ne mislim na novac .
- Na engleskom ?
- Mislim na porodicu .
Na psa .
Na kamin .
Štatijaznam !
- A o životu ?
- Kako , o životu ?
- O životu , uopšte ?
- Na grčkom - odgovorila je .
- A na italijanskom ?
- Na italijanskom nikom ništa ne verujem !
- Na kom jeziku psuješ ?
- Psujem na svim jezicima ! - pohvali se kao dete i
izdeklamova dugačku ma&dstroke;arsku psovku .
-
Basszamegakúrvakibaszottúristenaztakúrvakibaszottédesanyadat !
Naučila sam je od ma&dstroke;arskih Cigana u Beču !
Ne znam uopšte šta znači , ali priznaj
da strašno zvuči !
U " Scali " im nisu dozvolili da plate .
Vlasnik
restorana je rekao da je to za njih velika čast što su
ih udostojili posete .
Arsen oseti ogromno olakšanje
kada mu najzad svukoše pozajmljeni sako .
Zahvaljujući princezi , New York mu se lagano
uvlačio pod kožu .
U naredna tri dana , Zoe je uporno radila na Arsenovom novom
izgledu , pazeći pri tom da mu ne povrede kozilijansku
osetljivost .
Podšišala ga je brijačem u
kadi punoj mirišljave pene , oblikujući muškarca
kakvog je oduvek želela da ima .
Tako su nestali
njegovi zulufi na koje je bio ponosan u Mimozi , a umesto
ukrućene kose , koju je zabacivao unazad i koja ga je pravila
starijim nego što jeste , prosedo pramenje mu je slobodno
padalo na čelo , kao kakvom rimskom legionaru .
Kada
se brijao pred ogledalom , otkrivao je nekog stranca mnogo otmenijeg
od sebe .
Sapunjala ga je kao što se kupa dugo
čekana muška beba .
Često se pitao
čemu sve to vodi .
- Baš me briga čemu !
Imaću
čega da se sećam dok budem stario u Mimozi !
Svraćali su u dućane Greenwich Villagea .
Zoe je za njega odabrala džins marke " saesson " , koji mu
je prianjao za noge , i sako od crnog velura .
U nekom
magacinu gde su se prodavali viškovi američke armije ,
kupili su za dvadeset i pet dolara kratki mornarski kaput - dolamicu ,
ali su zato preterali sa cenom cipela .
Princeza je
insistirala da kupi jedne elegantne " Balijeve " poluduboke cipele
koje su podsećale na obuću srednjovekovnih trubadura po
svojoj , gotovo dekadentnoj liniji .
Platili su za njih sto dvadeset dollara .
Mada Arsen
nije bio kicoš , sve je duže zadržavao pogled na
tom paru cipela sjajne i elastične crne kože , dok je
držao noge podignute na sto , mičući prstima .
Posle trapavih kozilijanskih cipela sa &dstroke;onovima od
teške sirove gume , ovo je bio praznik za stopala !
Džins je na njegovim mišićavim nogama delovao
izazovno , dok mu je crni pliš pridavao pomalo izlizanu
otmenost poraženih ; marinska dolama nagoveštavala je
avanturistički duh pomorca nasukanog na kopnu , a skupocene
svilene košulje kupljene kod " Teda Lapidusa " stvarale onu ,
princezi tako dragu zabunu u kostimu , kada onaj ko procenjuje po
odeći ne može da vas uhvati ni za glavu ni za rep .
I tako žena stvori muškarca po svojoj meri i
obličju svojemu !
Princeza je išla tako daleko u njegovom
preobražavanju da je za novog Arsena izabrala čak i
miris ; diskretno resku kolonjsku vodu Paco Rabanna , koja se
izvanredno mešala sa mirisom njegovog znoja .
Pošto mu je na taj način oblikovala do u
tančine spoljni izgled , pokušala je da učini
nešto i sa njegovim unutrašnjim životom , ali tu
je obično , već pri najmanjem pokušaju ,
nailazila na tvrdoglave bedeme ćutanja .
Arsen je bio
star kao Kozilija .
Komplikovan kao Levant .
Nepredvidiv poput Sredozemnog mora .
Hirovit a dovoljno lukav
da svoju nepredvidljivost uvek odene u prave razloge .
Zadovoljavala se stoga da ga gleda i da ga uzima , kad joj se prohte ,
uživajući u njegovoj zreloj snazi i
začu&dstroke;ujućem rafinmanu u ljubavi , koji nije
sretala kod svojih anglosaksonskih ljubavnika , pa ni kod Francuza
sklonih finesama i perverzijama , ali prečesto nemoćnim
da je zauzdaju i smožde u postelji .
Posle prvog zanosa prepoznavanja i pronalaženja ,
princeza Zoe i Arsen su se ispitivali , otkrivajući jedno u
drugom nepoznate špilje i podvodne struje koje nisu ucrtane na
mapama ljubavi .
Malo-pomalo , sastavljao je njen protekli život iz
rasutih kocaka sa slikama , obrćući po više puta
one što su se nelogično uklapale u bajku .
Jedanput mu je pričala o svom ocu , Nikolasu Četvrtom .
Nije taj mnogo čeznuo za izgubljenom Kozilijom .
Odgojen kao dečak u švajcarskoj , a posle
školovan po engleskim koledžima , smatrao je " da
zaslužuje bolji narod ! "
Zbog toga mu izgnanstvo i
nije tako teško palo .
Me&dstroke;utim , što je
više ulazio u godine , postajao je sve nepoverljiviji prema
svojoj okolini .
Uvrteo je sebi u glavu da ga truju na razne
načine , čak i vodom iz vodovoda !
Brijao se i
umivao " " Périerom " " čije je flaše svojeručno
otvarao .
Krio se od svakoga , menjao prebivališta i
sam sebi pripremao hranu . živeo je kao puki siromah , i pored
ogromnog bogatstva o kome su kružile legende .
Okružen nekolicinom poslednjih vernih legionara , sada
već odrpanih staraca koji su se sami izdržavali jer im
nije plaćao ni centa , odbijao je bilo kakav susret i kontakt
sa drugim Kozilijancima , ma kojoj da su strani pripadali .
Kćerku i sina vi&dstroke;ao je uvek odvojeno , samo jedanput
godišnje u kakvom hotelu , čije bi im ime i adresu
otkrio sat uoči sastanka .
Raspitivao se kako
uče ( oboje su bili u švajcarskim licejima ) i ,
slušajući rasejano njihove odgovore , nije prestajao da
se žali koliko je osiromašio i kako ne zna čime
će ubuduće plaćati njihovu školarinu .
- Umro mi je na rukama - pričala je Zoe - u holu grand
hotela " Savoy " u Londonu .
Činilo mi se da je malo
pridremao u fotelji , pa sam čekala da se probudi ... - u
njenim očima zacakliše se suze .
- Ali ,
iznenada , čudno se zagrcnu u snu .
Pokušala
sam da ga probudim , drmusala ga i ljubila , uzalud : bio je mrtav !
Tako sam prvi put videla smrt .
Imala sam
šesnaest godina .
" Odnesite ga u njegov apartman ! "
vikala sam ljudima sa recepcije koji su se okupili oko nas . - "
Razmaknite se , potrebno mu je vazduha " !
Ali , šef
recepcije reče da gospodin ne stanuje kod njih .
Zgrabili su ga kao kakvog pijanca ispod miški , da njegova smrt
ne uznemiri ostale goste , i odvukli u jednu sporednu prostoriju u
lobiju , gde se odlaže prljava posteljina .
Spustili
su ga na svežanj stolnjaka .
" Ali , on je kralj " -
vikala sam . - " Kako se usu&dstroke;ujete ?
On je kralj ! "
Mislili su da sam šenula ...
Dok je govorila o smrti svoga oca , usne su joj pobledele , a
oči kao da su postale dva puta veće .
Ličila je na prkosnu malu Antigonu , spremnu na sve .
- Ne sumnjamo da je kralj , mlada damo ... - kazao joj je
šef recepcije .
- Ali u hotelu ima još kraljeva
, a oni ne vole da ljudi ovde umiru !
Posle je stigao lekar i utvrdio da se radi o moždanom
udaru .
Tako nikada niko neće saznati ime banke i
šifru pod kojom leži njegovo bogatstvo .
Njegovi naslednici postali su neki bezimeni , nepoznati
švajcarski činovnici , kazala je princeza Zoe .
Evropski dvorovi su za nju bili zatvoreni ; stari kralj je
prethodno bio pokidao sve veze .
Njoj je preostalo da se sama snalazi i probija kroz
život .
- A to nije nimalo lako , veruj mi ! - rekla je .
-
Pogotovo ako te opterećuje to što si , nekom
nesrećom , princeza .
Princezama se ne oprašta
dva puta ista haljina na koktelima .
Niti izlizane potpetice
.
Princeza uvek mora ostati princeza !
Čak i
ako to ne želi .
Možeš da
zamisliš kako mi je bilo pedeset četvrte u Londonu !
Najpre , umro mi je otac , a onda , nisam imala pojma kako se
sahranjuje jedan kralj !
Često bi im se u ljubavi zapleli lančići
oko vrata .
On je nosio malu medalju svetog Kristifora - ona
obično srebrno dugme sa neke muške manžetne .
Nije ni pod koju cenu pristajala da skine svoj talisman , pa
je obično on skidao svoj lanac .
Nije htela da mu
otkrije zašto se nikada ne odvaja od tog dugmeta .
Sada je došao trenutak da to sazna .
Dugme je pripadalo njenom ocu onog dana kada je umro u hotelu
" Savoy " .
Ne zna kako se našlo u njenoj šaci
.
Verovatno dok mu je otkopčavala košulju ,
pokušavajući da ga povrati u život .
- To je jedino što sam nasledila od oca ... - kazala mu
je kroz smešak brišući suzu .
- Sem
zabrane povratka na Koziliju , naravno .
Katkad je zaista uspevala da ga zapanji !
Iznenada ,
usred srećne bonace , kada je već verovao da dobro
poznaje svoju njujoršku prijateljicu , izronio bi bez
upozorenja neki nepoznat greben i on bi ponovo , po ko zna koji put ,
otkrio beline i neistražene predele njenog života .
Čekajući je jednog popodneva , rasejano je
prelistavao stranice albuma sa fotografijama .
Bile su uredno
sre&dstroke;ene , a ispod svake je stajao ispisan datum i mesto na kom
je snimljena .
Primetio je da se neki egzotični
gradovi pojavljuju u više navrata , različitih datuma .
Kao da se radi o sasvim običnoj stvari , otkrila mu je
da je tri puta oplovila svet brodom .
Radila je na luksuznom
brodu " Amerigo Vespucci " kao pablik-relejšn .
Činilo se da je to lako zanimanje , ali nije bilo tako .
Morala je da ispunjava najrazmaženije zahteve .
- Jedanput me je neki putnik probudio u tri sata ujutro i
tražio šezdeset i dve žute ruže za
ro&dstroke;endan svoje žene .
Bilo je to usred
Indijskog okeana u avgustu .
Svi smo skapavali na
četrdeset i pet stepeni Celzijusa .
Kako da
prona&dstroke;em do sutradan šezdeset i dve žute
ruže nasred okeana ?
- Pronašla si ih ?
- Jesam .
- Otkud ruže na brodu ?
- Zamisli , čuvaju ih zale&dstroke;ene u brodskom
frižideru !
Kada se odlede , jedno vreme izgledaju
potpuno sveže , a onda brzo ...
Zanimalo ga je kako se na raznim jezicima kaže
sle&dstroke;ena ruža , i ona mu je prevodila .
Najviše leda pronašao je u zvuku engleskih
reči :
Frozen rose
Ponavljao ih je do u beskraj , sve dok sasvim ne
izgubiše smisao , a od njih ne ostade samo inje na žutim
laticama .
- Ti si moja sle&dstroke;ena ruža ...
- Stvar je u tome - rekla je Zoe - što bih u
frižideru ko zna koliko dugo izdržala .
Ovako
...
- Je li ti lepo ?
- A tebi ?
U me&dstroke;uvremenu , Arsen je strpljivo pratio na
ručkove i večere .
Služio joj kao
dobrovoljni paž .
Vraćali su se obično
pred jutro i doručkovali u postelji preprženi hleb sa
buterom i oranž-džusom .
Princeza je iz
obližnje poslastičarnice naručivala telefonom
francuske croissante .
Arsen je bio ljubomoran na momka koji
ih je donosio , jer je mogao da je vidi u ovlaš ogrnutom
penjoaru .
Jeo je prvi put u životu blinje sa
baluga-kavijarom u " Russian Tea Roomu " posle koncerta sovjetskog
pijaniste Lazara Bermana u Carnegie Hallu , koji je čuvalo
neuobičajeno mnogo policajaca sa pištoljima i
toki-vokijima .
Plašili su se da neko ne baci bombu .
Ma koliko da se trudio , Arsen nikako nije mogao da sasvim
zaroni u potresni ispovedni ton poslednje Beethovenove sonate Opus lll
u C-molu , jer ga je neprekidno motrio crni policajac sa rukom na
dršci revolvera .
Upoznao je i uspešno presa&dstroke;enu francusku
otmenost restorana " " La Goulue " " na uglu Avenije Madison i
Sedamdesete ulice .
Zoe mu je bila pouzdan vodič kroz
spori ručak od artičoka , špargli , salate od
jastoga , riba i različitih sosova , što su
služeni sa pobožnošću ministranata u
katedrali .
Otkrila mu je i " " Russian Bear " " na
istočnoj strani grada , gde su , poput izgubljenih duša
, bludili stari ruski emigranti , oslovljavajući se sa "
knjaginjo ! " i " moj generale . "
Cvile škripave
violine , gubi se u staračkoj seniliji setna melodija "
Rjabinuške " .
Prašnjave zavese i navlake na
foteljama izjedene moljcima , propao sjaj kožnog kanabea ,
uvela lica - kandže na pegavim rukama starih dama ,
išaranim venama .
Gledao je ove preživele
brodolomnike jedne epohe kako plutaju kao seni na trulom splavu "
Russian Beara " .
Dočekali su sa njima ponoć .
Otvoriše se nove boce i zašumi penušavo
vino .
Video je kako odbacuju štake i crne ebonosove
štapove sa srebrnim psećim glavama ; lude starice igrale
su kostoboljnim pokretima mazurku , a starci kazačok .
Arsen je u " Russian Bearu " prvi put u životu razbio kristalnu
čašu .
Princeza ga je naučila kako se to
radi otmeno i bez preterane buke .
Vrtelo mu se već od čuvenih imena i lica na koja
ga je princeza upozoravala .
Bio je to uglavnom blazirani
kosmopolitski narod , sastavljen od talenata i obožavalaca ,
producenata , novinara , urednika i moćnih kritičara , a
bilo je me&dstroke;u njima i bogatih mecena koji su ubijali dosadu
financirajući komade po Off Broadwayu ; antikvara , glumica u
modi , manekena , modnih kreatora i sumnjivog plemstva , uglavnom
propalog ...
Već posle nedelju dana u New Yorku sretao je ista lica
, koja kao da su se po gradu kretala na osnovu nekih samo njima
poznatih pravila otmenosti .
Posle kupovanja sitnica po
Manison aveniji , bilo je obavezno svratiti na omlete ili lagani
lanč u jedan od slatkih evropskih restorana koje su , uglavnom
, vodili pederi .
Nakon obilaska galerija u 57 . ulici ,
sledovao je " Café Rossini " sa italijanskom espreso-kafom i " zuppa
inglese " .
Posle vožnje fijakerom kroz Central park
( držao je sve vreme ruku na njenim toplim oblim kolenima ispod
pleda kojim ih je pokrio kočijaš ) obavezni čaj u
pet po podne u " Plazi " - poslednjem svetilištu
izan&dstroke;ale bečke kapele koja tuli salonsku muziku Lehara
i Offenbacha .
Posle ljubavi - suze .
- S kim ću se voleti kad ti odeš ? - plakala je
princeza .
- Potpuno si me dotukao !
Pogle , ne mogu
da pomaknem noge !
Šminkala se naga pred ogledalom , navlačila
različite kostime za različite prilike i , puna energije
, blistava posle ljubavi , bacala se naglavačke u
njujorški vrtlog , vukući ga za sobom , mada je
čeznuo da ostane u postelji i sluša njene ploče .
Umoran od toliko doživljaja , vozio se
kunjajući na toj vrtešci , ne nalazeći u njenom
okretanju nikakvog drugog cilja do pukog zadovoljavanja taštine
i straha od večernje usamljenosti .
Voleo je princezu , ali nije voleo da je deli s drugima .
Imena tih odnegovanih i na prvi pogled srećnih
muškaraca i žena , svesnih svoga visokoga
položaja , vrednosti i ugleda , zvučala su slavno , ali
šta je imao sa njima i njihovim uspehom ?
Nije ih
poznavao , niti je išta znao o njihovim životima ,
baš kao što ni oni nisu ni slutili da uopšte
postoji neko ostrvo po imenu Kozilija .
Jesu li se tako osećali srednjovekovni Kozilijanci kada
su , odeveni u kozje kože , stajali pred zlatom pokrivenim
kupolama Aja Sofije , zureći sa strahom i nepoverenjem u
dekadentni metež vizantijske prestonice ?
- Pa , šta ?
Sve češće bi mu se omaklo to
inadžijsko , kozilijansko pa , šta ? - posle nekog imena
koje je trebalo da ga zapanji svojom veličinom .
Durio
se dok ga je princeza upozuavala , rasipajući na sve strane
svoj šarm .
Pa , šta ?
Bilo je u tom
paštau ? i besa , i ravnodušnosti , i prezira , i ,
naravno , nemalo zavisti što je isključen iz velikog
superspektakla , u kome je samo slučajni gledalac iz nepoznate
provincije na rubu velikog carstva .
Arsen nije mnogo uživao u jelu .
Uglavnom nije
ni obraćao pažnju na ono što guta , zaokupljen
uvek nečim drugim , a pola sata nakon obeda potpuno bi
zaboravljao šta je uopšte jeo .
Ipak ,
počeo je da primećuje kako njujorška hrana nema
bogzna kakav ukus .
Dok su je servirali , nudila je
čulima sva moguća zadovoljstva koja nije posle mogla da
ispuni ( baš kao što kakva vešta žena
elegancijom ume da skrije nedostatke ) , ali čim bi
čovek okusio prvi zalogaj , činilo mu se da
žvače plastiku , svejedno što su se
najveštiji svetski kuvari panično trudili da
ma&dstroke;ioničarskim trikovima povrate izgubljeni ukus .
" A kad sô izgubi svoj ukus , ko će joj ga , pitam vas ,
vratiti ? "
Ni najre&dstroke;i sosovi , ni začini -
nemoguće i maštovite kombinacije jela , tačno
propisane vrste vina i godine berbe , nisu mogli da povrate ukus
sveže , jednostavne hrane .
Uzalud je tražio
tanjir obarene blitve sa dva kuvana krompira i slanom sardelom iz
salamure - sve što bi okusio imalo je ukus sintetike !
Devetog dana ludački je poželeo svoje more .
Na samo pedesetak koračaja od njegove kuće , ono
je bilo devičanski čisto i neoskrnavljeno .
Pod
nogama su mu škripali obluci , koje su milionima godina pre
toga glačali i oblikovali slani talasi Sredozemlja , sve dok ne
dobiše savršene oblike kojima se više
ništa ne može ni oduzeti ni dodati .
Ništa nije moglo da mu zameni te plaže na koje su talasi
Mediterana doplovili jednu prastaru civilizaciju .
Mudra japanska poslovica savetuje vajaru da dovršenu
skulpturu prepusti valovima najmanje hiljadu godina .
Ono
što se posle tog vremena izvadi iz vode - prava je umetnost !
I baš kao što najčarobniji oblutak sa
kozilijanske plaže , poprskan zlatnim pegama , savršen u
svom skladu , gubi svaku privlačnost čim se podigne i
prenese sa žala makar samo desetak metara dalje , u senku
čempresa ( osušen , za manje od pola sata izgubi svoju
vlažnu lepotu ! ) , i plodovi mora , isti onakvi kakve je
nekada jeo po kozilijanskim , italijanskim , kiparskim i grčkim
krčmama , gubili su nepovratno svoj dragoceni ukus .
Ostrige su , istina , ličile na kozilijanske kamenice , bile su
čak lepše i veće , ali nisu posedovale ni miris
joda ni ukus mora .
Zažmurivši , Arsenu se
činilo da žvače večito isti polusirovi
hamburger .
Pesak .
Ne dešava li se slična stvar i sa ljudima ?
Sa svoje strane , opet , princeza je tvrdila da nigde nema
toliko ribe kao u New Yorku .
Njegovu preranu nostalgiju za
rivom u Mimozi smatrala je običnim durenjem .
Jedne noći probudila ga je u dva sata i odvezla ,
još bunovnog , u Južnu ulicu , da gledaju kako se
istovaruje riba iz brodova .
Pred njegovim očima otkrivao se sada neki sasvim drugi
New York .
Kao da je , progutan razjapljenim
čeljustima ove zveri od grada , dospeo pravo u njen trbuh , u
kome se koprcaju nesvarene , tek proždrane ribe i
školjke .
Ulice , pokrivene granitnom kockom (
baš kao u Mimozi ) , bile su klizave od ribljih krljušti
i krvi koja je oticala slivnicima .
Ljudi su vonjali po
salamuri .
Sa tezgi su ih gledali milioni staklastih ribljih
očiju .
Bilo je tu rakova kakve još nikada nije
video u životu ; ogromnih sluzavih sipa , džinovskih
jastoga , prozirnih , drhtavih puzavaca i morskih nakaza
čudnovatih oblika što su još disale ...
Seti se sa nežnošću ribarskog
pristaništa u svom rodnom gradu .
Pred jutro , uz
kameni molo pristajali su mesni ribari , donoseći posle
najsrećnijih ulova najviše po pedesetak kila ribe u
košarama od pruća .
Zažmurivši ,
mogao je da vidi tu srećnu mrtvu prirodu : crvene barbune ,
vižljaste cipole ili kao čelik plave vrnute ,
raspore&dstroke;ene na smokvinom lišču ...
Jastozi su bili prava retkost , a kada bi se i pojavili , odmah su
odnošeni , ili u Majorovu rezidenciju , ili u vilu " Belvedere
" za diplomate i strane dopisnike .
Obični ljudi nisu
mogli da plate visoku cenu za njih .
Ali te sirote ribice
imale su intenzivnu boju , za razliku od ovih sivih , ljigavih
stanovnika okeana .
Prolazeći pokraj brda ulova ,
nesvesno je tražio zlatnu kozilijansku ribicu .
Kada
bi je pronašao , ona bi mu sigurno ispunila tri želje .
Nije li mu jedna već bila ispunjena ?
Pratio
je kraljev ski profil svog malog vodiča kroz njujorška
čuda - princezu Zoe , koja je koračala kroz svetinu
poput prerušenog ženskog Harun al Rašida .
Arsen još nije sreo nikoga ko bi bio u stanju da promeni
toliko ličnosti za tako kratko vreme .
Kretala se sa
sigurnošću koju nikada nije stekao , uprkos svojih
trideset i devet godina , kao da je čitav južni kraj New
Yorka njen lični posed - bez trunke straha da bi neko od ovih
razmahanih , grubih ljudi mogao da je povredi ili joj nanese neko zlo
.
Bila je to luda njujorška noć , koja je
počela sasvim čedno a odmotavala se poput sumanutog
klupka čiji su početak slučajno potegli .
Arsen se povremeno video sa strane i nije mogao da se prepozna
!
" Šta radim ovde ?
Otkud ?
Zašto ? "
Pri pogledu na crnu masu brodova , koji su škripali
bokovima tarući se jedan uz drugi , podišla bi ga s
vremena na vreme jeza od mračnih voda što
započinju iza njihovih krma .
Kao da je već
umro i našao se u nekom posve obrnutom životu s druge
strane globusa , gde je sve izokrenuto - sve izmenjeno , osim njegovog
tela , boje glasa i iskidanih odlomaka onog ranijeg života ,
tamo na Ostrvu .
Kod " Lenjog Luja " , na uglu Južne ulice i Fultonove ,
pritešnjeni uz šank , pojeli su stojeći riblje
čorbe iz velikih šolja , zagledajući polupijane
goste - izmešan svet , koji se inače nigde ne
može susresti doli ovde , u okrilju ludih noći .
Bilo je tu trapavih brodskih mašinista
umašćenih uljem za motore , debelih italijanskih kuvara
( stigli su da lično odaberu robu za svoje restorane ) , bilo
je gurmana i nostalgičnih privrženika mora što su
napasali oči na njegovim plodovima ; videli su i otmene ptice
koje su se spustile u Južnu ulicu da uživaju u
bizarnosti prizora i razmrdaju uspavana čula .
Ribari
, trgovci , nakupci , restorateri i badavadžije ,
čavrljali su sa damama u krznima , koje su stigle u pratnji
muškaraca ispod čijih su kišnih mantila
provirivali smokinzi .
Neka sredovečna Ciganka ,
ubra&dstroke;ena u šarenu maramu u koju su utkane zlatne pare ,
obilazila je goste i čitala im sudbinu sa dlana za dolar - dva
.
Kada je uzela Arsenovu levu ruku , on trže dlan :
nije smeo da pogleda budućnosti u oči .
A bilo je kod " Lenjog Luja " i ljudi potpuno nejasnih
zanimanja , onih što se motaju na svakom mestu gde se
nešto dešava ili ima nade da će se desiti .
Taj svet je srkao tople čorbe , gutao ostrige i isisavao
srž iz rakovih nogu , pio bela vina i pušio , smejao se
i galamio , dok su napolju , u olovnoj njujorškoj zori ,
izdisale tone ribe .
Srebrnkasti sjaj njihovih
krljušti lagano je gasilo svitanje , koje je čitavu tu
masu doskora treperavog života pretvaralo u gnjilu
trulež .
Nastupio je mamurluk posle noćnog
praznika .
Arsen čvrsto uhvati princezu za ruku .
Bilo ga
je strah da se ne izgubi u sveopštem bunilu .
Njen
dlan je bio pouzdan i topao .
Pogrešno je razumela
njegov stisak .
- Volim da ti pokazujem New York ! - reče .
-
Ti umeš da se raduješ .
Nisi blaziran ...
Stigla je iz kupatila bosa , umotana samo u beli ručnik
u koji je bilo utisnuto veliko Z . Niz glatku kožu , poput
dijamanata , klizile su joj kapi vode .
Preko staklenog zida studija navukla je teške zastore ;
jedan za drugim iščezavali su delovi malog vrta i neba .
Zašto to radiš ? - upita je .
- Da napravim noć ... - kazala je ,
sklupčavši se pokraj njega na svoj mazni , dečiji
način .
- O čemu misliš ?
- Ni o čemu .
- Nisi srećan ovde ?
- Ne , baš mi je lepo ...
Oboje su bili u pravu : bio je nesrećan i bilo mu je
lepo .
To je čarolija New Yorka .
Ipak je slagao .
Mislio je na starca , profesora Kuzena i njegovo prepotopski
mudro lice kornjače , za večito jednim te istim stolom
na terasi , evo već šezdeset godina .
Udisao je
dim jeftinog duvana koji je profesor Kuzen zavijao u pravilno
isečene papiriće , istrgnute iz nečijih sabranih
dela štampanih na biblijskoj hartiji , i slušao ga .
- Pogledaj : stara Atina imala je samo dve hiljade
gra&dstroke;ana , i oni su izmislili demokratiju , filozofiju , dramu
, evropsko osećanje mere sve na čemu počiva
današnja civilizacija ! kazao mu je izme&dstroke;u dve krigle
mlakog kozilijanskog piva .
- Neka te ne zaseni New York !
Nije stvar u veličini ...
Nekoliko puta je uspeo da ostane u postelji sve do podne .
Princeza je , najzad , digla ruke od njega i odlazila da zuji
sama po gradu .
- Stvarno , nikada ne pitaš šta radim kad nisam
s tobom ? - reče razbacujući odeću na sve strane
.
Klekla je nad gramofon i počela da namešta jednu
na drugu čitav svežanj ploča , tako da ne moraju
ustajati iz kreveta duže vremena .
Billie Holiday za bu&dstroke;enje ljubavi .
Charles
Aznavour za maženje .
Dawn Summer kao uvod u erotiku .
Timpani sa Obale Slonovače za nadmetanje .
Zvona kijevskih crkava za slavlje orgazma .
I
neizbežni , Mozartov Koncert za flautu i orkestar , kao
očišćenje .
Svaki stav njihove ljubavne
igre imao je odgovarajuću muziku .
- Ne - reče - kad si sa mnom , sa mnom si !
- Volim te što nisi posednik ! - kazala je .
-
Volim što ne polažeš nikakvo pravo na mene .
A u isto vreme mi je i krivo zbog toga !
Šta da
radim ?
- Ne misli na to !
Potražila ga je rukom ispod pokrivača , koji im
je bila navukla preko glava .
Volela je uvek taj
dečiji početak traženja i slepog pipanja
kože .
Njihova ljubav bi malo kasnije zbacila sa sebe
i plahte i stid , pokazujući se u punom sjaju požude ,
naga i bez ograda , kao kakva paganska svečanost .
- Voditi ljubav sa vama , visočanstvo - rekao joj je
dok je galopirala na njemu , zabacujući glavu na nevidljivom
vetru - to je kao otvaranje festivala sa vatrometom i narodnim
veseljem !
Je li ti bilo lepo ?
- A tebi ?
Sasvim slučajno , preturajući po rasutim
knjigama , Arsen izvuče jedan primerak Shakespeareovog Richarda
Drugog .
Knjiga , uvezana u finu žutu marokansku
kožu , otvori mu se na dlanu sama na sto sedmoj strani .
Očigledno da je često bila otvarana baš na
tom mestu , gde se Thomas Mowbray , vojvoda od Norfolka , žali
kralju Richardu što ga je proterao iz Engleske .
Već potamnelim ružom za usne bili su sa strane
označeni ovi stihovi :
Teška je to osuda , gospodaru moj !
Neočekivana iz usta vašeg veličanstva !
Bolju sam nagradu od te duboke patnje ,
Da bu&dstroke;em izbačen u široki svet ,
Zaslužio od vaše svetlosti .
Govora što učih četr'est godina ,
Maternjeg engleskog jezika se moram
Odreći , i sad mi ne koristi više
Od bestrune viole ili harfe ,
Il' instrumenta lepog , zatvorenog
U kutiju , koji izva&dstroke;en dospeva
U nevešte ruke da muziku izmame .
U mojim usnama hapsite moj jezik ,
[ podvučeno ]
Čuvan rešetkom zuba i usana ;
A neosetljivo i tupo neznanje
Biće mi odsad stalni tamničar .
Odveć sam star da se dadilji umiljavam ,
Suviše zreo da sad budem &dstroke;ak :
Ta kazna što mene , moj jezik , lišava
Zavičajnog duha , nema je smrt prava ...
...
Zbogom gospodaru .
Zalutati neću
;
Sem Engleske , ceo svet mi je sad put .
[ podvučeno dva puta ]
Osmehnuvši se , Arsen pažljivo vrati knjigu na
mesto .
- Kao da te oduvek poznajem ...
- Poznaješ me tačno jedanaest dana i trideset
devet godina .
Kad si me prvi put sreo ?
- U knjizi Marka Twaina Kraljević i prosjak .
- To je lepa knjiga : čitao mi je otac pred spavanje
kad sam bila mala .
I ?
Šta sam igrala u njoj
?
Kraljevića .
- A ti ?
Šta si bio ti ?
- Prosjak , naravno .
- To zvuči prilično homoseksualno ?
- Zbog tebe ću se ponovo vratiti ženama ...
- Vratićeš se u našu domovinu i
zaboraviti me .
Biću tvoj mali njujorški izlet
.
- Ali mi nemamo domovine !
- Ti je imaš .
- Više ne !
Naša domovina je u
Andersenu .
Pokušavao je nekoliko puta da izvuče od nje
nešto više o danima kada joj je Udini slikao portret ,
ali Zoe se ničega nije sećala .
Kada bi se jako
napregla , mogla je da mu opiše neku veliku hladnu prostoriju i
žene u belom koje su je prisiljavale da sedi mirno .
Obećali su joj crvenog ponija ako bude dobra , i nisu
održali obećanje .
Slikara se uopšte nije sećala .
Ni
grada gde je slikao .
Za njenu porodicu , Udini je , verovatno , bio samo posluga .
Kada je pošao da potraži poslednje
utočište Valdemara Udinija , princeza se ponudi da mu
pravi društvo .
Odvezli su se na sam južni rub
Bronxa - kraja u kome , pored najsiromašnijih doseljenika
Kozilijanaca , žive još samo malobrojne skupine Poljaka
i Portorikanaca .
Taksista je progun&dstroke;ao psovku kada
mu rekoše kuda da ih vozi .
Prošli su kroz
potpuno izgorene četvrti , kroz koja kao da je prohujao neki
rat .
Slepo očajanje bede stigle do samog dna ,
polomilo je i spalilo u rušilačkom besu sve čega
se moglo dočepati .
Obojeni ljudi teturali su preko
sveopšteg zgarišta , prevrćući otpatke .
Smak sveta .
Taksista je odbio da ih sačeka .
Primio je
novac i odjurio punim gasom iz tog tužnog kraja , po kome kao
da neprestano sipi fini sivi pepeo .
Bio je prohladan dan i
para je sukljala iz rupa u asfaltu .
Princeza je
iščezavala kao duh u belim oblacima , što su
stizali iz pakla podzemnog New Yorka .
Uputili su se
razrovašenim i uleglim trotoarom kroz čopore prljave ,
zapuštene dece , pokraj magacina i napuštenih radionica
, zaobilazeći gomile smeća , koje više niko nije
uklanjao .
Požarne stepenice bile su zar&dstroke;ale i
iskidane .
Na pragovima kuća sedele su starice u crnom
, praznih , izgladnelih očiju .
Ne bez senke straha ,
princeza i Arsen pro&dstroke;oše pokraj grupica kozilijanskih
momaka što su dangubili na uglovima .
Jedan od njih ,
koji im zatraži četvrt dolara , pokazao im je i gde se
nalazi krčma " Mimoza " - centar američke Kozilije .
Već na ulazu u tu skljokanu prizemljušu ,
zapahnu ih intenzivni i oštri zadah koji čitav kraj
prožimaše smradom mačjeg izmeta i užeglog
maslinovog ulja .
Preko " Mimoze " prelazio je , poduprt
crnim gredama , kolosek nadzemne železnice , tako da bi se
krčma s vremena na vreme zatresla kao u bunilu , kad god
protutnji voz .
Mada je bio dan , čitavu prostoriju
osvetljavala je škiljava svetlost slabašne sijalice ,
koja je lica ljudi pretvarala u zemljane maske , izrovašene
dubokim senkama .
O zidove su bili okačeni
kozilijanski instrumenti .
Drvo i razapeta kozja koža
.
Preneli su ih preko okeana da ne zaborave ko su i odakle su
.
U njima je pohranjen zvuk izabranog naroda .
Arsen
se rasneži pred tim dirljivim pokušajem da se
sačuva poreklo i duhovni alibi , i pored bede u koju su zapali
.
Ljudi su sedeli ćutke , zagledani u prazne stolove
ispred sebe .
Neki od njih su živeli od socijalne
pomoći grada New Yorka , ali mnogi su se u Ameriku doselili
ilegalno , bez ikakvih papira , prehranjujući se od danas do
sutra najprljavijim i najtežim poslovima .
Gotovo niko
od njih nije naučio engleski - govorili su i dalje svojim
jezikom izme&dstroke;u sebe .
Oni što su stigli ranije
, upućivali su došljake kako da kupe kartu za
železnicu , da traže hleb ili duvan , i kako da se vrate
sa posla , gde bi razmenili kroz zube po koju škrtu reč
sa svojim zemljacima , radeći , trpeći i
čekajući - ni sami nisu znali šta .
Čovek kome su platili pivo , ispričao im je
još da male Kozilijance smeštaju u razrede za mentalno
zaostalu decu , zbog toga što ne znaju engleski i što su
tvrdoglavi .
" Ra&dstroke;amo se već ludi i prokleti , " mislio je
Arsen dok ga je potresen slušao .
" Narod smo , kome
je su&dstroke;eno da pati .
Pa ipak , ne bih se menjao sa
srećnima .
Naša muka mora jednoga dana da
porodi neki plemenit podvig .
To je samo pitanje vremena !
Na svaki narod do&dstroke;e jedanput red u istoriji ,
baš kao što najbeznačajniji statista u
pozorištu ima uvek makar jednu priliku u životu da
istrči iz operskog hora i dosegne najviši mogući
ton , koji će zapanjiti otmenu publiku ... "
Njihov sagovornik nije poznavao Valdemara Udinija , ali
pošto je neko vreme šapatom razgovarao sa
šankerom , reče da će uskoro doći gazda "
Mimoze " koji zna više .
Ovaj je , opet , bio neki zadrigli veseljak .
Zacenjivao se od smeha pričajući kako su zbijali
šale sa večito pijanim Udinijem , koji je uvek sedeo
pokraj peći u svom odrpanom šinjelu podvezanom konopcem
, umesto kaiša .
Tražili su da im pokaže
to mesto .
- Upravo sedite na njemu ! smejao se gazda .
- Da je
stari Valdo živ , ne biste se dobro proveli ...
- Zašto ?
- Pa , vidite , mada je bio puki siromah , Valdo je imao neke
svoje principe !
Čim bi zatekao bilo koga na svojoj
stolici , udarao je štapom bez upozorenja .
Ljudi su
to znali i poštovali su njegove bubice .
Ne svi ,
naravno !
Ponekad bi se našalili tako što bi
novajliji ponudili da sedne na Valdovo mesto .
Da ste samo to
videli !
To je , dakle , poslednji pejzaž koji je Valdemar Udini
crtao izgorelom šibicom po stolnjaku : blokovi sivih
kućerina što se nižu ispod stubova nadzemne
železnice , bez drveta , bez lista , bez travke .
Razlivena lokva u ulegnutoj šljaci .
Red bandera nalik
na vešala na nekom velikom gubilištu .
- Što jest , jest , umeo je da pripoveda kao niko ! -
pričao im je gazda , kome se razvezao jezik .
- Ali
nisi iz njega mogao izmamiti ni reči pre nego što mu
staviš litrenjak na sto .
Čistio mi je pepeo i
održavao vatru .
Pomagao sam mu koliko sam mogao .
Dolazio je pre svih ujutru , čim se radnja otvori , i
sedao na svoje mesto .
Lice mu se grčilo , evo ovako ,
kao da je od gume , sav se tresao i drhtao , ali čim bi popio
prvi gutljaj , smirio bi se i tada nije bilo blagorodnijeg
čoveka od njega !
Pričao je da je slikar .
Možda je i bio , ne znam ?
Ovde se ne raspitujemo
mnogo šta je ko bio pre , jer svako je nešto jedanput
bio , čoveče !
Ali , kad sam mu dao da mi
ukrasi jelovnik našim , kozilijanskim motivima , nije od svega
ništa ispalo !
Moja unuka bi to bolje obavila ,
čoveče .
- Imate li taj jelovnik ? - upita ga Arsen .
- Već dugo uopšte ne kuvamo ! - odvrati gazda "
Mimoze " .
- A i što bi ?
Ovde ljudi imaju
jedva dovoljno i za pivo ...
- Eh , Valdo ! - uzdahnu , pošto su jedno vreme proveli
zagledani u peć , iz koje je Udini godinama iznosio pepeo .
- Na kraju je potpuno podetinjio ; plakao je kad bi
naši ovde zaigrali " hotu " !
Poslednji Udinijev mecena uputio ih je do kuće gde je
slikar živeo sa svojom nevenčanom ženom , nekom
bivšom babicom .
Popeli su se uz vlažne
stepenice koje su vonjale po iskuvanom rublju , i na drugom spratu
pronašli plesnivu sobu u koju su bila nagurana tri
različita ormara i dve postelje .
Na ormarima su se
raspadali koferi .
Jedna znojava , osedela žena
piljila je podozrivo u njih iz naslaga drhtavog sala .
Bila
je ogrnuta umašćenom kućnom haljinom .
- Šta vam treba ? - upita ih , očigledno spremna
na sva&dstroke;u .
Iz otvorenih vrata na stubištu motrio ih je buket
crmpurastih kozilijanskih lica .
Posetioci su ovde ,
očigledno , bili retki .
- Jeste li mu neki rod ? - ispitivala ih je žena .
- Ne , nismo - rekao je Arsen - samo nas zanimaju njegove
slike .
- Valdove slike ? - igrala je sada za publiku u vratima .
- Govno !
Pa , taj u životu nije držao
drugih slika sem onih na kartama !
Zatim je sledio zamršen monolog u čijoj su
bujici povremeno razaznavali kako se ona žrtvovala za Valda ,
kako mu je bila dobrotvor i kuvarica i bolničarka , a da joj je
on sve to vratio na taj način što je ostavio do
guše u dugovima za kiriju , lekove , pogreb ; spominjala je i
tačne iznose koliko je šta koštalo , udarala se
mesnatim šakama u grudi , a u jednom trenutku
samosažaljenja uspelo joj je da čak izmami i jednu suzu
, ili bar nešto slično tome .
Objasniše joj da bi kupili bilo šta što
je nekada pripadalo Udiniju .
- Dodo ! - pozvala je glasom promuklim od alkohola .
- Dodo , sine , popenji se na ormar i dovati onu kutiju !
Jedan vižljast dečak ispentra se poput
majmunčeta preko stola na ormar i odatle skide mali
kovčeg , čija se politura gotovo nije videla od debelog
sloja prašine .
Bila je to Udinijeva kutija za slikarski pribor .
Otvoriše je klečeći na patosu , pažljivo ,
kao što se otvaraju vrata tek otkopane bogomolje koja je
vekovima čamila pod naslagama zemlje .
Zapahnu ih
vazduh star dvadesetak godina .
Nekoliko skorenih
četaka i tube " Rembrandt " boja bez poklopaca ,
zar&dstroke;ala špahtla , boca terpentina i okamenjena krpa za
brisanje četaka - to je bilo uglavnom sve .
Sadržaj kutije kao da je bio ugljenisan vremenom .
Mirisao je na sveže otvoren grob .
Arsen pipnu prstima
jednu tubu : donja polovina alzarin kraplaka još je bila gipka
.
Boja se nije sasvim osušila .
Bila je tu i
Udinijeva paleta sa spečenim tragovima njegovog omiljenog
spektra .
Obrisa je maramicom i ispod prljave skrame
zasvetluca na umbri iskričav namaz cinobera .
Arsen je želeo da prona&dstroke;e Valdemarov grob .
Sada to više nije bilo potrebno .
Sadržaj ove kutije krio je u sebi njegove zemne ostatke .
Gde je , uopšte , grob nekog slikara ?
U njegovoj
kutiji za boje .
U tim istim bojama potrošenim do
polovine , što nisu stigle da se pretvore u oblike , u sliku .
U prekinutom poretku stvari - malom urednom svetu koji je
predstavljao jedini slikarev dom na zemlji , u slikarskom alatu od
koga se nije odvajao ni onda pošto je sasvim prestao da slika ,
nadajući se da će mu se jednoga dana smiriti drhtanje
ruku i da će možda naslikati svoje najbolje platno .
Njegov grob je u kovčegu skinutom sa ormara iza kofera
i tegli , starih metli i prašnjavih krpara ; u toj pokretnoj
radionici koju je jedino spašavao iz iznajmljenih pariskih
ateljea , kad bi mu plenili ostali prtljag zbog neplaćene
stanarine .
Znao je - ako sačuva svoju
čudotvornu kutiju , kad god zaželi , može da
povrati i sve ostalo .
Vukao je na svom dugom
izgnaničkom putu kroz Grčku , Alžir , Tunis ,
Maroko , ženevu , London , sve do New Yorka ležala mu je
kraj nogu na sagovima evropskih dvorova gde je portretisao krunisana
lica , strpljivo ga čekala dok je vodio ljubav i opijao se ,
znajući da će jedanput da joj se vrati .
Na
tubama su se još uvek nalazili njegovi otisci prstiju .
Ostali su zauvek oma&dstroke;ijani predeli i lica čiju je
drugu polovinu odneo u grob .
Ostatak tog sna nalazio se u
nepotrošenim bojama .
Arsen i Zoe su klečali iznad otvorene kutije kao u
nemoj molitvi za dušu nesrećnog kozilijanskog slikara .
U sobi se čulo samo astmatično
šištanje Udinijeve poslednje žene i tiktakanje
budilnika .
- Koliko tražite ? - upita najzad Arsen ženu ,
koja je stajala iznad njih poput spomenika propasti .
Mali prorezi očiju lukavo joj se zasvetlucaše .
- Hiljadu dolara ... - reče , na šta
žamor kliznu niz stepenice .
- Ni dolara manje !
Mogao je da joj plati koliko je tražila ; bilo je
dovoljno samo da ispuni ček koji mu je Kozilija stavila na
raspolaganje , ali ko bi mu tamo kod kuće verovao da je to
baš kutija za boje Valdemara Udinija , a ne bilo čija ?
Sve kutije za boje i sve palete liče jedna na drugu .
Razgrnuli su buket na vratima i krenuli niz stubište .
- Hej , čekajte ! - zaurla žena .
-
Daću vam je za pet stotki !
Trista ?
Dvesta
...
Dajte pedeset i neka vas &dstroke;avo nosi !
Vratio se u sobu i pružio joj novčanicu od
pedeset dolara .
- Je li istina da je bio poznat ? - unese mu se šapatom
u lice .
Skupio je Udinijeve stvari pod mišku .
- Jeste - reče - bio je vrlo poznat .
- Prokleti bili ! - zastenja ona , ne kazavši ko da je
proklet .
- Dodo , sine , trkni do Martina po flašu !
Princeza je kod kuće svukla sa sebe svu odeću ,
kao da je kužna , i Arsen je više nikada nije video u
njoj .
- Neću da me više vodiš na takva mesta !
- grcala je u histeričnom napadu .
- Ne volim ih !
- To je tvoj narod , princezo !
- Nisam ja kriva ...
Mogla je da gleda bedu , pod uslovom da je dekorativna i da
bar ne zaudara .
Ali beda koju su videli u maloj Koziliji je
ponižavala .
Imala je zadah zoološkog vrta ,
ukus stida .
Izlet u Južni Bronx učinio je da
se oseća kao da je uletela u klopku .
Tamo nije
zatekla vesele pariske klošare , čak ni slikovite
pijance iz Ulice Bowery , koji su čekali na semaforima da
obrišu automobilska stakla , uvek sa nekom šalom ili
novim štosom .
- Moraš da me razumeš - kazala je
šmrcajući , pošto se malo smirila .
-
Mnogo sam se namučila u životu , ali uspela sam bar
jedno : činim samo one stvari koje me vesele .
I zbog
toga nikome neću dozvoliti da me vrati tamo ...
Čak ni tebi !
Arsen je iz dana u dan odga&dstroke;ao svoj odlazak .
Postajao je sve više Njujorčanin , čudeći
se i sam koliko je to lako .
U gradu gde je svako stigao
odnekud , i strancu je moguće da se oseća kao kod
kuće .
Već se snalazio sasvim dobro i
preduzimao je sam duge šetnje .
Pešačio
je do najudaljenijih četvrti , a kada bi ga savladao umor ,
spuštao se pod zemlju i vraćao podzemnom
železnicom u princezin kraj , pomoću plana New Yorka od
kog se nije odvajao .
Princeza se nikada nije vozila
sabvejem .
Otkrila mu je da pati od klaustrofobije , i da bi
radije umrla nego što bi sišla pod zemlju .
Obilazio je pasionirano muzeje i galerije .
Najviše je voleo otmene prostore Frick-kolekcije na Petoj
aveniji , gde se za njega vreme potpuno zaustavljalo dok je sedeo
ispod Rembrandtovog " Poljskog konjanika " .
Kuda li jezdi
taj vitez u sutonu ?
Nije li to sama smrt satkana od zlatne
paučine ?
Začarani jahač ga je gledao
kao da već odavno zna kako će se okončati njegov
njujorški izlet .
Odlazio je i u Guggeheimov muzej ; satima je prelistavao
slikarske monografije u maloj knjižari , smeštenoj u
prizemlju Muzeja moderne umetnosti .
Uzalud je me&dstroke;u
njima tražio nešto od Valdemara Udinija .
Nije
ga bilo ni u najopsežnijoj istoriji umetnosti .
Nekoliko puta nije mogao da odoli a da ne kupi knjige za
kojima je godinama čeznuo .
Prelistavao bi ih u Mimozi
za vreme dugih zimskih kiša .
Doneo ih je do kase ,
ali je onda odustao i vratio ih uredno u police gde su ranije stajale
.
Šta vredi ?
Nije mogao preneti čitavu
jednu civilizaciju na svoje ostrvo , a nije spadao u ljude koji se
zadovoljavaju mrvicama .
Uspeo je da uguši
želju za posedovanjem .
" Ne može mi se oduzeti samo ono što imam u
glavi .
Pamtiću , dakle , sve što vidim ! " -
zaključio je i ponovo otpešačio do Frick -
kolekcije , gde je onaj ukleti poljski konjanik još uvek
prelazio svoj beskrajni put s kraja na kraj pozlaćenog platna .
Voleo je očajničku drskost Jacksona Pollocka i
prazne , šumne tišine Mark Rothkovih
osamljeničkih kvadrata , ali posle Rembrandta Arsen više
ništa nije mogao da gleda !
Sve mu se činilo
suviše jednodimenzionalnim .
Postojalo je , možda , samo jedno platno u modernoj
umetnosti u kome je mogao da prona&dstroke;e utočište
bez zasićenosti i ga&dstroke;enja : portret " Devojčice
sa lutkom " .
Ono je za Arsena bilo više nego
slikarstvo .
Život i još mnogo više od
toga !
Možda smrt ?
Zahvaljujući Celebrity Serviceu , princeza je
često dobijala plaćene pozive da ulepša neki skup
novopelčenih američkih bogataša .
Za
vreme provedeno na večeri , gde bi je ponipezno najavili kao -
H.R.H. Princess Zoe of Cosilia , dobijala je šesto dolara .
- Vojvoda i vojvotkinja od Windsord dobijali su u svoje vreme
i po tri hiljade za pola sata ! - objašnjavala je Arsenu svoj
posao .
- Za hiljadu i po moguće je iznajmiti ruskog
princa Serža Oboljenskog ...
- Zašto ti dobijaš tako malo ?
- Mi smo mala zemlja ... - kazala je slegnuvši ramenima
.
Dva puta je pratio na koktel-partije koje su se
održavale u luksuznim apartmanima na Petoj aveniji .
Zapostavljen na izvesno vreme od svoje male prijateljice , prvi put je
zaspao u pletenoj fotelji zimske bašte , čiji je
stakleni zid gledao na krošnje Central parka .
Drugi
put je upoznao Rogera Shulmana , koji je tako&dstroke;e
pronašao skrovište u biblioteci .
- Znate , svi ti prijemi liče vam jedan na drugi kao
jaje jajetu ! - poverio mu se stari Shulman , kada ga je upitao
zašto se osamio .
Uvek je na njima neki indijski jogi
na proputovanju , urugvajski ambasador , italijanska operska diva ,
čekajte ...
Naravno , bivši student
revolucionar koji pljuje na sve , grčki brodovlasnik ,
sveže razmenjeni ruski disident ...
- ... i kozilijanska princeza ! - završi Arsen
Shulmanov spisak zvanica .
- Vi ste sa njom ?
- Jesam .
- Vrlo je lepa - reče on - prava džepna princeza
!
Shulman mu se dopao na prvi pogled , jer se
pohabanošću svoje odeće razlikovao od ostalih
gostiju na prijemu .
Očigledno , niko se nije otimao o
njegovo društvo , baš kao što nisu čeznuli
ni za Arsenovim .
Oseti izvesnu samilost prema ovom
dežmekastom starčiću , odevenom u iskrzani
rebrasti somot , čije su ga , kao nebo plave očice
gledale ljubopitljivo iza naočara velike dioptrije .
Imao je kratko podšišanu sedu kosu , koja je
ličila na četku , i podsećao je pomalo na
profesora Kuzena , po izvesnoj pomirenosti punoj skepse .
Arsen oseti potrebu da ga uteši , pa u nedostatku
nečeg drugog , pohvali preplanulu boju njegovog lica .
- To nije njujorško sunce , pretpostavljam ? -
reče .
- Florida ... - kazao je Shulman .
- Bili ste tamo na odmoru ?
- Ja sam celoga života na odmoru , boy ! kazao je
smejući se starac .
- A vi , šta vi radite na
ovom prijemu ?
Arsen mu reče .
- Dobro - kazao je Roger Shulman , namestivši se
udobnije u fotelji - recite mi iskreno , ali zaista iskreno : kako je
to živeti pod vojnom diktaturom ?
- Hoćete li da vam stvarno kažem ? - upita ga
Arsen , pa pošto dobi potvrdan odgovor , pokuša da
objasni svom sagovorniku da se život ( naglasio je tu
reč život ! ) odvija , ma kakva da je vlada u pitanju !
Masline rastu baš kao i u antička vremena ,
ljudi ih beru , trguju , vole se , mrze , piju , umiru i
ra&dstroke;aju se kao i uvek , sunce izlazi i zalazi , smenjuju se
godišnja doba , žene uveče pletu čipke
pred kućama , muškarci puše i piju pivo ,
srećni su ili nesrećni , kao i svi ostali ljudi na
planeti ...
- Drago mi je što to čujem ! - reče
Shulman .
- Hoću da kažem - rekao je Arsen - sklon sam
mišljenju da je ( pod uslovom da se čovek ne bavi
politikom , razume se ) , svaka politika podjednako dobra i podjednako
loša , jer je u suštini izvan samog života ; vi
me , naravno , shvatate , pošto je život snažniji
i žilaviji od bilo čije doktrine , ma kako ona napredno
ili konzervativno bila zamišljena ...
Nisu palili veliko svetlo u biblioteci .
Sedeli su
jedan naspram drugog sa čašama u rukama : dva
čoveka sa dva kraja sveta , i pokušavali da se razumeju
.
- To je veoma zgodno objašnjenje - uzdahnuo je , najzad
, Shulman - ali u njemu ima prilično pasivnosti .
- Ja se ne bavim politikom - kazao je Arsen - već
istorijom , i to - istorijom umetnosti !
U životu me
zanimaju isključivo tragovi onog najplemenitijeg u nama ,
rasuti po vremenu ... - citirao je jedan svoj intervju lokalnim
novinama , povodom otvaranja Zavičajne galerije u Mimozi .
- I to je politika , boy ! - rekao je mirno Shulman .
- Sve je politika !
Prekinuo ga je :
- A možete li mi onda , molim vas , reći kojoj
je stranci pripadao Homer ?
Euripid ?
Aristofan ?
Kome su plaćali članarinu Shakespeare , Dante ,
Michelangelo , Cervantes ?
Za koga je agitovao Petrarca ?
Shulman nije umeo da mu kaže .
Vidite kako je to malo važno posle nekog vremena !
- Hoćete li biti ljubazni da mi donesete jedno
piće ? - zamoli ga starac .
- Ako tamo odem sam ,
teško da ću se ikada ponovo izvući ...
Arsen nije verovao da je stari Shulman toliko omiljen da ga ne
bi pustili natrag .
Smatrao je njegove reči posledicom
povre&dstroke;ene staračke sujete , koju je često
primećivao i kod svog prijatelja profesora Kuzena .
Ali , ubacio se u vrtlog zvanica , video na trenutak princezu
okruženu iskeženim osmesima ( " Kako se zabavljaš
? "
" Sjajno ! " ) i vratio se u biblioteku sa dva dupla
burbona .
- Kakvi ste , u stvari , vi Kozilijanci ? - pitao ga je
Shulman .
Arsenu su nedostajali razgovori sa Kuze - nom na terasi .
Pored porodice , mogao je mirne duše reći da mu oni
najviše nedostaju u New Yorku .
Sa princezom se
sporazumevao , uglavnom , kožom i jednosložnim
rečima .
Zbog toga ga je radovala ova prilika da
priča o Koziliji nekom nepoznatom starcu , koga više
nikada verovatno neće videti u životu .
- Pazite ! - rekao je .
- Preživeli smo Grke ,
što su vladali ostrvom od 1800 . do 1100 . godine pre
naše ere , nadživeli izumrle Feničane ,
dočekali kraj Asirskog Carstva , ispratili Egipćane ,
Persijance , videli agoniju Rimskog Carstva i Vizantije , pogledali u
le&dstroke;a krstašima koji su osvojili Koziliju 1201 . godine
, iskvarili čak i pokvarene Venecijance , našli
zajednički jezik sa Turcima i lukavo ih potčinili svojim
interesima a da to oni nisu ni primetili , pridoneli smo i sami
njihovoj propasti ...
Kozilijanci ?
Istkani smo od
najfinije levantinske lukavosti i strpljenja .
Nadživećemo i Amerikance , u to možete biti
sigurni !
Ali i pored misaonog skijeringa koji je tako vešto
izvodio pred Shulmanom , osećao je izvesnu dozu mučnine
od poluistina koje je izgovarao .
Ubedivši
dobronamernog Shulmana , nije , naime , uspevao da ubedi i sebe da
nije obična kukavica koja okreće glavu u stranu pred
dugogodišnjom borbom Vojnog saveta protiv slobode i razuma .
- Koliko vam je godina ? - upita ga Shulman .
- Ja sam na uglu 39 . i 40 . - reče Arsen ,
setivši se da u New Yorku taksisti treba uvek kazati ugao
izme&dstroke;u dve ulice .
Starac se od srca nasmejao :
- Znači , ja sam na uglu 72 . i 73 ! - kazao je ,
brišući suze .
Princeza , koja je najzad pronašla Arsena u biblioteci
, upali svetlo i zateče ih kako se previjaju od smeha .
- Morate me svakako posetiti ! reče Shulman ,
pozdravljajući se sa Arsenom .
- Poziv , naravno ,
važi i za vas ... - obratio se princezi .
- Sutra ,
dakle , u pet po podne !
Pružio je posetnicu i izašao iz biblioteke .
Arsen tek tada primeti da je starac težak bogalj .
- Znaš li sa kim si razgovarao ? - upita ga princeza ,
ne bez divljenja .
- Ne znam - reče Arsen - vrlo je zgodan stari gospodin
!
- Roger Shulman ...
Jedan od najbogatijih ljudi u New
Yorku !
- Pa , šta ? - kazao je Arsen .
Čaj je poslužen u izubijanim limenim
šoljama na kojima je pisalo 1/4 lit .
Arsen je gledao
u čudu svoje jadno lonče koje kao da je maločas
pokupljeno sa nekog &dstroke;ubrišta ; crni , zar&dstroke;ali
rub , otučenu glazuru i iskrivljenu dršku , ostatke
skorene zemlje i crne rupice kroz koje je probijala r&dstroke;a .
Princeza Zoe nije u svojoj šolji nalazila ništa
čudno .
Tek kada je popio čaj i okrenuo
šolju naopako , otkrio je da je sirota 1/4 lit . - šolja
, u stvari , minuciozno izvedena kopija u najskupljem engleskom
fajansu .
Očigledno , Roger Shulman nije lako
zaboravljao svoje prvo njujorško pijenje čaja !
Više od svega , ovaj ekscentrični starac voleo
je da zbunjuje slikarske eksperte .
U svojoj kolekciji imao
je samo ona dela koja nimalo ne liče na uobičajenu
predstavu što je svet ima o velikim majstorijama moderne .
Arsen je bio jedan od retkih srećnika kojima je bilo
dopušteno da vidi gotovo sve slike iz ove fantastične
zbirke , koja prevazilazi priče o Ali Babinoj pećini .
Išao je za svojim domaćinom iz odaje u odaju
luksuzne kuće na Madison aveniji i poga&dstroke;ao autore
nepotpisanih slika .
Sada je došao red na princezu da
ga sledi kroz lavirint u kome je jedino on znao izlaz .
Shulman je od njega najpre tražio da pogodi koja slika
pripada Georgesu Braqueu , a koja Picassu .
Radilo se o dve
gotovo istovetne mrtve prirode sa lulom iz 1911 .
Pošto je jedan trenutak osmotrio te dve kule bliznakinje od
sijene , starih novina , karti za metro , talasastog papira za
pakovanje i pečenog okera , Arsen bez napora odredi autore :
Georges Braque je bio presniji i više je verovao svojoj luli .
Zatim je identifikovao tri pitoma primorska pejzaža kao
dela Vasilija Kandinskog iz vremena pre ne što je otplovio u
zemlju Apstrakciju .
Pri tome mu je pomagao instinkt
izgladnelog provincijalca .
Najbolje godine svoga
života i svu strast trošio je izučavajući
velike majstore modernog slikarstva , na osnovu slučajnih
znakova i otpadaka koji su stizali do Mimoze .
Sada su za
njega radile sve one probdevene noći potrošene na
gledanju mutnih reprodukcija u kakvom zalutalom umetničkom
časopisu ili knjizi do koje je bilo teško doći .
Poput zatočenog vidovnjaka , predvi&dstroke;ao je
duhovne avanture što su se doga&dstroke;ale na hiljade
kilometara daleko od Kozilije .
Njegova čežnja
bila mu je pouzdan vodič tamo gde su se gubili zasićeni
eksperti .
Oduvek su mu se činili jalovim napori naučnika
da utvrde autentičnost jednog dela .
Sve te hemijske
analize lanenih vlakana ili strukture daske , sastava boja , dubinski
snimci slojeva slike u ra&dstroke;anju , svi ti , naoko ozbiljni ljudi
u belim mantilima iznad skupih instrumenata ...
Koliko
uzaludnog napora da se prona&dstroke;e voda u pustari , koju vidovit
ćovek sa rašljama u ruci otkrije već posle
pedesetak koračaja !
Zar falsifikator ne bi mogao da
za svoju lažnu ikonu uzme deo daske sa kakvih crvotočnih
vrata iz dvanaestog veka i da upotrebi potpuno istu tehnologiju kao i
njegov uzor - nepoznati monah ?
Ima li išta
lakše nego zatrpati tu istu krivotvorenu ikonu u stajsko
&dstroke;ubre i prepustiti je samo nedelju dana razornoj moći
amonijačnih kiselina ; vlazi i memli , ili , pak , napraviti
novu rimsku amforu i spustiti je jedno leto na dno mora u kakvo
odgajalište ostriga i dagnji , pa da se po njoj nahvataju
čitave kolonije školjki ?
A šta da se
radi sa falsifikatima naših savremenika , gde uopšte
nije potrebno izvoditi nikakve tehnološke vremeplove ,
već u prvoj prodavnici kupiti kutiju uljanih boja i
obično platno , pa za jedno prepodne proizvesti tuce Matissea ,
Dufyja , ili Hartunga ?
Kako će nam tu pomoći
rendgenolozi , hemičari , tehnolozi ?
Postoji , naime , samo jedan pouzdan način da se utvrdi
je li slika autentična : stati pred nju otvorena srca i bez
zadnjih misli , prepustiti joj se i osluškivati duboko u sebi
njen odjek .
Falsifikator će moći da
podražava sve , osim onoga što je najvažnije u
jednom delu njegove suštine !
Zbog toga i preziremo
toliko te kradljivce tu&dstroke;e muke .
Prisvajaju za sebe
ono što se plaća nervima , krvlju , siromaštvom ,
patnjom , usamljenošću , na kraju - životom !
Oni će marljivo slediti oblike i boju ,
površinski sloj stila , ono što Francuzi nazivaju Ie
signe , ali ono najdragocenije neće nikada uspeti da ponove :
unutrašnji život jedne slike , za koju je uvek
plaćena previsoka cena .
Uostalom , da li je iko
ikada čuo da je neko falsifikovao Ingresov crtež olovkom
?
To je nemoguće !
Proizvode se masovno samo
one slike čiji su autori već postali poznati po svom
znaku i , mada već mrtvi i prazni , nastavili da reprodukuju do
kraja fizičkog života taj svoj već čuveni
le signe - koku koja nosi zlatna jaja .
Krenemo li korak
dalje , mislio je Arsen , doći ćemo do smele hipoteze
koja će na nas sručiti drvlje i kamenje kolekcionara i
muzealaca : nisu li najveštiji falsifikatori upravo sami oni
veliki slikari koji su posle svoje duhovne smrti nastavili
podražavanja sopstvenog načina slikanja ?
Naravno , ne postoji stručnjak za sve autore i za sva
dela , baš kao što ne postoji ni vidovnjak sa
rašljama i za vodu , i za naftu , i za gas .
Arsen je
bio u stanju da prepozna autentičnost samo onih umetnika koji
su mu nešto značili u životu ; onih pomoću
kojih je rastao i koji su mu pomagali da prona&dstroke;e i okupi
najbolje delove sebe .
Slučajno , Roger Shulman je
skupljao baš njih .
- Dobro - kazao je on , zadovoljno - dešavalo se da i
drugi pro&dstroke;u na ovom testu , ali sad od vas tražim
zaista nemoguće !
Zaustaviše se ispred pitomo slikane hrizanteme , koja
kao da je izašla ispod četke nekog nedeljnog slikara .
Arsen se usredsredio na taj , na prvi pogled običan
plavi cvet na platnu malog formata već pomalo ispucale
površine ( više zbog nebrižljivog slikarskog
postupka nego zbog starosti ) , ali u poretku njegovih latica kao da
se nalazila skrivena neka svirepo precizna matematička formula
.
Ljuljao se na samom kraju te odskočne daske , ne
znajući da li ga dole , u dubini , očekuje voda ili
beton ?
Zažmurio je i skočio ,
čuvši sebe kako u letu izgovara potpuno apsurdno ime :
Pieter Mondriaan !
Sačekala ga je voda .
Izronio je mokar od
sreće .
- Vi ste neverovatni ! - priznao je Shulman .
-
Spadate me&dstroke;u tri čoveka na svetu koji su to pogodili
otprve .
Tu je , najpre , trgovac koji mi je prodao ovog
ranog Mondriaana ; drugi je direktor Muzeja u Antwerpenu .
Jeste li zadovoljni ?
Ako želite da ostanete u New
Yorku , biće mi neobično drago da vas zaposlim kod sebe
.
Brinućete se o mojoj kolekciji ...
Pogledao je princezu , a onda je uhvatio Arsena za rever sakoa
:
- Hoćete li ?
Prvi put u životu Arsen je shvatio koliko je
teško breme trideset i devet godina .
Bio je
suviše star da prihvati jedan ovakav trenutak , kada se treba
neopozivo odlučiti i početi sve iz početka .
Američka odlučnost sukobila se u tom času sa
kozilijanskom kolebljivošću , koja se hrani vremenom
svojih žrtava .
Upitao se : imam li snage za to ?
Princeza i Shulman su čekali njegov odgovor .
Umesto odgovora , dobiše pitanje :
- Koliko je sati ?
- Sedam - reče Shulman .
- Možete li mi dati vremena do sedam i deset da
razmislim ?
Okrenuo je čitavu stvar na šalu , mada mu nije
bilo do nje .
- Imate sve vreme do kraja života da razmišljate
! - nasmejao se Shulman , odmahnuvši rukom .
Onaj trenutak je prošao .
Spustili su se u prizemlje liftom , u kome su visila dva di
Chirikova pejzaža iz metafizičke faze .
Princeza je ćutala sve vreme do kuće .
Mada joj je ljubav iznenada ozarila kraj treće decenije
života , veza sa Arsenom nije činila srečnom Zoe
.
Ona nije vodila ničemu i , kao sve slične
veze , iscrpljivala je oboje ljubavnika podjednakom žestinom .
Udinijeva devojčica u princezi još se nije
zauvek oprostila sa verovanjem da će joj život biti
doveden do srećne završnice , posle koje treba da
nastupi bezbedno i mirno sredovečno razdoblje .
Zoe -
nežna mešavina plave krvi , nestalnih zanimanja ,
prolaznih ljubavi i večitog balansiranja na rubu besparice ,
upravo je bila na putu da se sredi i smiri kada joj je sopstveni
portret iz detinjstva bacio u naručje smušenog
Kozilijanca .
Već se sasvim bila odvikla od komplikovanih
muškaraca .
Kretala se neprestano u svom stalnom
krugu , zadovoljna što joj se srce konačno zaledilo .
Frozen rose .
Arsen je jednim potezom porušio
dugo zidanu gra&dstroke;evinu blazirane ljupkosti , iza čijih
su bedema osećanja uzimana samo u malim dozama u obliku
pozorišnih predstava , filmova ili knjiga - tamo gde im je i
mesto .
Razbudio je u njoj strasti kojih se plašila .
Bojala ga se kao navike : više nije mogla bez njega (
pomisao da će se vratiti na Koziliju ispunjavala je
užasom ) , a s njim je bilo sve teže .
Šta onda ako ostane zauvek u New Yorku ?
Nije ga
večito mogla vući za rukav , umirući od straha
hoće li se osmehnuti dok ga bude predstavljala nekome do koga
joj je stalo , ili će samo ćutke kimnuti glavom i zabiti
se u prvu policu sa knjigama ?
Princezi se gadila i sama
pomisao da bi u tom slučaju bila krivac što je jedna
kozilijanska devojčica ostala bez oca .
Isprobala je
več na svojoj koži što to znači .
Izuzimajući njenu postelju , nisu se baš
savršeno slagali u ostalim stvarima .
I pored
aristokratskog porekla , koje bi trebalo da podrazumeva izvestan
stepen bezvoljnosti , princezu je život naučio da sve
zavisi od nje same .
Jednim delom svoje ličnosti ,
bila je energična tridesetdevetogodišnja žena
čiji je radni dan ( ako je to njen nestalni posao zahtevao )
trajao i po šesnaest sati !
Ma šta da se
dešavalo , na primer , ona bi , pre no što zaspi , svake
noći preletela najmanje stotinak stranica po sistemu brzog
dijagonalnog čitanja , koje je savladala na specijalnom
šestomesečnom kursu .
S obe strane njenog
kreveta ležali su svežnjevi novih izdanja - sada
neotvoreni .
Kozilijanac je potpuno izbacio iz dobro uhodanog
ritma .
Kada mu je jednom objasnila svoj način brzog
fotografisanja sadržaja , smejući se , suprotstavio joj
je svoj sistem spavanja izme&dstroke;u dve stranice .
- Imam potpuno drugačiji metod ! - kazao je .
- Čitam verovatno najsporije u Evropi ...
Ispričao joj je da čitav dan uživa u
pomisli kako će provesti udobno veče uz flašu
vina i neku knjigu za kojom čezne .
Čeka
strpljivo da mu zaspu dve Maje i smešta se u duboku
kožnu fotelju sa mesinganim kopčama - nekada
neprikosnoveno mesto njegovog oca !
Vino mu je nadohvat ruke
rastvorena knjiga u krilu .
Niz prozorska okna klize kapi
kiše .
Vreme kao stvoreno za čitanje !
Ali on ne podiže knjigu , ne okreće njene stranice .
Ona mu mesecima leži poslušno pod dlanom , a da
je iz nje pročitao možda najviše desetak redova .
To se po njemu zove : odlaganje zadovoljstva !
- Ali , vidiš , posle nekog vremena imam
osećanje da sam postao veliki prijatelj sa njenim
sadržajem !
Kao da mi je prešao u krvotok ,
postao moje vlasništvo ...
Pričao joj je da se u Mimozi kafane zatvaraju rano i da
zbog toga pije sam , kod kuće .
- Postajemo sve više narod solo - trinkera kazao je -
jer kad čovek pije sam , nema mnogo izgleda da će ga
neko prijaviti zbog šale ili neoprezne misli !
Pošto u isto vreme i čitam , knjige mi se mešaju
sa vinom u neki fini polusan .
Zbog toga , kada me neko pita
jesam li čitao ovo ili ono , odgovaram obično da ne znam
!
Zaista , ne znam .
Možda sam i čitao
, samo se više ne sećam !
- To je zbog toga što živiš na jednom
ostrvu gde ima mnogo vremena ! - suprotstavila mu se Zoe .
-
Ali ovde , u New Yorku , svake nedelje na listi bestselera nalazi se
najmanje trideset knjiga .
- Može jedan grad da bude ne znam koliko velik - kazao
je - ali od tih trideset knjiga jedva ako dve mogu biti vredne da se
pročitaju ...
Genijalna dela se ra&dstroke;aju
jedanput u sto godina !
- Imaš pravo - reče Zoe - ali , ja moram sve da
ih pročitam pre nego što otkrijem koja su dva genijalna
.
Po sistemu brzog čitanja prelistam dvadeset i osam ,
a one dve , preostale , čitam polako ...
- Zašto ? - upita je on mirno .
- Šta , zašto ?
- Zašto čitaš onih dvadeset osam ?
Zašto odmah ne pre&dstroke;eš na one dve koje vrede
?
- Da bih znala šta je u njima !
- Ako nisu dobre , šta te se tiču ?
- Ali , o njima se svuda govori ...
Šta ja
znam !
- Čitaš ih , znači , radi konverzacije ?
- Ne ! - vrisnula je .
- Ne radi toga !
- Radi čega , onda ? - upita je sa
strpljivošću učitelja .
Izgubila je glavu od besa :
- Ti , ti ništa ne razumeš !
Moram da
budem obaveštena !
- A , tako ... - kazao je lenjo i uvukao se pod
pokrivače .
- Do&dstroke;i !
Ali nije došla .
Bila je to prva noć kada nisu vodili ljubav .
Ujutro je Zoe imala podočnjake .
Sve do zore
držala je prst u rupici na brani kroz koju samo što nije
provalilo more besa .
Destruktivni Levantinac !
Srušio joj je dugo gra&dstroke;eni sistem a da to verovatno
nije ni primetio .
Sad spokojno spava dok ona krpi pocepani
šator .
Načeo je .
Poverila mu je
mnogo toga , ali ipak ne sve , za svaki slučaj !
Nije
mu ništa ispričala o bezbrižnim
džet-set-godinama kada je ludovala , misleći da je
četrdesete nikada neće stići .
Njena
čuvena energija bila je već skoro potrošena .
Mladost tako&dstroke;e .
Ako je htela da se
održi na površini društvenog života ( od
koga je , uostalom , i živela ! ) , morala je da popuni rupe u
svom nepotpunom aristokratskom obrazovanju .
Kako da mu
objasni da je na stalnom ratnom pohodu , baš kao i njen praded
, pod kojim su menjali i po osam konja dok je bez odmora i sna
obilazio obale Kozilije .
Svako novo , nepoznato ime ,
izbačeno slučajno u razgovoru za stolom , predstavljalo
je za nju opasnost .
To više nije beskonačno
letovanje ; selidba sa jedne na drugu čuvenu plažu sa
suncem što putuje zajedno sa velikim boeinzima , kada je
dovoljno posedovati samo besprekorno osunčano telo !
Prve sede i prve borice ne samo one od smejanja ! - menjale su i
princezinu ulogu u društvu .
Sve re&dstroke;e je bila
na skijama vezanim za gliser a sve više na dobrotvornim
priredbama za nesrećnu decu , napu - štene
životinje , gladne u Bangladešu , unakažene u
zemljotresima .
Demonstracije krema za dan i noć firme
" Elizabeth Arden " , od koje je imala najredovnije prihode , zavisili
su od njene kože .
" Ako može jedna princeza -
možete i vi ! "
Ali samo je pitanje vremena kada
će pozivi za promocije novih losiona i dezodoransa
početi da izostaju .
Tada mora da bude spremna za
nešto drugo .
Nešto suptilnije , nešto
što neće moći da nagrizu godine što dolaze
.
Princeza je već obezbe&dstroke;ivala odstupnicu ,
ulazeći u svet visoke mode .
Pokušala je da od
ukusa načini novo zanimanje .
Posao stilistkinje !
" Nova moda se nalazi na ulicama ! " - postalo je njeno geslo
.
" Treba samo umeti gledati ! "
Lansirala je prve
sakoe od crnog pliša u kombinaciji sa izbledelim farmericama ,
i " Vogue " joj je za tu avanturu odvojio šest kolor-strana ,
pod velikim naslovom : " Evropska princeza odeva Amerikance ! "
Izmislila je i nošenje vizonskih bundi sa tenis-patikama .
Prenela afričke amajlije od upletene dlake iz zebrinog
i slonovskog repa u New York i proglasila ih nakitom sezone 1972 .
Sada ih već prave i od plastične žice !
Uvela je i modu preširokih muških
košulja vezanih kravatom oko pasa , da bi i najosamljenije
žene , željne maženja , stekle utisak da su u
sobi svoga ljubavnika navukle za doručak njegovu košulju
preko golog tela ; slučajno otkriće jednog jutra posle
ljubavi sa Jamesom Finchom .
Trebalo je , dakle , gledati ,
raditi , učiti , čitati , održavati kontakte sa
uticajnim ljudima , ako želi da ostane u krugu kome je
pripadala ro&dstroke;enjem , ali ne i novcem !
Istina ,
nudili su joj da vaspitava mlade Teksašanke , kćerke
naftaša , da ih podučava etikeciji i stilskom
ponašanju , ali odvoji li makar samo jednu sezonu za Houston
ili Dallas , u New Yorku će je zaboraviti .
A ko ne
postoji u New Yorku , ne postoji nigde !
I sada je jedan slučajni Kozilijanac ugrozio
čitavu njenu taktiku .
Osvojio je Rogera Shulmana bez
ikakvog napora , ne znajući čak ni ko je on , odbio
mesto za kojim čezne toliko vrednih i energičnih ljudi
kao da odbija ponu&dstroke;eno piće , pokazivao stalno neku
drsku , odsutnu sigurnost , i pored toga što je živeo na
kraju sveta i stigao ovamo u onom svom strašnom odelu koje bi
svakako trebalo dezinfikovati ...
A , pored svega , izaziva
nerazumljivu nežnost i nagon da ga štiti , kao da joj je
prvi muškarac u životu !
Bila je nemoćna
.
Bila je besna na svoju nemoć da se reši tog
slatkog tereta koji vuče kroz njujorške salone i ulice ,
i koji je sprečava da trči iz pune snage i guta ono
što joj se nudi .
Pokuša da misli na Arsena kao
na pastira - bivšeg podanika svojih predaka , ali nije
išlo .
Isuviše je dobro poznavala genealogiju
svoje porodice da bi mogla da pobegne u Gotha Almanah .
Svaki
Kozilijanac bio je kralj a svaka Kozilijanka - princeza .
Na
vrhovima dugog račvastog korenja njenog porodičnog
stabla , nalazili su se obični razbojnici i kradljivci stoke .
- Bože , šta da radim ? - prošaputa i
uvuče se pod pokrivač pokraj usnulog Arsena ,
osećajući kako joj i protiv volje bradavice bubre .
Pešačeći i dalje po New Yorku bez ikakvog
drugog cilja osim da utaži radoznalost , Arsen je neprestano
mislio na to kako je jedan ljudski život nedovoljan da podmiri
glad koju oseća svim nervima uznemirenim
nestrpljivošću da sve dodirne , omiriše , vidi ,
čuje , okusi i zapamti ...
Seti se glasnih razmatranja profesora Kuzena na terasi iznad
piva , o tome kako bi trebalo imati najmanje pet života , i to
ne samo na različitim mestima već i u raznim vremenima .
Kada bi ih imao , profesor Kuzen bi jedan neizostavno
potrošio na plovidbe sa starim kozilijanskim moreplovcima u
Afriku i Indiju ; drugi bi otišao na muvanje oko katedrale u
Chartresu u vreme dok su je gradili treći život bi
upotrebio da bude savremenik Michelangelu i Leonardu u Firenci ;
četvrti na razgovore sa Voltaireom , a peti bi pustio da
teče kako teče , baš kao što je
učinio sa svojim prvim i jedinim životom .
Arsenu bi bila dovoljna samo dva života .
I
taj drugi , njega bi živeo do daske , baš ovde , u New
Yorku ! što je najčudnije , dok je lutao bez plana i
cilja ulicama i avenijama , činilo mu se da je to ovde potpuno
ostvarljivo .
Ona ogromna usamljenost koju su opisivali
putnici što su pre njega zagrizli otrovni grad-jabuku , nije ga
pritiskivala teskobom ; izgubljen u gužvi Vavilona , gde ga
nisu poznavali i gde nikoga nije poznavao , mogao je već , evo
, ovoga časa započeti novi život Arsena Lera ,
prebrisavši i zaboravivši onaj pre&dstroke;ašnji
, kao da nikada nije ni postojao .
Ko bi ga ikada
pronašao u ovom ljudskom mravinjaku , u kome je dovoljno
promeniti četvrt pa da se zauvek zametne svaki trag ?
Slatka vrtoglavica od slobode počinjanja od početka , od
nule , jednim ponovnim ro&dstroke;enjem , ispunjavala ga je ludom
srećom .
Prastari otrov , što je po
čitavom kontinentu posejala iza sebe avantura prvih Evropljana
, proteranih iz svoje postojbine u novu zemlju , delovao je još
uvek , čini se , neiscrpnim uzbu&dstroke;enjem .
Najzad je pronašao obalu na kojoj je ostvarljiv san profesora
Kuzena !
Ali šta je onda , kog &dstroke;avola , Valdemar Udini
tražio u zabitom Južnom Bronxu , u poslednjoj rupi kakva
je bila krčma " Mimoza " , kad je mogao da bude gde je hteo ,
da ima galeriste , otvaranja izložbi , uspeh , sve što
bi poželeo ?
Zašto je odbacio sve što je
njegovom talentu i veštini darežljivo nudio grad New
York , novi kontinent i potpuno novi život koji mu se
pružao pod nogama ?
Zašto je pristao čak
i na iznošenje hladnog pepela iz one peći , samo da bi
bio što bliže malom busenu doplavljene Kozilije ?
Odrekao se čak i slikarstva ( kome je u Bronxu ono ,
uopšte , i bilo potrebno ? ) , pristao da trpi uvrede i
poniženja pijanih Kozilijanaca petkom i subotom uveče ,
morao uvek iznova da se štapom bori za svoje bedno mesto u uglu
, dok su u istom gradu , već na 57 . ulici , američki
galeristi čekali možda baš takvog slikara da ga
obaspu dolarima i počastima ?
Bilo je dovoljno samo da
kaže : " Pristajem ! " - ali stari Valdo to nije prevalio preko
usta !
Zašto ?
Zašto ?
Zašto ?
Zašto ?
Zašto ?
Posle svakog novog zašto ?
- Arsenu se sve
manje činio moguć novi život u staroj koži
.
Na uglu 60 . ulice i Treće avenije kupio je dve
mandarine za pedeset centi od uličnog prodavača i
ljuštio ih u hodu .
Ni one nisu imale ukus mandarina .
- Je li ti bilo lepo ?
- A tebi ?
Prve oktobarske nedelje pre podne , otišli su u Central
park da slušaju koncert najpoznatijeg kozilijanskog izgnanika ,
kompozitora i dirigenta , de Coste .
Na ulazu ,
htedoše da iznajme bicikle .
Čovek kojih ih je
izdavao tražio je isprave .
Arsen je bio zaboravio
svoj žuti pasoš .
- Imaš li neko manje pompezno ime od H.R.H. Princeze od
Kozilije ? - upita Arsen šapatom svoju malu prijateljicu .
Misliš , neko običnije prezime ?
Preturala je u torbi po dokumentima :
- Gospo&dstroke;a Adam ?
Menzia ?
Parker ?
- Pa , Parker nekako zvuči najnormalnije ... - kazao je
Arsen .
Mada dan beše vetrovit , vozili su se puna dva sata
asfaltnim stazama ispod drveća , sve dok ih ne obli znoj .
Svukao je svoj mornarski kaput i ogrnuo Zoe .
Ne
silazeći sa bicikla , slušali su tužne
kozilijanske pesme i igre , koje je dirigovao de Costa , odeven od
glave do pete u crno .
Bičevi njegove duge masne kose
šibali su na oktobarskom vetru levo-desno .
Orkestar
mandolina , tambura , buzukija i gitara bio je podignut na podijum
usred jednog proplanka , a slušaoci su sedeli svuda naokolo .
Bilo ih je mnogo i na biciklima .
Prepoznao je odmah svoje zemljake u moru Amerikanaca i turista
, po nekoj posebnoj unutrašnjoj sivoći .
Ležali su po travi poput zavežljaja mržnje -
namrgo&dstroke;eni , sa čačkalicama u uglu usana (
kozilijanska specijalnost ) , uvre&dstroke;eni što niko ne
primećuje njihovu snagu i muškost , ovde posve
nepotrebnu .
Prepoznao ih je po lenjo proce&dstroke;enim
rečima koje su dobacivali jedan drugom .
Pili su pivo
pravo iz konzervi , odbacivši kartonske čaše na
zemlju .
U Koziliji su na isti način držali u
rukama pivske boce , kojih ovde nema , i one su se često
pretvarale u ubitačno oružje .
Sećao se
još dobro zlokobnog cika odlomljenog stakla i krhotina koje bi
parale nečije lice .
Prepoznao je me&dstroke;u njima
južnjake i severnjake , kovrdžave Italijane , Grke
povijenih noseva i belo-zube Jermene sa opakim sjajem u očima ;
pohabane Cincare , Sase bez pigmenta , trome Turke i Jevreje u
umašćenim kaftanima - pripadnike svih naroda i vera koji
su živeli na Ostrvu , stapajući se u jedno ,
pomoću zajedničke tame koju su nosili u sebi .
Prepoznao ih je po izrazima lica sa kojih je čitao prezrenje
bez razloga , podozrivost i mržnju , i dok su ih pratili
sumnjičavim pogledima , Arsen je dobro znao kako poput
životinja predosećaju da su iz istog kaveza , samo im je
i samima neverovatno da je nešto tako moguće !
Ništa nije vredelo što su Zoe i Arsen bili
drugačije odeveni : njihovi sunarodnici nanjušiše
pripadnost istom stadu .
- Dobro parče ! - iskezio se neki dugajlija preko
čačkalice , procenjujući princezu .
- Stara koka ! - složio se njegov drugar , čiji
su zglavci bili sapeti kožnim remenjem .
Odgegali su se trapavim seljačkim hodom kroz
slušaoce rasipajući oko sebe na sve strane
nipodaštavanje ženke , uobičajeno u rodnoj
Koziliji .
- Braćo ! - podigao je de Costa svoje
koščate ruke prema njujorškom nebu preko koga su
fijukali oblaci .
- Našu otadžbinu još
uvek kljuje galeb krvavog kljuna !
Krvava mu krila i
kandže !
Zaboravljeni smo i od Boga i od ljudi .
Pokažimo stoga svima da smo jedan od najstarijih naroda na
svetu !
Zaigrajmo našu " hotu " !
I gle , na te reči podigoše se sa zemlje
bivši maslinari , vinogradari , ribari , težaci i
klesari , kozari , ovčari i mazgari , iščupani iz
rodne crvene zemlje i presa&dstroke;eni s druge strane okeana u
njujorška predgra&dstroke;a : Južni Bronx , u Brooklyn ,
u Queens i Lower East Side , poniženi i deklasirani ,
razbu&dstroke;eni posle američkog sna usred predela koji ne
liče ni na šta što su ranije videli ;
stresoše sa sebe prašinu Central parka ,
poskidaše kapute i razvezaše kravate ,
odložiše tranzistorske prijemnike koje su vukli za sobom
, pa kroz travu poput kakve sive zmije zavijuga " hota " , puna
prigušene pretnje i elegancije .
" Hota " se ,
inače , igra bez muzičke pratnje .
To je staro
kolo sa obala Kozilije , gde je jedina muzika zveket ženskog
nakita i muškog oružja .
Igra se od najstarijih
vremena u tišini , zbog straha da bi mletački i turski
gusari mogli čuti muziku i čitavo kolo odvesti u roblje
.
Ovde , u Central parku , Kozilijanci nisu nosili ni dukate
oko vrata ni sablje za pasom , ali je zveckala sitnina u njihovim
džepovima , zvonili noževi na opruge , metalne narukvice
njihovih jeftinih satova , kopče na kaiševima i lanci od
bicikla - to opako oružje skriveno u rukavima kaputa .
Arsen je gledao lica igrača : njihovu bolnu
usredsre&dstroke;enost na unutrašnji ritam koji su zajedno
osluškivali , napete mišiče , čvrste
vilice i skupljene obrve ; prožimao ga je mukli tutanj
&dstroke;onova po tu&dstroke;oj utabanoj zemlji ...
Evo , vraćaju ti se sinovi koje si
vidio gdje odlaze ,
sabiru se a tebi od istoka do
zapada ...
Otišli su od tebe pješice ,
vodio ih neprijatelj ,
a gle , Bog ih tebi vraća
nošene u slavlju , kao djecu
kraljevsku .
Sam na podijumu ispred svojih muzičara koji su
odložili instrumente , de Costa je tako&dstroke;e igrao , a niz
izbrazdano lice slivale su mu se krupne konjske suze .
- Braćo Kozilijanci ! - viknuo bi s vremena na vreme .
- Ima li vas još ?
- Ima nas ... - odgovarao bi mu eho rasutih muških
glasova kroz potmulu grmljavinu stopala .
Arsen i ne primeti da je spustio bicikl u travu i da kao
oma&dstroke;ijan igra u mestu , ljuljajući se u pasu , sa
rukama podignutim iznad glave .
Osluškivao je zov
predaka koji mu je nare&dstroke;ivao kako da se kreće .
A kada se vijugavo kolo , koje se zaplitalo kroz šumarak i
izviralo iz njega opasujući proplanak , približi mestu
na kome je stajao , on povuče za sobom princezu i , gle
čuda - ona , koja nije znala korake " hote " , poče
istog časa da ih sledi , kao da oduvek igra .
- Hota ! - uzviknu vo&dstroke;a kola .
- Hota !
Hota ! - prihvatiše ostali .
Uz dve starice , bila je jedina žena u " hoti " , pa se
kolo zaplete oko nje , ostavljajući je na čistini usred
kruga .
Kao da je odjedanput sa nje spao sav
dugogodišnji mejk-ap , pretvarala se iz takta u takt u
običnu Kozilijanku , smerno oborenog pogleda .
Jedna
starica joj dobaci svoju crnu maramu .
Raširivši joj krajeve , okretala se oko sebe ,
ispuštajući povremeno kratke grlene kliktaje .
Odmah je shvatila " hotu " - prastaru bitku na život i smrt
što se vodi izme&dstroke;u mora ( predstavlja ga kolo ) i crnog
galeba , čiju su joj ulogu prećutno dodelili .
Kozilijanci nikada neće saznati da je jedne
obične oktobarske nedelje 1977 . godine sa njima igrala i
njihova bivša princeza .
U jednom trenutku , Arsen u
gomili posmatrača spazi savetnika Bara .
Stajao je
okružen četvoricom telohranitelja iz Konzulata .
On je znao .
Prišao im je na izlazu iz Central parka , kad su
vraćali bicikle .
- Mislio sam da ste već otputovali ? - reče
prekorno .
Osećao se kao loš učenik uhvaćen u
parku za vreme nastave .
- Nisam ... - uspeo je da promuca .
- Dozvolite da
vas predstavim gospo&dstroke;i Parker !
- Gospo&dstroke;a Parker ? - začudi se Baro .
Ispružio je ruku , ali ona ostade u vazduhu .
Princezine nozdrve se iznenada raširiše .
Iz ove krhke , sićušne žene rasla je iz
sekunde u sekundu uzdrhtala kraljevska zver .
Arsen se tako na&dstroke;e izme&dstroke;u dve zakrvljene
Kozilije , predosećajući da će sam platiti cenu
za dve stare mržnje .
- Uvek se rukujete sa šeširom na glavi ? - upita
Zoe savetnika .
- Uvek - kazao je Baro iscerivši svoje tamnoputo lice -
čak i kad je u pitanju jedna princeza !
Okrenuo se Arsenu :
- Očekujem vas sutra u devet u Konzulatu .
A zatim je ušao u duga crna kola sa diplomatskom
registracijom , nametljivo parkirana na trotoaru .
Poslednjih desetak dana u Beogradu je boravila moja stara
prijateljica , princeza Jelisaveta Kara&dstroke;or&dstroke;ević
.
Došla je da poseti grad u kome se rodila .
Ljubazno su joj pokazali Beli dvor .
Prošetala se
perivojima po kojima se igrala dok je bila devojčica .
Pomolila se u crkvi za seni svojih predaka .
Na njenom crnom slamnatom šeširu širokog
oboda , sve vreme je venulo žuto cveće koje je ubrala na
Kosovu polju .
Za razliku od skorojevića obogaćenih preko
noći , koji kada se vrate u Beograd iz belog sveta , imaju
čitav niz primedbi na sve i svašta , Princeza se
zaljubila u ovaj grad .
Zavolela je , kaže , ljude ,
ulice , drvorede , našu hranu i način života ...
Kada smo se upoznali pre dvanaest godina u Njujorku , otkrio
sam joj tajnu , da sam kao dečak ljubio svaku žabu koju
bih uhvatio .
- Zašto si ljubio žabe ?
- Za svaki slučaj ! - kazao sam - Nikada se ne zna kada
će se neka žaba pretvoriti u princezu ...
U me&dstroke;uvremenu , Princeza je naučila da sasvim
pristojno govori srpski i da piše ćirilicom .
Kao i sav otmen svet , ona govori odmereno i tiho .
Mi , naravno , galamimo i pričamo svi uglas .
Zbog
toga je Princeza naučila da kaže : " Nemoj da se
dereš ! "
Sedeli smo na jednom brodu na reci Savi i posmatrali
šetače na keju .
Sve beogradske devojke
izgledale su kao princeze iz nekih začaranih , tajnih
novobeogradskih kraljevstava .
Jedanput sam pisao o njima :
" Leti , mi smo , zaista , najlepši narod na svetu !
Zimi nas šiju u eleganciji mnoge zemlje i mnogi
gradovi , ali kada se najzad svuku vizonske bunde Londona , kada se
pod ludim suncem počne da topi rimska šminka , kada se
iza&dstroke;e iz kuća i automobila po kojima se raspoznaje ko
je ko , kada se poskidaju pariske fantazije od šešira -
dolazi naših pet minuta !
Na suncu , toj sirotinjskoj
majci , dovoljne su samo jedne farmerice i jedna majica , pa da golim
telima ušijemo dekadentno englesko bledilo , rimsku tradiciju i
parisku lepotu punu artificijelnosti ...
Više nije
važno šta ko poseduje - sve što je lepo , leto je
izvuklo za kosu na ulicu ! "
Kćeri Beograda !
Usred krize i
neimaštine , one su odevene u čistu fantaziju ...
" Nemoj da se dereš ! " reče Princeza .
Ali ja ne vodim otmene , aristokratske rubrike ( kakvih kod
nas , uostalom i nema ) pa zbog toga neću ni opisivati
šta je sve Princeza radila po Beogradu i okolini .
Setih se kako sam je davno , jednoga dana u restoranu "
&Dstroke;ino " na Leksington aveniji , učio da kaže -
bre .
Tada nije znala šta znači ta reč ,
ukoliko je uopšte reč , a ne rečca !
Pravo je čudo kako čovek u tu&dstroke;ini
odjedanput počne da shvata vrednost nekih stvari i reči
, na koje kod kuće nije ni obraćao pažnju .
Prvi put te davne godine , shvatih koliko je taj troslovni
turcizam prisutan u našem svakodnevnom govoru , koliko
višeslojan , nabijen svim mogućim značenjima i
varijacijama ...
Čini mi se da ne možemo ni da
sastavimo rečenicu , a da se u njoj ne na&dstroke;e makar jedno
bre , baš kao u Bosanaca , bolan , ili kod Dalmatinaca ono
čuveno , nepostojano eeee ! - koje ima hiljadu značenja
i intonacija .
Rečeno sa divljenjem : On je , bre , ljudina !
Potcenjivački : Ma , idi , bre !
Izazivački : Šta je , bre ?
Nežno : Ih , bre !
Sa ljubavlju : Do&dstroke;i , bre ...
Prepotentno : Ti ćeš , bre , da mi
kažeš ?
Filozofski : More , bre !
Zapanjeno : Otkud sad to , bre ?
Zapovednički : " Sviri , bre ! - zapovedi Hajduk Stanko
Ciganima " .
Epski : " Bre , ne laži crni Arapine ! "
" Bre , ćutao sam , bre , vikao sam , bre , pretio -
badava , sve zlo , te zlo ! "
Kako , uopšte , prevesti to malo , a tako
značajno bre , na bilo koji svetski jezik ?
A , u njemu ima inata , ima prkosa , nežnosti i
ležernosti , ima nečeg bundžijskog i obesnog ,
mangupskog i kabadahijskog ...
Ono služi da se izrazi
odobravanje i divljenje , istovremeno , neodobravanje i
žaljenje , služi za ču&dstroke;enje , za poziv i
opomenu , za iznena&dstroke;enje , za podsticanje , hrabarenje ,
sokolenje i za preklinjanje .
U tom malom bre smo mi , sa svim manama i vrlinama -
čini se , ono je naša suština ...
I da
se nekim čudom izgubimo u svetu , izrasli bismo sigurno ,
ponovo , iz ta tri slova !
A , onda je došlo vreme da se princeza Jelisaveta vrati
u beli svet .
Kazao sam joj da je lepša nego ikada i to stvarno nije
bio prazan kompliment .
- Nemoj da se dereš ! - rekla je odlazeći niz
Makedonsku .
- Ajde , bre ! - rekao sam , ali me nije čula .
Momo Kapor .
Republika me ni ove godine nije pozvala na svoj
ro&dstroke;endan .
To , naravno , ne znači da me ona ne voli samo joj
nisam na spisku uglednih zvanica .
Njeni gosti su strane diplomate i vojni izaslanici ,
okićeni kao novogodišnje jelke .
Naši
joj donose na poklon puteve , ulice , fabrike , bolnice ,
čitava naselja ...
A , ja ?
Šta bih ja mogao da joj poklonim ?
Staru bombonjeru , koju sam pre dve godine dobio za svoj
ro&dstroke;endan ?
Šetam preko smrznutih polja oko svečano
osvetljenog Saveznog izvršnog veća , gde se Republika
zahvaljuje na čestitkama i odmotava poklone .
Hvala , niste trebali !
Jao , što je ovo divno
!
Baš ste srce !
I šetajući , tako , računam koliko sam
imao godina kada je ro&dstroke;ena Republika ?
Šest .
Ro&dstroke;en sam u Kraljevini , a
živeo pod okupacijom ; sklanjao se od bombi i zalutalih metaka
, jeo staru konjetinu , švercovao bugarske cigarete " arda " i
čekao da me Republika oslobodi .
Moram da priznam , pomalo sam sara&dstroke;ivao i sa
okupatorom ; menjao sam sa njim meku rakiju za čokolade , a
pošto sam bio plav , podsećao sam Nemce na njihovu decu
.
Onda je Republika , najzad , stigla !
Bila je mlada i lepa , a doneli su je mršavi i opaljeni
momci čija smo imena šaputali sa divljenjem .
I mi smo želeli malo da pucamo , da rušimo
mostove i bacamo bombe , ali provod je , izgleda , bio završen
; Republika nam je namenila dosadnu ulogu mladih graditelja .
Šta je uradila ?
Podrezala mi je nokte ,
oprala uši i ošišala do glave ( jer sam imao
vaške ) , zabranila mi da se smucam po ruševinama i da
kradem gde šta stignem .
Obećala je da
će me prevaspitati .
Nisam znao šta to
znači ?
Onda smo jedno vreme učili ruski , crtali Staljina ,
čitali " Kako je čovek postao div " , gledali film "
Zadatak majora Buločkina " ...
Umesto veronauke , učili smo da je čovek postao
od majmuna i to radom .
Zašto ne od konja , kad konji
mnogo više rade , to nam nije bilo jasno .
Sistem je , inače , bio veoma sličan : umesto
an&dstroke;ela kuriri , umesto svetaca narodni heroji , umesto ...
Onda su neki od onih preplanulih , mršavih momaka
iščezli nekuda nez traga .
Oni preostali , preplanuli i više ne tako mršavi
momci , koji su doneli Republiku , govorili su za njih , da su im
oduvek bili sumnjivi .
Od tog trenutka , stvari su počele da se odvijaju
vrtoglavom brzinom .
Povremeno , neko je iščezavao sa
zajedničke fotografije ...
Na KnezMihailovoj ulici nalazila se poslatičarnica "
Medžed " san svih beogradskih dečaka .
Da bi
dokazao lojalnost novim vlastima , Medžed je iznad tezge sa
alvom , baklavama i kadaifom , okačio ogromne fotografije
čitavog Politbiroa .
Jednoga dana , moj prijatelj koji
je pomalo mucao ( istina , samo kad govori ) , u&dstroke;e u
poslastičarnicu i upita vlasnika :
" Ooooprostite , gosn Meeedžede , zzašto vam
ovve ssslike nnisu mmalo mmmanje , a tttolumbbbe mmmalo vvveće
? "
Onda su nekuda ižčezli oni , što su
oduvek sumnjali u one koji su prvi iščezli .
Ali moja generacija se u to vreme nije bavila politikom .
U Beogradu je tada bilo malo automobila , pa smo se
spuštali sankama niz Braničevsku ulicu sve do
Autokomande .
Onaj ko je imao sličuge , sedeo je
napred i upravljao .
Ispod sličuga su sevale varnice .
Vetar nam je zviždao u ušima dok smo vikali iz
sve snage :
Kaaaaalpiš !
Magična beogradska reč , šifra detinjstva
, brzine i odvažnosti .
Dok su oni prvi vladali , gradili i ure&dstroke;ivali zemlju ,
neki drugi momci su tajno studirali , pa su lagano zamenili one
treće , koji su imali samo kurseve .
Onda su četvrti morali da kažu za one
treće da su im uduvek bili sumnjivi .
Onda su prvi počeli da pišu memoare !
Jedan je , tako , napisao da onaj drugi nije bio tamo kada su
pravili Republiku i da se lažno predstavlja , na šta je
ovaj odgovorio da se prvi nije dobro držao pred policijom , a
treći je primetio da obojica ne govore istinu .
Peti
je tvrdio da je on prvi doneo Republiku , dok je još bila beba
, a njegov bivši drug je napisao da je to možda i
tačno , ali da tada nije ro&dstroke;ena samo jedna Republika ,
već da su u pitanju bile šestorke , a o pokrajinama nije
bilo ni govora ...
Oni vitki , mršavi i opaljeni momci , koji su doneli
Republiku , ili su pomrli ili su se povukli u gordo ćutanje ,
ili više ne govore jedan sa drugim .
Ne znam kako se to dogodilo , ali ispalo je da su
važniji od njih neki drugi , čija imena nikada nismo
šaputali sa divljenjem , dok je Republika bila dete ; neki , za
koje smo prvi put čuli tek kada su se dočepali mikrofona
da napadnu one koji su ih napravili .
Moja Republika je već zrela dama .
Ima
četrdeset i pet godina , što za ženu njenih
godina nisu nikakve godine .
Da li se seća onih mršavih , preplanulih momaka
, koji su je doneli u Beograd ?
Poziva li ih na
ro&dstroke;endan ?
I ja više nisam mlad , ali mi još uvek u
ušima zviždi zajedno sa vetrom , onaj stari urlik "
Kaaaalpiš ! " dok se spuštam niz Braničevsku , po
kojoj se više ne sankaju deca .