SVITALO je , kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor . Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku , a znao je još uvijek sve kako dolazi : i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva , vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda , Meduzina glava od sadre nad tešklm , okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka . Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra , kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin : sedmogimnazijalac , koji je ukrao svojoj majci stotinjarku , tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama , a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici , te otada živi na ulici već mnogo godina , a ništa se nije promijenilo uglavnom . Zastao je pred stranim zaključanim vratima , i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog , gvozdenog dodira te teške , masivne kvake u školjci svoga dlana : znao je , kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je , kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu , kako je prhnula iznad njegove glave , a bilo mu je ( onog jutra ) kao da sanja : bio je sav ča&dstroke;av , umoran , neispavan , osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika : po svoj prilici stjenica . Nikada ne će zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane , posljednje , treće noći i onog sivog jutra - dok živi .

Na uglu , gdje se je kao mali dečko igrao sa svojim bijelim janjcem , stajalo je gradilište obzidano kao čovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za ženske steznike i koksove patent-peći : steznici su bili vitki , stegnuti u pasu , a ispod jedne gvozdene patent-peći lizao je plamen .

Da , tu pod zidom , tu je onog jutra stao i nije mogao dalje . Osjećao je srce u grlu , u nogama , u zglobovima , u prstima , me&dstroke;u rebrima , u mesu , i tako sav samo jedno tamno krvavo srce , prislonio se uza zid da ne padne . Dugo je stajao pod vitkim ženskim steznicima , a prsti su mu bili puni prašine i maltera , jer je zid bio star , pljesniv , s pjegama od salitre . Prošao je pokraj njega jedan pekarski naučnik s mrežom topla peciva : zamirisale su žemlje i čulo se dugo iza ugla kako pekar vuče svoje papuče po asfaltu .

Zastao je Filip kod tog starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom kao da dira jedan dragi i zaboravljeni grob . Kiša je s vjetrom izlizala steznike : ispod morta provirivale su na sve strane cigle , a tek na jednom mjestu ostao je još modrikasti jezičac koksovog plamena pod stalkom naslikane gvozdene patent-peći ; ugledavši taj davno pokojni znamen , Filip je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke , pomrle slike , i tako mu je bilo kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam .

Čuli su se ljudski koraci iza ugla . Prošao je pekarski naučnik s mrežom topla peciva ; zamirisale su žemlje i čulo se dugo iza ugla kako pekar vuče svoje papuče po asfaltu . Nigdje nije bilo nikoga . Prazna ulica , sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima , zavjese , cvjetovi u loncima , zaključana vrata , verige , lavlje glave , kameni pragovi i mjedene ploče stanara ; gdje-gdje po koje starinsko zvonce . Pod jednokatnicom stajala je svjetiljka . Ona ista , koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijih dječačkih kriza : taj upaljeni narančasti odraz promatrao je noći i noći na stropu izme&dstroke;u zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana , a plamičac je svjetiljčin izgarao i micao se neprekidno , kao bolesna ribica izme&dstroke;u četiri stakla prljave posude .

Sve je bilo sivo , a kuća je izgledala neobično mračnom , upravo tamnosme&dstroke;om . Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrčila se sva kao da umire , a usne su joj bile natečene , zmije ri&dstroke;ovke u glavi tuste , uznemirene , a vrata ulazna ogromna , okovana , kao tvr&dstroke;avna . Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom , a Filipu je bila potpuno strana pomisao , da je pod tim krovom te sive , zelenkaste jednokatnice ( jedamput , davno ) raslo njegovo vlastito , krvavo , tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo . Ovamo su se preselili već u gospodskoj fazi mamine karijere : kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i kada je kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu kavu i domino .

Sve je znao kako dolazi : i kvaka u ruci , i težak masivan otpor vratnica , i dugi neprozračeni hodnik namazan sivom uljenom bojom , i drvene stube , i veliki , bijelouokvireni prozor u me&dstroke;ukatu s izgledom u vrt . Stojeći pred stranom i zaključanom kućom , Filipu je došlo , kako bi bilo da u&dstroke;e . Pristupio je tiho vratima , primio za tešku , hladnu kvaku , kvaka je popustila i vrata su se otvorila : kuća nije bila zaključana . Zatvorio je za sobom nečujno ulazna vrata i polagano kao tat , da se nije čulo savršeno ništa , na prstima , bez daha , dovukao se do prozora u me&dstroke;ukatu . Prozor je bio otvoren , a vrt je već bio pun bijele jutarnje svjetlosti . U starom , ogromnom , razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptičjeg . Stajao je tiho taj stari vrt sa svoje četiri simetrične , bijele staze , sa rascvalim žutim ružama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama kao netaknut , savršeno uredan , poliven , obrezan , kao da se nije ništa dogodilo i kao da se u životu uopće ništa ne doga&dstroke;a . Pod zidom , obraslim vinjagom , iza gustog zimzelena vidio se krov kokošinjca . " Tepihklopfer " je bio pred kokošinjcem , onaj isti tepihklopfer na kome je Filip palio vatromet u predvečerje Karolinine svadbe . Karolina stanovala je sa svojim ocem u pivnici i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oči šarenom staklovinom , a Karolina je bila debela , dvanaest godina starija od Filipa i prala je flaše u pivovari .

Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine , jalovo i bolno . Kao prezrelo , razdrto , neuravnoteženo dijete , sa dubokim i mračnim kompleksima moralnog poniženja u sebi , pun nečiste krvi i osjećaja mračnog progona , rastrgan s ljubavnim motivima na razne , blesave , male , naivne djevojčice ( svoje vršnjakinje ) , Filip je osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela , tusta stegna dobroćudne Karoline .

Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji , kod kipućih lonaca i usijane šparherdske ploče ; on je sjedio na kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje , a Karolina , nalivši pun lonac kipuće vode u korito i čekajući da se ta voda ohladi , sjela je u Filipovo krilo . Filip je u ono vrijeme čitao Zolinu Nanu , slikao akvarele , pio prve čaše piva s ga&dstroke;enjem i bljuvao od pete cigarete , i taj mali dečko , koji je igrajući šah i nogomet bio s jedne strane sklon još najnaivnijem podjetinjenju , a s druge rastrgan izme&dstroke;u najbjesomučnijih poroka , osjetio je iznenada u svom krilu debelu , mokru , znojavu , usijanu Karolininu stražnjicu . Ta slučajna , nesmotrena , bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadavičavijom , najsladostrasnijom emocijom čitavog djetinjstva .

Koliko se samo nagledao blijedih obrisa kostanjevečkih vinograda , kamo je Karolina otputovala sa svojim vincilirom , i trčeći za psima , loveći školjke i gledajući kako se škope kopuni , on je prosanjao noći i noći u bunilu , snatreći o tom nepovratnom nadnaravnom užitku , kada mu je Karolina bila u krilu . Paleći na tom tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predvečerje Karolinine svadbe , on je bio na rubu samoubijstva od žalosti ; čitavog tog ljeta skakao je s najvišeg ramena baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom , samo da bi se voda zakrvarila nad njim . Jer je kolala me&dstroke;u &dstroke;acima legenda , da je jedamput jedan mlinar skočio sa svetoga Florijana i da ga više nikada nisu izvukli , nego se je samo voda zakrvarila nad njim .

Vatromet u predvečerje Karolinine svadbe ! Krvava voda pod mostom ! Koliko se je već vode zakrvarilo nad njim , a on još uvijek pliva i još se uvijek miče ! I onog jutra , kada se je bio vraćao ovim stubama kao pokajnik , kao tat , koji je ukrao stotinjarku ( a dolazi od bludnih i prljavih pijanih žena ) , i onog jutra , kada ga je ro&dstroke;ena majka izbacila na ulicu s moralnim zgražanjem , i onda se je nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda . Kako je tu treperio na tom prozoru onoga jutra , više mrtav nego živ , i kako je nesnosno dugo trajalo ono čekanje tu , na tom mjestu : noć pred tim , kada je imao još četrdeset kruna i kada je bila još i ta mogućnost otvorena da otputuje nekamo daleko , i ta noć bila je strašna ! I ona posljednja noć , kada je nestajala forinta za forintom i kada se je matematskom sigurnošću približavala katastrofa , bila je sablasna i smrtonosna . Ali sada je tu pred njim stajalo ono najteže : trebalo je popeti se još četrnaest stepenica i pozvoniti na vratima lijevo u prvome spratu .

On je stajao onog davnog svitanja nad ovim prozorom valjda više od jedne ure nepomično i ne bi se ni onda bio pokrenuo , da nije čuo kako se otvaraju vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi . Njemu je izgledalo , kao da taj netko dolazi ovamo u prvi kat . To je bila ustala jedna sluškinja i s tavom punom kukuruznog brašna išla je hraniti piliće . Tako se je našao pred maminim vratima ; sme&dstroke;a , uljenom bojom namazana vrata , sa kvakom od žute mjedi i staklenim , žutom mjedi optočenim kolutom , koji je izgledao kao minijatura prozora na la&dstroke;i . Iza tog metalnog kotačića bio je poklopac spušten .

Pločica u drvenom okviru .

Ime i prezime njegove mame . Udovice . Njemu tako dobro poznato ime i prezime njegove mame .

Tu stanuje ta gospo&dstroke;a , koja hoda u crnini , udovica , njegova mama , trafikantica iz Fratarske ulice , a njen sin , sedmogimnazijalac , vratio se iz bordela , a sve je tek na početku .

Kako je pozvonio i kada ?

Dugo nije bilo nikoga ; sve je bilo tiho kao izumrlo .

Pozvonio je opet . ( Baterije električnog zvonca kod njih nisu nikada bile naročito pune i zvuk zvona bio je sasvim slab . ) To mu je neobično prijalo . Spava . Dugo spava . I bolje je , da se sve dogodi što kasnije .

Onda poslije duge zvonjave otvorila su se vrata od sobe i čule su se papuče na drvenim daskama . To je bila ona . Otvorio se poklopac na mjedenom kotačiću i on je osjetio njen hladan , neumoljiv pogled . Javio se njen strog i surov glas . Zapitala ga je što želi ? I to u pluralu : " Što želite ? "

" Pa ja sam , otvori mi ! "

Isti taj strogi i surov glas opet se je javio iza zaključanih vrata , da ga taj glas ne pozna i neka se vrati tamo , odakle je došao . Tamo i spada . I opet u pluralu : " Tamo i spadate . "

Njemu je bilo kao da će se onesvijestiti , no za sveg tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske , na ovaj tajanstveni okovani kolutić , on je osjećao , da se tu radi o nekakvim važnim neprekoračivostima . O demarkaciji . I kada se spustio poklopac i kada se opet čulo smucanje pustenih papuča po drvenim daskama , i to , kako su se iznutra , u stanu , zatvorila vrata od sobe , Filipu je bilo jasno , da su ostala jedna vrata zaključana pred njim konačno i nepovratno .

Tako se je okrenuo , spustio niz stube i tako je ostao na ulici dvadeset i tri godine potpuno sam .

A sada se vratio u taj zabitni provincijalni zakutak , i jutro je proljetno , i on se našao u prvome spratu te strane , vlažne kuće , te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog nepoznatog prolaznika , kako se u sivom svitanju vuče po tu&dstroke;im , praznim kućama . Tako isto na prstima , korak po korak , oprezno , sustegnutog daha , kao što se je uvukao , Filip se je prokrijumčario opet natrag na ulicu , gdje je pod gustim krošnjama kestenova još bilo sasvim tamno , zelenkasto i mračno .

PTICE , vode i livade , sve je to bilo lagano jutarnje , proljetno gibanje slika , kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja , a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoje potištenosti , što ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko žalosti . Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor nešto poslije tri , a sada je već oko grada stao da raste proziran sjaj modrog , svježeg , travanjskog jutra , punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama . Svileni vjetar jutarnji , teški , bijeli , trudni travanjski oblaci , mirisi na poljima i boje u daljinama , sve je raslo kao tiha instrumentacija modrog jutarnjeg bu&dstroke;enja . Iz daljine , iz otvorenog terena , preko oranica razlijegala se brončana jutarnja zvonjava , a nad zelenkastom bakrenom jabukom kaptolske fratarske crkve gomilahu se teški , bijeli oblaci , te se vrapci pod krošnjama platana uznemiriše glasno , kao pred ranu jutarnju kišu .

Da , tu je ležao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol , sjedište gornjopanonskog i ilirskog biskupa , slavna protuturska tvr&dstroke;ava šesnaestoga vijeka , na rubu posavskoga blata i močvara , grad Filipova djetinjstva i prve mladosti , gdje ga nije bilo toliko godina , a gdje mu se jutros pričinilo sve tako poznatim , a opet toliko stranim , kao da je negdje davno več umro i kao da kroz koprene nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih stvari i doga&dstroke;aja .

Preko šetališta , gdje su pod platanama cvali krugovi crvenih i žutih tulipana , vukla su se niz drvored polagano mesarska kola , pretovarena krvavim gove&dstroke;im butovima ; jedna se plavkasta teleća noga zaplitala me&dstroke;u žbice , te je tako izgledalo kao da će tu plavkastu teleću nogu točak prelomiti u zglobu . Fasciniran tom plavkastom , oguljenom telećom nogom , zaputio se je Filip za mesarskim kolima preko mosta , pa uz mahovinom obrasle sive fratarske plotove našao se u Fratarskoj ulici . Na dnu dudovog drvoreda , pod strmim krovom jedne duge prizemnice , odmah kraj prvog prozora uz sme&dstroke;i plot , stajala su visoka , zelenkasta , drvena vrata , zatvorena , zaključana lokotom i gvozdenom motkom , sa limenom tablom i natpisom : kraljevska mala prodaja duhana .

Tu je davno , prije trideset godina stajala trafika njegove majke , gospo&dstroke;e Regine , a tu stoji još i danas trafika kao u vrijeme njegova djetinjstva , kada su vode kapale po zar&dstroke;alim žljebovima i čuli se ždralovi kako plaču u tamnim noćima visoko nad gradom . Tu još uvijek stoji stuba od trule cigle , a prag su izglodali štakori . I roleta je na oknu isto tako poderana kao i prije trideset godina , a tamo , iza rolete , ona vlažna , pljesniva , mračna soba s trulim podom , gdje se on toliko naklečao iza željezne peći u kutu .

Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sobi , samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota , od plota do zida , uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala , u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od živadi . Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem , pun slame , smeća i pahuljica od živadi , a jedna mala la&dstroke;ica od novinskog papira , ta draga dječja pustolovna korablja , zapela je o ciglu , sva mokra i namoćena , pred potonućem . Sagnuo se Filip , da podigne svoju malu brodolomnu dječju la&dstroke;icu iz smrdljive lokve ( nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima ) , ali mu se to već u isti tren pričinilo preglupim : tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično , dugo .

Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptični politirani stol , a na stolu crvenkasti baršunasti album s fotografijama . Crveni baršunasti album , ta skupocjena , tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom , a imala je na prednjim koricama herolda u viteškom oklopu s trubom : preko trube bio je prevješen stijeg s dva raskriljena ogromna orla . Taj izblijedjeli baršunasti album s vitoškim trubačem , to je bila jedna od onih tajanstvenih svetinja , koju je bilo zabranjeno dirati . To se je svetogr&dstroke;e kažnjavalo dugotrajnim klečanjem iza peći , gdje je zaudaralo po štakorima . A tu uz prozor , na drugoj strani te oguljene sive stijene visjela je neshvatljivo divna , ebanovinom uokvirena slika ženskog akta , koji nije imao više od trideset centimetara , a uljena ploha počela je već pokazivati prve pjege gnjileža : zelenkastosivo osvjetljenje gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju prozirne pojave , koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom rukom .

Njegova majka , ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva , trafikantica Regina , koju su svi zvali Regina , a ona se je zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te nikada nije naučila dobro hrvatski , čuvala je ljubomorno tu tajanstvenu , ebanovinom uokvirenu sliku nepoznate gole žene , kao relikviju , a Filip nije nikada otkrio , ni što prikazuje ta slika ni odakle je njegova majka tu sliku donijela . Ta ga je slika mučila godinama , i to nije bila jedina tajna , kojom je sebi razbijao svoju glavu , sjedeći tu uz ovaj prljavi prozor , pod ovom razderanom roletom i slušajući vjetar kako urla na tavanu . Kraj ovog prozora razbolio se smrtno one jesenje noći , kada su prolazili gradom engleski konji u dugim povorkama za transwaalsko ratište , a noć je bila maglena , listopadska .

Čulo se , kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske . Ti konji bijahu na putu za daleka , nepoznata , južna mora , na putu za ekvator , gdje blistaju tajanstvene zvijezde južne polutke . Crne nakatranisane la&dstroke;e , što škripe po dalekim lukama , čekale su te konje , da ih progutaju i prebace nekamo neshvatljivo daleko , gdje plaze udavi i bodu otrovni komarci . Prošlo je bezbrojno mnogo engleskih konja te noći , protutnjala je šuma tih crnih , lomnih konjskih nožnih stabljika , što se gibahu uznemireno , više kao noge nekakvih čudnih , potkovanih ptica nego kopitara . Te noći mati nije spavala kod kuće čitavu noć . Odbila je već davno ponoć na fratarskom tornju , a povorci engleskih konja nije bilo kraja : konji su prolazili neprekidno , jedni za drugima , repovi , glave , kopita , u beskrajnim tamnim gomilama repova , vratova i kopita . Masa grivastog mračnog mesa i rzanja , od čega su počela zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine .

Uznemiren tom neobičnom grmljavinom , usplahiren od samoće i od bdjenja , Filip se dovukao do ovog prozora i podigao tu masnu , poderanu roletu samo toliko da mu je pogled dopro do konjskih trbuha : provirujući tako ispod rolete on se izgubio zastravljen onim neshvatljivo mračnim micanjem tamnih konjskih bedara , gnjatova , zglobova , kopita , u bolećivom treperenju od straha i od neobične , mutne , veličanstvene emocije . Pritisnuvši tako nos i čelo i glavu o hladno staklo , Filip je gledao povorku konja kako putuje u Južnu Afriku , a bila je duboka noć i mati se nije vraćala . Usnuo je spram jutra , kada su fratri već zvonili na ranu jutarnju misu , a majke nije bilo . Prvi pogled , kada se probudio : mamina postelja bila je prazna .

Trafikantica Regina došla je kući oko osam , pogladila ga po kosi i rekla mu neka obuče svoje baršunasto odijelo , jer da idu u grad . Majka ga je pomilovala i rekla mu je : Zygmusik ! To je bio znak naročite milosti i blagonaklonosti , kad bi ona stavila svoju ruku na njegovu kosu , a pogotovo , ako ga je nazvala njegovim pravim imenom , a baršunasto odijelo bilo je ( već samo po sebi ) simbolom svetkovine i najneobičnijih doga&dstroke;aja . U svom tamnomodrom baršunu , sa čipkastim okovratnikom , s manšetama i jabotom , Filip je sam sebi izgledao neobično svečano i otmjeno ( kao kakav viteški sredovječni sokolar sa čipkama i baršunastim baretom ) , a trafikantica Regina , potpuno hladna spram svoga djeteta , mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda . ( Time se je izdvajala iz kruga svojih sustanara oko trafike i u tome bio je naglašen nekakav naročit prkos iz socijalnog otpora , kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u dvorištu i preko puta : trafikantičino dijete bilo je uvijek pomno oprano i najbiranije obučeno i baš taj fantastičan i lutkast potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom teških sudara u krugovima Filipovih drugova . Za trafikantičino dijete govorilo se po gradu da mu je otac biskup , a taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo neizlječivo i gorko . )

Putovali su u grad dugo u hladnom i nezagrijanom vagonu , a u gradu ostavila je mati Filipa u jednoj kavani pod staklenim lukom izloga , kod mramornog stola ; naručila je za njega čokoladu i rekla kelneru neka pripazi na maloga , da će se ona skoro vratiti . Već u kavani , Filip je bio u vrućici : sve okomite crte nestajale su pod njegovim pogledom u beskrajnim vertikalama , a vodoravni potezi kružili su oko njega vijugavo kao neprekidno i uznemireno talasanje linija . Mati se vratila tek poslije podne . Oči su joj bile mutne , umorne , natečene od suza , krvave . Obrve izlizane , lice upalo . Tu je Filip po prvi put ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao clown , a pod tom bijelom brašnjavom obrazinom da ima jedno drugo , žalosno , sivo , izmučeno lice . Mahao je nogama , jeo već treću čokoladu sa slatkim vrhnjem , a mati ga je u kavani ponovno pogladila i rekla mu tiho , kroz suze , da sada idu u posjete jednoj gospo&dstroke;i i da tamo mora biti vrlo učtiv .

" Ti si moj dobar , mali Zygmusik , zar ne ? "

On je dobar i malen i Zygmusik i to još njen ? O , kako je sve to bilo neobično i svečano ! Tada je primijetio da je stavila na sebe svoj starinski zlatni nakit , i starinske okovane naušnice , što ih je čuvala u svilenoj , pojastučenoj kutiji , a Filip se nije sjećao , da bi ih bio ikada vidio na svojoj majci . U teškoj crnoj svili , sa starinskim nakitom , njegova mati izgledala je vrlo otmjeno . Lice joj je bilo potpuno beskrvno , bijelo kao da je mrtva .

Bilo je sasvim mlačno listopadsko poslijepodne . Idući s majkom on je u jednom parku na tratini ubrao tri tratinčice i držeći tako u ruci ta tri topla , uvela cvijetka , ušao je za majkom u visoku , ča&dstroke;avu , mračnu kuću sa staklenim vratima . Stakla bila su na tim ulaznim vratima crvenozelenkasta , a vrata , na kojima je mati pozvonila , lakirana , blistava i neobično visoka . Ušao je u sjeni svoje majke , osjećajući njenu končanu rukavicu u svojoj ruci , i to , kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka neobična toplina . Ulazeći tako za majkom kroz mračne sobe i predsoblja , otirući se o sagove i ogledavajući se na razne stalke i neobične predmete , njemu je bilo jasno samo to , da tu ima mnogo soba i da je to sve neobično visoko : i vrata , i peći , i pokućstvo , i zavjese , i prozori ! Debeli sagovi , odsjaj politura i porculanskog posu&dstroke;a po staklenim ormarima , slike koje pokazuju zečeve i srne na srebrnim pladnjevima , teški , dlakavi , sukneni stolnjaci i naslonjači , sve ga je to neobično uznemirilo i on je čupkao nervozno one tri tratinčice svojim znojnim prstićima .

Gospo&dstroke;a , koja ih je primila , imala je surovo , dlakavo lice i ogromnu , sasvim kao ugljen crnu frizuru : zlatne zube , zlatne narukvice , zlatan lorgnon , a prste krcate prstenjem i draguljima . Kada ga je dotakla svojom koščatom rukom za podbradak , Filip je na svom usijanom obrazu osjetio neugodan i neobično hladan dodir zlata . Ta crnokosa gospo&dstroke;a dala mu je u srebro zamotanu pločicu čokolade i poslala ga u drugu sobu , jer da ima nešto da govori s mamom , a on će se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom . Faraon , to je bila šojka u krletci od žute mjedi , i kada je Filip stupio preko praga , Faraon mu se javio promuklim i hrapavim glasom : Bon jour , monsieur !

Protrnuvši od tog ptičjeg glasa , bez daha , nepomično , Filip se pripio uz jedan ogroman pojastučeni starinski naslonjač , osjećajući kako mu prsti polagano ulaze u staniol , kako se čokolada topi u njegovoj ruci , kako ne zna što da počne sa svojim zgužvanim cvjetićima ( da ih baci ) , kako mama plače preko u sobi , tiho , sasvim tiho , ali plače , a šojka čeprka po svojoj krletci , vrti vrtaljku , lupi lješnjake , brusi svoj kljun o blistave žbice i sve je tako neugodno , zagušljivo , mračno , pretoplo , sve se lijepi kao rastopljena čokolada , sve zaudara po gadnoj kreštavoj sivoj ptici . Bon jour , monsieur !

Te noći zaurlao je vjetar s prvim snijegom . Lomio je granje , rušio žbuku u dimnjaku ( te su se i štakori na tavanu primiriii od straha ) , ždrijebe je kod pekara preko puta prebilo nogu , a Filip je čitavu noć bulaznio o engleskim konjima , o gavranu , koji govori francuski i o tome da je čuo mamu gdje plače . Vidio je svoju mamu gdje je mrtva , u neobično sjajnom ogledalu kako sjedi kao u staklenom izlogu , a pred njom na stolnjaku stoji paketić banknota ( crvenozelenkasti sveščić banknota svezan ljubičastom vrpcom , to je neobično jasno vidio pred sobom na dlakavom , suknenom stolnjaku ) , a gavran iz druge sobe viče francuski : Bon jour , monsieur !

Vjetar u dimnjaku , tmina i mamin plač u tmini .

Nikada se nije usudio da bilo što zapita tu šutljivu ženu , ali te noći , već više u zagrljaju smrti , on je zapitao majku sasvim prirodno , zašto plače ?

Nije odgovorila ništa . Tihi jecaji . Ustao je i pošao do mamine postelje . " Mama ! Što je tebi ? Zašto plačeš ! "

Kako je stajao uz majčinu postelju , bosonog , u svojoj dugoj spavaćoj košulji , mislio je da će ga mati potjerati natrag , ali dogodilo se obratno : ona je uzela obje njegove ruke i stala ih cjelivati i tako ( ni sam nije znao kako se to zapravo dogodilo ) , našao se u njenoj postelji , osjećajući samo to , kako je mamino tijelo hladno , a suze vrele kao rastopljeni vosak ; tako je plakao s njom , a vani je urlao vjetar , rušio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo lišće . Te noći je pao u tešku upalu pluća i ostao tako izme&dstroke;u života i smrti dugu jednu zimu , upropastivši svoje bronhije i lijevo plućno krilo za čitav život .

A sve je počelo kod ovog sivog , prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim konjima .

" Drama jedne provincijalne trafikantice ! Gavran koji govori francuski ! Banknote na stolnjaku i ona antipatična stara baba sa crnom perikom ! Kakva je to bila drama ? Kakav je ono bio tajanstven posjet u onoj mračnoj palači ? Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao magla ? "

Stojeći uz taj prljav prizeman prozor , sasvim uz staklo , tako da je čuo kako negdje iza stijene u sobi kuca sat , Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi miče , i kada se iza poderane rolete pojavilo nečije žuto , pospano , bradato lice , Filip se trgnuo i sav zbunjen i uznemiren hitrim je koracima pošao niz ulicu , do fratarske crkve . Crkva je bila prazna . Jedna je prosjakinja glasno uzdisala pred žrtvenikom Blažene Djevice , barokne carske figure , s krunom na glavi i žezlom u ruci , u crvenkastom brokatnom plaštu , izvezenom zlatnim ljiljanima . U ogromnoj zgradi bilo je vlažno , hladno , vonjalo je po mokrom pepelu i po gnjilim krpama . Iza glavnog oltara izgledalo je kao što izgleda iza kazališnih kulisa : stare prnje , škrinje , daske , ljestve , paučina , petrolejke , flaša s terpentinom , kliješta . Sve jedna stara , već odavno odigrana predstava , koja još uvijek traje , a ne zna se zapravo zašto . Zastave na žrtvenicima , likovi svetaca , mramorni andeli , vlažan sumrak i daleki cvrkut ptica oko tornja . A vani oko crkve travom obrasli grobovi . Ogromne plohe bijelih baroknih zidova , isprane kišom i vjetrom , s lastavičjim gnijezdima i tragom vrapčjih , a uz porušenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle stari grobovi kovača i kovačica , poštovanih cehovskih majstora i gospode opata i kanonika panonskog kaptola , sa zvučnim naslovima i sredovječnim grbovima njihovih crkvenih časti .

Pod ogromnom granitnom pločom u sjeni apside leži tu jedan grof Uexhuell-Cranensteeg , koji je dojahao ovamo na tursku granicu u čipkama Luja Petnaestog a onda umro u ovom panonskom blatu i ostavio za sobom na Kostanjevcu stodvadeset praznih soba , koje stoje tako iza njega već dvjesta godina prazne i netaknute . Tu leži i opat Blažene Djevice kanonik Lovro , pod već visokim čempresom , prijatelj njegove majke Kazimiere , za koga je Filip jedno vrijeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem , a tamo negdje uz glavnu stazu lijevo , sav obrastao travom , sa crnom ovalnom pločicom na teškom masivnom križu , tu je grob njegova legitimna oca Filipa , sobara i ličnog kamerdinera Njegove Presvjetlosti Biskupa Silvestra , po kome se on sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa , premda je bio kršten na ime poljskog kralja Sigismunda , a i u školi su ga sve do gimnazije zvali Sigismund . Filipov otac umro je kada su Filipu bile dvije godine i on nije zapravo znao , sjeća li se on svoga pokojnoga oca doista ili samo po fotografijama iz baršunastog albuma . Otac Filipov bio je sluga biskupov , sobar , koji je navodno došao u biskupsku službu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madžarskog grofa , a fotografija u maminom albumu prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao " valet de chambre-a " , u lakiranim polucipelama i bijelim končanim čarapama , što su pod koljenom bile podvezane bogato urešenom zlatnom podvezicom . Obrijano , blijedo lice , s jakim strastvenim zarezima oko usana i zdravim zubalom , jedna je savršeno bezlična pojava , s hladnokrvnim pasivnim pogledom ro&dstroke;enoga sluge , taj Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim djetinjstvom kao sjena , pred kojom je on godinama strepio . Taj mrtvac , koga se Filip sjeća samo sa odra , kada je ležao izme&dstroke;u maćuhica i papirnatih čipaka , počeo je da živi u Filipovoj fantaziji kao sve teže i sve mračnije pitanje . I eto ni danas , nakon četrdeset godina , Filip nema na to pitanje odgovora : da li je ta trula livreja pod tim hrastovim križem doista njegov otac ili je to bio samo jedan potez njegove majke trafikantice , za koju se govorilo po gradu mnogo , ali koja nije nikada ni na jedno njegovo pitanje dala nikakav odgovor , po kome bi se moglo bilo što zaključiti , što se ne bi pokrivalo sa strogim zakonskim dokumentima . A po tim zakonskim dokumentima taj madžarski grofovski sluga Filip uzeo je botelsku sobaricu Kazimieru ( koja je pred tim služila po zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko evropskih jezika ) i tu u biskupskoj službi na kaptolskom gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog braka , kršteno u krstionici

SUNCE se već probilo kroz krošnje lipa i dudova , kada se Filip vratio niz Fratarsku ulicu . Trafika je bila otvorena i on se našao pred pultom ; ono neugodno bradato lice nalilo mu je njegovu šljivovicu mrko i sumnjičavo , promatrajući ispod oka tog blijedog stranca , koji se već za rana jutra vuče pod tu&dstroke;im prozorima . Popio je šljivovicu , i još jednu , zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu bačvu , upijajući u sebe čitav taj slap starih i tako dobro poznatih mirisa .

- Oni davni , isti , nepromijenjeni mirisi ! Čitava ta mala prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima , što se povija oko predmeta i ormara i slamnatog stalka sa žemljama , kao koprena : iz svega struji oštar i osjetljivo vlažan vonj duhana , koji je tu natopio čitav prostor svojim mirisnim prostrujivanjem . Miris cigara , miris starih vaserica , kiselkasti miris crnog kruha , šljivovice , petrolejke i prostog bagoša u ružičastim paketima na posljednjoj dasci stelaže ! I lovačka kobasa visi još uvijek na onom istom čavlu na vanjskoj dasci staklenog ormara , sa šupertlima i lojanicama ! Promatrajući te stare i tako intimno poznate stvari Filip je pomirisao svoje prste , ne će li na njima osjetiti miris mokre dječje spužvice i čuti škripu pisaljke , što se teško i nezgrapno miče po vlažnoj plosi pločice . Tu , odmah uz pult pred staklenim ormarom pokraj slamnatoga stalka za žemlje bila je od zida do zida prevješena crvenkasta zavjesa , što se pomicala preko limene štange na bakrenim kolutićima i tako dijelila sobu na dva dijela : na samu trafiku i na prostor odvojen zavjesom , gdje je Filip učio da piše svoja prva slova , a ogromna dječja sjena padala je preko zavjese i puzala preko stropa kao neman .

Sada nije bilo nikakve zavjese , ali stari naslonjač , nekada presvučen crnom kožom , još je uvijek stajao tamo prislonjen naslonom o stijenu , prebačen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari konj . Već mu je onda , prije trideset godina , provirivala utroba , ispunjena gurtama , perastim kolutima i čupercima suhe , oštre , bodljikavo morske trave , a danas je to samo gnjili kostur jednog naslonjača , ispunjen krpama i pokriven gunjem . I onaj stari , olupljeni , politirani stol je još tu ! S ladicom tog starog oguljenog stola igrao se Filip punih sedam godina . Otvoriti ladicu tog crvljivog i pod politurom tako tajnovito živog stola ( punog nevidljivog micanja ) bilo je strogo zabranjeno . Ali ta ladica bila je tako silna i tako se neobično teško otvarala , kao tajanstvena vrata , a u polutmini tog mračnog prostora blistao je oštar , goli nabrušeni kuhinjski nož , te promatrajući onu blistavu solingensku oštricu Filip je imao osjećaj kao da je prestupio prag paučinaste , mračne , sredovječne oružarnice . Zapeo bi mu dah i čulo se srce kako mu bije u grlu od strave , da ga ne bi čula mama prijeko iz trafike , i da mu ne bi tako u jednu jedinu sekundu propao napor polaganog i nečujnog pomicanja ladice što bi često znalo da traje i više od pola sata , s napetim dahom i uznemirenim , treperećim prstima .

Sve je stajalo u tom vlažnom grobu na svome mjestu , samo jedne stvari nije bilo : staroga paravana ! Bio je to starinski , engleski peterokrilni paravan , s okvirima od crvenog mahagonija , ali mu je svila potpuno sagnjila pak je netko preko draperije prelijepio stare ocalne otiske i litografije iz ilustrovanih listova : engleske kraljeve s Marija-Stuart okovratnicima , gole ropkinje , sokolare , konjanike , grofove , grofice , lovce , jelene i generale . Crnci i crnačke luke : daleke plohe plitkog mora što se kotrlja preko žala pjenušavim zelenim talasima , a tu je jarbol , na jarbolu vijori zastava na vjetru , a Filip ima tropsku bijelu kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s povorkom robova ; prašuma diše i čuju se majmuni kako viču po granama . Vani je zima . Dvostruka telefonska žica ispružila se preko ceste ispod starog , mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice , i puna je teškog , mokrog snijega što pada u lisnatim pahuljama jednolično i neprekidno . Jedna je ptica dodirnula lepetom svog toplop krila žicu i mokar snijeg stresao se sa žice .

Snijeg pada i to se vidi kroz nezavješeni gornji dio staklenih vrata i čitava trafika plovi okomito kao gondola zrakoplova , trafika sa svojim mračnim mirisima , cigarama , zavjesama i starim naslonjačem diže se okomito u vis i leti , a paravan pred divanom raste u nadstvarne dimenzije . Pred Ladysmithom grme topovi . Suklja oganj iz željeznih ždrijela i miriše barut : jedna se šesteroprežna baterija napela iz sve snage da ispne težak top na postav ; dlakava stegna konjska , krvare ranjene butine , uznemirene crne repine , raskrvavljene nozdrve , fijuk bičeva i stravične maske konjanika u odsjaju zadimljene topovske grmljavine : opsada Ladysmitha , general De Wett sa svojom pratnjom na ogromnom crnom pastuhu promatrala opsadu Ladysmitha , a vani pada mokar snijeg , zvone negdje na dnu ulice saonice .

Filip , omotan starim vunenim pledom , tako da mu rese padaju preko koljena kao pravome putniku , putuje na svojoj stolici i gleda one grofovske konjušnike , sokolare , kneginje i kraljeve , gleda sablasti u oklopima kako gasnu u polutmini sutonjoj . Od vremena na vrijeme zvonce na vratima trafike ; otresanje snijega sa čizama kakvog foringaša , koji kupuje vasericu i pije svoj fraklić droždenke , ili je netko skočio po jednu virdiniju za gospodina doktora ; miris duhana , rakije , a iznad glave malog , baroknog crnca s bijelim turbanom potitrava modrikasti plamičac za cigare , ako baš tko od poglavite gospode želi da odmah pripali cigaru , kao stalna konta gospe Regine , trafikantice na uglu Fratarske ulice . Te slike sa sivog starinskog paravana , to su zapravo bile jedine prave slike , što ih je ikada doživio u svom životu .

Slikajući poslije i sam i pišući mnogo o slikarstvu , Filip je mnogo toga napisao i pročitao o problemima slikarske tehnike , ali ipak , on je uvijek nejasno , duboko negdje u nepoznatome sebi osjećao , kako bi slike , kada bi doista bile prave , žive slike , trebale da govore bar tako glasno kao što su njemu govorile one sive , poderane krpe u ovim sumracima , tu , u ovoj smrdljivoj sobi . Ni na jednoj slici nikada više nije umro nitko tako tragično kao Przemyslaw , kralj poljski s lavljim grbom na grudima od oklopa , tu u ovoj trafici , u žućkastom i ča&dstroke;avom osvjetljenju petrolejske svjetiljke . Tigarske kretnje u poskoku , čudna ljepota brončanih , crnačkih le&dstroke;a ronilaca bisera , nakostriješena lavlja griva , burske baterije pred Ladysmithom , maršali , konji , divne mlade žene , čitav taj uzbu&dstroke;eni san ključao je tu na ovom španskom zidu kao zelenkasti otrov u čarobnjakovoj retorti , i s tim gledanjem spram unutra , s tim neprekidnim snatrenjem u sebi i o sebi , tu je počela njegova tako kobna izolacija od svake stvarnosti . Tu se je odbio od životne noposrednosti još davno , odmah na početku , i trideset godina goni se za tom životnom neposrednošću , a još je nije stigao .

Stala su kola pred trafikom . Ušao je kočijaš po fraklić rakije , i taj hrapavi glas , težak bat kočijaševih čizama , to je trglo Filipa i on se uznemirio , kao da ga je netko probudio . Vani je blistalo vedro travanjsko jutro , lajali su psi i čuo se kokot preko ulice kako kukuriče veselo i izazovno . Platio je svoju šljivovicu i zaputio se spram šetališta pod bedemom stare tvr&dstroke;ave , osjećajući toplinu sunca i vonj vlažnog dima u nosnicama .

KAVANA pod platanama na šetalištu bila je već otvorena . Bila je te noći nekakva dobrotvorna zabava i sve je vonjalo po prolivenom vinu i ukiseljenom jelu , a jedna je grbava starica dizala oblak prašine skupljajući zlovoljno i gun&dstroke;ajući zgužvani staniol , rastrgane serpentine , kosti i ostatke jela i čikova . Filip je naručio čašu mlijeka . Kidajući vrškom prstiju već treću kiflu , žvačući tako to vlažno , razmočeno , bljutavoslatko tijesto bez okusa i bez volje , potpuno rastresen i odsutan , on je zurio u platane pred prozorima kavanskim , u nasade s tulipanima i u prazna mesarska kola , što su se krvava vraćala uz fratarske plotove . Promatrajući tako sivo i namreškano lice grbave smetlarice , njene okorjele obraze , tvrde kao od slonove kože , njene groteskne kretnje , njenu tužnu pojavu , Filip se gubio u detaljima , te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao .

Sve sami detalji oko njega : razmočena kifla , cvrkut vrabaca , stara vještica što diže prašinu , rano jutro i umor u člancima prstiju , u tjemenu , u rukama , u mislima , u svemu . Sve sami detalji i neki neizrecivo težak , neshvatljiv umor . Već dulje vremena primjećivao je Filip , kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje ; samo za najrastvorenijih ratnih dana , kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje tvari u slijepim količinama , i to , kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina , samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana doga&dstroke;alo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju , gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem . A u posljednje vrijeme nemiri su u Filipu sve više rasli i to uznemirivanje postajalo je sve nesnosnije .

Boje , na primjer , to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija , počele su u njegovu oku sivjeti : dok bi se boje prije javljale Filipu snažno kao mlazovi vodopada , ili kao udari pojedinih glazbala , sada , u posljednje vrijeme , ta je životna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oživljavaju predmete ni stvari , kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave , nego samo obrisi pojedinih oblika , obojadisani vrlo blijedo , pravilno , kao obrisi crteža ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama , bez odnosa , bez pastozne instrumentacije , bez zanosa . Prazno . Dok su mu se prije toga boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta , sada se sve to obojadisano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojadisanih ploha po ulicama , po sivim i ča&dstroke;avim gradovima ; kobalt ploča tramvajskih kola u vodoravnom kretanju , tamnožuta platnena mrlja bluze prometnog redara , svijetlozelena košulja jednog prolaznika i sasvim blijedi akvamarin tihog oceana na ogromnoj zemljopisnoj karti u izlogu jedne knjižare . Kobalt , tamnožuto , svijetlozeleno , blijedi akvamarin kao packe , kao mrlje , kao obojadisane činjenice , a iza toga ništa . Kobalt , tamnožuto , svijetlozeleno , u odnosu spram blatnosivog obruča pneumatika na točku automobilskom u hitroj vrtnji , spram svijetloružičaste bois de rose krpe na tijelu jedne mlade djevojke ili tamnozelene zavjese kao draperije jednog izloga , prenatrpanog politiranim pokućstvom , samo ti odnosi tih boja u neshvatljivom micanju , bez djelovanja , mrtvo , glupo , nevjerojatno prazno , bez doživljaja , bez emotivne podloge : ništavno , isprazno .

Teku ljudi po ulicama , miču se lica u povorkama , lica naprahana , blijeda , clownska , sa zarezima gorućeg karmina oko usana , kratkovidne maske žena u crnini , lica grbavaca , donje čeljusti , voštani dugi prsti sa crnim modrikastim noktima , sve prilično ružno . Gadna lica , zvjerske njuške , žigosane bludom i porocima , zlobom i brigama , lica smolava i ugrijana , glave mrkvaste , gubice crnačke , zubala tvrda , oštra , mesožderska , a sve je sivo kao fotografski negativ .

Sjedi tako Filip iza gradskog prljavog kavanskog stakla u izlogu , gleda micanje gomila na ulici i sanja o svom posljednjem kolorističkom doživljaju prije godinu i pol u južnom jednom malenom baroknom gradu , kad je bila tiha , zlatna jesen , a njegovi živci nisu još bili u tako dekomponiranom stanju kao proljetos . Bila je sasvim mirna , uljena , blaga jesen , i ono sme&dstroke;e drvo u kamenom dvoru samostana ( sasvim tamnosme&dstroke;e kao izlizana brokatna tkanina ) , onaj mramorni vitez u oklopu na sivoj brončanoj ploči i one tri voštanice pred jednom zlatnouokvirenom slikom i crvenom , sepijom oličenom i kišom ispranom crkvom u tmini , to je bio poluzlatan bogomrak sutona , punog sjaja jedne blagoslovljene inspiracije ! Dogorijevala je na mramornoj četvorini crkvenog poda jedna voštanica i njeni posljednji proplamsaji gasnuli su u širokim polumračnim krugovima po dubljini crkvenog prostora kao proplamsaji pogašene buktinje , i miješali se s odsjajem zlata na propovjedaonicama i a odjecima redovničkih sandala po mramoru praznog hrama u neobičnu i intimnu grobnu harmoniju .

Filipu je bilo kao da je ušao u svijetlozelenkasti prostor jedne svježe , od ulja još mokre slike , i u onoj praznoj crkvi on je osjetio potrebu da podigne od unutrašnjeg uzbu&dstroke;enja svoje obje ruke , uznemiren i ponesen bogatstvom nove palete , što se pred njim otvorila kao kakva dragocjena , okovana kutija . U onom egzaltiranom trenu , s uzdignutim rukama na mramornom crkvenom podu , izgledao je kao kakav tajanstveni delfijski kip , s dvije masivne , okomite , kao prikovane noge na crkvenom mramoru , s rukama u oblacima trepetljive inspiracije , koja je izgledala sasvim blizu pred njim na dohvat ; samo da se namoče kistovi i otpočne slikanje . U očekivanju te svoje nove slike , tog svog egzaltiranog polaska u nove prostore i okvire novih izražajnih mogućnosti , čitava ona jesen prošla mu je sretno i blago kao na toplom ženskom dlanu . Crne helebarde na tvorničkim dimnjacima , bazaltni trijemovi s mramornim tramovima i izgledom na zelena tiha ogledala alpskih voda , vlažne šume s jesenjim mirisima i zamagljenim gorskim masivima ledenjaka , sve je to izgledalo već kao " s onu stranu realizacije " ! Topli titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim krovovima gradskim , mramorni stolovi po tihim gorskim krčmama , zaboravljene davne ranjave žalosti jalovih umora , sve je to izgledalo tako blistavo , tako zrelo , tako konačno svladano , da se je Filip osjećao mnogo bliže maglama , ribama , bregovima i crvenim jabukama po voćnjacima , nego bilo čemu ljudskom u sebi i oko sebe .

Od onda je prošlo već mnogo vremena , a on nije naslikao ništa ; poslije ona dva-tri sretna jesenja dana , on nije dugo već doživio ništa što bi bilo vrijedno da se uopće doživi : vuče se po kavanama , živi me&dstroke;u ovim dvonošcima , koji nose kišobrane i uvijek kada govore , govore o nečem stvarnom ( o kruhu ili mesu ) , miču čeljustima i zubalima od kaučuka , a sve je jalovo i nema nikakvog višeg razloga za opstanak .

Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom , kako je to micanje ulicama zapravo čudno i zagonetno . - Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave , žalosne ptičje oči , kravlje butove , konjska stegna , a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale u predvečerje svoje smrti po kokošinjcima , a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima , i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove : život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije .

Ruke . Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču po gradskim ulicama ? Te ljudske ruke kolju , puštaju krv drugim životinjama , stvaraju strojeve , bodu iglama , drže usijane pegle , svjetiljke , zastave , britve , instrumente , ljudi ih pronose ulicama i ne znaju što bi s njima ? Skidaju suknene šešire , mašu palicama , nose u rukama predmete , cigarete , knjige , jedna ruka drži drugu ruku u magnetizmu tjelesnog dodira , tople su ruke ljudske , znoje se , krastave su , ranjene , okupane , nafarbane , njišu se u mrtvim njihajima , prate kretnju ljudskog gibanja kao mesnati uresi u jednoličnim amplitudama , i tako se miču ljudske ruke po ulicama zajedno s ljudima , po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu , koji teče i koji navire izme&dstroke;u zidova gradskih kao voda .

A ljudi vuku sobom svoje ruke , svoje dugove , svoje gnjile zube i brige , i žene , i djecu , i umorne noge , i nezdravo , žalosno tijelo , i tako se miču u bokovima i u zglobovima , otvaraju usta , govore , viču , a gdjegdje javlja se na usnama ljudski smijeh . Još uvijek ima mnogo krvoločne prašume u obrazima ljudskim i taj protuprirodan smijeh što se tu i tamo javlja me&dstroke;u ljudima , taj smijeh zvoni kao srebrno zvonce nad tminama , ali u glavnom lica su ljudska umorna i nepomićna : više drvena nego mesnata . Čudni su ti obrazi ljudski , ukočeni , tvrdi , kao dlijetom tesani , a lanci i tkanine i krzna , sve to visi na ljudima kao suvišan ukras i plete se zajedno sa suknjama , sa grivom i dlakama , stakalcima i očima u čudnom neraspletivom kolopletu i zapletu ; kratkovidno , umorno , zlobno i dosadno uglavnom . Lijeno i sivo zapravo , kao što je dosadno ovo ča&dstroke;avo pastelno sivo nebo nad krovovima i prljava olovnosiva boja na tintaskim odrazima stakala po zatvorenim prozorima .

Promatra tako Filip iz kavane ljudsko kretanje na ulici i misli o tome , kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednom platnu i naslikati . I kopita na asfaltu , i škrip teretnih osovina pod težinom točkova , i grmljavinu metala na granitu i šinjama , kako bi sve to stvarno i istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju , fiksirati u nekoj višoj objektivaciji , a istodobno osjeća kako je nemoćan spram svih tih količina i kako se pasivno gubi pod njima kao pregažen i nemoćan detalj . Jer : kako bi bilo moguće da se svi ti razliveni mirisi pilovine , benzina , ulja , praha , dima , bagoša , glicerina i pneumatika naslikaju u onom žamoru i kašljanju , u onim trenutačnim neshvatljivim polutišinama , gdje se ne čuje ni zvuk gumene trube ni zvono tramvajskog gonga i kao da je čitav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog paralitika , koji vuče svoju mrtvu cipelu po asfaltu i ne čuje se u taj tren drugo ništa nego samo to , kako taj paralitik vuče svoju poderanu cipelu po pločniku . Pretjerano jaka akustična razdraženost smetala je Filipa u posljednje vrijeme ; on se već dugo borio s tim pitanjem , kako da izluči čitave komplekse zvučnih dojmova iz svojih slikarskih zamisli .

Ti akustični motivi sve su ga jače smetali u njegovim koncepcijama i njemu je izgledalo , da bi mogao ponovno da slika samo da je gluh ! Preko njegove slike , koju bi od vremena na vrijeme ugledao , prelio bi se obično koji akustični efekt i u taj tren u njegovoj glavi nestalo je slikarskog spoja ; njega bi taj novi zvuk zanio u nove asocijacije i on se gubio u jalovom kruženju nad slikama kao ptica grabilica , kad joj se sakrio plijen i nestao iz vidokruga . Kao fijuk vjetra , tako bi znao Filipa zanijeti po koji neočekivani zvuk , i on se rasplinuo u lebdjenju po prostorima , što su nestajali u jalovoj mračnoj praznini . Sjedjeti tako nepomično već godinama po kavanskim izlozima , gristi svoj nokat na lijevom kažiprstu i razbijati sebi glavu nad osnovnim pitanjem : treba li uopće slikati , a ako bezuvjetno treba , onda kako ?

Eto , prolaze ulicama gradske gomile , nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno . Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike ? Još zveckaju ostruge , a i cvjetići od papira se vide po zapučcima ženskih kaputa , a sise se ženske miču pod bijelim platnom kao voštane kugle , glasovi su tihi , obrazi prolaze i govore , a on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nikada ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu . Bijedu svoju nose sa sobom ta ljudožderska , gruba i žilava lica , a slikarstvo im nije nikakvo pitanje , nego njihova bijeda . Miču se ljudi kao voštane lutke , grebu se po zatiljku , žvaču duhan , a za njima se sve dimi od cigara , od tijela i od žalosti . Svako pojedino lice vuče sa sobom ogromne krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane tople utrobe , iz kojih je promiljelo kao gusjenica , i sada se vuče i prti sa svojim otrovnim žalcem i grize , i bode , i jede , i proždire , i žderu ga , i zapregli su ga i biju ga bičalom o glavu , i sve se miče u krugovima otpora i gladi i strave , a u svemu tome je slikarstvo u glavnom nepoznata i suvišna stvar !

U svakom ljudskom oku ima tuge , kakvom doga&dstroke;aje promatraju životinje iz kaveza ; kretnje su ljudske hijenske i ranjave , jer je sve rešetkama okovano i sve je u kavezu zaključano , a u kavezima je slikarstvo potpuno nepotrebno . Kako bi čovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o životu na slikarski način ? Ženske nose jantarne ogrlice i zmijske cipele i šarene pete , a oči su im plave kao proljetne vode . Ženske sanjaju o krznu , o svilenim čarapama , a ne o slikama . Vuku se ljudi ulicama okovani lancima , promiču žbice na točkovima , odjekuju kopita i ima nečeg gušterskog u licima , lutkastog , sivog , pijanog , i sve je umorno i mamurno i neispavano , a u tome kretanju netko je podignuo svoj štap sa srebrom okovanim drškom kao pukovnijski tambour i tako se kreće kao da stupa pred limenom glazbom i kao da znade kamo je pošao : kako bi to bilo moguće , da se naslika takav jedan glupi prolaznik , koji hoda ispred gomila , a ima polucilindar , a naročito je važno kod toga to , da izgleda kao pukovnijski tambour i da mu je jasno , kamo se to kreće i on i ulica , i zajedno s njime svemirski ure&dstroke;aj , koji kuca tako pravilno kao sat izme&dstroke;u niklastih pločica u džepu , i kazala se odmiču pravilno i sve teče i sve promiče kao sat navinut u džepu jednog glupog prolaznika .

Gubeći se tako u nizovima nastranih i bizarnih zapažanja , Filip je i sam znao da se gubi u neslikarskom gledanju i da se sve to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u ništetnoj analizi detalja , ali taj proces raspadanja , to neprekidno zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i imperativnije . Netko nosi u ruci dinju , a netko puši lulu ; jedna ženska žmirka očima kao vidra i sigurno će još noćas uloviti ribu u mutnim vodama , a jedan čovjek izgleda kao da je stupio iz tirolske slike : ima kratke hlačice od jelenje kože i harmoniku . Glodavci , termiti , sitničavi , žuti , kancelistički , kratkovidni mravi s okovratnicima od prljava kaučuka , koji se me&dstroke;usobno uništavaju otrovnom kiselinom po smrdljivim i neprozračenim sobama , gdje plaču plinske svjetiljke , trbušine nalivene pivom , svjetlucave biciklističke žbice i frizura jedne gospo&dstroke;e kao stare egipatske mumije , sve to pospano i gladno režanje u pogledima , ta ruboga tijela , ta žalost mesa , ta glupost prometala , sve se to micalo pred Filipom bezbojno , sivo , neshvatljivo i mračno . Sve tegobniji postajali su ti nemiri i sve češći !

Javio bi se tako u njemu stari i zaboravljeni miris prljavog vučjeg kaveza , sive i otrcane smrdljive menažerije , koju je vidio nekada davno u jednom provincijalnom panonskom predgra&dstroke;u . Padala je kiša . Krotiteljica zvjeradi , u crvenoj galoniranoj husarskoj atili , gladila je debelu , pospanu zmijurinu pod crvenkastom , ispruganom , platnenom perinom , i čula se kiša kako klizi po zelenkastom jedru menažerije , a negdje je pjevao jedan limeni žlijeb . U krugovima slika što su značile život njegovih posljednjih godina , u dimu popljuvanih krčama i rakijom polivenih kavanskih stolova , nad praznim drvoredima i besmislenim jutarnjim zvonjavama dalekih zvona , nad teškim , probdjevenim noćima javio se Filipu takav jedan zaboravljeni vučji miris prljave i žalosne provincijalne menažerije kao žalostan zvuk i kao kap otrova , i njegovo bi stanje postajalo još žalosnije i još otrovanije . Pod dojmom tog odvratnog , životinjskog , vučjeg mirisa , što je bio natopio polumračan prostor ispod mokrog zelenkastog jedra zagušljivim smradom nedogorjele acetilenke i mokre pilovine , on bi zastao , i kao da mu se preko polutke moždana prelila oštra glavobolja , on bi se uhvatio za glavu i ne bi mogao dalje . Iz takvih stanja mogao je da se spase samo alkoholom . Napiti se i zaboraviti .

Sjedi on tako negdje u predgra&dstroke;u i pije već drugi dan . Suton je u krčmi i polumrak , a uz plinsku peć na divanu dremucka crni mačak i prede . Krčma je pod mostom , a ispod tamnog , kamenog luka mosta vidi se kroz staklo prozorno , kako se na blagoj proljetnoj kiši vuče siromašan židovski sprovod : drvena urna na krovu pogrebne kočije smiješno se miče nad crnom škrinjom , a rabi ima potpuno crnu kovrčavu , biblijsku , asirsku bradu . Iznad te žalosne povorke dugih , zgužvanih salonroka i kišobrana potitrava na uznemirenom talasu vjetra pastelnoplava zastava jedne reklame za sterilizirano mlijeko : ono ogromno , nadnaravno dojenče na tom pastelnoplavom platnu , sa natečenim i izbuljenim vodenim očima , ta modra zastava razapeta preko ulice sa crvenim kućama od cigle , rakijašnice , izlozi staretinara , onaj ubogi židovski sprovod i zaboravljeni miris vučji ( vonj nagnjilog , crnog mesa na limenom tanjuru na podu kaveza ) , sve te slike stoje pred Filipom kao neobično živi detalji , bez ikakve jedinstvene unutarnje spojne snage , koja bi sve to mogla da spoji do nekog smisla i suvislosti .

Ta snaga spajanja te rastvorenosti osjećala bi se na momente u alkoholu , a opasnost te neurastenije bila je upravo u tome , da su otrežnjenja iz tih pijanih stanja postajala sve praznija i sve sivlja . Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove : u njemu je neprekidno , rastvorno analitički raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije , to je u njemu rastao proces , koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja . To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije : pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom , subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki , pa i najmanji smisao . Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom , koji nema nikakva razloga da postoji , i to već prilično dugo traje , a postaje sve teže i sve zamornije .

FILIP je stanovao u jednoj peterokatnici , gdje je sve vonjalo po guščoj masti , po plinskim svjetiljkama i po dječjim tragovima , a lift je izgledao žalosno , kao staklena kočija drugorazrednog pogreba : crno lakirana škrinja sa jastucima od tamnog izlizanog pliša . Stajati kod prozora i zuriti u ča&dstroke;ave sumrake , to je bio Filipov život posljednje dvije-tri godine : gledati bolesnu djecu sa zamotanim vratovima , kako kopiraju nekakve uzorke na staklu prozorskom , čitave dane . Kako su mračni ljudski stanovi , kako su smrdljivi brlozi ti ljudski stanovi , a djeca zamotana u flanelnim krpama kopiraju glupe crteže i drže ruke nad svojom glavom , neumorno , visoko , čitave kišne dane . Dimnjaci , krovovi , i gusta koprena ča&dstroke;e nad tim mračnim zidinama kao zavjesa , a svaka mrlja ča&dstroke;e ostavlja za sobom trag kao stjenica . A dim se vuče iznad krovova žućkasto siv i prljav kao gladno seosko pseto , težak kao vreća cementa i zelen kao blatna voda . Kacige ča&dstroke;avih dimnjaka na vjetru , gudala tramvajskih lira , mokre , tamnosive , slinave ulice , polumrak .

Filip stoji kod prozora i razmišlja o tome kako sve te koksove peći i hidranti i gazometri , tako glupo nagomilani na jednom mjestu , zapravo nemaju smisla : sve te industrijalne naprave prljave su kao zahodi i sve te gomile izmetina , robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova ! Šume vodovodne cijevi , plaču pipe i plinski kokoti , zvrndaju telefoni i bakrene žice na krovovima , udara se vratima , zveče glazbala , laju psi , a negdje u zidu pjeva jednolično jedna te ista kap , u pravilnim razmacima , kao otkucaj sata . Pjesme kapljica , odjeci koraka ljudskih u nerasvijetljenim hodnicima , daleki glasovi negdje u dubljini peterokatnice , plakanje crnačke ploče na gramofonu i treperenje Filipovih živaca u tom zvučnom paklu što zuji oko njega infernalno , a on je prestao da shvaća zašto se sve to zbiva i gdje leži zapravo razlog , što on nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe .

Leži pod njegovim nogama ogroman ča&dstroke;av velegrad u oblaku ča&dstroke;e i dima , u polusutonu februarskom , i to je ta toliko razvikana Evropa , ta zlatna blagoslovljena zemlja , s modrim toplim južnim zatonima gdje cvatu naranče , i s tim sjevernim strašnim ča&dstroke;avim tvr&dstroke;avama gdje boluju djeca od angine , a po mokrim ulicama se vuku škrofulozne djevojke . Kako su žalosne sadrene Hygieje po prašnjavim ljekarničkim izlozima ! Kao lim dječjih igračaka , tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde ljudskih šema , kojima se ljudi ogra&dstroke;uju od životne istine i od istinite životne stvarnosti . To su zapravo sve pločice dječjih igračaka , religija , božićnih bedastoća , idila , koje unose kult čiste laži , a iza svega proviruje roba : kupujte margarin , čokoladu , naranče , vaniliju , sukno , gumije ! Ljudi su izmislili tapete , sagove , parkete , cijevi s ugrijanom vodom , staklena vrata , zlatne ribice , kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima , koje nitko ne čita . Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku , akvarele , damastne stolnjake , svilene čarape , krzna i dragulje . Ljudi lakiraju sebi nokte kao stari istočnjaci , kupaju se u mramornim kupaonama , voze se u ugrijanim kočijama , piju gorke želučane likere , ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti ?

Sve češće i sve intenzivnije javljala se u posljednje vrijeme u Filipu misao , kako bi bilo da se otkine od sve te ča&dstroke;e i od tog smrada i da otputuje kući u Panoniju , gdje nije bio već davno . Da proživi dolje kod majke na kostanjevečkom vinogradu jednu jesen , bogatu , mirnu , vinorodnu !

Mračna tintasta jugovina , blijeda mjesečina , mlačna noć s dalekim titrajem luči u dolini . Crne krošnje hrastova na raskršćima , uznemirene , zvjezdane niti iza maglenih mrlja , a gdje-gdje u dalekim vinogradima po koji osamljeni pucanj , što se onda dugo razlijeva jarugama i poljima i nestaje u jarku kod mlina kao daleka grmljavina . Tišina u polju . Gdje-gdje se čuje po koji list kukuruza kako se maknuo , kao da je prošla žena sa štirkanom podsuknjom preko staze i šušnula preko brvna . Teku vode kaljave , blatne , panonske i klokoću pod mostovima , a raspeto tijelo visi pod topolom nijemo , plehnato , pod drvenim krovićem sa papirnatim cvijećem pod staklom u škrinjici , kao u staklenom lijesu : tu je čitavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom , a sada je tiho i nema nikoga . Spava Panonija i nema ča&dstroke;e , ni jurnjave , ni živaca . Tu su noći tihe kao ugasla lula : bez svijetala , bez dima , bez ča&dstroke;e . Samo se psi kreću noću uz plotove , s podvinutim repom , s uvijenom hrptenicom , sasvim na prednjim šapama , na skok spremni , s blistavim očima , drugovi plotova i graba , u mreži mirisa i svježih tragova : tu miris opanka , tamo trula kost , tamo plot a za plotom mlada patka u kokošinjcu .

Tako se Filip dugo trzao u svom ča&dstroke;avom snatrenju , kad je neku noć osjetio da je došlo vrijeme da se krene . Iznad ča&dstroke;avog oblaka nad zadimljenim kolodvorom stajala je rasvijetljena ploča jedne kolodvorske ure ; ona crna kazala na tamno narančastoj , staklenoj , osvijetljenoj ploči probudila su u Filipu osjećaj vremena , on je osjetio kako vrijeme prolazi , i kako bi bilo dobro da se krene . Tako je krenuo i tako sada sjedi tu u kaptolskoj kavani i kao dim njegove cigarete oko njega kolutaju pramenovi umornog snatrenja o prolaznosti čovjeka u prostoru i u vremenu , i o tome , kako je životna stvarnost neshvatljivo ogromna spram ovakve trepetljive pojave , koja se zove subjekt , i nekih sitnih , posve neznatnih , izvan subjekta nepostojećih detalja , koji sačinjavaju spoznajne krugove ovakvog subjekta , koji i sam nije drugo nego detalj u nizu detalja , a sve je zapravo neko ogromno kretanje puno umora i žalosti .

Gdje nam je dokaz , da naše " ja " traje , da smo " mi " još uvijek trajno i neprekidno " mi " , gdje nam je zapravo mjera ? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih i zaostalih prilika , kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani , čekajući na svoj vlak ? Onda je imao kraj sebe na stolici špagom svezani zamotak u novinskom papiru : jednu košulju i jednu keficu za zube . A ta se košulja već davno razderala i ona kefica za zube davno se već otrcala , i njegovo meso ( tjelesna gra&dstroke;a uopće ) sve se to već davno izmijenilo , i gdje zapravo može da dokaže i po čemu da je on ostao onaj isti on , koji se tu prije jedanaest godina nervozno trzao očekujući onaj tren , kada će ostaviti sve to za sobom ?

Ime i prezime , stanje oko jednog izvjesnog imena i prezimena , to su samo nekakve vanjske , najpovršnije oznake ! Konvencionalne , plitke gra&dstroke;anske mjere ! Po čemu bi on mogao uvjeriti " sebe " s nekom izvjesnom izvan svake sumnje pouzdanom garancijom , da to on doista mjeri " sebe " ? Po licu ? Pa to se lice potpuno izmijenilo ! Po kretnjama ? Te njegove kretnje danas , to su kretnje jednog sasvim drugog čovjeka ! Po tjelesnom kontinuitetu ? U njemu nema danas više ni jednog atoma od onog tjelesnog stanja prije jedanaest godina .

Nasuprot Filipa na zidu stajalo je ogromno , zlatnouokvireno kavansko ogledalo , a s lijeve i desne strane toga zrcala na zlatnim konzolama dvije su empire-karijatide nosile na glavi dvije zlatne helenske posude sa zelenim paunovim perjem i paominim granama . U perspektivi zrcaonog musavog amalgama , u dubokom prostoru ispod srebrnastog daška stajala je u dubljini čitava dvorana : s dva zelena paralelograma biljarskog sukna , s grbavom smetljaricom , što pomeće prorešetane tombole , zmije i korijandole , s gologlavim pekarskim naučnikom , koji broji na mramornoj kružnici stola kavansko pecivo na ruke pospane kelnerice . A tu , u prvome planu , odmah ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan čovjek , blijed , neispavan , umoran , prosjed , s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni , uzrujan , ispijen , ustreperen , koji pije mlako mlijeko i razmišlja o indentitetu svog vlastitog " ja " . Taj čovjek sumnja u identitet svog vlastitog " ja " . Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije , a jutros je doputovao , i tu u toj kavani nije ga bilo već jedanaest godina .

Čudno ! Sjedi takav jedan nero&dstroke;eni " netko " u jednom ogledalu , naziva samoga sebe " sobom " , nosi to svoje sasvim mutno i nejasno " ja " u sebi godinama , puši , a gadi mu se pušenje , osjeća kako mu je mučno , kako ga steže srce , boli glava , kolutaju mu se oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži , i sve je to tako pogodbeno , tako neodre&dstroke;eno , tako čudno trepetljivo : biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta !

Sasvim refleksivno primijetivši da taj blijedi i nepoznati čovjek puši i da mu je to sigurno već pedeseta cigareta noćas , Filip je posegnuo za zapaljenom cigaretom , što mu se prilijepila za usnu i bacio je taj smrdljivi gorući papir u pepeonik , osjetivši tek sada da mu se nikotin cijedi u grlo kao smola i da mu je jezik zapečen od tog odvratnog smrdljivog taloga . Gucnuo je ponovno gutljaj mlijeka , izgubivši se u čitavom talasu protumisli , što su se javljale u njemu protiv tog hipohondričnog nemira ( kao protugibanje jednog dijela njegove ličnosti ) , on je udahnuo slap vjetrovitog talasa , što je kao svježi dah proljetnog jutra prostrujao kroz gusti oblak dima , prolivenog vina i parketnog ulja .

Doista ! Identitet jednog subjekta ne da se utvrditi ni po licu ni po grimasama , ni po nekim vanjskim pojavama . Njegovo lice , potezi te njegove fiziognomije , kretnje njegova tijela , to nisu više kretnje ni potezi njegova tijela od prije jedanaest godina , ali kontinuitet njegova " ja " svejedno negdje postoji , duboko , sakriveno , nejasno , ali stvarno i intenzivno !

To su oni vrapci na starom dvorišnom orahu , onaj Karolinin " tepihklopfer " , miris one smrdljive trafike u Fratarskoj ulici , ona trula kamerdinerska livreja na fratarskom groblju , ona gnjila i potopljena novinska ladica u kanalu pod prizemnim sivim prozorom , gdje je gledao engleske konje ! Taj neshvatljivi identitet se tu miče pod njegovim engleskim suknom , ispod ove vanjske naprave , gdje se čuje kako kuca njegov sat pod naborom njegova prsluka , pod ovim mesom , u ovim nemirnim , trepetljivim prstima ( u kojima se osjeća svaki kucaj srca , a na jastucima hladan dodir mramorne kružnice kavanskog stola ) , pod ovim bujnim pletivom , u toj kopreni tih prozirnih odnosa , u toj neshvatljivoj tkanini toga stanja , pod njom negdje zamotan , tajnovito sakriven , kuca i bije taj njegov identitet i to nije fantom , nego meso , kavana , čaša mlijeka , stvarnost jutra i povratka . Tkanina njegova ruha je oko mesa topla , i vodu osjeća da je hladna na caklini zuba , i kaplje voda sa čaše po njegovom dlanu , i to je ugodno . Ura kuca u prsluku i odvija se pero ure u mehanizmu sata , on pije celuloid srčući mlako mlijeko , osjeća svoju mekanu , parisku košulju ...

Tu se je doista mnogo izmijenilo u ovih posljednjih jedanaest godina iz temelja . Kada je on posljednji put sjedio u ovoj neugodnoj kavani , onda su prilike oko njega a i u njemu bile mnogo žalosnije nego jutros . Onda se je ponovno i konačno raskrstio s majkom , onda je putovao u nepoznato , gladan , pokrpan , mladenački glupo neiskusan , čovjek , koji zapravo nije sam znao što hoće , a danas on više nije onaj isti " ja " , to je istina ! Iz ogledala gleda u njega jedno drugo lice ; spram onog poderanog , sušičavog , propitog , ingeniozno samouvjerenog mladog pustolova to je danas jedan gospodin u engleskom suknu , prosjed , okupan , koji putuje u spavaćem vagonu , a u kolodvorskoj garderobi čeka na njega prtljaga u svinjskoj koži s prevlakom od jelenovine .

Ali izme&dstroke;u ona dva lica : onog pijanog sušičavca s jednom košuljom i jednom keficom za zube i ovog gospodina koji nosi u svojoj lisnici röntgenološku snimku svog lijevog plućnog krila ( snimljenu u jednom skupom južnošvajcarskom sanatoriju ) , postoji ipak jedan nevidljivi most : to su ove slike i ovi predmeti oko njega ! Ovo zlatnouokvireno zrcalo sa dvije karijatide s paunovim perjem , ovaj blatan panonski zakutak , ovo žalosno kaptolsko stanje s tulipanima i vjevericom u krletci usred rondeaua pod svjetiljkom ; ova kavana , ovo žalosno fratarsko zvono , što tu jalovo plače nad praznim tavanima i dimnjacima već tako mnogo godina ! On se jutos vratio u jednu svoju staru i nesavladanu sliku , u stare brige i nemire , i odatle ta žalost u njemu i ta potištenost , kao da se probudio u svom vlastitom grobu .

Pred kavanom , pod starim bedemom carske prinčevske tvr&dstroke;ave cvali su već prvi kestenovi : crvene cigle tvr&dstroke;avnih zidina što se rumene kroz intenzivno zelenu tratinu glacisa , to su danas još jedini svjedoci slave te stare tvr&dstroke;ave , o kojoj su nekoć po Evropi pjesnici pisali heksametre , kao o jednom od osnovnih ugaonika zapadne kulture . Tu je gospodin gradonačelnik i starosta vatrogasaca zasadilo lijehe i maćuhice oko glazbenog paviljona , a na kući opančara Bolteka napisano je ogromnim verzalima ispod raspona čitavog krova : Humanic .

Dvokatnica advokata doktora Siebenscheina sa nürnberškim erkerom na uglu još je uvijek jedina dvokatnica na ovoj šetališnoj strani , a ova blatna cesta vodi niz Fratarsku ulicu u Kravoder , pa u Bikovo , na Biškupec , pa preko Lisjaka , Jame i Turčina u Kostanjevec , kamo putuje on lično , u selo Kostanjevec , da vidi svoju gospo&dstroke;u majku , trafikanticu Reginu , koja ima tamo jednokatnicu i vinograd i klijet u vinogradu i zove ga svojim monotonim pismima već nekoliko godina .

Sada je konačno krenuo , i sada sjedi tu pod tim strašnim ogledalom i čeka na foringaša , a sve je zapravo suvišno , i umorno , i žalosno . A najžalosnije od svega je tamo usred rondeaua ispod platana ona mramorna žena , što se sagnula nad urnom kao kakva figura nadgrobnog spomenika , a zapravo to nije nikakav nadgrobni spomenik , nego lik Pobjede , koja polaže palmu na piramidu " Velikoga Vremena 1914 - 1918 " . S postolja je netko nepoznat dlijetom sa betonske ploče sastrugao natpis " Veliko Vrijeme " , te sada ta Pobjeda tuguje zaogrnuta velom bez patetičnog natpisa . Kod otkrića toga spomenika stajao je Filip ukočen u dvoredu počasne kompanije , stegnut remenjem i nabojnjačama , obuhvativši vrat kundaka s pet prstiju , kao da su mu se zalijepili za okovanu hrastovinu , a gospodin jedan u salonroku , s kišobranom , govorio je nešto na motiv poznatog požunskog marijaterezijanskog citata i bubanj je zvučao muklo kao poderan .

Promatrajući tu sagnutu mramornu ženu , jednu neobično slabu , diletantsku , kasnosecesionističku radnju Filip se prenio u sasvim daleke komplekse . Počeo je misliti o tome , kako se suvišnost svake prigodničarske umjetnosti , a naročito kiparstva , vidi osobito dobro po provincijalnim šetalištima , gdje stoje postolja raznih , oborenih spomenika , podignutih u čast tom tako glasnom vremenu , a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko njih prividno veliko , i tako su ostali još samo mali i slabi kipovi ( više oprani mokrom kiparskom spužvom nego izvajani rukom ) , zapravo obična cehovska prevara i loša roba ! Svi ti orlovi i natpisi , sve to gladno i nametljivo zveketanje broncom spomenika kao mačem , i kipom kao ratnim uvodnikom , sve bi to trebalo gledati iz deset-petnaestgodišnje retrospektive : kako malen razmak , a kako su se perspektive izmijenile . Čovjek je stajao tu stegnut remenjem i olovom , a danas se više ne sjeća ničeg i nikog oko tog spomenika ! Samo toga , da je padala kiša i da je bubanj zvučao kao poderan . Sve je pojela teška , gusta , siva , panonska magla .

FORINGE nikakve nije bilo , kao što to obično biva u ovakvim zgodama . Jedan fijaker odvezao je gospodina geometra na komisiju , a kod drugoga našao je Filip u jednoj malenoj , svijetlozelenkastoj izbi , kod goruće peći , staru krezubu babicu i ta mu je , žvačući žemlju natopljenu kavom iz crvenkastog politrenog lonca , rekla , da se japica buju popoldan vrnuli , ali gda , da to ona reči nemre ! Još je bila jedna mogućnost : da telegrafira u Kostanjevec po kola i da prespava u kaptolskom hotelu do te foringe kostanjevečke . Umoran , neispavan , uznemiren dugotrajnom dvodnevnom vožnjom , u strahu pred odvratnom , stjeničavom hotelskom sobom , u teškoj potištenosti , samo da se što prije krene iz ovog svračjeg zakutka , Filip se vukao sivim grbavim uličicama oko šetališta , gledajući zatvorene štagljeve , gnojnice , plastove sijena i kukuruzne klipove po kukuružnjacima , osjećajući se izgubljen u ovoj glasnoj jutarnjoj idili i nemoćan da stvori bilo kakvu odluku . Od preko puta odjekivao je glas nakovnja : u dvorištu kovačevu potkivali su debelu podravsku kobilu , situ , prežderanu , jogunastu , s modrim pantljikama u grivi . Cvrčale su potkove , mirisalo je po ugljenu i spaljenim papcima .

Tu je stajao nekakav žuti fijaker : to bi mogla biti prilika ! To je bio biškupečki foringaš , Joža Podravec , koji je sinoć iz biškupečkog farofa dovezao gazdaricu velečasnoga na bečki brzovlak , a jutros se vraća s vrećom cementa natrag u Biškupec . Pokazalo se nakon duljeg pregovaranja , da je Joža Podravec spreman da poveze gospodina do Biškupca , pak ako , rečemo , gospodin hoće , on može da se krene s Jožinom prilikom do Biškupca , a i do Kostanjevca " ako mu je , rečemo , kak bi rekli z voljom " , kamo poprečnim putem preko turčinske livade i nije tako daleko : bumo rekli dve ure od prilike . Tako su konačno sklopili pogodbu , potkovali micu , krenuli se do Löwingera po vreću cementa i po plehnati škaf , ukrcali su Filipove kofere na kolodvoru , i tako iznad vreće cementa i svojih ogromnih kofera , na visokom federzicu fijakera Jože Podravečkog konačno su krenuli niz Fratarsku , pa preko Ilirske na Krajišku spram malte , kod pruge , već sasvim na kraju grada . Tu je tekao uz široku cestu drvored starih jablanova , a na onoj niskoj bidermajerskoj prizemnici kod malte svih šest prozora u fronti bilo je pomno zatvoreno teškim gvozdenim pločama . " Frajle ! "

Joža Podravec okrenuo se na zicu spram gospodina i namignuvši mu lukavo , on je sa svojom lulom prezirno odmahnuo spram te zaključane i gvozdenim pločama obijene prizemnice " gde frajle još sigurno spavaju ! "

Kakva sablasna riječ : frajle ! A ipak ! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi , koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od ga&dstroke;enja i moralnoga prezira ! Tajne jednog davnog i žalosnog djetinjstva , kada je ta riječ kružila nad dječjim brigama kao tajanstveni zrakoplov , koga je netko jedamput vidio , a nitko nije imao pojma gdje bi se bio mogao zapravo spustiti ! Tu negdje iza živice stoji onaj šipkov grm , gdje je veterinarov Aurel vidio jedno poslije podne jednu frajlu kako leži gola pod crvenim suncobranom . Istražili su poslije toga doga&dstroke;aja drugovi čitavo polje sve do potoka , po živicama i po grabama , a nitko nije našao ni traga toj frajlinoj pustolovini . Jednu su svijetlomodru , sasvim izblijedjelu vrpcu našli , kako je zapela na glogu , i jednu limenu " harnadlu " , ali da li su ti predmeti bili baš od one pustolovke , što se sunčala pod šipkom , to se nije moglo utvrditi ! Kao psi s podvinutim repom , tako su gimnazijalci obilazili tu sivu i neugodnu kuću , gdje nije nikada bilo nikog , sve zatvoreno i zaključano , a ipak se govorilo , da frajle piju kavu pod orahom u sjenici .

U šestom razredu , nakon jednogodišnje bjesomučne borbe , Filip je jednog podneva riskirao čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k frajlama . Bilo je srpanjsko podne . Race po mlakama u dudovoj sjeni , slak s modrim zvončićima na koncima uz strehe klonuo je od okomita sunca , po svim su kućama bile puštene zavjese . Zamisao je bila smiona , ali logična . Upravo u podne , to je najzgodniji momenat , kada ne će nikome pasti na pamet da je on krenuo frajlama ! Grad je ležao potpuno prazan , a Filipu je bilo hladno kao da hoda po mračnoj pivnici . Ogromno plavo nebo , plotovi , mak cvate po vrtovima , jablanovi , lipe pred crkvom , jedan je pas pretrčao preko ulice i preskočivši lijeno plot nestao u peršunu i paradajzu , a Filip se miče , drven , kao u narkozi , obamro iznutra , hladan , ali nošen nekom okrutnom i strašnom smrtonosnom snagom , te bi sada na mjestu umro , ali ne bi mogao da se zaustavi ! Nigdje nema nikog , samo on jedan jedini ide preko biskupskog trga : on ima neugodan osjećaj , da je izvrgnut i žigosan , da je proziran i da svi znadu kamo se je zaputio , te iza svake spuštene rolete viri sada po jedno poznato oko i gleda trafikantičinog sina , kako se zaputio u kupleraj , kamo konačno i spada " jer ni sam se nije rodio ni u čem boljem " ! Preko pločnika pred biskupskom crkvom pretrčala mu je preko puta bijela mačka , a kroz otvorena vrata slastičarnice na uglu čulo se , kako netko tuče šlag u kotliću .

Nošen svojim nemirom , fiksidejom svog stravičnog nemira , kao mjesečar , s voštanim rukama i hladnoznojavim člancima , Filip se gibao u bunilu , poluslijep , dršćući , klecavim koljenima niz Krajišku , u smjeru ove sive , grozne kuće kod malte , sa šest prozora u fronti , zaključanih teškim ocalnim pločama , zar&dstroke;alim od vjetra i kiše . Zaokrenuo je preko dvorišta popločenog ciglom , gdje je vonjalo na kokoši i golubove i sve je izgledalo idilično u sjeni ogromnog oraha , a sve je bilo potpuno prazno , kao izumrlo . Kućna vrata , bijela , staklena , prijazno rastvorena , zlatno ogledalo u predsoblju sa crvenim , suknenim zavjesama , a na mramornoj ploči ispred ogledala porculanska crnica , koja nosi na glavi zlatan vrč , a u vrču papirnate ruže od svilena krepa . Tišina .

Jedan je kunić doskakutao iz polutamnog hodnika , pomirisao trag Filipov i opet nestao u tmini . Od onog tajanstvenog micanja tog tamnog krznenog klupka , Filipu je počelo da bije srce u grlu , mislio je da je jež , a onda je i kunića nestalo i sve je opet bilo mirno i mrtvo . Nepomično . Iza jednih vrata čulo se glasno micanje lonaca i tave , i kao da je netko zalupio vratašcima od šparherda . Filip je pristupio i pokucao ( a već mu je došla misao da se vrati natrag na ulicu ) , kad je jedna stara baba s modrom pregačom i naočarima na čelu otvorila kuhinjska vrata i miješajući u ruci u crnom gvozdenom loncu kukuruzno brašno zapitala ga ispod oka , vrlo suzdržljivo i hladno , što želi ? Koga traži ?

Odložila je zatim lonac na stol , obrisala ruke i smucajući se u pustenim papučama kroz polutminu hodnika nestala za jednom zavjesom . Od kuhinje vrata ostala su otvorena : na ploči štednjaka jedna je rupa bila nepokrivena i kroz ča&dstroke;avu kružnicu sukljao je tamnorumen plamen , sasvim ča&dstroke;av i mračan kao lomača . Iza zavjese čula se škripa vratima , pregovaranje , dogovaranje , polusmijeh , a onda se Filip uz strogo nepovjerljive poglede one stare kratkovidne babe zaputio drsko , više slijepo nego svijesno , spram vrata , na koja je stara uprla prstom .

U vlažnom , kiselkastom slapu mirisa , poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen , tapajući u potpunoj tmini , Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore , naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama , pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice po stijenama , a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji .

Tu , obasjana snopom svjetlosti , što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči , ležala je žena , a trbuh joj je bio raskriven , ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb , kada leži na pekarskoj lopati . Samo to , da je taj trbuh ogroman , naduven , mekan i nagnjio kao kvasac pod prstom , da ima pupak , kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati , to je bila jedina slika , što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo .

Frajle ! Gdje je to davno vrijeme čudnih frajlinskih tajna i tog bijelog , prijesnog , trbušastog ženinog hljeba s pupkom ?

Klima se Filip na federzicu Jože Podravca i gubi se u mislima , da na&dstroke;e konkretnu mogućnost , kako bi se dao taj motiv zapravo slikarski riješiti ?

Crno-bijelo ?

Preslabo . Prejednostrano . Kod ovog davnog doga&dstroke;aja bila je glavna rasvjeta onog nečeg gnjilog , prijesnog , naduvenog , ogromnog , onog tajanstvenog nečeg ženskog , što bi trebalo da se donese toulouse-lautrecovski , ali opet osvijetljeno jednim naročito nezdravim , nadnaravnim osvijetljenjem gnjile puti . Taj trbuh trebalo bi da se prelije preko platna u sasvim gnjilom , žitkom stanju , kao prezreo camembert , i to ne bi smjelo da se donese kao slika običnog , banalnog bordelskog prereza : taj trbuh treba da bude umoran , ogroman trbuh jedne stare , izmučene rodilje , ozbiljne , žalosne , ispijene žene , koja je prestala biti kaptolskom frajlom , već je simbol , formula stanja , u kojem živi suvremena žena sakrivena kao dječački sanktuarij , a popljuvana kao pljuvačnica , koja se gadi i jednom Joži Podravcu .

Oko toga kreveta trebalo bi omotati sve one nevidljive koprene , potajne , goruće pohote , stravu nevinog straha i očekivanja nečeg neobavljeno nadnaravnog , a kad tamo , to je hladan sumrak , u kome sve vonja kiselkasto po octu ! Trbuh ženski bila bi tema , ali tema potpuno otvorena , opasna : tema ženske golotinje , što bi je jedamput trebalo fiksirati bestidno istinito , s najčulnijim zanosima , s naročitim neprikrivenim podcrtavanjem tjelesnog . Jedno bijelo golo tijelo trebalo bi naslikati , morbidno , suludo , perverzno , kao torzo zamočen u rasvjetu straha , nemira , groznice , malodobne strave , tmine , smrada , bordelskog vonja kiselih perina , šnelsidera i prljavih šalica , na kojima se razmočila žemlja , a jedna zelena neugodna muha zuji po tmini i bije krilima o ogledalo .

Razmišljajući o tom davnom doga&dstroke;aju pod onim starim krovom što je ostao za jablanima iza pruge , Filip je osjećao kako se u njemu šire krugovi asocijacija : te asocijacije rastu do oluje , do furioznog fijuka prenapete vidovitosti , koja obično svojim intenzitetom uništava sve njegove stvaralačke klice u zametku : kada je taj govor na platnu suviše vezan na jednostranost slikarskog sredstva ! Kada je nemoguće slikati zvukove i mirise , a slike su nezamislive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa ! Smrdljivi kiseli prostor one mračne sobe , onaj bordelski clair-obscur treba da se ispuni treperenjem jednoga glasa , slavnog , sifilitičnog promuklog alta , koji se koluta kroz dušnik kao stari piskut razbite svirale , glasa , koji bi trebao da bude tako siv kao što su bile sive one poderane vreće pod ženinom posteljom . Najvažnija podloga onog kobnog &dstroke;oga&dstroke;aja bio je taj promukli ženski alt : on je ispunio sliku onog davnog srpanjskog podneva , kada se tu jedan mali dečko prepao golotinje ženskog trbuba i pobjegao iz sobe kao kradljivac , a srce mu je tako lupalo , kao da je iz postelje posegnula za njim neshvatljivo dlakava , grabežljiva zvijer .

Žena mu , je rekla da pristupi . On je pristupio .

Da sjedne na postelju , i on je sjeo .

A kad ga je uzela za ruku i doznala od njega da je Reginin sin , ona je počela da govori o toj trafikantici načinom i glasom tako intimnim , kao da se tu radi o nekoj osobi , koja se ni po čemu ne razlikuje od ovih osoba po ovim mračnim sobama .

" Zašto ? Zato , jer ljubaka s kanonicima ? S biskupima ? Kao da " trafikantičin " gospodin kanonik Lovro ne dolazi i k njima , i kao da se ne tuži djevojkama na tu svoju Reginu , da mu je preskupa ! "

Slušajući taj promukli ispušeni glas iz kiselkaste polutmine , kako iz olovno sivog oblaka prljave plahte i vlažnih perina govori o njegovoj mami , gledajući kako tu leži pod njegovom rukom jedan ogroman , prijesan ženski trbuh , blijed kao pivnička gljiva , a smrdi na prosti svileni sapun , sve to , i ta neshvatljiva klopka u toj gadnoj kući , i ona mračna i tajanstvena drama u trafici i oko nje , sve se je to na Filipa naleglo kao smrdljiva mokra plahta . Osjetivši neizrecivo odvratan vonj , on se istrgnuo onoj blijedoj pojavi i istrčao iz sobe . U trku nije zaboravio da baci za sobom srebrnu forintu i čuo je još zvek srebra na nekakvom staklu .

Na nasipu pod prugom plakao je čitavo to poslije podne kao da mu je netko umro .

OD JEDNOLIČNIH , slamom pokrivenih panonskih koliba i košnica , od kobila i krava po livadama i pašnjacima , od uzoranih polja i svinja , od žalosnog droncanja spopala je Filipa duboka i neshvatljiva melanholija : ono njegovo tjeskobno raspoloženje , s kojim je uvijek pristupao k najsretnijim ostvarenjima svojih slikarskih zamisli .

Roje se pčele , rokću svinje , tele se krave po štalama , bolesna telad se slini u povojima , šumi vjetar pod svježim , mladim grabrovim i hrastovim krošnjama , teški proljetni oblaci plove nad šumama , a Filip putuje na kostanjevečki vinograd poslije jedanaestgodišnje skitnje po evropskim gradovima i sanja o svojoj novoj kompoziciji jednog prijesnog ženskog trbuha u mračnoškurom osvjetljenju morbidnog i žalosnog dječačkog doživljaja .

Jedina stvaralačka stvarnost jesu isključivo ona prvotna oskvrnuća naših sjetila : čovjek vidi samo onda kad je nešto ugledao . Slikanje nije i ne bi trebalo da bude ništa drugo , nego vidovito otvaranje prostora pred nama , jer ako to nije , nema zapravo smisla . To je inače lijepljenje i priljepljivanje poznatih već i naslikanih slika : kvantitativno umnožavanje već vi&dstroke;enog ! To je ono dosadno zimsko zanimanje djece , kada lijepe klebebildere po papiru i razmaču ih mokrim prstima . To priljepljivanje i razre&dstroke;ivanje , to su slikarski smjerovi , pravci , škole , a što se to sve njega tiče , kada on ne će da pripada ni jednom slikarskom smjeru , ni pravcu , ni školi . I zato : pitanje tog golog trbuha treba osloboditi njegova ličnog psihološkog balasta akustične ili mirisne naravi . Taj trbuh treba intonirati kraftebingovski kriminalno : mora se osjetiti , kako je pod tim golim trbuhom ostala oskvrnuta i zaklana jedna dječja duša !

Rokću svinje , muču krave , roje se mušice nad gomilama toplog gnoja , mnogo se bijele boje odrazuje na žitnim i usjevnim plohama od dodira sa svijetlim , bijelim , travanjskim oblačnim gomilama , a kočijašu Joži Podravcu je dosadno na boku . Lula mu se ugasla , kobile su pametne i poznaju taj put bolje od kočijaša , a ovaj čudan svat tu , kraj njega na zicu , tako uporno šuti , kao da spava . A ne spava , vidi se , nego nečim razbija svoju gospodsku glavu ! Ima mnogo kofera : to bi mogao biti cirkusant i švarckinstler ! Ili je Židov i to mu je roba u tim škrinjama ! Tu su pantljike i češljevi ili svileni rupci za žene !

Da bi razbio tu dugočasnu šutnju , kada se se spuštali kroz kravoderske jaruge korakom , Joža Podravec počeo je da govori o sebi , o svojima na domu i stvarima oko sebe , kako je bilo s njime ! O tome , kako je bio u Americi dva puta , ali niš koristi cela ta Amerika , da ju vrag stvoril i dal , tam gdje je ! Rekli su mu stari i iskusni moreplovci , koji su već nekoliko puta pomokrili onu veliku vodu , neka pazi , jer da će vidjeti divlje jelene gdje plivaju uz la&dstroke;u . On je stajao na palubi dva dana i dvije noći i nije htio da legne : čekao je da vidi divlje jelene , kako će isploviti iz vode , ali nije bilo ni jednog divljeg jelena ! La&dstroke;u su njegovu pratile do polovine vode bijele ptice ( " bumo rekli to je istina , to sem videl svojimi očmi " ) , a onda su joj u susret izletele crne , američke ( " bumo rekli črne kak pozoji " ) i po tome su onda oni mornari na la&dstroke;i znali da su sada upravo na pola puta !

Joža Podravec bio je ulaner . Služio je kod carske ulanske regimente u Ma&dstroke;arskoj , u Tolni , a i u Galiciji je bio petnaeste kod Dobre Noči zarobljen , a u feldflaši mu je još ostalo pol litre ruma ! U Teheranu je bio i u Tiflisu . U Tiflisu su same gole Turkinje , a u Taškentu je prodavao ribe i borio se na devama pod generalom Dutovim protiv onih crvenih Moskovića . Tako se vratio ( " bumo rekli - kak bi rekel - bogu hvala " ) u Biškupec , dva puta ranjen , dva puta " smrtno bolestan " ; ali sad je zdrav , bumo rekli , niš mu ne fali , a baba mu ima singericu " i se šlingeraje more sama na singerici zešlingati skup " !

Šlušajući tu jednoličnu i praznu životnu temu svoga kočijaša , Filip je osjećao spram Jože Podravca neku neizrecivo indiferentnu daljinu . Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva izrezanih kočijaša živi tu po tim livadama od Tihog Oceana do ovih panonskih močvara : lica jednaka , ruke jednake , sudbine jednake .

On u mislima slika svoj imaginarni trbuh , spajajući upravo one prijesne i mekane pojase mesa oko kukova i iznad butova u cjelinu poteza , a ovaj tu " bumo rekli kak bi rekli " govori o tome da " mokriti , a da čovjek ne pusti vjetra od sebe , to je tako kao ići na ispovijed a da se čovjek ne pričesti ! "

Joža Podravec ima singericu i šlingeraje , a on , Filip , rješava stvari na jedan simboličan način : igrajući se s obojadisanim plohama kao sa formulama , rješavajući zapravo probleme jedne apstraktne , potpuno imaginarne aritmetike . Jako je daleko izme&dstroke;u njega i ovog panonskog kočijaša : zapravo neshvatljivo daleko ! Daleko je izme&dstroke;u njega i onog kasnosecesionističkog spomenika na kaptolskoj promenadi . I to su dva svijeta . A ova žuta , graničarska , erarska , barokna crkva tamo na livadi , i ona je jedan svijet za sebe . Stoji tu kao neka vrsta utvrde u ovom blatu i govori već nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje osnovne programe i rezolucije , a bez ikakvog naročitog rezultata ; način mišljenja ovih kočijaša nije se ni u čemu izmijenio sigurno već dvije hiljade godina . Taj čovjek pokraj njega na boku bliže je panonskoj prapojavi nego matisseu ! To je marvogojac doslovno , i kako je daleko od tih njegovih žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile me&dstroke;u prstima ! Sjede tu tako dva čovjeka na boku , ovakav nastrani neurastenik , slikarski sektaš , relativist , fauvist , kolorist , i govore istim jezikom , a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta !

I ona mramorna žena tamo na šetalištu kao veltanšaung , i ono je jedan kontinent za sebe . I ono čitavo " Veliko Vrijeme " , i ono je plovilo me&dstroke;u stvarima kao santa za sebe : jedan čitav svijet otkinula je ta santa i potopila . A ona slavna Bakačeva tvr&dstroke;ava kaptolska i biskupov dvor , i njegov pokojni otac kao sobar biskupov , i njegova majka Kazimiera Valenti , koja se tu iz nepoznatih razloga prozvala Reginom , a bila je trafikantica , a sada je sve postavljeno u prostoru kao čitav niz svršenih i odvojenih činjenica , i sve stoji u nerazmjerima , razbacano i nesuvislo ! Prilično je daleko izme&dstroke;u takve jedne i druge pojave i sve se miče jedno pokraj drugog : nepremostivo , glupo , &dstroke;avolski zapleteno i žalosno . Ovaj čovjek pokraj njega na boku bio je ulaner i ratnik tog takozvanog velikog vremena . Ljubio je gole teheranske Turkinje , tukao se na devama po azijatskim pješčarama , vidio je opet jedamput logorske vatre toliko razvikanog Valmya i vratio se poslije dvadeset hiljada kilometara natrag u svoj Biškupec .

Taj kočijaš nije ni katolik , ni carevac , ni ruski vojenopljeni ! On nije ni rodoljub , ni gra&dstroke;anin , ne vjeruje u boga ni u crkvu , hrvatski je zaboravio , a ruski nije naučio , on ne poznaje nikakve svetinje u rimskom smislu , ni crkvene , ni pravne , preopterećen je smrtnim grijesima u raznim smjerovima i sigurno je ubio , krivo prisegnuo , sagriješio bludno , a boji se jedne jedine pojave na svijetu kao demona : mjenice ! A ipak : kao otrovani štakori i pod njegovim tavanom klopoću dvije mjenice ! Zove se Podravec , ima četiri kobile i jednog oldenburškog pastuha , žena mu kuha štruklje , " bumo rekli i šlingeraje šlinga na singerici " , i tako sjedi na boku , puši lulu , pljucka i čeka morske jelene . Dvije stotine milijuna takvih kočijaša čeka morske jelene i valjaju se po svojim taljigama od Dona do Blatnje i od Volge do Liaojanga , i sve se to miče , sve je to zapregnuto , sve to ždere sijeno i izlučuje gnoj , i to se onda u knjigama zove : nacionalna ekonomija .

Dvjesta milijuna tih kočijaša , to su zapravo pristaše nadrealističkog pokreta u najdekadentnijem smislu . Žive u prostoru , koji je prapojava , bez razuma , bez svjetlosti , a sami su još uvijek prapojava tamna i prapočetna ! Bez trajanja u vremenu , bez ikakvih pokretnih unutarnjih razloga , zapravo i bez svrhe ! Trajanje tvari kao takvo . Zbivanje me&dstroke;u stvarima i doga&dstroke;ajima . Njih uvjeravaju , da su sagra&dstroke;eni na sliku i priliku božju i te su empirike gotovo zbunili s tom pričom o nadnaravnom podrijetlu . U jednom dijelu svoje egzistencije , u kočijaškom , u sajmarskom , u gospodarskom , oni su zbunjeni i drže se stvari i predmeta , ali i to samo kako tako i donekle . S jedne strane pogani , prilijepljeni na panonske blatne močvare , gdje gnjiju već nekoliko hiljada godina nepomično , ti Jože Podravci govore o svom oldenburškom pastuhu patetično , kao o polubožanstvu .

Oni gledaju u pastuhovo oldenburško spolovilo kao indijski ljudi , kao Kongo i ljudi po tropima : vrlo jednostavno i posve prirodno . Tako prirodno kao što evropske malogra&dstroke;anske djevojčice mirišu cvijeće : isto tako jedna bestidnost u rimsko-moralnom smislu zapravo . Rascvale ruže na djevojačkim stolovima u čašama : simbol vječno spolnog . Ovo , kako Joža Podravec govori o spolu , to je nepokvarena prirodnost biblijska i njemu je pastuhovo mljezivo sok skupocjen , što ga on prstima skuplja i čuva svaku kaplju , prodavajući je po priskoku , kao njegova žena vrhnje .

Kakve su to protuprirodne daljine izme&dstroke;u njega , koji je još kao sedamnaestgodišnji dečko počeo gledati žene na Toulouse-Lautrecov način ( a da ni pojma nije imao o Toulouse-Lautrecu ) i ove nepokvarene prirodnosti ovoga kočijaša ? Kakvo je to razmicanje i udaljivanje , kakvo je to rastenje ? Kamo se otrgla takva jedna odvojena čestica kao on , kada se je otkinula od okoline , od stanja , od podloge ; koja je to tangenta i kamo se putuje tim smjerom ? Je li to razdvajanje , rastavljanje ili ludnica ? Psihoza u opasnom smislu ? Sve je zapravo izgubilo svoj prvotni smisao ! Eskimi ili crnci , kad jedu još toplu i krvavu slaninu nosoroga ili tuljana , grizu prirodno , kao zdrave životinje . Crnački zubi sijeku ono krvavo meso naravno , crnačko žvakanje prijesne slanine vodenog konja je prirodno , i njihovo spavanje u mnogoženstvu je prirodno , a gradski ljudi jedu kao bolesne mačke : imaju trulo zubalo , umiru od raka , a o svojim crijevima napisali su debele knjige . Sve je gradsko bolesno i krastavo . I ovih dvjesta milijuna kočijaša već je nagriženo od grada ! Grad znači bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog života ! A gdje je zapravo podloga neposrednog života i postoji li nešto što bi moglo biti neposredno ?

U tim umornim i pospanim slikama , što su zujale oko Filipove glave kao otrovni komarci , spopala ga strava pred idejom što mu se javlja sada jasnije , a zatim opet mutnije već posljednje dvije godine neprekidno : ideja o infernalizaciji stvarnosti .

Ideja o tome ( paklena i nezdrava ideja , nema sumnje ) , da pojave u životu zapravo nemaju nikakve unutarnje logične ni razumne veze ! Da životne pojave leže i da se odvijaju jedna pokraj druge istodobno : kao neka vrsta paklenog simultanizma na privi&dstroke;enjima Hieronymusa Boscha ili Brueghela : jedno u drugom , jedno pokraj drugog , jedno nad drugim , u metežu , u bunilu , u nemiru , koji traju od početka . Ogromni , ča&dstroke;avi zvonici sa zmajskim glavama , izbijeljenim vodorigama , mramornim stražnjicama i debela Karolina , engleski konji , bon jour , monsieur - glas šojke u krletci , a sve se topi kao čokolada u srebrnom papiru , sve se polagano vuče kao taljige Jože Bodravca , sve je glupo i močvarno kao Panonija ! Goli trbusi , sakrivene drame , bolesna djetinjstva , koja se vuku kroz jedan čitav život i traju četrdeset godina , sve se to gruda kao oblačna para u beskrajno mnogo varijacija , a onda se sve jednoga dana raspline kao magla i ishlapi kao smrad zahoda : sve jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje nečeg što se razlilo u prostoru i ispreplelo kao siti udav , te samo sebe proždire i bljuje , i vulkanizira u smoli i u smradu ! Raznosmjerno gibanje , zbunjeno previranje tvari , bez osnove i bez ikakvog unutarnjeg smisla : samo od sebe , po sebi se hoda i zakapa , i opet ponovo ra&dstroke;a i izvire , kao voda , kao blato , kao hrana .

Kolje se , ždere se , probavlja se , izlučuje se , guta se , giba i putuje , po crijevima , po cestama , po jarugama , po vodama ! Na jednom mjestu počinje da vene , na drugom buja kao drač na smetištu , i to je sve , pakleno u stvari , ali mesnato , i jako , neiskorenjivo iz nas . Nema jednosmjernosti ni izgra&dstroke;ivanja , nego je sve isprepletenost prašumska , močvarna , panonska , bezizlazna i mračna . Tu Filipove slike , knjige , studije , essayi o slikarstvu , o problemima boje , o stvaralačkim poticajima svjetlosti , a tamo košnice i slamnate kolibe i spavaći vagoni brzog vlaka ! Tu njegove morbidne ideje o ženstvu , a pokraj njega čeka njegov kočijaš na morske jelene . Nekakvi debeli crveni dostojanstvenici kao astmatični ljubavnici u roketama i ljubičastoj svili , koji ra&dstroke;aju nezakonitu slugansku djecu s trafikanticama , male životne prilike , s razornim djelovanjem . Sve sami isprerovani mravinjaci , truli krovovi , gnjili grobovi ! Tako se dronca Filip muzirajući u svojim mislima kao ugljična kiselina u čaši sode u dodiru s kisikom ; proces šuman i pjenušav i živčano osvježavan : misliti u slikama i opajati se mnogolikom izmjenljivošću slika .

PROŠLI su kroz kravodersku graju jutarnju : sirov i oštar vonj amonijaka iz gnojnica i staja , mukanje krava i tapkanje gove&dstroke;ih papaka po mokroj cesti , gakanje gusaka po dvorištima , škripa vrata rakijašnice , gdje se pomolila nečija bucmasta , salovrata tikva s lulom i šubarom , da vidi , tko se to provezao kroz Kravoder ? Za one svinjske , zapečene oči , svakako doga&dstroke;aj neobičan : na jednom fijakeru nekakav stranac s koferima .

" Agent ili novi kotarski pristav u Jalžabetu ? A možda i kakva uhoda ? Ima sad svakog vraga po svijetu ! " Po oknima crvenile se paprike još prošlogodišnje , u mrežama na kolcima po plotovima sušio se sir , pijevci su kukurikali i koke stravično pretrčavale preko ceste , ispred kotača i izme&dstroke;u kopita , bilo je vlažno , rosno jutro , a kroz jutarnje oblake sve se jače probijalo toplo travanjsko sunce . Jedno crno ždrijebe , s gustom , valovitom , uznemirenom grivom i lijepim oblim vratom njištalo je veselo trčeći uz Jožinu kobilu , pa se kod ledine odbilo od kola i u otvorenoj suludoj trci udarilo spram zdenca , gdje su momci napajali konje . U koritima ljeskala se voda , čulo se drveno udaranje kablića , metež ljudskih glasova , graja i galop crnog ždrebeta u oblaku prašine , sve je to bilo radosno i puno pokreta , veselo , pomično .

Na kraju sela susreli su dvije opatice . " Hu , vrag ih dal i stvoril " prihvatio se Joža Podravec za svoj gumb na lajbeku , - " ovih nam baš ni trebalo ! "

Svaka od časnih sestara nosila je po jednu korpu punu jaja i sastavši tu nekakvog gospodina u kočiji , obadvije su pozdravile predano i preponizno , jer je to eventualno nepoznati predstavnik vlasti , a pred vlastima dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative . Crkva već dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja , a od onda se je mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po provincijalnim kočijama . Ta politika malih učtivosti nikada ne može škoditi .

Te dvije mračne žene s odsjajem sunca na svojim štirkanim kukmama , u svom toledskom kostimu , opet su uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja : ove dvije opatice , sa svojim suknjama i čislima i bizarnim bijelim kukmama , kao dvije čudne , nadnaravne papige , iskrsle su tu preda nj kao dva mračna simbola iz ovog kravoderskog blata . Stoljeća mogu da žive jedno uz drugo stoljećima , kao dvije strane rase u kavezu : majmuni i papige ! Vuku se ove crne žene po blatnim kolibama , kradu marvogojcima i kočijašima pune korpe jaja i vuku ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake . Tu leži pethiljadugodišnja blatna Panonija , svinje rokću po njoj , konji ržu , a ove antipatične papige kradu Panoncima jaja kao kune , a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao patrona i nebeskog ljubavnika ! Svjetovi , jedan pokraj drugog na nepremostive daljine . On , bezbožna , zapadnjačka , uznemirena bluna , nervčik i dekadent , na kolima Jože Podravca u Kravoderu , a jutro je i proljeće je , i sve se miče , i cvate i pupa , sve se kreće kao ovaj točak što škripi pod njim i gazi novi kolosjek , valjajući se preko tolikih tragova i stopala na cesti , kojom su već bezbrojne gomile nestale u maglama . A sve je zapravo besmislen kaos !

Kao zvuk gole , srebrne sjekire , kao odjek parne pile , u sjajnoj metalnoj vrtnji oštrobride kružnice , koja u višoj , nadstvarnoj vibraciji našega vremena kao britva siječe i stvari i pojmove , trepereći u svijetlom glasu visokog uzvika , kao " a " u štimgabelu , drsko , pobjedonosno zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i prosuo se kao odjek trube nebeske ! Dva svijeta : London-Bagdad-Bombay u tri dana , i kravoderska rakijašnica s opatičkim korpama punima jaja ! Panonsko blato i civilizacija koja dolazi !

Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara , s napetim , platnetim krilima , leteće glazbalo iznad Jože Podravčevog fijakera s vrećama i Filipovim koferima . Iznad svega statičnoga i uz blago privezanog , nepomičnog , ogromni modri krugovi svjetlosti , sunca i vedrine ! Iznad krovova i krošnja i gromovoda i tornjeva i taljiga , što se vuku kao puž po blatu , škripe pretpotopno , a ne miču se s mjesta , - sunčana , divna munja ! I tako gledajući u onaj blistavi metalni sjaj , što se micao iznad parcela kao potez srebrnom kredom preko nebeske ploče , Filipu je došlo da uzme rubac i da mahne letećem stroju na pozdrav ! Da mu se javi , kao brodolomac bijeloj sunčanoj la&dstroke;i , što matematski sigurno plovi u jednu blistavu luku preko sveg tog močvarnog i mračnog blata današnje stvarnosti .

DVA mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjevački vinograd , a po dolinama cvale su već lipe i akacije . Život je gnjilio po tim blatnim jarugama oko Kostanjevca , razlistavao se kao močvara i trunuo kao blatna voda , u kojoj se raspadaju potopljene stvari .

U Blatu prerezala je sebi Mica Trebarčeva pupak srpom r&dstroke;avim , pak se zapalila sva i umrla u najvećim mukama , a u Blatu se misli , da je tu nevinu smrt skrivila stara Mikleuška . Vidio je dudak Miško , kada se vraćao sa svinjama neku noć iz šume , kako je Šepavi preskočio plot kod stare Mikleuške i otkasao niz cestu . Da li je bio potkovan , to svinjar Miško ne zna , ali da je stara tu noć kuhala vražju krampampulu , to je sigurno : svijetlozelenkast oblak dima pušio se kroz Mikleuškin dimnjak cijelu božju noć . A tu istu noć zaklopila je oči Trebarčeva Mica . I dijete je onda izdahnulo dan kasnije , hvala dragom bogu . A stvar je jasna : stara Mikleuška je urekla pokojnu Micu , jer nije htjela da po&dstroke;e za Mikleuškinog ćoravog Frajnu ! Pak je netko potpalio Mikleuškin štagalj i štagalj je bogme planuo , a nato je kod njenog susjeda Bolteka krepala krava . Jasna stvar : urok . Pregledao je veterinar Boltekovu kravu i veli : bedrenica . Do suda se dakle ne može , ali što veterinar zna , kada je Boltekova baba bacala žeravku , i vidjela jasno u lavoru Mikleuškin obraz ! Trebalo bi tu svar svejedno pročistiti : da se vidi , gdje je pravica !

U Jami su tri vuka navalila na kravu Ribara Lojza i pojeli je , baš na samu svetu nedjelju , o podne . Došli su preko gmajne , a to se nije dogodilo već dugo ! Ercercog Franc je onda krenuo na Prajsa šezdesetšeste , kada su u Jami bili vuci posljednji put po bijelom danu . To nešto znači . Ide glas po selima , smuca se uz plotove pod sumrak , skače preko blatne ceste , šapće pod strehama kad pada kiša , i tako raste glasina o zlim i mršavim godinama , koje dolaze . Kao biblijski konjanici iz tamnih oblaka , tako će se pojaviti gladne godine : na kosturnim crnim kljusinama s nabrušenom kosom i svjetiljkama mrtvačkim , grmljavinom , s potresom i kugom ; tako dolaze gladne godine . A valjda se i rat opet sprema i mnogo strahota ! Na krivoputskom farofu zdrobilo sebi lisasto ždrijebe župnikovo nogu , pak su ga ustrijelili , a na Turčinovu i u Hasanu govore ljudi , da su vidjeli to lisasto ždrijebe plebanuševo kako je protrčalo kroz selo ! Na gmajni svetojanskoj vidjeli su ga gdje pase zdravo i živo !

U Kolcu je jedan bijesan pas ili kurjak ( nesnaga ga potrla ! ) nagrizao gotovo svu djecu u školskom vrtu i nestao netragom . Javlja se pokojni zvonar Jure : vidjeli su ga neku noć , kako je stražio kod crkvice batinske . Bila je mjesečina i čulo se dobro , kako vrata od mrtvačnice škripe u noćnom vjetru . Bilo bi dobro zaliti mu grob ! Otvaraju se grobovi , javlja se nemir , rastu glasovi : vratio se neko jutro Perekov Jura iz Rusije , a svi su mislili već deset godina da je mrtav i svi ga drže za Lazara : govori se po prelima , da je uskrsnuo od mrtvih . Boje ga se ljudi . Došao neko veče u krčmu kod Siebenscheina i razbio Štijefu Brezovečkom flašom glavu , da mu dokaže da nije mrtav ! A šepavi Matija iz Blata kod mosta je bistričkog sastao neku noć jednu crnu kočiju . Sve je blistalo na njoj i zapaljena je imala četiri lampaša : sprijeda dva i straga dva . A nije bilo kočijaša , nego odostraga , na zlatnom federzicu sjedio je jedan general sa zlatnim gajtanima i crvenim hlačama , u čaki . A tko je to bio ? - Rudolf !

" Sam kronprinc Rudolf ! "

Samo se šepavi Matija toliko prepao od grmljavine ( kako se kola preletjela preko bistričkog mosta kao strijela ) , te se ne sjeća dobro , je li to bio četveropreg , a sve mu se čini , da prvi lijevi konj nije imao glave .

" E , bogme se pokojni kronprinc Rudolf vozika izme&dstroke;u Blata i Krivog Puta , a bio je na putu za Toplice , u biskupski dvor , kako po svemu izgleda ! To se bogme , po svemu sudeći , bumo rekli , zla vremena spremaju ! "

Pšenica ljetos bogme nikako ne pokazuje na dobro , a i zob je sva zar&dstroke;ala od magle . Bolesti kruže , crveni vjetar , kozice , griža , vraštva smrtonosna , a planula je kaptolska šuma i lijepo gorjela tri dana i tri noći . Koliko je tu samo klaftrov planulo , a ako čovjek sebi odreže bičalo , kaptolski lugari odmah bi ga kao psa iz šlaga . A sada je sve izgorjelo do temelja : bilo je bar veselja za djecu !

Jedan je blijedi čovjek prošao sinoć kroz Kostanjevec . Psi su za njim nanjušili žvepleni trag . Opasni su ovi nepoznati blijedi prolaznici u sumraku ! Ili su tati , ili grabancijaši , švarckinstleri ! A i vukodlaka ima : hodaju kao živi , samo su im noge pod opankom , bumo rekli , da oprostiju , kozje !

Zalili su grob pokojnom Šimunu Vugoreku i tri su mu glogova kolca zabili u glavu , ali on svejedno valja krompire na tavanu svojoj udovici cijelu božju noć ! U kostanjevečkoj šumi na&dstroke;en je obješen Kranjac , ali je imao šrajtoflin u redu i u njemu tri stotine ! Što je sada to ? Hajka , tjeralice , uvijek se netko žicom traži : sami lopovi vrve svijetom , kao crvi u crvljivom mesu : sumnja velika i nepovjerenje na sve strane , a i dobro da je tako , jer je čovjek ro&dstroke;en kao lopov !

Poživjeti s kobilama i s mačkama , sa seoskim glavinama , osjetiti hrapav jezik teleta na svom dlanu , gledati biljke kako rastu , iz dana u dan uvijek sve zelenije i sve sočnije , matematski mudro prilago&dstroke;ene maksimumu svjetlosti i sunca , to su sve bili umirujući motivi za Filipovu neurasteniju . Živući jedanaest godina neprekidno sa surogatima graška , voća , vode , mesa , osjećajući jedanaest godina turobnu odaljenost od pravog graška i od pravog mesa , osjećajući se od sviju životnih neposrednosti izoliran tankom i hladnom pločicom pleha od konzerve ( biti i sam u jednoj neugodnoj konzervi bez klorofila i bez kisika ) , u čovjeku prirodno da se razvijaju elementi potrebe za neposrednostima : kako mora da je dobro brati pravi zeleni grašak u vrtu , ljuštiti mirisne svilene komuške , zarezati nokat u graškovo mliječno zrnje , jesti trešnje s grane , i jaje , koje vonja po kokoši a ne po vapnu , pa spavati beskrajno dugo i čuti glas pijevca na krovu od kokošinjca , a ne otrcani glas kaučukove ploče , gdje negdje plače kroz ča&dstroke;av zid .

Pojave oko Filipa toliko su bile neposredne , toliko istinite i žive , te su ga podre&dstroke;ivale sebi svojom golom istinitošću : on je poživio u modrom otvorenom prostoru , punom prave svjetlosti i nepatvorenih mirisa . Čapljin let , klepet rodina kljuna na susjednom dimnjaku , ljudi što su izlazili preda nj sivi kao iz mulja , sve to pred njim odigravalo se kao čudna , fantastična predstava . Dolaze ljudi , smrde po gnoju , po mulju , po blatu , puni su slame i sijena , trave i trnja , a pojma nemaju o unutrašnjosti tijela i duše , sve je za njih samo izvana : mesnato i opipljivo , mekano i tvrdo . Okorjeli , ogromni , sa svojim konjima i svojim taljigama , sa svojim vinom što izgleda da je priticalo iz bezdanih i neiscrpljivih lagvova , ti polupijani obrazi u vječnoj polutami izme&dstroke;u pijanstva i straha , na nepremostive daljine od svega što je gradsko ( a opet u nekoj glupoj isprepletenosti s tima najnovijim gradskim uspjesima i strojevima ) , sve je to Fillpu izgledalo kao micanje u jednom zgaženom mravinjaku .

" Postoji mravinjak sa svojim sivim nevidljivim snagama i micanjima , sa svojim višim redom i neshvatljivim stremljenjem , ali je nečiji ogromni papak zgazio to kretanje i sada se sve nalazi u stravi i u bezglavom neredu . Što da se radi s tim zgaženim seoskim mravinjakom i kako da mu čovjek pristupi ? Na koji način ? - S koje strane ? "

Razmišljajući o razlozima seoskog zbivanja , Latinovicz se je , sasvim prirodno , gubio u svakodnevnom utilitarizmu : kako bi bilo da se gnoji umjetnim gnojem , gipsom ili čilenskom salitrom ? Da se ore traktorima , da se ta rasparčana , rasparcelirana zemlja stopi i spoji u ogromne , racionalne ( kanadske ) plohe , da se digne to dvanaesto stoljeće za dvanaest stotina godina više ! Da se rasvijetli sve elektrikom ? Zajmovi ? Banke ? Zadruge ?

Gledao je neke bistrije pojedince , kako se grizu i izgrizaju u jalovoj borbi s tim zadrugama , po vlažnim sivim sobama , gdje obično nema ničeg : vreća gipsa , jedna vaga sa dvije žute mjedene zdjelice , na kojima se važu zadružna galica ili zadružna sol . Knjiga o knjigovodstvu s debelim pečatima , u koju ima uvid svaki odbornik te čitave nedjelje poslije podne i ne rade drugo nego se natežu i ogovaraju za dva-tri dinara , da ih nije blagajnik prisvojio ? Odbori , pobijanje nepismenosti ?

Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama , a još smo četveronošci u glavnom svi ! I što to znači , znati čitati i pisati , kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina , a svakih stotinu godina rodi se jedan čovjek , koji umije doista pisati , a njega ne zna i ne čita nitko !

Da se organizira kongres vatrogasaca ? Spremaju se Kostanjevčani na svečani kongres vatrogasaca , a vojvoda kostanjevečki , postolar i vinogradar Hrustek , ima zlatnu kacigu sa crvenim konjskim repom . Ili da on ( lično ) pomogne Kostanjevcu , sa svojim koloriziranim platnima , slikanima po programu najmodernijeg fauvizma ? Svaka , pa i najblje&dstroke;a pomisao na slikarstvo izgledala mu je u ovim prilikama smiješnom .

Sjedi masa slikara po velegradovima te razapinju svoja platna u gradskim gungulama , kao pauci mreže : hvataju dolare u metežu novca i robe . Ovdje u Kostanjevcu imalo bi smisla prodavati konjske gunjeve , lonce , petrolejke ( a i to ide danas slabo ) , ali da čovjek slika tu , to je bespredmetno . Komu ? Zašto ? Fauvizam ovdje čisti besmisao !

Slikarsko gledanje uopće nije se javljalo već dugo . Ona kompozicija o golom ženskom trbuhu ( kada se provezao pokraj kaptolskih frajlinskih prozora ) bila mu je od povratka posljednja slikarska emocija . Izostale su slike , sve je dojmove racionalno izgra&dstroke;ivao : pokrene se negdje jedan neobično zelen list ili se rasvjeta razlije preko kakve prljave , plavkaste stijene , sasvim prozirno gobelinski , a on gleda te rasvijetljene odnose ploha mirno , geometrijski , bez uzbu&dstroke;enja . I novine su dolazile , ali ih nije čitao . Ništa mu nije suvišnije izgledalo nego gradske novine : neke mode , šeširi , nogometi , predstave , izložbe ? Sve ono glasno i nametljivo što grad čini gradom : kakvi glupi nerazmjeri ! Ono , što se danas doga&dstroke;a po gradovima , ono glupo nagomilavanje robe , nered oko te robe , glupa , glasna nametljivost tih privremenih vlasnika strojeva , sapuna , svjetiljaka , to vikanje , ta krv , to sva&dstroke;anje oko tih strojeva , gdje bi se to sve moglo prozvati životom u čovjeka dostojnom smislu ? Blud oko usana umornih , starih žena , ča&dstroke;avo granje isprepleteno gorućim slovima , prljavi novinski papir , njegov dugogodišnji vlastiti umor usred svega toga sajma . Kao vrapci po smeću i po konjskim jabukama , tako čeprkaju velogradske ženke po smeću sadašnjice , zaraženi krvni sudovi , saksofoni , alkohol , a sve ča&dstroke;avo i prazno .

A ovdje je vječna , plava , vedra bonazza . Lahor je pomaknuo jedan kruškin list , a iza toga je duga , beskrajno duga tišina . Stolnjak je bijelo-modro isprugan , a stare bidermajerske šalice su intenzivno crvene : kraplak . I sunce se odrazuje na samovaru kao zvuk prve violine ( malo preslatko za jednu nijansu ) , a pčela zuji iznad trešanja u tanjiru : sve impresionistički stilleben . Ugodan je opor okus čaja na usni , kada se miješa sa prvim gorkim gutljajima dima , ugodno je ležati u ligeštulu , odmoren , okupan , u sirovoj svili , na blagom talasu jutarnjeg vjetra : zelena trava , pahuljice maslačka na lahoru , mahovinom obrastao krov , loza , vinjage , ruže , a sve je to tako ugodno hladno kao rosnata čaša . Sve je puno peluda i vlažnog mirisa zemlje , dobro , tiho , spokojno , jednoličnoplavo .

Pokazalo se , da mu mati ima u Kostanjevcu zapravo dvije kuće : dolje na trgu pred općinom jednu secesionističku jednokatnicu , gdje je u prizemlju ljekarna , a u prvom katu stanuje geometar , i tu kuću u vinogradu gdje živi sama u čitavoj zgradi , nad samim Kostanjevcem , na jednom brežuljku , dokle ima od župne crkve blagom , živicom obraslom serpentinom najviše sedam minuta vrlo lagane šetnje .

Ta stara drvena kurija , od pocrnjele hrastovine , obrasla mahovinom , sa starinskim , strmim , ča&dstroke;avim krovom ostala je prazna poslije smrti križevačkog notara i šljivara Letovanečkog i mati ju je kupila vrlo jeftino , kao što je već od prirode sretne ruke za sve materijalno . Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke : na prvom katu . Pod ovim ča&dstroke;avim , stoljetnim tramovima , gdje su Letovanečki palili posmrtne voštanice jedni drugima prilično dugo , u tom dragom malom prostoru sa četiri okna , s izgledom na vinograd i na daleka plava brda na jugu , tu se Filip dobro i mirno osjećao . Pred prozorima cvala je lipa , sa cvrkutom lastavica , a u sobi , gdje je spavao , stajala je njihova stara , crvena pliš-garnitura , , s ovalnim stolom i starim okovanim baršunastim albumom .

U toj zlatorezom okovanoj i starinskom kopčom zaključanoj knjizi bilo je mnogo duguljastih , plavih , nepoznatih i stranih lica : sve Poljaci s mamine , Valentijeve linije . Sjećao se iz tog albuma neobično živo jednog gospodina s visokim cilindrom i štapom od ebanovine , kako se desnom rukom dotaknuo pojastučenog , baršunastog naslonjača s teškim prevjesima . Tu je visjela i jedna Filipu nepoznata uljena slika četrdesetih godina : mlada žena u bjelini , držeći u ruci svijetloplavu vrpcu svog slamnatog šešira . U sobi , za koju mu je majka rekla da " tu može raditi " , bila je modra salonska garnitura , sa sedefnim intarzijama iz ostavštine starog Letanovečkog , kupljena zajedno s kurijom , a kao glavna dekoracija te sobe : sabor četrdesetosme s banom Jelačićem kao centralnim licem te predstave , sve uokvireno teškim zlatnim okvirom . Taj ban Jelačić , sa svojim saborom , kao nezgrapna slikarska deplasiranost smetala je Filipa intenzivno , od prvog momenta , ali nije imao snage da zamoli majku da tu sliku ukloni : izgledala mu je ta želja ipak pretjerano samodopadnom , i čuvao se suvišnih razgovora od prvog dana vrlo pomno .

Inače je sve izgledalo groteskno , ali ne sasvim neugodno : jedna vitrina s modrim šalicama , zlatnoobrubljeni porculan nebeske , svijetloplave boje , to nisu bili neugodni farbenfleki u ovom prostoru : na tim pastelnim , izblijedjelim pjegama bilo je vrlo ugodno odmarati svoj poluotvoreni pogled , još u polusnu , kada se čuje kako vani zuje pčele , a vjetar se poigrava sa zavjesom na karniši : jutro je , a ne zna se koliko je sati ! Jedna je muha zaokružila preko sobe i nestala u ravnoj tangenti kroz otvoreni prozor , a negdje tiho kvoca jedna koka . Sve je lapidarno , sve stoji na nečem , sve ima svoju podlogu , ukorijenjeno je , sve ima tri dimenzije . Živući tako , čovjek bi i sam mogao postati trodimenzionalan : vratiti se natrag do Euklida , razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti ponovno u tvar !

Sanjao je bio neku noć o blijedoj , stranoj i nepoznatoj ženi , i kretao se s tom blijedom ženom jednom strmom ulicom , koja je mogla biti negdje na jugu . A opet , sve je bilo sivo , ljepljivo , nejasno , teško rasvijetljeno krvavim žaruljama što su izgarale sasvim tamno narančasto , kao da se gase u staklenim kruškama . I mnogo je crnih stupova bilo tu , svi namazani svježom smolom i sve je gorko vonjalo po katranu . Prolaznici , glasni i znojavi prtili su uz tu strmu , južnjačku uličicu nekakav glomazan , oklopljen stroj , kao neku vrstu tanka , mamutski nepokretnog i teškog . Teške , nabrekle ljudske ruke hvatale su žbice na tim okovanim točkovima , nekakvi polugoli lučki barabe vukli su te okovane gvozdene ploče na kotačima i sve je izgledalo kao demontirani parobrodski kotao , a iz njega su sukljali plameni jezici benzina i palili tim ljudima meso , i kosu , i lice , i to je meso cvrčalo na ognju i tako su svi počeli da viču , digli su ruke , a ta se okovana grdosija od kotla skotrljala niz strminu : Filip je imao osjećaj da ore preko onog grada na terasama i da razvaljuje sve stvari pod sobom kao igračke .

Elementarno se skotrljao taj ča&dstroke;avi kotao niz strminu , a upravo u onaj tren zaprepaštene vike Filip je osjećao tu nepoznatu ženu sasvim u sebi i tako mu je izgledalo da treba samo da posegne rukom i da će je uzeti kao naranču s grane . Kada se skotrljala ona grdosija , on se od one vike istrgnuo iz topla klupka , i osjetivši jak intenzivan bol , probudio se odmah potpuno . Iz tmine kroz četvorine okanaca prodirale su u sobu rujne pruge svijetla : odsjaj je plamena potitravao preko lica Jelačića bana na četrdesetosmaškoj saborskoj slici i vidjelo se , kako ban stoji i nešto govori hrvatskim velikašima i dostojanstvenicima , obasjan intenzivnim rumenilom vatre . Gorjelo je .

" Ogenj " , " ogenj " , vikali su glasovi u tmini .

" Ogenj ! " Ta stara , zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge . On ni sam nije znao zašto , ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi : osjetio se doma . I kao da je to sve prirodno , on je nošen zanosom svoje kostanjevečke pripadnosti i solidarnosti navukao u brzini na sebe svoje stvari i izjurio u noć . Gorjelo je kod nadcestara Hitreca , odmah pod vinogradom , na cesti . Štagalj , štala , ogromni plastovi sijena , i kuća , sve je bilo u plamenu . Spasili su blago , samo je bik simentalac ostao u štali . Hitrec je očajno urlikao za tim svojim bikom . Bik da nije osiguran , njega da izvedu , to je jedino njegovo blago na svijetu !

Tramovi na krovu štale dimili su se već kao užareni stupovi i radilo se samo o jednoj minuti , i sve će se to stropoštati u lomaču : i rogljevi , i tramovi , i čitava drvena gra&dstroke;a planut će kao slama . Bio je perverzan tren . Stajati spram paklene , goruće pomile greda i dasaka , i osjećati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke : da se tu ispred čitavog usplahirenog Kostanjevca baci u oganj i da izvede Hitrečevog neosiguranog bika .

Poslije je Filip razanalizirao ovaj doga&dstroke;aj do najneznatnijih detalja : i ono neobično drago , tajanstveno , starokalendarsko djelovanje mile , starinske i zaboravljene riječi " ogenj " , i mračan prekinut i uznemiren san o ča&dstroke;avu kotlu , koji se stropoštao kao lavina niz strminu ( a nije bilo zapravo drugo nego podsvijesno doživljavanje nemira , vike i zvonjave požarne ) , i njegovo , subjektivno traženje nejasne pozitivne podloge u kompleksima vlastitih nemira , sve su to mogle biti komponente samoga lu&dstroke;ačkoga čina : ali što ga je zapravo bacilo u onaj pakao po Hitrečeva bika , to nije mogao da shvati . Prebacio je gunj preko glave i uletio u goruću štalu : u ovom sjaju , u vulkanskom , blistavom šumu , pod plamenim vatrometom njemu je pala na pamet misao da bi bik zapravo mogao da ga razdere , a što će se onda dogoditi s njegova dva modiglianijeva portraita ? Nije mislio na svoje vlastite slike , nego na svoja dva Modiglianijeva platna i na to , što će se dogoditi s tim platnima , ako ga razdere Hitrečev bik , koji nije osiguran . Bik je me&dstroke;utim instiktivno osjećao paniku toga momenta i pošao je za Filipom mirno kao dijete . Od Turčinova pa preko Kolca i Batine , od Mračnog do Krivog Puta i Jame pukla je Filipova slava preko noći . On je u ustima narodnim postao onaj gospodin , koji je spasao Hitrečeva bika .

NEUGODNIM vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka . Laž je , da je život staraca idila uz odsjajivanje starih politura , prelistavanje uspomena i slatko pričanje u predvečerje uz blagi sjaj mliječno-sjajne svjetiljke . Ova stara žena , koja je prebacila šezdesetu , neobično je mnogo polagala na svoj izgled , neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o " svom dobrom izgledu " , kao kakva stara , hirovita djevica . Njeno tijelo bilo je već mekano kao spužva , ali u njenim je žilama još uvijek tekla neshvatljivo žedna krv : ona se tužila na trganje u zglobovima , zamatala se preko noći u flanelne krpe , a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod narančastim suncobranom . Iz njenih kostobolnih zglobova , iz tog umornog tijela izbijala je zapravo duboka životna snaga , zanos za doživljavanjem , nadarenost životna : veseliti se sporednim sitnicama , niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih .

Ona je uživala u kupovanju svakovrsne pa i najneznatnije robe : svijeća , rozina , sapuna , čokolade . Ideali njenog života postali su paketi , i kolikogod je to bilo glupo , njoj su s općinskog trga slali iz dućana robu u naročito zamotanim paketima . Ona se veselila izletima kočijom i prire&dstroke;ivanju piknika : u društvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevečkim i njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom , gospo&dstroke;om banskom savjetnikovicom , ta je žena čitavo ljeto aranžirala jedan piknik bedastiji od drugog ! Imendani , ro&dstroke;endani , blagdani , i razni crkveni sveci , to su bili temom njene beskrajno sitničave evidencije , i od oltarske slave svetoga Roka kostanjevečkog do turčinske Madone ona je znala za ro&dstroke;endan svakoga sveca i svake svetice . U tih sedamnaest do dvadeset godina , od kada Filip nije poživio s tom ženom , nikada dulje od pet-šest dana , ona se potpuno izmijenila ; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjećao te žene kao šutljive , mračne , zatvorene , mrke , nepristupačne , koju nešto iznutra grize , koja nosi u sebi svoju tajnu bolest , a preponosna je da bilo kome što prizna .

Blijeda , u crnini , s mirnim voštanim izrazom lica , s molitvenikom u ruci , ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno . Ona je klečala u crkvi okrutno hladno i s tim svojim klečanjem znala je mučiti Filipa do besvijesti . On se dosa&dstroke;ivao ( osjećao je kako mu se koljena koče od klečanja , kako je hladan kao crkveni kamen , kako je gladan ) , a ta je žena klečala nijemo i nepomično i gledala preda se ne maknuvši usnom . I u trafici , prodavajući jedno vrijeme sirove , salamu i sardine ( za gospodu od kotarskog suda i kotara ) , ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja , ali ga nije uzela ni sama . A sada , u toj kostanjevečkoj kući čitav dan odzvanjao je kotlić sa šlagom , svi su popluni bili ispunjeni guščjim pahuljama , sve je bilo mekano , pojastučeno , zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama , i neobično se mnogo polagalo na kvalitet jela ; sa sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do večeri : hoće li kečigu s majonezom ili pečenog ementalera ?

Od prvog dana stala je Regina da ga uzrujava : sa svojim neshvatljivim sklonostima za intenzivne mirise , za toaletne vode , za pomade , za parfume . Sve te kolonjske flašice i soli po politiranim plohama stolova i noćnih ormarića , ta staračka životna pomagala i kosmetička sredstva : perike , jastučići , podlošci , ulošci za kosu , ukosnice , masti , ulja , boje za uvojke i obrve , sve je to počelo da ga nervira neshvatljivo i neobično živo . Stara se je kupala po dva puta dnevno , a debela Karolina , koja jo kao udovica prešla u njenu službu , masirala ju je poslije jutarnje kupelji po čitavu uru . I ti grijači za postelju , klecala , krunice , svete slike , blagoslovljene vode , ispremiješane sa pomodnim žurnalima i šarenim suludim krpama i krojevima , a kao najgluplja stvar u čitavoj toj suludoj kući : njen francuski grijač za postelju , koji je držao postelju u neprekidnoj mirnoj temperaturi od čertnaest Réamure , sve je to Filipu izgledalo već od prvog dana vrlo čudnim i problematičnim . Taj život pod ovim krovom bio je više sličan životu voštanih lutaka nego nekakvom ljudskom stanju . Promatrajući ovaj u svakome pogledu abnormalan način života svoje majke , njemu se objasnilo da je mučenje u davnom paklu oko trafike bilo ista takva infernalna izvrnutost u patnju , kao što je ovo danas u nekakvo imaginarno " uživanje " .

Već prvog dana , odmah još isto veče , iznijela mu je na stol čitav svoj roman sa presvijetlim Liepachom Kostanjevečkim ; ona , koja mu nikada u životu ni jedne riječi nije rekla o sebi ni o njegovom ocu , govorila je o presvijetlom Liepachu Kostanjevečkom , bivšem velikom županu i vlastelinu na dobru grofa Uexhuell-Cranensteega s takvom vehemencijom , puna dva sata , da su joj se oko usana u kutićima zapjenili bijeli mjehurići sline : i koliko srce ima u promjeru , i kako bečki liječnici misle da ne će preživjeti Božića , i kako to stoji s vapnom u njegovim žilama i s talogom šećera , i kako njihov odnošaj traje već treću godinu , a sad da je on navalio " da se uzmu još prije male Gospe " ! Ali ona to ne će da se tako brzo svrši . Prije svega njegovo zdravstveno stanje je upitno u svakom pogledu , a zatim : on ima još i svoju sestru Eleonoru , a ona dobro pozna tu damu , i " čula je od jedne osobe " , da se oni nadaju da će ona prepisati svoju dvokatnicu na Eleonorinu kćerku , - što njoj naravno ni u snu na pamet ne pada ! ( Tu je Filip doznao da osim te dvokatnice u gradu u ulici jednog dubrovačkog isusovca ima i u kaptolskom predgra&dstroke;u jednu prizemnicu s vrtom do pruge , a ta je porasla u cijeni , jer hoće da je prekupi nekakva petrolejska kompanija , da sagradi uz prugu svoju vlastitu stanicu ) .

A zatim je počelo dosa&dstroke;ivanje s njenim portraitom . Da je presvijetli Liepach čitao jednu Filipovu knjigu o slikarstvu ( i njoj donio , ali ona nije dospjela dalje od treće stane ) , da je ona svima najavila , kada se njezin sin vrati iz inostranstva , kako će naslikati njen portrait , kako je to prirodno da sin slika svoju ro&dstroke;enu majku ( " ako već ne iz umjetničkih , a ono bar iz obiteljskih razloga - sebi na uspomenu " ) , da on njoj to ne smije da odbije , i tako je konačno razapeo svoje platno i otvorio paletu . Mučenje je počelo .

Da naslika tu papigu s njenim ulošcima i mandarinskom perikom , s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama , s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama , to proždrljivo , pohotno lice s izbočenom gornjom čeljusti , tu sladostrasnu masku , koja ga je rodila , a da ni danas ne zna s kim , on bi trebao da naslika jednu parveniziranu bordelsku madame , koja sjedi pred njim s raširenim nogama , s prstima punim prstenja , sa zlatnim lorgnonom i zlatnim zubalom , sa svim njenim harnadlama i mastima i grijačima , jednu psihoanalitičku karikaturu trebao bi da baci na platno , a ne portrait slikan za Achtziger-Jahre ukus velikog župana , presvijetlog gospodina Liepach-Kostanjevečkog ! A zatim : gdje da je slika ?

U prirodi ?

S narančastim njenim suncobranom u bijeloj sirovoj svili , s panama šeširom i zelenom vrpcom u sjeni jabuke , u vrtu ? Kod čaja , s modrobijelim stolnjakom u sjenici uz samovar ? U njenom nesretnom Louis XV . salonu , u tom nemogućem intérieuru , koji izgleda kao provincijalni izlog za pokućstvo ?

Počelo je tako njegovo tipično selenje , ono sitničavo razmišljanje oko same stvari , nemoćno , dekadentno , šengajsterajsko strahovanje pred neposrednim zahvatom u slikarsku materiju . On je o njoj imao intenzivnu , ličnu predodžbu , ali ta je bila sve prije nego konvencionalna : kada već ne može da je karikira , njemu je boja njenog mesa ( kontrast izme&dstroke;u njene crne nafarbane kose i tjelesne masti ) , najbolje odgovarala u bijelom : on bi bio najvolio da je slika pred toaletnim ogledalom u bijelom staromodnom šlafreklu , ali ona o tome , naravno , nije htjela ni da čuje . Ona lično inzistirala je na sliku u crnoj svili !

U crnoj svili on je ovu ženu jedamput davno , prije mnogo godina , neobično intenzivno doživio u onoj čudnoj , zlatnoj kavani , kad je čekao na nju čitav dan . Onda je tu ženu prvi puta ugledao umornu i staru , a danas , trideset i četiri godine poslije onoga doga&dstroke;aja on je mnogo umorniji i stariji od nje . I kolikogod to nije odgovaralo stvarnosti , ona njegova davna spoznaja da je njeno lice clownsko , bijelo , kao brašnom namazano , sve je više dolazila do izražaja pod njegovim kistom , što je dublje ulazio u sliku . Njeno mačkasto kreveljenje , prenavljanje , njena namještena ljubaznost , protuprirodan , izvještačen smijeh , njena lažljiva pretvorljivost i namještena , katolička trećoredaška skromnost , sve su to bile duhovne naslage u koje je prodirao snimajući masku te žene u crnoj svili pred sobom , kao da je posmrtna . Pod osnovnim potezom njegove ruke ostala je ta blijeda maska kao podloga blijedog clownskog obraza u crnoj svili sa starinskim brošem . Zarezi oko usana neobično strastveni , oči žive , velike , upale , goruće , a pod tim tamnim očima umorni podočnjaci , kao sjenke poroka . A iza toga jedno umorno lice , nenaravno , neprirodno , lažno , lice zapravo majmunsko , neobične , zgužvane , nervozne fiziognomije .

Prva dva dana , dok je to lice bilo još pod koprenom nabačenosti , u flotezzi prvog poteza , pod masom neizdiferencirane boje , dok su se samo nazirali mutni obrisi , a sve je još izgledalo na konvencionalnu distancu , stara je bila zadovoljna i odobravala je frazama , koje su graničile sa zanosom . Ali poslije , kada je taj kist pod rukom njenog sina počeo sve življe da zalazi pod kožu , kada se je pod tim oštrim dlakama rastvarala epiderma kao pod britvom , kada su se rastapale boje pod prodirnom snagom pogleda , ona je pred tim obrazom u crnoj svili na platnu , što je tamo nastajao pod rukom slikarskom , postajala je sve nemirnijom . Što je taj kist namočen u terpentin sve više skidao s toga lica sve luckasto , načinjeno , bazarsko , pozersko , onu gustu naslagu šminke pod tim potkožnim tajnama , što se tu sve više , kao pod anatomskim nožem , razrezivalo i skalpiralo jedno potajno skriveno lice , njena je zlovolja sve više rasla . Ona je postajala nervoznom , nju su počele mučiti njene poslijepodnevne glavobolje , ona je izostajala zbog raznih smetnja , a konačno jednog jutra , prije posla , kada je Filip pušeći svoju prvu cigaretu i sav zadubljen u svoje platno ( koje je već počelo da ga privlači ) i zaboravio da ga mati čeka , ona je htjela nešto da mu kaže , ali nije dospjela dalje od prvih riječi . Iz nje je provalio plač , grčevito i iskreno .

Filip je htio da se objasni s njom . Govorio je nešto o subjektivnoj stvaralačkoj komponenti , osjećajući kako mu te fraze lažno zvuče , ali ona nije mogla da se svlada a glas joj je bio ranjav i slomljen .

" Da jedan sin može da gleda svoju majku na takav način , kao njen jedini sin nju , to je žalosno ! "

Tu je on složio svoje kistove u kasetu , odnio započeto platno u svoju sobu , okrenuo ga iza ormara spram zida , i tako je kod toga ostalo .

KRUG oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevečkog postajao je sve enervantniji . Ti su ljudi dolazili ovamo pod taj kostanjevečki krov kao da je to njihovo vlasništvo i tu su se vladali kao pod svojim vlastitim krovom . I stari presvijetli veliki župan , i njegova sestra , banska savjetnikovica Eleonora , i njena kćerka Medika , i njihov nećak doktor Tassillo plemeniti Pacak-Krištofi , nećak kaptolskog biskupa Silvestra Krištofija , kod koga je Filipov otac služio kao sluga . Filip je gledao te ljude kako žvaču porculanskim zubalima , kako govore o najnovijim homeopatskim metodama liječenja , o veronalu , o glazbi , o spiritizmu , o antroposofiji , i na momente bilo mu je kao da sanja . Da se izme&dstroke;u pedeset hiljada krovova on morao da namjeri na ovakav truli krov , i upravo taj truli krov mora da mu je takozvani " roditeljski dom " .

Presvijetla Kostanjevečka , banska savjetnikovica gospoda Rekettye , bila je gospo&dstroke;a konzervativna u smislu devedesetih godina : njen svijet ostao je svijet staromodnih steznika s ribljim kostima i vazelina kao sredstva za poljepšavanje . Izgladnjela lica , s donjom čeljusti španjolskom , nerazmjerno visoka rasta , u staromodnim bijelim čarapama , presvijetla kretala se pod zvijezdama kao potpuno ishlapnjela sjenka u svijetu neobično slikovitom : u svijetu ljepote , koja je vječna , boga koji je neshvatljiv , i kralja Ludviga bavarskog , koji je noću galopirao kroz šume u pratnji bakljonoša , kao furija . Ona se micala svijetom i govorila o Casalsu , o besanicama , o bizarnim spiritističkim seansama , a zapravo je umirala od fiks-ideje , da nosi u sebi raka .

I njen suprug , gospodin banski savjetnik plemeniti Rekettye , i on je umro od raka prije tri godine , čitavih njenih pet posljednjih godina nije bilo ispunjeno ničim drugim nego prisluškivanjem , kako to rak zapravo ždere tkivo gospodina banskog savjetnika i kako čitav taj svijet zubi , vjetrova crijeva i kucanja srca nije zapravo ništa drugo nego jedan gadan i neshvatljiv rak , koji ždere i proždire sam sebe od početka u sve vjekove . Čelava od posljednjeg prošlogodišnjeg vrbanca , gospo&dstroke;a banska savjetnikovica nosila je bogatu tamnocrnu periku , a vrat je podvezivala crnom baršunastom pantljikom . Tako koščata i neobično duga , micala se po ovim sobama kao strašilo za ptice . Kao stari gavran tako je žvakala svoje lijekove i neprekidno govorila o tome , kako umire od raka .

Ona da to zna , da je njoj svaka minuta odbrojena , jer ona vidi već po svojim modrim noktima da njen rak neprekidno raste ! Sve je plaćena prevara oko nje i svi joj ljudi lažu u lice : i liječnici , i posluga ! ( Mačke su još najsimpatičniji stvorovi na svijetu ! ) Ona umire , a nitko to njoj ne će da prizna istinu ! Svi igraju pred njom , a ona sve to prozire i vidi .

Presvijetli gospodin veliki župan Liepach Kostanjevečki proživio je svoje najsretnije dane u sjaju bečkoga carstva i tako je ostao čitavog života snatreći o onim davnim " nezaboravnim danima , koji se ne će vratiti po svojoj prilici više nikada " .

" Sve one divne radosti progutalo je ovo antipatično , gadno , demokratsko-materijalističko vrijeme , da nikome nije postalo bolje , a ona uzvišena francjozefinska kultura leži - danas - razorena , kao kakav antički hram na Böcklinovoj slici . "

Promatrajući ove gadne doga&dstroke;aje oko sebe pomalo elegično , presvijetli je u sebi plakao nad razvalinama svojih uspomena , od kojih je najveličanstvenija bila zlatorezom uokvirena pozivnica na previšnji dvorski objed , prigodom previšnjeg boravka Njegova Veličanstva Cara i Kralja u našem glavnom gradu i prijestolnici Kraljevine , godine osamstotinadevedesetpete , mjeseca oktobra . Izrezak iz " Narodnih Novina " od četrnaestoga oktobra , gdje su bila štampana lica na previšnjem dvorskom objedu , a gdje je izme&dstroke;u tih grofova , prinčeva , dostojanstvenika i biskupa i presvijetli gospodin veliki župan Silvije plemeniti Liepach Kostanjevečki bio isto tako jedno dostojanstveno lice , taj izblijedjeli novinski izrezak čuvao je kao jednu od skupocjenih relikvija s ostalim takvim rijetkostima u pojastučenoj kutiji od ljubičastog baršuna . Slika tog previšnjeg dvorskog objeda u velikoj dvorani banske palače ostala je Silviju Liepachu urezana u mozak neizbrisivo i njegovo sjećanje ostalo je zapečaćeno tim fantastičnim doga&dstroke;ajem , kao vosak previšnjim pečatnjakom s troslovčanim monogramom preuzvišenog carskog imena .

Uz Njegovo Veličanstvo lijevo sjedio je prejasni nadvojvoda Leopold Salvator u odori topničkog pukovnika sa znacima zlatnoga runa , pa komorni predstojnik , konjanički kapetan plemeniti Szabadhegyi , pa Njegova Preuzvišenost kraljevski ugarski ministar predsjednik barun Banffy , pa pravi tajni savjetnik , vrhovni dvorski meštar grof Pejacsevich , a s desne strane Njegova Preuzvišenost ban grof Khuen-Héderváry , pa pravi tajni savjetnik , ministar Feldzeugmeister barun Fejérvári , i u slavnoj sviti grofova , guvernera , ministara , komornika , pravih tajnih savjetnika i vitezova zlatnog runa , u uzvišenom krugu biskupa i predsjednika banskih stolova , krilnih pobočnika , vrhovnih meštara i dvorskih predstavnika , o onom sjajnom vijencu članova previšnje magnatske kuće i drugih nižih zakonodavnih tijela , tamo kod previšnjeg stola , uz blistave zlatne zdjele i kristalne posude , sjedio je i veliki župan Silvije Liepach Kostanjevečki , četrdeset sedmi po redu , izme&dstroke;u predsjednika kraljevskih ugarskih željeznica von Ludwiga i generalmajora grofa Wurmbrandta , kao predstavnik svog lojalnog i vjernog županijskog koransko-glinskog tijela , pred previšnjim vrhovnim meštrom dvorske kuhinje grofom Wolkensteinom .

Izme&dstroke;u dva dvorska lova , ustrijelivši stošezdeset i dva gnjetla , sedamdeset i tri zeca , tri divlje svinje i jednu košutu u Konopištu , car je otputovao na Markov trg , da bi se brzim vlakom vratio u Ischl , gdje je zaklao četrdeset i tri jelena i sedamnaest srna , a me&dstroke;utim je kao polubog i nadnaravna pojava dao svoju živu , carsku ruku presvijetlom gospodinu Silviju plemenitom Liepachu Kostanjevečkom , i dotaknuvši svojom posvećenom pomazanom jeruzalemskom desnicom ovog plavokrvnog smrtnika , oduhovio ga i posvetio za čitav jedan život !

Sjedi gospodin Liepach Kostanjevečki nad svojom baršunastom kutijom i prebire po dragim i skupocjenim relikvijama . Broj " Narodnih Novina " s njegovim promaknućem na županijskog perovo&dstroke;u višeg plaćevnog stupnja : " Ban Kraljevinah Hrvatske , Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati doktora Silvija Liepacha Kostanjevečkog županijskim perovo&dstroke;om " .

Eto odlomka iz jednog davnog , mrtvog vremena , kada je mladi županijski perovo&dstroke;a Silvije Liepach stajao pred vratima tog života , kroz koji je sada prošao , kao kroz niz rasvijetljenih soba , i tako sada lista pismima i požutjelim novinskim izrescima , a sve je ostalo iza njega , kao sumrak iza jahača . Toga dana , dvanaestoga srpnja hiljadu osamstotina osamdesete , po " Narodnim Novinama " umrlo je u domaćim vijestima jedno novorodenče žensko , nekršteno , prezimenom Cerić , od majke služavke iz Mesničke ulice , a kako je dijete po nalazu gradskog fizika moglo biti zagušeno , služavka Marija je stavljena u pritvor , i to je u glavnom gradu kraljevine bio jedini doga&dstroke;aj . Grof Uexhuell-Gyllenband-Cranensteeg , general konjaništva , doputovao je u grad odsjeo u " Svratištu k caru " , a me&dstroke;u onim potrošarinama , daćama i najamnim novčićima jedan županijski perovo&dstroke;a spremao se na svoju blistavu karijeru . A kada je bio imenovan velikim županom , " Narodne Novine " donijele su čitav članak pod naslovom : Karijera doktora Silvija plemenitog Liepacha Kostanjevečkog .

" Netom imenovani veliki župan županije koransko-glinske , doktor S . pl . L . ro&dstroke;en je trećega augusta 1856 . u Zagrebu od oca Silvija plemenitog Liepacha veleposjednika . Svršivši pravne nauke u Beču , gdje je stekao doktorat , stupio je mladi doktor 1879 . kao perovodni vježbenik k obstojaloj zagrebačkoj podžupaniji u političku službu , pošto je odslužio svoju jednogodišnju dobrovoljačku službu kod carske i kraljevske konjaničke ulanske pukovnije broj pet u Virovitici . Iste godine imenovan je podžupanijskim perovo&dstroke;om , godinu dana kasnije kotarskim pristavom , da bi godinu poslije bio imenovan županijskim perovo&dstroke;om višeg plaćevnog razreda , dodijeljenog kod kraljevske hrv . slav . zemaljske vlade . Od toga vremena služio je kod kraljevske hrvatske zemaljske vlade , gdje je imenovan perovo&dstroke;om prvog razreda , a 1889 . tajnikom zemaljske vlade .

U ovom svojstvu služio je sve do smrti svoga blagopokojnoga oca , veleposjednika kostanjevečkog , kad su ga obiteljske prilike sklonile da se odrekne državne službe i da se posveti upravi svog gospodarstva , koje je predstavljalo znatan i ugledan imetak . Previšnjim reskriptom od oktobra iste godine ta je ostavka Silvija plemenitog Liepacha uzeta na znanje . Kako je me&dstroke;utim smrću poglavitog gospodina Lentulaja , opata i narodnog zastupnika kotara lonjskopoljskog ispražnjeno mjesto saborskog zastupnika , to se je gospodin doktor Liepach prihvatio ponu&dstroke;ene kandidature , te je na izborima godine 1894 . od drugoga decembra jednoglasno izabran zastupnikom u Saboru Kraljevinah Hrvatske , Slavonije i Dalmacije . Kao narodom izabrani narodni zastupnik ( izabran jednoglasno od sedamnaest izbornika , opaska pisca ) , pridružio se naravno Narodnoj stranci , gdje je u klubu počeo da igra jednu od istaknutijih uloga , naročito se markantno istaknuvši u istogodišnjoj proračunskoj raspravi .

Uživajući još iz vremena svoje upravne službe zasluženi glas odličnog , korektnog i nadasve savjesnog upravnika , on je sada imenovan za velikog župana županije koransko-glinske , kao osoba naročitog povjerenja Njegove Preuzvišenosti Bana , koji je ovim izborom opet jedamput posvjedočio , da je neobično sretne ruke u odabiranju svojih glavnih suradnika . Presvijetli gospodin Liepach plemeniti Kostanjevečki stoji još u naponu snage i svojim taktom , svojom neobičnom marljivošću i predanošću službi , on će na svom novom mjestu osvjetlati lice narodu kome služi i zemlji koja ga je počastila takvim povjerenjem . "

" Naročito se markantno istaknuvši u istogodišnjoj proračunskoj raspravi " , ta rečenica " Narodnih Novina " bila je ona sitnica , koja je u veliko-županskoj karijeri gospodina Liepacha značila važan preokret . Za te iste proračunske rasprave donio je " Pester Lloyd " jedan članak s potpisom - od jednog l . p . to jest lonjskopoljskog veleposjednika - " von einem Grossgrundbesitzer aus l . p . " . Nije bilo nikada nigdje rečeno , ali se je znalo , da je taj sa slovima " l . p . " signirani članak napisao kostanjevečki vlastelin , koji je tim člankom osim svog ukrasnog pridjeva kao " spreman upravnik " dobio još i indirektan naslov " priznatog autoriteta u ustavnoj nauci " .

U tom toliko razvikanom i po jednim opozicionalnim novinama prevedenom članku gospodin veleposjednik Liepach razvio je svoje " ustavno učenjačke " ideje ovako : " mi živimo danas u politici o pukih fikcijah . Zovemo zemlju neku Hrvatskom , koja uistinu nije Hrvatska , koja ima to ime istom od konca prošlog stoljeća ; zovemo drugu zemlju Slavonija , koja tako&dstroke;er nije Slavonija , nego koja je otkako postoji kraljevina Ugarska , isto onako ugarsko zemljište , kao što je Bihar ili Szabolcs : sastavni dio kraljevine Ugarske . I s tim pseudonimnim zemljama vodimo pregovore kao država s državom , prihvaćamo tvrdnje , kojih je ništetnost znanost već davno razložila , kojima protivslove isprave i zakoni i protiv kojih se buni naše pošteno osvjedočenje , osnovano na dokazima priznatih autoriteta iz ustavne nauke " .

" Naročito se markantno istaknuvši " tako tim nepotpisanim člankom u " Poster Lloydu " , lonjskopoljski i kostanjevečki veleposjednik Liepach bio je imenovan velikim županom i vrata su mu se otvorila pred najvišim mogućnostima . Da nije postao podban , skrivila mu je njegova supruga Eleonora , koja je prigodom previšnjeg cerclea na gra&dstroke;anskom plesu u Hrvatskom Sokolu ostentativno odbila da se oprosti sa svijetlom banicom Margitom Khuen Héderváryjevom , uvrije&dstroke;ena zbog arrangementa čitavog tog previšnjeg cerclea , kod koga je ona kao Supruga velikog župana i plemića i sama plemenita Somsich de Galdovo et Turócz bila po svom subjektivnom uvjerenju zapostavljena u rangu za sedam mjesta .

U kolu preuzvišenih , presvijetlih i visokoro&dstroke;enih gospo&dstroke;a , koje su pred Njegovim Veličanstvom trebale da predstavljaju elitu našeg gra&dstroke;anskog društva , gospo&dstroke;a Somsicheva stajala je po redu dvadeset i četvrta mjesto sedamnaesta , i kada je pristupila preuzvišenoj grofici Khuenovoj , da joj - kao banici - objasni taj očigledan nesporazumak , ova joj nije odgovorila ni riječi , nego je prešla preko njene interpelacije , kao da je uopće nije ni stavila .

Stvar je bila jasna . Banica grofica Khuen Héderváryjeva , grofica Khuenova , iz godine trinaestošezdeset i prve , grofica lichtenberška i barunica novolenbaška iz petnaeststosedamdesettreće , gospodarica Nuštra , Hédervára i Vicze , ro&dstroke;ena grofica Teleky , carska i kraljevska patronatska gospo&dstroke;a od madžarske plemenitaške linije , priznata od kralja Sigismunda prije pet stotina godina , stoji na balustradi sa barunicom Inkeyjevom ro&dstroke;enom Ludmilom , Theodorom , Marijom , Gabrijelom groficom Deymovom , kćerkom češkog grofa Franca de Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma i grofice Marije de la Fontaine i D'harmoncourt-Uverzagt , i s groficom Julijanom Drašković-Erdödijevom , suprugom gospodara trakošćanskog , damom reda velikog krsta sa zvijezdom i kćerkom začasnog komtura ad honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja , Erdödija štakorovečkog , i tu pristupa k njoj nepozvana , - " so eine hergelaufene Schlawoniterin , und spricht sie an , in einer Art und Weise " : - da banica i nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova . Prije svega : red ovog primanja nije aranžirala preuzvišena gospo&dstroke;a banica , nego veliki meštar dvorskog ceremonijala , a zatim : " was will diese Person , wer ist sie eigentlich , und was ist eine Obergespansgattin ? Lächerlich ! "

Kada se je poslije cerclea banica opraštala od prisutnih dama i kada je pristupila do " dvadeset i četvrte " , pruživši joj ruku , ova , anonimna , " dvadesetčetvrta " , odbila je da se rukuje s groficom Margaretom i tako je planuo skandal mnogo veći od spaljenja madžarske zastave .

" Ja sam bio četrdesetsedmi , a tebi nije dosta ni da si dvadeset i četvrta " , uzrujavao se Silvije Liepach raspravljajući o tome doga&dstroke;aju sa svojom ženom , osjećajući sasvim točno svoj brodolom .

Preuzvišeni gospodin ban , koji je velikožupanskim imenovanjem presvijetlog gospodina Liepacha " pokazao svoju neobičnu sretnu ruku u odabiranju svojih doglavnika " , svršio je s tim svojim doglavnikom poslije te scene vrlo brzo : veliki župan Silvije plemeniti Liepach vratio se na Kostanjevec na božićne svetke i sa Kostanjevca se poslije više nije micao . Tu je doživio nenadanu smrt svoje supruge Eleonore Somsicheve oko Duhova pred rat ( od upale slijepog crijeva ) , tu je preživio i svoga jedinca Silvija , koji je pao kod znamenitog konjaničkog juriša pred Rawa-Ruskom godine petnaeste , kao poručnik carske i kraljevske pete ulanske regimente .

Dočekao je i to , da vidi jedne oktobarske noći polugol , u svojoj spavaćoj košulji , bez kaputa , u gaćama , kako " nekakvi barabe " pale njegov kostanjevečki krov , kako su došli " nekakvi demokratski korteši " i razdijelili " nekakvim barabama " njegovih četiristotine jutara najboljih oranica i kako sada prtlja i kuburi na Kostanjevcu prezadužen , u neizvjesnosti , ne će li ga jednoga dana Jakob Steiner jednostavno deložirati i ne će li tako svršiti u grabi kao beskućnik . ( Ona teza Filipove majke , da " ovi na Kostanjevcu računaju s njenom dvokatnicom " u ulici jednog dubrovačkog isusovca , nije dakle , po svemu , bila sasvim neosnovana . )

Silvije Liepach Kostanjevečki nije se više snalazio me&dstroke;u doga&dstroke;ajima i stvarima : shvaćanje životnog tempa polagano je prelazilo njegovu snagu . Sanjajući gluho nad svojim relikvijama i vrijednosnim papirima , on je gledao u blijedo-plave tiskanice austrijske srebrne rente , u založnice austrijskog Kreditnog zavoda kao u igraće karte fantastičnih , dalekih i davno izgubljenih igara : sve te velike i važne stvari danas su bezvrijedne kao izigrane igračke , i što će mu ti papiri s potpisima guvernera i ministara i dostojanstvenika jednog carstva , koje danas visi po ormarima u naftalinu , kao njegova magnatska surka ! Koliko se on nagnjavio oko izgradnje velikožupanskog aparata osamdesetih godina , a gdje su sve one mase trabanata , udvorica , slugana , štrebera , aspiranata , kandidata i apsolvenata , koji su u gomilama prodefilirali kroz bjegova predsoblja ? U kakvim su se tminama ishlapila ona vremena , kada se je nad tim kraljevskim prometom i prugama i cestama i uredima pjenio banski šampanjac , kada su se polagali temelji novom nagodbenom upravnom aparatu i kada su doista " nezainteresirani idealisti " htjeli da pridignu tu našu nesretnu - " seljačku marvu " .

" Od kolere i od močvara i od poplave na jedan simentalski stepen . A zahvalnost tih krava i bagaže ? Da su mu provalili u dvor i zapalili krov ! Eigentlich unfassbar ! "

Još kao mladi gentleman i bečki doktor osamdesetih godina , on je mnogo polagao na svoju garderobu . Njegov Chester Field s obrubljenim reversima padao je s tri linije u struku vrlo vitko : karirane hlače , švedske šiljaste cipele , cilindar , sve prvorazredni bečki posao iz ruku najboljih krojača , sve je to ovog mladog vlastelina isticalo ( vrlo diskretno ) kao čovjeka , koji ima smisla za naglašen ali nenapadan potez nošnje . Još i danas je njegov crni paletot iz onog vremena njegov najsolidniji odjevni predmet , a njegovi frakovi , njegov Wales-kamgarn-havelok , njegov peštanski salonrok , sve je to visjelo vrlo uredno u ormarima i iznosilo se svake druge nedjelje na vjetrenje , premda je me&dstroke;u tim krpama bilo i takvih , koje nije dodirnuo četrdeset godina .

Dolazeći tako gotovo svakodnovno u posjete svojoj prijateljici gospo&dstroke;i Latinovicz-Valenti ( Filipovoj majci ) , u svom svijetlosivom saccou , sa svijetlim krem gamašama , sa štapom od ebanovine , bijelom kravatom i neobično sjajnim okovratnikom i manšetama , on je izgledao kao siva lutka iz čudnog starinskog albuma . Brižljivo okupan , sasvim sijed , pomno obrijan , još prilično pokretan , on zapravo nije bio lice antipatično , ali Filip nije nikako mogao da se pomiri s njegovom egzistencijom . Prije svega , naslov njegove majke madame Latinovicz-Valenti izgovarao je stari uvijek neobično razgovijetno , polagano i ceremonijalno naglašeno , kao da izgovara nekako naročito otmjeno i društveno visoko istaknuto ime , očito naglašujući prezime Valenti , kao prezime njenog brata bečkog Feldmarschallieutenanta koga je on svojedobno lično poznavao i u generalovoj se kući kao gost vrlo ugodno osjećao . A osim toga Filipu je izgledalo , da taj stari poznaje njegovu majku još iz onog mračnog biskupskog vremena , znajući tako o toj ženi mnogo više od njega i promatrajući je iz jedne , Filipu savršeno nepoznate perspektive . Sve je na tom starcu bilo još kako-tako pomadama i mastima prilično zalizano , osim ruku . Ruke toga čovjeka izgledale su doslovno osu&dstroke;ene na smrt . Neobično senzualne , grabežljivo i sebeljubivo uznemirene , ruke tog starog bonvivanta pružalo su se pohlepno za stvarima , kao da hvataju za životom iz mračnoga već predgroblja : kako je on proždrljivo grijao svoje već beskrvne dlanove na toploj plosi porculanske čajne posude , kako se je neugodno doticao Regininih ruku ( i u prisutnosti stranih ljudi ) , kako je strastveno frkao svoje cigarete i oblizujući se stavljao ih u svoj cigaršpic od slonove kosti , sve je to na Filipa djelovalo odbojno i enervatno . Njemu je zbivanje u toj kostanjevečkoj kući počelo izgledati sablasnim : tu se je odvijala jedna igra nad grobovima i oko grobova , mukla i podmukla , sasvim mutna i nezdrava .

Oko nekakvih dvokatnica , loših bečkih viceva , čajeva i večera , igra prikrivena i konvencionalna , koja je pod površinom napukla kao stara posuda , iz koje se polagano cijedi bolesna i gnojna ljudska strast . Stari dolazio bi u predvečerje , još za vrijeme toplog čaja , ostajući onda obično i preko večere do u kasnu noč . Tu se razgovaralo o sazivanju duhova , o pokornosti spram dragog nam gospodina boga , o nekoj izvjesnoj kao višoj , staračkoj rezignaciji , kojoj sve ljudske strasti i napori iz njene perspektive izgledaju prilično smiješni . Govorilo se o davnim mladostima i zabludama , o psima , o mačkama i o sluškinjama , o odijelima , o kuhanju i o koncertima . O važnosti pasje probave , o psima uopće i vrlo mnogo , a i o tome , kako je služinčad nezahvalna ! O bolestima uha i grla , o neshvatljivim slabostima srca , o sljezovim oblozima i o dijetama . Sve to učtivo prikriveno i lažno brbljanje trajalo je beskonačno jednolično , a kada bi to dvoje ostali sami u sutonu u Regininoj sobi , na njenom pliš-divanu , nad sobom bi se natkrilila duga i nepomična tišina .

Vrativši se jednog predvečerja iznenada kući , Filip je prošao na vrtnoj strani pokraj majčina prozora , i kako je povjetarac u taj tren uznemirio zavjesu , on je u polumraku vidio svoju majku gdje sjedi na koljenima toga starca . Pozlilo mu je i još je isto veče htio da se spakuje , ali je onda ipak ostao . Počeo je samoga sebe da svladava u svojim pretjeranostima , a njegova prenadražena stidljivost spram tjelesnih dodira ( pa i vlastitih ) od početka mu je bila izgledala nezdravom . On se tako uvijek vlastitim razumom morao da prisili , da dotakne svojom rukom tijelo koje žene , s kojom bi stajao u intimnom odnosu , jer se takvih javnih dodira ruke bojao kao naročitih besramnosti .

" Glupo . I život staraca , kao i drugih organizama , nije ništa drugo nego otvaranje tijela i tjelesnog . To je nagon u čovjeku , koji nas goni za produženjem života ! Za trajanjem ! Za produženjem trajanja ! Osu&dstroke;ivati te nagone kod staraca nelogično je , ako ih čovjek ne osu&dstroke;uje kod mladosti ! "

To je bilo razumno , ali inače po svemu iznutra , on nikako nije mogao da se pomiri s tim starcem . A starac osjećajući u tom neugodnom došljaku jednog svog ( eventualnog ) protivnika , iskazivao je spram njega naročitu , šarmantnu blagonaklonost . Dva mjeseca pozivao ga je k sebi na kostanjevečki dvor , da će mu pokazati svoje knjige , svoju zbirku oružja , svoje obiteljske slike , koje bi trebale da se obnove , a on nije dovoljno upućen kako da se prihvati toga posla , i dva mjeseca Filip nije htio da se odazove .

Stari je imao jednu navodno vrlo skupocjenu kopiju Palma Vecchia , a kako se našla u gradu prilika da ju proda , ponovno je zamolio Filipa da do&dstroke;e i da mu je procijeni . Prvi put od njegova povratka došlo je izme&dstroke;u njega i majke do vrlo žestoke ( i gotovo neukusne ) prepirke zbog te slike , a onda je popustio i zaputio se slijedećeg poslijepodneva u dvor .

Taj takozvani kostanjevečki dvor bio je simpatična barokna jednokatnica , sagra&dstroke;ena svojedobno na rubu šume kao stan Cranensteegova upravitelja dobara , a Cranensteegov Kostanjevec , ogromna zgradurina od stotinu soba , stajao je od Liepachove kurije tri kilometra , podignut na jednom brdu kao tvr&dstroke;ava , sama za sebe , sa svojim mostom i tornjem , te neobično širokim horizontom . Liepachovi kupili su tu gospodarsku zgradu sedamdeset i pete u vrlo trošnom stanju , ali obnovivši je i posadivši oko nje jablanove i breze , dali su toj jednokatnici sasvim pristojno lice : s peronom za kočije i s terasom na prvom spratu , ta je kuća izgledala kao kakav ljetnikovac u parku .

Stari Liepach dočekao je Filipa šećući se pred nasadima ispred dvorca , objeručke , intimno , kao svog dobrog i dragog znanca , koji mu je tim svojim posjetom iskazao ne samo naročitu čast nego i neobičnu uslugu , i pošto je sproveo Filipa kroz prizemlje ( urešeno starim škrinjama i brokatnim prevjesima i crkvenim svijećnjacima ) , ispratio ga je na terasu . Tamo je Dominik servirao čaj sa slatkim vrhnjem , tortu od čokolade sa šlagom i dinje , i taj starac u izlizanoj svijetlo-sme&dstroke;oj livreji kavine boje , s ogromnim bijelim rukavicama , plosnatim kao stare kornjače , i taj drugi starac u svom svijetlo-sivom saccou , koji govori Dominiku Ti , a Dominik njemu Presvijetli , taj čaj i taj šlag i te dinje i ta dva starca , sve je to ispalo neizrecivo glupo . Palma Vecchio bio je naravno očajan , a i obiteljski portraiti bez neke naročite vrijednosti : kič osamdesetih godina , slikan s pogledom unatrag , da bi se liepachovska loza prikazala što starijom !

Knjižnica je bila potpuno bezlična i prazna : s tri u kožu uvezana godišta " Ephemerides politico-statisticae Posonienses " , kao jedinom rijetkošću za naše prilike . Za jednu nijansu malko pretjerano naglašeno , gotovo svečano , uzeo je stari Liepach jedno u svinjsku kožu uvezano godište tog požunskog informacionsblata i patetično rastvorivši jednu stranicu , naznačenu ešarpom od teške crvene moirirane svile : ako Filipa zanima jedan kuriozum , on je tako slobodan i ima čast da ga upozori , ne bi li posvetio pažnju na jednu za Liepachovu lozu tako važnu činjenicu , kao što je bila požunska objava , da su Liepachovi dignuti na čast plemstva godine osamstoosamnaeste .

Doista ! Pod datumom od godine osamnaeststotina i osamnaeste dne petoga decembra tu je bilo štampano ovo : MAJESTAS SSMA D . ANTONIUM LIEPACH AD EXC . CAMERAM HUNGARICO AULICAM RATIONUM CONSULTOREM OB PRAECLARA ULTRA 40 ANNORUM IN REGEM ET PATRIAM MERITA UNA CUM FILIO ITIDEM ANTONIO BELLICO CONCIPISTA IN NUMERUM R . HUNGARIAE NOBILIUM REFERRE DIGNABATUR . "

Na naslovnoj stranici toga požunskoga vjesnika , ispod sivog ocalnog otiska polunage simbolične žene u oblacima s knjigom i krilima na glavi , stajao je kaligrafiran potpis prvoga plemića od Loze Liepachovih , napisan guščjim perom , oštrim , neobično pedantnim potezom : Antonius Liepach , nobilis in Monarcham et Patriam meritissimus . Preko toga olovkom , sasvim izblijedjelo , po svoj prilici ženskom rukom , stajalo je : Flossmann : Tombola potpourri . Seitz : Die Hexe von Boissy .

" Glupo kao ovaj Tombola potpourri " , mislio je u sebi Filip promatrajući posivjelu štampanu vijest o Liepachovskoj plemićkoj povelji i nije znao što da kaže tom starom plavokrvnom vitezu , kome je sudbina odredila da bude jednim od posljednjih kavalira njegove majke .

Iznad bibliotečnog ormara , u zlatnom okviru pod staklom , stajala je tu na zidu kao oleografija u četverobojnom tisku reprodukcija znamenite Benczúrove slike : " A milléniumi Hédolat " , poklon staleža i redova kraljevine Ugarske i Hrvatske i Slavonije i Dalmacije pred Njegovim Veličanstvom , madžarskim kraljem , prigodom proslave Hiljadugodišnjice ugarskog kraljevstva , u baroknoj dvorani budimskoga dvora . Izme&dstroke;u te rulje u magnatskim galama stajao je vitez zlatnoga runa grof Khuen Héderváry kao dvorski zastavnik Kraljevine i u ljubičastom prelivu prelatskih i biskupskih plašteva , u poslastičarskom rumenilu brokatnih stijena i kardinalskih rukavica , u lelujavoj stravi stjegova , standarta i cilindara , isticalo se naročito blijedo lice blagopokojne Carice Jelisavete , u crnini , pod baldahinom , i upravo nedaleko do njenih nogu preko poda polegla je i Hrvatska Zastava u patosu hiljadugodišnjeg poklona pred Suverenima .

" Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Benczúra , a sa mnom hoće da govori o slikarstvu " , to je bila jedina impresija koju je Filip osjećao negdje u sasvim dalekom i nejasnom predjelu svoga mozga ; tako je prelistavao Ephemerides posonienses , promatrao nekakve tempera-motive na stropu i nije znao što da kaže ovom brbljavom starcu , koji ga je obasipao frazama i priznanjima : da je čitao jednu njegovu knjigu i da je doznao za njegov veliki londonski uspjeh , i da to nije mala stvar biti kontraktualnim crtačem jednog velegradskog dnevnika , a potpuno sam i goloruk progristi se u dalekom inostranstvu do takve pozicije kakvu je Filip uspio da osvoji u inostranstvu .

Pustio je staroga da se tako muči od neprilike , nešto je i sam mucao kao da govori s kakvim inostrancem , a onda je iznenada ustao i oprostio se od Liepacha i sve je ispalo neobično nezgrapno i glupo . Idući kući imao je u ustima neugodan tek , kao da je pojeo komad starog i pokvarenog mesa .

" Odakle su samo doputovali baš ovamo u Kostanjevec " , razmišljao je Filip o Liepachovima , spuštajući se laganom serpentinom od šume spram vinograda na rubu ravnice , koja je već sva plivala u ranom ljetnom večernjem osvjetljenju . Po čemu se ovakav stari siromah razlikuje mentalno od nadcestara Hitreca , na primjer ? Nadcestar Hitrec ima u svojoj sobi pod tramom isto takvu zlatnouokvirenu sliku u trobojnom tisku , koja se zove : " Aus meiner Dienstzeit " . Da , taj ulaner , na bijeloj kobili , u modroj ulanci s nalijepljenom svojom fotografiranom glavom , taj cugsfirer Hitrec von k . und k . Ulanen Regiment No . 12 Tolna , taj nadcestar u propnju na bijeloj kobili s izvučenom konjaničkom sabljom pod grbovima Carstva i zastavama carskim i madžarskim , to je jedna isto tako načinjena lutka , kao i ovaj njegov presvijetli veliki župan sa Benczurovom zlatnouokvirenom legendom u baroknoj dvorani budimskoga dvora . To je sve savršena tmina . I ta bi se tmina mogla rasvijetliti samo s nijagarskim vodopadima i s falangama nekakvih novih imaginarnih lica , ali to ne bi smjeli biti Liepachi niti Liepachima slični plemići iz godine osamsto i osamnaeste . To je inteligencija koja zapisuje sebi Tombola potpourri , kao dragu glazbenu uspomenu na nekakav umjetnički doživljaj , a ima starog livriranog Dominika i igra svoju ulogu kao da se nije ništa dogodilo u svijetu .

Čitavo veče čuo je još staroga Liepacha gdje mu govori , kako se je u njegovo vrijeme upotrebljavala aromatische Karbol-Essenz kao universalno dezinfekciono sredstvo , kako je zacherlin nestao iz prometa , kako je madžarski sistem županijske administracije bio najbolji administrativni sistem na svijetu , pak su Englezi i u kolonijama uveli - molim pokorno - taj madžarski sistem , i tako se mučio još dugo u noć i nije mogao da usne . Već su se nad šumama stale javljati prve pjege svitanja i prepelica se oglasila u žitu , kada je bacio svoju posljednju cigaretu .

BILA je topla ljetna noć , u punoj mjesečini . Sjedio je Filip do ponoći u kavani " Kod Krune " na opčinskom trgu , prelistavao " Daily Mail " i inostrane ilustracije , ispio svoj peti cognac sa sodom , i plativši zaputio se u zelenu mjesečinu , u prostor . Osjećao je kako je lagan , kako dobro svladava zemlju pod svojim nogama i kako mu se ide daleko , u tišinu . Imao je tjelesnu potrebu da se udalji od sveg ljudskog i da bude sam sa treperećim krošnjama i zelenim tihim daljinama . Jedamput davno , prije dvadeset i tri godine , jedne ljetne noći , isto je tako hodao sam , po ogromnoj bijeloj cesti , a rosa je blistala lijevo i desno od puta , kao staklovina . Bila je topla ljetna noć , mirisalo je sijeno , valcer su plesali dječaci s toplim , bijelim djevojčicama . Mirisalo je sijeno , bili su svi pijani : od ljetne noći , i gusala , i polutmine , i mekanih djevojačkih stasova ; mladost , bistra kao kaplja , sama kao rosa u rosnatoj noći i lagana kao vjetar u noćnim krošnjama .

Daljine su bile zelene , prozirne , žitke , a zvjezdano staklo tako usijano , tako fosforno , tako sasvim blizu kao pod rukom . I smijeh , i djevojački glasovi , i tamni obrisi gardedama , sve je to ostalo iza njega : mali grad s balkonima i bakrenim jabukama tornjeva i otvorenim prozorima , na kojima su lepršale bijele zavjese . U tangenti mesa , u zanosu topla tijela , u gibanju po bijeloj mjesečini , uz žubor potoka , uz šum crnih krošanja , gdje se čuo topao lepet krila , on se gibao u prostoru kao usijana gvalja tjelesnog nečeg u njemu , pun glazbe , pun tople blizine jednog dječjeg ženskog tijela , i sam još dijete u djetinjastom ushitu . Tako se je otkinuo one noći u svoju fatalnu patnju , u svoj glupi roman za onom naivnom malom provincijalnom guskom , zbog koje je onda prolumpao maminu stotinjarku i proigrao čitavu svoju mladost !

" Kako je čudno to slijepo kretanje u nama , kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski stupovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u našem mesu ! Krene se tako nešto u ovakvom sedamnaestgodišnjem balavcu , otkine se kao sudbina , i jedna ovakva mala mačka , posuta pjegama , ovakva plitka ograničena djevojčica postaje sudbinom , koju čovjek vuče sobom čitav život kao mlinski kamen ! "

Odbio se tako u mislima od ceste , te hodajući uz potok , kroz mračnu i vlažnu guduru punu zapaha vlage i mokrog slapa , našao se na otvorenom proplanku na rubu hrastove šume . Tamo u sjeni crnogorice , u sjeni ogromnih , tamnih omorika stalaja je koliba sa slamnatim krovom , sva bijela kao platno na tratini , obasjana punom mjesečinom , kao polivena vapnom .

Tu je stao . Sve je bilo u krugu nepomično i tiho .

Noćna tmina i osjetljivo lupanje srca u grlu od uznemirenog , uzrujanog hodanja . Kroz sasvim mrtvu , zelenu tišinu , iz kolibe , ispod slamnatog krova , gdje je vonjalo kiselkasto po ogromnim kukuruznim hljebovima , po ča&dstroke;avim ćupovima i po dimu ispod strehe , čulo se otkucavanje ure . Tiho , jednolično micanje drvenoga stroja s teškim , zar&dstroke;alim gvozdenim češerom kao utegom na lancu . Tik , tak , tik , tak .

Tišina i ugodno , mudro , dekadentno proticanje vremena kao klokot klepsidre . Vapnenobijele četvorine stijena pod slamnatim krovom , daleki žubor potoka i lepet krila jedne ptice , što se probudila u krošnjama , sve je to stajalo za Filipa kao ogromna , monumentalna emocija . U dalekim , zelenim , blistavim tkaninama zrele ljetne noći micala su se svijetla nebeska , a Filip je disao mirno i slobodno , osjećajući u svome tijelu sigurnu logiku toga kako mu kola krv i kako kipti u njemu usijano i svježe , neiživljeno meso . Osjećao je kako polagano svladava u sebi svoju nomoćnu potištenost i kako mu se vraća emotivna snaga . Danas je , poslije duge stanke , opet naslikao jedno platno .

Vraćao se o podne s kupanja na rijeci , kada je primijetio pred ogromnom okrečenom plohom jedne stijene , na suncu , okrenuto spram sunca jedno dijete , gdje mu je sjena pala preko stijene , a dijete drži obje ruke vodoravno i svojim dječjim glasom nešto neartikulirano mumlja . Bio je strašan prizor , jer je odmah utvrdio da je dijete gluhonijemo , i to nerazgovijetno vikanje bilo je životinjski-grozno . Držeći obje ruke vodoravno , to gluhonijemo dijete više grlom nego sluhom imitiralo je glas svećenički kada pjeva pred oltarom . Ruke su se širile kao da blagoslivlje , ruke su se dizale kao sjena po zidu , kao neke čudne i neshvatljive zmije , tako su puzale te sjene po tom zidu , micale su se kao samostalna stvorenja što se miču gipka , sjenovita , začarana , a dijete je urlalo očajno , kao iza glasa , opsjednuto , suludo , oprženo od sunca , kao u bunilu sunčanice , i sve je bilo više jedan grč nerava , padavičavo privi&dstroke;enje nego stvarnost .

Drhtao je taj životinjski , gluhonijemi glas dječji na punoj svjetlosti , treperio je u bolećivim kolutima , širio se u krugu pred punim sjajem suncom polivene stijene , razlijevao se po prostoru , pod krovom , nad tornjem , nad drvoredom i kao dim se pušio pod nebom pritisnut suncom i sparinom . Tako opsjednut tim paklenim privi&dstroke;enjem , Filip je došao kući , uzeo platno i naslikao to dijete kako urla na podnevnom suncu pred jednim bijelim zidom . Glas tog gluhonijemog djeteta mumljao je nad njegovim platnom kao puklo zvono , no upravo to prljavo , zgrčeno , kretensko tijelo objasano suncem , taj stravičan grč pred nočim tamnim i gluhonijemim u nama samima i oko nas , to treperenje crvenih glasiljka u grlu gluhonijemog djeteta , to je bacio na platno s takvom neposrednošću izražaja , da se je poslije i sam prepao demonske snage svog vlastitog poteza .

Ono gluhonijomo ždrijelo s malim , crvenim , mesnatim jezikom , ono slinavo micanje gluhonijemih usana i sluznica , ono besmisleno i slijepo mahanje rukama na suncu , a sve pred jednom kao sir bijelom stijenom , to je bio Daumierovski motiv , ali mnogo teži od Daumiera ! Nije ni ručao slikajući sve do bijele kave , i stojeći sada na mjesečini , u prostoru , me&dstroke;u zvijezdama , noćnim pticama i treperećim krošnjama , njega podilaze trnci od uzbu&dstroke;enja : iz njegovih tuba još teku boje , u njegovim živcima još ima snage i u krvi zanosa ! Živi i osjeća , kako je dobro biti živ .

VRAČALE su se emocije i dolazile jedna za drugom , kao ptice kada se vraćaju iz Egipta , u šumnim jatima . Sjedi Filip u sutonu ( u slamnatom naslonjaču pred verandom ) , gleda u predvečernjem zelenilu lastavice kako kruže oko krova strmim i smionim krivuljama , i misli o tome , kako je život zapravo krvoločan i okrutan kriminal .

" I ta najidiličnija i ljudima tako draga ptica , čije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreću , a djeca već po pučkoškolskim pisankama pišu o njoj zanosne pjesme , ta mala crnokrila ptica , što cvrkuće oko naših tavana i naših tornjeva , ne razlikuje se zapravo ni po čemu od morskog psa . Njen , nama tako dragi i intimni cvrkut tu u predvečernjem zelenilu , znači zapravo stravičan signal u svijetu mušica te ima stvorova , koji strepe pred njenim strjelohitrim zamahom krila , kao mi pred tigrovim glasom kada se javlja iz prašume . I tako : neko neshvatljivo rikanje i plivanje , jedrenje , letenje i žderanje , u svemu i oko svega . Morski psi jedu tuninu , a tunina se hrani malom ribom , a mala riba jede muhe , a lastavice jedu komarce , a komarci prenose zarazu i sve se to prenosi i grize po sasvim čudnim zakonima , glupo kao Ezopova basna za djecu .

I gljive rastu pod starim hrastovim krošnjama , a ljudi jedu te gljive i onda se grče po tri dana od otrovanja , kao šoštarova Anka što se otrovala u četvrtak i ne zna se , hoće li ostati živa . A krave su bedreničave , i sve je slinavo i šapavo , metiljavo i blatno , sve gnjije u močvari , i sve ima rogove i krzno i dlakavo je i kožom obraslo , samo čovjek stoji u tom životinjstvu gol i mramoran kao helenski kamen , s nekakvim svojim u prirodi nevidljivim i ne postojećim slikama o ljepoti svoga vlastitoga tijela i o ljepoti tjelesnog oko sebe . Oko tog golog čovjeka svejedno treperi nekakav neshvatljiv svetokrug metafizičkog nečeg u nama , i može se gledati na stvari jednosmjerno , uzročno , u krugovima slika koje se ra&dstroke;aju jedna iz druge kao talasi na vodi , kada je netko bacio kamen , ali može se gledati i nadstvarno , kao onaj stari toranj , što sada pjeva na Kostanjevcu svoju staru renesansnu pjesmu o kardinalima i o rimskim crkvama .

A onda postoji još i panonsko blato i nad njim zrakoplovna linija : London-Bombay , onda postoji još u svemu tome i on , akademski slikar Sigismund Latinovicz , koji se je prozvao Filipom , a potpisuje se Philippe i doputovao je ovamo svojoj majci trafikantici , a tamo dudak Miško vodi Sultana , bika nadcestara Hitreca , koga je on spasao iz goruće štale , i sve je to prilično nejasno i zapleteno ; ako ( uopće ) ima nečeg jasnog u tom zbivanju , to su slikarske emocije . Formalno svladavanje materije u emotivnim prenosima , i drugo ništa ! "

Sjedi tako Filip u sutonu , sluša rodu na susjednom dimnjaku kako klepeće kljunom kao kastanjetom , kako jasno odjekuju pastirški glasovi s potoka gdje se napaja blago , kako lastavice proždrljivo kruže oko dimnjaka kao grabilice , i osjeća u sebi prelijevanje tih životnih odraza , živo i zanosno . Kruže slike oko njega kao ptice i oko njegova pogrebnog raspoloženja i unutarnjih potištenosti , i oko vinograda i oranica , i šumskih parcela što gasnu u teškom , baršunastom zelenilu starinskog damasta i nestaju u sme&dstroke;im tkaninama daljine .

Cestom , s onu stranu živice i plota , prošli su vinogradari sa špricom na le&dstroke;ima , a jednome je lula zasjala u sumraku neobično ognjeno , i zacrvenio mu se obraz kao da je skalpiran . Tiho i nečujno nestali su vinogra&dstroke;ari u pepeljastoj rasvjeti sutonjoj , u teškim okorjelim opancima , sasvim pozelenjelima od modre galice , kao da su bakreni . Zeleni bakreni opanci prolaznika , tiho odmicanje sjena u sivim koprenama sa crvenim odsjajem lula , to je ispred Filipa opet prošla jedna slika : jedan akvarel , malo prenježan , gotovo suviše ženkast u prelivima , ali neizrecivo bogat u boji , upravo prepun jedne bolečive ali goruće rasvjete . I sve je oko njega postajalo sve punije slikama : tri zrele breskve na zelenkastom , modrim cvjetićima obrubljenom tanjiru , na crvenomodrom ispruganom stolnjaku , obasjano posljednjim rumenilom večeri : paleta bogata koja se gasi u predvečernjem zlatu smirenja . Ustalasane ploče zrelih usjeva na talasu vjetra , kao vibracija tkanina u vodoravnom talasanju na suknu , zagasito tihe , beskrajne vedrine .

Krvave ribe , sa neobično crvenim škrgama , ispred zelenkaste stijene , na zdjeli od starog posivjelog cinka , pokrivene sivim i mokrim listom prljavih vlažnih novina , te se još razbiru rastopljeni natpisi prljavih , crnih , okomitih , nečitljivih hijeroglifa . I lišće , i granje , i perspektive s bogatim zavjesama sunčanih dana , tihi životi na ispranim stolnjacima , micanje blijedih i bolesnih lica , rasvjete i tišine sutonje , sve je to bilo previranje slikovitosti , a kroz sve to kao kroz zlatnosrebrnu koprenu osjećala su se dva plava , uznemirena , ženska oka . Ženu je njušio iza svega toga nemira Filip , sa svim svojim čulima osjećajući , kako to preobilje emocije u njemu budi žena , sa svojim nervoznim prstima , lomnim stasom i čudnim , neshvatljivim živim pogledom .

Od početka , još od najranijih dana njegove mladosti žena je bacila Filipa iz najmračnijih potištenosti u ekstazu , i iz suludih zanosa u očaje , i on bi puzao na rubu samoubijstva zgažen i sasvim slomljen kao zgažen puž bez kućice , slinav i blatan i ranjav . Jutarnje mise , pričesti i ispovijedi onih davnih i nestalih kaptolskih dana , sve je bilo natopljeno snatrenjem o ženkama , kao djevojački spomenari mirisima pletenica i maćuhica . I one davne pričesti i ispovijedi bile su već prva svetogr&dstroke;a i laži , jer se u njima prešućivao najveći smrtni grijeh : zapjenjeno snatrenje o djevojčicama , griješno suludo snatrenje o tjelesnim dodirima i o užitcima , koje ta neshvatljivo tajnovita stvorenja skrivaju u svojim krilima . I službe božje i večernji blagoslovi , kada su ti mali ministranti gospodnji mahali srebrom kadionica i nosili zlatno-svilene baldahine i crkvene zastave , sve je to još onda bilo ispretkano bludnim snovima o najvećim tjelesnim tajnama i te su tajne kao otrovnice puzale po prvim knjigama , po svetim slikama i u prvim intimnim razgovorima po sakrivenim zakutcima iza stijena i štagljeva .

Biskupska crkva i njene sjene , tornjevi kaptolski i zvona blagdanja , izme&dstroke;u Korizme i Kvaternog Posta , a sve u gnojnoj ravnici , govedarskoj , blatnoj , s njuškama blaga gospodnjeg i grajom marvinskih sajmova , a kroz sve to promiču mali gimnazijalci , sa potajnim izrescima iz kalendara i tajanstvenih molitvenika : tu &dstroke;avolska prikaza u bludnom klupku s vješticama , tamo zlatovlasa Venera u faustofskoj retorti ili divan akt u trobojnom tisku , ukraden ne zna se gdje i iz kakvog zaključanog ormara : snivajući gola boginja s labudom , a ruku drži svinutu i neizrecivo zavodljivo ispod pupka .

U preobilju seljačke barbarske ravnice , izme&dstroke;u gomila kupusnih glavica , tikava , graha , riba , mesa i slanine , u masnim naslagama krvavog svinjskog mesa , debelih masnih ribetina , zelja , janjetine , sala , masla , jaja i živadi , živi jedan mali gimnazijalac , koji čitave dane čeprka i traži po pijesku na obali rijeke , ne bi li mu sreća dala , da i on na&dstroke;e u naplavini i blatu kakav mali , brončani rimski kip Afrodite , što spava s uzdignutom rukom iznad bujne frizure . ( Jedan je Filipov drug našao golu rimsku Afroditu u pijesku kod kupanja , i to je bio najveći doga&dstroke;aj u analima biskupske gimnazije za posljednih pedeset godina . )

Čitava atmosfera oko trafike bila je nezdrava , naročito u tjelesnom smislu , te se u nervoznom djetetu , sklonom već od naravi tjelesnim nastranostima , morao taj dodir s ogromnim i mračnim pitanjem tjelesnoga u njemu utanjiti i raznježiti do najtrepetljivijih nemira . Već samo osnovno pitanje , tako delikatno , a isto tako i neizrecivo zamašno , koje ga je mučilo čitav život , a koje nikada nije imao snage da odlučno postavi , te je za njega ostalo sve do danas neriješeno : tko mu je zapravo otac ? Neugodan pramen mirisa duhana iz trafike u Fratarskoj ulici , koji je obavijao sva ta čudna i nejasna zbivanja izme&dstroke;u njegove majke i raznih prolaznika , na divanu iza zavjese i paravana , što su mu ostala neshvatljiva i nepoznata , ali su te tjelesne tajne iz dana u dan zamatale sve to misterioznijom koprenom .

Oči čitavoga grada , te uznemirene i sitničave oči čitavoga maloga grada nad mračnom i sivom trafikom , nad njegovom majkom , a naročito nad njim , kao djetetom bluda i grijeha , sve je to u Filipu razvilo čudne i bolećive priklone upravo spram tog bludnog i griješnog u nama , tako da je onaj njegov javan bijeg u javnu kuću na kraju Krajiške ulice bio provala jednog jakog karaktera , koji hoće da se pred svima zaprlja blatom iz prkosa . Oko crkve i biskupskoga grada plaze sjene klerika , fratara , opatica , crne se pojave javljaju i nestaju sa biskupskog pločnika , a njegova majka Regina sjedi za trafičkim pultom i trguje cigarama i žemljama , ulaze kanonici , oficiri , kancelisti , kočijaši , i razgovaraju s njegovom majkom na jedan način koji Filipa neizrecivo vrije&dstroke;a , te ne zna jesu li sve te glasine oko njegove majke paklene izmišljotine ili istina ?

A poslije , za onih mršavih i gladnih dana oko pete gimnazije , u biskupskom sirotištu , na stjeničavoj postelji , sa žednim i suhim grlom , čitave su noći prolazile u besanicama , pune trzaja i bunila . Sivozelenkaste stijene , teške , okovane rešetke na prozorima , crna lakirana raspela s bijeloružičasto oličenim likom Spasiteljevim i čitavi nizovi drvenih svetaca po hodnicima ( svetaca nezgrapnih u svijetloplavim togama i crvenim plaštevima sa papirnatim cvijećem u ruci ) , a Filip leži budan , gleda dosadno i jednolično potitravanje kandila na stropu i sanja o Reziki . Jedina svijetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući , punoj mučenja i stjeničavih postelja , bila je Rezika .

S jakim , nabreklim , kao natečenim , crvenim , mesnatim , bosim nogama , Rezika je sa šuštanjem svoje podsuknje i crvenim , iznad lakta zasukanim , ispucanim , masivnim rukama bila san čitavog sirotišta ; a pročulo se od prošlogodišnjih maturanata , da nije nesklona ljubavi , te čovjek ne zna gdje ga čeka sreća ? Trebalo bi eventualno riskirati , prokrasti se u blagovaonicu , a kroz blagovaonicu spustiti se liftom , tim pustolovnim putem moglo bi se do Rezikine sobe .

Tako je ustao , bosonog , nečujno , odšuljao se do blagovaonice u prizemlju , gdje je kraj ulaznih vrata na zlatnoj konzoli blagoslivljao pitomce biskupskog sirotišta drveni sveti Josip . Hladna i prazna , sa stolovima od meka drva , s prljavim stolnjacima polivenima grahom i prežganom juhom , s razbitim soljenkama i beskrajnim redovima tanjira nanizanima tu već za sjutrašnju juhu , blagovaonica stajala je prazna i tamna . Stolac što ga je srušio odjeknuo je glasno , kao srušeno klecalo u crkvi , s muklom i dugom grmljavinom . Tišina . Iz vana , iz daljine čulo se kako negdje plače jedan parostroj na otvorenoj pruzi . Tu su stajali redovi dugih stolova pokriveni bijelim stolnjacima kao ljesovi , a lift je bio zaključan . Kroz pukotine drvene kutije probijala je svjetlost : opatice su već u kuhinji ustale i spremale &dstroke;ačku prežganu juhu .

Svitalo je . Kakve su ono bile glupe , jalove melanholije jednog zapaljenog dječjeg srca , zaključanog u sivoj smrdljivoj zgradurini . Tamo su jeli raskuhanu govedinu ( i štakore bi našli u varivu i stare čarape ) , ogromne plohe dvorišnih zidova bile su polivene kišom , pokvareni žljebovi plakali bi čitave noći , pjege vlage i plijesni puzale su po svodovima prizemnih učiona , gdje su se pušile žute , ča&dstroke;ave petrolejke , a kao što je onda sanjao o djevojačkim glasovima , kretnjama , šeširima , pletenicama na neke nedohvatne daljine , tako je ostao glup do danas . Svi njegovi tjelesni zanosi ostali su nestvarni i u glavnom neostvareni ! Sanjati o ženama moglo se u samoćama , po toplim posteljama , ali kod svakog stvarnog tjelesnog dodira , Filip je imao neugodan osjećaj bu&dstroke;enja : u hladnu , smrdljivu sobu ustati neispavan i gol , pospan i umoran skakati preko golog kamena , a cijelu noć svirao je vjetar oko zgrade iza zidova , na žicama i po gromovodima .

U pari rezanaca ili nad škafom mokra rublja , nemirna kao prikaza , nedohvatna a živa , kroz koprenu polusna , tu je još s njim bila topla Rozika , a sada dolazi stvarnost : dugi hodnici obavijeni mirisom prežgane juhe , prokleta prežgana juha sa suhim , crnim kruhom , žalosna jutra , kada je polja prekrio mraz , a Filipa tjeraju na ranu misu , u hladnu crkvu , gdje se dah dimi u gustim loptama i smrzavaju se dlačice u nosu , a sveta se voda sledila u škropionicama . Tu će klečati na hladnom klecalu i poludrijemovan u kacenjameru jedne bunovne noći prepisivat će matematske primjere , smrznutim prstima , na svijetlu oltarske svijeće . Tajna mesa , nezdrava tajna mesa u gnjilim dječjim tijelima , vani pada mokar snijeg , a iz matematike ga čeka siguran popravak !