Malo prije bile su tu livade , divljake i žbunje oko puteljaka . S one strane doline , ako se dobro sjećam , širila se visoravan s jarugama . Sad je sve drukčije : magla legla preko ruševina , rastače ih polagano i uporno u tišini . Od zelenila i čvrstine ostale su samo nejasne uspomene - one se gube kao u snu , ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade . Čini mi se da to i jeste san , samo produžen nešto drukčije nego obično . Ponekad se ukaže neka stijena - maglom napadnut i preobličen ostatak već potopljene obale . Ne znam ni je li to stijena , ili je pramen magle izme&dstroke;u dvije puketine koje same zarastaju čim se dodirnu . Zatim zadugo nema ničeg , samo mi , bez sjenki , nečujni , ronimo u to rasplinuto , u to što liči na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba .

Ne znam pravo gdje smo i neću da mislim o tome . Neka misli Vasilj - on je to navaljivao da po&dstroke;emo preko &Dstroke;avolje česme . Ili neka misli Ivan Vidrić ako hoće - njegova je dužnost da o svemu misli , a meni je dobro i ovako . Lutam , i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pećine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje ; uzalud se penje , a zato ponekad počinje da se spušta . To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz maštanja koja su se obnovila i obistinila . Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz ničega i bez cilja , ja bih mu se vrlo rado prepustio . Ima u tome neke čudne slasti čiji neprekidan nagovještaj povremeno osjećam , kao žamor tamnih doziva , negdje sasvim blizu . Htio bih da ga na&dstroke;em , a ne znam kako - izmiče mi kroz neke pore , izmakao je već .

Umjesto toga , kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor - kad potrčiš za leptirom a suočiš se s &dstroke;avolom - prepoznajem sebe kakav jesam , skoro pravog : brada , vašljiv , kost i koža , omraženo nešto , gonjeno , uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muči šuga - ona se lagano širi s rebra na rebro i dube . Jedna zakrpa me vazdan zavitlava : lapara mi niz stegno i ponekad se čuje , sasvim se nejasno čuje kao nešto što se kreće u daljini . Nekad je daleko , a nekad se približi i izgleda kao koraci - kao da se zadihan neko privlači da opali iznenada i bez promašaja . Dvaput me tako prevarila , treći put neće . Nožem sam je otkinuo i gledam je - mrtva stvar , nijema sasvim , a svejedno čudna : kao da sam je s nepoznatog , ili s mrtvaca otkinuo , zatim kao da mi je sama došla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela .

Gledam je i sjećam se Kuštrimove pećine i gomile gdje su Fatu Kuštrimovu kamenovali . Veliki je vjetar urlao oko pećine kao da ala ali dovikuje " A-a-a kuje - kušetrim " bez prestanka . Niko Sajkov je izlazio da osmotri , donosio drva za vatru i opet odlazio da stražarči . Bio sam se pokrio ćebetom do pasa , skinuo sam čakšire da ih Anja okrpi , gledao sam kako Anja para šavove nečije stare kabanice da baš ovu ovdje zakrpu iz nje izvuče . Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vašaka , ali ona ništa nije kazala . Nije usta otvarala , bila je već navikla , a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio : ima li nečeg izme&dstroke;u Nika i Anje , kad su tako često sami , i je li to ljubav ? ... Jeste ljubav , mislio sam , i sasvim je zagrcnuta - jer to je ono gluvonijemo čudovište što se zove prva ljubav i što ne zna šta će sa sobom .

" Šta si stao , Lado " , pita me Vasilj i ruga se : " Čitaš li to ? "

" Osloba&dstroke;am se prošlosti " , i bacih zakrpu u maglu .

" Nemoj , ne budi lud ! Neće ti ništa ostati kad se sasvim oslobodiš , a ne valja da ideš go . "

" Ostaće mi šuga i brada , a to nije go . "

" Imaš se čime pohvaliti . "

" Imaš li ti nešto bolje ? "

On je uobražavao da ima , bi mu krivo kad vidje da baš nema . Reče da bi bolje bilo da zavežem , ja ga podsjetih da je on prvi počeo i da obično prvi počinje . Lice mu se iskrivi i poče da liči na blijedi mjehur u magli . Teži sam mu , reče , nego Talijani . Teži je on meni , rekoh mu , nego Talijani i četnici zajedno - od njih mogu da pobjegnem bar donekle , a od njega ne . Pa što onda idemo zajedno , upita on , zar ne bismo mogli da se rastanemo ... U stvari njega zabrinjava nešto drugo , ili je dremovan pa vikom , na silu , hoće da se probudi . I kod mene je nešto slično - htio bih bar da se čujem , kad sam već nevidljiv postao . Potreban nam je , izgleda , neki dokaz , nešto kao ogledalo , da sami sebe uvjerimo da smo još živi . Jeste , živi smo i sposobni smo - ako ne za drugo , bar za sva&dstroke;u . I tek što smo osjetili slast te sva&dstroke;e u magli , a Ivan Vidrić poče da je gasi :

" Neka toga , de ! Šta se stalno rogljate ? "

" Mi se ne rogljamo " , reče Vasilj . " Razgovaramo , ljudi smo živi - ne može se sve ćutke . "

" Jeste " , okrenuh se i ja protiv Ivana , " samo ti možeš ćutke . "

" Što ne na&dstroke;ete nešto drugo za razgovor " , reče Ivan .

" Ti nam odredi temu " , podsmjehnu se Vasilj .

" I propiši teze " , dodadoh ja , " zajedno sa stručnim mišljenjima . "

" Bolje je da se sva&dstroke;amo nego o gladi da pričamo , i o zapadnom frontu . "

" A baš je danas zgodno za putovanje " , mirno reče Ivan .

" Zar je ovo dan " , začudi se Vasilj . " Nije , nema danas , ovo je maglas ! "

Ivan ćuti i odmiče da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice . Suzbili smo ga , ali on to ne osjeća . Sav je srećan , čini mi se , što nas je složio protiv sebe . To je : prirodno , jer on se iznenada našao u svojoj sredini i materiji - potopljen u nju preko glave . Uvijek sam naslućivao da on nije kao Vasilj i ja - nije površinsko biće huke i sujete . Njemu ne treba ogledalo , ne ni odjek , ni vika - zna on i bez toga da postoji , i šta hoće i kako će to postići . Dubok je , pa čak i kad ne zna - zna da će znati , i ne predomišlja se nego polako radi . To je jedan od onih što u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja će iznenaditi otkud i kako se stvori . Nekad zaista ispadne trajna ; drugi put , kad ne uspije - oni strpljivo mijese opet , od istog ili od drugog tijesta , kao da ništa nije bilo : drugi ustanak , pa treći , pa četvrti - nikad kraja ...

Jedna jela , oborena nekad davno , izgrižena vremenom , bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani . Naokolo su borovnjaci , u njihove se žilave spletove propada do koljena . Ne mirišu , nikakav se miris ne osjeća , samo blatnjav potmuli zadah magle . Ima grana , izme&dstroke;u njih se naziru male smrče pretvorene u aveti . Dugo , neodlučno svitanje bez jutra i bez dana , zakržljalo , počelo je najzad da se pokajnički povlači i smrkava . Jedna nepredvi&dstroke;ena šuma , ne znam ni otkud šuma , iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana . U tami se staza izgubi , a druga se namjesto nje ne pojavi - to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio . Sjeli smo na smrčeve žile , uz stablo čiju nevidljivu krunu u visini osjećamo samo po tome što iz magle iscje&dstroke;uje kišne kapi . Miris smole , razmekšan i izmijenjen , do&dstroke;e odnekud kao priča o nečem nejasnom , nepovratnom , što je nekad lijepo bilo .

Vasilj je dovukao suve grane da naloži vatru . Za njega je veliko uživanje kad može uz vatru da pripeče tabane i pripali cigaretu žaronm s ognjišta . Meni je dovoljno samo da gledam vatru , ona je kao nešto živo - jedina živa snaga koja nam je još uvijek ostala vjerna i samo dimom može da nas izda . Danas nek gori , dim se neće vidjeti . Već puckara - sluti opet na bitku - i plamenovi iskaču jedan za drugim : male crvene vjeverice propinju se i premeću jedna preko druge . Šire se novi mirisi - jedni iz kora a drugi iz srčanica . Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme : gore je ča&dstroke;av krov , meso se pod krovom suši , sa strane su brvna s mahovinom izme&dstroke;u balvana . Sve se tako popravlja čudesnim bojama vatre , čak i pokojna prošlost . Možda i nijesmo sve šanse izgubili , nego je to samo privremeni izgled - prikupićemo ostatke , oživjećemo ih ; gdje je sad jedan ili dvojica - biće čitava desetina .

Opazio je Ivan nešto u blizini - gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu . Smješka se - nije ništa opasno . Okrenuh se : jedan zec čuči , i gleda nas , i šapicom trlja oči da bolje vidi . Nije sasvim siguran šta smo - prijatelji ili ne . Nije stari zec , još on ne poznaje svijet . Do&dstroke;e mi da ga pomilujem po glavi , odavno nikog nijesam pomilovao - ali on bi se od toga uplašio . Više volim da ga ovako gledam : ima drhtavu njuškicu kojom pokušava da nešto pita i sazna o bližnjima . Očevidno se čudi , jer sve ga živo progoni , a odjednom je naišao na neke što ne laju i ne trče za njim . Šta su oni ? ... Vasilj osjeti da se pojavilo nešto novo i osjeti s koje je strane . Držao je pušku preko koljena , malo je pomjeri i opali . Grunu mukli pucanj i uguši se bez odjeka , u magli se rasu pahuljica sive dlake .

" Što ga otjera " , pita Ivan .

" Njuška mi tu kao špijun . "

" Što ne pusti Lada , on bi ga pogodio . "

" Zar bi ? Imao je vremena , pa što nije ? "

" Ne valja što si tako brz , pokvariš stvar " .

" Takav sam po prirodi , uzalud pričaš . "

" Sad bismo imali ručak , a ovako ga nema . Treba da idemo . "

Treba , jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini . Možda ima - vazda šalju u šume neke što ih zovu " leteće desetine " . Stalno nalaze neka strašna imena za te svoje desetine - to su od nas naučili . Skanjujemo se neko vrijeme - baš nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre . Ivan rastavlja ugarke i zavlači ih u zemlju da se ugase . Pišti žarovlje , ljutim dimom se brani i sveti . To nas najzad otjera . Napipali smo neku brazdu što liči na stazu , tim idemo . Svjetlost je nejednaka : na proplancima izgleda da počinje svitanje , a poslije se opet smrkava . Već dugo idemo - koliko proplanaka , toliko dana . Izronili smo najzad na goletiju sličnu onoj oko &Dstroke;avolje sofre . Neko vrijeme mi se čini da je to s lijeve strane ; Vasilj , naprotiv , vuče desno . Jedna stijena izraste da mi dokaže kako je on u pravu , ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mašte . Nema one česme , ne čuje se nigdje blizu , put skreće uz brdo - nije to ...

Ne znam gdje sam , ali to mi nije neobično . Kad se čovjek udruži s Ivanom , uz njega nauči da ćuti i kad ne zna gdje je . Uvijek se negdje iza&dstroke;e - na neki put ili na rijeku . Sad je brdo . Ne prepoznajem koje je , samo pamtim - dugo traje . Čini mi se da je to neka uska greda koja se pružila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdušnog omotača . Baš da vidimo ! Ako izlazi van zemlje , onda tamo više neće biti ni magle . Lijepo bi bilo kad bi tako bilo - kad stignemo do kraja grede , ispružićemo se na suncu . To tamo mora da liči na neki visoki balkon , ili na čardak ni na nebu ni na zemlji , s kojeg može da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama , potjerama , zasjedama , svačim . Fino bismo se ispružili da pljuckamo na sve to - nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i traže . Glad bi nas mučila i dalje , ali nama to ne bi bilo važno - na suncu glad nije tako mučna kao u magli .

Najzad i toj gredi do&dstroke;e kraj : jedna glavica , krastava od kamenja , drugo ništa . Vasilj bi htio i dalje da se penje , a nema kud . I ja bih htio , ali Ivan neće .

" Dolje " , kaže on Vasilju . " Šta se misliš ? "

" Ne ide mi se dolje " , reče Vasilj . " Dojadilo mi je sve to dolje . "

" Ti , čini mi se , ne znaš gdje smo ? "

" Ne . A ti znaš li bolje ? "

" Trebalo je da to ranije kažeš . "

" Zar bi se od toga nešto poboljšalo ? Ne vjerujem . "

" Sačekali bismo dok pro&dstroke;e magla . "

" Dosadilo je i čekanje . Stalno ima nešto da se čeka . Ne mogu , neću da sjedim i da čekam samo zato što ne znam gdje sam . Ni Njemci ne znaju , pa ne čekaju . Ko je taj što zna pod ovim pokvarenim nebom ? "

Tako - istutnjio se . Ivan slegnu ramenom i po&dstroke;e dalje . Po&dstroke;oh i ja . Mora da se ide i kad se ne zna kud . Svi tako idu - niko ne zna i niko nema vremena da čeka dok sazna . Ako čeka izgubio bi volju , ili bi ga neka r&dstroke;a spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa još neko vrijeme u magli . Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas . Sad više i ne pazimo na to . Svejedno nam je . Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidriću svejedno , pa iako on to ne govori . Uostalom , to baš nije opasno : gore nema nikog , a oni dolje pobjeći će ili poginuti . Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj ; tamo , i kad bi nam neko pokazao pravi put , mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija . Sve je tako vraški podijeljeno , gdje god po&dstroke;eš - podijeljeno je , pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se više ni &dstroke;avo ne bi snašao .

Strmina se ublažila - otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje . Ima i žbunja - primjećujemo ga tek kad zagazimo u njegov gustiš opasan za oči . Spustili smo se u plitku dolinu , ili bar u nešto što izgleda tako . Izgleda i da je ogra&dstroke;ena kamenjarima , a nije - kud god kreneš , prohodno je i ravno , meko , maglom nagriženo . Potok , čiji izvor mora da je negdje blizu huči i graji i sapuna kamenje uz put , a onda odjednom nestaje o kazanu ponora . Možda on i nema izvora , pomislih , od same se magle stvara - sve što magla dirne svojim pipcima , u vodu se pretvara i teče , i odlazi . Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima , a ni to ništa ne pomaže - neće da svane , ni da se sasvim smrkne , sve isto ostaje . Lagano se gegamo , jedva jedan drugog naziremo . Tako je bolje - što manje pre&dstroke;eš , manje ćeš zalutati . Noć će skoro , a sjutra - nek bude šta bude .

Osjeća se puteljak pod nogama i ravno je , ravno i rasplinuto , i skoro da nije neugodno . Navikli smo se , izgleda , i Vasilj je navikao - zato ćuti . Odjednom se sagnuo , vadi nešto ispod magle i gleda ga .

" Evo smo stigli na ono mjesto " , reče .

" Koje mjesto " , upita Ivan .

" Ovo je tvoje , Lado . Tvoje je bilo . "

" Šta moje ? Otkud moje ? Ne može da bude moje . "

" Pogledaj , pa pričaj ! Zar nije ? "

Prinio mi je pred oči zakrpu iz Kuštrimove pečine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju , kad sam se pitao hoće li Nika uhvatiti kao Kuštrima i hoće li Anju zasuti kamenjem kao Fatu . Otkud to tu ? Svijest mi se stijesnila od magle ; krene da se probudi , pa ne može . Gledam - stvarno je zakrpa . Ona ista je , nema sumnje . Pomislih da ju je neka tičurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas . Možda je to neka šaljiva tičurina , neka buljina koja poznaje knjige sudbine . Ili je neka vradžbina , ili &dstroke;avo bi znao šta - skoro mi se glava zavrtje od izmišljenih mogućnosti . Ni Ivan ne vjeruje - gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu . Po ivicama je ostalo iskidanog konca - debeo vuneni konac što ga je Anja s mukom udjenula u iglene uši - po njemu on utvr&dstroke;uje istovjetnost .

" Ono ste se ovdje sva&dstroke;ali " , reče Ivan .

" Jeste , ovdje " , reče Vasilj .

" Oko šuge ste se sva&dstroke;ali , ili nešto tako . "

" Oko prošlosti - htio je da se osloba&dstroke;a . "

" A vidiš kakva je ponekad prošlost ! "

" Kakva ? Misliš - vraća se ? "

" Sačeka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogrešan račun . "

Sad znamo gdje smo , a i to nešto vrijedi . Treba da produžimo , ali suton je i magla se zgusnula . Vidjelice uskoro neće biti . Nema više ni ruševina bivšeg svijeta , ni uspomena na čvrstinu i zelenilu . One pećine od pramenja povezale su se i slile u jedno , u mekotu i tištanje pratijesta . I ta magla čini mi se da već odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote , zagušena svojim dimom . Sve što je bilo , prošlo , ili što tek treba da do&dstroke;e , razmekšalo se i rastopilo na toj vatri , krčka se na njoj i miješa se s njenim dimom . U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz maštanja , i sve što je ličilo na san ili stvarnost . Ostalo je samo šupljikavo hladno nešto , umiješeno od vremena i prostora - materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci .

Jedna sjenka , drukčija od drugih , pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji . Nejasna je kao obično , drmnula me zlom slutnjom i iščezla . Stadoh da odredim šta je i odakle - gledam , a ne mogu da pogodim čime me to ohladila . To mi se baš ne svi&dstroke;a : umjesto da se vremenom naviknem - ja nazirem stvari kojih nema i sve češće sretam ono što neki zovu predosječanjem , a što je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama čula . Ono što je sad probudilo strepnju u meni , ostavilo je nešto traga u uspomenama koje je uzburkalo ; idem za njima nekud unazad , stalno unazad , i stižem do djetinjstva : snijeg dolinu stijesnio , oblaci je pritisnuli , muklo huji rijeka preko kamenja , čuče stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slična sutonima .

Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih psećih stranaka ili vjera . Rundovi ovčarski iz planinskih zaselaka , navikli da se kolju s vukovima , krupni kao junad , brzi i strašni , dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine . Oni su svoje propovijedi počinjali veličanstvenim basovima , krupno i razgovijetno : hum , grum , grumbum - u ime Boga , cara i zakona . Grijesi dolinske sekte , koje su nabrajali , teški i sve teži , najzad bi ih sasvim razgnjevili . Tada bi se skupili u kovitlac i počinjali klanje . Njihovi protivnici , već unaprijed zastrašeni sudbinom koja ih čeka , moljakali su drhtavim glasovima i puštali prodoram cvilež koji se brzo pretvarao u umiruće jecaje . Po onome što se čuje izgledalo je da jači slabijima gule kože , pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade .

Vrane su bježale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini , spuštale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domaše , pa su i odatle često morale da bježe . Ljudi prolažahu na konjima , s vikom , stravljeni , razmahujući toljagama da se odbrane . Oni što nemaju konja , nijesu se usu&dstroke;ivali da idu sami - skupljali bi se po tri i više da se zajednički brane . Činilo mi se da sve strahuje od psećih vrtloga što se brzo premještaju , i da je najvažnije na svijetu naći neki siguran način da se život sačuva od te napasti . Ja sam znao jedan jedini način : da se ne izlazi iz kuće ! Ali , kao za inat , trebalo je baš tada da se ide u školu - preko mosta , pa pored groblja - i ja sam po svu noć strahovao kako ću sam , bez konja i bez društva , da pro&dstroke;em kroz taj pokolj gdje čereče sve što je nejač .

Jedan hrapav glas , više odjek nego glas , doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjećanja . To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas , a odjek mu odgovorio . Ona sjenka , upravo strepnja što je prati , pokuša da umakne prije nego sam je prepoznao . Nije umakla , suočio sam ih i znam - to je to . Sve mi je jasno , ali je nešto zebnje još ostalo . Sad to više nije strah od pasa , nego - gdje su psi , tamo i ljudi ima . Zamorni su susreti s ljudima , čovjek pri tom mora brzo da se snalazi . Paziš da te ne prevare u razgovoru , da unaprijed pogodiš kojoj strani pripadaju i šta se skriva iza laži što ih pričaju , da im nikako ne otkriješ nešto važno , da lukavstvom ne dokuče ko si i kud ćeš . To je uvijek teško , a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme . Poslije tih razgovora sam sebi ličim na psa koji se hrabro klao i jedva se , s ranama , živ izvukao .

Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima . Oni liče na ostatke reščerečene hobotnice : iskidani su a svi živi , slijepi su a uporno se traže , naprežu se i razvlače da se ponovo na&dstroke;u i sastave . Neki se od razvlačenja istanje i skoro providni postaju , kroz utrobe im se šume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima . Od njihovog grčenja izgleda da se planina grči i talasa - izrone glavice i strmine i rebrasti crteži po livadama gdje su nekad otkosi bili ; usprave se stijene obasjane suncem , osmjehnu se ili iskeze , pa opet potonu . To je kao da se u mukama ra&dstroke;a svijet - čudan neki svijet u kojem se , usred novih , pojavljuju i neki poznati predjeli . Sve je neizvjesno osim opasnosti , a baš ona se vješto krije - ne samo u nepoznatom , nego često i u onom što izgleda da je poznato .

Katuni , oni što nijesu u jesen zapaljeni , često su prazni . Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova , kolibe su oronule - po tome izgleda da su već godinama napuštene . Takav je rat - sve pod njim brzo stari i propada . Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se diže dim - neće biti da je to koliba nekog našeg prijatelja . Vlast je dobro pazila kome će i zašto dati dozvolu za izdig u planinu . Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih što su naši bili , ali to je učinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove . Jedni znaju zašto su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje ; drugi se dovijaju i obećavaju i odlažu iz dana u dan . Ima i nekih što ne znaju , što neće ni da misle zašto su im date dozvole - čini im se da je to obična stvar - otkad pamte izdizali su na ljetnju ispašu .

Najzad smo stigli do katuna Jablan , u predjele Veljka Plećovića . Treba da na&dstroke;emo Veljka , a ne znamo kako . Izdaleka on vidi samo ljude s puškama . Ne očekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima će poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja . Ako dozivamo - bog zna koga ćemo dozvati . Samo sreća može pomoći da slučajno nai&dstroke;emo na njega , ali sreća nam je odavno otkazala saradnju . Stojimo i ništa ne počinjemo . Prostrane su se livade raširile izme&dstroke;u dviju šuma - dugo bi bilo da ih zaobilazimo , a opasno je da na otkriveni prostor iza&dstroke;emo . Tu je negdje blizu česma - čuje se kako prska . Katun je na padini iznad česme . Poslaše me da osmatram : kad ne bude nikog na česmi , proći ćemo ispod padine i možda nas neće opaziti . Dvoje djece su kod česme , prskaju se vodom iz korita , nikad da im to dosadi . Najzad se potukoše i po&dstroke;oše .

Htio sam već da dam znak za polazak , kad - stiže djevojka s dvije štruglje . Strašno je kako lijepa može da bude djevojka , naročito za čovjeka koji dugo ne vi&dstroke;a djevojaka . Čini mi se da i drveće , da i brda vide kako je lijepa - jedno od njih je ispružilo vrat , iskrivilo zatubastu glavu , zaškiljilo očima da je bolje vidi . Tako stoji i začu&dstroke;eno zuri u nju . Ona je odložila posu&dstroke;e i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo - ovih godina se svi plaše i osvrću ima li koga naokolo . Ne vidje me , podiže pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s česme oblije preplanule listove . Odbija se voda , blješte kaplje pune sunca i postaju mala sunca što igrajo oko nje . Zagledao sam se u to čudo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim . Tada osjetih da sam pošao ; idem , i približavam se , i treba brzo da izmislim nešto čime se počinje razgovor . Ona se prenu i poblijedje .

" Ne boj se " , rekoh . " Ne jedem ja živu čeljad . Kako si ? "

Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube . Bulji sa strahom u moju bradu , zatim u kapu i kokardu s ukrštenim kostima , najzad spusti pogled na veliki nož što ga vučem na kaišu . Za trenutak se oveselih : koliko je ona lijepa , toliko sam ja strašan i besmisleno nakin&dstroke;uren ! To se pobija jedno drugim - ravnoteža je uspostavljena .

" Ima li ovuda koji repezan da se krijucka " , upitah je .

" Repezan " , ponovi ona . " Ne znam šta ti je to " .

" Repezan je partizan . Ima li ih ovuda ? "

" Nema . Partizani više ne postoje . "

" Jesi li sigurna da ne postoje ? "

" Tako vaši kažu . Bili su neki partizani , pošli su za Bosnu . "

" Znam . A Veljko Plećović nije pošao . Krijete ga , čuvate ga za sjeme . Ovdje neko njega hrani , znamo mi to . Ali ja ću ga svejedno naći . Ovim nožem , vidiš , zaklaću ga ! "

Ona me stravljeno pogleda , zatim spusti oči . Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna . Zastidjeh se - osvetila mi se time .

" Imam ja nove čakšire kod kuče " , rekoh . " Ovo mi je za po gori , za ove stvari . Drukčije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem . Nego - kad ćeš ti da se udaješ , djevojko ? "

" Lako je za to " , reče ona i stavi štruglju da se nalije .

" Nije baš lako . Rat je , gine se - nema čekanja . "

" Ne brini ti za to " , reče ona i stavi drugu štruglju pod česmu .

" Slušaj : dopadaš mi se ! ... Oči su ti - valjaju tri careva grada . A , bogami i noge ! Kako bi bilo da se uzmemo ? Hoćeš li ? "

Ona pokupi štruglje i potrča , zatim se okrenu :

" Ne , s tom bradom - da si jedini na svijetu ! "

" Mogu ja bradu da obrijem " , viknuh . " Obrijao bih ja za tvoju ćef da je od zlata . Evo sad ću je obrijati ako hoćeš . Stani , da vidiš ! "

To bih i učinio bez razmišljanja , ali ona nije htjela da se okrene . Otrčala je prema katunu , a voda iz štrugalja prskala je za njom po travi oko puta . Požurismo i mi da pro&dstroke;emo prije nego stigne da digne uzbunu . U šumi smo sjeli da odahnemo . Čekam kad će Ivan početi da mi drži lekciju , i Vasilj da mu pomaže , a oni ćute . Umorni su , zato ćute . Kroz grane se vidi katun Jablan - četiri kolibe , petoj je krov razvaljen , torovi i telečari oko njih . Djeca , ono dvoje i još dvoje drugih , igraju se partizana i četnika : " Bum-bum ! Opkoljeni ste , predajte se ! Ne ginite uzalud , živi se ne predajemo ! " Najzad je Ivan prikupio dah i pita me : šta mi bi da se javljam djevojci kod česme ? ... Zbilja , šta mi bi , pitam se i ja , ali to nije kajanje . Naprotiv , divim se sam sebi i stežem ruku sam sebi da čestitam : kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i život .

Opet bih to ponovio kad bi se moglo . Ispod oka vrebam kad će iz neke od tih koliba izaći djevojka da je vidim još jedanput . Ne znam joj ni ime , ne znam ni kako ću ga doznati . Ona je dotle bila negdje u šumi - pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad . Telečar je iza kolibe , iza one najveće , pokrivene lubom preko dasaka . To je gazdinska koliba , a djevojka ne izgleda kao gazdina ćerka . Ne bi bila plašljiva da joj je gazda otac ; biće da je tek neka svojta - pribila se tu kod tetke dok pro&dstroke;e zla godina . Mora da su strogi prema njoj : tek što je vodu donijela , odmah su je poslali za hranu teladima . Možda nijesu ni opazili kako je uplašena - prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove , toliko se naviknu da ga više i ne opažaju . Eno u&dstroke;e . Zbogom , mala !

Prilično smo se odmorili . Vasilj i Ivan se naga&dstroke;aju kud da po&dstroke;emo . Ja ćutim - svejedno mi je . Iza drveta se pojavi Veljko Plećović nečujno kao u snu . Lice mu je rumeno , obrazi okrugli , na glavi mu je kapa od zečje kože . Mora da nas je dugo posmatrao i čekao zgodan trenutak da nas iznenadi .

" Dobro došli " , reče . " Izgledate kao čergaši . "

" A ti kao ciribaša " , osveti mu se Vasilj .

" Smetaju vam puške " , reče on . " Da nije njih , mislilo bi se da ste prosjaci . Svako bi se sažalio da vam pruži ćasu kopriva . " " Kako si nas nanjušio " , upita Ivan .

" Špijunaža , druže , - vazda doznam kad neko nai&dstroke;e u moju državu . "

" Kad imaš državu " , reče Ivan , " imaš li šta za jelo ? " On se ne zbuni kao što smo očekivali : " Naći će se " , reče .

Poveo nas je kroz šumu , pored pećina s podzemnim glasovima . Uzgred se hvali pećinama kao da ih je on sam napravio . Jedna je prostrana , kaže , četa bi mogla u nju da se skloni . Vjerovatno bi mogla , ali mi odavno nemamo čete . I druga pećina je zgodna - ulaz joj je sakriven izme&dstroke;u dva žbuna koje treba razgrnuti . Ima još desetak tih pećina - uplaših se da će sve redom htjeti da nam pokaže . Srećom , on ih zaboravi . Izašli smo na čuku : katun , livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu . Iz jednog stabla , čiju je šupljinu pokrio lisnatom granom , izvuče Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove . Pravi hljeb ! Ima u njemu nešto zelja , ali više je od brašna . Ivan Vidrić ga opipa dlanovima da se uvjeri ; Vasilj ga pomirisa od želje . Izvukao sam nož da ga siječem , a Veljko reče :

" Je li to taj nož što prijetiš da kolješ njime ? "

" To ti je kazala ona cura " , rekoh . " Ono li ti je špijunaža ? "

" Jeste . Maga ! Uplašio si je , &dstroke;avo te odnio s nožem ! "

" Zgodna ti je Maga , preporučićeš me . "

" Mogu , imam ih dosta . U tri katuna naokolo sve su mi ro&dstroke;aci , ro&dstroke;ake i kume svakojake . "

" Zato ti je crven vrat " , reče Vasilj . " Užilio si se kao hrastovina . "

Stvarno , ima nečeg od hrastova kod Veljka . Zglobovi su mu kao čvorovi i ima ih više nego ostali ljudi . Pleći su mu široke , a ruke tanke , male , skoro dječje ; ali te ruke , kad nešto zgrabe , kao da su od gvož&dstroke;a - lome . Tijelo mu je čvrsto , i sporo , i ravnodušno prema svemu - kao da spoljne opasnosti uopšte ne postoje . To je nešto uro&dstroke;eno kod svih Plećovića - jer , pored svih mješavina , kod njih još traju neke posebne tjelesne oznake . Čak i duševne : izgledaju pošteni i kad im se to ne isplati ; prevario bi se čovjek ako bi pomislio da oni drukčije ne znaju - kad se ukaže potreba , umiju i oni da preokrenu . Odive su im na cijeni - ra&dstroke;aju zdravu i lijepu djecu - zato Plećovići uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja .

" Zasnovaćemo gore bazu " , kaže Ivan . " Da se zna gdje smo . "

" Bolje da se ne zna " , reče Veljko .

" Čuvaćemo da se ne zna , a poslije ćeš i ti doći kod nas . "

" Ne bih rekao da vam je menza sjajna . "

" Tvoja je , sigurno , bolja . "

" Pa što onda da dolazim ? Da je više gladnih . "

" Imamo radio , slušaćemo vijesti . "

" Vijesti , i kad su dobre - od njih se ne živi . "

" Imaš ti neku udovicu ovdje " , kaže Vasilj , " zato ti se ne ide .. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu . "

Veljko se smije , znači - ima . Nije važno je li udovica , glavno je da je žena . Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti , jer on eto ima ono što za mene postoji samo u snovima . Ivan je ipak navalio da mu dokaže kako je bolje u društvu nego sam . Ivanu je to navika , otkad ga pamtim on ubje&dstroke;uje ljude u ono što im se neće . Čujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno , ali to mu je uzalud . Kad Ivan nešto naumi , onda tu ne pomaže otpor ; ne pomažu ni razlozi , jer on ih napada kao kiša i dosada istovremeno . Okrenuo sam se da ne slušam tu sitnu kišu koja , kap po kap , kamen dube . Gledam katun - pustili su telad da se igraju . Sve neka sme&dstroke;a telad - liče na srne a igraju se kao leptirovi : krenu sva zajedno na isto stranu , pa iznenada zaokrenu . Ona djevojka , Maga , ne pojavljuje se više . Kao namjerno , kao da zna da je vrebam , neće da se pojavi . Naslonih glavu na kamen , iznenadiću je poslije , kad bude sigurna da je ne gledam ...

Odjednom - ne znam je li to u snu ili na javi - do&dstroke;e mi čudna misao : Ona nije Maga nego Vidra ! Začudih se kako se to nijesam prije sjetio . Zbog nečeg sam uobražavao da je Vidra poginula , a eto nije ! Izliječili su je u onoj bolnici , u Opšinskoj bolnici ispod Zvjezdare , a poslije je došla preko partizanskih veza i tu se sklonila . Kasno je došla , kad smo mi već bili u rasulu , zato se prerušila u seljanku . Sad živi pod drugim imenom . Ostalo joj je krivo na mene što sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu , zato sad neće da mi se javi . Ona i ne zna kako su me mučki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili , i kako su odmah povećali brzinu . Sad - ne mari ! Glavno je da si živa , Vidra ! Sama pomisao da si ti živa ispunjava me slašću nade koja je bila izgubljena .

Ako želiš da te sanja djevojka koju si u snu vidio , kažu - treba da prevrneš jastuk na kojem si spavao . Ja prevrnuh kamen - stonoge ispod njega požuriše da pobjegnu . Ivan me pogleda i okrenu glavu . Neće da pita ; tim bolje - jer ne znam šta bih mu kazao . Nije da vjerujem u vradžbine , nego - dužan je čovjek da učini sve što može . Ako je pod tim jastukom od kamena , ili ma gdje naokolo , ostao pramičak njene zalutale duše koja me u snu posjetila - neka sad bude oslobo&dstroke;en da me prati bar komadić puta . I stvarno , ili mi se bar tako čini , odnekud me gleda i prati . Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu šumu nad stazom i proplancima . Ona je od leteće mreže zraka - suncem glavu povezala , mjesecom se opasala - da uljepša sve što obasja i razbije sumor svijeta .

Ima u tome nešto što ne može da se kaže jer ta imena nijesu stvorena . Kad se sjetim slika iz sna , one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrčevu goru , brda i ljude . Tako , bar za kratko , svijet postane bogat i darežljiv - kao što je bio u djetinjstvu kad smo mislili da će stvarno biti darežljiv . Veljko Plećović , vlasnik pećina i ro&dstroke;ak djevojaka , korača ispred nas i drži se domaćinski . Ima pravo , jer to su njegovi predjeli . Jako su se raširili , sad graniče s predjelima Nika Sajkova Doselića - čitav feudalni posjed šuma i pašnjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka . Dok su drugi naši drugovi padali na razne načine , gubili se i nestajali , njih dvojica , Veljko i Niko , ostali su kao hrastovi koji svojim žilama brane zemlju . Bez njih bi sad ovi predjeli bili tu&dstroke;i i sumorni .

" Vi&dstroke;aš li se s Nikom " , pita ga Ivan .

" Ne odavno " , reče Veljko . " Dvaput sam ga tražio , a ne daju . "

" Ko ne da ? "

" Zasjede . Gadan mu je teren , sve četničko - čudim se kako se drži . "

" Sad je gadan svaki teren do Kavkaza . "

" Njegov je , čini mi se , najgadniji - nema ro&dstroke;aka , nema se gdje osloniti . "

" Nemoj ni ti mnogo da se oslanjaš na rodake ! "

Pa jeste : sve je podijeljeno , najzad i ro&dstroke;aštvo . Nije bila samo jedna podjela , pa da znaš na kojoj je ko strani , nego u talasima što su nailazili da potkopaju i najčvršće . Jedni ro&dstroke;aci su već unaprijed bili protiv nas , drugi su im se pridružili kad su vidjeli da na onoj strani može nešto da se dobije , treći tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama . Ostali su neki što se još nijesu izjasnili . Oni se sporije odlučuju i izvlače se da se nikako ne odluče , ali ni oni nijesu sigurni za oslonac . Ne daju im ni soli na kupe , a zbog soli su se i prije ljudi turčili . I nije samo zbog soli , nego i iz zavisti - kad vide šta sve komšije dobijaju - i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane , i iz straha da će im vlast zato zapaliti kuće . Dugo se u sebi lome , pa se odjednom slome - izdaće prvog ko im na vjeru do&dstroke;e .

" Pazi dobro " , kaže Ivan Veljko , " nije svako pošten kao što je bio ! "

" Znam da nije , vidio sam to . "

" Ovdje sad nema drugog izvora zarade , zato bi te neki prodali . "

" Vjerovatno . A po čemu ću ih poznati ? "

" Ucijenjen si , za novac se sve radi , nemoj nikom da vjeruješ ! "

" Zlo vjeruj , a gore ne vjeruj . Negdje čovjek mora da zaglavi - inače bi živio sto godina , a to je mnogo . "

Izrukovasmo se , vrati se Veljko . Sad smo sami . Nekako je odjednom zahladnjelo i došlo sivo . Više mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna . Pogasile su se neosjetno , same od sebe - sve se troši , a to najbrže , jer je od dalekih odjeka i odbljesaka . Čudno je samo kako sam im mogao poklanjati pažnju poslije svega . Umjesto onoga što je zračilo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje . Jedan prizemni vjetar , podmukao , iz pećina , okreće lišće na naličja i kasno planinsko cvijeće zatvara krunice kao da je već zašlo sunce . Okrenuh se - Veljka više nema : i on zašao . Čudim se kako je tako brzo zašao , nestao - ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi . Ima raznih hrastova , starih i mladih - na najljepšem su se okupile vrane , i pregone se kao da plijen dijele .

Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vječnosti . Naoblačilo se i tanka kiša , hladna i oštra , prska ukoso . Sa sjevera , kao ča&dstroke;av zid koji se kreće , visok od neba do zemlje , približava se veliki pljusak . Još je daleko , ali se osjeća živcima i čuje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama . Kretanje mu je nejednako : dugo se zadrži prelazeći neku dubodolinu nevidljivu odavde , zatim odjednom zajaše preko prevoja i preskoči čitav planinski lanac , pa ga zbriše iz vidika . Skinuli smo obuću da se ne raspadne . Uzljutio se Vasilj , psuje bogove kiše i vremena - to je jedino čime može da im se osveti za lukavstva koja su , u saradnji s Talijanima i četnicima , protiv nas pokazali .

Samo je Ivan ravnodušan , ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku . Sve što nas sna&dstroke;e , za njega je prirodno ; sve da se isturči - njega neće začuditi . To što nas mrze i gone , i što nas kunu i psuju kad ništa drugo ne mogu - on kao da je već predvidio . I kad bi ga čovjek upitao zašto je to tako , mislim da bi kao Isus odgovorio - jer ne znaju šta čine . Žena njegova , Gara , negdje je u logoru , u Albaniji ; sin mu je , tek odojče , kod neke četničke porodice - on ih ne spominje , kao da je i to prirodno . Ugledao je kolibu s provaljenim krovom , a baš takva je nama potrebna . Ostalo je desetak dasaka nad vratima , ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo može da se sjedi i čeka . Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada - s te strane nam niko ne može prići prije nego ga opazimo .

Prvo stiže zatamnjenje , pa skoro sumrak , za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvoriše . Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje . Čuje se kako krupan grad lomi grančice u šumi - gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao . Malakše , da nas prevari i izmami napolje , zatim opet prida . Tako stalno , a ima ga do beskraja . Posluži se vjetrom kao rukama , obori dvije daske da pokaže šta sve može , iskosi struju grada da nas na&dstroke;e šćućurene uz brvna . Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time . Unutra se zabijelješe loptice leda . Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoočnicu - znao sam da će mi se odmah osvetiti . On se osveti - bar meni može kad nikom drugom ne može - i bi mu lakše .

Najzad se ishuktalo , ponovo se razdanjuje . Ostala je samo kiša , u pojačanoj svjetlosti kapi svjetlucaju . Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu . Šta li mu je to sad ? Je li opet zec , ili se neki medvjed namjerio ? ... Nije , nego veće čudo : čovjek ! Za trenutak se uplaših - možda nas je spazio . Ali ne - onda ne bi stajao tu . Stoji na livadi bos , u džamadanu , vrećom je pokrio glavu . Lice mu se ne vidi , ali meni se čini da ga poznajem . Vi&dstroke;ao sam ga negdje ranije , vukao je on te iste čakšire negdje dolje oko varoši . Sav je u vodi , a opet mu je malo vode - vodi je jazom , dijeli je i natapa parče po parče . Čak kao da uživa . Što da ne ? Jer on je od onih stočarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrišćanskog vremena što nasljedno žive od vode i za travu i već odavno obožavaju ovce od kojih žive .

Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo . Ne , jer on bi pričao nekom da nas je vidio , i to bi se poslije razglasilo . Ako navrati , ne treba da ga pustimo živog . Neće , ponadah se - zanio se poslom , produži jazom , ne vidi se više , samo se čuje kako kopka motikom . Strepnja pro&dstroke;e , a tuga je zamijeni : dokle smo došli , šta smo dočekali ! Poslije velike naše slave i huke , da strahujemo od ove mokre ovčje uštve ! Mi što smo nekad jedva čekali da zapodjenemo razgovor s čovjekom , sad se sklanjamo da nas ne vidi . Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo - izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna ... Istovremeno podigosmo glave : čuje se njegovo tapkanje pred kolibom . Ivan zamota lice šalom - da ostane nepoznat . Onaj spusti motiku , i u&dstroke;e s ubje&dstroke;enjem da unutra nema nikog . Nešto ga je iznenadilo - pogleda i pokuša porebarke da uhvati vrata . Vasilj ga ščepa za skut i uvuče :

" Kad si tu " , viknu , " sad lezi tu ! Tebe smo čekali ! "

" Bratašu moj , nemoj me " , procvilje on . " Šta sam li ja kriv ? "

" Zašto plaviš livadu kad je bog s neba zalijeva ? "

" Mora se , bratašu . Ova godina je gora nego Arslan-pašina . Gladno se " ...

" Zašto gladno ? Koliko imaš ovaca ? "

" Tako mi svete Petke , trideset sam prodao za žito ! "

Pokaza se da sve laže . Slava mu je Tomindan ; kad laže , njime se ne kune , nego svetom Petkom . Nije prodao trideset , nego samo osam ovaca ; a i njih je dao za komad livade , ne za žito . Do tih otkrića stiže Vasilj unakrsnim pitanjima , a podvrgao ga je istrazi zato što ga poznaje . I Ivan ga poznaje , a i ja sam čuo za njega - jer to je Mirko Kadušin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena čobanima . Neki ga izbiju kad ga u kra&dstroke;i uhvate - on se nikad ne ljuti na njih ; drugi ga tuže sudu , a Mirko se poslije cviljenjem izvlači da manje plati . Vune dosta ima , a čakšire ipak nikad ne mijenja . Prošlog ljeta , kad smo napadali varoš , on se smucao naokolo o ovim istim čakširama , bez puške , s vrećom - da štogod ukrade kad drugi počnu da pljačkaju . Uzalud smo mu govorili da pljačke neće biti , on to nije mogao da vjeruje . Svi su ga poznavali i tjerali , on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca , ulara , svašta - plakao je kad mu je naša straža te stvari iz torbe istresla .

" Kad me poznaješ " , upita on Vasilja , " čiji si ti ? "

" &Dstroke;avolov " , reče Vasilj . " Bojiš li se &dstroke;avola ? "

On se prekrsti : " Bojim , bogami ! "

" A bojiš li se partizana " , upitah ga ja i pročešljah brado .

" Bojim se ja svakoga , vidiš da sam slabotinja . "

Primijetio je najzad bradu , po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i požuri da nam ugodi . Komuniste on mrzi , reče , zato što se oni hrane na zajedničkom kazanu . On ne bi mogao da jede iz istog kazana , gadilo bi mu se . Ne voli ih i što za crkvu ne mare , i što su im žene pomiješane - djecu prave s kim stignu , pa se i ne zna čija su djeca ... Stigli su da i njemu napune glavu time . Meni se čini da to nije šteta . Jedino po čemu se on razlikuje od svojih ovčarskih čukundjedova , to je što oni nijesu ništa znali o tim zajedničkim kazanima i ženama . On je iz pećinskog vremena , a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak . I nije čudo što nas mrzi , jer mi bismo htjeli da ga živog izvučemo , kroz klisure vremena , i da ga ubacimo u kolhoz koji će ga lišiti vašaka , skotološtva i mogućnosti da krade .

" Bi li ti , stari , ubio Nika Sajkova " , upitah ga da prikrijem trag .

" Ja ga ne poznajem " , reče .

" Šteta " , reče Vasilj . " Mogao bi da zaradiš dobre pare . Sto hiljada lira dobija ko ga ubije , a pedeset ko ga prosoči . "

" Je li to sin Sajka Doselića " , prisjeti se starac .

" Jeste , vidiš kako sad znaš . On se od tebe ne nada , i ne pazi se , lako bi ti njega smakao . Hoćeš li ? "

On se opet sneveseli : " Ne , bogami ! Nemam čime . "

" Puškom . Daćemo ti pušku sad ako hoćeš . "

" Uzalud bi mi je davali - prije bi on mene ugrabio . Takav mu je i otac bio : miran na izgled , a mnogima je svijeće utulio " .

" Ako ti nećeš , rekoh , " mi ćemo ga sami . Ali : pst ! Nikom ni riječi ! Zatvor ti ne gine , i platićeš glavom ako nekom kažeš da si nas vidio ! Razumiješ li ? "

Razumio je , ostavili smo ga da sjedi unutra . Nahvatao se straha , mislim da se do mraka neće usuditi da iza&dstroke;e iz kolibe . Svejedno , Ivan hoće da idemo šumom , ne preko livada - da se ne zna kud smo pošli . Zemlja je pokrivena oborenim lišćem i grančicama , kroz to do članaka tonemo u njenu žitku šlitu . S proplanaka gledam brda u daljini - izmiješala su se poznata i nepoznata , a magla se vuče izme&dstroke;u njih . Jedno vrijeme je izgledalo da će se izvedriti , pa se opet predomisli . To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama - prvo nas izazove da vidi šta želimo , zatim navali baš ono što ne želimo . Drveće se još nije ocijedilo , a već ponovo počinje kiša . Posakrivala je vis za visom , pozatvarala doline kao mokre džakove . Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima .

Vasilj po&dstroke;e putem , Ivan ga zaustavi :

" Gdje ćeš ? Kud si naumio ? "

" Treba da svratimo kod Nika , tako smo rekli . "

" Treba , ali nije on tamo . Gdje misliš da je , Lado ? "

" Negdje oko Gubavča . "

Vasilj se naljuti : " Kad bolje znate , zašto sami ne vodite ? "

Ne bi trebalo da se ljuti , jer on strašno voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna baš sigurno . U tom pogledu ni ja nijesam bez mane - da nije njega , ja bih bio taj koji grabi da bude prvi . To je neki uro&dstroke;eni &dstroke;avo u nama , a on nas uz put ubrzava - kud god krenemo , mi kao da se plašlmo da nikad nećemo stići ako odmah ne stignemo . Znam da ne treba tako , ali čim počnem da mislim o nečem drugom - opet me uhvati žurba . Sreća je što nas Ivan bremza , inače - bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli . Ispred nas se čuje lavež iz katuna . Muklo , kroz mokrinu , odjekuje ovčarsko zvono . Suton je , muzu ovce . Vidi se vatra . Galame kao da se sva&dstroke;aju , a to im je običan čobanski razgovor : biće trave ako sunce izgrije , biće je do preko glave . Onaj veseli glas je Vučka Masnika , onaj drugi ne znam čiji je .

" Nemoj tamo " , reče Ivan . " Kud ćeš tamo ? Nije Niko u katunu . "

" Znam da nije . Mislim da je u Gubavčevoj pećini . "

" Ne vjerujem , našli bi ga oni tamo . "

" Našli bi ga i u Kuštrimovoj pećini . "

" Sigurno . On mora da je negdje ispod drveta . "

I ja tako mislim , ali drveća ima mnogo , ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima izme&dstroke;u njih . Ako guramo dalje kroz te šume , pogubićemo se u mraku . Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza napuštenog katuna , napipan je u tami - to mi potvrdi da sam isti s onim što sam nekad bio . Zbilja , jesam li isti ? U svakom slučaju ima u meni nešto trajno , što je mnogo toga preko glave preturilo - to me ispunjava iznenadnom radošću . Ušli smo u suvotu , zamirisa na smrčeve daske . Kresnuh šibicu : kreveti od dasaka stoje kao i prije . Nema nikakvog traga od konagdžija što su se tu smjenjivali , svaki je za sobom uklanjao ono što bi ga pred budućima odalo . Ivan uzdahnu - kao da i on misli o tome . Vasilj poče da skuplja ugarke na ognjištu .

" Ne bih ja vatru " , reče Ivan . " Može da nas izda vatra . "

" Kome ? Nikog nema po ovoj kiši , a i da ima - treba da prosušimo ove dronjke . "

" Dobro , ali da poslije ugasimo . "

" Ugasićemo , čim se zagrijemo . "

Iz torbe je izvukao trijesku luča - uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna . Zapalio ju je , pruži mi da je držim . Šegrtujem mu već odavno u toj stvari , ali on mi nikad neće dozvoliti da vodim samostalan posao . Ne bar dok su mu ruke zdrave - jer on voli sam , lično i svojeručno , da probudi prvi plamičak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novoro&dstroke;enčeta . Kad zapuckara , on s uživanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva . Ponekad mi se čini da je to kod njega neka vradžbina , ili nešto čime misli da se vradžbina razbija . Ili je zamjena ljubavnog doživljaja , ili oživljavanje neke zapretane uspomene čije su veze i njemu samom nepoznate .

ARSLAN-PAŠINA GODINAZaboli smo račvasto kolje oko ognjišta , objesili na nj kapute da se suše . Odozgo smo stavili kape . Sad su to tri strašila s kapama - gledaju se i ćute . Ako se neko spolja privuče i proviri kroz pukotinu - nek se prevari i prvu vatru na njih opali ; poslije bismo mi njemu prošili kokardu , da se više ne privlači . Spustili smo daske na zemlju , pri zemlji je sigurnije nego na krevetima . San nas hvata . Ivan ipak ustaje - sjetio se da opipa zadnji zid kolibe . Gura proške , proba stoje li čvrsto , traži slabo mjesto da napravi sporedni izlaz , dobro bi nam došao takav izlaz u slučaju da nas s vrata iznenade . Najzad je našao rupu , neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama . Možda je to bio neko od naših , Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka , a možda neko od onih sa suprotne strane - nije ni njima mirna duša kad zanoće u planini . Sad je lijepo : vatra , kiša , šuma huji . Sjenke po brvnima , kao po bioskopskom platnu , besplatno vuku jele i proplanke ; prolazi konjica preko proplanaka , pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova - Divlji Zapad . U početku je to nijemi film sa zbrkom slika - izmiješale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti - ali se sve polako sre&dstroke;uje i ozvučava . Jedva se čuje kiridžijska pjesma iza brda - blijeda , s prekidima , sjenka pjesme - i ne zna se jesu li to pravi kiridžije , ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u pećinama Prokletlja . Samo izgleda da je sjutra Aran&dstroke;elov dan : Branko i ja sjedimo pored zida , Džana sprema priganice na ognjištu . Eno ih je izručila iz tiganja u karlicu , Branko ih na zašiljenom prutu izvlači kao ribe i nudi me : " Uzmi , Lado , to je za nas . Zašto nećeš ? Ima ih dosta " ... To je san , kažem u sebi . Krivo mi je što mi san dovodi samo mrtve , stalno mrtve , i što mi kao djetetu obećava ono što mi ne može dati . Okrenuo sam mu le&dstroke;a , a onda čujem moj glas : " Ako ti , stari , nećeš da ga ubiješ - mi ćemo ga ! " Koga to da ubije , pitam se i prisjećam se : Nika Sajkova ! ... On je naš , zašto njega ? Kako njega ? To se ja pitam , a jedan opor glas mi iz daljine odgovara : " Mučki , kao što je vojvoda Radonja ubio harambašu Markovića " ... Ali zašto mi Nika da ubijemo ? ... Tiho je sasvim do kraja svijeta , čuje se opori šapat izdaleka : " Otkud ja znam zašto ? Tako si kazao . " Jeste , kazao sam , ali to je bilo drugo , šala . Htio sam da iskušam onog ri&dstroke;eg , onu r&dstroke;u s vrećom na glavi , da vidim šta će reći : " U svakoj šali ima istine " , šapuće glas iz daljine , " i u toj šali ima istine . Možda ćemo ga nehotice , ili u neznanju - ne znam ja to . Jer kad čovjeka jednom ubiješ , poslije ga više ne možeš oživjeti " ... Strah me uhvati , jer to već predugo traje , ozbiljno izgleda i počinje da liči na neko uporno proročanstvo . Ne samo što liči , nego - ako se desi da Niko nekako pogine , reći će se da sam to ja htio . Trgao sam se , a pred oči mi iza&dstroke;e Mirko Kadušin s vrećom pokradenih konopaca i ulara - žali se na Arslan-pašinu godinu . To sam ja njega kušao hoće li da ubije Nika . To je on u svoju vreću sjećanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu . Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim . Glavu treba , jer to je ta njegova vreća sjećanja u koju trpa sve što zgrabi - ulare , razgovore , potkovice i priče protiv komunista . Biće gadno kad ga stignem , počeće da moli : " Bratašu , bratašu " , ali ja sam dosta opraštao , više nikog neću da žalim . Poslije će se naći dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomažu ovcama pri poro&dstroke;ajima . Umirilo me to - smirim se odmah kad znam šta hoću - i polako se budim : ognjište , strašilo , kiša po krovu . Veselim se što je to bio samo san , a ipak mi je krivo što baš moj san sa mnom zbija takvu šalu . Ne mogu to drukčije da shvatim nego kao znak nesloge u onutrašnjoj pomrčini što se skraćeno zove duša . Jedna potlačena klasa u meni , nešto kao podmukla raja , zbog nečeg je htjela da me probudi , a sad neće ili ne zna da kaže zašto . Ili je to bila samozvana straža kojoj je dosadilo da samotuje budna , ili je neko nepoznato čulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i našlo način da me uznemiri . Ne znam šta je , ali vidim da se poslužilo istom vještinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod : zgrabilo je starudiju iz ostave - ni poznatu , ni sasvim nepoznatu - obojilo je , pokrenulo i izguralo na vidjelo . Sam Mirko Kadušin tu baš nije kriv : moja mašta se poslužila njime kao utvarom koja se slučajno zatekla još dosta svježa u sjećanju . Boje na njega nije mnogo utrošila , ima Mirko svoje uro&dstroke;ene i trajne boje : ča&dstroke;ave čakšire , džamadan od surog sukna , kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi . Malen , na kratkim nogama , koje po potrebi mogu i da se skrate - čas dvokraka mrlja , čas životinja što puzi , on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom .

Dva dana je puzio gladan , dvije noći nije spavao , stoput se preznojio od straha , od želje , od nadanja da će se nekako uvući u neki dućan bogat čudesima , gdje s tavana vise svežnjevi kosa i srpova a po podu leže džakovi soli - sve što on mema i ne može da napravi , sve bez čega seljak ne može da živi - pa da izvlači i odnosi , da mu traje doživotno i preostane za praunuke . Izgledalo mu je da je sasvim blizu te sreće o kojoj je od mladosti maštao , a onda su izme&dstroke;u njega i sreće stale skojevske straže : dječaci s puškama , &dstroke;aci neki i šiparice s kratkim rukavima . Svi ga odnekud poznaju , znaju šta hoće i muče ga kao Isusa Hrista : Šta ćeš ti , stari , bez puške , ko je tebe zvao ovamo ? ... Zabranjena je kra&dstroke;a , nema pljačke , nego ti idi kući dok te nijesmo zatvorili ! " Pričao im je da je sirotinja , gladan , izbjeglica , i pokušavao da ih suzama gane , a ništa mu nije upalilo kod te omladine bez milosti . Pravio se da se tobože vraća i puzio da se neopažen privuče gdje ih nema , a oni su dovikivali straža straži " Eto se tamo šunja jedan vampijer s vrećom - došao da krade , a pravi se lud . Ne dajte mu tamo , nek ide zbogom , ili ga zatvorite u izbu ! ... " Pa i kad se najzad uvukao u oslobo&dstroke;enu varoš - sve je već bilo pod stražom ; i kad je pokrao neke sitnice po dvorištima - uhvatili su ga i sve mu iz vreće istresli . Istresli su mu vreću kraj ceste , pa su se zbunili šta da čine s pokradenim stvarima , ko da ih čuva i kome da ih preda ? ... On je dotle sjedio na zemlji , suze su mu kapale po prašini . Čini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u prašini , klima ružnom glavom i miče usnama . Onda nijesam znao šta šapuće , ali sad znam i kao da slušam kako nas iz dna duše proklinje : Dabogda vam nesrećan bio taj rat što ste ga započeli u zao čas za vaše glave ! Mora da vam bude nesrećan kad ne znate ni šta ste započeli . Rat i pljačka idu zajedno , a vi bi htjeli da ih rastavite - dabogda vam se meso s kostima rastavljalo ! Ostadoše mi kljusad bosa , ne date čovjeku ni potkov da uzme - daće jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju ! ... Ne mogu više da ga slušam , ne mogu ni da spavam od te njegove kletve što se već odavno ostvaruje . Ustadoh , a Ivan reče:"Znaš li kud si krenuo ? "

" Znam : pogledaću kako je napolju . "

" Gledao sam ja malo prije : kiša i tmuša . Niko nam neće doći po ovom vremenu , nema opasnosti . "

" Ti što ne spavaš kad je nema ? "

" Neće mi se , ne da neki stari &dstroke;avo . "

Promrzle su mu noge na Dubu , otpali su mu prsti u bolnici na Žabljaku , to je taj &dstroke;avo što mu ne da da spava kad kiša pada . Izašao sam ; pipam ispred očiju - da ih ne izgubim . Danju se s obronka vidi desetak sela , sad samo tama . Ni pas da zalaje , ni čovjek da lelekne - do&dstroke;e meni da leleknem nad pustinjom . Samo na dnu doline varoš svjetluca - gomila šljake u kojoj se gasi malo žara . Mora da je varoš na istom mjestu gdje je i prije bila , ali meni se čini da se od straha pomakla u stranu i smanjila . Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s puškama navalili da je osloba&dstroke;amo , kad su s konjima i vrećama navalili da je opljačkaju . Jedva smo je od seljaka , od pljačke odbranili ; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili - zato se sad potištena raja u meni pita : zašto smo je branili ?

" Odmaraj se , Lado " , kaže Ivan . " Lezi , pa ćeš zaspati . "

" Imam i ja mog &dstroke;avola , ne da mi . "

" Imaćemo sjutra dosta posla , treba da smo odmorni . "

" Kakvog posla ? "

" Da tražimo Nika , možda vazdan . "

" I možda ga vazdan nećemo naći , malo je jedan dan za to . "

" Ako bude malo , tražićemo ga kad se vratimo . Imaćemo vremena . "

On to kaže kao da mu je svejedno . Njemu je možda sad svejedno : uzdigao se iznad ličnog interesa , a ja nijesam . Više bih volio da Nika tražimo poslije povratka , pa bez žurbe , polako da ga tražimo i sve naokolo razgledamo . Spustio bih se noću do Me&dstroke;e - da pogledam duvarinu stare kuće Tajovića ; da pogledam je li trava izrasla na ognjištu gdje je Džana spremala priganice za praznike , je li divlja loza ispružila glavu nad ognjištem gdje su verige visile , jesu li se omladile stare šljive osmu&dstroke;ene paljevinom ... Poslije bih se popeo do Laza , do Ljetnjikovca , da posjetim Ivu s Malim . Nemam ništa za poklon da im odnesem - ni jabuku , zelene su sad jabuke . Ne mogu ništa da im pomognem , samo da vide da sam živ i da još ima nekog ko na njih misli . To bi ih malo ohrabrilo , a i meni bi smirilo dušu - možda nije sve crno kao što mi se ponekad čini . Zato mislim , bolje je poslije povratka - imaćemo više vremena . Imaćemo vremena dok smo živi , a i poslije ćemo ga imati dok dojadi i dok nas sve živo zaboravi , sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji . Baš ne treba žaliti za vremenom ; ono je prazno nešto - iz praznine u prazninu - što ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroši . Prazno je , a ipak ima zube ; možda i nema ničeg drugog osim zuba - mljacka , glo&dstroke;e i odnosi , a nikad ništa ne donosi - nema odakle . Skoro ga čujem kako grize , zubima od vode i vazduha , sa svakom kapljom kiše grize . Ne čujem ga samo kad spavam , zato mi Ivan kaže : " Spavaj ! " To i hoću . Zatvorio sam oči , a onaj glas iz daljine , iz potopljenih sela i prošlosti , sad sasvim razgovijetno doziva i pita : Zašto smo mi to spasavali trgovce , dućane , ćifte varoške od seljaka ? ... Zbunio me , ne znam šta da mu odgovorim - ni meni nije sasvim jasno zašto smo se u to uplitali . U ono vrijeme bilo je nekih odgovora , naši su ih izvikivali i kad ih niko ne pita : da se red očuva , da se svojina poštuje i imovina štiti , da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima ... Meni je to i onda ličilo na šuplje praznične govorancije i čudio sam se šta je to naspjelo našima da čuvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima , kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje . Koliko je meni poznato , trgovci baš ništa ničije nijesu poštovali , samo su strpljivo pretakali groš po groš iz tu&dstroke;ih džepova u svoje . Neke ćelave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge što krivo mjere i krivo broje , što sa smijehom lažu i bez stida se krivo kunu - oni su , u stvari , bili tiha pljačka što je trajala godinama i prezirala opljačkane seljačine s opancima kao izuzetnu našu narodnu bruku .

Ni sad ja ne znam zacijelo zašto bi ta oprezna pljačka bila nešto poštenija od hučne seljačke otme , kratke , koja bi se za dva dana istutnjala . To su njihovi stari običaji , na neki način uzakonjeni , i vječni računi sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremećenu ravnotežu . Mi smo ih , nezvani , pobrkali - zato nas sad složno mrze i jedni i drugi . Bolje bi bilo da smo se zabavili nečim drugim , vojskom , frontom , čime bilo , dok to pro&dstroke;e - nek se bez nas sveti ko hoće i bez nas brani ko može . Ništa se ne bi dogodilo gore od onoga što se dogodilo , samo bi bilo manje onog novca što su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane . Sigurno bi bilo manje novca - seljak bi ga vozdigao i žita bi se nakupovao . Selo nas poslije ne bi gonilo , ili bar ne tako složno - samo bi se pravilo da nas goni , a u stvari bi nas čuvalo s nadom na neku novu pljačku ... To je taj &dstroke;avo : kad danju makar malo odspavam , noću mi nai&dstroke;u buljucima šašave neke misli bez veze , bez pameti , slične pomahnitalim ovcama . Bile su bez čobana , sasvim same i zaboravljene već odavno . Niko ih nije pazio , gladne , dok su tumarale po prošlosti i pabirčile pogrešnu travu što je za našim i za tu&dstroke;im tragovima izrastala . Pijane od sokova te grijeh-trave , one sad vrtoglavaju i posrću po pomrčini , tužno bleje i kroz blejanje pripitkuju zašto ovo i zašto ono - kao da se prošlost može povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati . Uzalud im govorim da ne može , one svejedno navaljuju i mucaju : kako bi bilo da je bar malo drukčije bilo sve ovo što je bilo i prošlo ? Nikako , vičem najzad , ništa vam ne bi pomoglo ! To što je bilo , najbolje je bilo od svega što je moglo da bude . Drugo sjeme tu se ne bi primilo - ili ga tlo ne bi htjelo , ili bi ga prema svojoj ćudi u nešto gore prometnulo . Ko bude tražio prvi uzrok , neka prije svega stavi glad - neće se prevariti . Ili bolje : strah od gladi , jer prvo se strah pojavio . Po suši je narod nanjušio da nailaze paljevine i sve ostalo , jer nikad nesreća bez duge pratnje ne dolazi . Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze : biće glad kao prošlog rata , biće godina kao Arslan-pašina godina , i kao Džin-pašina i Kariman-pašina da se po zlu pamti sto godina . Izbjeglice su se vrzmale naokolo , gladna djeca su iskrsavala tu i tamo , guslari su izvukli iz dna pamćenja stare pjesme o starim gladima kad se čovjek turčio za tovar žita , kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo , kad je brat brata izdavao za šaku brašna , kad su se i velika plemena obrukala:Izdadoše Lakci i Brzaci

Kostrešani do navrh Zminice

I Ro&dstroke;ani , stare uzdanice ... Onda smo tek maštali o ustanku , o slobodi , i čudili smo se što je seljak tmuran , a on je u sebi računao : neću naći žita ni do Božića , pomrijeće mi dječurlija od gladi , a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda ... Da izda , nije pomišljao , ne bi on to - pa da ga pjesma kori do beskraja - a zato je smišljao gdje da udari , gdje da neku veliku pljačku zakači i gdje da je za crne dane sačuva . Krenuo je prvo na varoš i trgovce - naši mu nijesu dali ni zubom ništa da zakači ; zatim se spremio na muslimane - naši su ga i tu omeli . Više nije imalo šta da se bira , ostali smo mu samo mi - da nas žive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg . Tako je izdržao od Božića do kopriva , sad se već nada da će sastaviti do novog žita . Više se i ne kaje , navikao je i ima opravdanje : nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-pašine godine . BOL KAO NOŽ PREPRIJEČENS one strane , kroz sun&dstroke;erasti zid daljine , bez oblika se pojavljuje i u prazninu iščezava pramen glasa . U početku ga primam ravnodušno i zaboravljam ga čim iščezne - ne znam je li od vjetra ili od magle . On se opet izdvaja iz ništavila , izbija na površinu u dva kraka , lebdi u tmuši i kreće se . Približio se , pojačao ; prepoznajem da su stalno dva ista kraka , upravo dva vokala - moje ime . Zove me neko , sjetih se najzad , i ne bi mi drago . Taj što zove ne zna gdje sam i ne nada se da će me naći . Po boji glasa čini mi se da je to čovjek koji se davi i traži da mu pružim ruku . Mrak je , ne vidi se , ne mogu da mu pružim ruku - ne znam gdje je ni voda ni obala . Probudih se sasvim i sjedoh čekajući da se ponovo javi . Uznemiren mojim pokretom , skoči Vasilj:"Šta je , Lado ? "

" Pričulo mi se da me neko zove . "

" Jesi li bio budan ? "

" Ne , nego kroz san . "

On oslušnu . " Nema nikog . I meni tako u snu do&dstroke;e . "

" Treba li da ugasim vatru ? "

" Neka je , sama će se " , i odmah zaspa . Prestala je kiša . Kapi se cijede s nekog lista na krov - svaka se posebno razaznaje . Osim kapi nema ničeg u pustinji . Oni glasovi , stvarno - bili su san - inače bi se ponovili . I u snu je čovjek sujetan - sve što čuje ili mu se pričini , sklon je da tumači kao da se na njega odnosi . Svejedno , ne mogu da zaboravim one glasove . Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio . Ako to zaista nije bio doziv , bilo je onda privi&dstroke;enje doziva - a ni privi&dstroke;enja se ne pojavljuju bez razloga . Jauknuo je neko u daljini , a to je bolom zbijen pramičak vazduha hitnuo u neznan prema meni - kao što čovjek od jada doziva mrtvu majku . Možda je Iva s djetetom , ali ono nije bio ženski glas . Bio je muški , promukao i izobličen od patnje . Možda je Nenad Lukin , negdje u Bosni - ranjen je , a nema ko da ga iznese ; ili je Luka Ostojin , starac - umire u kolašinskom zatvoru ...

Ko je da je , uzalud me zove . Nije potrebno da mu se pravdam , zna i sam da je uzalud . Ne valja mi ovo što stalno mislim o svojima , o rodbini - stradaju i drugi koliko ko može , čak i više . Daj nešto drugo , samo da ne mislim na to ! Sjenke igraju po brvnima . Najzad je zaspao i Ivan Vidrić pa tiho diše . Mora da mu je san iznenada došao , drukčije on ne bi ostavio vatru da gori . Jedan ugarak se drži , izranjavan : oblijeću ga leptirovi plamičaka u rojevima - jedni zlatni a drugi ljubičasti , pojavi se i neki s crvenim krilima . Oni se pregone me&dstroke;usobno , pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu . Sve manje ih je . Osjeća se ljut dim smole . Nije tačno da je dim izrod vatre kao što sam ja mislio , on je samo njen plač ; dvojak je to plač - jedan pri ra&dstroke;anju , drugi ispred gašenja . I čovjek ima ta dva različna plača , i revolucija , i ogromna blatnjava kugla što je nekad zvijezda bila ... Zaspao sam tako , na&dstroke;oh se u Gluvlju kod ovaca : jesen , zlatno , dogorela čobanska vatra . Ispreta neko iz pepela gomilu pečenih krompira - kora im je progorela , crvenkasta i miriše . Draži me taj miris , jedva čekam kad će se već jednom početi s jelom . Sve su djevojke oko mene - iz Me&dstroke;e , iz Utrga , s Kalemegdana ; nazire se me&dstroke;u njima i ona mala , bosonoga , špijunaža Veljka Plećovića - kad god opazi da je gledam , ona postaje nevidljiva . One ne mare za užinu , dorasle su za udaju - zato se pregone kao leptirovi i stalno mašu maramama da odbiju prosce koje ne žele : " Tamo , dime , gospodine , tamo su ti vrata - od srebra i zlata " ... Pod košuljama su im nabrekle grudi , zbog nečeg vole da pružim ruku sasvim blizu , pa da pobjegnu prije nego dodirnem . Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja . Sve su se posakrivale iza progrušalih kupinjaka , iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine . Pjesma im se davno ugasila , svake jeseni se tako pjesme gase . Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji . Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam , ali mu sjenku već osjećam kako teška postaje . Nije potrebno ni da otvaram oči : on drži pištolj u ruci i traži me pogledom . Pokušavam da smislim nešto prije nego primijeti da sam budan , a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru . Napipao sam najzad pušku - iznenadih se kako je teška i nezgrapna . U stvari ona nije teška , nego ju je nešto pritisnulo - ne mogu je izvući bez trzaja . Da prosto skočim i pobjegnem - neću ni to : bilo bi smiješno . Sjetih se pištolja , ali onaj me drži u šahu - samo čeka da učinim potez . Ostaje mi jedino da odugovlačim , a ni to se dugo ne može . Razmišljam već nekoliko trenutaka , ubrzano i s groznicom , a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku . Naokolo je haotičan predio dolina i brežuljaka osvijetljenih nejednako , a u daljini je naselje s vatrama . Vasilj i Ivan su bili sa mnom - nekako su se vješto izvukli . Sigurno su kroz zadnji izlaz , tamo gdje je Ivan našao izlaz , a mene su ostavili ko zna zašto . Možda im se učinilo da sam već izašao , ili su i jedan i drugi pomislili da će me probuditi onaj drugi . Krivo mi je na njih , a ipak je bolje što su izašli . I prirodno je - u takvim stanjima čovjek prvo svoju kožu spasava . Treba tu stvar da zapamtim , rekoh o sebi , svoja koža je najsvetija zastava . A baš i nije potrebno da pamtim , rekoh zatim ; kasno je već , i neki smrad bije iz toga . Neću to , baci to , usmrdio bi se svijet i život kad bi samo koža bila zastava ! ... Pogledah iskosa prema vratima - ona su dopola otvorena . Tako stoje , hladna struja od njih bije . Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poče da kruži . Zglobovi , koji su dotle mirovali , popustiše drhtavici . Oči mi se ovlažiše , ne od dima , nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom : mislio si da si čvrst čovjek i prekaljen , a sad pogledaj šta si ! Smučilo mi se do povraćanja , ne mogu ni da dišem i sav sam smušen - jedva se otimam od vrtoglavice . Tako je svakom kad pada , pomislih da se bar malo opravdam , tako je i onima prije bilo . Kad se pre&dstroke;e neka granica u padanju , poslije više nema uspravljanja - svijet ostane zavazda nakrivljen . Tu sam negdje , na toj granici , treba brzo da se zaustavim ili bar da na nešto čvrsto padnem - dosta mi je ovog rastapanja ! Brzo sam se okrenuo , izvukoh pištolj , ostalo mi je samo da ispružim ruku , a čovjek s vrata progovori:"Ostavi to ! Bolje je da ostaviš , gledam te ja . "

Ruka mi klonu prije nego sam napipao obarač . Počeh da se predomišljam : on govori skoro kao čovjek , nudi mi neki mali izbor - možda bi tu moglo da se odugovlači i poga&dstroke;a bar dok učvrstim zglobove i napipam obarač . Ponudiće mi da se predam - još uvijek nas više cijene žive nego mrtve . Glas mu je čudan ; u stvari , to nije njegov prirodni glas : stavio je račvasto drvce izme&dstroke;u dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je . Koja mu je potreba da se krije ? On ili je od onih žandarskih lukavaca što sve kriju , ili je neko u koga smo imali povjerenje pa još ne želi da ga izgubi . Najgora je baš ta vrsta što je sticala povjerenje na obje strane i čekala da vidi kud će prevagnuti . Uh , što bih volio da ga smaknem ! Sla&dstroke;e bih smakao jednog takvog nego tri otvorena ... " Koji ste to unutra " , upita . Možda on stvarno ne zna koji smo . Čeka da mu kažemo , pa da se prema tome upravlja . Ima nekog od svojte me&dstroke;u našima , ili se nekom posebno ukivio zbog neke sva&dstroke;e bog zna otkad , zato pita . Ponudiće nam da se predamo , da se na njegovu riječ oslonimo , i zakleće se u sve svece da nam životima ništa biti neće . Tako su druge prevarili , ali nas neće . Glas mu nije neprijatan kao u početku , ili ga je vješto prigušio - ima u njemu , ispod promuklosti , nešto meko i poznato . Podsjeća me na nekog taj glas , tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim čiji je - sjetiću se ako još nešto progovori prije nego opali . Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovića - voli on da se istakne gdje je opasno , i voli da čovjeka drži u šahu - ali se samo glas ne slaže . " De , guknite golubovi " , podsmjehnu se . " Neću vam ništa učiniti , evo časna riječ partizanska , samo da se popričamo . " Stari je trik ta " časna riječ partizanska " - dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljeće . Vjerovali smo da je svako pošten , naročito kad se njome zakune , a oni su to opazili i iskoristili . Ponekad su i na kape stavljali naše znake , ulazili u jedinice , muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare . Odavno im više to ne pali , čudim se što ovaj pokušava . Ispružih ruku da ga ga&dstroke;am , on pade k zemlji i iz zaklona viknu:"Ne mrdaj ! "

" Mrdnuću , vala , da su ti zubi od čelika " , reče Vasilj i zveknu puškom .

Onaj spolja ispljunu račvasto drvce iz usta i progovori čistim glasom Nika Sajkova:"Jesi li ti to , Vasilju ! "

" Jesam , budalo ! "

" Pa što se ne kažeš , idiote ! " . " Kako da se kažem , ludače , kad si glas promijenio ! "

Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem , i vratih pištolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini što nado&dstroke;e . Znoj me oblio , obrisah lice da ne vide . Niko u&dstroke;e i potrča da se ljubi . Prirodno bi bilo da se i ja obradujem , kao Vasilj , i da skočim , a nemam volje . Noge su mi se presjekle . Gadi mi se od pretrpljenog straha , a i od stida što je strah bio bez razloga . Više bih volio , čini mi se , bar bih se čistije osjećao da je to bila stvarna opasnost . Ovako se sve izmetnulo u podvalu , a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem . Ustao sam najzad ; jedva se držim na nogama , sve mi igra pred očima . Pružih mu ruku - ona drhti . Krivo mi je što će po drhtanju opaziti kako sam se uplašio . Srećom , on ništa ne opazi - čvrsto je zgrabio moju ruku , srdačno je trese i čudi se kako mi je brzo narasla brada . Izvukoh ruku - suvišno mi je to njegovo oduševljenje . I on čitav , dronjaviji od mene , izgladnio , liči na potkopanu stijenu koja se samo čudom drži i svaki čas može pasti . Ivan ga gleda , po glasu se vidi da je mrzovoljan:"Šta bi bilo , Niko , da si ovako nabasao na one što te traže ? "

" Ne bi mi bilo prvi put . "

" Znači - već si . A zašto to ? "

" Ćutim po tri dana , i po deset , pa bar s njima da popričam . "

" Moglo se dogoditi da te mi ubijemo . "

" Svašta može da se dogodi . "

" Ja mislim da to nije pametno . "

" Možda nije " , reče Niko i sjede . Zamislio se , pa iznenada zapita : " A je li pametno što ja tuda lutam i vršljam kao konj po praznoj slami ? Tumaram tu kao nekakav šašavi Robinson po ostrvu , i ušljam se i čistim vaške sa sebe , to mi je sav posao . Čemu služi to i za koga je pametno , kome je korisno to moje sadašnje postojanje odstranjeno iz društva , iz borbe , iz života i svega ? " ... Nekoliko trenutaka čekao je odgovor , zatim produži : " Kad sam ja to pogriješio , Ivane ? I šta ? Izvršavao sam i kad se ne slažem , prihvatao sam i ono što su drugi izbjegavali - pa zašto ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere , od patrola , od žena , od djece , od svega da se sklanjam kao da sam gubavac ? Bar da znam ko me to kaznio i zašto , malo bi mi lakše bilo , ali - ne znam . I više baš ne znam šta je pametno , a šta nije " ...

Prije dva mjeseca znao je šta je pametno : da okupimo ostatke i da se probijemo do boračkih jedinica . Time bismo spasili nešto ljudstva i svima bi nam bolje bilo . Ali onda je Martić razmahnuo direktivom kao sabljom i održao govoranciju : ruski su seljaci boljševike žive u zemlju zakopavali , a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se održe ! ... Mi smo ćutali , činilo nam se da ima pravo , a on je korio Nika što nema ni truna komunističkog morala i požrtvovanja . Poslije Martić sam nije čekao da ga seljaci živog ili mrtvog zakopavaju - obnovio je staro kumstvo s četničkim komandantom Arsenićem , predao se , sjedi kod kuće i možda sprema ispite . To je on kaznio Nika , i mene , i Vasilja ; a Ivan se sam kaznio - zato ga ne žalim .

Ne žalim ni Nika : on je od onih što izgledaju tvr&dstroke;i nego što čovjek treba da bude . Čak i kad se žale , čine to napadajući . Sličan je kamenu - nikom ne pada na um da zažali neki kamen , čak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju : dolje mu neće biti gore nego što mu je bilo gore . I sad , u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao - lice mu je oštro isklesano iz pravih i kosih linija koje se oštro lome pri susretu i liče na pukotine . Sav je od ukrštenih pukotina , a drži se i držaće se bog zna dokle . Takva lica se ne mijenjaju , nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje nešto drukčiji izraz . U tome su slična sa stijenama : tmurna na kiši , čudna u magli , osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska .

Ivan Vidrić je odmah popustio , ima on onu srećnu vještinu da popusti čim uvidi da nije u pravu . Smješka se kao krivac , nudi duvanom , a Niko se misli da li da prihvati . Zamotao je cigaretu , upalio je ugarkom - žudno uvlači kao čovjek koji bar tri dana nije pušio . Možda i duže nije pušio , jer - ko da mu da ? Do&dstroke;e mi da ga zažalim , ali onda se sjetih kako me uplašio , i - sve se ohladi . Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao nož prepriječen izme&dstroke;au mene i njega . Znam : nije htio da me tako rani , ali bol od toga ništa manji ne biva ; čak je i veći , već se plašim da dugo neću moći da ga zaboravim . " Nijesam znao da tako stoji stvar " , kaže Ivan . " Stoji i gore , ne može odjednom sve to da se kaže . "

" Veljko se ne žali . "

" Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu - on ipak nešto radi . Ima čovjek ro&dstroke;ake , čitavo bratstvo - čuvaju ga . Čak i oni što ne vole komuniste - njega čuvaju , jer njihov je . Ugledaju se na Ramoviće : u svakoj stranci da imaš nekog svoga , pomažeš ga kad mu je teško , zadužiš ga , pa poslije mora i on tebi da pomogne . To jeste trgovina s njihove strane , ali Veljko zato može da radi , a to je važna stvar . Da mi je bar nešto da radim , makar najsitnije , znao bih zašto sam tu , ali ovdje je sasvim drugo . Za ove ovdje ja sam stranac , kao što je i moj otac bio stranac , i krivo im je da se održim kad se nijesu održali njihovi ro&dstroke;aci . Nekad mi pruže nešto za jelo , a vidim - prebroje mi zalogaje . I onda kažu : " Drugi put ne svraćaj , nemamo ni za sebe , ali ako vidiš Vidrića ili Ivanića , ili Lada - neka svrate . " Tu gdje za mene nema , za vas ima - dosadi to kad se negdje odmetništvo naslje&dstroke;uje s oca na sina " ... Glas mu škripi kao da nož na brusu oštri dok govori . Ponekad bljesne varnica , drugi put na brus kapne jetka suza iznutra . Strah me da će odjednom zaplakati , a onda ću i ja , i svi . Sve je to zbog ogromnog razmaka izme&dstroke;u onog što imamo i onog što hoćemo da imamo , jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pre&dstroke;e . Plemenski život je još tu dolje , pod pomrčinom , i nešta od plemstva i nešto od rodovskog - stari korijeni , žile , žilice , sve premreženo bog zna dokle . Traže kućeviće i nas prisiljavaju da ih tražimo , mora time da se plati za vjekove čobanstva i hajdučije . I sve što je prošlo , neće da prizna da je prošlo dok se dobro ne osveti onome što na njegovo mjesto dolazi . NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNALežim na suncu , pod nebom , u mirisu klekovih grana i žila . Gladan sam kao obično , ali to me ne sprečava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajući kako Lim teče . On je prekonoć na nekim mjestima ostavio staro korito , kao što vampir grob ostavlja , i pošao da tumara naokolo . Uz put je vrbljake raščupao i pokvario čobanska igrališta . Jednim jačim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati . Ne može on bez nemira i mijenjanja , nikad nije zadovoljan ; da je drukčiji , ne bi ga zvali muškim imenom - Lim . Poslije svake kiše drukčije izgleda , kad god ga ponovo vidim mla&dstroke;i izgleda , time u mom sjećanju obnavlja čudesan prizor stalnog pokreta , sliku vječno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu , negdje davno u djetinjstvu , naslutio u njegovom hujanju . Jedna ševa prozvižda kao metak u nebo i zacirikta . " Velikog li veselja " , reče Ivan . " Sunulo joj u glavu , hoće gore , a gore baš ničeg za veselje nema - vazduh , nebo , ni gusjenica nema . "

" Sune i nama tako " , reče Vasilj . " Zato smo ovdje . "

" O čemu sad misliš , Niko " , upita Ivan . " Volio bih da čujem zvižduk voza , odavno ga nijesam cuo . "

Vasilj podiže glavu i pogleda ga - šali li se on to ? Ne , dosadila mu je tišina , kaže ; mnogo je ima ovdje , a prekida je samo pucnjava kad krene potjera . Meni je naprotiv dosadilo da slušam kako pričaju o potjerama ; više bih volio da je sasvim tiho , da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima . Bijeli se komad ceste u zelenilu , čuči na okuci ona ista kuća u kojoj je moj otac Joko držao han i , umjesto da služi piće , sva&dstroke;ao se s komitima , sa žandarmima , sa svakim . Ona mrlja ispod ceste - bunar je ; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili . Htio bih opet to , a ne može se . Sad me sve to odozdo hladno sreta , blijedim pogledom , kao stranca kojeg nikad vidjelo nije . Skoro me ljuti ta ravnodušnost stvari i predjela , pa iako je prirodna ; čini mi se da su od stvari i od prirode ljudi naučili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju . Oni su opet počeli razgovor , ali to sad više liči na priču : bila je negdje nekakva livada , nečije posljednje parče očevine , njegova jedina veza sa zemljom , a on je pristao da se proda za pedeset kila žita . Kupila ju je neka Miklja koju zbog nečeg zovu Miklja-pljačkaš . Nije " zbog nečeg " , nego se ja sjećam kad je to bilo : odlazila je s pljačkašima u Bihor i dogonila opljačkanu stoku iste godine kad se udala ; nametala se Vučku &Dstroke;emiću , htjela je da ide s njim u društvu , a on to zbog nečeg nije htio . U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom - vuk s vaginom ; ona je znala kako je zovu , Vučko joj je to kazao , i nimalo se nije ljutila . Sad je , eto , kupila livadu , a ništa ne da za nju - nemam , kaže , a zna se da ima ; tuži me , kaže , jer zna da on nema gdje da je tuži . Tako , nada se da će on poginuti , a onda joj livada džabe ostaje ... " Trebalo bi je mokrim konopcem " , rekoh u iznenadnom ogorčenju . " Kako " , začudi se Ivan i pogleda me crvenkastim očima . " Po debelom mesu - konopcem " , objasnih mu . " Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome - dok sve pošareni . "

Ivan zatvori oči i odmahnu glavom : " Šta ti pada na um ! "

" Onda bi četnici tu njenu šarenu stražnjicu na sva crkvena zvona " , reče Vasilj . " Dolazilo je i meni da je izbijem " , reče Niko , " a ti bi onda glasao da me isključite . "

Oćutah . Nijesam znao , prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu . Rekao sam bez razmišljanja , šta bi po pravdi trebalo da se uradi ; ali , pošto je Niko u pitanju - stvar se mijenja . Naravno , Niko nema prava na pravdu čak ni kod nas , kao ni mi , niko od nas . Nek trpi ! Ko ga je tjerao da bude komunista , i još da bude član Partije ? Prvo se namučio dok je to postao , a tek sad vidi - vezane ruke ! ... Treba da živi od vazduha , od ideja i zračenja budućnosti , jer zbilja bi to strašno odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokušao da ostvari ono što se bez nasilja ne može . Jedan od naših da iskamdžija Miklju - moglo bi to da škodi frontu i saradnji Staljina i Čerčila . Ne , ni ja ne bih htio da zavadim saveznike , zato tiho ližem ono što sam pljunuo i slažem se : nama ništa ne mora da se plati i ne priznaje se da je naše ako se slučajno nekom drugom svi&dstroke;a . Ako neko mora da se žrtvuje , onda smo to mi na prvom mjestu , i na drugom i na trećem , do beskraja . " Kako je Leko ? "

" Ne znam " , reče Niko . " Zar nikad nijesi svraćao ? "

" Jesam triput , i triput se pokajao . "

" Zašto pokajao ? "

" Zato što se on krije od mene kao od prokletstva . Svi se kriju , pa i on najzad . Ona njegova žena iza&dstroke;e i ščepa se za oba direka da ne u&dstroke;em preko nje žive - po tome znam da je on negdje unutra , na tavanu ili u izbi . Nije kod kuće , kaže žena , i nemoj više da svraćaš - naša je kuća pod okom . Pa i jeste - sad su sve kuće pod okom i sve su naše porodice na zub uzete , prijete im , zlostavljaju , ne daju im ni soli da kupe . Čak i goveda su im kažnjena , podivljala bez soli i mršava . Ne bi ni trebalo da svraćam , jer to su stvarno naši , ne daju im ni da budu ništa drugo nego naši - pa zašto još i ja da ih izlažem opasnosti ? Ne samo što im muče stoku , nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna ; da nije ovih kiša , njihove bi se livade izdaleka poznavale : izgubili su pravo da ih navodnjavaju . "

" A njive , kukuruz , jesu li im i to zabranili ? "

" Kako gdje , zavisi od komšija . Zabraniće ako bude suše . "

Upitah za Galja , a Niko promrmlja:"Galjo , kao Galjo " ... " Zar ništa bolje " , upita Ivan . " Ne , nego gore . "

" Šta može da bude gore ? "

" Mislio sam i ja da ne može , ali Galjo je pronašao način . Ne treba ih ni upore&dstroke;ivati , krivo bi bilo , jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha . Ako hoćeš da upropastiš nekoga , da čovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne , pošalji ga da malo s Galjom porazgovara . Da si ga vidio izbliza , kao ja , i tebe bi prošla volja . "

Htio bi da prestane , mrsko mu je , ali Ivan ne da - ispituje nit po nit , hoće sve do dna da opipa , kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju ruševina . Znali smo kako je Galjo udesio da ga tobože iznenada zarobi njegov tast s društvom . Sačekali su ga , uzeli mu oružje i pustili ga da sjedi kod kuće ; htjeli su , a i uspjeli su , da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce što su bili preostali . Bilo je još nekoliko takvih slučajeva ugovorenog zarobljavanja - Ivan se ustremio da ih prouči do sitnica . Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se slučajno zatekla Nikova puška - tako je Niko odjednom ostao bez društva i bez oružja . Ostala mu je samo ofanzivna bomba , jedna jedina , koju je ranije bio od Galja uzajmio - sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskamči i to , da ga sasvim bez odbrane ostavi . " Valjda mu je nijesi dao " , zgranu se Vasilj . " Jesam , poslao sam mu je . "

" Pa ti si sasvim lud ! "

" Zgadilo mi se bilo . "

" Kad ti se zgadi , pobljuj , a ne da daješ oružje ! " Može ponekad čovjek od samog ga&dstroke;enja da poludi , a onda ne zna šta radi . "

Dao ju je , sad se i ja sjećam : u Mojkovac je Niko stigao bez ičega , kao neki pogorelac u dronjcima . Onda su mu se rugali iza le&dstroke;a , naročito oni iz komande mjesta i iz komiteta : pustio je da mu četnici zgule oružje , a ne stidi se da kritikuje . Ne znam šta im je zamjerio , vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to neće zaboraviti . U stvari : pričina je priča kad se kaže da je kritika potrebna , - pričaju je gornji kad donje kritikuju , inače niko ne voli zamjerke . Bilo bi neprirodno da ih voli , bila bi to neka vrsta psihičkog mazohizma , a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo . Ono od čega naši boluju , i ja isti , osveta je : čim ti neko malo naškodi , ti ćeš njemu dvaput više - ne zub za zub , nego dva zuba za jedan . Trebalo je Nika da pošalju u udarni bataljon - odlagali su dan po dan dok ta mogućnost nije propala . Poslije više nije imao šta da bira . " Jesi li vi&dstroke;ao Galja od onda " , pita ga Ivan . " Jesam . Upao sam mu u kuću za dana , prije nego je zaključao . "

" Pa šta kaže ? "

" Kaže : kumim te bogom i svetim Jovanom , izlazi mi iz kuće ! "

" Što ga ne podsjeti da je bio član Partije ? "

" Nijesam imao vremena , jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo . On je , čini mi se , mislio da sam &dstroke;avo , ili nešto slično - &dstroke;avola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana . "

Nasmija se iznenada , otkriše se rasklimatani zubi u natrulim desnima . Jedan potočić sukrvice procure otuda , on ga obrisa dlanom i postidje se . Ivan ga gleda sle&dstroke;enim očima - više ni on nema šta da pita . Sve je jasno , stvari stoje gore nego što je mislio , dosta slično onom što sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorčenje . To je uglavnom posljedica pogreške koju smo učinili kad smo vratili četu s Tare na Lim , u zavičaj . Onda se samo Niko opirao : kud da se vraćamo , jesmo li ludi , to je dezerterstvo a ne vraćanje , rasprsnuće nam se ljudstvo tamo da ga više nikad ne skupimo , izgubićemo četu za deset dana ... Sve je tačno predvidio , a uzalud mu je bilo - često bolje pro&dstroke;u oni što ne predvi&dstroke;aju . Komandir je bio izdajica , Vasilj i ja zadrijemali od umora , ljudstvo željno kačamaka , a komesar Veljko Plećović je i kroz drijem osjećao da će naći oslonca kod ro&dstroke;aka . Neki se uhvatiše za " vezu s narodom " , napraviše od nje teoriju i napumpaše je kao balon : uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio , hraniće i nas ... Ivan onda nije bio s nama , a i da je bio - ne bi se mnogo drukčije odigralo . Seljaci su bili u većini , i bilo im je dosadilo da gladuju na tu&dstroke;em terenu - prekonoć bi se okupili i nestali . Htjeli smo da sačuvamo jedinstvo čete , jer bila je stvarno lijepa četa , i sasvim hrabra kad se bije - a u stvari smo klizili niz brdo . Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strašno zaželjeli , zato nam se pričinjavalo da i one nas žele . I željele su nas , ali ne da živi vršljamo po njima , nego da nas jednog za drugim usisaju u se , pokopaju i zelenom travom pokriju . One noći nije bila trava , samo snijeg mek od jugovine . Prljav snijeg , dronjavo nebo , bjelasaju se brezova stabla kao skeleti . Uzbrdicom se penje četa , preko Tare se čuju psi i dozivi četničkih straža . Odjednom Niko iza&dstroke;e iz reda i sjede kraj prtine . Uhvatio se za glavu , zaljulja se i ispruži - zaronio je licem u snijeg kao da se sašaptava s majkom zemljom . Prolaze ljudi pored njega , niko ga ne pita šta ga boli , niko mu ne pruža ruku . Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju - svima im se zamjerio što je htio da ih udalji od Lima i kačamaka . Pro&dstroke;oh i ja , i meni se zamjerio jer je tačno predvidio šta će biti . Hoće tu da ostane , mislio sam , a poslije će pristupiti nekoj drugoj jedinici ; pa nek ostane , rekoh u sebi , on je i onako skoro stranac me&dstroke;u nama - otkad je Jug Jeremić poginuo , on više nema druga me&dstroke;u nama . " Zašto ne osta zimus na Tari " , upitah ga . " Mogao si da stupiš u neku drugu četu , svaka bi te primila . "

" Na isto bi se svelo , poslije su i njih vraćali u pozadinu . "

" Trebalo je čovjek da se prošvercuje " , reče Vasilj . " Meni ne bi odgovaralo da se švercujem . "

Ne znam zašto o tome govorimo - prošlo je , daleko je , ne može se popraviti . Sad smo tu . Oko nas je sitno klekovo žbunje - bodljikav gustiš s upletenim granama . Potjera nam se ne može privući , čuli bismo je čim se približi . Ispod nas su gladna sela , iznad nas sunce . Kad nas uhvati drijem od sunčanja , zagnjurimo glave pod granje ; kad nas glad uhvati , pijemo pomalo vode iz čuturice . Pečemo gola le&dstroke;a i rebra , a nikako da istjeramo zimu i jezu što se unutra nakupila . Pošao je Niko nekud da potraži nešto hrane - trebalo bi već da se vrati . Izdaleka se čuje ovnujsko zvono ; kad pokušam da odredim s koje padine , ono umukne . Cestom zvrje kamioni s vojnicima . Već triput mi se pričinjava da je to vojska Arslan-paše : pošto joj nije pošlo za rukom da nas savlada sa istoka , promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada ... Čuju se grane u makiji , javlja se Niko ugovorenim znakom . Jedan novi miris stiže prije njega ; Vasilj taj miris prepoznaje i mršti se : rogačevina ! To su mekinje od rogačevih mahuna , hrana za kraljevske mazge imperije , no pošto se ponekad dešava da mazge crkavaju od takve hrane - intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno , kilo za kilo . Pokazalo se da naš živalj nije razmažen kao mazge , i da ima čvršća crijeva , koja sve vare - tako se razvila trgovina . Razbole se neki , ima i toga , ali - i od trave se boluje , a časnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi . Zato su rano počeli da kose livade i često se vi&dstroke;aju s tovarima trave cestom . Jedni to prenose na konjima , ali to su bogatiji ; drugi zametnu breme na le&dstroke;a , dugo posrću do varoši , zamijene tamo breme za breme , pa opet posrću do sela , do mlina , do zla ručka i gore večere . Ja , svejedno , neću da ih žalim . Moji , Iva s Malim ni to nema : ne umije da pokosi , nema snage da odnese na prodaju , nema ništa ... Prvi zalogaji su skoro prijatni - nešto kao čokolada , samo bu&dstroke;ava i nagorka . Podsjeća i na kakao , varoš , kutije sa slikom crnkinje . Vasilj ne okusi - jednom se častio time , više nikad neće . Progutao je parče sira , zatvori oči da sanja ostalo . Ivan kaže da u tom tijestu ima nečeg mineralnog . Možda ima , ali meni više smeta sladunjavi ukus koji se pojačava . Gutam i dalje , brzo , jer utroba vuče - kamenje bi usisala i skuvala . Ivan kaže da to treba umjeriti , umjereno , a ja neću - umjerenost je kukavičluk koji se javlja unaprijed . Odjednom mi oteža stomak . Da je kamenje , lakše bi mi bilo , ali ovo je ilovača . Zategoše se vratne žile - crnkinje s kutija , s naušnicama , zaigraše strašan čardaš oko mene . Zamrači mi se pred očima . Ono što je blizu jedva razaznajem . Brda preko Lima pokri magla , u magli se sasvim rastopiše . Po bunaru doline , kao po prošlosti , tumaraju talasi pucnjave . " Ono je napad na Ramoviće " , kaže Niko . " Otkud oni dolje " , pita neko . " Za hljebom sišli , nijesu navikli da gladuju . "

" Neće biti " , kaže Vasilj . " To je neko četničko slavlje . "

" Vazda je njima slavlje kad nanjuše naše meso . "

To govori Niko - glas mu je od onih što stalno u svemu slute zlo . Mrzim ga zbog toga potmulog glasa , zbog sjenovite jeze u njemu , pa mi se čini da su mi i drugi , negdje , nekad , to isto rekli . Sve što se takvim glasom izgovori , izaziva otpor kod drugih , čak i kad je nepobitna istina . Skoro da tu ima nečeg rasnog , jer Niko je možda od stare rase . S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja . Šta ti je , Niko , čovječe ! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstraniš tu zlokobnu boju i te slutnje ? Ne mora baš vazda da se dogodi ono najgore . Pola godine se to doga&dstroke;a , vrijeme je da prestane . Pa i kad bi bila istina to što kažeš , šta će nam istina i zašto da je unaprijed znamo ? Ne znamo je , ne znamo ništa , samo se čuju puške u daljini . PRAVDA I NEPRAVDAPošao sam za njima , i idem , a noge su mi nesigurne - čini mi se da su dva džaka vune natopljene olovom . Uzalud ih gledam , spolja se ništa ne vidi . Mora da su zbog nečeg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale . Samo jednom sam osjećao nešto slično , a i drugi su se žalili - ono poslije ustanka , u šumi , kad smo dugo bez soli živjeli na pirinču i šećeru iz talijanskih magacina . Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja . Možda je i ovo sad od hrane , ali Niku ništa ne smeta . Ni Ivanu ne smeta , samo meni . Odmiču i ne osvrću se , sasvim su me zaboravili . Krivo mi je što su me zaboravili - to , bogami , znači da sam suvišan . Pokušavam da potrčim , čini mi se da već dugo trčim , već sam se i zadihao , a uzalud - oni nekako vraški odmiču i razmak se povećava .

Ono oni namjerno žure , kažem kroz zube . Imaju neki tajni razgovor koji ne žele da ja čujem . To je Ivanovo maslo , znam ja njega - navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u četiri oka . Nije to , znam da nije i da nema nikakvih tajni , ali meni je potreban razlog za srdžbu što mi se unutra nakupila . Spustio sam se na zemlju , ne mogu dalje . Nek idu sami kad su tako zapeli . Jedan list na grani okreće se i zabrinuto šuška s drugim listom o meni . Opazila me neka ptica - javlja onima naokolo da sam tu . Nastaje odjednom nerazumljiv žamor i metež . Treba da idem , rekoh , stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim . Ne poznaju se tragovi po šuškoru , ne znam na koju ću stranu . Pustih dug zvižduk s prizvukom prekora , jedan pa drugi . Vasilj mi najzad odgovori - čekaju me . Teturam polako i odmaram se - nek čekaju . Srete me Niko , vratio se da me traži . " Ne valja da se zviždi ovdje " , kaže . " Je li zbog ptica , da ih ne uzbudim ? "

" Zasjede postavljaju , zato ne valja . "

" Pa gdje su te zasjede , što se ne jave ? "

" Da znam gdje su , ne bi bile zasjede . Mora da se pazi . "

Dosadio mi je s pažnjom i s tim potmulim glasom . Kažu da su starinci govorili takvim muklim glasovima , Niko je možda ostatak toga starinačkog stanovništva što odavno neko zlo sluti i što se stvarno gasi . Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turčenja , da vjeru sačuvaju ; iz Dosela su došli , zato se zovu Doselići . Taj Dosel mora da nije bio selo , nego priselak ili katun , a i njihovo naselje u Utrgu na katun liči . Odavno su došli , a nijesu se namnožili - ra&dstroke;aju im se ženska djeca , s odivama im bježi sreća ... Odjednom se sjetih : to što Džana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu , možda nije bilo zato što je Iva od &Dstroke;emića , nego zato što je Ivina majka od Doselića . Ništa mi o tome nije rekla , ima nekih stvari o kojima se ne govori , a plašila se da će joj Iva zare&dstroke;ati s ženskom djecom kao što je Ivina majka ženskadijom napunila kuću Peka &Dstroke;emića . Niko je Ivi jedini ujak , upitah ga je li svraćao da je obi&dstroke;e . On klimnu glavom : jeste , svraćao je . " Je li to sve što imaš da mi kažeš " , upitah ga . " Šta bi drugo htio " , upita on mene . " Gladuje li ? "

" Sad svi gladuju . "

" Ne brinem ja za druge , nego samo za nju i dijete . "

" Dijete ne gladuje , ima mlijeka . "

" Od one jedne krave ? "

" Dvije krave , jer jednu im je ostavio Luka Ostojin . Imaju i sira " . " Je li im Trobrk dosa&dstroke;ivao ? "

" Jeste dosta " . " Moram li da čupam riječ po riječ : kako im je dosa&dstroke;ivao ? "

" Puštao im je stoku u njivu , koze u baštu , eto tako ? "

" Ubiću ga " , dreknuh usred šume . " Nije potrebno , smirio se sad . "

" Ne vjerujem , znam ja Trobrka , neće se smiriti dok ga ne prošijem . "

" To sam mu ja već predskazao , zato je miran . Dao mi je i večeru . "

" Jesi li mu prijetio ? "

" Moralo se : taj bez straha nema obraza . "

" Hvala ti za to ! "

" Pas de quoi . "

Eto , sad sam i ja porazgovarao u četiri oka . Bolje je ovako nego da Ivan vidi šta me muči . Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas - dok je on tu , mogu bez brige za Ivu . Mora da su Trobrku drhtale gaće , čim mu je i večeru dao ; a poslije je ugnuo glavu u ramena : nema šale s vatrom i sa sinom Sajka Doselića ... Dok o tome mislim , vraća mi se snaga ; čim počnem o drugom - opet se gubi . Oslanjam se na stabla , hvatam se za grane da se rukama pomognem . Jedva sam stigao do Ivana , spustih se na zemlju da se odmorim . Čekam kad će početi da mi popuje o ne znam čemu , a on ćuti . Ni to mi se ne svi&dstroke;a : dosadili smo jedan drugom , znamo napamet jedan drugog , nema šta novo da se kaže . Postali smo neosjetljivi , naučili smo od okoline da nema milosti . Sigurno sam i ja takav kad je njima teško , nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im teško . Sad se svete . Kao da ništa nije bilo , Ivan produžava razgovor s Nikom:"Učitelj , onaj bez noge , naš je čovjek . Potražićes ga . "

" Tražio sam ga , svakog sam tražio - svi vrdaju . "

" On sigurno želi da ima vezu . "

" On želi da se sakrije od svake veze . Što da gubim vrijeme ? "

" Moramo imati nekog ovdje , da ne gubimo teren . "

" Ovako ćete izgubiti i teren i mene . "

On bi htio da ide s nama , odmah , ovako , bez pripreme . Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji . Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume čini . Nijesam znao da je tako slab . Uplašila ga je ona pucnjava dolje , ono što on misli da je napad na Ramoviće - jer kad Ramovići s moćnim vezama padaju , teško da će se održati sirah tužni Niko Doselić . Gleda me očima koje preklinju da mu pomognem . Kolebam se nekoliko trenutaka - pomogao bih mu , a ne znam kako da počnem . Zatim nado&dstroke;e suprotna struja : baš neću da mu pomažem ! Ne volim ja molbe - to je zastareli oblik podmićivanja da se skrene od onoga što je pravilno . Onaj učitelj bez noge , znam ga dobro - pobjegao je sa Cetinja da ne služi okupatoru , ali kad je vidio kako je ovdje , uplašio se ; od njega neće biti koristi , on i kad bi htio da pomogne , ne smije od žene - ali zašto da se još jednom ne pokuša kad je to zadatak ? Svi mi izvršavamo neke zadatke od kojih se ničem ne nadamo . " Kroz nedjelju dana , čim to svršiš " , kaže Ivan , " poslaćemo nekog da te dovede gore . "

" Bolje je da sad idem s vama . "

" Ti mi ne vjeruješ , čini mi se " . " Nije da ti ne vjerujem , nego - iskrsnuće neki &dstroke;avo da sve pokvari . Takve sam ja sreće : osuši se i zelen bor čim se ja za njega uhvatim . "

" E , ovo je čudo " , reče Ivan . Jeste čudo : svi vjeruju u vradžbine i plaše se da su ukleti , najzad i on . Njegov otac Sajko Doselić više od deset godina je sam hajdukovao , a on ne može ni deset nedjelja . Po tome bi se moglo zaključiti da ljudi , iz pokoljenja u pokoljenje , naglo slabe i opadaju . Ako je tako , onda nam je tu negdje blizu kraj . A najviše se žali na samoću . Glad ne spominje , potjerama umiče , srlja na patrole , a samo od samoće strahuje . Lud je , čini mi se , inače bi mu jasno bilo da je baš samoća prirodno stanje stvari . Jeste da smo se navikli da u rojevima živimo kad smo otimali žandarske palice i pištolje karabinjera - ali zato ne treba uobražavati da je naše vrijeme neki naročiti vijek ljudstva u gomilama . Suština je ostala bez promjene : sami smo se rodili , sami ćemo umirati kao svi oni prije . Pa i ono što je izme&dstroke;u te dvije samoće , život - najviše je samoćom ispunjeno . Ponekad u društvu , u zabavi ili ljubavi , zavaramo se za trenutak , učini nam se da nijesmo sami . Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja , naročito kad je već jednom jasno da samoća ostaje na kraju svega i da se izbjeći ne može . Ja bih se lako pomirio s njome . Nije ni zla toliko : sam čovjek - pa šta s time ? Jedino sam čovjek živi svojim punim vremenom i svojom voljom - ne kradu mu sate praznim pričama , ne kvare mu odluke poga&dstroke;anjima , nije prisiljen da druge sluša , ni da im se suprotstavlja . Nikom ništa ne duguje , ničije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna , može da se ispruži po zemlji , da gleda nebo i zna istinu : on je samo sjenka izme&dstroke;u dvije privremenosti kojima pripada - jednoj manje , a drugoj više ... " Ajde , Niko " , kaže Ivan . " Kako si izdržao dva mjeseca , izdržaćeš i ovih osam dana " , i pruži mu ruku na rastanku . " "Teže će mi biti ovo nego sve što je prošlo . "

" Zašto ? Bojiš li se ti od nečega odre&dstroke;enog ? "

" Bojim se od sebe - napraviću neku glupost , je sam čovjek ne zna šta valja i šta ne valja . "

" De , nemoj da si lud ! "

Pri rukovanju on me gleda čudnovato : ne moli više ništa , nego kao da me opominje i kori . Taj prekor je nešto posebno : nije za prošlo nego za buduće . Pogled mu postaje sličan glasu - potmuo i težak , iz dubine bića . On je uvjeren , čini mi se , da smo ga nekako prevarili , ili da ćemo ga prevariti , i tim pogledom nam pokazuje da je već unaprijed svjestan prevare . Za trenutak mi se ražalilo - treba nečim da ga utješim , nekom riječju koju nigdje u sjećanju ne nalazim . Zatim opet nai&dstroke;e hladna struja : šta ima tu vazdan da se naga&dstroke;amo i sažaljevamo ! ... Nije on dijete , nego čovjek s puškom . Šta sam mu ja kriv ? Ne ostavljam ga tu ja , nego Ivan , a Ivan zna šta valja - inače ne bi bio član svih komiteta do gore . Potreba je takva , važan je to teren - nek učvrsti veze , pa će sve biti kako treba . Pošli smo najzad . Svi smo se umorili od tog rastanka težeg nego težak poro&dstroke;aj . Odmičemo i nadamo se da će nam biti lakše , a ta olakšica nikako ne dolazi . Ispod šume se naslućuje suncem obasjana livada , na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova ; nad prvim spratom je izbočina , liči na balkon bez ograde - taj balkon je zastrt ćilimom od mahovine . Na balkon se pope Niko i stade . Stoji kao skamenjen , gleda za nama . Oči su mu žive , kruže tražeći nas i skoro vrište . Uplaših se : viknuće nešto , a to poslije neće moći da se zaboravi . Ruka mi se sama podiže , mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji . On ne odgovori i ne pomače se . Nije vidio , vjerovatno , jer zagledao se u nešto duboko i neshvatljivo , možda u haotičnu budućnost doga&dstroke;aja što kao talasi na nas idu . " Što ga ne zovneš da ide s nama " , reče Vasilj . " Treba da se poveže s ljudima " , odgovori Ivan . " Čuo si , ne smijemo ovdje ostati bez oslonca . Ima zadatak . "

" Ima tu neki &dstroke;avo , nešto što on sluti i muči ga . Vidiš li koliko mu je stalo da po&dstroke;e s nama ? "

" Ima sto stvari do kojih je meni stalo , a ne idu mi po volji . "

" Dobro , kad si zapeo . Pošli smo da ohrabrimo ljude , a ovdje - bolje da nijesmo ni dolazili . "

Ako malo podržim Vasilja , Ivan će popustiti i pozvaće Nika da ide s nama . Treba da ga pozove , pomislih , jer onaj učitelj nije za naš posao , ni drugi nijesu , prosto - nema oslonca . Sačekaćemo bez oslonca dok se nešto novo pojavi . Krenuh da to kažem , a glava me zabolje i smrče mi se pred očima . Uhvatih se za granu . To je već čudnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odlučim da nešto za Nika učinim . Čini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo , neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce . Šta mogu ako mu je tako su&dstroke;eno ? Nek ostane , kad sudbina tako hoće - pritrpjeće tih osam dana , a onda će se uvjeriti da sve što se mora može da se izdrži . Poslije će imati više vjere u sebe , a to je važna stvar . Zašli smo za brijeg , sad slobodno mogu da se okrenem - nema Nika , ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao . Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana:"Zapeo si bio iz petnih žila da odvučeš Veljka s njegovog terena . A zašto to ? "

" Bojim se " , reče Ivan . " Prevariće neko Veljka . Ne čuva se Veljko , možemo ga izgubiti . "

" A Nika si ostavio , ne znaš ni zašto si ga ostavio . Misliš li da njega puška ne poga&dstroke;a ? "

" Nika neće prevariti . Vidiš - on nikom ne vjeruje . "

" Jeste - nikom . Ni sebi on ne vjeruje . Ima tu neki bog ili &dstroke;avo - nešto je njega potkopalo . "

Strah ga nije potkopao , rekoh u sebi , jer od straha se čovjek šćućuri , a ne traži po noći i po kiši gdje će kavgu zametnuti . Ni bolest ga nije potkopala - ne kašlje , ne žali se . To što je mršav , od gladi je , a sad su svi gladni . On baš nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan . Ni majka , ni otac - niko nije imao vremena da ga mazi . Pobjegao je bio od strine u ujčevinu , s one strane Koma , a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje . Jedino je kod naših našao malo pažnje i ljubavi - možda je tada uobrazio da su svi ljudi dobričine kao braća Zatarići i Jug Jeremić . Za trenutak je teško kad čovjek uvidi da ni svi naši nijesu dobričine , ali i to poslije pro&dstroke;e . Savladaće on i tu krizu , pa više neće tražiti od ljudi da budu bolji nego što su . " U stvari , bio si nepravičan " , reče Vasilj . " Zašto " , pita Ivan . " Više ti je stalo do Veljka . "

" Pričaš gluposti . "

" Jer Veljko ima bratstvo , masu , a nije samac kao Niko . "

" Nijesam na to ni pomislio . "

" Znam , to ide samo po sebi , bez mišljenja . Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od veće koristi za pokret , za nas , pa da mu poklonimo veću pažnju . Varamo mi to sebe i druge kad kažemo da su nam svi jednaki . Nije tačno da su nam jednaki - uvijek nam je bio preči onaj koji je jači u nečemu , koji ima zale&dstroke;e i uticaj i ne znam šta . To od početka , i svi tako . Borimo se za pravdu , Ivane Vidriću , a uz put ipak činimo nepravde - to je mene dugo potkopavalo , zar ne može i druge da potkopa ? "

Glas mu je nejednak , na precmiljke i preskamuke , naizmjenično se rasplamsava i kida : tri godine je čekao da ga prime u SKOJ , a druge su primali za tri mjeseca ili za manje , prema nacionalnom i &dstroke;avo bi znao kakvom ključu . Smučilo mu se bilo da čeka , došlo mu je bilo da psuje , a drugi nijesu imali strpljenja da čekaju , pošli su i sad su mnogi s one strane ... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne reče ništa . Mogao bi mu reći da je nepravda nužna , jer se pravda iskrivi čim se zemlji približi , ali Ivan je pametan - ćuti . Oborio je glavu , gleda nekud unutra . Tišina je , samo što šušti suvo lišće lanjsko i preklanjsko pod nogama . Ponekad se pod povjetarcem čuje i veseli šum živog lišća odozgo s grana , a poslije se opet dva lista , jedan s grane a drugi sa zemlje , dozivaju u prekogrobnom razgovoru . Kroz sedam-osam nedjelja , tamo u septembru , počeće na zemlji da se miješaju i tek tada će se razumjeti .

Da skratimo put , zagazismo u jezerce livade . Tonemo u travu do pojasa , tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama . Svaki za sebe , kroz tri posebne kapije okićene zelenilom , upadamo u tvr&dstroke;avu smrčeve šume . Unutra je mračno i miriše , a sve što se vidi nagovještava ono što ne postoji . Obične praznine me&dstroke;u stablima liče na stubove od biljura i plavetnila ; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje . Kao u snu ili u omami , ra&dstroke;aju se privi&dstroke;enja . Ima stijena obraslih mahovinom - one su šatori &dstroke;avolje vojske što se još koleba kojoj će se strani pridružiti . Nekad izviri poglavica u krznu , pa se povuče ; nekad pošalje izvidnicu , a ona se povlači prije nego osmotri . Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima , ono se odjednom pretvori u proplanak ; staze koje su išle preko njega progutalo je džinovsko lopurje .

Ponovo se zgusnula zelena magla šume , kao poročena za maštanje . Zamišljam dvorce za odmor rudara , s terasama za tkalje i vezilje , jezera s čamcima za livce i ložače , hladnike s klupama za zidare , podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrećama tantuza da imaju šta da broje . Sve se to , jedno za drugim , stvara i rasplinjuje . Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se suši - stoji , i ne gubi se kao ostalo . Tarem oči , a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se pri&dstroke;e . Uputismo se tamo željni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas , ni za odbranu od nas , i sasvim bezazleno stoji u gori . Prepušteno samoći i tišini , ono nam ničim ne prijeti ; naprotiv - podsjeća na prošla vremena kad se još mislilo da na ovom svijetu može da se živi i od poštenog rada ruku .

" Kad bi me pustili da biram posao " , kaže Vasilj , " baš bih ovaj izabrao . "

" Da glačaš daske , ili da ih gledaš " , pita Ivan .

" Šta bilo što je u vezi s drvima . "

" Znam zašto " , kaže Ivan . " Tako bi imao dosta iverja da ložiš vatre dok si živ .

" Drvo je najpošteniji stvor na svijetu " , reče Vasilj , " zato ono i kad je mrtvo miriše ... Evo sjekiru gdje je sakrio . "

Izvukao je sjekiru , kucnu oboreno drvo . Iza složenih dasaka izroni izdužena glava Vučka Masnika s brkovima . Lice mu je još sasvim tupo od sanjivosti , brzo trepće očnim kapcima da se sna&dstroke;e . Ispod kapaka dva ispamećena oka trzaju se kao dva naživo odrana miša koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane ; vezani su repovima jedan za drugog , zato ne mogu pobjeći , a od njihovih trzaja grče se Masnikovi obrazi . Donja vilica , zaboravljena , otpusti se sasvim : lele , uhvatiše me na spavanju ! ... To je kratak trenutak , bogat složenim promjenama . Stravu na licu smjenjuje ljutnja ; zatim zabuna , jer - prepoznao je Vasilja . Osmjehnu se - odlučio je da pripremi teren tobožnjem veselju . Ruke , ispružene za odbranu , saviše se u pokret zagrljaja . Najzad do&dstroke;e i do glasa :

" Vasilju , vatro živa , koje su te to vile danas donijele ? "

" Brze noge , a ne vile . Nema vila u ove dane . "

" Ima , ima - vi ste vile i dike naše " ...

Prekide se usred riječi : ugledao je mene , upravo bradu , i stade zakamenjen . Ne zna je li prenaglio , najradije bi povukao ono što je već rekao . Ispruži vrat i upita :

" Koji ti je ovaj s bradom ? "

" Ne znam , neka vila s bradom . Tu je iz Me&dstroke;e , tebi je bliži . "

On se ponovo oduševi : " Ono je Lado , tako mi tvorca-boga ! "

" Jesi li ga uželio " , upita Vasilj .

" Bogme jesam više nego što mislite . Dobro mi došli ! "

Ogroman je i pogrbljen , s dugim vratom oguljenim od vuče i tereta i kopanja po kiši i suncu . Gole su mu tanke noge do koljena , obučen je u mrke dimije i džemper sure pustinjske boje - ta odjeća na čudan način upotpunjava njegovu iznenadnu sličnost s kamilom . On je i prije bio takav , kao kamila , ali ja to nijesam dovodio u vezu . Sad mi dolazi na um : i život mu je bio nekako takav - opterećen . Zimi je nosio bremena sijena iz planine , ljeti je dovlačio kukuruz i paprike iz Peći , u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do Žabljaka i Šavnika da trguje , stiče , podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke . Samo u proljeće mogao ga je vidjeti čovjek , ali ni tada ne kod kuće , nego po njivama - kako ore , prikopava , proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje .

Opet je stao , prekrsti se od čuda :

" Jesi li ti to , Ivane ? "

" Jesam , čini mi se . "

" A oni kažu da si u Bosni . "

" Bio sam do blizu Bosne . "

On ga i ne sluša , nego nastavlja : " Lažu , brate , ništa im se ne može vjerovati . I za Lada su rekli da je poginuo , i da su mu grob vidjeli , a &dstroke;avola su vidjeli , i &dstroke;avola će vidjeti ! Kako si , Ivane ? "

" Eto dobro , kad nije bolje , a moglo bi i bolje da bude . "

" Biće bolje " , kaže Masnik . " Mora bolje , pošto nema kud gore , a ovako još dugo ne može da ostane . "

Došla mu je na um zanimljiva misao : hoće da nam pokaže svoju kolibu , da znamo gdje je - može nam to nekad zatrebati , nikad čovjek ne zna kad će mu šta zatrebati . U stvari , to je samo njegov način da nam da nešto za jelo , a da nam pri tom ne pokaže kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi čekajući da sami zatražimo . Pošao je desetak koraka ispred nas ; osvrće se čas na jednu , čas na drugu stranu . Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njuši tražeći sumnjive mirise . Poslije slobodno korača . Ne govori ništa , a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda . Ponekad mi se čini da namjerno pretjeruje u tome ; Vasilj kaže da on to glumi , a Ivan misli da je prirodno . Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima , ogradama , jazovima , puteljcima ; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da čekamo .

" On je , čini mi se , učestvovao u ustanku " , reče Ivan .

" Jeste " , rekoh . " I u prvoj borbi zarobio Talijana . "

" Znam kad je bio siromašak , a sad - skoro gazda . Nakupovao je zemlje , i ostalo mu je dosta stoke . Snalažljiv tip . "

" Bio je i odbornik " , sjetih se , " prva narodna vlast . " " Može li on nekako da obavijesti one dolje " , zabrinu se Vasilj .

" Ne može " , reče Ivan , " Još nijesu uveli telefone . "

Gledamo - iz kolibe ne izlazi niko , samo dim izbija izme&dstroke;u dasaka i krova . Po ogradama se sunčaju nove ponjave . Pas miruje , nije nas ni osjetio . U tišini se čuje zujanje muva nad slamaricama složenim ispod streje . U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir ; kupus , u drugoj , počinje da glaviči . Po svemu izgleda da će biti dobra ljetina - obično je dobra ljetina poslije duge zime . Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plaše zečeve i jazavce . Njivica ječma mreška se na povjetarcu - kao da se njome razmeće sre&dstroke;en seljački domazluk i radan život od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu . Najzad stiže Vučko Masnik s karlicom toplog kačamaka . Nije ni rakiju zaboravio , a ona je jaka i peče kud prolazi .

" Imaš li žita " , pita ga Ivan .

" Rastezao sam , sastaviću do novoga . "

" Teška ova godina ! "

" Nije lakša od Arslan-pašine godine . "

" Sigurno ih ima što umiru od gladi . "

" Spasava nas pomoć od Talijana , umiralo bi se da nije nje . Ovako manje , samo se trbusi naduvaju od trave , i boluje se i krpi se . "

" Daju li svima pomoć ? "

" Samo ko je upisan - to se zovu lojalni - a za partizanske kuće , i za sumnjive , nema . Njima ni soli ne daju , ni za pare da je kupe ne daju im . Dali bi im ljudi od svoga , a ne smije se to - kažnjavaju ako se dozna . Bila je buna oko toga u nedjelju , do sva&dstroke;e do&dstroke;e i zamalo do mrtvih glava . Kačarandin sin , onaj što se pričalo da je lud , veli : soli svakom treba da se da , svi su na spisku . I jesu na spisku , to naši na spisak stavljaju i mrtve , da što više izvuku i da njima preostane . Svi bi pristali da se so svima podijeli , ali ne da Mijajlo Savović : ja sam , veli , pokrštavao Brezu i Me&dstroke;u do navrh Utrga , kad su se bili odmetnuli u boljševizaciju , pa ću ja , kaže , da odre&dstroke;ujem kome treba soli , a kome batina . Znaš da vas mnogi proklinju , i neki od ovih s četničke strane , što ste ga živog ostavili . Pa i sad da ga ubijete , narod bi se oveselio i rekao bi : alal im vjera ! "

" Sad nam nije do toga " , reče Ivan . " Imamo prečeg posla . "

" Znam da imate , ali ovo bi najpreče bilo . "

" Svraća li Niko Sajkov kod tebe ? "

On se trže zbog nečega . " Ponekad , kad mu dozli glad . "

" Trebalo bi da mu pomogneš . "

" A kako ? Njemu ni bog ne može pomoći . Ako ti on živ dočeka jesen , zakolji ti mene i pljuni mi u brk ! "

" Zašto misliš da neće ? "

" Ne daju mu " , kaže Masnik . " Našli su mu sve putove i stranputice , i izvore gdje vodu pije , i gazove gdje prolazi . Zna se kod koga može da svrati na večeru i gdje spava kad je kiša . Stalno su mu za petama - jedni ga prate , a drugi čekaju . Nije to ni teško : Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplićaloj mrtvaji vode - kud god krene , može pravo u koš , ili u vršu postavljenu za njega , ili pravo na udicu da se uhvati . Prosto je čudo kako se i dosad održao . Ne bi se održao , dolazio im je na puške , ali oni , izgleda , žele da ga pošto-poto živog uhvate . Od mrtvoga se ne može ništa izvući , mrtva usta ne govore , zato ga oni hoće živog , pa da ga stave na Isusove muke . Imaju u Kolašinu nekog što vješto muči , iz Beograda im je došao , specijalista . Opasno bi bilo ako ga tako uhvate - primorali bi ga da sve kaže : gdje je svraćao i ko ga je pomagao ...

Slušam ga , a teško mi je kao da me bije po glavi . Više ga i ne slušam , neka sluša Ivan Vidrić - to je njegova stvar . Čujem samo isprekidane glašove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija . Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini , u sebi mislim : ovaj se nešto mnogo pravda , može biti da je i on jedan od tih udica . Možda su ga zadužili da im on nekako Nika namami i privuče , pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije baš sasvim sam kao što je on mislio . Nas je on bio izbrisao iz računa , mislio je da smo u Bosni i u grobovima , rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvršenog posla ... Ne znam , varam se vjerovatno , jer - čovjek je kapija s devet brava , jednim kalauzom se to čudo ne otvara . Kao kroz maglu mi se čini da Masnik nije ni čovjek , nije ni kamila , nego zmija koja govori . Stara dugačka zmija iz kamenjara pokraj groblja , iskrivljena i grbava - grba joj je od plijena koji je već progutala ...

" Zna li on to " , upita Ivan .

" Ne zna on ništa . I kad mu govorim , kao da kamenu govorim . "

" Ne vjeruje ? "

" Uobrazio se u junaštvo , a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani . Misli on da može ono što mu je otac mogao , a ne može . &Dstroke;avo bi ga znao , ponekad mi se čini da on nije u čistoj pameti . I ne čudim se tome - mnogo se prepatilo . "

" Tako je kako je " , reče Ivan . " Sad se tome ništa ne može . "

" Sklonite ga odavde ! Niko živ vam ovdje dugo ne može . "

" Ako mu se šta desi , bar ćemo ga osvetiti da se pamti . "

To je prvi put da čujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome . Uvijek je on nas stišavao - da je osveta zastarela , iz davno prošlih vremena - a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome . U stvari , mislim , ta prijetnja neće pomoći . Kome da se prijeti ? Talasima da ne progutaju ostrvo . Talasi su bezbrojni i bezimeni , guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za budućnost . Zašto i da brinu za budućnost , kad će ih ona svakako rasuti i u druge pretočiti ? ... Svejedno , Ivan nastavlja da prijeti kako će Nika osvetiti , pa makar nikog drugog ne osvetio - njega hoće , jer Niko ovdje nikom ništa na žao nije učinio , ni mrava zgazio , ni vodu natrunio . Ustali smo , a on i dalje o tome - kako to neće propustiti , kako će mu to prvi posao biti , nek se zna i nek se priča ... Najzad Masnik po&dstroke;e da odbija daske , a mi uz goru .

" Što si navalio s osvetom " , upita Vasilj .

" Ovaj mi je sumnjiv " , reče Ivan . " Nek se uplaši ! A osim toga - treba jednom i da osvetimo neke naše . "

" To ja odavno govorim , onda bi nas više poštovali . Nek ne misle da smo slabotinje , hrišćani . "

" Ovaj je , čini mi se , spremio sve da smakne Nika . Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj . "

" I meni se čini da je neprijatelj . "

Tako : slažemo se , a baš zato je vjerovatno da smo se prevarili . Pošto smo mi navikli da zaključujemo po znacima a ne po riječima , možda nas je isti znak prevario . Više bih volio da smo se prevarili - ostala bi nam nada da ćemo ponovo vidjeti Nika - zato iznalazim razloge . Masnik je , otkad ga pamtim , bio mirno poštenje , porodična naša seljačka kamila . Sve što ima stekao je radom , znojem , le&dstroke;a su mu ogrbavila od bremena , vrat se ogulio od konopaca . Nikad ga u nečem nepoštenom nijesu uhvatili , a ono što je rakiju razvodnjavao - vidio je od drugih . Čak i Talijana kad je zarobio , vratio mu je novčanik i pare s fotografijama - ništa mu iz džepa nije uzeo . Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige , odlazio na straže , upadao u rovove , a nikad se nije ni požalio ni pohvalio kao drugi ...

Skoro sam se umirio , ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju . Kad je tako , pita jedan od njih , zašto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu ? ... Mora da su mu postavili neki zadatak - sigurno se obavezao da ga izvrši . Inače ga ne bi pustili da se udalji iz atara , ili bi ga satjerali dolje kao druge . A što se tiče zarobljenog Talijana - nije on zbog poštenja propustio da ga opljačka , nego je u sebi sračunao da mu se poslije to poštenje može isplatiti ... I najzad - ima svaki čovjek jedno vrijeme kad mu sličnost s kamilom dosadi , kad više ne može da izdrži , ili mu se ne isplati da to bude , a tada postaje zmija . Možda je on zmija , ili tek postaje ? Ne znam , sve mi se zbrkalo . " Ko će znati sva imena kojima se Višnji zove " , a ko li tek sve podlosti kojima se Višnji služi ? ...

Nedjelja je danas , svečanosti i skupovi , zvona , medalje i uzaludna čekanja . Negdje miriše na zapršku , mijauču mačke i bogomoljci ; negdje smrdi na podvalu , zavijaju psi i sirene . Krče radio-aparati , smjenjuju se uzbune i zabune , pojavljuju se žene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri . I možda se neko sjeća mrtvih naših , i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli , i možda je negdje svadba s harmonikom i rakijom . Nije vjerovatno , ali ipak - na&dstroke;e se neki tatin sinčić što se ženi sad kad se i &dstroke;avo svakog dana ženi na moru , na kopnu i u vazduhu . Što da ne , kad ima i gorih stvari ? Kad ima lojalnih podanika , patriota bivših i bivših komsalonaca , bretonovaca , frojdovaca , iksovaca po banjama , u vilama i svilama - mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama , slušaju zvona , listaju novine , peru ruke , navlače rukavice , tumače snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove .

Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe , bez napora ih ne mogu zamisliti . Pa i kad ih zamislim , sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet . Stolice su zalijepljene za tavane , ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice , ne sjede nego vise kao slijepi miševi , glavačke čuče i znaju da ružno čuče . Drhture , stenju , a ne stide se - nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada . Mora da je to težak posao , ali ja ih ipak ne žalim - sami su to izabrali kao što smo mi sami ovo ovdje izabrali . Ovdje je ipak bolje - prazno , čisto . Zvona se ne čuju , lažljive novine ne dopiru . Po livadama su se rasule nečije crne koze . Kad se kroz durbin pogleda , nijesu koze nego čeljad : beru štavalj da se prehrane . Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli ; planinsko zelje kasnije stiže , došao je red i na njega . Tako - glad ! Sve visočije se penje njena pjesma , ona strašna , kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi .

" Treba da im se približimo " , reče Vasilj .

" Zašto " , upita Ivan .

" Možda ćemo vidjeti nekog od naših . "

" Nema tu naših . Treba dozvola i za zelje , našima je ne daju . "

" Glad " , reče Vasilj . " Koliko bi nam lakše bilo da nije nje . "

" Ili bar da je manje izbjeglica " , dodajem ja .

Ivan se naljuti : " Tako je kako je ! Nema cjenkanja . Niko ne može da izabere svoga oca , ni mater , ni vrijeme kad će da živi . "

Slažemo se : niko ne može da bira u gunguli što je počela da se doga&dstroke;a prije njegovog dolaska . Samo ponekad čovjek može da izabere približno vrijeme i mjesto gdje će da umre . Ne ni to sa sigurnošću , sigurnost je u ćutanju . Čutke smo prešli Labudicu i Babinu vodu . Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljišta . Bogovski bi tu krompir rodio , ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade . Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov - zbog njega , zato što je još živ , što se tu vije , " što ga hrane i prikrivaju " , ne daju se dozvole . Tako : od narodne nevolje pletu omču koja nam se zateže oko vrata . Ne biju čaktari , ne laju psi , ne dozivaju se čobani i kosači . Prazno je Kremenovo kolo , pusti katuni oko njega . Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka . Ljepota je preletjela preko Bučnice , na Turiju i daleku Bjelasicu ; ona vazda preleti , čim joj se čovjek približi , kao crkva iz priče kad joj se nevjernik približi .

Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna , nema stoke da ga muti dolazeći na pojilo . Ni divljač više ne dolazi , razbjegla se od pucnjave - nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale . U suncu blješti uzglavnica od kremenštaka na grobu Mašana Pometenika , iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana . Bio je u Vukolića , prije nego su ponijeli po prezime , neki Mašan , megdandžija - pominju ga guslarske pjesme ; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu , zato su često muškoj djeci davali ime Mašan , s nadom da će tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne živom potomku . Nijesu imali sreće u tome , naprotiv - najnesrećniji su im bili plemenici s tim imenom : jedan se okliznuo niz stijene u provaliju , drugoga su mučki ubili Ramovići na turskoj granici , treći je nastradao u mećavi i tu kraj jezera našao grob , četvrti je postao švapski špijun prošlog rata pa dosadio i svojima i tu&dstroke;ima .

U šumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bučnice ; odmah preko rijeke počinju gizdavski predjeli , a oni su sasvim pusti . Tišina , koja mi prije nije smetala - zgusnula se , mogla bi da se siječe , skoro mi dah zaustavlja . Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukčijim običajima . Pošto su Gizdavljani mješavina doseljenika iz raznih krajeva ( mnogi su već davno pozaboravljali kad su im tu stari došli i odakle su došli ) , u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao naši ; izmislili su , zato , neke druge sloge i jedinstva tajna i javna , gomile , stranke i saveze stranaka . Navikli su tako na zavjere i štrajkove , sve ruka ruci i veza vezi dodaje , a zato je i vlast kod njih prisiljena da jače steže , da čak i samu sebe steže , do ove mrtve tišine što je sve preplavila .

Prošli smo pored Strmoglavca , a onda stadosmo svi odjednom : s gornjeg okrajka šume diže se dim , pramen za pramenom . Nije neki jak dim , ali je pravi . Od njega mi se probudiše u sjećanju priče o Psoglavima , nekom šumskom stanovništvu koje više ne postoji . Nijesu naši istrijebili Psoglave , bar oni kažu da nijesu , nego su to učinili oni što su tu bili prije naših : izgubilo se bilo neko dijete , tražili su ga pa vidjeli dim u šumi , tako su našli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebačenim preko ramena , a u kotlu , na ognjištu , pred staricom , kuvalo se raščerečeno dijete ... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po šumama satrli .

" Ko bi to mogao da bude " , upita Vasilj .

" Neki kačar ili luboder u najboljem slučaju . "

" Nedjelja je danas , ne rade ni oni . "

" Možda je ostala vatra od juče : zapalio čovo jaku krlju , pa ostavio . "

" Baš ću da vidim " , reče Vasilj .

Požurio je iz sve snage - plaši se da će mu onaj s dimom iščeznuti , ili da ćemo ga mi preteći i spriječiti . Ne ostaje nam ništa drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puške . Iz gustiša gdje je Vasilj zašao čuje se samo razgovor - miran susret , a mi na takve nijesmo navikli . Stigosmo najzad i gledamo : nekakav u dronjke i kosurinu obrastao , bos čovjek , kuva nešto na vatri i miješa po kotlu račvastom brkljajicom od borove grane . Primijetio nas je , ali ne obraća pažnju - više mu je stalo do čorbuljine u koju se zagledao . Po nosu i po čelu nagaravljen je od kotla . Najzad odloži brkljajicu na kamen pored ognjišta . Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodušno . Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva čuperka - on je gurnu na potiljak i produži da nas posmatra .

" Poznajete li ga " , upita Vasilj .

" Čekaj da se sjetim " , reče Ivan . " Čini mi se da je Jakša . Šta je to s tobom Jakša , čovječe božji ! Kako to izgledaš ? "

" Ne znam " , reče on , " nijesam se ogledivao . Nemam ogledala , osim na bari . A ni vi baš ne sijate . "

" Ne sijamo , znam , ali smo se bar umili . "

" Umiću se i ja , ima vremena . Sad mi je preče ovo od čega živim . "

Opet je uzeo kašiku da miješa - to mu je odbrana od našeg iznenadnog prepada . Gledam ga , a zaboravljena lica i imena dižu se blijeda iz ponora i za trenutak oživljavaju : sinovac apotekara , sin školskog nadzornika , dva sina upravnika pošte i neke djevojke s njima . Imao je Jakša mla&dstroke;ega brata Zara , stasit , snažan , prodoran mladić s naročitim darom za strane jezike , violinu i matematiku . Sigurno on nije pisao pjesme kao Jakša , ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuče . I znao je da udesi šapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi . Jednoga žandara , siledžiju , koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da šušnu od njega - Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek ućutkao . Ogorčen zbog nepravično uskraćenih priznanja , poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu , a zatim priznao da je skliznuo . Bojkot protiv njega , sa sektaškim pretjerivanjem , trajao je četiri godine . Niko , ni brat mu Jakša , nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak .

" Kako si , Jakša ? "

" Evo dobro : imam brašna i soli . "

" Drugo ti ne treba ? "

" Drugo mi ne treba . "

" Hm , tako . S malo si zadovoljan . "

" Moglo je i manje da bude . "

Sjećam se : Zaro je nosio štap - da se brani ako ga napadnemo , jer on nije bio od onih što cvile i mole . Jedno vrijeme je bio sam , poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine . Preko kapetana Perhineka , preko Ovre , ta omladina je nabavila oružje i spremila se da izvrši pokolj komunista . Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak . Zaro je triput pokušavao da kaže Jakši šta se sprema , a Jakša nije htio ni da ga čuje . Najzad ga je ipak saslušao i , sa sumnjom , prenio komitetu taj razgovor . Tako su naši pronašli oružje skriveno u manastirskom konaku . Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa , ljotićevca koji je čuvao oružje , ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti . On je znao šta ga čeka , a nije htio da se nameće - sjedio je u sobi i sačekao . Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali .

" Bio je Jodžo s tobom , Jakša " , reče Ivan . " Gdje je on sad ? "

" Eno ga u Kolašinu , u zatvoru . "

" Predao se ? "

" On misli da nije kriv . "

" Kako kome . Pa i nije mnogo , ali zašto si ga pustio ? "

" A šta ću mu ? Mogao sam da ga vežem za bukvu , ništa drugo . "

Iz torbaka , izrešetanog mecima , izvukao je zavežljaj sličan duvankesi - driješi ga skeletskim prstima . Unutra nije duvan nego neka prljava so , crnožuta , s dlačicama i mrvama , možda ima i baruta u njoj . On odmjeri osoljak za obrok i sa žaljenjem pogleda kako se smanjilo ono što mu je ostalo . Možda je on tvrdica , pomislih - nikad ne znamo kakvi su i kakvi će postati ljudi s kojima smo . Osolio je kašu i skinuo kotao s vatre . S kašikom u ruci po&dstroke;e prema potoku , valjda da je opere . Čutke gledamo za njim i čekamo ga . Čuje se kako huji Bučnica kroz tišinu - siječe je , a tišina se nad njom ponovo sklapa . Najzad on do&dstroke;e - umio se i zagladio kosu . Tako sad pomalo liči na onog Jakšu što je bio prodorno lijevo krilo Radnika , fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare . Samo blijeda sličnost , uspomena , a nikad više neće biti ono što je bio , i niko od nas neće biti ono što je bio - nema povratka .

Nudi nas da jedemo . Ne , nijesmo gladni . I stvarno - strašno smo siti , od jada , ne od jela . On slegnu ramenima kao da kaže - nezvani ste došli , neću vas ni moliti ! ... Oprobao je kašu , svi&dstroke;a mu se . Mora da odavno nije jeo , čim se toliko žuri . Pogleda me iskosa , skoro podmuklo : možda ste vi imali nešto bolje , uvijek se za rukovodstva na&dstroke;e nešto bolje , a meni je i ovo dobro . Zatim se okrenu u stranu - neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja proučava razlike izme&dstroke;u gladnog i sitog . Nagnuo se nad kotao , skoro se pogrbio - prikriva tijelom brze pokrete ruke . Kabanicu nije skinuo , biće da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima . Rasparana mu je i kabanica šavom niz le&dstroke;a , kroz razrez se vidi košulja od talijanskog šatorskog krila . Ćebeta nema ; sigurno mu je hladno noću u toj košulji i pod tom kabanicom , ali on je žilav kao drenovina i na sve ogorčen . Možda mu samo ogorčenje daje snagu da izdrži .

" Ovaj dim se vidi izdaleka " , reče Ivan . " Izdaće te . "

" Šta da mu radim ? Bez dima se kaša ne kuva . "

" Mi gore danju nikad ne ložimo . "

" Znam : čuvate glave . Dosadi se , brate , i to čuvanje . "

" Vrijeme je takvo : ako se ne čuvaš , nećeš dugo . "

" Pravo da ti kažem , meni je već predugo . "

" Zato što si sam . Treba da se učini nešto protiv toga . "

Kao prvo što treba da se učini , Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji . Granom omete ugljevlje i pepeo u travu , nabaci sitnu zemlju s krtičnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjište . Jakša ga gleda i čudi se . Ne znam čemu se čudi , valjda mu nije prvi put da vidi kako čovjek uklanja tragove . Zatim odmahnu glavom : možda je to pametno , ali - ako je čovjeku su&dstroke;eno da se dugo muči , živjeće i bez toga ... Ima neke knjige , kaže , zna ih već napamet i dosadilo mu je da ih vuče sa sobom - može da nam ih daruje . Vasilj izabra neke , Ivan uze i ono što je on odbacio . Za mene je ostala Engleska gramatika - sigurno je pripadala Zaru ; ne znam šta će mi , pošto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da ću dočekati svjetsku revoluciju ; ipak sam je uzeo , da mu olakšam , jer ima trenutaka kad čovjek želi da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjećanje .

Više nema šta da nam ponudi , ni mi njemu . Vasilj mu pruži da zamota cigaretu . On uze i pomirisa duvan . Koleba se zbog nečeg , kao Niko Sajkov one večeri , i razmišlja da li da primi ili odbije . Ne , reče najzad . Slatko bi povukao dim , ali bolje je da se ne navikava ponovo . Dosta mu je drugih oksudica , neće još i toj da robuje . Pita ga Ivan za Ramoviće , on kaže da ih nije vidio bar mjesec dana . Ne zna ni gdje su , misli da se viju oko ro&dstroke;ačkih kuća . Imaju dosta ro&dstroke;aka , pomažu ih ro&dstroke;aci - ako se iko od naših održi , oni će se održati . O nekom napadu na Ramoviće , nije on ništa čuo . Puca se stalno , kaže , izmišljaju opasnosti da opravdaju ono što dobijaju . Pucnjavama on ne poklanja pažnju . Novosti nema od koga da dozna . Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke , a ona je gluva kao top : niti šta čuje , niti priča .

" Mi idemo u Lom , kod vaših " , kaže Vasilj . " Hoćeš li s nama ? "

" Ne . Šta ću ja tamo ? Nijesu me zvali . "

" Udružićeš se s nekim , da se ne mučiš sam kao &dstroke;avo . "

" Tražio sam ja njih dugo , neka sad oni mene traže . "

" Bolje je da na&dstroke;eš Nika Doselića " , kaže Ivan . " Lakše je udvoje . "

" Ne treba mi niko . Ovo što sad radim , mogu i sam . "

Sjedimo i ćutimo , a bolje bi bilo da se spava ili da se nekud ide . U hodu se manje misli i ponekad može da se ne misli . Uostalom , nema tu šta da se misli . Nije tačno da su Psoglavi nestali , ne bar oni pravi , nego je to samo priča koju je narod , kao dijete , izmislio da samog sebe ohrabri . Pravi Psoglavi su se samo pritajili i prerušili dok se namnože po dolinama . Bili su žandari , oficiri , političari , gazde , svašta . Čekali su da ih neko naoruža i snabdije municijom i hranom , pa da otpočnu hajku na čovjeka . Istjerali su ga u planinu , ali to im nije dosta . Gone ga i dalje , svete mu se što ih je sprečavao da pljačkaju i trguju i svadbuju i žene prodaju . Proglasili su ga za Psoglava , nagnali su ga da podivlja , sad se vesele , i šenluče , i svetkuju , i čekaju da poludi .

Stari put se spušta hladovinom izme&dstroke;u drveća . Teče potok pored puta , toroče voda u koritu , preko drvlja i kamenja - nevidljiva povorka žena bez kraja i početka . Izgleda da su žene , a u stvari - to su samo njihove duše preobražene u glasove . Odavno ih slušam i prema glasovima zamišljam kakva su im bila lica . Neke skoro prepoznajem ; na druge me podsjeti neka riječ izgovorena nešto glasnije . U ono vrijeme dok su još bile žive , ovako su u povorkama nailazile , izmiješane , iz raznih sela , kako su se uz put sustizale . Pazarnim danom , subotom su silazile u varoš , za so , za gas , pa svaka svoje nade i brige i poslove priča a samo one najmla&dstroke;e slušaju šta ih čeka i ćute . Ove druge , koje ne poznajem , što katkad proslove neku starinsku riječ čije mi značenje nije jasno - to su duše njihovih svekrva ili prababa , zaostale iz ranijih vremena , već premorene , jer i one su u varoš silazile kad su žandari bili , i prije žandara kad su krilaši ili zaptije bili , a uz put su se , isto kao sad , jedne nadale a druge jadikovale .

Dok ih slušam , zaboravljam glad i sebe , i da je godina hiljadu devet stotina četrdeset druga , i da godine imaju imena od brojeva , Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju . Bile su te žene nešto kao pčele radilice : iz zemlje tvrdice , iz trnja i kamenja , iz mršavih krava i koza da izvuku , da napabirče , da od svojih usta uštede , pa na le&dstroke;ima da prenesu , da prodaju za male pare , da kupuju za velike , da se cjenkaju s trgovcima , da podmire &dstroke;umrukane , pa od onoga što ostane sve što je ljepše da pripadne muškarcima jer muškarci hajdukuju i ratuju i svete se i čast stiču , i odlaze u Amerike , i odlaze na školovanja i na robije , odlaze i više se ne vraćaju , a one ostaju na ognjištima , udovice s malom djecom , bezbratnice u crnini , majke često samohrane , samojadne , da tavore i čuvaju uspomene prazne slave . Čuvale su ih dok su pomrle . Od njih su samo sjenke ostale . Ne idu putem nego pored puta - da nama , živima , ne smetaju .

Ivan Vidrić stade i nasloni se na pušku .

" Čekaj " , reče . " Ne valja ovo , ne svi&dstroke;a mi se ovaj put . "

" Meni je baš dobar " rekoh . " Put kao put . Šta mu fali ? "

" Nervira me potok , ne čuje se od njega ništa . Mogli bi oni da nam pri&dstroke;u do na deset koraka - mi ih ne bismo čuli . "

" Ni oni nas . "

" Ne brinem se ja za njih , nego za nas . Postoji li drugi put ? "

Vjerovatno postoji , ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka . Svi naši putovi vole vode i uz njih se pribijaju . Ivan svejedno protumara i na&dstroke;e blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lišća . On misli da je to zgodna staza , a nama se baš ne svi&dstroke;a - po svemu je zgodniji stari put sa žuborom . Najzad Vasilj popusti , po&dstroke;oh i ja za njim , a tišina odmah poče da izdvaja i uvećava svaki šum naših pokreta . Prasne grana , poplaši se ptica i krikne , probudi se zec koji je dotle spavao , pa sve to što je čučalo i mirovalo odjednom se rastrči i razleti na razne strane da naš dolazak nadaleko objavi . Ako , pomislih - baš nek objavljuju i na sva zvona udaraju ! Od svih stranputica najprivlačnija je biti strašan . I Vasilj , čini mi se , isto misli , zato toliko krši grane . Već se sve razbjeglo , najzad i staza kojom idemo - iskrala se , nema je , samo zid stijena stoji ispred nas .

" Evo gdje si nas doveo " , reče Vasilj .

Ivan slegnu ramenima : " Gdje ni &dstroke;avo ne može proći . "

" Sad vidiš kakav si putovo&dstroke;a . "

" Možda će se naći prolaz na nekom drugom mjestu . "

" Hoće , ako ti narastu krila , ali to nije vjerovatno . "

" Šta mogu ? Mora čovjek da pazi , a ne putem . "

" Dojadila mi je tvoja pažnja , vazda na&dstroke;eš bespuće . "

" Zato što ga ima više nego što treba " .

Spuštamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku . Obuća se uglačala a snaga popustila , svaki čas se hvatam za grane da ne padnem . Vasilj reži . Gladan je , pomislih , zato reži . Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme . Bolje je što je tako , inače bi se dogodilo da svi odjednom zarežimo . Nekad mi se čini da je glad skorpija , ili neka druga zvjerka - uvukla se nekako unutra , tumara mi po crijevima i grize ih . Nekad tačno osjetim gdje joj je glava , stavljam ruku tamo i pokušavam da je ščepam - ona se tada pritaji , pobjegne i zagrize na drugom mjestu . Strašno grize . Nekad mi do&dstroke;e da vrištim od bola , a nekad da puškom opalim u to mjesto - mislim da ću baš to učiniti kad izgubim strpljenje . Poslije me pušta , to je ta druga faza : svijet se proljepša i pojave se nejasne nade da će se nekad negdje naći nešto za jelo i da će se sve popraviti .

Vasilj stade kao da je nešto novo i značajno opazio .

" Čini mi se da je Jakša isključen iz Partije " , reče .

" Jeste " , potvrdi Ivan . " Zbog magacina su ga isključili . "

" Zar je uzeo nešto iz magacina ? "

" Nije uzeo , nego pustio druge da uzmu neke džakove . Bilo je pšenice i pirinča u tim džakovima . "

" Jesu li ga podmitili da ih pusti ? "

" Ne , do mita još nijesmo stigli . Prevarili su ga . "

Seljaci su ga prevarili , upravo banda starih pljačkaša koja je i krajem prošlog rata uspješno dejstvovala . Jakša je bio komandir straže jednog od važnijih magacina s namirnicama opljačkanim od Talijana . Poslali su mu glasnika s viješću da se neka vojska približava . U isto vrijeme osmatrač mu je javio da se opaža neko sumnjivo smucanje po proplancima . U stvari , to nije bila vojska , nego desetak tamošnjih ljudi u talijanskim kabanicama . Dok je Jakša sa stražom utvr&dstroke;ivao položaj da se brani , slao glasnike za pomoć i očekivao napad - pljačkaši su na drugoj strani iznosili plijen . Žene su im pomagale . Nešto su kolima odvezli , nešto na konjima , najviše su odvukli niz goru na odsječenim granama . Pošto su me&dstroke;u pljačkašima bili i neki od Jakšine ujčevine , stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora .

" Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora " , reče Vasilj .

" Ni ja " , reče Ivan . " Niko u to nije vjerovao , ali priču su pronosili i oni koji ne vjeruju - reakcija se hvatala za sve , samo da nam naškodi i zatruje . "

" Pa zašto ste ga kaznili ? "

" Moraš nekog . Nije moglo to da ostane nekažnjeno . "

" Nijesmo imali sreće s tim magacinima . "

" Nevješt nikad sreće nema . "

" Kao prokletstvo su bili . Bolje bi bilo da ih nije hilo . "

" Ne bi bolje . Zašto bolje ? Za sve što se uči , mora da se plati . "

Skupo smo to platili , a ne znam jesmo li naučili nešto što će nam u budućnosti zatrebati . Pljačkaši uče brže i snalaze se bolje : nasljedno su obdareni da na&dstroke;u prijeke putove . Dugo će još proći dok zgrabimo sredstva za proizvodnju - oni će dotle naći način da se ubace u raspodjelu . Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima , ili da ih pustimo da sve sami razgrabe . Oni bi se potukli pri grabežu , bilo bi bruke , jači bi dobili više , pri tom bi prosuli pola dobitka . Ovako - grabeža nije bilo , ali bruke jeste . Bruka je na nas pala , a skoro sve se prosulo . Namučili smo se čuvajući oteto-prokleto po planinama , prenoseći ga na mazgama i na svojim le&dstroke;ima iz pećine u pećinu - a sve su nam pozobali miševi , kiše , potkradanja i braća .

Ako smo nešto naučili , to je da ne treba vjerovati braći . Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na čuvanje njegovom bratu komunisti , a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogače od pšenice iz magacina . Za reakciju je to bila živa zgoda , da nam odbije i one što su nam još vjerovali . Čudili smo se : otkud to da naši drugovi imaju tako nezgodnu braću ? ... A nije trebalo da se čudimo . To što su braća po izgledu , po stasu , glasu i nekim pokretima slična , samo je varka - po sklonostima i ponašanju često su sasvim različita . Reklo bi se da tu ima nekog predračuna u začecima , a više je posljedica porodičnih podjela , jer : " Kami majci gdje su joj jednaci , kad su hrabri - hoće poginuti , kad nijesu - stidni doma doći . " Ako je neko junak , brat mu radije traži zavjetrinu ; ako je pošten čovjek , brat mu smatra da je time plaćen danak poštenju koje se na ovom svijetu ne isplati . Tako se često izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva .

" Samo smo se obrukali " , reče Vasilj .

" Kako obrukali " , začudi se Ivan .

" S tom hranom . Nije to ni bila hrana za nas . "

" Nije , kad je nema . A šta smo se obrukali ? Ono što su nas klevetali , to im je bila priprema za borbu . Da nije bilo hrane , našli bi nešto drugo . Izmisli se ono što je najvjerovatnije - kontrarevolucija nikad ne spava , samo se ponekad pravi da spava . "

" I mazge su bile . Kud se izgubiše one mazge ? "

" Ne znam . Od gladi su polipsale . "

Bile su to već divlje mazge , ničije mazge , pogubljene i rasturene po planinama . Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im kože za obuću . Poslije su se uvjerili da koža od mazge nije dobra za obuću , pa ih više nijesu ubijali . Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pašu , sa snijegom su i mazgama došli crni dani . Neke su se spuštale pored voda , često na tri noge , ranjave i izgladnjele - milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima . Onda je došao Galjo da mi kaže : " Pro&dstroke;e jutros Stefan Savović iz planine , vodi konja , a po samaru i po stelji blista šećer . " - " Jesi li siguran da je šećer ? " - " Pokupio sam prstom i liznuo , jeste šećer . " - " Misliš li da je iz našeg magacina ? " - " Nego odakle ? " - " Misliš : ukrao ? " - " Nego šta ? " - " Ne bi on to učinio : pomagao nam je kad smo sklanjali . " - " Da vam nije pomagao , ne bi znao gdje ste ga sklonili . " - " Ajmo onda da pogledamo je li štogod ostalo . " - " Idi ti , a ja neću da se miješam u to . Neću da se namažem , pa poslije ni Lim da me ne opere . " - " A ja zar hoću da se namažem ? " - " Ja neću , a ti kako hoćeš " ...

Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku .

" Čekaj " , reče . " Čuje se nešto . "

" Čini ti se " reče Vasilj . " Čuje se , mora da se čuje - idemo . "

" Ide i neko drugi . Pst ! "

" Vazdan ti se nešto privi&dstroke;a . "

" Skini obuću , Lado , pa pogledaj ! "

Poslušao sam ga - prikradam se od stabla do stabla , Onda osjetih - nije se prevario . Ide neko , ali nije opasan : kroz žamor potoka čuju se odlomci razgovora . Pominju šljive , govore o krmači - po tome mi se učini da su seljaci , da su mirni i pitomi , oni predratni , staromodni , što se ne bave tu&dstroke;im poslovima . Možda imaju nešto za jelo , daće nam parče hljeba čim vide kako smo gladni . Seljak je sklon da pomogne odmetniku , jer i sam je neka vrsta odmetnika - vazda u neslozi s vlastima iz grada . Onda opazih puščanu cijev , jednu pa drugu . Učini mi se da ih mnogo ima , a kad prebrojih - samo tri . Tri puške nijesu ništa strašno - jedna promaši , druga zakasni , treća može da omane . Puške su im na ramenima , stići ću dvaput da opalim prije nego ih skinu . Velike torbe nose na le&dstroke;ima , sigurno su pljačkarali po selima oko Kolašina - treba bar da ih preplašimo ...

Vasilj reče : " Ne , nego da ih opljačkamo ! "

" Ajmo odmah " , rekoh , " nek vide da je oteto prokleto . "

Ivan Vidrić se prekrsti da pokaže kako se užasava od te pomisli . Predosjećao sam da će baš to učiniti , osjetih da ga skoro mrzim što je toliko vjeran sebi . Vasilj ga upita :

" Što se čudiš ? Zar je to daleko od pameti ? "

" Jeste , daleko je . Tu igru sad nećemo zametati . "

" A koju ćemo zametati ? Skrivalicu ? "

" Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo . "

Baš smo htjeli da već jednom raščistimo to pitanje izbora igre , izbora izme&dstroke;u bande i skrivalice - kad u gori iznad nas zapraštaše puške i čuše se krici s dozivima . Nijesu tri puške nego trista u iskidanim plotunima - jedni su pitanja , a drugi odgovori . Nekoliko trenutaka nam se pričinjava da su naišli na neku drugu našu grupu : gone je , satiru je , likuju . Žao nam je tih nesrećnika , zamjeramo im što su nepažnjom u klopku upali , nadamo se da će se ipak neko od njih izvući ili osvetiti . Zatim se prisjećamo : nije to kao u proljeće , nema nikakve druge grupe , nego smo to mi u pitanju . Po nečemu su osjetili da smo tu negdje , sad pipaju i čekaju da im se sami izdamo . Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili , pa su tačno ocijenili gdje će nas stići .

Zgledasmo se zakrvavljenim očima - bogme liči na opkoljavanje . Možda je krug već zatvoren - jedni pucaju da nas nagnaju , drugi ćute i čekaju da im nai&dstroke;emo . Ne ostaje nam ništa drugo nego da se povučemo do stijena , pa i mi da čekamo - tamo bar s le&dstroke;a neće moći da nam za&dstroke;u . Stigli smo za trenutak , na&dstroke;osmo zaklone iza odronjenog kamenja . Nijesu baš zgodni zakloni - uvijek od čovjeka ostane da štrči više nego što treba . Vidik nam je uzan i do ispred nosa zagušen šupljikavim zelenišem što maše i zavarava . Vasilj ne može da miruje , svaki čas prelazi iz zaklona u zaklon - najzad prona&dstroke;e skriven prolaz me&dstroke;u stijenama i pozva nas . Popesmo se - bar da vidimo gdje ćemo poginuti . S jedne lastve pre&dstroke;osmo na drugu , može i na treću da se pre&dstroke;e , ali za to nema potrebe . Našli smo mjesto gdje gomili nema pristupa ; samo pojedinci mogu da se pojave - zbrisaćemo ih čim glavu pomole .

Oni odmah osjetiše da im tu brojna nadmoćnost ne pomaže . Pucnjava se prorijedi , graja splasnu . Skliznuli su u dolinu , više se ne čuju . Ispod stijene se vidi dno doline : livade , rijeke , crne jove , put pored obale blijed kao na snimku iz aviona . Tri izvi&dstroke;ača s puškama , pognuti pod punim torbama , idu putem . Idu i nikud se ne osvrću - tri životinje koje ne slute da je sve moglo drukčije da bude . Vasilj me gleda kroz osmijeh : bre , baš bismo nadrljali da smo čarku zametnuli ! ... Ivan ćuti , zaboravio je da nas ukori . On svaku muku zaboravi čim je prošla , i mislima ispruženim u daljinu pokušava da napipa sljedeću klopku koja nas negdje tamo čeka . Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade : neki dugački i pognuti , drugi plećati i kočoperni , mnogi hramlju , neki potrčkuju , svi s puškama i torbama . Umorni su , sigurno su bili na Tari , u kaznenoj ekspediciji - gonili , strah zadavali i neka sela pljačkom zacrnili .

Kad bi mi bio pri ruci mitralješčić , onaj što smo ga zakopali na Gradini , i samo dvjesta metaka - sad bih fino uljepšao lice zemlje .

" Onaj na konju " , reče Vasilj , " nevjerovatno je kako liči na Gizdića . " " Mora da liči kad je on to " , reče Ivan i prisjeti se : " Bi li ti to htio da ga ga&dstroke;aš ? "

" Nego šta ! Ali bolje je da ga svi zajedno - ako dva promaše , treći neće . "

" Kasno ja sad , ostavi ! Odigrao je Gizdić ulogu . Ako ga sad ubijemo , još će ga proglasiti za junaka , a to nije zaslužio . I gadno bi ga osvetili na onoj našoj sirotinji što i ovako dolje jedva živi . "

" Sirotinja svejedno plaća , i vazda će se naći neko da plaća . Ako na to mislimo , onda je bolje da bacimo puške . "

" Nećemo ih baciti , ali na sve mora da se misli . "

Najgore je , čini mi se , što on to tako ravnodušno izgovara , mirnim glasom koji će me najzad iz kože istjerati . Po tom glasu bez sdržbe , bez boje i sjaja , reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom : zbog nečeg ga je izabrala i nasamo mu povjerila šta biva i šta biti mora . Pošto zna stvari unaprijed , on se već s njima pomirio . Ne čudi se i ne ljuti , i ne žuri da kaže to što je od sudbine iskamčio - radije čeka da sami pogodimo . Nije ni teško pogoditi da na sve mora da se misli , ali je teško pristati na to . Ako mislim na sve one što su u zatvoru , pred strijeljanjem , i na one što hapšenje očekuju , i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje - ja onda nikad neću stići da učinim ono što volim , ni da zaštitim , ni da osvetim , ni da nekom nadu probudim , ništa , nikad , nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se čudi što se njena šugava koža toliko traži i precjenjuje .

Mislio sam do malo prije da mi koža ne valja ni pet para , i otkud da valja kad je šugava , i da nikad nije ni valjala , i da sam niko-i-ništa , nikad-ništa , i sve tako . Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika . Lom je prijatno mjesto s pećinama oko izvora , drugovi iz Gizdave su žilavi momci ubijedjeni u pobjedu - malo grljenja , malo drmusanja i zajedničkih uspomena , zatim uspomene gurnuše u stranu donoseći karlicu krompira da je do dna proučimo . Ništa ne mari što su ga noću kuvali - krompir je slan , bruni se i rastapa u ustima . Zasitili smo se , a još dosta ga je preostalo - takvo čudo odavno nijesmo doživjeli . Pomislih da ostatke treba da strpamo u džepove , zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo . Može čovjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi , može čak i više da se obruka nego kad ga zlo iznenadi ; jer na zlo je navikao .

Pita Kačak kako se osjećamo , a Vasilj kaže :

" Odlično ! Bolje se ne može ni zamisliti . "

" Nešto si se namrštio kao da ti nije pravo . "

" To je sad od že&dstroke;i . "

" Ima i vode koliko hoćeš , ne štedi je ! "

" Nijesam lud da pijem , pa da odmah ogladnim . "

" Što da ne ? I hrane ima , spremili smo da pretekne . "

Ima hrane za tri dana , oni vazda spreme više nego što će se potrošiti . I prije su takvi bili - kad nešto pripremaju , temeljno ga pripreme . Ne vrebaju , kao mi odozgo , samo neki krupan podvig da izvrše pa da od njega dugo žive , nego su navikli da poštuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne može . Prvo naprave spisak : soli , luka , brašna , duvana , cigaret-papira - pa sve to po spisku prona&dstroke;u i prenesu na odre&dstroke;ena mjesta . U tome im je i sudbina sklona - kraj im je župniji , žita skoro zrijevaju , glad im više ne prijeti , ni prije nije bila ljuta kao kod nas . Na brdu im čuče dva puškomitraljeza , nijesu ih zakopali kao mi one naše - našli su veze da za novac kupuju metke , kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih četnika , preko žena , preko djece i čobana , sve veza vezi i ruka ruci dodaje .

Imaju , kažu , i apoteku . Pošto ne vjerujem , pokazaše mi je : dvije torbe zavoja , nešto vate , kutija aspirina i dvije flaše joda . Apotekar im je Rajo Bosnić , to sam pogodio čim sam ga pogledao . Oko njega se šire neobični mirisi . Požalih mu se da imam šugu , on prona&dstroke;e kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava . Ne čini mi se da će mi pomoći , ali bar jako smrdi - ima sve vaške po šavovima da mi pocrkaju od smrada . Tako im i treba , rekoh i zavukoh se u pećinu iznad puteljka . Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod ušiju . Jest da Rajo nije baš pravi apotekar , ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke . Možda baš i jeste iz apoteke i baš protiv šuge napravljena . Ako ikad skinem tu šugu , biću kao ponovo ro&dstroke;en . Navukoh čakšire , pa košulju , pa mi se smrači pred očima od jezivih mravinjaka što mi progmizaše po krastama .

Odnekud nai&dstroke;e Bajo baš kad ne treba . Delegat je i sekretar , dužnost mu je da sve vidi i zna ; vidi da se neko pod pećinom krije , a ne zna ko je to i ne zna ni zašto .

" Sunčaš li se ti to tamo " , upita podrugljivim glasom .

" Ne , nego mažem kraste " , rekoh kroz stisnute zube .

" Kakve - kraste " , jer on hoće sve da zna .

" Šugave ! Imam šugu . "

" Zar nijesu mogli da nam ne šalju šugave ? "

" Nijesu mogli . Sad nemaju da biraju . "

Nije me poznao po glasu , pro&dstroke;e . Pucketaju mu zglobovi kao kozi , ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire što sam šugav . Znam ja njega kad nije bio delegat , ni sekretar , a onda je meketao drukčijim glasom . Kad su žandari s pendrecima jurišali u Vasinoj ulici , i s kundacima u Grobljanskoj , i kad nas je konjica jurila oko Tašmajdana , Bajo je onda nosio kaput iz bolje kuće i tražio zgodnu kapiju da što prije zagrebe . Kaput i šešir , to ga je spasavalo . I šal - tako je ličilo na tičicu iz viših slojeva koja je slučajno u naše jato zalutala . Bilo je nekoliko tih zalutalih tičica , žandari su pazili da ih ne zakače . Niko Baju nije zamjerio što se snalazi , osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori ; nijesu ni vremena imali da mu zamjere - on je prvi počinjao da zbija šale na račun svojih lakih nogu . Sad se nešto promijenilo , baš ću da vidim šta se to promijenilo . Požurih za njim , on me osjeti i okrenu se .

" Nijesi me prepoznao " , rekoh . " Potcjenjuješ stare poznanike . "

" Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu ? "

" Ko ne može da je nosi , tome i ne raste . "

On mi ipak pruži ruku .

" Ne " , rekoh . " Prešla bi ti šuga . "

On brzo metnu ruku u džep i poče o drugome . " Čekamo Rupljane , opet oni nijesu stigli . Vazda zakasne , to im je prešlo u krv . "

" Daleko im je , zato kasne . "

" Zna se daljina , a onda se mora na vrijeme poći . "

" Možda su uz put naišli na prepreku . "

" I to treba da se pretpostavi . Očitaću im bukvicu ! Mora , druže moj , da se stigne kad treba da se stigne , a ne kad ko hoće ! "

On i ne primjećuje kako mu se rječnik svodi na treba i mora . Pomislih da je to bila neka posebna tajna škola gdje su stalno ponavljali treba - moru , treba-mora , dok su sve drugo pozaboravljali . Gledam ga i slušam i čudim se - odlučan je kao podoficir i oštar glavosječa postao . Više nijesam siguran da je onaj isti Bajo što sam ga poznavao . Izbrisao je sva zajednička sjećanja , otura ih i hladno prelazi preko mojih pokušaja da ih oživim . I kaput je zaboravio , i šešir , i kapije , i onu otpusnicu iz bolnice . Imao je u džepu svežanj listića kakvi se daju otpuštenima iz bolnice : pečat i potpis ljekara i bolest je bila napisana , samo je datum otpuštanja ostajao neodre&dstroke;en ; Bajo je tu unošio datum gužve - ako ga uhvate , izgledaće da je slučajno zapao izlazeći iz bolnice . Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjača iznutra . Ja mu ne zamjeram što je nije vidio , nijesam mnogo dobio ja što sam je vidio , ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi ...

Ne znam šta mi je , tek kivan sam na njega . Možda mu zavidim što je delegat . Nije baš zavist , nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi . Tako i šuga počinje sitnim svrabom koji rasle . Nekako je Bajo vješto preskočio prepreke - obreo se gore , poslali ga ovdje , soli mi pamet . Zašto su nam baš njega poslali , zar nije bilo boljih ? I onda - kako , zašto , otkud on da me vodi , kad ja znam njega i sve šta on zna ? .. Jedino što ne znam - da se skrivam po kapijama - to sad ovdje nije potrebno i ne može se . Ako ćemo po zaslugama , ja ih imam više ! ... Ne kažem da ih imam više od drugih , ali bar od njega - jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem više nego što je on hljeba pojeo . Više sigurno , jer on malo jede . Dakle - to nije po zaslugama , nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu , ili je imao nekog da ga gura , ali to bi onda značilo da i u ovoj našoj crkvi lakše postaje svetac onaj kome je bog ujak ...

Jeste , zavist je , a vješto se prerušila . Uzela je oblik brige za opštu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve - dok jednu izbacim kroz vrata , ona dvije druge uvede kroz prozor . Tu pravdu , za kojom idemo kroz sve ovo , slabo ćemo ostvariti mi koji smo i sami nepravični . Nekad smo iz nehata nepravični , ili iz neznanja , ili od nevolje , a nekad što nema vremena da se bira . Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali šta da čine s njima . Onaj Gojan , prvi što je stigao , reklamirao se da je radnik , a u stvari je bio šoferčina . Prva briga mu je bila da se nakrka , a jedina taktika da zastraši : " Dovešću ja ovdje bataljon Lakaca , pa da kleknete na koljena ! " kao da je namjerno htio da razdraži životinju plemenske mržnje : " Dovedi ih , baš ih dovedi ! I Lakce , i koga hoćeš dovedi ! Znamo mi Lakce , sretali smo se s njima , pa im se i prije nijesmo uklanjali . Kurva bio ko vam s megdana pobjegao ! "

" Promukao sam " , kaže Bajo , " učeći ih da se čuvaju - da čuvaju svoje glave ! "

" Ti u tome imaš dosta dara i iskustva . "

" Ne pomaže . Ne slušaju ništa . "

" Mladi , pa ludi . Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi . "

" Lud sam što to pričam tebi , kad si im ti bio učitelj . Kakvi učitelji , takvi &dstroke;aci ! "

" Da nijesu bili takvi , ne bismo ništa učinili , a to bi bilo gore . "

" Ali sad mora da se pazi , vidiš - biju ! "

Biju , bogme , ne žale nas . Pri tom su uvjereni da čine dobro , i čine ga za nekog . Više su nas prije , dok nije gora ozelenjela ; prijete nam kad opadne lišće i kad snijeg počne tragove da otkriva , ali i sad nas smanjuju čim uluče priliku . Imaju dobrih puškara - lovce , ratnike i pljačkaše - tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo . Slavu stiče ko ubije , i iz Londona mu medalje šalju , i iz Italije mu pare daju . Stvarno će bitI mučna rabota ako ovdje ovako jesen dočekamo : slane , kiše s vjetrovima , a i snijeg može rano da navali . Staljin je rekao da će se rat završiti krajem godine , a šta ćemo ako se ne završi ? Ništa - neće nas ni biti . Istražiće nam se sjeme kao šarenim konjima . Poslije više neće biti nikog , ni da nas pomene . Hladno mi je oko srca kad mislim o tome , zato neću ni da mislim . Neka misli ko je navikao , kao Ivan , ili ko mora , kao Bajo . Nek izmisle otpusnicu iz bolnice , ili šta bilo , samo da ostane kogod živ - za svjedoka ...

Na brijegu , u zatravljenom šancu , sjede poglavice ostataka . Šančević je dobro obučen - nanio ga put pored magacina , pa su mu se haljine same nametnule . Ja , da sam na njegovom mjesto , nelagodno bih se osjećao ; on , naprotiv , smatra da je prirodno što je obučen bolje od drugih . Ima raznih kapa , a lica pod njima izjednačila je glad i nespokojstvo i noćna putovanja . Nosevi su se izdužili i naoštrili iznad uvećanih usta i ljutih očnjaka . Ko nas ne poznaje , rekao bi da smo svi braća i bratučedi - nekakav prokleti soj koji od prkosa živi i ne može da se smiri . Ružan soj , od dugih kostiju i preplanule kože , bez mišića , bez boje u licu , s podsmješljivim očima uprtim u Baja , koji opet priča o opreznosti i uzdiže je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima .

" Ovo je vrijeme hajke " , kaže , " a zato svaki treba da ima oko na potiljku . "

" Lijepi smo i bez toga " , gun&dstroke;a Vasilj , " samo nam još to nedostaje . " " Dva čovjeka " , produžava Bajo , " kad idu zajedno - jedan treba da gleda na desnu , a drugi na lijevu stranu . "

" Onaj zadnji " , kaže Magić , " mogao bi da se izvježba da ide unazad , kao rak . "

" Sprduckaj se ti samo , a jedan za drugim nam pada , i niko se više ne diže . Ne nasmija se više ni jedan od onih što su dolje . "

Pokazao je rukom prema dolini ispruženoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana . Puna je naših mrtvih , a ništa se ne poznaje . Raste trava , pasu ovce . Koga nema , bez njega se mora . Sad su izmislili da naše ni u groblja ne primaju - neće bezbožnički grobovi s hrišćanskim da im se miješaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se čudo i bruka ovdje me&dstroke;u živima zbiva . Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde , na neosvećenu zemlju , u šumarke i jaruge gdje se kopilad čedomorki i crkli konji zatrpavaju . I dok su se čeljad mučila sa zemljavim leševima i natrulim sanducima - njihovi rodaci , susjedi u zavadi i nekadašnji prijatelji , okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju " Partizani , crni vrani , crni su vam došli dani " ... Baš su crni , i odavno su došli ; trebalo bi već da pro&dstroke;u , kao što sve prolazi , ali oni jednako traju .

Okrenuh se : od nas što smo ovdje - na koga je red ? Kome će to prvom da zapjevaju ? ... Pa se sjetih pucnjave u dolini i šupljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao " Ono je napad na Ramoviće ! "

" Kamo Ramović , " , upitah Baja . " Nikog od njih ne vidim ovdje . "

" Nećeš ih ni vidjeti , svršeno je s Ramovićima . "

" Zar su izginuli ? "

" Bolje bi bilo da su izginuli . Pohvatani su . Samo je Petar izmakao - ne zna se ni kud je izmakao , naši ga još nijesu našli . Tako je kad se ne paze - pustili su da ih opkole . "

" Možda njih neće strijeljati " , rekoh da se bar nečim utješim .

" Ako ih žive ostave , to je da namame neke druge . "

" Nikoga neće namamiti , drugi nemaju takvo zale&dstroke;e . "

U stvari - ni oni ga nijesu imali : izdao ih je jedini ro&dstroke;ak u kojega su imali povjerenja . Našao im je sklonište , donosio im je hranu , obavještavao ih je kad su potjere i kojim pravcima kreću , a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbašom i od njega dobio obećanje da će im živote poklonti kad budu pohvatani . Nije to za novac učinio nego iz ubje&dstroke;enja da samo tako može da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale čeka . Sad su se trgli i ostali Ramovići da ih brane : nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao što su činili u turska vremena , pozivaju se na svoje zasluge za četništvo , prizivaju u pomoć slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva . Možda bi tako uspjeli da ih odbrane , ali su s druge strane zarežali Lipovljani , pijanice žedne krvi : Gizdići , Bradarići , Grujače i Vukolići - traže glave . Imamo i mi ro&dstroke;ake u šumi , kažu , pa zašto da ih tamanimo ako vi vaše ovako izvlačite ? Ako ovi glavom ne plate , dovešćemo kod kuće naše , pa neka ih mrko pogleda ko smije !

" Dugo su složni bili " , rekoh , " vakat je da se počupaju . "

" Ne bi šteta bilo da se počupaju " , reče Kačak .

" Nikakva , jer ne zna se koji su gori . "

" Zli su , bogme , na obje strane , a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj . Ako vide da nema drugog - popustiće Ramovići . "

" Nije njihov običaj da popuštaju . "

" Ne , ali sad su oslabili : ono što je valjalo , odvedeno je u logore . "

" Zar ne bismo mogli i mi tu nešto da učinimo ? "

" Jok ! Odmah bi osjetili naše prste . "

Osjetili bi ih , to sam zaboravio , jer oni imaju stručne snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete naše prste i tamo gdje ih nikad bilo nije . Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu nešto miriše na našu rabotu , pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se složno ustreme protiv . Tako - vezane su nam ruke . Uzalud nam je što smo se tu okupili s raznih strana , iz Prokletija i Leleje gornje , od Rogodže , iz Rupa . Ništa nam ne pomaže ni hrabrost ni pamet . Ne može se ništa učiniti , čak ni pokušati da se učini , - iz straha da se na nešto gore ne okrene . Ostaje samo da se čeka , i da se grizu nokti i prsti od nemoći . A meni je dosadilo da gledam kako se grizu , zato grizem uspomene na Ramoviće : sami su krivi i za sve su krivi ! Što su se upustili , i što su nevjeri vjerovali ? Što se nijesu branili i izginuli , da nas ovako ne muče čekanjem !

Bog ga sami i mrtvog ubio , / Kako moga vjerovat Turčinu !

Stigao je novi glasnik da sve razjasni . Juče , dok sam mislio na Ramoviće i ljutio se što ne može da im se pomogne , za njih je bilo sve svejedno . Tijela su im ležala u spokoju , dok se sunce uzdizalo , na utabanoj ledini pored igrališta gdje su ciganski konji i posljednju travku iščupali . U blizini je okuka rijeke i jak pad . Izlazeći iz varoške tjeskobe , ispod kasapnica , kasarne i bolnice , Lim tu , uplašen tišinom , uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva . On jedini , u ime zavičaja , oprostio se s njima - time . Poslije su ih zakopali , ne zajedno kao obične komuniste , nego u tri posebna groba . Kaže čovjek da su zakopani ispod divljake , podalje od puta , ali neki &dstroke;avo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi . Čim počnem da mislim o nečem drugom , ili da slušam šta drugi govore , oni ožive , izvuku se i pri&dstroke;u do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom .

Ono što je moglo da ih odbrani - zasluge predaka glavosjeka , sloga bratstva s vezama na sve strane , stričevi s medaljama i stričevski sinovi po četničkim štabovima - njima je samo ubrzalo kraj . Počele su bile sva&dstroke;e na sve strane , uskipio je ološ da se osveti za sve nepravde starih Ramovića , prijetio je razdor s obračunima - strasti bi se raspalile da su oni ostali živi . Zato je Juzbaša hitno pošao u Kolašin , poslom tobože , a u stvari da se napravi da nema veze s time . Odmah zatim pozvali su Talijane da kao viša sila svrše tu stvar . Jedna četa vojske s karabinjerima prešla je preko " granice " , preko mosta , i tobože iznenada , silom , kao na svoju ruku , zauzela četnički zatvor bez otpora . Nijesu se osvrtali na ostale zatvorenike , tražili su samo Ramoviće i našli su ih . Izveli su to noću , mučki , a ujutru ih strijeljali . Sad se više niko ne sva&dstroke;a - svršeno je .

" Jesu li ih tajno strijeljali " , pita Ivan .

" Danju je to bilo , nije tajno . Ne bi ni mogli tajno , jer znalo se i čulo se - stalno su pjevali . "

" Vojnici pjevali ? "

" Ne , vojnicima baš nije bilo do pjesme , a poslije su i plakali . Žuti su bili i karabinjeri , žuta im lica kao vosak , pa samo preda se gledaju i idu . "

" A onda - ko je pjevao ? Četnici ? "

" Ne nego sami Ramovići . Njih trojica - kao da idu na svadbu . "

" To sam i mislio - nijesu nas osramotili . "

" Muški su to podnijeli , svaka im čast ! I nekako gordo , gordo - kao da sve živo preziru . "

To mogu da zamislim , i prije su prezirali . Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju . Otresiti po prirodi , imali su jaku dozu uro&dstroke;enog ponosa i posebnog smisla za izgled : išli su pravo , nosili se lijepo i u govoru zanosili k svečanim i knjiškim oblicima . Od plemstva im je to ostalo i učvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti - jer oni nikad nijesu gladovali , ni strahovali , ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas . Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako opraštali . Čini mi se da im ni sad ne praštaju , a nijesu u pravu . Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala , neke druge je u isto vrijeme privlačila . Šaren je narod , ima svakakvih , većini je lakše da vidi kako izgledaš nego šta misliš i lakše se lijepi za &dstroke;ide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjaštvom prostijim od pasulja .

" Ne bi ništa od onoga " , reče Kačak , " ni potukli se nijesu . "

" Glupo je bilo i što sam se nadao tome " , rekoh .

" Šta će čovjek - kad se topi , za slamku se hvata . "

" Sad nema ni slamke . "

" Može i to da ima svoju dobru stranu . "

" To što slamke nema ? Može , samo ne znam kako . "

" Da ga natjera da i dalje pliva . "

On misli da su Ramovići poslijednji koji su se prevarili . Poslije njih niko neće ni pomisliti da se oslanja na ro&dstroke;ake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve što ima u fišeklijama . I ja to mislim , jer kad se ni za slavne Ramoviće nije našlo spasa , drugi se nemaju čemu nadati . Ali , s druge strane - nada da se život spasi nije jedino što nagriza i što lomi našu hrabrost . Ima i drugih stvari , raznih . Neke su u nama . Do&dstroke;u trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve živo ruga . Nekad se ne ruga , nego samo pita : čemu se vi to nadate ? ... Ne znam čemu . U gradu više nikog nemamo , sve je u logore i zatvore odvedeno . Seljaštvo nas je prevarilo čim je glad osjetilo . Prorijedila se omladina , nema više one naše ; ova što sad nailazi baš ne liči na omladinu - na glave je natakla šubare , na šubare žandarske kokarde , hoda , pjeva , zlostavlja djevojke i iz pušaka ga&dstroke;a kuće što su nekad bile partizanske .

Otpisali su nas i drugovi forumaši odozgo , odavno se ne javljaju . Svi su se nekako bolje snašli , samo mi se potucamo po planinama bez razloga . I onda - glad , vaške , šuge , promrzlice , krpe , kiše . Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne šale s nama . I mi sami : kad maštamo - visoko letimo , kad pogledamo - nisko pali . Naše su knjige satrunule ; novina više i nemamo , i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali . To što pričamo o slobodi liči na stara proročanstva kojima se i djeca smiju . Pjesme su nam preokrenuli , pjevaju ih naopako . Jadni smo , neoprani , prosjačimo tu i tamo , a to što isprosimo - otrovano je poniženjem . Od jada se neki zavuku u jazbinu , kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili . Ako nam neko nekad pruži parče hljeba ili čanak koprive , to je samo iz sažaljenja ; kad to uzmemo , ne znamo koga više da žalimo - sebe , što smo došli na te grane , ili onoga što daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobročinstvo .

Ali Bajo neće da misli o tome . Ogorčen je na neke stvari , na nešto što se dogodilo u Rupama :

" Možeš li to da vjeruješ ? "

" Mogu svašta . Sve se doga&dstroke;a . "

" Ali ovako ne ! Dva mjeseca živi s njima u društvu četnički špijun , ide s njima , spava s njima , a oni da ga ne otkriju ! Mogao je da ih pokolje , ali on je htio da dozna veze ... Gdje vam biše oči ? Što nijeste pitali kakav je prije bio u toj četi gdje je bio ? "

" Od te čete samo je on ostao " , kaže Vojo , " koga da pitamo ? "

" Sigurno je on tu četu udesio , trebalo je to da pomislite ! "

" Vidjeli smo da je sirotinja , goljo , gladan , niko i ništa . "

" Tako nam i treba kad primamo nikogovinu ! "

" Nema više da se bira , nije narod kao prošlog ljeta . Nema onog više , izgubili smo ga . "

Samo se Ivan ne slaže da smo narod izgubili . Po njegovom ispada da je to nemoguće , da mi narodnu podršku nikada nećemo izgubiti . To je već nešto čudnovato , zato ga svi , čak i Bajo , gledaju izbuljenim očima . Da sam ja izvalio nešto slično , izgorio bih od stida , a on se ništa ne zbunjuje . Lagano mrvi i raščešljava : u svakom selu ostalo je po desetak naših porodica koje , čak i kad bi htjele , ne mogu da pre&dstroke;u na suprotnu stranu . Ne daju im da pre&dstroke;u , jer takvo je to društvo protiv kojega se borimo , jer u tom društvu neko mora da bude potlačena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju . Svaka od tih porodica ima svojtu , ima kumove , ro&dstroke;ake , prijatelje po odivama - oni se još ne usu&dstroke;uju da pomognu , ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije će pokušati da poprave to što sad propuštaju ...

Veze vješto do detalja . Da smo neki stranci , skoro bismo mu povjerovali . Mnogi su , kaže , od same gladi , da im djeca ne pomru od gladi , za ono malo brašna i soli što Talijani daju prešli privremeno na onu stranu . Kad glad pro&dstroke;e - vratiće se oni . Neki su već počeli da se vraćaju : skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova . I onda : to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio složan , neće ni za zlo . Ima dosta četnika što su bili zaguljeni , a sad su razočarani - neki što nijesu dobili činove , drugi što vide da su zavedeni . Većinu čine ipak oni što idu za trubom , oni što kažu " Kud svi Turci , tu i goli Haso " ; ali kad truba , vojska , bude naša , kad se vrati neka od naših brigada iz Bosne , većina će opet biti naša . Dotle mi treba , kao neko sjeme , ili kao kvasac za velike narodne naćve , da se sačuvamo u skloništima i po pećinama ...

" Ne pominji pećine " , reče Bajo , " nećemo u njih . "

" Zašto ne , kad je kiša " , upita Šako . " Ima zgodnih pećina . "

" Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne . Lovili su kune i lisice u njima , nas bi lakše . "

" Pa gdje drugo ? "

" Prosto - ispod drveća . I straže da se postavljaju , to da bude obavezno ! "

" Kako će onda oni što su sami ? "

" Samci da se sastave po dva , po tri ujedno . "

Ivan se sjeti Jakše i predloži da mu se poništi kazna . Sjetiše se i nekih drugih i složiše se da ih vrate u Partiju . Tako : da se sastave po dva , po tri , ispod drveća , da maštaju o srećnim gradovima i krilatim la&dstroke;ama čovječanstva . Ja sam to već isprobao , znam kako izgleda . Svenu snovi , iščeznu dvorci , pokvare se mašine što same rade , pogase se lampe i sunca kad je čovjek gladan , mokar , i kad trijebi vaške po progoreloj košulji ... Ljepše bješe prošle jeseni : šume crvene , nebo crveno , crvenim smo mastilom pisali prijeteća pisma špijunima : " nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste " . Odjednom se preokrenulo , pa sad nema rupe da mi sklonimo glave . Ako se promisli , ima pravo Bajo : najbolje je ispod drveća .

Bajo , svejedno , nije zadovoljan i ostaje u ubje&dstroke;enju da smo mi neka nemoguča vrsta komunista kakve nema na svijetu - sklona svim krajnostima . Jedni su izgubili volju za život , spopale ih vaške i r&dstroke;a , ravnodušni su , ne briju se i ne umivaju , drijemaju i stalno im se spava - tako će , spavajući , izginuti . Drugi , naprotiv , pokazuju suvišnu živost . Ukrali su ovcu , zaklali je , pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utješe . Neki su upali u neprijateljsku kuću i izbili domaćina što im nije dao da jedu ; poslije su se sami poslužili hranom , a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojničke bande . Na Tari su , opet , ubili nekog podoficira , petokolonaša kako oni kažu , da mu se osvete za ono što je prošlo . Tako se ponovo upada u greške koje su osu&dstroke;ene ...

Reljić se nakašlja : " Ako sam dobro razumio - sad mi fašiste ne smijemo da kažnjavamo za ono što je prošlo , nego samo za ono što odsad učine . Je li tako ? Da čekam dok me ubije , pa da ja njega ? " ...

" Razumio si ti dobro , nego se ačiš - ne svi&dstroke;a ti se . "

" Baš mi se ne svi&dstroke;a ! A one poznate što su se istakli ? "

" Ni poznate , ni nepoznate - vidiš da smo u krizi ! "

" Šico , na primjer , da mi do&dstroke;e pred pušku , a ja da ga ne ubijem ? "

" Ni Šica , ni nikoga , osim kad se braniš . Odluka je odluka , ne može da se šara . "

" Onda je baš najbolje da se spava " , reče Šako i zatvori oči .

Osjetih da se i meni navlači san na oči . Kroz san osjećam kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba , mora , avanturisti , anarhizam da se kažnjava ... Pomaže ga Ivan Vidrić , ali on ne sikće nego tiho i lukavo : potrebno je da se pritajimo dok se rane izliječe i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane ... Više ga i ne slušam . Nek pričaju šta hoće , ali ja bih to drukčije . Neću ništa da govorim , jer - biće kako Bajo hoće iako se to meni ne svi&dstroke;a . Ja se ne bih pritajio , jer onda je teško ne zaspati , nego naprotiv , jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi . I ne bih birao , nego redom , jer niko ne zna koje je zlo veće - sva su veća . Što da ne i Miklju , da ne pljačka više , ili bar da ne pljačka komuniste ! Nju bih zaveo na samotno mjesto , pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli ! I Galja bih - što je kukavica , i Trobrka - da ne tlači sirotinju . Ima ih mnogo , svakome bih drukčiju kaznu ...

Zalutao sam u te sanjarije , ne osjetih da je razgovor svršen i da počinje pozdravljanje na rastanku . Vasilj me gurnu :

" Ajde , Lado , šta si se zablenuo ! "

" Kud da idem ? "

" Ti , bogami , kao da si spavao . "

" I meni se čini . Kažu da treba da se pritajimo . "

" Treba prvo da na&dstroke;emo mjesto za to . "

" Što ne ovdje ? Radije bih ovdje ostao . "

" Pa ostani ako ti je ljepša ova ledina od onih naših tamo . "

Nije ljepša , nema ljepote ni ovdje ni tamo , jednako su mi dosadile granama i proplancima . Ali putem dovde , krijući to i od samog sebe , očekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao bu&dstroke;enju iz nezgodna sna . I tu kad smo stigli , činilo mi se da se još krije neka dobra vijest o nečemu i da će tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar . Sad je kraj , a ništa nije iskrsnulo . Ne bi trebalo da se zavaravam , govorio sam to sebi uz put , a svejedno sam se nadao . Više neću . Vratićemo se opet u ono iz čega smo došli , i vrtjećemo ae gore-dolje dremljivi od gladi , dronjavi , prokleti u nervozama i sitnim sva&dstroke;ama izme&dstroke;u sebe gdje čovjek može iznenada da pre&dstroke;e mjeru i da se osramoti . Strah od toga , stideći se da bude ono što je , prerušio se u predosjećanje neke velike tuge i nesreće u koju idem , zato mi se ne ide .

Staza kojom smo došli nema više ništa novo da mi pokaže , ni jednu od onih dolinica što se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju oči slikom bliskom onima iz maštanja . Sad je sve poznato i dosadno . Put mi se ponekad pričinjava kao ražanj , krajevima oslonjen na planinske prevoje . Na taj ražanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali , samo sad obrnutim redom . Bregovi su komadi zelenog mesa s koščurinama od stijena , lagano se okreću i već dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vječnosti . U početku je bar to zanimljivo - biti nešto više nego crv na tom mesu , ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosa&dstroke;uje . Lakše bi mi bilo da se ništa ne vidi , da magla padne i nikad se ne podigne . Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali , lutali i so sijali .

Komad puta smo prešli zajedno s društvom iz Rupa i s Tare , pa do&dstroke;e vrijeme da se i s njima oprostimo . Veseli Zeko Aralija steže mi ruku i protrese je :

" Šta si se pokunjio ! Glavu gore , jer vidiš - ne može nas snaći ništa gore . "

" Izgleda da ne može , ali ako iskrsne ? "

" Ako iskrsne nešto gore , onda gledaj da budeš sit ! "

" Čini mi se da imaš pravo . "

" Sigurno , jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati . "

Nijesam očekivao takav savjet poslije svega što je odlučeno , nasmijah se i odjednom mi do&dstroke;e kao da je malo sunca progrijalo . Pa i jeste progrijalo , jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo . Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole , jer ne mogu da se ne vole - vrijede više nego malo sunca . To je to naše sunce , ljudsko sunce - ono je ona novost i promjena koju sam tako željno čekao . Jeste kriza i jeste gadno , oblak sunce uhvatio , goru tama pritisnula , ali muška prsa još nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo . Trpjećemo još neko vrijeme . Griješiće se i praštaće se - takav je život ; ginuće se - takva je borba ; nikad se više nećemo sresti svi mi što se sad rastajemo , ali ovo malo sunca što smo ga jedan drugome dali niko nam više ne može uzeti .

Kao mora nas pritiskuje ta " osjeka revolucije " i ta " kriza " o kojoj se dugo govorilo u Lomu . Čim negdje zastanemo , ona navali s brigama i grižnjom , smanjuje se samo kad nekud idemo ili na&dstroke;emo nešto da ruke zaposlimo . Bježeći od njenog pritiska , postali smo skitnice - to sam pomislio prije desetak dana , otada mi se stalno potvr&dstroke;uje . Čim smo se vratili iz Loma , počeli smo da lutamo tražeći mjesto za bazu . Bilo je dosta zgodnih mjesta , no mi smo im uvijek nalazili mane - ili je voda daleko , ili čobani mogu da nai&dstroke;u , ili neki puteljak prolazi u blizini . Ako nema nikakve mane , to je baš sasvim nezgodno - mještani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo će nas vrebati . Tako smo išli dalje i vukli jedan drugog sve dalje , a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima šuma i goletija postoji neko savršeno mjesto , samo za nas odre&dstroke;eno , koje ćemo prvim pogledom prepoznati .

Najzad smo se umorili i složili se za ovdje , za Pustaru . Ako to i nije najbolje mjesto , ali bar je čudnovato . Kad se iz daljine gleda , Pustara liči na trbuh gole žene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima : sve naokolo je strmo , golo , glatko , sivo , a usred toga trouglast čuperak šume . Dva simetrična potočića ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod šume - sastav im je crvena njuška od vlažne ilovače . Gore u goleti je rupčaga od oborenog stabla ona predstavlja pupak . Na izgled je to neznatna šumica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi ; baš zato smo je izabrali , jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to nećemo smjeti . Drukčije izgleda kad se u&dstroke;e unutra : prostrano , džombasto , s pragovima od kamenja , godinama i možda od postanka negaženo , gusto od paprati , glogovine i šipuraka po jarugama . Ima izvor , ptice i žabe . Puta nema , ni sjekirom načetog drveta nema .

Vasilj je u selu , iz neke ro&dstroke;ačke kuće , ukrao motiku i lopatu . Tri dana smo kopkali da proširimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod žila i prizemnih grana . Dvojica bi kopali , treći stražarčio . Čekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju . Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim lišćem da se ne vide . Daske za krov smo donijeli iz trećeg katuna , s nečije napuštene kolibe , poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline , mahovine , opalog granja . Ispod toga je zgodna jazbina . Moglo bi unutra još ponešto da se popravi , zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni , ali mi to ne činimo iz straha da se ne pokvari . Naročito smo se starali da ulaz bude neprimjetan . Kad se sa strane navuče splet grana , spojen puzavicama , ulaz postaje sasvim nevidljiv , pa ga i mi sami teško nalazimo . To je za kišu i da znamo gdje smo . Mislili smo i za prenoćište , ali nije zgodno . Spavamo i dalje pod drvećem - odluka je takva , a osim toga tako ćemo lakše opaziti ako nam se neko nezvan noću u šumu uvuče . Ivan je htio i stražu da zavedemo , ali je poslije odustao . Danju nam niko ne može prići da ga izdaleka ne opazimo ; noću ako do&dstroke;e , ima da se bori sa šipražjem i da polomi noge po kamenju prije nego nam pri&dstroke;e . Iskopali smo radio-aparat , Vasilj kaže da je sasvim ispravan ; mogli bismo da čujemo šta se čini po svijetu i da doznamo koliko će još trajati ova kriza , ali struje nema . Bile su neke baterije , jedino bi Lako znao gdje su zakopane , ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao . Ivan misli da se sklonio negdje oko Vučjeg potoka , ili u Kakaricku goru , ili negdje dalje , albanskom granicom , zajedno s Gojanom delegatom . Mora da su našli mjesto gdje ni &dstroke;avolu neće doći na um da ih traži .

Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru , na njene šume i pečurke i jaruge s izvorčićima , kao da smo sve to sami izmislili i stvorili . Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije . Bez opasnosti može da se loži i kuva pri vrhu šume u procjepu dubokom kao bunar . Pronašli smo trešnju - imaćemo nešto voća . Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane , potok nam je zgodan za odstupnicu . Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije učestvovao u traženju , i prvo pomislih na Nika Sajkova . Pa - mi smo ga prevarili ! ... Trebalo je da ga potražimo pri povratku iz Loma ; pošli smo bili , ali nas je skrenula s puta jedna četnička patrola . Tako je opet ostao sam - da i u nas izgubi vjeru . Poslije je Ivan zadužio Ušćane da ga oni na&dstroke;u i dovedu . Čekamo ih da se jave ugovorenim znakom , dimom na Suku , ali se taj znak ne pojavljuje .

" Trebalo je još odavno " , kaže Vasilj .

" Ušćani " , reče Ivan i odmahnu glavom . " Ne valja im ovo . "

" A nama zar valja ? Rekli smo mu za osam dana . "

" Rekli smo mu , to je istina , ali Ušćani prebacuju jedan na drugog - pop na &dstroke;aka , &dstroke;ak na crkvenjaka - zato su vazda spori . "

" Neka su i spori , ali ima dvije nedjelje dana od onoga . "

" Nema valjda dvije . "

" Sračunaj ! I dva dana više . "

" To nam je nekako brzo prošlo . "

Poslije nam nije brzo prolazilo . Počeli smo da se koškamo od dosade , a to više nije bilo ono veselo koškanje koje se brzo miri . Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez sva&dstroke;e . Naš krov je širok , čitavo nebo s oblacima i bez njih , ali to ne mijenja stvar : ukućani smo , a džapanje je glavna porodična razbibriga - što više briga , to više ljutnje i strasti u njemu ima . Vasilju se ništa ne svi&dstroke;a . Počeo je da čita Fausta i odmah mu našao slaba mjesta - naročito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda . Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze : lukavi su , perfidije , izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz škole ljudi iz radničke klase . Pošto su Englezi odsutni , on kažnjava Ivana i mene - ne samo kad mu se suprotstavimo , nego i kad se slažemo s njime . Ni mi nijesmo mirni kao što smo bili , neki nestrpijiv &dstroke;avo sijevne iz nas na prvi dodir .

Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire , spremio sam se i noću pošao da na&dstroke;em nekako Vučji potok i u njemu sklonište gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega . Šume puste , livade prazne , tišina po visijama - nema ljudi , pa ni rata nema u tim predjelima zakašnjelog proljeća . Natrapah najzad na stado , pa na čobanina - uzalud sam mu se obradovao , jer on se pravi čas gluv , čas lud , nekad Srbin , nekad Šiptar , kako mu kad zatreba . Taj , čini mi se , nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina - prezire ih i ostaje iznad kao Tibet , kao dalaj-lama s toljagom i kapuljačom . Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama , a kad ga nešto upitam - on štrcne pljuvačkom kroz strugu me&dstroke;u zubima , pa vrhom toljage nanišani i pogodi u to gdje je štrcnuo bez promašaja . Odnekud kao da poznaje Gojana , ali neće da kaže ništa - hoće prvo da on od mene nešto o njemu izvuče .

" Je li to plećati jedan " , pita , " onako - s velikom glavom ? "

" Jeste , zato ga zovemo glavonja . "

" Može mnogo da pojede ? "

" Može , bogami , čitavo jagnje odjednom . "

Klimnu glavom : " Taj je , učitelj je . "

" Nije učitelj nego mehaničar . "

" Je li mehaničar učitelj učitelja ? "

Gledam ga - ne šali se nego sasvim ozbiljno pita . Možda nikad prije nije čuo riječ mehaničar i ne zna šta bi to moglo biti . Gojan mu se , po običaju , predstavio kao neka važna zvjerka , nešto mnogo više od učitelja . Pokušah da mu smanjim cijenu tumačeći da je mehaničar onaj što popravlja kamione i razne automobile što idu cestom . Postigao sam baš obratno - čobanin izbulji oči i zazvižda od divljenja .

" Taj je , taj ! Poručio je da mu doturite brašna i mrsa . "

" A gdje je ? "

" Dolje negdje . Ne voli on da se zna gdje je . "

" Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je ? "

" Ti dovde , a odavde je moja briga . "

" Nosim mu pare , novac , i imam nešto da mu kažem . Gdje je ? "

" To ni &dstroke;avo ne zna . Za njega sve ide ruka ruci . "

Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga . Uzalud mu obećavam mrs i brašno , on se opet pravi čas lud , čas glup , čas Šiptar koji ne razumije , i smješka se kao da mi vjeruje i gleda me zakučastim pogledom - pazi da me ne prevariš ! ... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom : neće on da se miješa u te stvari . Zakopčao je kožuh . Poklopio se kapuljačom - sve je zatvoreno i zamandaljeno . Iz njega se više ni kliještima riječ ne bi mogla izvući .

Vratio sam se s nadom da ću u Pustari zateći Nika ili kakvu drugu promjenu , a našao sam sve po starom , samo je Vasilj uganuo ruku spuštajući se s hrasta , s osmatračnice . To ga je malo smirilo - sad ćuti . Jazbina je prazna , radio-aparat u njoj mrtav , više ga i ne pogledujemo . Djetinjarija ! Samo smo se uzalud mučili . Onu drevnu kutiju ukrašenu prekidačima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo . Jedina je razonoda potok - jednoliko grgori preko kamenja . Na nekim mjestima izgleda kao da gusla , zatim počinje i da pjeva u desetercu : " Fazli asli obolio ljuto , od ka' ono srca junačkoga , na pustu se pušku oslanjaše " ... Nešto niže , padajući u provaliju , voda počinje da leleče . Nikad ne mogu duže da ostanem na tom mjestu : survavanje , čak i kad ga samo zamišljam , izaziva mi vrtoglavicu .

Najzad se i Ivan uzmučio .

" Pošao bih do Ušćana " , kaže , " da vidim šta rade . "

" Ništa ne rade " , kaže Vasilj . " Planduju kao mi . "

" Pitaj za baterije " , rekoh , " nek ih iz Plava nabave . "

" Kako da ne " , ruga se Vasilj , " u Plavu je velika radio-industrija . "

" Pitaću , ali ne vjerujem da se to može nabaviti . "

Što da ne vjeruje ? Ako nema industrije , ima crne berze iz Skadra , iz Italije , bog zna odakle , a ona gura robu u trampu i gdje se traži i gdje se ne traži . Nek bude kako bude , volim što je Ivan pošao . Ipak je i to neka promjena - jedan manje . Osim toga ima nade da nam poslije neko do&dstroke;e i donese osvježenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda . Kad je moj otac Joko odlazio u varoš , da posjeti strica Taja u zatvoru , uvijek je pri povratku imao da ispriča nešto novo , što je čuo ili u prolazu opazio . Pri tom mi je redovno donosio šećer u kockama - sasvim bijele i pravilno sječene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima . Ponekad bi Joko zakasnio , čekao sam ga na prozoru gledajući kako suton mijenja dolinu pretvarajući je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena .

Nešto od toga čekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad . Ono čini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa što se zove budućnost . Otkad smo sami ostali , Vasilj i ja se slažemo bez riječi - valjda zato što znamo da sad nema ko da nas miri . On rano odlazi , prije zore , da ga ne opaze dok prelazi goletijom , u prostrane stare gore izvan mog vidika . Noću do&dstroke;e , večera ćutke , poslije spava ili gleda zvijezde kao ja . Niti ga ja pitam , niti on sam priča gdje je dan proveo . Možda traži rude i zakopana blaga , ili skuplja ljekovito bilje . Dosad ništa nije skupio , u rancu mu je samo trijeska luča . Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje loži vatru i po cio dan grije pete . Neka ga , nemam ništa protiv - samo ovdje da ne loži .

Treći dan je donio zeca . Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije čuo . Zgulili smo zeca i kožu mu zakopali u mekotu kraj obale . Meso je dugo ležalo u vodi da se ispere zadah divljine , zatim smo ga skuvali u jaruzi . Veći dio smo ostavili za Ivana i Nika , ali oni nijesu stigli te noći . Pred zoru smo dovršili i to sami - nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vraća snagu . Trebalo je da zakopamo kosti , ali to bi nas zamorilo ; razbacali smo ih na sve strane . Lisice ili gavranovi naći će ih i odnijeti dalje ; no , ako ih baš i ne na&dstroke;u - ništa se o našem boravku ne može zaključiti po tim razbacanim kostima .

" Ako nas baš i nanjuše " , kaže Vasilj , " nije šteta . "

" Kako nije ? To bi nas prisililo da tražimo drugo mjesto . "

" Meni je ovo već dosadilo . Tebi zar nije ? "

" Nije . Zašto ? Baš je dobro mjesto . "

" Ovo dobro ? ... Po čemu dobro ? Pojma ti nemaš kakvih ima mjesta . "

Pronašao je neka druga mjesta , vidjećemo ih kad do&dstroke;e potreba . Pokušao sam da Faustom skratim vrijeme , a ne ide . To je već staro gvož&dstroke;e . Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano , već su odavno polomljene ; čak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani . Ipak ima nekih stihova koji se drže i lijepo je od starog Njemca što je arhangele predstavio kao lakeje . Bog se me&dstroke;u njima šepuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem , konjem , livadama , sinovima , uljanikom . Krivo mi je zbog &dstroke;avola : zašto njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje ? Ja bih to drukčije udesio . Ne znam kako drukčije , ali moj &dstroke;avo ne bi pristao da vara i sitničari . Postarao bih se da bude bar malo pošteniji od boga - to mora da je bliže istini nego sve te popovske priče .

Juče je prvi put naišla vjeverica . Mora da ima još koja , jer ni one ne žive u samoći . Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drveća . Nijesam se naljutio na nju - možda je kod njih znak počasti kad nekog pozdrave repom . Volio bih da ponovo nai&dstroke;e , ponudiću joj nešto za jelo . Drugih zvjerki nema . Razbjegle su se i zmije , ne vole miris duvana . Vasilj vi&dstroke;a divokoze . To on za njima odlazi , one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu . Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju . Tako : životinje zbog nečeg smatraju da smo mi opasna stvorenja i ništa nam ne vjeruju . To mora da se za nama vuče neki naš mesožderski zadah , sličan kurjačkom - zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo . I ptice su se odselile , a one što su ostale - ćute .

Triput dnevno kupam se u potoku , nekad i više - to mi donekle skrati vrijeme . Šuge je nestalo - hvala Raju Bosniću i njegovoj apoteci ! ... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi , skidam košulju i razgrnem je po njemu - stalno ga tako hranim vaškama , pa su se i one prorijedile . Pored svega toga ostaje još mnogo vremena - strašno su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema šta da se radi . Nije čovjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo . Nije , nije drvo , ponavljam u sebi tražeći neki razlog i neki pravac za putovanje . Ne znam kud bih , ne znam ni zašto - samo da ne budem ovdje , ni tu , ni tamo , nego da budem svuda pomalo , u pokretu , i da ne mislim o stvarima kakve jesu , o osjeci revolucije koja nešto predugo traje a već odavno treba da je prošla . Možda je i prošla , a mi to ne znamo ? ...

Sinoć je Ivan stigao sam , bez Nika . Tiho se prišunjao i spustio se podalje , pored žbuna , da nas ne probudi . Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost - da ima nešto dobro , ne bi ga ostavljao za sjutra . Nakašljah se da mu pokažem da sam budan , a on ništa , ćuti , pravi se da već spava . Onda i Vasilj navali : kad dobra nema , neka kaže to što ima , neka sve što ima odmah istrese , da ne strepimo do sjutra . Ivan se brani : nije ništa , nema ništa da istrese , samo mu je ostalo krivo na Ušćane . Lijenost ih je obuzela , prosto su joj se predali i ne pomišljaju da se trgnu . Izdijelili su se po dva , po tri , prirasli za skloništa gdje spavaju i gladuju , počeli su da bazde na sebičnost , na onu plitku , i izgubili nadu . Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena , žele samo da prespavaju što je moguće više tih nezgoda što nas čekaju .

Nika Sajkova nijesu našli . Nijesu ga , u stvari , ni tražili - stigli su samo do Lima , pa im se učinilo da je voda hladna i duboka . Svaka prepreka , tako , izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku . Rogljaju se izme&dstroke;u sebe , u tome troše ono malo snage što je imaju . Ne podnose jedan drugog , ne vide otkud im zlo dolazi , čini im se da im jednom od drugog dolazi , zato su se izdijelili . Ostali su samo ro&dstroke;aci zajedno ; ne ni ro&dstroke;aci , nego braća i bratučedi - da " svoj svoga brani " , da ga brani od poslova i zadataka više nego od neprijatelja . To je u stvari oportunizam , ali prerušen u stare dronjke i navikao da se štiti zaslugama iz prošlosti . Više im nije važno da svrše posao , nego da jedan drugom posvjedoče da je Lim bio mutan . Po tome su opasne te male grupe - usmrde se kao bare , i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu duže ostanu ...

" Nije to ništa " , reče Vasilj . " Mislio sam da je nešto gore . "

" Nema kud gore , ostavili smo samog čovjeka . "

" Sjutra ćemo ja i Lado poći za njega . "

" I ja ću , svi idemo . "

" Bolje bi bilo da se ti odmoriš . Zar ti nije dosta putovanja ? "

" Jeste , dosta mi je , i baš sam se umorio , ali ću svejedno poći s vama . Hoću da se kaznim , jer ja sam kriv . "

" Kriv jesi , to sam ti onda kazao . "

" Kazao si mi kad je bilo kasno , i to ti baš nije velika zasluga . "

" Svi smo krivi , a sad da spavamo . "

U stvari je moja krivica , jer ono onda ličilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odluči . Htio sam da kažem a ne znam zašto nijesam . Kajem se , no to ne mijenja stvar , zato neću ni da se kajem . Zaspah , a Vasilj me odmah probudi - noć je kratka , zora blizu , nema spavanja . Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u šumovite kose . Uhodali smo se i prijatno je : noge nose a glava ne misli . Vrijeme nije teško od čekanja i od muke što znaš da uzalud čekaš . One promjene i novosti , darovi što im se stalno nadam - idem sad sam da ih uzmem . Treba za dana da stignemo u katun Jablan , vidjećemo opet Veljka Plećovića - možda ćemo od njega čuti neku dobru vijest . Ona Veljkova ro&dstroke;aka , Maga - možda mi je su&dstroke;eno da je još jednom vidim kod česme , ili na putu , ili bar izdaleka . Nemam ništa od toga , a svejedno - neću da me ona sasvim zaboravi , jer zaborav je pola smrti .

Na potoku sam zahvatio lončić vode , Vasilj je dotle naložio vatru blizu starog hrasta . Pristavili smo kačamak da se kuva , pa gledamo na tri strane da nam se neko neopažen ne približi . Gledamo i sanjarimo . Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s brašnom obješena o granu . Zašušketa nešto i uplaši nas : jedan grdan stari puh , primamljen mirisom brašna , grebe uz stablo , pa granom prema torbi . Zgrabili smo ugarke i pošli u napad na njega udruženi srdžbom - da najednom plati što je puh , i što nas je uplašio , i što vrda da pobjegne . Ponekad ga stigne koji udarac , ali on je izdržljiv puh , kamenjarski - ciči , duva , pokušava da se osveti . Najzad pade mrtav , krvav , sa zgrčenim kandžicama .

" Ovako će jednom četnici tebe " , kaže Vasilj i gleda me .

" Hoće , ako uhvate " , i naljutih se : " Ni tebe neće pomilovati . "

" Ja i ne tražim da me pomiluju . "

" A ja zar tražim ? Kad si čuo ili vidio da ja to tražim ? "

" Nijesam čuo , nijesam ni kazao . "

" Kazao si da ima razlike , a sad kaži koja je razlika ! "

" Bubnuo sam tako , došlo mi je . "

" Bubneš ti često , a ja nijesam dužan da to trpim , i neću ! "

" Neka toga , nijeste djeca " , viče Ivan .

Nijesmo djeca , nego - &dstroke;avo bi znao šta smo . Ponekad smo gori nego škorpije . Srećom , to traje samo trenutak . Ne znam šta će biti ako takvi trenuci učestaju - strah me od njih . Tako smo zaboravili da osolimo jelo . Nema ga mnogo , progutali smo ga svejedno . Padinom , izme&dstroke;u čobana što se dozivaju , spustili smo se u dolinu i prešli cestu . U vrbljaku smo skinuli obuću i čakšire da gazimo . Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka ; mogli su i Ušćani da ga pre&dstroke;u , ali njima se nije htjelo . Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili . Preko čistine prelazimo sporim hodom : s one strane nas gledaju neki s oružjem i vjeruju da smo od njihovih . Vjeruju i ne vjeruju , zato nas tako dugo posmatraju . Šuma je iznad nas , ne bi nam bilo teško da se sklonimo , ali bi se odmah vidjelo ko smo . Da ih prevarimo , idemo polako putem , stalno putem , i zastajemo da gledamo .

Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima . Bijela žita još nijesu zrela . Ljeto je , kao namjerno , zakasnilo - da produži gladnu godinu . Ovdje često ljeta zakasne , a zime vazda prerano do&dstroke;u . U prisojama , gdje je sunce pripeklo plitku zemlju , izdvajaju se okrajci njivica požnjeveni prije vremena . Zrnevlje , s mukom izvučeno iz zelena klasja , suši se ispred kuća na prostrtim ponjavama . Uvijek neko stražarči kraj tih prostirki - da ih čuva od ptica i kokošaka . Obično je to žena koja uzgred prede , ili starac što blene na suncu , ponekad dijete koje se rano zabrinulo . Poslije će to " jad-žito " da prže u pržulinima za kafu , ili na tiganjima , i vjerovatno ga neće mljeti - pokvario bi se mlin od njega .

Podne je prošlo . Sjedimo već dugo , a stalno smo umorni . Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku . Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe - po tome se vidi da unutra ima živih .

" Da mi je čašu mlijeka " , reče Ivan iznenada .

" Može se dobiti " , rekoh , " prodaće nam ako džabe ne daju . "

" Dali bi možda , ali nije zgodno . Ne valja , opasno je da se pojavljujemo . "

" Zašto opasno ? Platimo koliko treba , i - do vi&dstroke;enja . Neće znati ni ko smo , ni kud idemo . "

" Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo . "

" Kako hoćeš " , i slegnuh ramenima . " Ja i nijesam tako gladan . "

Slagao sam to da se napravim važan , a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zarabi mamac sa udice . Vasilj ćuti . Okrenuh se - on više i nije tu . Pošao je da traži divokoze , podsmjehnuh mu se u mislima . Doveče ćemo kod Veljka Plećovića , naći će nam on nešto za jelo . Ali , ako ga ne na&dstroke;emo - kuvaćemo sami kačamak i dobro ćemo ga osoliti . Treba da i se stavi više soli kad se nema drugog smoka . Mogli smo da naberemo luka , prije , dok smo putem prolazili , a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme . Luk sad glaviči i sočan je , sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzmeš po malo u svakom zalogaju . Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo . Ona Maga iz katuna Jablan , Veljkova ro&dstroke;aka , kad bi ona meni jednom makar čemeriku skuvala - jeo bih je kao da je medom prelivena ...

Vrati se Vasilj : nema lova , ali je nabrao pregršt nekih ljubičastih malina ili borovnica . Nijesu ni borovnice , krupnije su i liče na pseće grož&dstroke;e od kojeg smo nekad pravili mastilo . Pružio mi je šaku tog grož&dstroke;a - može da se jede , kaže , on je već probao ; može i da se nabere , ima ga dosta . Spljoštih jezikom dvije bobice - sladunjave su i pune kao krv gustog soka . Smeta mi samo njihov miris što podsjeća na neke insekte kad se zgnječe , na one što se motaju oko zove i konoplje . Stavih još dva zrnca - već je bolje . Opna im je gorčikava , bolje je kad se izbaci . Čudim se što ih seljaci ne oberu kad su obrali sve što je moglo da se jede . Vasilj pruži Ivanu da proba , on se trže kao da mu je živ žar pao na dlan . Zagleda se u bobice , zgnječi jednu i pomirisa je .

" Znaš li ti šta je ovo ? "

" Ne znam " , reče Vasilj . " Slatko je . Što ne probaš ? "

Ivan baci zrnca , smrknut , i okrenu se k meni . Baš sam se bio spremio da progutam ono što mi je ostalo , kad on viknu :

" Baci to ! Našao je ludaču , otrov . Ni stoka neće da je jede , ni kad je najgladnija neće , a oni našli čega će se najesti ! "

" Pojeo sam bar pola kila " , reče Vasilj , " a šta mi je bilo ? "

" Kad si pojeo pola kila ? "

" Sad . I više je bilo . "

" Vidjećeš dok počne ! Čuvaj , Lado , toga ludaka , i stavi mu kaiš u grkljan da povrati ! Dobro bi bilo da povrati . I vodi ga gore , dublje u šumu , dok još može da ide . Odoh ja dolje da tražim mlijeka . "

Trebalo je da ja idem za mlijeko , ali on je već pošao nizbrdicom prema kolibi . Vasilj gleda za njim i osmjehuje se . Osjetio je neki bol ili pokret unutra - osmijeh mu se zaledi prije nego je iščezao , osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha . Shvatio je sve , požuri ispred mene prema šumi . U hodu otkopča kaiš i zaboravi šta će s njime . Povedoh ga još nekoliko koraka , on se odjednom skljoka . Gurnuo sam mu kaiš u ždrijelo , stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena . Grčevi ga spopadoše , poče da se izvija i okreće oko neke iskrivljene osovine u tijelu . Stavio sam mu ruku na čelo , ono se osu znojem i postade sasvim klizavo . Stenje , dahće , okreće se , po licu su mu izbile pjege - skoro ga više ne poznajem . Nekakav urlik raste u njemu i bori se da iza&dstroke;e - on ga jedva svladava .

Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju . Obrisao sam mu lice , ali to više nije njegovo lice . Oči su mu crvene i izbuljene , po čvornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza . Nije to Vasilj , pomislih , nikad Vasilj nije bio tako ružan kao ovaj ...

" Sad će ti biti lakše " , rekoh , " izašao je otrov . "

" Nije " , prostenja , " ne može ni da iza&dstroke;e . "

Gurnuh mu ponovo kaiš u grlo : " Ne boj se " , kažem .

" Lako je tebi " , reče sa zavišću .

" Šta mi je lako ? Baš mi nije lako ! Bilo bi mi lakše kad bih znao šta da radim , ali ja ne znam . "

" Niko ne zna , niko ! ... To je od vještice ! Sanjao sam je . "

" Šta pričaš to ? "

" Ni ja nijesam vjerovao , ali sad vidim : od nje je to " , govori kao kroz san , zastajući iznenada , nastavljajući kad izgleda da je završio . " Probudili smo je pucnjavama , a bez pucnjave se nije moglo . Drukčije se ne bi moglo , jer to vazda tako ide jedno s drugim . Ne bi i ni valjalo bez pucnjave - nijesmo mi lupeži , nego komunisti - za narodnu pravdu " ...

" Pusti sad to " , kažem mu , " nagni se i ćuti ! Treba sav taj otrov da izbaciš . "

Došao je k sebi , smirio se , gura i sam kaiš u grlo , izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je . Pošao je da ustane , pa se predomisli - osta klečeći na koljenima i izmijenjenim glasom reče :

" Danju se zove reakcija , i ima sto imena , a noću je vještica - davi u snu . Proglasila nas je za &dstroke;avole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru . Znala je formulu za to i rekla je : tamjanom te kadim , vodom te mijem , sjekirom siječem , vatrom te gorim , tu ti mjesto nije ! Ustu , beč ! Beč je &dstroke;avo ! Idi &dstroke;avole u Lelejsku goru , izgubi se preko Nevrat-brda , gdje zvono ne zvoni , gdje kolo ne igra , gdje konji ne ržu , gdje pjetlovi ne pjevaju , gdje se ne ore , gdje se ne kopa , gdje djevojke kose ne češljaju . Niti koga da vidiš , niti koga da čuješ , nikom put da ne smeteš ! Takva im je formula , tako su nas vatrom iz pušaka i tamjanom iz kandila , i bombama i noževima , jer tu nema šale , pa smo sad u Lelejskoj gori , gdje se samo &dstroke;avoli legu . &Dstroke;avoli i zmije . Evo i sad , pun mi je stomak zmija - gmižu unutra ...

" Šta ti priča on to " , upita Ivan .

" Ne zna ni on , čini mi se . "

" Popij malo mlijeka " , reče mu Ivan .

Vasilj se iskosi prema njemu i odsiječe : " Ne ! "

" Zašto nećeš ? To je jedini lijek . "

" Pij ga sam ! "

" Popij ti , Lado " reče Ivan . " Vidiš da mi on ne vjeruje . "

" Neću ni da ti vjerujem " , reče Vasilj . " To si ti smućkao da me otruješ . Nosi ga tvojim &dstroke;avolima da pocrkaju . "

Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju . Pružih mu lončić - on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi . Ivan mu se dotle prikrao iza le&dstroke;a , uhvati mu ruku i izvi je . Savladah mu lijevu ruku , on poče da se bacaka nogama i pušta prodorne krike ni ljudske , ni životinjske . Kaišem smo mu vezali laktove da ne može da se brani ; noge smo mu sputali oko mladog hrastića - on ga zaljulja trzajima . Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice . Ivan mu drži glavu , ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima - tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo suše .

Tako - više ne može da viče , samo se zagrcuje i kašlje . Puštamo ga da predahne , on te predahe pokušava da iskoristi i da se otme . Tek kad vidi da ne može , počinje da bunca , opet i opet o Lelejskoj gori : kriva gora , nakrivo nasa&dstroke;ena , za krivce stvorena , i pravi se u njoj iskrive ... Iskidani odlomci buncanja , sami po sebi besmisleni , povezuju se me&dstroke;usobno na čudan način i dobijaju neki skriven smisao . Nekad mi se čini da sam taj smisao znao , nekad da sam te riječi u nekoj skladnijoj vezi čuo - one me dovode blizu praga iza kojeg počinje nešto iz davnine , odbačeno pa zaboravljeno . Ne znam je li to bilo u snu , ili u ranom djetinjstvu , ili prije njega , tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori , o Lelejskoj , što je lijepa i prokleta , što je pusta i samotna , za zmajeve i &dstroke;avole , a ne za ljude odre&dstroke;ena .

Lišće je nepomično , ptice su se pritajile , i vode , i sve . Usamljeni u ponoru tišine naši glasovi se neprirodno propinju , sustižu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi . Zgledasmo se : možda nas neko prisluškuje , i zaćutasmo . Ovo drveće nije prijatelj ; štiti nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od naših očiju ono što nam se u potaji sprema . Imali smo i prije , me&dstroke;u ljudima , neke takve što se prave da su s nama , što slušaju i dostavljaju sve što čuju . Sve je onda bilo podmuklo i utišano : jesen , zima , oskudica , boj pred Moskvom i na Pljevljima . U vazduhu se osjećalo : oštre noževe da nam deru kože . Ponekad smo ih hvatali dok oštre , a oni su se zaklinjali očima , i djecom svojom i obrazima , da ne oštre noževe za naše kože nego tek onako - da budu oštri kad zatreba . Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo .

Uvukli su nam se i u čete , negdje su se i u štabove ušunjali , da nam ubijaju komandante i komesare iza le&dstroke;a . Posmicali smo neke sitne štetočine tu i tamo , a to je bilo kao da slamom gasiš vatru . Mladi smo bili , sanjari s kapama od vučje kože , srdžba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo . Da zaplašimo podmuklog protivnika , objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovića i " nastaviće se " iz broja u broj . Meni se to dopadalo u početku , dopadalo mi se i do kraja : junački , bez skrivanja , otvorena borba i čist račun ! ... Ali poslije mi se smučilo . Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u čestare zidanih kuća i ulica pod zaštitom mitraljeza . Sad mi je jasno u čemu je greška - htjeli smo s malo mnogo da postignemo . Da smo više smicali a manje objavljivali - drukčije bi bilo . Ovako - stvar se preokrenula : već pola godine oni nas smiču , to se nastavlja i nastavlja , a sve mučki . Oni , vidiš , ne boluju od poštenja i nijesu ludi da , kao mi , objavljuju .

" Koga si našao u kolibi " , pitam Ivana .

" Nikog - prazna . "

" Imao si sreće bar tu . "

" I začudio sam se tome . "

" Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko . "

" Ne , jer odmah bi se sjetili da smo to mi . "

" Bolje je što nijesi , poštenje nas skupo košta . "

" Jeste , luksuz je , ponekad se ne isplati . "

" Ne ponekad , nego nikad . "

Vasilj ćutke zabacuje glavu u sjenku . Istutnjala je iz njega crvenkasta čorbuljina s drobljenjem , sad je blijed i izmučen . Obuću mi je isprskao i po čakširama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem . Sad ne mogu , umoran sam , strašno smo se izmučili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati . Odvezali smo mu najzad ruke , on opipa nažuljena mjesta i prekorno nas pogleda . Nije on bio toliko lud , samo ga nijesmo razumjeli . Htio je da nam kaže nešto , ali sad je zaboravio šta . Nije velika šteta što je zaboravio , neke značajne misli i otkrića s ovih strana se ne očekuju . Ponekad ga ponovo uhvati grč , prevrće očima i stresa glavom , pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje : negdje nas je sretao , nečim smo ga namučili nejasno mu je sve , od umora spušta kapke . Grčevi su kraći , rijetki , - vratio se s Nevrat-brda .

" Kako su ti zmije " , pita ga Ivan . " Miruju li ? "

" Miruju " , promrmlja .

" Dobro si nas namučio . "

" I vi mene . "

" Možeš li ustati da krenemo ? Dugo smo ovdje , treba da se ide . "

" Probaću " , reče .

" Ovo mjesto nije zgodno , blizu puta " ...

" Sad je svako mjesto blizu puta . "

Pošli smo stranom , ali njemu se pričinjava da mu je desna noga kraća - stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnotežu . Uzalud mu objašnjavamo da nije kraća , i sam vidi , nikako ne stiže da pravilno korača . Najteža mu je glava , kaže - boli ga i pada , mora rukom da je pridržava . Unutra su mu se pokidali neki klikeri , nešto kao kuglični ležaji , igraju mu pod potiljkom . Ponekad zastane i uzdahne i nogom snažno udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti . Uzbrdicom po&dstroke;e brže i sjeti se : to je ono što mu nedostaje od početka . Šuma se rijedi u visini , već joj naziremo kraj i go vis nad njom , ali on svejedno grabi gore - čini mu se da samo visinski vazduh i vjetar može da ga izliječi . Zadržasmo ga na goletiji - nema se kud dalje , ako nećemo da nas opaze straže . Dadoh mu grumen smole da miriše - kad se nema drugog može i to da pomogne .

" Baš je ovaj Niko baksuz " , reče Ivan .

" Misliš li da ga i sad ostavimo ? "

" Ne , nego biraj : ili ćeš sam za njega ići , ili da se s Vasiljem vratiš u Pustaru . "

" Sam ću ići , dosta mi je Pustare . "

" Bolje bi bilo da ja idem . "

" Zašto bolje ? "

" Zavešće te zla pamet u katun , a tamo čekaju . "

" Ne brini za to , sve ću okolo naokolo . "

Obećao sam mu tako samo da ga skinem s vrata ; inače , baš ne volim da zaobilazim , čak mislim da to ničemu ne služi i da je više opasnosti što se duže okoliša . Jedva sam se strpio do okuke , dok mu se izgubim s očiju , a onda na&dstroke;oh prijeki put . Sam idem i sam za sebe odgovaram , a zato mogu da idem kud ja hoću . Neprijatelj je biće koje misli , čeka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema - jedina je mogućnost da ga prevarim ako po&dstroke;em tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da po&dstroke;em . Tako , sve u suprotnostima , u zbrci kroz koju sreća pomaže ili izdaje čovjeka koji se u nju pouzda . Ščepalo me nekakvo ludo veselje od toga što mogu da kušam sreću a da me to skoro ništa ne košta - može samo života da me košta , ali život nije moja stvar . I onda je to veselje od samoće , od slobode - mogu da pustim korak po volji i da preskačem jaruge po volji , a nema niko da mi zamjeri .

Jedan potok osta žuboreći iza mene . Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trčim . Ako izdrže noge , pomislih , stići ću još za dana u katun Jablan , u Veljkovu republiku . Zgodno bi bilo da kod česme sačekam suton kad Maga do&dstroke;e da zahvati vode za konak . Više bih volio da to bude suton , nego danju - da ne gleda koliko zakrpa imam na čakširama . Poznaće me odmah po glasu , po bradi , i sjetiće se i reći će da nije znala ko sam ... Ona pomama što me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru , pojavi se odnekud opet . Mislio sam da više nikad neće , i da me ne može vezati za neko drugo biće , a eto kako je čovjek i sam sebi vjeroloman ! .. Sjećanje me i ožalosti i prekori . Tješim se i opravdavam samo time što ta ljubav , ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav , nije došla iz mene , iz srca što se kaže , nego iz puste želje očiju .

Ostalo je u meni neko biće djetinjasto - bandoglavo je , i razumu nepokorno , i mnogo mi je jada zadalo , ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu uga&dstroke;am . Živi pretežno od očiju i za oči i hoće da ima neku svjetlost , makar privremenu i varljivu , ono što djeca zovu " sjajka " , pred sobom . Slučajno ju je našlo u toj djevojci ( a gdje bi drugo nego u djevojci ? ) i ne traži ništa od nje , ni od mene , ni od svijeta , nego samo da je vidi s vremena na vrijeme . To nije mnogo i nikom neće škoditi . Drugi dobijaju čitavu djevojku , s kosom , s tajnom , pa im niko ništa ne zamjeri . Bogami ima takvih , možda ih i sad ima , što im stvarna djevojka padne šaka - mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu , da je vode u žbunje , da joj ljube usta i sve , a to su obični ćućuzi i mekiši i pričala što se hvale i što djevojke tako " načete " ostave zbog miraza ili zbog veza - ala ćemo ih istrijebiti kad jednom do&dstroke;e ono naše ! ...

Sunce je počelo nekako prebrzo da se spušta . Utrkujem se s njime i još ne gubim nadu ... Dok brdima idem , čini mi se da ću stići ; kad se uvalim u dolinu , uplašim se da se iz nje neću izvući . Ispružile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale , izme&dstroke;u njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio . U suton sam se još pomalo nadao , nadao sam se da će smrkavanje duže potrajati , ali šuma se kao iz inata razgranala i proširila da me što duže zadrži . Noć uhvati i zgusnu se - ne vidi se gdje je česma , samo se čuje kako pljušti i ruga mu se što sam zakasnio . U katunu svijetle vatre i ćafkaju psi . Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno . Gledao sam zvijezde neko vrijeme , a onda me ponovo uhvati žurba : zašto da je odmah ne vidim , što baš meni da bude sve uskraćeno ? ...

Prišao sam do velike kolibe , virim : jedna druga žena , sama , struže karlice i isplakuje ih toplom vodom . One djevojke nema . Možda sam je izmislio . Po&dstroke;oh do šume , pa zastadoh : ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elastičnim konopcem koji me unazad vuče . Krenem tri koraka , pa se vratim još četiri unazad . Opet sam stigao do kolibe , kroz lavež i bubnjanje u ušima , i zakucah .

" Dobro veče " , rekoh stegnuta srca . " Bila je ovdje jedna djevojka - tvoja sestra , čini mi se . "

" Jeste , Maga " , i žena nabra vje&dstroke;e . " Pa šta hoćeš ? "

" Tako je , Maga . Treba nešto da je pitam . "

" Kako da je pitaš kad je u zatvoru ? "

" Ona u zatvoru ? A zašto ? "

" Zašto ni &dstroke;avo ne može znati šta vi činite od naroda . Zatvarate , smičete , pljačkate - šta ste vi to naumili ? "

Gleda me u bradu i želi , čini mi se , da mi pljune u nju . Šta ću sad ? Ne nudi me da sjednem , a baš su mi se noge podsjekle . Drži nož u ruci - stjeraće me kao vašljivu lopužu prije nego joj kažem ko sam . Stojim suvišan i nespretan , pomičem se prema vratima i već sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskočila tu&dstroke; prag . Ova žena je njena sestra ; ako je i Maga ovako odlučna - nije čudo što su je zatvorili . Ova je starija , a sasvim joj je slična - da nije crne marame na glavi , teško bi ih bilo raspoznati . Koliba mi je postala tijesna , vazduh zagušljiv od mirisa mlijeka , žene , hijeba - sve stvari kojih sam lišen . Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i miriše , zato sam zbunjen .

" Treba mi Maga " , ponovih , " htio sam nešto važno da je pitam . "

" Nema je , eto , vidiš da nije ovdje ! "

" Ja sam i prije dolazio ovdje " ...

" Mnozina su dolazili , svakojaki . "

" Ne ovdje , nego kod česme , i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Plećovićem . "

" Pa ? "

" Pa bih htio opet Veljka da na&dstroke;em . Sam , ovako , neću moći da ga na&dstroke;em , a potrebno je da ga na&dstroke;em , jer ja sam isto partizan , Tajović iz Me&dstroke;e , Lado . Možda si čula za Lada . A bradu nosim samo onako , da ih prevarim . "

Istresao sam tako , prvom prilikom , sve o sebi . Sad sam kao go . Samo brada je ostala - obrijaću je čim do&dstroke;em do britve , da skratim objašnjenje . Najgore je glas kojim sam to kazao : gladan , mek i neubjedljiv , s plašljivim prizvukom unutra . Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne može vjerovati . To je prokletstvo prirode da gladan čovjek uvijek mora govoriti glasom koji lažljiv izgleda . Žena se mijenja u licu i čudno me gleda . Možda se čudi što se ne stidim , jer to je već isprobano : odavno se četnici šunjaju , prerušuju i predstavljaju se našim imenima , mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili . Oči su joj se zamaglile , zadimile , očekujem kad će otuda plamen da sine . Usta joj se iskriviše kao da će da vrisne , a onda čuh :

" Veljko ti je , jadan brate , poginuo ! Zar ne znate ? "

To mi zajauka u ušima i udari me kao malj po glavi .

" Ne može biti " , viknuh na nju i kroz zube : " Kad poginuo ? "

" Veljka su zakopali prije nedjelju dana . "

" Ovdje negdje ? "

" Eno mu ga grob kraj česme . "

Stresoh glavom da ublažim bol i promrmljah : " Tako ? "

" Tako , eto , ne traži ga više . I nemoj nikom da vjeruješ , ni rodbini , ni prijatelju , izdaće to , sad je izdajstvo u modu ušlo . "

Spustih se na stolicu , noge ne mogu da me drže . Htio si da čuješ nešto novo , kažem sebi i pitam se : je li ti dosta novosti ? ... Prije nedjelju dana je to bilo , a ja sam baš tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje do&dstroke;em . Da sam tu bio , možda bi to drukčije bilo . Veljko je tada sam sjedio kod potočića , i sunčao se , i čitao neku knjigu , a odozgo je naišao čovjek i vidio ga kako sjedi kod potočića na ivici šume . Vidio ga je i nije mu kazao ništa , samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem pošao da dovede vojsku . Znao je tačno gdje je vojska , mora da je i prije bio u dosluhu zbog para , ima taj para a nikad mu nije dosta to što ima . Nije bilo nikog da Veljku kaže da se skloni : Magu su već bili uhapsili , i neke druge na koje se oslanjao ; on sam ih je opazio kad je već za sve kasno bilo . Nije imao vremena ni da ustane , samo je pušku podigao kad su ga plotunom prikovali .

" Zna li se ko ga je to izdao " , upitah .

" Zna se , a što je bolje ? "

" Bolje je - da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv . "

" Misliš li da će on stradati ? "

" Nego šta ? Sve se plaća . "

" A oni kažu da se vi sad ne svetite . "

" Kako ko , ima nas svakojakih . "

" Uzalud je to . Ne plaća se sijedom glavom onakva mladost . "

" Znači : to je neki sijedi lupež ... Daj mi čašu vode ! "

Pružila mi je čašu mlijeka umjesto vode . Gusto je mlijeko , neće niz grlo da mi pro&dstroke;e . Vratih joj ga , uzeh vodu - ona bolje hladi i smiruje . Popio sam i drugu čašu , sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo . Sjetih se onih naših novina " nastaviće se " i pomislih bez uzbu&dstroke;enja - nastavlja se . Ne znam ko je sad na redu : Niko , ili ja , ili Jakša , ako već nije nastradao . Prvo samci stradaju , pa će tek kasnije oni u grupama . Uvijek nas ima manje nego što mislimo . Život se zbio kao knjiga pri kraju - unutra je sve napisano , nema nikakvih nastavaka , i sve su sudbine riješene , ali to se ne zna dok se ne dočita . Učini mi se da negdje postoji takva knjiga , a njoj su imena i prošlih i budućih ; čovjek u njoj čita dokle mu je odre&dstroke;eno , poslije dolaze i čitaju i odlaze neki drugi . Do&dstroke;e mi tijesno u toj knjizi , u toj koži pod krovom gdje sjenke crno kolo vode - bez zbogom iza&dstroke;oh u pomrčinu punu šuma i pećina .

Tri dana su se rojili i rasturali tražeći Mirka Kadušina po gorama . Gledao sam kako izduže vratove da ga zovu , pa im se učini da se odazvao , pa navale u neprohod i škripove gdje misle da se zaglavio . Činilo mi se da se to onaj pakosni &dstroke;avo poigrava s njima i sa mnom : povede ih prema Gubavču , da me zavara i uspava , zatim ih vrati s druge strane pravo k meni . Dolazilo mi je da iza&dstroke;em iz zaklona i da im kažem gdje će ga naći . Bolje je što sam se pritrpio - juče su ga najzad našli . Smirilo se sve naokolo i mislim da sam ozdravio . Mislim po tome što sam gladan - pojeo bih stare cipele i krivu nogu &dstroke;avolovu kad bih je nekako dočepao . Tražio bih nešto za jelo , ali nemam snage da krenem - noge su mi popustile i oči me često prevare . Ne ostaje mi ništa drugo nego da čekam dok &dstroke;avo nai&dstroke;e kao što je navikao . Mislim da je i sinoć dolazio da me gnjavi : " Propao si , izgubljen si , niko više za tebe ne mari . Što da mari , šta si sad ti ? Ni borac , ni hajduk , ni žrtva , ništa . Skruži se kao gladna zmija pa polagano crkni ! " ...

Skružio sam se , koljena i bradu sastavio - tako je manje neprijatno . Vidim , i od zmije može štošta da se nauči . Neke zmije , čuo sam negdje , ujedu same sebe za rep i podmlade se svojim otrovom da duže žive . Trebalo bi i ja tako - ne da se podmladim , nije mi do toga , nego da se nečim zabavim u dokolici i da se bar svojim otrovom pothranim kad već nemam čime drugim . Otrova u meni ima za čitavo pleme zmija , samo ne znam kako da ga iskoristim . Nokte sam izgrizao , prste načeo - ne pomaže . Pre&dstroke;oh zatim na koljena . Što da ih štedim kad su , ružna i mršava , opet kroz zakrpe progledala ? Zubi su mi se izoštrili , dopiru do kosti i škrguću : Što izabra da budeš komunista , kad si znao da je to teško i prokleto ? Sam si tu sreću izabrao , niko ti je nije nametnuo - sad trpi i ćuti ! ... Što se nijesi izvadio da po&dstroke;eš na Pljevlja , pa u Prvu proletersku , pa s ljudima , da pogineš kao čovjek , a ne ovako ? ... Sad ćuti , ćuti , samo ćuti ! ... Zakasnio si da pogineš , doživio si da te nadjačaju - čemu se sad boljem nadaš ? ...

Grizem , a ne boli - obamrlo je . Samo gorki sok iznutra peče po izgriženom kao jod . Najzad mi se i to dosadi . Više bih volio parče mesa s ražnja , ono što opeče dlan i nepca , nego tri dana ovog bljutavog samogledanja . Maštam o jednom takvom parčetu i čudim se : kako sam to bio lud da pravdu i slobodu i ne znam šta stavim iznad njega ? Odjednom se sjetih vola . Negdje mi je neko rekao - i to , čini mi se , nije davno bilo - da postoji jedan takav vo koji se odmetnuo iz četničke pljačke i za svoj račun luta sam po planini . Vuci će ga ili ljudi - niko sam ne ostaje u ovoj planini . Kad bi se našao neki pošten &dstroke;avo , kakvog nema , da tog vola ovamo k meni navede - dušu bih dao za takav obrok . Što da ne dušu , čemu da je čuvam ? ... Duša je samo čulo za druge , briga za druge i plač i lelek što su nejaki , što su bez pameti , što ih je strah , što su gladni i nesrećni na sto načina . Šta će meni ta briga za druge sad kad su mi drugi okrenuli le&dstroke;a ? ...

Sumnjam da ni &dstroke;avo , kad bi pokušao , ne bi uspio da navede toga vola ovamo k meni - vo je tvrdoglava životinja , više voli da pase travu po livadama nego da tumara kroz prazne šume . Kako bi bilo da ga sam potražim ? Nema mnogo nade . Ako je stvarno postojao neki takav vo - zvjerke i četnici ga ne bi pustili da tako dugo živi . Ali , ako su ga kurjaci savladali , onda ću naći neki ostatak da bacim na žar . Neće mi smetati što je meso načeto tu&dstroke;im zubima - opraću ga . Može , bogme , i neprano - vatra sve čisti . Čak i da ne čisti , ne bi strašno bilo - zubi moji i zubi kurjački braća su , jedno su , pokreće ih ista vatrena želja iznutra ... Ta misao , uporna kao muva , upravo kao roj muva koji se odnekud stalno obnavlja , najzad me podiže na noge . Izujedane one kao da su se stvarno podmladile . Gledam ih : to su mi čeljad , a pustio sam da pomru od gladi . Bile su mi dobra čeljad , brza kad zatreba , i vjerno su mi služila . Ako na&dstroke;em vola , ili bar pola , skinuću dva parčeta kože da ih obujem kako treba .

Popeo sam se na brdo , gledam - ničeg nema . Ludo je bilo i pomisliti da nečeg ima - potjere bi ga opazile , ili leteće žandarmerije , ili oni što su tražili Mirka . Nema i nema , prodoli su prazni dok oko dopire . Samo se zelene polegli talasi i vjetrom uvaljani vrtlozi trave po nagnojenim livadama oko katuna . Ovdje još nemaju dozvole za kosidbu , a to je zbog mene . Dok me ne smaknu , kazali su im , nema ništa od kosidbe - tako postižu da me mrze , i da komunizam zbog mene mrze , i oni koji to ne bi htjeli . Najzad će me i Taslač omrznuti , ako već dosad nije , i pokajaće se što me nije iskasapio na spavanju . Do&dstroke;e mi da se opet skružim , pa da čekam i crkavam . Neću , kažem , produžiću - nikad čovjek ne zakasni da izgubi nadu . Čak i bez nade može da se ide korak po korak - hod sam po sebi obećava neki susret . Mogao bi da nai&dstroke;e usamljen četnik ljetnjim putem , zaustaviću ga da pogledam šta nosi u torbi . Možda će se naći konzerva mesa što ju je za djecu zaštedio - uzeću mu je da ne truje djecu sumnjivom hranom iz konzerve .

Pažljivo sam tražio lutajući gore i dolje , a baš nigdje nema krvavog traga , nikakvog traga , ništa . To me ne čudi . Bog je odavno protiv mene , bar koliko ja protiv njega , a ni &dstroke;avo me nije shvatio kako treba - zato tako nemam sreće . Nigdje vašljivi četnik da nai&dstroke;e , ni kiridžija na povratku s puta , ni kalu&dstroke;er s torbom , ni ciganin - a i njih bih opljačkao . Na Bari ispod Vraganove vode po otiscima se vidi da su prošla neka goveda . Davno su prošla , ima otada bar nedjelju dana - mnoga od njih su već zaklana i kosti su im razbacane . U brdu s one strane vide se proplanci kao jezerca opkoljena šumom . Ugledah ga na jednom od tih proplanaka i prvo pomislih da je varka . Ne znam je li vo ili &dstroke;avo , crn je , liči na ogorelu krlju koja se polako pomiče . To je neki drugi vo , pomislih ; onaj me ne bi tako dugo čekao , ako nema neku zlu namjeru . Ipak može da bude isti : kurjaci su od pucnjave pobjegli tražeći neka mirnija mjesta , a četnici , kad pretražuju šume , ne gledaju šta je po livadama .

Spustio sam se kroz gustu jelovinu do rijeke u dnu prodola . Rijeka je bistra i plitka , pre&dstroke;oh je preko oborenih stabala . Strminom bez puta popeo sam se brže nego što sam mislio da se može - čovjek je ipak neka vrsta ptice , naročito kad zna kud hoće . Povremeno me hvatao strah da će mi vo umaći dok stignem , pa da se samo uzalud mučim , pa da je uvijek tako bilo , pa da bi čudo bilo kad bi se drukčije dogodilo . Najzad vidjeh - nije umakao ! To mi zadade suprotan strah : nabasao sam na nešto što izaziva , a nemam snage ni hrabrosti da napadnem . Kako da napadam kad mi je duša u nosu ? Najbolje bi bilo da ne pokušavam . Moglo bi biti da je to mamac : čekaju skriveni da se pojavim , pa da zagalame i navale . Poslije bi se dugo hvalili kako su me nadmudrili . To mi je Taslač kazao za toga vola , a ja ne znam je li on s njima u dosluhu ; možda i nije u dosluhu , nego su ga prijetnjom prisilili da me tu domami ...

Bik me po nečemu opazio - dunu kroz nos , podiže glavu i poče da me traži očima . Spustih se k zemlji , skliznuh niz strminu brže i dalje nego što sam htio . Ne viknu niko , ne puče puška . Nije mamac , rekoh u sebi . Bik odavno živi daleko od ljudi - divalj je već i čula su mu se izoštrila . Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam . Strašno je lijep s vratom do trave , sa širokim čelom pod kovrčicama i sjajnim šiljastim rogovima . Nepravda je do neba da jadno stvorenje , kao ja što sam , iznemoglo i bez nade , može i mora da uništi tu ljepotu i takvu snagu . Sunce je još visoko , rano je da počnem i dobro je što imam razloga da odga&dstroke;am . Još ima nade da drukčije bude , moglo bi još da se desi da odnekud neka potjera nai&dstroke;e i spriječi me . Odjednom se sjetih Jevrema Sr&dstroke;ića : " Kad nišaniš čovjeka , i kad ga žališ , zamisli da to nije čovjek nego neko prirodno zlo i aždaja koju treba da uništiš " ... I ovo je neka aždaja , rekoh u sebi - crn je , sam je , možda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore ...

Nanišanih usred čela i spustih dva prsta niže . Podrhtava mi lijeva ruka , ali sad manje . On me opazio i prepoznao kao što čovjek ponekad prepozna smrt koju više ne može izbjeći . Podiže glavu , ne da pobjegne , nego da pokaže svu ljepotu na tom posljednjem snimanju . Ili ima povjerenja u čovjeka , ili hoće da pita zašto . Oči mi se zamutiše od suza , po tome vidim da sam ozbiljno oslabio . Nemam vremena da brišem oči , ni da čekam da stanu suze - ako još samo trenutak pričekam , popustiće mi ruke i volja . Povukoh obarač , zagluši me pucanj . On klimnu glavom - pokloni se suncu . Okrenu se Lelejskoj gori , pa se i njoj pokloni . Učini mi se da im na svoj način kaže : Zbogom , ubiše me ! ... Pritrčah da mu prekinem grkljan dok još nije izdahnuo ; on me pogleda krupnim okom : ti li me ubi ! ... Ruka mi zasta u pokretu - čini mi se da to nijesam ja , nego se neko drugi , lukav , poslužio mojom rukom i puškom .

Sad je svejedno , rekoh u sebi . Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi - to se više ničim ne može popraviti . Ni bog , ni &dstroke;avo , ni svemoćni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima , ne bi mogao da popravi to što sam ja za trenutak razorio . Požurih da mu skratim muke i da ućutkam dušu što jauče umjesto da se veseli pobjedi . Krv me zaprsnu po bradi , pa po očima , pa u travi zaklokota . Ispustih nož da uhvatim pregršt krvi - ušmrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tu&dstroke;e ili svoje . Krv je topla i ljepljiva , ali nije neprijatna kao što sam zamišljao - nečim podsjeća na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala . Zahvati više , zavapi iz mene , šteta je da se to prosipa ! Na&dstroke;oh limenku , zahvatih njome i napih se . Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka , odjednom mi nado&dstroke;e snaga i protrese me čudna žurba da nožem param žile i veze i otvaram skrivene izvore , da kidam , bodem i rastržem .

Čini mi se nijesam sam . U meni su oživjeli neki moji neznani preci , mesožderi vični klanju , da me nauče ono što su drugi propustili i da uzgred uživaju . Guraju me , ispravljaju me , kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa , ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba . Buči mi glava od mnoštva glasova , od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica što pretvaraju klanje u silovanje . Kroz buku se nejasno sjećam da sam nekud zabrazdio , bez obzira na opasnost . Glatka i meka koža s dlakom čini mi se da je suknja od somota . Ona je tijesno pripijena uz tijelo - mora se prosjeći ako se hoće da se prodre do tajni i plodnih njiva snage . To je već postalo neophodno , više se ne može odlagati . Svlačim je s groznicom koja raste , a ona dotle , obamrla od protivurječnih želja , čeka i ćuti i ne pomišlja da se brani . Nož je oštar - bez pogreške vodi razrez i ostavlja dvije čipke na njegovim ivicama . Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja šušti i stidljivo se bjelasa .

Odozdo struje topla isparenja života koji već osjeća da se gasi i zato grabi da nekud pre&dstroke;e . Stigao sam do pjene loja , tu zastajem da predahnem . Izgleda kao topli snijeg , blag pri dodiru , a kao vezovi djevojački kad se razgrne : prozirne mreže slične onima što ih sunce jutrom baca u pristranke . Sjećam se kako je Bele Trobrk pri klanjima uvijek nešto vavoljio u ustima , i žvakao i gutao mrdajući brkovima . Sad znam šta je to bilo - krenuo sam njegovim putovima i s velikim zakašnjenjem polažem ispite . Šupljikava pjena loja topi mi se u ustima i miriše na jabuke . Ako ovako produžim , pomislih , i ako poživim - moglo bi se dogoditi da ga stignem i prestignem kao Staljin Ameriku . Onda slegnuh ramenima : nek i to bude , kad bolje ne može ! ... Bolje je i tako nego da se živ zakopam kao Niko , bolji je Trobrk živ od krvi i od loja nego Lado mrtav od gladi i izgubljen .

Glavu sam mu otkinuo i odstranio da me ne gleda . Zgulio sam mu potrbušje i skratio noge do koljena . Lijevom rukom potkupljam kožu ; desnom , palcem i pesnicom , gulim dalje . Stigao sam već do kičme , a to je ono najbolje za obuću - treba lagano i po mogućstvu bez noža , šteta bi bilo da se rani . Ruke su mi masne i nadebljale kao da sam na njih navukao tamne hirurške rukavice - sporo klize , i nož mi se zatupio . Odozdo me vrije&dstroke;a trava po ranjavim koljenima . Umoran sam , prošla je groznica , polako se trijeznim i pitam : šta ja to radim ? ... Zagnjurio sam se u mesarstvo i , pijan od krvi , zaboravljam narogušeni svijet što me vreba . Mogli su mi se prišunjati iza le&dstroke;a . Možda mi već stoje iza le&dstroke;a , i gledaju , i smiju se kako sam lud ... Jednim skokom unazad odbacih se da ih iznenadim , drugim stigoh do ivice šume . Čudim se što niko ne viknu i ne opali ; gledam - nema nikog , samo drveće maše .

Ostalo je još malo sunca na visovima - smanjuju se zlatne krpe , gase im se crvene šare . Iz doline raste noć , uskoro će i iz neba da pokulja . Zapalio sam cigaretu da se smirim i razmislim . Ima ih svuda u zasjedama i sigurno su čuli pucanj . Mogli su da me vide izdaleka i da misle da sam neki od njihovih i da se privuku da dobiju parče . Imali su dosta vremena da pri&dstroke;u , mora da su negdje blizu . Treba da odvojim čerek mesa , pa da bježim dok sam čitav . Ajde , kažem , a ne mičem se . U meni je nastala promjena koja mi ne da da postupim kako treba . Postao sam vlasnik mesa , ne mogu tek tako da se odvojim od njega - braniću ga kao svaki vlasnik - pucaću , režaću , ne dam ! Naoštrih nož na kamenu i produžih posao . Od kože sam napravio dugu trubu - ona nadzvučnim glasom trubi o krvi , smrti i svojini . Napunio sam torbu loja i crvenih listova mesa . Ako mi se knjige omaste i okrvave , nije šteta ; baciću ih i onako , šta će mi knjige ? Dosta sam se namučio dok sam udove odvajao i na le&dstroke;ima nosio u šumu . Ne mogu da ih ostavim na zemlji , nesigurno je i u zemlji - sve lopovski svijet nanjuši .

Našao sam zgodnu jelu - sve mi je dronjke iscijepala i kožu mi je izranjavala dok sam se peo i spuštao iznoseći komad po komad do vrha . Preselih tako crnog bika gore gdje će vjetar da ga ljulja i sunce suši . Granama sam ga ogradio da ga brane od gavranova i pogleda . Najzad sjedoh da odahnem . Od umora više ni glad ni radost ne osjećam , samo nejasno i nespokojno zadovoljstvo što sam gazda . Na livadi je ostalo truplo da se bijeli i crveni mameći poglede izdaleka . Krivo mi je i to što će da propada , odvukoh ga u šumu - bar da se ne gleda . Jednom pomislih da kažem Taslaču gdje će naći dobar obrok mesa , zatim to odbih : ne čini dobro ako ne moraš i ako nećeš da ti se zlom vrati ! ... Još se nije smrklo , crni se glava na livadi . Dotle sam je zaobilazio i sklanjao se kao krivac , pri polasku prikupih hrabrost da se suočim s njome : " Evo , glavo , tu sam , stojim i gledam te ! Otkinuo sam te , moralo se tako , jer ovo je Lelejska gora gdje bez krvi ne može da se živi . Da ja to nijesam učinio , našao bi se drugi da te otkine - taj drugi bi bio gori od mene , jer svi su oni gori od mene . Zbogom , glavo ! "

I po&dstroke;oh . Ponio sam kožu - ona se kao živa razmotava i otima s ludom željom da opet bude ono što je bila . Ništa zato - prikupljam je . Sjutra ću je razapeti da se suši . Razapeću je kod pećina , daleko od mesa - ako jedno na&dstroke;u , da mi bar drugo ostane . U dolini kraj rijeke osjetih glad . Naložih vatru - sad sve smijem . Sjenke naokolo mašu suknjama i igraju , ja se na njih ne osvrćem . Zašiljio sam smrekovu granu , narezah meso u tanke listove , svaki listić posebno sam osolio - neću više da štedim so , ni meso , ni ništa . Okrećem ražanj nad plamenom i slušam kako voda šumi . Takve večere , sočne i slane , nema niko u Evropi , ni Gering , ni Musolini - nek idu zbogom ! ... Možda samo Bele Trobrk , ako je ukrao nečije tele na moj račun . Ali sad , kad sam ga stigao , kad smo dvojica , dva lopova - mnogo je to . Jedan treba da se gubi - on ili ja . Ugasih vatru , zaspah na istom mjestu - svu noć žednim i sanjam vodu .

Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka . Zajedno s krvlju , oni su prešli u moju krv i u meni se naselili . Kod mene su izazvali izvjesne promjene , ali su se pri tom i sami promijenili . Njihova osnovna osobina da privlače metalne predmete - metke , noževe i slične stvari - neočekivano se preobrazila u snagu koja privlači plodove . Počeo sam s krompirom po strmim okrajcima sela , pa , da se vlasi ne sjete , sišao u voćnjake oko ceste . Ima jabuka petrovača što mirišu na dječaštvo i ranih šljiva " piskavica " što opadaju čim se tresnu , stasala je boranija u povrtnjacima župnih sela , svud se na&dstroke;e luka i paprika , za promjenu dobro do&dstroke;e i neka tikva - sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva . Mjesečine mi ne smetaju , u pomrčini na&dstroke;em i što ne tražim - ne znam je li to njuh ili sreća , tek često natrapam na vršu s ribama da obogatim ishranu .

Nešto me ipak zabrinjava : zinula je iz mene ala , nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem . Malo spavam , knjige ne otvaram , nemam vremena ni da razmišljam o bilo čemu što nije jelo ili način da se do njega do&dstroke;e . Jednom sam ipak pokušao , rekoh sam sebi da je to kra&dstroke;a . Nije kra&dstroke;a nego kazna , odgovori mi oštar glas iznutra , kažnjavam ih što su protiv . Na tome se završi taj razgovor , a i bolje je što se završio - bolja je sloga nego cijepanje . Razapeo sam volujsku kožu u litici , osušila se - biće obuće . Silazim s brda kao pobjednik , onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena . Mjesečina je , put se bjelasa ispred mene . Konji , vezani na livadama , stanu i čekaju da ih potapšem . Kraj Grivića gumna stoji nečije žito u krstinama - glad je prošla , inače ga ne bi tako ostavljali . Odlučih da pri povratku izvučem nešto zrnevlja . Prolazeći preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na našu livadu - nije mi zbog trave u našoj livadi , ne može joj to pomoći , ali će bar naljutiti starog lisca .

U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male žabe , od ovog proljeća , skaču iz trave u jaz . Htio sam da svratim na razvalinu stare kuće Tajovića , u putu se predomislih - što da se rastužim bez potrebe . Stigoh do Laza i do ljetnjikovca ; kucnuh u prozor , Iva otvori :

" Dobro je što si došao " , reče , " nabavila sam brašna . "

" Jesi li dosta nabavila ? "

" Ima sad , ne gladuje se . "

" Pro&dstroke;e zla godina , Ive ! "

" Pro&dstroke;e , dabogda se ni dušmanima ne vratila ! "

" A ja sam , evo donio loja . Treba da pojačaš ishranu Malome , da raste dijete . "

" Pa raste on to koliko može . "

" Treba brzo , da požuri - još ne znamo šta nas čeka . "

" Dako jednom i dobro do&dstroke;e , dosta se zla izgrmjelo . "

Pitam je za Trobrka - on se opet izbezobrazio . Još dvaput su dolazili da pretresu kuću i žbunje , Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine , a poslije je uobrazio da me nema i da može kako hoće . Pušta joj krave u livade i kokoši u kukuruz , hrani svinje našim šljivama , ne da joj na njivu da iza&dstroke;e a da joj nečim ne zagorča . Čim je opazi , počne da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on može da izmisli . Zasmijava komšije time , oni ga podstiču da produži . Već su i djeca počela da pamte i ponavljaju šta on kaže - to im je sad jedina škola i učitelj ... Slušam je , ćutim i mučim se . Otkad postoje Tajovići , to je prvi put da dozvole da im neko čeljad zlostavlja . To striko Luka , da nije u zatvoru , ne bi dozvolio da ostane nekažnjeno . Ni Migo , da je živ , ne bi to otrpio bez osvete . A ja da trpim ? ... Kako ? Zašto ? Slušajući Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju , pustio bi čovjek da ga jašu , a ja ne dam da me jašu ! ...

Iva me gleda raširenim očima i žali me :

" Jadan , Lado , kako to izgledaš ! "

" Zašto ? Ja baš mislim da dobro izgledam . Treba dobro , jer hrana mi je bolja nego ikad . "

" Sve se na tebi iscijepalo . "

" Dosta je i trajalo . "

" Krpila bih , ne žalim ruke , nego nemam čime . Nema više ni zakrpa , ogoljesmo . "

" I ne treba , dosta mi je zakrpa . Ukrašću negdje ili opljačkati da se obučem . "

Suze su joj bile pošle , kroz suze se osmjehnula : " Još to ti fali : ti da kradeš ! "

" Misliš li da ne mogu ? "

" Možeš , nego - ne valja to . Ne pristoji ti , bruka bi bila . "

" Bruka je i da me žale , i da go idem . Sve je bruka što ja učinim , a oni kradu i pljačkaju i kožu bi mi ukrali i prodali kad bi mogli . Što samo ja moram pošten da budem i go da idem ? "

Odjednom mi sinu pred očima : odavno vlada moda kra&dstroke;e , a ja to tek sad primjećujem ! Prosto sam bio van doga&dstroke;aja , van naroda , zanesen drugim , a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim . Kao što postoje mjesta prokletstva , tako postoje i vremena kra&dstroke;e - ko to ne shvati , protiv struje se bori , uzalud se bori i svi mu se smiju . Neko mu se ćutke smije , a neko glasno - što je lud . Kra&dstroke;a i nije tako strašna kao što se priča o njoj , ona je samo premještanje stvari ili stavljanje u upotrebu nečeg što je bilo van nje . Gadna je samo kad uhvate , ali ako me ne uhvate - smatraće se da je Trobrk ukrao . To bi moglo na dobro da se okrene : majstor lopovluka , kao što je on , ne može ni da nastrada osim u rijetkim slučajevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi . Ako ništa drugo , on će se bar začuditi ko je to mogao da učini bez njegovog odobrenja . Probaću time da ga opomenem , dako se zamisli . A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene - smrde na znoj i mrtve vaške , smradom će me otkriti negdje da me smakne zasjeda .

U sjenci šljive pojeo sam parče hljeba s mesom na loju isprženim . Popio sam času mlijeka , razgovarao sa Ivom o raznim stvarima , a misao o kra&dstroke;i je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila . Nevidljiva je , ali ja je osjećam - čuči u sjenci kao neko treći , vreba trenutak kad razgovor zapne i šapuće mi : Smisli gdje ćeš ! ... Ne znam gdje ću , nezgodno mi je kud god krenem , Gdje ima nešto da se uzme , tamo čuvaju i ne daju ; samo sirotinja nema čuvara , a nju neću da diram . Ako pokušam kod Nastića - komšiluk je blizu i jedan starac izbjeglica što nikad ne spava ; ne bi se ni isplatilo ići kod njih , jer Nastići su prazna hvala - nose na sebi sve što valja . Drukčije je kod braće Vukolića , bili su intedantski podoficiri - nakrali su , prodavali su , ostalo im je neprodatog , ali zato drže psa . Pas danju spava ; ako ne spava , podmitiću ga mesom kao što su stari lupeži radili - ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira što ni smrde ni mirišu , nijesu mi ništa na žao učinili .

Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla - otkad pamtim , njemu se nikad ništa nije ukralo , a to je već nepravda . Ono kad smo skupljali žito za vojsku , podrugnuo mi se Bojo : " Za koju to tražiš vojsku ? " - Za našu vojsku , partizane . - " Ima sad jedna druga naša vojska , za nju ja dajem , ne mogu za dvije da dajem " ... I nije mi ništa dao , treba sad zato da ga kaznim ! ...

" Gdje je ljetos stoka Boja Mumla " , upitah Ivu .

" Na Dumači . Nije smio u planinu , boji se pljačke . "

" Snahe s djecom su mu kod stoke , kao vazda ? "

" To im se zna . "

" A on tumara oko kuće , pazi šljive da kud ne odu . "

" On i sin , kad ne po&dstroke;u na skupnice . Što pitaš to za njega , Lado ? "

" Uželio sam ga se , odavno nijesam čuo da mumla . "

Za&dstroke;e mjesec . Spuštam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati - žilavo se izvlačio da drugi plati i nekog šofera je natjerao da mu konja Arapa plati . Boja bi najbolje zaboljelo da mu se nešto ukrade : živ bi se pojeo što nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tužakajući ga svakoj vlasti ... Stadoh kod rijeke : kud ću k planini , kad od nje sve bježi , čak i voda ? Vazda sam u njoj , gladna je i prazna - nema ništa da se ukrade . Kako bi bilo da zadanim u selu ? Dan je dug , dako se od dosade nešto pametno izmisli . I zašto da ne ostanem ? Gledaću malo šta se radi . U tom paklu , gdje oni žive svakog dana , izdržaću taj jedan dan ... Zavukao sam se u ljeskovinu i šipurake gdje samo koze dolaze , zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskočilo . Probudilo me dozivanje , vidjeh kako stari Čauš hramljući žuri putem kao da bježi . Kad on tako žuri , zna se : umro je neko u devetom selu , biće rakije ...

Za Čaušem nai&dstroke;oše Utržani u gomili . Zovu Vukoliće , i djelovo&dstroke;u i Kačarandu . Trobrka ne zovu - sam će on doći , ako nije negdje u kra&dstroke;i . Pozvaše i Boja Mumla ispred kuće , on se odazva iz voćnjaka .

" Ajde na kuferenciju da idemo ! "

" Ahan haun kakan kuge ! Odudun dadon dudu ! "

" Mora se , nare&dstroke;enje je , ne bismo ni mi od volje . "

" Ugangun gagangaun babun , babun ! ... "

" Šta kaže ono ? "

" &Dstroke;avo bi ga znao . Hoćeš li , Bojo , ili nećeš ? "

" Odmah će , samo kapnt da obuče",objasni Bojov sin .

Obukao je kabanicu , iza&dstroke;e zajedno sa sinom . Osvrnu se na kuću da vidi hoće li ostati na mjestu kad on po&dstroke;e . Mene to uvjeri da nikog kod kuće ne ostavlja i da ga to zabrinjava . Po&dstroke;e , pa se opet okrenu , kao da u daleki svijet odlazi . Zgodno je što su im nametnuli te skupnice , ništa ga drugo ne bi od kuće odvojilo . Taslač misli da su skupnice - i on ih zove " kuferencije " - izmislili oficiri : vježbaju se u govorničkoj vještini koja će im biti potrebna kad budu državu ure&dstroke;ivali , a za to je potrebno da ih neko sluša i podržava . Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam . Tamo su podijeljeni na dvije strane - jedna čašćava , galami , nadgornjava se , obećava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova ; ona druga pije rakiju , sluša i ne sluša , i sve odobrava . Handžiji to ide u korist , a ni ja nemam ništa protiv - ostalo je selo poluprazno , mogu kud hoću i šta hoću .

Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire . Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stiješnjen živicama - pun je lokava , papaka , rogova i ugnjilih crijeva . Pregurao sam preko toga , stigoh do Mumlove kuće . Provirih ispod mosta - nema nikog putem gore ni dolje . Sve je po starom : šumi česma , miriše kamilica , gledaju me šljive , iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke - ne vjeruju da sam zato došao . Čuje se i kako pčele oko jabuke zuje i čude se . Nakašljah se i pričekah da neko otvori vrata - čini mi se da se već dugo hodnikom približava i sam sa sobom razgovara , a nema ga . Pritiskoh kvaku , vrata su zaključana i kucanje uzalud odzvanja u praznini . Jedna zakašnjela grupa nai&dstroke;e putem , sklonih se iza ćoška da me ne opaze . Pro&dstroke;oše , ne osvrću se - kad bi vuk znao kakvo je selo , sve bi poklao ... Si&dstroke;oh do izbe - otvorena je , prazna , miriše na prevrelo &dstroke;ubre , u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom .

Jasle me podsjetiše na Mumlovog konja Arapa , uspomene me zavedoše u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana . Kuća je tih dana dovršavana . Kad je prvi zemljotres udario , majstor Bošnjo , musliman , od straha se uhvatio za direk ; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kuću , od jada je zaurlao : " Šta radiš to , Bošnjo , Bošnjo , ubio te bog ! " Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Bošnjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe . Potražih taj kapak i na&dstroke;oh ga . Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida . Popeo sam se daskom do gore , gurnuh kapak rukama i glavom . Paučina sa starom prašinom zaslijepi me za trenutak . Uspravih se da pro&dstroke;em kroz to i da uhvatim malo daha . Pogledah - oko mene je polumračna soba s daskama na prozorima , a na klupi sjedi Caga , Bojova žena , i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede . Bio sam sasvim zaboravio na nju . Ima skoro godinu dana otkad se čulo da je sišla s uma , otada se o njoj više ništa nije čulo - kao da je nekako potajno umrla .

" Šta radiš to , Cago " , upitah stojeći u otvoru .

" Vidiš šta radim - predem pre&dstroke;u . Ovo ću &Dstroke;ukanu za fanjelu , da ne nazebe . "

" Kako predeš bez preslice i štiljege ? "

" Kako mogu , tako predem . Sve su mi sakrili i zaključali , i mene su zaključali . Misle da sam Turkinja . Iznijeli su glas da sam se poturčila , ne daju mi ni čašu rakije . Daj mi ti , ako imaš ! "

" Nemam , potražiću . &Dstroke;ukan ti je umro , Cago , ne treba mu fanjela . "

" Laže Bojo , pogani Mumlo , ništa ja njemu ne vjerujem . Dobar je moj &Dstroke;ukan , znam ja gdje je &Dstroke;ukan - zimuje s ovcama u Sutivanu , namuči se . "

" Ima li ti ko drugi kod kuće ? "

" Nema Boja , odmaglio je za ženama . Njemu je glavno da utovari velike mošnje u dimije , pa da poleti . Sve bi ženama dao , cigankama , kurvama , rospijama , glavu bi dao i kuću bi rasturio da nije mene " ...

Naokolo stoje četvrtasti drveni sanduci sa šarama , pod naslagama dušeka i ponjava . U nekom od tih sanduka treba da bude ono što ja tražim . Kad sam već tu , ne bi valjalo da se vratim praznih ruku . Ako se ova luda usprotivi , ućutkaću je pesnicom . Mirna je još , ne gleda ili ne shvata šta radim , samo melje o nevoljama . Ne čudim se što je šenula , šenulo bi i magare od neprestanog tvrdičluka , gazdovanja i mumlanja . Otvorio sam sanduk pun platna sa smežuranim jabukama - zamirisa . Na&dstroke;oh gomilu muških košulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu . U drugom sanduku natrapah na čarape , pa na čakšire od crnog sukna sasvim nove - ščepao sam ih kao da se s nekim otimam . Počelo je da liči na san i na besklasno društvo - ima svega , uzmi šta ti treba ... Na čiviluku visi nošen muški kaput , uzeh i njega . Caga zaćuta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha . Uplaših se da joj se razum ne vrati od šoka , pa rekoh : " Ovo ću ja da odnesem &Dstroke;ukanu , i pozdraviću ga . "

" Jesi li ti iz Sutivana ? "

" Ne , nego iz Lelejske gore . "

" Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore , crn , crn , bez brkova , fini . Imaše velike nokte , a gaće mu raskopčane , sve mu se vidi kako visi . Je li ti on svojta ? "

" Ne , samo ortak . "

" Lijep ti je ortak , baš mi se dopada . "

" Mogu mu reći da opet do&dstroke;e kad ti se dopada . "

" Baš mu reci . I nek donese ono što ima , što mlatara mlat , mlat ! Pocrkale smo od smijeha gledajući ga - žene proklete , nikad im toga nije dosta . "

Smuči mi se , krenuh da pobjegnem . Stigao sam do vrata i zapanjih se : zaključana ! Svijest mi mrče , mozak stade , ostalo je samo pitanje - kako ne čuh kad me zaključaše ? ... Zazuja mi u ušima od zlih glasova , glava mi je od njih uzbučala kao košnica pred rojenje . Prozori su zakovani , dok ih otvorim i odbijem daske - biće kasno . Ovo me &dstroke;avo natentao da me u kra&dstroke;i uhvate ! ... Biće svašta , biće bruke ! Ne pomaže mi ako bacim to što sam uzeo , ne bi pomoglo ni da ništa nijesam dirnuo . Drmnuh vrata . Zatrese se kuća , a kučka-brava ne popušta . Čekaj , rekoh , nećemo na snagu ! ... To bik snagom navaljuje , a čovjek treba drukčije , lukavo , lukavije i od &dstroke;avola kad &dstroke;avo pokuša da mu podvali . Okrenuh se da na&dstroke;em nešto čime bih vrata razvalio , tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam došao . Pri&dstroke;oh do otvora i nagnuh se , nešto strmoglavce pade u pomrčinu .

Možda je bila samo sjenka , ali meni se učini da je &dstroke;avo - poigrao se malo sa mnom , bježi da mu se ne osvetim . Po&dstroke;oh za njim . Smetaju mi torba i puška , postala je tijesna rupa , sužava se da me zadrži . Caga i dalje prede i priča : našli su pedeset tovara žita i zastalo im se dosta starog , a poslije je navalila ala i vrana i svaki &dstroke;avo da uzima - Šekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama , i bradonje i svaki &dstroke;avo ... Zatvorih kapak iznad glave da je ne slušam i spustih dasku gdje je bila - da se ništa ne pozna . Iza&dstroke;oh na sunce , u tišini , s bradom i puškom ispred sebe . Pravo u oči gledam svijet : nije to kra&dstroke;a nego kazna , odsad ću sve da kažnjavam ! ... Svijet me gleda kao i prije - baš ga briga ! Zuje pčele oko jabuke , šumi česma , miriše kamilica . U daljini se čuje vodopad kako bije smanjenom snagom , lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i živica .

Od svih mjesta naokolo sad je Gubavče najmirnije . Lovci i njuškala ga zaobilaze , berači drveća za obruče radije idu u druge šume . Izgleda da i patroldžije hvata jeza pri pomisli da je tu na&dstroke;en mrtav čovjek u ča&dstroke;avim čakširama . Ljudima je to uro&dstroke;eno , ili su zbog nečeg naopako stvoreni - nadaju se prije vremena , uplaše se tek poslije nesreće . Čak i meni se u početku pričinjavalo da su u Gubavču sjenke crne i zloslutne , da su iz njega pobjegle i ptice , pa da neutješna duša ginjenika tumara i tuži oko potoka . Ipak sam se navikao , više ne vodim računa o dušama . Kupam se u potoku , baš me briga , možda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane . Pri tom slušam kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s le&dstroke;a na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da teče van korita . Gledam sebe nepoznatog , prskam se , kričim - divota !

Na laktovima i koljenima koža mi je preplanula ; na drugim mjestima , gdje su je zakrpe zaklanjale , ostala je bijela . Dugo sam ležao tako šaren i sunčao se izme&dstroke;u dva mravinjaka hvatajući razne mrave da ih zavadim . Najzad se manuh ćorava posla - mravi nijesu ludi kao ljudi . Obukao sam čistu košulju , osjetih miris na jabuke i naježih se od uživanja . Jedna gola žena pro&dstroke;e mi kroz misli i pobježe preko proplanka , druga podiže suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu . Ne znam jesu li došle iz mojih želja , ili su to daleki odbljesci , zalutali , stvarnih žene koje postoje i svlače se pred ogledalima - tek bludne slike počeše odjednom da se roje kao nekad . Golicaju me i muče me - čas su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha , čas kupačice na plažama ili djevojke iz cirkusa . Požurio sam da ih otklonim oblačeći nove čakšire , pa sukneni džamadan Boja Mumla , pa čarape .

Dronjci koje sam skinuo zagledaše se u mene očima svojih rupa . Ne plaču , ne mogu , samo me kore za nevjerstvo . Stojim , gledam ih i pitam se : šta ću s njima ? Ako ih ostavim tu gdje leže , ličiće na svlak ružne zmije . Ne mogu niz vodu da ih bacim - zagadiće je ; ne valja u zemlju da ih zakopam - odvući će i mene za sobom ; ne treba rukom da ih dirnem - odmah bi mi prešle vaške iz njih . Našao sam račvastu granu , napravio od nje kuku , zakačio sam ih i dovukao do pećine , a pri tom sam zamišljao da to vučem i ponižavam čitavu prošlost obzira i osjećanja , sklanjanja s puta , dobročinstava i strahovanja , sve demodirane sklonosti za žrtve i odricanja koje se jednim imenom zovu poštenje i ponekad mogu da izazovu sažaljenje za onoga koji se u njih pouzdava . Stao sam na prag pećine i pokretom punim mržnje hitnuh taj prokleti zavežljaj vašaka dolje , tvorovima i &dstroke;avolima , da od njega prave legla .

Toplo mi je i nelagodno u novom suknu , nigdje rupe da se odahne , ali osjećam da sasvim pristojno izgledam . Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam , skoro mi je žao što nema nikog da to vidi i potvrdi . Po&dstroke;oh do Pojila , jedinog ogledala , da se bar sam sebi divim . Pojilo je šumsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna čija zidina bila . Jedna smrča , kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi , pala je glavačke u jezero i tako ostala . Mostim oblim stablom i svaki čas zastajem gledajući lik u vodi . Nekakav drugi čovjek , stasit , oštar , korača po stablu s one strane . Da nije brade , ne bih vjerovao da sam to ja , a baš mi brada smeta . Odavno sam namjeravao da je skinem , samo iz lijenosti sam odlagao . Naoštrih nož , sjedoh na stablo - stružem dlaku i mrštim se od bola dok se za nožem otkriva bijela koža i jedno novo lice koje mi se skoro svi&dstroke;a .

Suncem obasjana ruševina odslikava se u vodi kao živo i prijateljski raspoloženo biće . Oči su joj zelene , od tisovog grmlja sa svjetlucavim lišćem , gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svraćao . Jele su sakrile oči ispod visokih kapa , ali me smrče gledaju okcima , kovrčama i plavetnilom izme&dstroke;u kovrča , i svaka posebno želi da mi se nečim svidi . Ispod svega je vedro nebo - prikralo se odozdo , vodom , da njegova duboka ljepota ne izostane . Čini mi se da sam mu potreban , njemu i šumi i ruševini i nesigurnoj ravnoteži što u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki čas može da se izgubi . Ne znam šta me tu podsjeti na Magu , pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu , te osjetih čudnu pomamu da ih što prije vidim . Kao da gori , kao da treba da se gasi - zaboravih jezerce i sve oko njega . U suton sam stigao do katuna , u prvi mrak otvorih vrata .

" Oho " , reče Neda kad me poznala . " Mnogo si se promijenio , drugi čovjek . "

" Isti čovjek , samo brade nema . "

" Ljepše ti stoji bez brade . "

" To mi je i Maga rekla . "

" Kad ti je to rekla ? "

" Onda , davno . Rekla mi je da zbog brade neće da se uda za mene . "

" Vidjela sam odmah da ti se Maga svi&dstroke;a . "

" Njena sestra mi se više svi&dstroke;a . "

Rekao sam to tek tako , a onda vidjeh da je istina . Jer šta će meni Maga ? Ona je djevojče koje još ne zna šta hoće , lijepo nešto i sasvim djetinjasto , nemoguće , slično Vidri i leptirima . Ludo bi bilo pokušavati da se obnovi nešto što ni onda nije moglo da započne . Ali njena sestra Neda , ova ovdje , druga je stvar - ona zna šta je žena i šta čovjek i ne očekuje ništa više od onoga što može da bude . Gledamo se , a to je kao da smo se zakačili očima . Pustili su Magu iz zatvora , kaže ona da promijeni razgovor , u selu je , ne daju joj da do&dstroke;e u planinu . Za mene je tako bolje , pomislih . Sjedim na stolici , gledam vatru . Nemam vašaka , ne plašim se da ću ostaviti trag iza sebe , a svejedno mi je neugodno . Ne znam od čega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje - idi , gubi se , nije ovo mjesto za tebe ...

" Kako bi bilo da iza&dstroke;emo na livadu ? "

" Zar ti je malo livada " , upita ona .

" Plašim se da neko ne nai&dstroke;e . Može tvoj svekar da nai&dstroke;e . "

" On samo danju nailazi : čuva kožu . "

" Od koga je čuva ? "

" Od svakoga , nikome on ne vjeruje . "

" I ja skoro . Ljepše je napolju , na livadi , ajmo tamo . "

" Naviko si na širinu " , reče ona i otvori vrata .

Idem po travi , tišina je , čini mi se čujem kako diše , a nemir i želja i sto &dstroke;avola , sve nesložnih , igra mi ispod kože . Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti što je pošla sa mnom , a plašim se : rano je , ružno je , pobjeći će čim opazi kako su mi proždrljive ove oči ... Od straha da će mi opaziti &dstroke;avolji trag u očima dugo ne smijem ni da je pogledam . Vrat mi se povremeno izdužuje i ava mi stiže iznad njezina uva , zatim se prestrašeno vraća u staro ležište sasvim neugodno . Sjeli smo zasebno jedno od drugog , a to je baš r&dstroke;av početak - čovjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i više ne može da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti . Ne znam po čemu , ali čini mi se da se ni ona ne osjeća dobro tamo gdje je . Čekaj , kažem , nemoj da uobražavaš ! I ne žuri , još sve može da se preokrene ... Tako , stišavajući sebe , nemam vremena da počnem razgovor s njome .

" Nabavio si novo odijelo " , reče ona . " Jesu li ti ga tvoji od kuće doturili . "

" Ne , nego sam ga uzeo nekom , upravo ukrao . "

" Šališ se . "

" Ne šalim , baš sam ga ukrao . I riješio sam da odsad kradem , pljačkam i otimam sve što mi zatreba . "

" Baš sve " , podsmjehnu se ona .

" Šta mogu , kad drukčije ne daju . "

" Ne mogu to da vjerujem - komunista , pa da krade " ...

" Komunisti smo kad smo zajedno , a sam čovjek ne može ni da bude komunista . Mora prvo da nekako , od nečeg , živi , jer od samih dobrih želja ne može ni dva dana da se živi " .

I ispričah joj - jer potrebno je da je nečim zadržim tu u blizini i da se postepeno približavam ili bar nadam - kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam tražio da da prilog za vojsku . Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kući , a ni prosjaku čovjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kući . I njegov sin je bio tu , pa su složno uživali gledajući kako sam zbunjen , i poslije su se hvalili po komšiluku kako su me vješto dočekali . U stvari je to više tvrdičluk nego vještina - navikli su da nikom ništa ne daju i da od svojih usta otkidaju . Mla&dstroke;eg sina , &Dstroke;ukana , izmučili su - otac teškim radom , a majka slabom hranom . Poslije , kad se razbolio od sušice , pokajala se Gaga i nudila ga da jede , a on je odbijao : " Ne ide to u mrtva usta , Cage ! Što me nijesi branila onda kad je trebalo , Cage ? Sve si pod ključem držala , Cage , pa drž' i dalje ! " ... Namjerno je to govorio pred drugima - da se osveti .

" Tako je stalno u životu " , rekoh . " Čovjeku daju ono što želi tek kad mu više ne treba . "

" Jeste , često je to . "

" Mi smo htjeli da tu nešto popravimo , da ubrzamo to davanje , a teško ide . "

" Ima li kakve nade za vas ? "

" Ima - pobijedićemo . Samo ne znam hoće li to neko od nas dočekati . "

" Dočekaće neko , ostaće neko . "

Ako i ostane , pomislih , to više nećemo biti mi što smo bili . Ja već nijesam onaj Lado - njegove ostatke s dronjcima prošlosti gurnuo sam u Gubavčevu pećinu , da ne izlazi , da mi više ne smeta prekorima i prigovorima . I drugi će tako , svi koji su sami ostali , pa i oni koji nijesu sami . Zamijeniće nas drugi , s više smisla za stvarni život , pa i kad se sve ispobje&dstroke;uje - biće opet jagme i gužve i zavisti s podvalama ... Da prekinem o tome , iznenada ispružih glavu i poljubih je . Ona se trže . Htjela je da izmakne , ali ja sam to rukama predvidio - zadržah je . Ona pokuša da sakrije lice - desno , pa lijevo , pa u njedra - ali kad joj ni to ne po&dstroke;e za rukom , usne joj odjednom nabubriše i do&dstroke;oše mi u susret , napadački , i ja se za trenutak zbunih od promjene . Umalo sam je ispustio , a ona se već bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno .

" Dosta je " , promuca plačnim glasom .

" Nije " , zarežah , " nikad mi neće biti dosta . "

" Dosta , dosta . "

" Neću dosta ! ... Hoću sve ! "

" Kakav si ! Ti bi baš sve učinio , kad bi ti se pustilo . "

" Jeste - sve bih , sve ću , moram ! "

Nema zida koji ne bih provalio . Ni straha , ni kazne , ni pomisli da me zadrži na toj ivici - dotle je došlo . Vikaće , kaže i otima se . Pa neka viče , ako je luda , baš me briga . Sve to drugo biće poslije , u neko drugo vrijeme . Pomrijećemo najposlije , ali sad je sad , a samo je ono važno . Dvije krupne ribe izbiše iz mraka i sakriše se , znam gdje se kriju , ne dam im daleko , ali one stalno bježe . Brze su , jake , varaju me , pribijaju se jedna uz drugu da se duže odupiru . Svejedno , uzalud im je . Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo , uporno , pomaže mi dok ih lovim . Umorile su se , stigao sam ih - više ne osjećam zemlju ispod sebe , samo krila . Nema svijeta , onog što je bio sa zabranama i borbama - umjesto njega je nešto gdje se lebdi na krilima : let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim žarkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme , u buduće , da prenesu moj živi lik iz ove kože u neku drogu za ljeta , za jeseni i praznike kad ničeg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo .

Odjednom se uplaših da sam je ugušio . Ne diše , ne miče se , nepokretna , sa zatvorenim očima i otpuštena iznenada . Ispustih joj glavu od straha , ona dopola potonu u travu . Mora da sam je povrijedio onom ludačkom naglošću bez mjere , dok još nijesam ni znao šta činim , a sad ne znam kako da joj pomognem . Nene ribe bjelasaju se kao mrtve , ne bježe kad ih dodirujem , ne pokušavaju da se sakriju . Poljubih je da je oživim , ona se od toga sasvim ugasi . Šta ću sad ? Do&dstroke;e mi da jauknem i da zovem nekog u pomoć , ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu .

" Boli li te mnogo " , upitah je .

" Ne , ne boli " , osmjehnu se .

Nijesam joj vjerovao : " Mogu li nekako da ti pomognem ? "

" Možeš : miruj ! "

" Kako mogu da mirujem kad ti je zlo ? "

" Nije mi zlo . Dobro mi je , smiri se sad ! "

Ispružih se kraj nje , malaksao , da budemo sasvim blizu , da nam se disanja i snovi miješaju u to malo odmora pijanog od njene kose . Onda je odjednom krenula da po&dstroke;e bez riječi , ali to bi neodlučno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije - čas ja , čas ona - htjeli i imali čudeći se bludnoj že&dstroke;i koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane . U tišini se čula česma preko livade i pas je lajao prema nama , no mi smo ubrzo zaboravljali sve što se čuje i ne čuje . Jedan kamen se otkotrljao u pećinama s one strane doline , meni se učini da sam ga ja , u letu , nogom zakačio i otkotrljao . Kreskali su meteori i munje suše - mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni . Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje će moj sin možda otkriti ili pomoći da se otkriju , a mi smo se milovali po kosama i smješkali se bez riječi i čudili se kako se sve to desi iznenada .

Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali , a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje . Po hodu sam to osjećao , upravo po teturanju - mek i prošut i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spotičem se bez prepreka . Stanem , pa se uozbiljim , a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim . Pomalo me stid od toga , pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno . Osmjehujem se i žbunju i drveću i pjetlovima u katunu - tako , brate , svak svoj posao ! ... Iznad pećine stade oblačak crven od sunca koje će tek izači - namignuh mu prijateljski , jer sad znam šta sam i više nijesam ono što sam bio . Više nijesam neznalica , upoznao sam ženu , eto , a to je baš prijatno otkriće i korijen svih otkrića , čak i njihovog imena . Poslije toga nek bude šta bude , nijesam baš sasvim uzalud živio .

Šuma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova . Nije velika korist od toga što čovjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve što se van nje doga&dstroke;a . Meni je potrebno da nevidljiv , vidim , zato se vrzmam po okrajcima , pored livada i puteva , gdje je izme&dstroke;u drveća ostalo dosta odškrinutih vrata i prozora . Zavjese su od grana i žbunja , izme&dstroke;u njih može da se vidi gore i dolje - da se vidi kud prolaze i da se čuje šta govore kad misle da ih niko ne sluša . U blizini se uvijek na&dstroke;e neki kamen zgodan da se nasloni puška . Bolje je kad ima naokolo panjeva što sjede ili čuče iza kamenja , što liče na ljude i na &dstroke;avole - od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da ga&dstroke;a . Našao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka : čobani su mu ložili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav - korijen mu je ostao moćan i raskrečen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje .

Jedan mukli podzemni šum , kao da se ogromna zmija izvlači odozdo i razmotava , probudi me i natjera da pogledam šta se doga&dstroke;a . Prvo što vidjeh : ogoreli panj se ljulja . Iskrivio se , izbočio , stenje i s mukom izvlači iz zemlje jednu od svojih žila , gornju . Izvukao ju je , otresao je , zagledao se u njenu razgranatu kandžu . Poče da se naginje na drugu stranu , s licem iskrivljenim od napora , i tom tek oslobo&dstroke;enom kandžom uze da grebe zemlju . Grebe , stenje . Zemlja je vlažna odmah ispod kore , izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke žile - on se na to ne osvrće . Tako otkopa i drugu ruku , osakaćenu i utrnulu - pogleda je , opipa je , poče da je trlja grudvom zemlje . Po tome kako se zemljom liječi pomislih da je neko od starih : iz godine Kariman-pašine , ili Bušatline , ili Arslan-pašine - prikrio se tu dok pro&dstroke;e ofanziva i prespavao više nego što je želio ...

Ili je to , ili je Jakov Izdvojenik - vampiri se da se osveti . Imaće dugo da se sveti - što su mu kroz plot davali hranu , što su ga kamenjem gonili iz sela , što su tutkali pse i djecu da ga gone i puštali mačku da mu liže ranu kad više nije imao snage da se brani . Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvuče , ali ruka mi ostaje nepomična i volja mi je omrtvljena željom da vidim šta će biti . Ima još vremena , kažem u sebi , noge još nije raskopao , nije ni počeo da ih raskopava - čekaću to .

" Čudiš li se " , upita on šupljim glasom koji mi je odnekud poznat .

" Ne nimalo " , rekoh . " Čemu da se čudim ? "

" Onako . Ti si umoran , čini mi se . "

" Nijesam se naspavao . "

" Neće biti samo to . "

" Pusti sad to , vidiš da mi se spava ! "

" Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari . "

" Kojih stvari ? "

On ne odgovori i više se ne osvrnu na mene . Zaboravio me , zaposli se - grebe i raskopava zemlju ispod sebe . Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa , gdje stigne , bez pravca i cilja , ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena . Lice mu se iskrivilo , bradu je na grudi oslonio , koluta očima i osluškuje podzemni šum izvlačenja . Izvuče lijevu nogu , izuvijanu i zemljavu , izravna neke suvišne zglobove kao zgužvane pantalone , uzdahnu pa izvuče i desnu . Ta desna noga mu je znatno kraća , zato on ramlje . Bos je , sakri tabane da ih ne vidim . Ne bi trebalo da ih krije - to što je bez obuće označava ga kao pripadnika sirotinje i protivnika viših klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom . Podvi noge , sjede po turski i iskezi se prema meni . Na glavi mu je pocijepana kapa , kroz nju se probijaju oštre sijede dlake , iznad čela se nazire krastava čvoruga - zalomljen stari rog ili začetak novog .

Gledam ga i stalno nešto novo otkrivam . Igle i naprstka nema , ali po svemu liči na terziju ili na nekakvu zanatlijsku čučalicu što se stidi siromaštva i na sto načina vrda da se iz njega iskobelja . Sjetih se da sam ga vidio u Gubavču i osvrnuh se da vidim ima li koji leš naokolo . Ne , ne čuju se muve i ne smrdi . U me&dstroke;uvremenu on se podmladio . Izrasla mu je crna brada sasvim slična onoj što sam je ja nosio . Za trenutak mi se učini da ju je skupio na Pojilu , tamo gdje sam je juče obrijao - dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vraški vješto nalijepio . On se tome nasmija i reče :

" Malena je tica lastavica , al umori konja i junaka . "

" Koja ti je to lastavica ? "

" Ona što si je svunoć gonio . "

Više neću da ga pitam . Vidim da mu je nešto krivo , nekud cilja , a meni danas nije do sva&dstroke;e . Umoran sam i sve me boli , nijesam znao kako to može da slomi snagu .

" Šta je ? Nije ti do razgovora . "

" Nije " , rekoh .

" Sad si grogi . "

" I meni se čini . "

" Takvi ste vi ljudi . Prvo huka-buka , nigdje kraja , nikad dosta , pa poslije ništa i najzad ništa . "

Odjednom se pretvori u pijanog Kačarandu na nekoj slavi . Pjevaju djevojke " Oj , je l' ti žao što se rastajemo " , razvlače " Rastajemo , a ne sastajemo " , i kunu " Bog ubio ko nas rastavio , kroz kosti mu trava pronicala " , a Kačaranda oblizuje usne , sve do rane gdje su mu otfikarili izraštaj na koži , i grdi one što neće da piju : nek ne piju kad su ludi , i kad su blesave kukavice , on će , svejedno , za sve njih spremiti mrtvačke sanduke od čamovine i pratiće ih jednog za drugim do groba , do ništa ; napiće se , kao uvijek , na njihovim grobovima , i otpjevaće im svoju liturgiju : " Rakijice , Rako ja te volim jako . Ja ću tebe Rako , u trbuh ovako , a ti mene , moja Rako , u potok polako " ... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku ožalio , ima vremena da spremi sanduke i za ove što su preostali . Stići će , možda , da i za mene napravi sanduk - zakivaće ga s uživanjem , jer on mrzi komuniste od početka .

Otvorih oči - veselje se stiša . Stigao sam kasno , stišalo se davno , sve su popili i razišli se . One djevojke što su pjevale , razudale su se i djocu podigle . Umjesto Kačarande čuči kraj kamena njegov prijatelj po rakiji &Dstroke;avo s bradom i gleda me .

" Daleko si zabrazdio " , reče najzad . " Zanosiš se u uspomene i gluposti , a zaboravljaš svoje brige . "

" To je zato što neću brige . "

" Nećeš , je li ? Au , majstora ... A htio bi da paktira s nečistim silama . "

" Da ti nijesi moja savjest prerušena u &dstroke;avola ? "

" Ne , nego mi je zanat takav " ...

" Da se pretvaraš u ono što nijesi ? "

On klimnu glavom . Sve dotle mi se činilo da je to san , ili neka igra slična snu . Začudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna duša , ni voda ni vino , jedan od onih što ošljare i skitaraju tamo vamo : oj tutkalo , svijetli obraze , podrž vodu dok majstori odu ! ... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer , ne baš izrično nego da se može naslutiti , a ima podataka i kod Maas-a i drugih , gdje se nešto jasnije nazire zamjena , koja je u stvari podmetanje . Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovača i Prometeja . Mora da je sveštenstvo odigralo važnu ulogu u izvo&dstroke;enju te zamjene ; može se pretpostaviti da je i klasna država potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani još od robovlasničkih vremena . Crnomanjasti tipovi s istoka , hrome skitnice , bose , s deformisanim tabanima , i vašarski ma&dstroke;ioničari vješti u prerušavanju samo su potpomogli da se kleveta učvrsti .

" Ti smatraš da sam prevarant " , reče .

" Po čemu to ? "

" Čitam ti u očima . Kad je tako , neću da razgovaram ! "

" Veće štete ne bilo ! "

On se stvarno naljuti - gun&dstroke;a i žurno ubacuje , u zemlju kao u vreću , one svoje izuvijane pipke , dronjke i krakove . Začas je sve zakopao . Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su čobani vatru ložili . Do&dstroke;e mi krivo što su me oči odale . Samo sam još njega imao , a sad sam sam pred vremenom . Vrijeme je gavran za mene - šunja mi se iza le&dstroke;a , zavlači se izme&dstroke;u mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na četvoro . Posva&dstroke;a me sa mnom samim , ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen . Bolje bi mi bilo i s nečistom silom , i s &dstroke;avolom , nego da se stalno gledam oči u oči s tom prazninom što se vrijeme zove . Kad bi ono čudo iz panja htjelo još jednom da se javi - pustio bih ga da laje šta hoće , samo da mi skrati vrijeme . Možda ono nije odvratno kao što mi se učinilo . Ako jeste - šta se može ? Mora nešto da se trpi ... On kao da negdje pročita šta mislim - vrati se i zareža :

" Ti si lopov vulgaris , a to je gore nego prevarant . "

" Zavisi s koje se tačke gleda . "

" Sa svake tačke . Obična lopuža što kraducka prnje i žene i šta stigne . Čak i čarape . "

" Neko mi je pomogao da kraduckam . Ti , čini mi se . "

" Moja je stvar da te u to uvučem i ocrnim , da nemaš kud da se vratiš . "

" Eto si me uvukao , što se sad buniš ? "

" Treba da se odupireš , zašto si čovjek ! ...

" Dosadilo mi je da nosim dronjke . "

" Šta ćeš reći drugovima kad te budu pitali ? "

Zna sve , to mi se ne svida . Zna gdje boli , tamo bocka i milosti nema . Milost ja ne tražim , nek ide u božju mater s njome ! Nije važno šta ću im reći , nek idu zbogom ! Prvo treba da se na&dstroke;em s njima , a dotle ima da proteče dosta vode bistre i mutne . Ako baš navale s pitanjima - reći ću im da me nevolja , upravo &dstroke;avo naučio da se sna&dstroke;em . Poslušao sam ga , što da ne - kad ovdje triput više vrijedi lupež koji je dobro obučen nego tri poštena komunista u dronjcima ... Ne bude li im dosta to , sve ću iz vreće da istresem . Znao sam i ja gdje je bolje , i osjećao sam gdje gori pod nogama , zato sam htio da po&dstroke;em na Pljevlja , pa u Prvu proletersku , gdje se vodi čista borba - vojska s vojskom i bomba na bunker - ali oni mi nijesu dali da tamo po&dstroke;em . Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini , tu gdje su seljačko-čobansko-lopovski običaji da se krpi , a čovjek mora da ih primi ako hoće da još živi . Nijesam htio kao Niko , pa da me proglase za kukavicu ; ni kao Jakov Izdvojenik , pa da mi kroz plot daju hranu . Ovako sam izabrao , jer ovo je Lelejska gora , ne može u njoj od poštenja da se živi ...

" Ni dolje ne može " , osmjehnu se on . " Nigdje . "

" Pa šta onda ? "

" Ništa . Mislio si da može , a ne može . "

" Moći će jednom . "

" Kad pirinač rodi u Lelejskoj gori . "

" Rodiće kad mu pripremimo teren . "

" Ne budali ! Ne bi se zvala Lelejska da život oko nje nije lelek . "

" Bio je lelek " ...

" A sad zar nije ? I po čemu misliš da neće biti ? Jalova ti je nada u promjene , jer ništa se ne mijenja da postane nešto drugo nego ono isto što je bilo . Krug , razumiješ - udalji se da so vrati u nihil novi sub sole . Postoje zakoni klima i struja , sve krugovi , zna se gdje koja cvjećka raste i kakve plodove ima da donese . One mičurinske zavrzlame s ukrštanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu . I Dnjeprostroj - sami su ga minirali . Jedino se još Rusi odupiru , a jabuke i kalemljene višnje i cvjetni kolhozni vrtovi otišli su u maglu i prašinu . Pa i tamo gdje raste pirinač - misliš li da su ljudi siti ? ... Ni govora ! Jadni su i kržljavi su , gladniji su i prljaviji od ovih ovdje . Ne bulji oči i ne čudi se , to je prosto : veliki gazda im uzme to što je rodilo , preveze ga brodovima , hrani njime policajce , štrajkbrehere , oficire , liberale , doušnike i kurvice , jer to su njegovi , jer on kupuje duše angro , a ne jednu po jednu kao što tvoj primitivni mozak zamišlja . Je li ti sad jasna slika ? "

" Nije mi jasno šta postiže time . "

" Da se poštuju pravila igre . Neki je zovu " Mačke i miša " , drugi skraćeno " Jači-tlači " , ali nije važno kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage . Na vrhu su proždrljivi , što se ne mogu zasititi . Ispod njih su ulizice da im se dive , kardinali , guverneri , predsjednici i poslovo&dstroke;e svakojake . Ispod toga je vojska da to brani , a na dnu su poštene budale što argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene , te tako i oni imaju čime da se zabave . Svi&dstroke;a li ti se taj raspored ? "

" Ne , ako se ne preokrene . "

" Kako da se preokrene ? Pa da miševi gone mačke ? Ti si lud ! "

To su mi i drugi rekli . Ponekad to i sam pomišljam jer često ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan . I sad tako : bio bi san , smirio bih se , ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi , ili sjećanje na nekoga , ili zamršena muka mozganja o pravu čovjeka da se nada . Ima nešto ispod toga , ne može biti da nema ništa , jer odakle bi se onda obnavljala nada ? To mi liči na one što su maštali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajući . Pokazivalo se najzad da su bili u pravu : po tome se vidi da je u toj mašti bilo zrnce mogućnosti koje ih je stalno izazivalo da još jednom pokušaju . Zar nije jedno takvo zrnce iza naše nade o pravdi ? ...

" Nije " , reče on , " nema ga . Drugo je kad se nešto mašta s ugledanjem na prirodu , a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje . "

" Krenuli smo i stići ćemo . "

" Na tom putu ste dosad postigli samo da brže tamanite jedni druge . "

" To je samo privremeno . Proći će to . "

" Jesi li siguran da neće doći nešto gore ? "

" Gore ne može , nema kud , mora bolje . "

" Nikad se ne zna šta je iza okuke . "

Čuo sam nešto i o tome : neki su došli do okuke i pogledali su šta je s one strane ; nijesu se vratili , znači da nije ništa strašno . Mogao bih to da mu kažem , ali zašto ? On je kao Kačaranda zapeo da neće . Umoran sam i glava me boli od tih stvari . Ne bi trebalo ni da mislim o njima - daleko su i ništavno je ono što ja za njih mogu da učinim . Najgore je što nemam šta da činim , isključen sam iz činjenja - samo da sjedim i da čekam , a od čekanja se vrijeme nadima kao od kvasca . I on se najzad umorio i smirio . Pogledah ga - opet je panj sa žilama u zemlji . Zemlja se na suncu osušila , ne poznaje se što je grebena i raskopavana . Kora mu je oguljena i ogorela , jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja liči na kukast nos - od toga izgleda da se kezi i uživa što je ostao pri svome . Kundakom udarih ogorelu kvrgu , ona se zdrobi u prašinu i prosu se po zemlji . Htio sam time da izbrišem podsmijeh : on se , naprotiv , raširi i ustali .

Okrenuh se prema šumi - ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi . Pogledah livadu ustalasanu - ona me mami da me izda . Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim , po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo . Uspravih se s puškom ispred sebe - tako jedino smirujem stvari kad pokušaju da se pobune . Drveće zastade gdje se zadesilo , samo neka stabla pohodom zahuktana počeše da se okreću oko sebe . Livada se uprepodobi i tišina leže na nju , vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta . Nebo je opet gdje je bilo , runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore . Sve se dobro svršilo . Za sada se svršilo , ali drugi put ne znam kako ću izaći na kraj s nemuštim stvarima što se naglo izmiješaju i u čoporu k meni krenu .

Ne vučem ništa teško , nije mi hladno noću i ne muči me vrućina danju ,

nijesam gladan ni bolestan . Trebalo bi da mi je dobro , a nije - jedna mukla muka , povremeno i sve češće , nailazi da me davi . Nikad nije ista , pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov , nego vazda drukčija mješavina raznih stanja koja se glože oko prvjenstva . Nekad prevlada griža što ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane čini sve što može . Počnem da maštam šta da činim , pa me usred maštanja uhvati strah : napraviću više štete nego koristi . Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo - - ne valja činiti ni nečiniti . Ako sam u šumi - to je skrivanje , ako iza&dstroke;em - nepažnja i izazivanje ; ako ubijem nekog gada - daću povod da naše poubijaju , ako se pustim da poginem - propjevaće ona strana . Od toga me obu zima tuga i čama i zle misli : najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod , gdje me ni gavran neće naći , i sam sebi učinim kraj ...

Kad to pro&dstroke;e - zamijeni ga čudno veselje u kojem mi do&dstroke;e da kličem i skačem od puste sreće što je prošlo . Prošlo je , živ sam , tu sam , nastavljam Vuka Brajotića u promijenjenim uslovima , i one rijetke tu i tamo što ne padoše i ne izdadoše u Arslan-pašinoj godini , i komuniste što sve mogu da izdrže pa i samoću . Nije potrebno da prljam ruke ubijajući neke r&dstroke;e s one strane - zbunjuje ih i ubija već samo to što sam još živ . Pa i kad ne budem , kad me ubiju iz zasjede kao Janka Šarca li Boža Vešova - ovo što je bilo , što prolazi , ne može se ničim uništiti . Nije važno što nema guslara i što me neće opjevati ; kao sigurno se može uzeti da je to već unaprijed učinjeno - samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomiješana po sličnosti u nesrećama . Ne može mi ništa ni nesreća , ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i &dstroke;avolima .

Izme&dstroke;u te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me prošle pomame . Zabrinjava me što primjećujem da ovih dana ta zdrava stanja sve kraće traju . Ne znam je li to od klime , ili je prosto od samoće , tek na neki način je poremećena ravnoteža koja je postojala izme&dstroke;u mene i stvarnog svijeta . Pošto ne mogu da odredim od čega je poremećaj , ne znam ni kako ću ga popraviti . U trenucima ushićenja jedva se uzdržavam da ne skočim na stijene - zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama , ali tim uzdržavanjem samo ubrzavam ono suprotno osjećanje koje će me najzad navesti da ispalim metak u čelo i sve skratim . Jasno mi je : treba da na&dstroke;em neki oslonac . U prirodi ga nema , već bih ga našao da ga ima - samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja , a ja treba na čovjeka .

Sjetio sam se Jakše i pošao da ga tražim - da vidim na šta se on oslanja . Nadao sam se da ću imati više sreće nego prije , dozivao sam ga , vatre ložio , dim da se vidi ostavljao - sve uzalud . Mora da se nekud odselio - ili je u ushićenju skočio s litice ili metkom kroz glavu skratio čamu . U hodu mi je ipak bilo lakše - nekad malo nade , nekad znaci opasnosti skretali su mi pažnju da druge stvari i san je noću dolazio od umora sladak kao med . Pri povratku preko šančeva , na livadama obasjanim mjesečinom , sjetih se one ovce s jagnjetom i zažalih što sam je Taslaču poklonio . Kad bi mi sad došla jedna takva ovca , rekoh u sebi , više je ne bih nikom poklonio . Spustih se na zemlju , pored nekog žbunja , s ludom nadom da će se pojaviti . Čekam , čekam - što da se ne pojavi ? Ima ih na stotine , gube se svakog dana , a meni treba samo jedna ... Umjesto nje , iz sjenke se podiže račvasto i tamno biće .

" Nema ovce " , reče šupljim glasom , " možeš da je ne čekaš . "

" Vidim i ja da je nema . "

" I da je ima , više ti ne bi prišla . "

" Zašto misliš da mi ne bi prišla ? "

" Krvave su ti ruke . "

" Oprao sam ih , ništa se ne poznaje . Evo , pogledaj ! "

" Ne pomaže to , i dah ti smrdi na meso . "

Smrdi , vjerovatno , kao dah vuka ili mesara , a ovca je blagorodno stvorenje - ne trpi smrad . On to zna , jer ni njegov dah ne miriše - došao je da mi time dosa&dstroke;uje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom . Ne znam po čemu se upravlja kad me traži , tek - na&dstroke;e me vrlo često , naročito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju . Možda me čak i ne traži , nego ga ja sa sobom nosim i težinu mu osjetim samo kad se umorim . Obučen je u ružne dronjke , gore od onih što sam ih bacio u Gubavčevu pećinu , i u bradi mu svjetlucaju gnjide . Ljulja se izme&dstroke;u dvije grane s licem nad lišćem blistavim od mjesečine , i izgleda mla&dstroke;i nego ranije . Sijedo mu je samo iznad ušiju , po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene .

Popravio se posljednih dana , mora da se prihranio ostacima one strvine u šumi .

" Onaj bik " , reče kao da mi poga&dstroke;a misli , " bio je moj . "

" Je li ? A ja sam mislio da je moj . "

" Došao je u moj prostor , sam je došao . "

" To još ne znači da je tvoj . "

" Nego šta ? Pasao je moju travu i pio vodu . Ko ovamo do&dstroke;e i samo vazduh udahne , moj je . "

" I ja sam tu , a nijesam tvoj . "

" Polako , postepeno , ima vremena - bićeš i ti moj . "

" Nasljednik , možda - ako te nekud odnese neki &dstroke;avo crnji od tebe . "

On se osmjehnu . Nadživio je , kaže , mnoge koji su se nadali i željeli da ga ovdje naslijede . Jednom je tu bio veliki Kuštrim , sin Rabljena Miomanovića , dlakav , s kosom niz pleći , i brz na zlo . Da se osveti Šemovićima za zulume što ih čine srbljačkoj raji oko Budimlje - zaludio im je sestru Fatu , doveo je na Rabljenušu i pravio djecu s njome nanoseći sram islamu . Kad je Kariman-paša od Ipeka navojštio - to je da njega kazni i zlog kneza Mirčetu Krivog što mu je sestrića , bega Ćorovića , premlatio bukovom batinom : " Eto ti , bego , danka i arača , eto ti sve što ti pripada . " Onda se Kuštrim s Fatom sklonio u &Dstroke;avolju pećinu , tako se ta pećina zvala prije nego se po Kuštrimo prozvala . Uhvatili su ga , posjekli su ga , a Fatu su kamenovali - te se i sad zove Fatina gomila pored Lima . Poslije je došao Jakov Izdvojenik - istjerali su ga , živ se raspadao , od smrada iz njegovih rana vuci su bježali preko Lima . Pa je prošlo koliko je prošlo , pa je došao Niko Doselić , Sajkov sin , s Anjom djevojkom , opet dvoje - uhvatili su ih , kamenovaće ih , jer sve ide u krugovima i ponavlja se . Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika , a ko će to da ponovi ? ...

" Ti " , ugrabih da viknem .

" Ne , nego ti . Počeo si već . "

" Ono je bila samo šuga . Izliječio sam je , ne poznaje se ni gdje je bila . "

" Ovo sad nije šuga spolja nego iznutra . "

Ponekad mi se čini da on sve to što kaže na neki način iz mene izvlači - primisli , brige , strepnje i uspomene već odavno zaboravljene . Dodaje i nešto svoje , o stvarima koje prije nijesam znao - sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije . Nikad prije nijesam čuo da se Kuštrimova pećina zvala &Dstroke;avolja ...

" Nego kako se zvala prije Kuštrima ? "

" Ne znam , možda si ti to izmislio . "

" Jesam li još nešto izmislio ? "

" I zloga kneza Mirčetu Krivog . To je neki tvoj . "

" U stvari je tvoj , jer i onda su se dijelili na dvije strane . Knez Milutin je htio da se pokori Kariman paši : odnio bi barač i pašu bi obrlatio da ne traži Fatu i Kuštrima . Zbor se složio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svršilo , ali se tada ispriječio knez Mirčeta i rekao Milutinu : Skidaj glavarske znake sa sebe , kapu i kožuh i mač otpaši , obrij glavu , priveži čalmu , pa idi da ljubiš pašine skutove . To pominje i narodna pjesma : Zbor zboriše dva brata ro&dstroke;ena , zbor zboriše dok se umoriše , al se braća složit ne mogoše , jedan oće a drugi ne oće . I pleme se na muke stavilo , zbog Mirčete zloga vojevode - što ne sluša brata mudrijega ... Eto , mislio si da su svi guslari na vašoj strani , a nijesu . I s pravom , jer onda je nastala sječa i muka , sablje i roblje , i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama , i Bježanska pećina i Robov laz , a Mirčeta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kožu sačuvao kao ti sad . "

" Je li je do kraja sačuvao ? "

" Ne do kraja . Poginuo je ispred Plava , blizu mosta - nagnao se na svoj mač kad je ranjen pao s konja . "

I to sam negdje nekad čuo . Baš bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to čuo . On , čini mi se , sve to što govori izvlači iz mojih uspomena kad se išlo u pljačke , kad su širili cestu , kad su pjevali Oj djevojko , oj djevojko vareniko vruća , ljeto pro&dstroke;e , ljeto pro&dstroke;e ne udrobih u te ... Onda je Marta Pantelina udarila nekog peračem po čelu što se pohvalio da je s njom spavao . U ono vrijeme još nijesam znao po čemu je strašno što je s njom spavao , trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti što su se iz dana u dan sručivale . Komiti su ginuli i izginuli , preostali su se ispredavali , pa su počeli da se vraćaju švapski špijuni , slobodni i zakonom zaštićeni , da pričaju kako su narod spasavali od odmetnika i od Švabe . Mislim da je baš jedan od tih što su se odnekud kasno vratili , s cipelama , sa šeširom , s ožiljkom od rane preko čela i nepomičnim okom od stakla , pričao da je Mirčetu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj mač nagnao .

" Sigurno će i tebe nazvati - Lado Zli . "

" To nije važno . Zavisi ko . "

" Najčudnije je što ti misliš da se tobože za ljude boriš . "

" Ne tobože , nego baš za ljude . Za koga , ako ne za njih ? "

" A mrze te , i ti njih ništa manje . "

" To su tvoji što me mrze i što ja njih . "

" Svi su moji , drugih nema . Od zemlje i vode žive , a ne od praznih priča . Više vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra . "

" Ima i drugih , samo se ne vide , prikrili su se privremeno . "

On se zaljulja od prigušenog smijeha . Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane . Noge svoje , iskrivljene i nejednake , stalno krije iza žbunja . Kako se mjesec diže i osvijetljeni prostor pokreće , premješta se i on svakičas podešavajući da ne opazim da od njega nema sjenke . Stidi li se on što je nema , il se plaši ? ... Ako se plaši , to mu je slabost na koju treba da navalim . Samo sjenka nema sjenke , a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara - ne znam čija , možda moja . Bez mene ga ne bi bilo , ili se za njega ne bi znalo , zato me štedi . I bez samoće ga ne bi bilo , zato mu je krivo kad potražim i kad na&dstroke;em drugo društvo . Vrijeme koje brda razara vodom što iz njihovih utroba izbija , podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparčava na dvoje i na četvoro . Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom mašte stvaram - da mi skrati vrijeme - a sad , kad se ustalila kao neka prokleta mašina što se sama sobom obnavlja , imaću muke dok se od nje oslobodim ...

" I nećeš se osloboditi " , zareža on .

" Nego šta ? Nećeš mi , valjda stalno za petama ? "

" Dok si živ . Kako da se oslobodiš ? ... Kad ? "

" Kad na&dstroke;em društvo . "

" Gdje da ga na&dstroke;eš ? Po potocima , u grobovima , rastura se tvoje društvo - jedan na brdu , drugi u dolini . Nije to društvo za druženje , nego za plač . "

" Ostaće neko , nikad svi ne izginu . "

" Kako su zapeli s jedne i s druge strane , ne bi bilo čudo da baš svi izginu . Oni što ostanu , biće drukčiji da ih ni majka ne prepozna - jedni umorni i zgužvani , krpe od ljudi , drugi divlji i lukaviji od &dstroke;avola . Biće i trećih : navikli da kradu , kao ti što se navikavaš , ili da grabe gdje šta stignu , pa im se usladilo da grabe , pa od grabeža nemaju vremena da dignu glave . Pa i kad ih dignu , više ne poznaju nekadašnje poznanike ako nemaju neke koristi od njih . Je li to društvo ? Otkud društvo i ko će kome da vjeruje - kad ste stoput na vjeru prevareni bili ? Čak i nijesu svi pošli u borbu da za druge ginu , ima ih što su u to zaplivali da za sebe žive . I već žive , intendanti i ne znam ko - imaju slanine i čizama i po desetak kaiševa preko grudi " ...

" Ima li tebi kraja " , viknuh .

" Ne , zašto ? Šta će mi kraj , kad mi je dobro i ovako ? "

" Zar ti niko ništa ne može ? "

" Ne ko me mrzi kao ti . Samo moji , oni od kojih se ne čuvam . Ali oni su strašljivi . "

" Nijesu baš ni strašljivi kad se okupe u gomilu . "

" A ko će ih okupiti ? .

To se , eto , i ja pitam . Postarao bih se da ih okupim i možda bih uspio u tome , ali , pošto ne znam kako da ih natutkam na njega , stvar se ne bi riješila . Oni bi prvo na mene navalili , a on bi dotle pobjegao u pećinu da se ruga i meni i njima . Dojadio mi je , ne mogu više da ga trpim . Nije to samo što me truje sumnjama , strepnjom , svačim , i što mi omrazi sve što učinim i ne učinim , nego me stalno podsjeća na &dstroke;avola što je čovjeka zaoglavio . Prosto mu je stavio neku &dstroke;avolju vezu oko glave , nešto tanko kao dlaka i nevidljivo , pa ga jahao i mamuzao do beskraja . Čovjek je mislio da ide kud treba , a &dstroke;avo ga dotle vodio iz pećine u pećinu i iz zla u gore . Mene , doduše , nije zaoglavio , ništa slično nijesam opazio , ali ja ne znam znam li ovo što mi se čini da znam i da gledam , a nema nikog da potvrdi .

" Kad ti spavaš " , upitah ga .

" Šta će ti to sad ? "

" Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne daš . Odmaraću se kad ti zaspiš , ali ne znam kad će to biti . "

" Kad počne kiša . Ne volim kišu , pa se sklonim . "

" Ni ja je ne volim , to je jedino u čemu se slažemo . "

" Kišu voli ko ore i kopa , a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo . " "

" Nezgoda je samo što se ne slažemo šta je dobro . "

" Složićemo se , ima vremena . "

To on meni prijeti - ima vremena . Znam da ga ima koliko nesreće i praznine , i čini mi se da je ono isto s njima . Lakše je ljudima koji ga rasparčaju na radove i odmore , lakše bi i meni bilo kad bih imao da nešto radim - da obaram drveće , ili ljude , ili žene , ili da lovim zečeve . Pošto mi je sve to uskraćeno , ostaje mi samo da buljim u njegove gladne oči što svaku sreću začas rasprše i nadu u porugu preokrenu . Od tih očiju se brzo ludi - sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao . Dojadila mu je samoća kao kiša , pobjegao je od kiše u vodu , a ja neću . Ustadoh da po&dstroke;em , a &Dstroke;avo me pita bježim li to od njega . Bježim , priznadoh - što da krijem kad on to i sam zna . Stići će me opet , kaže ; pa nek stigne , šta mu mogu . Spotičem se preko šančeva i ne pazim baš gdje stajem - samo da se prije udaljim . U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora : prije su bila samo dva vrha , kao dva leleka skamenjena , sad je odnekud i treći izrastao .

Dobro je što nemam sata - svakičas bih ga potrzao , i sumnjičio , i gurao da brže ide ; s druge strane bi me nerviralo što me svojim hodom podsjeća da sve nekud ide i ide dok se samo ja izležavam . Ovako bez griže ležim na proplanku i gledam vedro nebo u visini . Bistro je toliko da že&dstroke; izaziva , s plićacima krajevima , s virovima bez šljunka i dna , a najdublje je iznad mene . Ima nekih zračnih iskara što igraju u nedogledu , ali one nijesu posljednje do kojih se može stići - vazda se otisnem još korak dalje , a taj korak je čitav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mješavine slasti i straha . Mostim tako od ponora do ponora , ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti , dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetlošću . Samo su mi još oči ostale da me odvode sve dalje i dalje - letim , lebdim nad svijetom kao prozračna iskra što igra u nedogledu me&dstroke;u ponorima .

Traje to nekad pola sata , možda i više , dok se izigra . Umorim se i otežam ; vratim se gdje sam , pa se pitam : što luduješ , Lado , jado , što se ne smiriš ? ... Da su ti oči triput prodornije nego što su - šta bi tada vidio ? Ovaj isti ponor plav od praznine - plavo ništa oko svijeta koje u stvari nije ni plavo , i više ništa . Gledao si ga , nagledao ga se , obnevidio si od gledanja . Sad ga ostavi , jer ti nijesi luckasta letuška što od straha srlja u ništa , nego čovjek i komunista koji još pomalo vjeruje i sanja o stvaranju nečeg boljeg na zemlji . Ne znam ko te tim snom usrećio . Ne možeš mu zamjeriti što je to učinio . Naprotiv treba da mu zahvališ , jer pored svega , kad se razmisli - nema veće sreće od te na svijetu . Nije jedan bio koji te tim zadužio ; mnogi su bili , s raznih strana , i stalno su se dopunjavali : stric Tajo kad je negdje dočuo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji , pa doktor Marković kad se odmetnuo , pa Vranović kad je sam kao proklet prolazio ...

Tako sam opet zaplivao u prazninu , sad neplavu , me&dstroke;u sjenke prohujalih u nepovrat , a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje . Nije baš bjekstvo , branim se u sebi , jer sramota je priznati bjekstvo - nego ja to pokušavam da nekako zaronim u sebe , a to je u prošlost , da tamo na&dstroke;em nešto za oslonac , ili neki primjer za ugled . Tražim i tražim , a uzalud : svako je nekakvo društvo imao , niko se nije sam otisnuo - samo Vranović se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao . Sam čovjek je nesrećna luda što se kolje sama sa sobom , i bunca , i fantazira . Bez obzira na godine , on brzo postaje stara luda što je sve svoje nadživjela i pogubila - posrće putem i bez puta , reži , plače i pjevuši , nosi pruje i mačuge . Po tome liči na rijeku kad leleče što ne može da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati . Jedino što joj je ostavljeno , to je da se podijeli na dvoje ili na četvoro - da ne pogine sva odjednom , sama bez otpora i krivudanja .

Nezgodno je što čim počnem da razmišljam , brzo čuda naizmišljam i zamrsim se u njima . Siguran sam kad ne mislim , kad samo gledam čvrste stvari naokolo kao što i one mene gledaju . Tu sve stoji na svojim mjestima , kao lani i predlani - čuče stijene , kleče kleke , šiklja jelar i sija sunce . Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim žilicama odmah ispod površine , s oštećenim kristalima i sićušnim ogledalcima - svjetluca kroz travu i oko puta da pojača bijesak avgusta . Od toga mi se pričinjava da su kosti - rebra hajdučka i vojnička , srpska i turska i njemačka i klimenačka što su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore . Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut brašnom od kostiju . Ima i skeleta od drveća što suvo stoji , širi ruke avetinjske i nijemo priča svoje jade . Sad vidim da su ti leševi , što mrtvi sijede i bune se , preci svih vampira i &dstroke;avola iz šume priča .

Jedna ptičica žute glave , sa žutom mrljom na grudima , do&dstroke;e iz jelara , zaskakuta , poče da gazi po mojoj torbi i oproba je kljunićem . Vidje da se prevarila , ode dalje pa se vrati da provjeri . Gleda me jednim okom i skače ; naglo se okrene da pogleda i onim drugim - iz tog zamaha zaleprša i odleti . Uvjerila se da sam nešto živo , uplašila se od mog pokreta , dohvatila se grane I sve se srećno svršilo . Ipak se nije svršilo : evo je ponovo - skok , skok , i šunja se oko mene . Stigla mi je na domah ruke , čeka samo da se pokrenem pa da nestane . Znam šta čeka , volim tako da je gledam i puštam je da me potcjenjuje . Pošto nije uspjela da izazove desnu ruku , ona prelazi s lijeve strane i vješto veze po ćumpama trave . Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda ; pomakoh se da pogledam - ona pobježe glavom bez obzira . Pobjegla je prestravljena , ali joj njen &dstroke;avo ne da mira - ponovo do&dstroke;e da me začikava . kljucne dvaput , uspravi glavu , podigne i repić s druge strane , pa se pita što i ja to ne oprobam .

Najzad mi je dosadila , po&dstroke;oh u jelar iznad puta . Livada sa stijenama osta sama da se sunča . Samo trenutak je bila sama , a onda se pojavi čovjek . Trgoh se od straha - gdje je jedan , biće i drugih . Gotov sam da strugnem , pitam se kud ću - kroz tu zbrku ga svejedno gledam : visok je , pognut , sijede brade , naslanja se kao na štap na dugu pušku talijansku . Sam je još uvijek , a čast mi ne da da od jedne brade bježim . Najbolje je da ga ubijem , rekoh u sebi . Dugo sam se izležavao i plandovao , I puštao da po meni r&dstroke;a pada - izliječiću se od svega toga kad ga smaknem . Vrijeme je da i ja jednom nešto učinim , a to je sad jedino što mogu da učinim za čovječanstvo . Nije baš teško , lakše ću ga nego zmiju . Pa i pravo je : kakav bih ja to sudija bio da kažnjavam male zmije a ostavljam velike s bradom ? ... Naslonio sam pušku da ne vrda , vidim mu samo gornji dio kako se propinje na ražnju nišana - de još tri koraka , pa više nećeš nikad , nikud ! ...

Čovjek kao da je osjetio šta ga čeka , stade i reče :

" Žuta , mala , veselica ! Skok , skok , opa-a ! "

Opazio me , pomislih , i sišao s uma od straha . Lice mu se iskrivilo u naježen bradati osmijeh , okreće se i skoro kliče :

" Što si fina , što si krasna , aman , aman ! Caka-caka , mala , maja ! Kljunić repić , okice maje i krilašca - sve ti zdravo i veselo ! "

On to s pticom a ne sa smrću razgovara . Stvarno je lud , a ptici se to dopada . Ne bježi kao što je od mene bježala , stalno mu se mota oko nogu i cirikće od radosti .

" Sama bila , pa se zaželjela , žuja maja . Nema ovaca ni jagnjadi , opušćelo ovo ljeto . Nema čobana kao lani , nema s kime da se igra . De , de igraj žujo mala , izigraj se - gledam te ja ! ... Tako , tako ! Hop , cup , tak-tak nožicama , caka-caka , caka-caka , nikad kraja " ...

Zaboravio sam pušku i šta sam htio s njome , i sve . Krivo mi je na pticu , skoro sam ljubomoran na nju - jer ona je visinska ptica , moja dakle - nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji .

" A sad dosta , žujo mala " , reče on . " Ne mogu , vidiš , umoran sam . Tako , zbogom , tičice mala ! "

Po glasu se vidi da je umoran , a po očima da nije veseljak - to mu se samo za trenutak staro srce raznježilo da se zabavi s pticom kao s djetetom . Nikad ga nijesam vidio , a odnekud mi izgleda poznat . Liči na svetog Nikolu iz crkve , možda je prema ikoni bradu dotjerao , ali nije mi po tome poznat nego više kao pojam zrelog i klonulog ljudskog čuda ispredenog od dalekih suprotnosti . Krenuo je , ide pognut i zagledan u prašinu . Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio . Približio se , već prolazi . Oči su mu sklopljene , miče usnama - ide i spava . Šta li traži u mojim gudurama , ovako sam , s bradom i talijanskim cipelama ? ... Cipele sam mu opazio tek kad je prošao , pokajah se što sam ga pustio da tako jeftino pro&dstroke;e . Čekaj , rekoh , nijesam ga još pustiol To što s pticama razgovara ne svjedoči da nije štetočina ... Uspravih se i po&dstroke;oh za njim da ga pitam šta je izgubio i šta traži po mom imanju . Ako se zbuni i počne da vrda - osmudiću mu bradu da me se sjeća !

On je dotle izašao iz jelara na livadu . Umjesto da za&dstroke;e u veliku šumu , skrenu s puta prema izvoru . Po tome kako je pošao pravo k izvoru , vidim da je tu i prije dolazio . Baci pušku kao teret , kleknu kraj vode da opere ruke . Oprao ih je , okvasi oči I vratne žile , pogleda odbljesak neba u vodi , zatim i nebo - da provjeri je li gore ili dolje . Napio se vode , sjede u travu , odbaci cipele i čarape . Skide kaput , prostrije ga , stavi torbu ispod glave i ispruži se . Osjeti da mu prilazim , pripodiže glavu da vidi ko sam i namršti se . Prvo nai&dstroke;oh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih :

" Sačuvao si kondure " , rekoh , " a moje izgoreše . "

" Kako izgoreše ? "

" U stražari kod mosta , ono kad su nas prviput napali . "

Osmijeh mu zaigra oko usana , od njega se rasprama brada :

" Zar si tako brzo bježao ? "

" Brzo , nego kako ! Kad se puca , nema šale . "

" I od brzine ti se obuća zapalila ? E , to dosad nijesam čuo ! "

" Nije od brzine " , naljutih se . " Ko kaže od brzine ? Cipele mi nijesu bile na nogama . Tijesne , pa ih skinuo , pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem . U baraci su izgorele . "

Tako - lažem naveliko kao da me &dstroke;avo uči . Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide . Dovoljno je da se prag pre&dstroke;e , a poslije se jedno na drugo nadoveže i leti se sve dalje da se ne padne i da laža lažu ne stigne . Čak je i zanimljivo , jer stvar se grana , stvara šumu , od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje do&dstroke;e . Istina je samo da smo u stražari našli dvije puške i nečiju torbu a hljebom i konzervom . Bilo je i nekih dronjaka pod klupama , možda su bile i cipele , možda su baš i izgorele : više nije imalo vremena da se gleda , neko od naših je spolja posuo benzinom i zapalio . Tako lažov i nehotice može da napipa neke istine koje su bile zaboravljene , a zato nije sasvim siguran šta je izmislio a šta ne - to je njegova stvaralačka prednost nad onim što ga sluša i gotovanski prima ili sumnja .

Ovaj još uvijek sumnja i pokušava da me zbuni :

" Uhvatiše li oni onda komandira Šingeljića ? "

" Uhvatiše , pa ga pustiše . "

" Zivog ? "

" Zivog . Obećao je partizanima da raspusti četu i sve im je obećao što su tražili . "

" Ma , meni se čini da je on poginuo . "

" Poslije je poginuo , u borbi , na Šatoru : ispod brade ga pogodilo , a navrh glave izbilo . "

Tu mi je pomogao pramičak istine koji se našao u blizini . Kad drugi put zatreba , može da se ne na&dstroke;e - a šta ću onda ? Propalo bi mi ovo što je dovde uspjelo . Da ne bi došlo dotle , treba stvar što prije da se preokrene - dosta je on mene provjeravao , sad ću ja njega .

" Nek priča šta ko hoće " , rekoh , " Talijani su dobri ljudi . "

On promrmlja nešto - izgleda da se ne slaže .

" Sasvim su dobri - miruju dolje i daju . "

" Ne daju oni što su dobri , nego im drukčije ne može biti . "

" Kako ne može ? Jesu li nam oni gazde ? "

On opet progun&dstroke;a : osjeća mamac , pa neće da zagrize .

" Zar nijesu ? "

" Jesu , kad si zapeo " , reče . " Ali ovdje ni za gazde nema sreće . Vidiš li kakva je ova zemlja ? Izgleda da je ima , a nema je , nego je to samo obučen kamen . Dolje je kamen , a ispod kamena šuplje - jama , rupa , ponor , potok , svašta - sve što valja i ne valja kroz te rupe dolje propada . Počneš da oreš , a kamen dočeka i slomi ti raonik ; baciš sjeme u zemlju , a ona ti ga ukrade . Zato ovdje gazde gube gaće , a kad ih to ne opameti - onda i glave . Koliko sam ja tih gazda zapamtio - svi su otišli . I veliki , proždrljivi Bušatlije davali su ovdje više nego što su odavde uzimali - biće da su zato i propali . Pogledaj samo kako se zovu mjesta : Prokletije , pa Vragobija , pa Lelejska gora , s jedne strane Crna sreća , s druge Zlorečica i Pobljenik i Džakovica - krvava livada . A Talijani su htjeli tu da vladaju , a da krvlju ne plaćaju . Kako , de mi kaži ! Ko bi ih branio od partizana da nije nas ? A zar bi ih mi branili da ne plaćaju ? ... E , pa nek plaćaju kad moraju , zaista ih zato hvaliti neću ! "

Gledamo se kao pokeraši : daleko smo zabrazdili , nazad se ne može .

" Kad tako misliš " , upitah ga , " što nosiš bradu ? "

" A ti što je ne nosiš kad misliš to što misliš ? "

" Nosio sam je do prije neki dan . "

" Vidim , odmah sam poznao . A zašto si je obrijao ? "

" Smeta mi u poslu , opaze je izdaleka . Ovako mi je lakše . "

" Da se privlačiš - dok te negdje ne smažu . A meni je bolje ovako . "

" Da se ne vidi šta misliš ? "

" Bolje je kad se ne vidi šta se misli , a najbolje je kad se ništa ne misli . Prosto ništa - pustiš da raste šta raste i da sve ide kako ide - nekud ide . I ne uči nikog ništa : svako zna šta treba , a niko ne radi ono što treba nego ono što mu se svi&dstroke;a . "

Čini mi se da se prevario , a nijesam siguran . Prevarila ga je moja brada , sad kad je nema , i otkrio je karte - ako su to prave , ako nema i neke druge u rezervi . Mogao bih i ja moje karte da otkrijem , samo kad bih znao zašto . Sad bi to bilo dosta zamršeno , a dovelo bi samo do toga da se prekine igra . Meni se baš ne isplati da je prekidam - svi&dstroke;a mi se ova igra : skraćuje vrijeme , vježba živce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao . To je kao u jesen , predveče , kad su prozori otvoreni , kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima : sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu , put se zabijeli tamo gdje ga nema , voćnjak se stvori nad prazninom požnjevenih njiva , rijeka poteče gdje nikad nije tekla . Nekad mi je to bila igra - pokrećem polako prozorska krila , mijenjam odbljeske , premještam kuće , voćke i livade . Možda se još tada začela u meni želja da svijet promijenim , djetinjasta i beznadna , koja me dovde dovela ...

" Svejedno " , rekoh , " nije trebalo da donosiš brado ovamo . "

" Zašto ? "

" Ovdje ima &dstroke;avola : zaoglave pa uzjašu , "

" Dolje ih ima više , svakojakih . Sve su uzjahali , i sami sebe , pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep . Jednoga zbaciš , a dva uzjašu , pa se još počupaju da vide koji je gori . Šta je &dstroke;avo pri tome zlu ? Ništa ! "

" Ima ovdje i partizana , a oni smude brade . "

" Sad im nije do toga , preče im je da sklone glave . "

" Ti ih žališ , čini mi se ? "

Ostavio sam mu izlaz - da poreče ; on ne pohita , kao što bi drugi , da ga iskoristi . Samo me pogleda sa žaljenjem i blagim prekorom - učini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda . Ne znam je li lud ili se pravi . Možda ima sigurno zale&dstroke;e , pa se no plaši , ili je oguglao na prijetnje - zadrijema kad ih čuje . Pogleda me još trenutak , izgubi volju , zatvori oči i okrenu se na drugu stranu .

" I ja ih žalim " , popustih uže , pa ga pritegoh : " što su ludi ! "

On i to prećuta .

" Mrzi ih svako " , nastavih . " Mora da ih mrzi i ko neće , ako neće da mu se kuća zapali . Dronjavi su , šugavi , gladni , sami , i gdje do&dstroke;u - samo nesreću donesu . Rusi gube , Englezi planduju , a oni se još nečem nadaju . Čemu , kako ? Je li se ikad nešto slično čulo ? "

" Jeste " , promrmlja on kao kroz san . " I bilo je . "

" Kad je bilo ? "

" Davno " , promrmlja sa zatvorenim očima . Izgledalo je da je to sve što zna , ali on s naporom , kao da iz mutnog sna i iz dubokih pećina izvlači , produži sporo i zamršeno : kad je Kara-Mehmed paša s Malesijom pod nož stavio Gornju Leleju - jednima je kuće palio , a drugima glavarstvo davao , da zavadi , da lakše vlada . Sve slomljeno i zava&dstroke;eno , popaljeno , oja&dstroke;eno - jedva se našlo desetak ljudi da se odupre . Odmetnuli su se , i s njima Bacan , vojvode Mirčete Krivoga sin , i na glavi mu nekakva kapa . Proglasili su da je to vojvodska kapa , ostatak stare slobode i države , pa je puklo po narodu " Osta kapa na Bacana " , a s druge strane je odjeknulo " I poljačko carstvo propade , a lelejska kapa osta . " Jedno vrijeme su se vili oko sela , gdje se i sad Kapa zove , i ubijali agalare i ranili pašu iz Gusinja , a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posva&dstroke;ali se izme&dstroke;u sebe . Jedan se i poturčio , drugoga u zasjedu namamio i ubio , treći je u Lakce pobjegao a četvrti preko Starog Vlaha . Raspadali su se i otpadali , a opet je stara kapa do Kara-&Dstroke;oka dočekala . Poslije ...

Ne doreče , ili ja nijesam čuo . Šta poslije ? Čekam i čekam a on ćuti , čak i ne diše , nema ga - iskrao se kao sjenka . Učini mi se da je i bio nešto dosta slično sjenki : duh naroda ili plemena što ga je moja mašta stvorila da se zabavi u dokolici . Guslao je bez gusala i pjevušio kao uz gusle : " A u doba vojvode Lakića , i svetoga Petra Petrovića , kad smo turska raja postanuli , nijesmo se Turcim' poklonili , niti smo im ruke poljubili . Za plijen smo plijen uzimali , a za glavu dvije otkidali , i svakoga svoga osvetili " ... Pominjao je neka imena i doga&dstroke;aje koji su se ponavljali , time me najzad uspavao a tišina me probudila . Podigoh glavu i začudih se : nije nestao ! Tu je , spava ... Brada mu je puna sunca , glava mu je skliznula s torbe . U torbi mu je komad hljeba i debela knjižurina Životi svetaca , prevod s ruskog od episkopa Nikolaja . Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca , sklopih i vratih knjigu u torbu . Ako starac nekad pogleda to mjesto , pomisliće da ga je &dstroke;avo dopisao .