Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta ... Tihog ljeta sa cvrčcima na grani , s oblacima i pticama u zraku , s nehajnim zapljuscima mora me&dstroke;u grebenima , s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini . Samotni život u ljepoti neba i pučine . Oblaci i jedra plove u daljinu ...

Biskup je stigao na naš mali otok . Leprša na suncu dalmatika , razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave , trešte glazbe i fanfare , bubnjevi mahnitaju , zvona zvone od ranoga jutra . Umjesto kadulja tamjani mirišu . I nema ni cvrčka ni oblaka ni ptice , ni neba ni pučine . I ostao si strašno , bespomoćno sam s tom glavom punom tamne boli , s uhom razdešenim , s okom umornim od nesna .

I uzeo si sebe zadirkivati :

" Oho , oho ! Dajte mu oblak . Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu pokažite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno , zeleno i žuto ... Samo da se kadi , da ima dima , da je mutno ... On za sebe izjavljuje javno : ja sam fantast ! I ne govorite mi , do &dstroke;avola , tako patetično STVARNOST ! Ja ne volim žene ! Ja bez stida izjavljujem svima - oblake volim " .

Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti paučine poveći komad fine bijele vate i on će cijeli dan proležati na zemlji i mučit će se da napiše pjesmu : Gle , bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba ... i dalje neće znati od ovoga stiha . A zna da ni taj ne vrijedi , da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika , pa se ljuti na sve druge pjesnike , sve su već opjevali , sve eksploatirali i prodali za sitne honorare , popili nove rakije pa pijani ( cinični gadovi ! ) zavirili kroz pukotine , kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale . Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi : " Gle , ja sam uzbu&dstroke;en od toga ! Ja sam inspiriran !

Mala , draga ženo , mene nema ,

Ja sam ...

pa precrtaju ja sam i napišu ja nisam , zatim i to precrtaju i napišu tvoje male grudi , a za sebe misle - sise . Tvoje bijele sise , noge , pa naviše , u središtu njene milosti , kako Hamlet kaže ... Ah , ja sam strašno glup !

I namjeste se na stolicu pored ključanice i rade majmunske gluposti . A ono njihovo pažljivo oko na ključanici zalilo se krvlju od želje za onim debelim mokrim mesom što je izašlo iz vode . Žena gotovo žalosno briše svoje meso kao nešto tu&dstroke;e što je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tužnim kretnjama govori : kako sam onda bila zgodna , kako sam bila zgodna ... I briše ruke , le&dstroke;a , zatim grudi ( velike i teške ) , onda noge i mukli klanac ( jadikovac ) izme&dstroke;u nogu i dvije planine s druge strane , uživajući pomalo ( nesretna žena ! ) u efektima trenja . A to njih ( prokletnike ) iza vrata i uzbu&dstroke;uje - trenje , trenja , efekti trenja , središte njene milosti , tužna dolina bivših radosti , bijela vrata - zid ludosti ... i još kojekakve litanije erotomanske .

Tibulo ! ( riječi daješ ovdje uvredljiv smisao : pjesnik - lažljivac , mistifikator ) . " Ja ljubim Izidoru platonski " !

I kad je malo zatim gad došao k sebi i u žalosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom , tješio se lukavom rezignacijom : Ruke . Svemu su krive ruke . To je kod nas i kod majmuna koji jedini me&dstroke;u životinjama imamo ruke ! "

I gledao je ruke . Ruke pametne i vrijedne , svemoćne i lukave , strašne , zločinačke ruke . Mogu se stisnuti u šaku , raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu . Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan ...

Rukama se može zadaviti !

Ta ga je činjenica zaprepastila . Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku , kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju ... Ruke rade , grade , stvaraju , onda opet uništavaju i ruše što su stvorile . Lude ruke . Ruke hvataju ruke , uvjeravaju se stiskom o me&dstroke;usobnom prijateljstvu , bratstvu , solidarnosti i vjernosti do smrti , zatim ruke ustaju protiv ruku , bore se protiv ruku , sakate ruke . Ruke ubijaju ruke . Ruke ubojice .

Svemu su krive ruke , to je jasno . A da nema ruku ? - nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke , bili bismo mali dvonožni opaki slonovi .

No što ruke ? Počeo si sebe zadirkivati pa si preskočio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog " zgode u kupaonici " koju ti je povjerio znanac , pisac stihova ? A što je s tobom ? Gdje si ti ? Eto , počinješ ponovo sa svojim zanovijetanjem . " Ah , onaj oblak , onaj oblak ! " Dobro , nastavi . " Ne , motrio sam ga po podne , vjeruj mi , gore na terasi , ležeći ovako nauznak , kako polako i bezbrižno plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide ... Ne , ne , krivo i neuspjelo pore&dstroke;enje , nipošto kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora . Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje . Noćas će ga napasti ljuti kurjaci ( mislim vjetrovi ) i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu ... Ah , oblaci , janjadi nedužna ! "

Kako bi želio ( pa čak i s ironijom , kao Aristofan staroga Sokrata ) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu ! Lagano prozračno nebo , daleko , visoko . Nitko ga još nije noktom ostrugnuo , nitko još nije pljunuo na nebo .

- Pljujem ja na tvoje nebo ! - a što ti vrijedi kad to ne možeš i učiniti ?

Nebo u visini !

Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom ! Otkrit će ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija , neočekivanih lomatanja , divljih šibanja prostora vatrenim repovima , tumaranja i sudara kugala , rušenja zvijezda , gmizanja maglenih spirala , unakrsnih očijukanja svemirskih reflektora , nemira svjetla ... Kao što će ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u strašnom reljefu kože s brdima i dolinama i tvoju uzvišenu ljubavnu strast progutat će prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i šiblje iz močvarnog blata .

Sasvim nisko kruže i cvrkuću lastavice . Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku . Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo , pipaju te šiljastim kljunovima produženima u cvrkut . ( A da se nisu ušuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni šum u tvoje tajne misli ? )

Zatim su opet sve zamračile fanfare i bubnjevi .

Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi . Plemenit život karanfila ! Iz najogavnijeg &dstroke;ubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris ! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe . A čime si se ti izrazio ? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet . A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi ? Kakav cvijet ? Kakav obojeni miris ? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum ? Izvukao si zle slutnje i poganu misao : gle onaj čovjek onamo ima nos ; to se može odrezati nožem ! A sve ljepote već davno su izrazile more , oblak , ptice , list , prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama ; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom ! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje . Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača . Osjećaš li že&dstroke; za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca ? Ne spopada li te glad za grož&dstroke;em i smokvom i crvenom svježom lubenicom ? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama izme&dstroke;u sunca i zemlje kako dršće , kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu . Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka ?

Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio . Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa diveºći se vjerojatno impozantnoj gra&dstroke;evini ; dvadeset puta si je valjda otjerao . O , prokleta bila ! Pa kad si je ulovio , uzviknuo si ushićeno : nikada više od tebe zdrave muhe , ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu . Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta ; bio bi bolje učinio da si obrisao nos .

Sad je vuku dva glupava mrava , žustro , pažljivo : Ej , čekaj , brate , umorio sam se . Prihvati je ti ovdje za ovu nogu , a ja ću za krilo . Što je ugojena , marva jedna ! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i možda misli : dobro je ovo za zimu ...

- Prokleti filistri ! Oni vode i ratove . Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga . ( Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela : naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole , koja ju je ljubila u čelo ) .

I učili su te : budi mrav ! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist . Sitni štediša . Ljeti skrbi za zimu . A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu . Kako je , naime , bezbrižni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata , na kojima je eventualno stajala i pločica " Član dobrotvornog društva - prosjačenje redarstveno zabranjeno " . Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha , izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake ; marš , mrcino lijena ! Što si radio cijelog ljeta ? Krao , a ?

- Pjevao sam . Ja sam , naime , poznati pjesnik Cvrčak , ako se izvolite sjećati , pa sam kao takav ...

- Pjesnik ? Pjevao ? A dakle - pjevao ! Pa pjevaj , brate , i dalje , pjevaj ! Sada , to jest , možeš i plesati !

Quue faisiez vous au temps chaud ?

Dit elle a cette emprunteuse .

- Nuit et jour , a tout venant ,

Je chantais , ne vous deplaise .

- Vous chantiez ? J'en suis fort aise :

Eh bien ! dansez maintenant !

I cvrčak pjeva . Pjeva , uprkos vama i zimama , postojano i žarko kao što sunce sja , pa budite mirni , gospodine Mrave , on će i plesati . A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade , da im se svatko mora ukloniti s puta , jer oni rade , oni , kamen do kamena i zrno do zrna , ne zijaju u nebo kao ti .

U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mreže i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti . Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena ? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mrežu , zapalio lulu i čeka .

Motreći ova prčkala , ove antipatične grobare i lešinare , osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu . Pa gotovo jednako nesvjesoo kao što je nastala i ta nakionost , štaviše prezirno i s nekom naročitom mržnjom , kojoj si kasnije od stida dao i neko " simboličko značenje " , zgnječio si one mravlje " radikalne socijaliste " , a njihovu muhu dao gangsteru pauku .

- Tako ! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru ! Jedan je razbojnik , kako znamo , bio i pjesnik ! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala :

La pleuye nous a buez et lavez ,

Et le soleil dessechiez et noircis ;

Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez ,

Et arrachie la barbe et les sourcis .

Jamais nul temps nous ne sommes assis ;

Pui , ca , pui la , comme le vent varie ,

A son plaisir sans cesser nous charie ,

Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre .

Ne soiez donc de nostre confrairie ...

Zvonjava , limene glazbe , fanfare i bubnjevi . Prašte mužari . Velike crkvene svečanosti . Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze . Prepun je gradić vjernika , usidjelica , starica u crnini s brojanicama od rogačevih sjemenaka . Mnogo svećenika , opatica , fratara bijelih , crnih , sme&dstroke;ih , mršavih , debelih , jako debelih , pa i jako , jako debelih ...

- Bog vam blagosiovio salo , padre Crescencie ! Uostalom , ima i neznabožaca teških , bogu hvala i slava , al' njima se prašta .

Ljudi vrve kao mravi : trčkaraju uokolo , susreću se , pitaju , odgovaraju , žure se s torbama i vrećicama s hranom , najednom zastanu nasred ulice , zamisle se u svoje cipele pa naglo potrče i nestaju iza ugla .

Tamo se netko potukao . Kletve , psovke . Privezao mu je magarca za njegovu smokvu , pa ju je magarac obrstio , i vlasnik smokve prebio magarca . Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve , a ovaj njega nogom u koljeno , pa šepaju sva trojica , to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane , a netko cinički primjećuje : " to im ide tako svima po koljenu ... "

Dolje sa obale čuju se povici " dolje Darwin ! Živio gospodin bog ! " Govori , psovke , glazbe : svečanosti se odvijaju ...

Ali iznad svega čuje se bubanj . Bubanj lupeta , pada kao bomba usred misli . Nema misli uz bubanj . Bubanj je magareća koža nategnuta na šuplji cilindar , a ima svrhu da čovjeka lupa po glavi .

- Ipak nisi iscrpio svoju tešku glavobolju tom šupljikavom definicijom . Sjećaš li se riječi Maksima Gorkog : " Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni živu želju da nešto razorim , da polomim plot ili istučem dječake ? "

Tambour ! Osu&dstroke;enika prati na stratište bubanj . Kanibali peku misionara uz bubanj . Vojsku prati u borbu bubanj . Kako bi se moglo biti junak bez bubnja ? Borbeno oduševljenje je čisti , idealni , platonski bubanj . ( Ono jutarnje lupanje sagova na dvorištu , kad sanjaš da te lupaju lopatom po glavi , stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti ) . I majmuni se hvataju na bubanj .

Nastojiš da ga ne čuješ , da se predaš klarinetu , flauti , fagotu , pa makar i trombonu . No on se izdvaja , prepotentno se nameće sluhu , lupeta , buba , kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne , i konačno čuješ samo njega : bum ... bum ... bum-bum-bum ... Dzin-ba-rata ... dzin ... dzin ... dzin ... bum-bum . bum ...

Zaklanjaš glavu iza kakve god slučajne misli :

- Dudov prelac ... otmjen kukac ... Onda ga opare vrućom vodom da ne pregrize nit i pčeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuće dimom gorućih prnja . Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine , prozirne čarape za neku tamo lady Ipsweache , a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia . -

Bum ... Bum ... bum-bum ... , buba budala i ne da misliti .

- O , gospode , zar je moguće da ti godi ovo nemilo lupanje po koži magarećeg roda ? Ova ista strpljiva životinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinoro&dstroke;enog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji ; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog . O , gospode , zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge , da ga barem mrtva ne lupaju , kad je već batina mora pratiti za života ? Gospode , molim te za čitav magareći rod , koji je toliko ponižavan i vrije&dstroke;an u nadimcima glupih i indolentnih ništarija , koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama , koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma . - Gospode , oslobodi , otkupi , zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta . Amen ! "

I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov " Molitva za magareći rod" ...

Preko ulice , u velikoj školskoj sobi svećenstvo sjedi za banketom . Svećenstvo je umorno . Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava . Bakhus , koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim le&dstroke;ima slavili Jehovu , sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa . Marta i Marija , Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demižone vugave , grka , plavca i prošeka . Juče su dokotrljali četiri bureta pive . No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna količina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda .

Slušaš sa zavišću zavodijive zvukove stakla , kucanja čaša i fragmente zdravica: ... " Kako je lijepo rekao sveti ... ( aplauz ) I neka dragi bog poživi našeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa ! " Kucanje čašama , aplauz , " bravo don Toma ! Don Tomica još jednu , dajte još jednu ... " Dobronamjeran duhovnički smijeh bez ikakve zlobe .

- Živio presvijetli biskup !

Zatim ( po svoj prilici ) biskup , odgovarajući na zdravicu don Tome , lijenim , sanjivim glasom , u kome se osjeća sretno započeta probava , razočarava te svojim vrlo lošim govorničkim darom : " Ab Jove principium , kako je mudro rekao Virgilije , obratimo se našem pobožnom zahvalnom Onomu , koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove ... da bi tako ovaj naš dragi narod ... ( povišenim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom , upućenom vjerojatno neprijateljima crkve): ... jer nije istina da antemurale cristianitatis znači ... A naš narod ... " - tu je stao . Mir . Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima . Ne zna biskup što bi s " narodom " , pa je ponovio " a naš narod " i dodao " izme&dstroke;u svih naroda" ... i opet pauza . Zatim : " moglo bi se reći na svijetu" ... i opet zbrka , uzaludno gibanje suhog ždrijela , panično prebiranje jezikom po riječima , kojih su puna usta , ali su sve nekako čudne i nikako ne pristaju , a ima čak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice , dakako , u četiri oka .

- Ah , kakva je to muka , gospodine biskupe ! Poznajem ja to čuvstvo . Pa kad vas ironično gleda i uživa u vašoj nevolji vaš suparnik , kanonik don Florio , umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa ! Ne gleda vam ravno u oči , nego najprije gleda u vaš zlatni biskupski križ na prsima , a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarčicom , naprosto žvaće vas očima . Zatim , kao da vas je ispljunuo iz svoje pažnje , uzeo namatati krunicu oko kažiprsta , tobože : no , biskupe , ja ću izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjetiš to ... o narodu ...

O , dobro ja poznajem , presvijetli , takve zavidne zlikovce koji će vas kasnije cijelog života moriti što ste zapeli u jednoj rečenici !

" O , don Florio , smiluj se , don Florio ! " - tako vi sada jaučete u sebi , presvijetli . A don Florio je okrutan , ne da vam da se približite vašoj započetoj rečenici . " Gle , kakvog su glupana postavili za biskupa ! " misli on , a da to misli vidi se po svemu , po licu mu je razlivena ta misao , on to i ne krije . I čašu vina je ispio da bi vas što bolje otjerao od vaše rečenice . I smiješi se , zlobnik !

Don Florio se zaista smiješi i uživa . Fućka on na subordinaciju ! Pogledao u svoj zlatni sat ( tobože : " koliko to biskup stoji na ovoj postaji ? " ) i zatim pritisnuo poklopac s osobitim uživanjem - pik !

A biskup se još nije snašao . Razapeo " narod " već i na Kalvariju i sad se čvrsto drži Kalvarije , pa ponovo tjera narod preko " njegove teške Kalvarije" ...

Ali tada , što se često dešava u takvim strašnim situacijama , pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana : " Jer kako lijepo veli Horacije , Nihil est ab omni beatum' ... i zato , mila moja braćo , gore srca , sursum corda ! "

- Bravo ! Živio presvijetli biskup ! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno , dakle otrovno ( dakako , glas don Floria ) : " Chi va piano , va lontano " .

- Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko .

Sa dna uske , stepenaste , krive ulice , koja podsjeća na stare marokanske kazbe , žuri se mali crni fratrić . Konventualac . Jedan od onih skrušenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled šapćući ponizno " vermis sum " pa kad tako smjerno oborenih očiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube " no , ipak ja nisam ti ! " i zgaze ga s najvećim prezirom . Široko se razmahao fratrić , pa onako malen i smiješan sam sebi daje važnosti tim užurbanim zaposlenim hodom , " eto me , sad sam ja tamo . " Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu , koja mu je preduga , preširoka i uopće pregolema za to malo mršavo tijelo na kome visi kao da je ( što bi rekao Tolstoj ) vilama na njega nabacana .

Mete , nesretan , mantijom ulicu , vuče za sobom vitice blanjevine , palice , krpice , konce , riblje kosti i pramove prljave vune , a u rukavima kao da su mu dvije viljuške umjesto ruku , tako su mu dugi , široki , nespretni .

Vjerojatno je zakasnio na banket ( možda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili ) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj žegi tražio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa .

- Nikoga , baš nikoga ! Ah , bože sveti ! - uzdahnuo fratrić iz dubine svoje oja&dstroke;ene i zapostavljene duše .

Gledaš fratrića sa osobitim zanimanjem , i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidiš lice . I tada odjednom brzi , tako brzi zaključak da ti se učinilo kao da ti je netko podmuklo prišapnuo : " ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kamenčić , bacit ću ovaj veliki kamen - i pogledat će , o , i te kako ! "

Na ogradi terase bila su dva oveća bijela čista kamena , a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlača što su se sušile niz terasu kao ogromno slovo V . Odabrao si onaj veći , pravilniji , koji si već godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja , a sjećao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunčano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje žarko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori , koja je sada debela i ima vrlo ružno dijete . Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese . Čak ti je onda bio sugerirao i jednu rečenicu u pismu : " težak kamen leži mi na sreu" ... Taj kamen ušao je tako u krug tvojih familijarnih , intimnih stvari u kojima patetično počivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano : Tu počiva , ah , moja milena , koju skriva crna zemljica . I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis ( jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni ) - " Kamen moga srca " . Odnio je vjetar i koncepte i žarku ljubav . Ostao je kamen , onaj isti bijeli čisti kamen koji pritiska hlače da ih vjetar ne odnese .

Cik ! - kamenčić je pao ravno fratriću na šešir i odatle se odbio i dvaput odskočio na pločama ulice .

On je pogledao gore kao što bi možda upravo bio zavapio prema nebu : Isuse , gdje se to ovdje jede , a on je tako gladan , o bože ! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmiješilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio reći : Ah , ostavite sada to što sam ja smiješan ... Ja sam siromah ... moj otac ... Ovako su me oni obukli ... Nego , nemojte se ljutiti na mene ...

- Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus ! - - Možda vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ručku ?

- Nije , izvalio si kratko bez priprave , gotovo sasvim automatski , te si i sam pomislio kako se lako laže , pa si dodao srdito :

- Ne , tu nije . To je škola .

- A rekli su mi , u školi ...

- E , onda može biti u gra&dstroke;anskoj . Ovo je pučka muška i ženska , to jest mješovita , a gra&dstroke;anska , to vam je tamo , obalom , pa desno ...

Fratrić je osluhnuo . Čuo je glasove u školi , pa je pogledao s nepovjerenjem :

- A što je ovo ? Baš kao da čujem glas don Tome ?

- Ah , to unutra ? Glas don Tome ? Domaćina ? Kakav glas ! To je čitava pripovijest , a ne glas ! Ima ovdje neko staro englesko vojničko groblje ... No , možda vam je to i poznato : borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje ? Ukratko , kad god engleska flota posjeti naše luke , do&dstroke;e i ovamo jedan brod da položi vijenac na to njihovo groblje . I još se kaže za Engleze " bešćutni " i koješta još nepovoljna ! A zamislite , oni ovdje drže i neku vrst konzulata i troše funte samo radi toga groblja ! Niste vidjeli dolje na obali konja s lančićem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repićem i " Mon Dieu et mon Droit " ? Niste ? Ah , honni soit qui mal y pense , prekrstite se , čovječe ; Grb ! Usu&dstroke;ujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna čeljad !

- Ali što , upustio se ja tu u razmatranja ... a vi umirete od radoznalosti ! Dakle , došao prošlog ljeta , dakle prije godinu dana " Cowentry " , razarač , s vijencem . A vi znate kakve šešire nose ljeti engleski pomorski oficiri ? No , smiješno što vas i pitam , naravno da znate . One tropske , bijele , kolonijalne . E , pa gledajte , te se engleske vrčine ( oprostite mi na ovaj higijenski izraz ) neobično svidjele jednom tu mladom društvancu ( sin trgovčića , sin tvorničara riba , učiteljčići , studentići , obijesna mladež ) . Odlučili oni , dakle , da se dokopaju tih engleskih plutača ... Jer ti šeširi su od pluta , i to nekako naročito impregniranog i što ja znam . I , bogami , ukrali ih ! To jest , šešire ! Po brodu dozvoljeno razgledavanje , šetanje , " pliz " i " hajudujudu " , simo-tamo , napipali , udesili vješto , ne znam ni ja kako , jednom riječi - ukrali šešire engleskim oficirima . Bruka , skandal , visoki gosti , možete zamisliti ! A što , da je onako " Cowentry " raspalio iz topova po otoku ? A ratujte vi , gospodine moj , protiv tih sirovina i petroleja , a što je najvažnije , protiv Intelligence Servicea ! Taj vam zna gdje tko pljune , čak i da će pljunuti zna godinu dana unaprijed . I sad ovi tu nesretnici , koji su mogli mnoge majke u crno zaviti , osnovali društvo " Tropikon " , to jest udruženje tropskih šešira , pa sve jedan drugome : " Pliz Mister Kjuzm , aj dont nou , aj em veri , veri sori for ju , jes" ... i sve tako , engleski . Ali uglavnom samo piju . To i sada unutra " Tropikoni " piju . Kažu - tropska klima , pa piju .

Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmišljotina da nije fratrić , koji je dotle sa razumijevanjem slušao , bio odviše gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura , čaša , čašica , " uzmite , padre , malo sira i pršuta za introibo ... hoćete li kokošji batak u sosu od laudamusa ili možda zeca , dobar vam je kao ite nissa est ... " , pa je sasvim rastreseno rekao :

- Gle , kakvih sve ljudi ima ! ... Onda , velite ... ?

- Da , obalom , pa lijevo . Velika kuća , zeleni prozori , balkon s cvijećem . odmah pada u oči .

- Mnogo vam hvala .

- Bogu hvala , padre Makako .

- Kako ?

- Nikako , to jest ništa . Rekoh " bogu hvala" ...

Mali se konventualac opet sav uskomešao , uzmahao i odlepršao niz uličicu .

Jadan ! Zašto si se s njim ovako nemilo našalio ? Valjda je cijelo dopodne , nesretan , trčkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi , pa je ožednio , pregladnio , iznojio se očekujući nestrpljivo onaj uzvišeni trenutak kad će - on , mali neznatni fratrić iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom . Možda nije ni mislio na jelo , a da o piću i ne govorimo ( on bi , dakako , pio samo vodu za ručkom ) , nego je maštao još od prošle nedjelje kako će on jesti s biskupom za istim stolom . To jest , taj epikurejski glagol " jesti " za njega tada nije imao nikakva osobitog , pa čak ni odre&dstroke;enog značenja . Njegova fantazija više se igrala dirljivim sličicama na motiv " sjediti " , " sjediti " i " biti " biskup i on skupa , u istoj sobi ; biskup tu , na čelu stola , a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega , pa je biskup zaželio onaj mali komadićak šećerne glazure što se odvalio od torte ( poznati hir apetita poslije ručka ) , pročitao je on to u biskupovim očima te je skočio odmah mali fratrić ( on prvi i jedini ! ) i pružio biskupu taj komadić glazure , a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo : " Hvala vam , dragi padre Felice ! "

A sada , eto , zakasnio je nepopravljivo , nenadoknadivo ! Nikad više , razumijete li vi dobro tu riječ - nikad više ! I sva ta fratrićeva sublimna i - kako da kažem ? - poetična ambicija pretvorila se u najobičniju glad , u banalnu , surovu , nisku , proždrljivu želju za hranjenjem , mljaskanjem , gutanjem ... " o , batci , batci , pečeni ! "

Tko zna gdje on , jadan , sada traži tu nepostojeću gra&dstroke;ansku školu s balkonom i zelenim prozorima te se panično pita : " Pada li ova odmah u oči ? No nema tu nikakvog balkona ! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora ! ... A rekao je : obalom , pa ... pa lijevo ili desno ? Jedanput je rekao , čini se , lijevo , a drugi put desno ? Zabunio se . No što je zabuna , lijevo ili desno , to je pitanje ? Ako je lijevo , zabuna je to , jer evo - lijevo nema te kuće . A možda je govorio samo lijevo ? No da vidimo ipak " obalom pa desno ... "

Na koncu već sasvim iznemogao od gladi i utučen od žalosti namjerio se na Toninku , suludu žensku , glave čupave kao metla i čvrstih , elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u teške muške cipele te je u njima marširala kao soldat . Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentića , a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna , zbog zabave . I sama lunjajući uokolo gladna i umorna , bijeda naišla na nevolju , i sada ona vodi natrag fratrića u ovu istu ulicu . Čudi se mali konventualac i ovjerava kako mu je rečeno da to nije tu ...

- A reka vam je bit će oni ludi , gore na teraci ?

- Da , neobrijan ... I sve je nešto govorio o Englezima i sve nešto ... A što to znači " tropikon " ?

- I moj Tonko je sad u Engleskoj ... Poznajete ga ? On je isto študijent , za inžinjera ...

I dok ti ovako smišljaš , eno zaista fratrić hrli natrag s Toninkom , koja mu sve nešto pokazuje rukom gore prema tebi . Uhvatila ga za rukav pa ga vuče rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vuče , a on , nesretan , ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice , pa se spotiče i pada kao da su mu oči zavezane .

No napokon mu uspije da izjednači svoj sitni bojažljivi koračić s njezinim orijaškim stupanjem u muškim okovanim cokulama , pa kad su stigli blizu , on pogleda gore , no ti si se brzo povukao , ali čuo si ipak kako je tiho rekao Toninki :

- Eno ga ! Kad sam pogledao , odmah je pobjegao . Možda ipak razumije da me prevario ...

Oho ! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici ? Čuješ mnogo glasova , dječjih osobito , i trumbetice i mali bubnjić , a sve neuredno , zbrkano kao da se udešavaju za svirku . Ali iznad svega čuje se krupni , muškarački glas Toninkin kako ekoga psuje : djeca je valjda zadirkuju .

- To ti materi ! Na , na ! Ovo odnesi doma ocu i materi , na , na !

I pljus , pljus ! A dječurlija ne znaš da li plače ili se smije ...

Potrčao si ogradi i gledaš dolje .

- Bogami , nije . - Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo , a kad tamo , ona sebe lupa po goloj zadnjici . Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po žilavom stražnjem mesu .

A nesretni fratrić , užasnut , zblenut , stoji pokraj nje , okrenuo lice zidu i samo što ne zaplače . Čuje kako " unutra " odmiču stolice od stola , kako se kreću , hodaju ... ustali su !

- Samo ne sad , ne u ovaj čas ! O , bože , osjećam li se ja to grešnim ? Ako pobjegnem , znači da sam grešan ... da razumijem , . . Isuse , ja ništa ne razumijem ! Ništa nisam vidio ! Ja ovo nisam htio vidjeti . Ah , slatki Isuse !

I upravo u onaj čas od koga je fratrić najviše i strepio rastvorila se oba krila velikih školskih vrata i na njima se svečano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mršavog kanonika , koji je o fini crni štap oslanjao svoju naherenu starost . Iza njih je slijedila velika masa klera , a na kraju povorke maestozni don Florio , koji je pričao dekameronske anegdote mladim klericima , crven od sitosti i zadovoljstva .

Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš najžešće sebe lupala po . . onom kako je već rečeno , da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ .

Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s ga&dstroke;enjem razmotrio odvratni prizor . Zatim , jednim isto tako gadljivim i uzbu&dstroke;enim pogledom , punim nezadovoljstva , prijekora i čak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca , koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajući kamo bi sklonio svoj pokajnički pogled , a osjećajući na sebi , na svom licu , na svom desnom uhu ( koje se bilo zacrvenjelo jače i od samog lica ) strogi pogled biskupov , panično je sklonio svoje oči baš u pravcu najveće sramote , grijeha i užasa . Kao čovjek koji bježi pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naručaj , tako i on , tražeći u suludoj panici neko sigurno sklonište gdje bi sakrio svoj " okaljani pogled " natrči upravo na ono mjesto od koga je toliko bježao ... i tu se pritaji . Ali " tamo " on nije ništa vidio , on uopće nije ni znao što to gleda . Činilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu , da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i požudno gledao žensku golotinju , a sada najedanput izigrava suštu krepost pred biskupom .

- Bože , kakva sramota ! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje .

U taj čas , sasvim neočekivano , istrgne don Toma štap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono nečisto i suludo stvorenje po zna se već kojoj strani tijela .

- Na ! - uzvikuje don Tomica - na , evo ti , evo ti !

Toninka urliče od boli , trubi , reve , njače , stenje , krešti i sipa na don Tomu pljusak takvih rječetina kakvih on do sada nikada nije ni čuo , pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio . Ali u toj bujici gadosti što je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto čini mi se da je ipak zbunilo don Tomu , a to je ono mjesto kad je ona spomenula - doduše nevezano i zbrkano - " udovicu Jakubinu " i " dolare , dolare " i da je " ona nosila pisma , da ona zna sve ... "

To " sve " potpuno je smotalo don Tomu . Jer to " sve " čuo je čitav kler , koji je na Toninkinu viku začas izletio na ulicu , a nije isključeno da je to čuo i sam biskup , koji se na tu riječ tako&dstroke;er bio okrenuo i na jedan čas zastao . A što je najgore , čuo je to zlobnik don Florio , koji je mrzio čitav svijet zato što nije postao biskup , i dakako , eno , već pravi dosjetke tamo me&dstroke;u klericima .

Don Toma , javno ob!iven sramotom , opazivši podmuklo namigivanje i šušketanje kolega , da bi nekako sakrio zabunu , odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriću koji je još uvijek stajao prikovan uza zid , blijed i prestrašen , čekajući samo kad će i na njega doći red .

- A što ste vi tu radili kod onoga gada , a ? Vi ste gledali , razumije se ?

Fratrić samo prestrašeno zatrepće očima kao da mu upravo kane prilijepiti ćušku i ne reče ništa .

- Šutite ?

- Šutim , šutim , don Toma moj ! Šutim , jer priznajem , jer se kajem ... jer vi imate pravo što me ovako ... pred svima ... i tako da čuje i sam Presvijetli ... I udarite , udarite me tim istim štapom ! Nije to od prkosa što ja šutim , nego ... Oh , kad biste vi znali !

I fratrić zajeca . Suze mu potekle niz mršave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo .

- Don Toma , zaboga ! Don Tomica ! Ma je li ovo mjesto ? A što je on , jadan , kriv ?

Javljaju se glasovi iz klera , pa don Toma ostavi fratrića , ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazeći " no , o tome ćemo mi još razgovarati " . Potrči da bi stigao biskupa . Uz put vrati štap starom kanoniku , koji je s velikim interesom pratio čitav prizor , pa primivši štap , pomno ga obriše o sutanu i potapše don Tomu po plećima : " Bravo , don Tomica ! Ben fata ! Bravo ! O , to je dobro ! Sporketa , sporka ! Ter sporkulja smrdeća ! " .

Za njim krene i sav ostali kler . Dječja fanfara udari tuš i rasprši cijelu tu nemilu zgodu . Ako je nešto i ostalo , po tome je prašio bubanj , pa se sve izdimilo u časovitom zaboravu .

Fratrić je ostao na mjestu kao išćuškan . Osramoćen i osumnjičen javno , pred samim presvijetlim biskupom doveden u nečasnu vezu s onim ženskim stvorenjem ! Nije mogao dovoljno da isplače svoj gorki stid i poniženje . Izvadi crno obrubljen rupčić iz rukava i obriše blijedo patničko lice , koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odlučio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane , za pokoru .

Toninka , me&dstroke;utim , nešto zbog svoje bolesne rastrešenosti , nešto zbog naviknutosti na batine , zaboravila već i fratrića i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku . Popela se ona na prozor u prizemlju baš ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi :

Jubavi , jubavi , vrag ti odnil kosti ,

jerbo si skončala cvit moje mladosti ...

Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tačno ispod tvoje glave ili možda malo udesno .

" Uostalom , da ispitamo " . Pustio si kap sline s ustiju i činilo ti se da pada koso , ulijevo , najmanje pola metra od Toninkine glave .

" Tu ne vrijedi fizika , brate moj . Nije kap zanio vjetar , vjetra i nema . O , Newtone , kako to danas padaju tvoja tijela ? "

A desna ti je ruka već dugo ležala na onom kamenu što je pritiskao hlače i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba . Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom . Još si ga malo gurnuo . Sada je već cijelom polovicom izlazio preko ruba . Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom : kamen se pekolebao ! Što je još potrebno da ovaj kamen padne ? Kako je jednostavno postati ubojica ! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom , da puhnem u njega ...

" A kad bi sada neki sasvim iznenadni , zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama ... da li bih i onda ja bio ubojica ? "

" Zogagu , zogagu , dala buba zogagu" ... uzeo si govoriti besmislene riječi da bi rastjerao ubilačke misli . Uh , udahnuo si požudno kao da si izronio u poslednji čas prije samoga gušenja . To je ludost , zogagu , ludost .

Sasvim izmučen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajući mehanički " zogagu , zogagu , dala buba zogagu" ... Ah , mir nekog svetog mjesta budističkog na Tibetu !

Ne , nije istina ! Ja više volim i najbanalniju buku ... sanduk praporaca na neravnoj cesti . Vožnja . Lomatanje strojeva , okretanje turbina . Vodopadi . Vitki nostovi nad vodama . Ruke u pokretu , nokti crni od rada .

Pogledavši svoje blijede neradine ruke , nasmiješio si se tužno .

U sobi je polumrak . Čvrsto zatvoreni kapci propuštaju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunčanih pruga u kojima se komeša gusta prašina .

- To je tek toliko da vidim u kakvom nečistom zraku živim . Koliki svjetovi prašine ! Ulaze u moja pluća , u moja usta , u nos , u oči ... Jest , sve knjige na komodi prekrila je prašina . Od kada nisam čitao ! Poznato je da knjige prenose nečistoću ; u njih se uvlače stjenice ... Koliko sam puta našao suhu stjenicu , zgnječenu muhu , pritisnutog komarca s raširenim nogama preko suptilnih riječi vedrina , srce , cvijet ...

Pa ona žuta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali , kašljali , kopali nos , vrtali uho šibicom . Žuti otisci vlažnih znojnih prstiju u koje su čitači pljuvali , lizali ih , ili su im se znojili od uzbu&dstroke;enja , od muke , od žalosti , od bolesti . Pepeo od cigareta , ispljuvci duhana , iščupane vlasi . Bilješke sa strane , nerazumljivi , nervozni , patološki znakovi , crteži i opaske " ovo je sjajno " , " fantastično " , " neuvjerljivo " , " to isto kaže Diderot , samo mnogo ljepše " , " eh , kad bi tako bilo ! " " stara pjesma " , " gospodin autor ne zna što je entelehija " , - " ateističke laži i svinjarije! ... "

Koliko uzrujavanja ! Koliko odobravanja , oduševljavanja , polemiziranja , zanovijetanja , uvreda , prijetnja ! I onda , na kraju , neka se zna da se to uzrujavao , ljutio , oduševio i prokomentirao knjigu Mirko Pogačić , koji ju je " pročitao " još 22. II l923. godine .

Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloženja naći će se još na mjestima gdje je čovjek boravio sam , zatvoren sa svojim mislima , sa svojim željama ; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noći ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju bilježnicu da bi pri mjesečini , na prozoru , zapisao patnje svoga tijela . Ali sve je to romantična erotika prema onoj dekadentnoj , perverznoj , pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje čovjek tako&dstroke;er želi da bude što više sam i nesmetan , ali zna da će iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik , pa mu ostavlja svoj izazov , svoju parolu , svoj credo , svoj enblem , svoje " živio " i svoje " dolje " . -

Misliš . Misliš o svemu , to jest o bilo čemu i čudiš se koliko ima toga o čemu čovjek može misliti . Mnogo , mnogo je misli . Čovjek je postao i po zanimanju " mislilac " . Onda njegova gospo&dstroke;a viče na djecu : " Pst , Oto , Berci ; tiho , tata radi ! " - to jest misli ... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli : " Kako je moja žena glupa ! I za kog sam se vraga uopće oženio ! Berci , Oto , pst , tata radi ! Tataradi , tataradi , tataradi ... Kao motor ... tataradi ... Ah , k vragu , tataradi ! " - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom : " Ta-ta-raaadiii" ... okrenuo se na bok i zahrkao .

I to je bolje , okrenuti se na bok i zahrkati , nego ove prazne i suvišne misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more .

Kako smo se zetvorili ! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze ! I tako milo šušketamo mislima u našem intimnom polumraku : " Ja nisam identičan s tih sedam parobroda gluposti . Ja sam , pojedinačno , tako&dstroke;er , jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni . Ah , zatvorimo se čvrsto u sebe , mi mudri , i držimo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne ukažu velike smrznute sjeverne zvijezde razuma ! I onda malo poezije : kroz sasvim usnule pejzaže , kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud , u crnini ... i recitira stupajući mračnom alejom :

A noir , E blanc , I rouge , U vert , O bleu , voyelles ...

... a jeka mu odgovara iz neizmjerne noći : " voyelles ... voyelles" ...

Najedanput na ulici , pod samim prozorom , paklena galama .

- To su , bogami , Toninkini vokali ! Njezino I je munja , njezino U je lavina , prolom oblaka , tuča ! Katarakti pogrda pljušte iz njezinih usta teško , pljosnato kao dažd napuklih činela , kao kotrljanje starih lonaca ; oštro , originalno , inventivno , bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode , kao da ga lupe defom po glavi : - taf ! ... Uvrije&dstroke;eni ostaje smučen , zblenut , nemoćan , bez ijedne riječi . Jer Toninka poga&dstroke;a uvijek najosjetljivije , najbolnije mjesto , na kome se obično krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se čovjek tako ljuto ugrize za srce . Koje zavidno bogatstvo izraza ! Sipa Toninka neočekivane usporedbe , razvija bogatstvo retoričkih figura , lupa i uništava neprijatelja metaforama , metomimijama , sinonimina , augmentativima , onomatopejama . Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne , lansira dalekometne ispljuvke i - pljus ! - pljus ! - ćuške .

Na ćuške si otvorio prozor i ugledao neočekivan prizor . Oniži , crni , smežurani žandarm-ponarednik , s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu , ćuška Toninku svojom koštunjavom , suhom , poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu končanu rukavicu .

- Ću da ti istjeram tu ludu ideju , majku ti krvavu ! - dašće podnarednik i vuče Toninku . - Ajd sa mnom na stanicu ! - No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na školskim vratima i žandarm uzalud pokušava da je otrgne . Vuče on i psuje Toninki majke i strine krvave , no otrgnuti je od kvake ne može , pa već ne zna šta će , čega da se prihvati ; viče , topće na mjestu , bijesni ... Vidi : autoritet mu pada pred publikom , a on je u neku ruku tu u mjestu - komandant , to jest najviši po činu , pa ako i nije formalno baš " komandant " , on je komandir žandarmerijske stanice , dakle , stvarno odgovoran za red i poredak . On se već dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i treća zvjezdica k one dvije i uspostavila već jednom tu božju naredničku konstelaciju na njegovu ramenu , to koštano trozvijež&dstroke;e koje u žandarmerijskom zodijaku znači povišicu plaće , pravo na ženidbu i što je najvažnije - sablju o boku , jer već vidi i sam da je smiješan kad komandantski položi ruku na držak bajoneta , smiješan kao koza kad maše svojim kratkim repićem , Bog kozi , kaže se , nije dao duga repa , ali , majku mu , on nije koza ! Doći će on do sablje , pa makar ... Satjerat će on sve te " antidržavne " u mišju rupu , sabit će im on glavu me&dstroke;u ramena da neće ni kihnuti , majku im prevratničku !

I sad tu mu , gle , prkosi ova neka šašava pompadurka ( on je sve žene iz nekog razloga nazivao " pompadurkama " ) , a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prikažu gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne drži " situaciju u svojim rukama " , pa pitaj boga šokačkog što se sve iz ovoga još može izleći .

Dolazilo čovjeku da pobjesni .

- Miči se , marvo pompadurska , na stanicu da ideš ! - viče on i pljuska Toninku , a ona se i ne miče nego samo rže od boli , ali kvake ne ispušta .

Iz susjedne kuće u kojoj je u prizemlju bila smještena kuhinja za današnji banket istrčale na ulicu one Sare i Rebeke , Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket . Opasane bijelim pregačama , s tanjirima i ubrusima u rukama , one su sada s usidjeličkim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik " ureduje " po Toninki . I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu . Iza usidjelica bojažljivo proviruje na vrata i fratrićeva glava , nasmiješena , zadovoljno obasjana srećom gladna čovjeka s punim ustima , u kojima fratrić žvače birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne duše .

U toj kuhinji bilo je još i nekoliko starih prosjaka koje si vi&dstroke;ao još od jutros kako njuškaju ovuda oko kuhinje i pobožno prevrću očima pred ovim usidjelicama spominjući u svakoj svojoj prosjačkoj rečenici ime gospodnje . No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola .

Neki su od njih sada čučali na pragu , drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno gove&dstroke;e meso , mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujući kosti na ulicu , brisali rukavima usta i pili vino iz zajedničkog lonca koji je stajao pred njima na zemlji . I poveli tako prosjaci izme&dstroke;u sebe razgovor , posve nezavisno od onoga što se doga&dstroke;alo na ulici .

- A okle si ti , prijatelju ?

- Joa ? Joa sam iz Smričevice ... pokojnoga Moaloga Stipana .

- A di ostaje Smričevica ? Bit će tamo povarh Splita put Imoskoga ?

- A ne , Smričevica voam je od broačkih škojih , poak gore ... A ča tebe , prijatelju , zovu Ližnjoak ? Smišno nadime - Ližnjoak , Mene zovu u Smričevici Papagalo ...

Prosjaci se sve onako žvačući nasmijaše tom nadimku , pa mu se nasmije i sam " Papagalo iz Smričevica " kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim živahno :

- E , perke mi je šjora Rozina , još je fala bogu živa u Supetru , bila doala jedan čarnjeni kapot , poak me bilo vidit u njemu kako papagalota ... Ma ča će reć , prijatelju , da tebe zovu Ližnjoak , a ?

- Perke liže svakomu guzicu za pjat fažola . I pokojni mu je otac bil isto taki ... Ma ča proverbij govori : karv po žili , a kila po baštini !

- Ostavi ti moje pokojne u miru ! Ča vi mislite , ča vi mislite da smo mi mona ? Da ne kapimo vrazi pinku vaše divje besi de ?

- A ča ćeš , moj Ližnjoak ? Svega se čini za ovo smardeće tilo . A kad čovik umre - prk ! - pardac u ruke .

- Bogat i siromah , smart ne pita ča si i koji si ?

- Govoril je pokojni Skakalako : da mi je bit kralj , ja bi sve loja jil i na vuni spal ! A ča će mu sad i loj i vuna ? A bil je radišan čovik , pokojan .

Na tom mjestu miran tok prosjačkog razgovora prekine iznenadan ženski vrisak . Prosjaci tek tada obratiše pažnju na ulicu .

A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake , pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti , on trgne revolver . Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strčale se u kuhinju . Fratrić je samo povukao glavu unutra i prestao žvakati , očekujući da će svakog časa prasnuti i hitac . Jedini se stari " Papagalo " , videći da žandar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pištoljem , usudio izaći na ulicu i intervenirati .

- Ma ča si lud , čoviče božji ? Pusti je s mirom kad nikomu ništa ne čini . - - Ah , jest ... da mi gosn' župnik napravi prijavu !

No kao da je žandaru najedanput sinulo : " A što , bogamu ? Što mi se tu ovaj neki žgoljo dolazi da miješa u moju službu ? " pa zaboravivši potpuno na Toninku , kao da mu je ona tu privezana za vrata , obrati se " Papagalu " na poznati žandarski način :

- A čuješ ti ... ( ovdje jedna egzekutivna fraza ) , a što mi se ti tu miješaš u moju službu , a , zvekane ? Jesi li ti komandir mjesta ili ja ? Ćeš mi ti da nare&dstroke;uješ što imam da radim , je li , bitango ? Što se smiješ ? Marš , da te više ne vidim !

Smješka se " Papagalo " dok ga žandar psuje . Gleda on kako Toninka tamo iza žandarovih le&dstroke;a tiho na prstima odmiče , pa je očito da tim smiješkom nastoji još jače izazvati žandara i privezati njegovu pažnju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla . No luda Toninka javila se nesmotreno već sa dvadesetak koračaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi .

Komandir se jedan čas kolebao da li da se izdovolji na " Papagalu " za svoj lični račun ili da propisno goni odbjeglu uhapšenicu , pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenuše u potjeru za Toninkom .

Može se slobodno reći da je Toninku sam bog spasio . Osjetivši žandara za petama , ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natrči na procesiju koja je upravo onuda prolazila . Podnarednik bi joj bio , kako je po svemu izgledalo , sve kosti prelomio da mu je na koji način pala u šake . No upravo kad je stigao na kraj ulice , pojavi se iza ugla baldahin s biskupom . On se ukoči po pravilima službe u stav " mirno " odsalutiravši počast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostrušenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa .

Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajući poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha , koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima . A fratrić pokleknuo na oba koljena i sklopivši ruke na prsima , pedantno i doslovno , kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano , to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu , podigao oči iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu . No na tom putu od konobe do neba naišao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio .

U taj si čas upravo promatrao Ližnjaka u kuhinji s većim interesom nego ne znam kakvu napetu kazališnu scenu . Tamo dolje u konobi svi kleče , biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu , a Ližnjak otraga , svima iza le&dstroke;a , ustao , skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flašu . Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujući im sadržinu . Namjerio se tako na velike zalihe pečenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u džepove . U prosjaka tih džepova ima posvuda u njihovim prnjama i na najčudnijim mjestima , to jest , svuda gdje ima neka rupa i zakrpa , a rupa ima na siromaštvu ... no , što da se i priča . Tako se Ližnjak snabdio mesom i za nekoliko dana . Samo se još mučio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput , ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj žalosti ipak odreći .

Eto , taj hljeb bi sve kompletirao , kao " amen " u molitvi , a mora ga , gle , ostaviti !

Taj kruh naš svagdašnji , o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama , mora u dan današnji ostaviti samo zato što mu kaput ima na le&dstroke;ima ogromnu rupu i ne može da sakrije i kruh i vino . Ili - ili ?

Gledaš kako se Ližnjak dramatski koleba izme&dstroke;u kruha i vina , izme&dstroke;u tijela i krvi gospodove , pa kad se napokon ipak odlučio za krv , nisi se više mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh .

Sve se pokajničke glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor . One su , naravno , tvoj smijeh shvatile kao blasfemičan izazov u ovom svečanom i svetom trenutku . Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina ! Ispred njega šesnaest u bijelo odjevenih djevojčica sipa cvijeće iz košarica , glazba svira , crkveni zbor pjeva , a djeca , vodeći se za ručice , skandiraju " o Isuse , blaga i ponizna srca " , i sve ti se čini da slušaš an&dstroke;eoske soprane kako na nebu slave gospoda , a Ližnjak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski njuška po loncima , krade meso i vino i samo što ne plače za hljebom rumenim koji se morao ostaviti ... Kakav strašan nesklad , gospode , na ovoj kugli koju si , kažu , ti lansirao u svemir ! Dopusti , ali tko se tu ne bi nasmijao ?

Na tvoj smijeh fratrić je uzbu&dstroke;eno ustao kao da će on sad smjesta nešto poduzeti . A šta je mogao poduzeti ? Uzeo te fiksirati nekakvim strašnim pogledom kao da te želi u najmanju ruku pozvati na dvoboj . Osjećaš stroge fratrićeve oči na sebi , no ne osvrćeš se mnogo na njih , nego si se sav posvetio Ližnjakovim manipulacijama tamo oko lonaca . Opazio Ližnjak da ga motriš i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat , pa sve stavlja kažiprst pred usta i daje ti znak da šutiš , a ti mu klimanjem odgovaraš da bude bez brige .

To je fratrića najviše i razljutilo što ga toliko bagateliziraš te nećeš ni da ga pogledaš nego sve gledaš nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji . On odlučno stupi na prag ! Upravo je otvorio usta da te upita za objašnjenje , kad ga visoka i daščata usidjelica povuče za rukav i nešto mu ispriča šapatom praveći rukom kretnje ispred čela , a tim se kretnjama obično pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu . Fratrić se , izgleda , zainteresirao živo za " tvoj slučaj " jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom .

Taj fratrićev " obrat " u konobi otkine Ližnjaka definitivno od onoga nesu&dstroke;enog hljeba , ali on , majstor situacije - briše hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije .

- Ma , recite mi po duši : vi ste sigurno lajko od kuventa ? - počinje Ližnjak obuhvaćati fratrića ovako izdaleka .

- Lajko ? - čudi se fratrić . - A što je to " lajko " ?

- A to će reć oni ... oni ča zvoni , ča kuha , čisti i redi ... Ćemo reć ... lajko od konventa .

- A-ha , vi to mislite laik , sluga ? Ne , ne , ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca .

- A , to će bit od reda svetoga Franciska ? Kako ča je padre Bone ? A eto , jedan je od jednoga , drugi je od drugoga reda , može se i pogrišiti , a govori se " čovik griši " , je li tako ? Tako je . A ovo sigurno vi nećete više jist ? Ovo vam je već sve ostinulo ... - i pružio Ližnjak prste u fratrićev tanjir . No okrenula se ona ista visoka i mršava djevica i udarila svom snagom Ližnjaka po prstima velikom drvenom žlicom koja joj se našla u ruci . Kako je Ližnjak naglo trgnuo ruku zarzavši od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je držao kaput , isklizla mu flaša iz kaputa i tresnula o zemlju . Gledao je užasnuto kako suha crna zemlja požudno loče dragu krv Isusovu .

- Auh , kurbo prokleta ! - zajauknuo Ližnjak od desperacije . Bio je toliko očajan te nije ni opazio što je rekao staroj djevici , zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjeći .

Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom žlicom koja bi mu bila nos spljoštila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong . Tek se tada Ližnjak snašao i potrčao prema vratima te ga je sljedeći udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po le&dstroke;ima .

- Nesritni lupežu ! Čekaj , čekaj , sad ću ja poslat po žandara ! Jeste ih vidili , koji su ovo lupeži ? Sve su ovo " tko će im dati mukta žderat " !

Razbjesnila se stara djevica , spopala je histerična srdžba i stala je mahnito lupati onom drvenom žlicom po prosjacima :

- Marš ! Marš vanka ! Svi ! Svi do jednoga ! Lupeži ! Linčine proklete ! Svi ste jednaki , nesriće božje ! Valja vas pustiti da svi krepate od glada ! Bit će manje gada na svitu . Nikad vas ni vidila kuća božja , nesritni neznabošci ! Dojdite mi samo drugi put ! - zaprijetila je još s vrata drvenom žlicom uzrujana usidjelica , a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali više za sebe : " Ti si luda , bogati ... Valjalo bi tebe , moja , odvest pod jarca , neka te ispravi" ...

Jedini je " Papagalo " imao razumijevanje za jadnu staru djevojku . On je rekao mirno , bez uzbu&dstroke;enja i cinizma , štaviše , nekako samilosno :

- Eto , ljudi moji , ča će reć ženska gloava bez muža ; najedoanput joj udre žešćina u gloavu ... A može bit da je i dobra ženska ... i sarčena za dat siromahu ...

Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica . No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozorčića pojavile dvije bijele voštane maske sa spuštenim vje&dstroke;ama . Za njima se žuri odozdo i treći bijeli prozorčić na koji gleda živo nasmiješeno , rumeno lice mlade lijepe ženice i začu se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasić :

- Časna sestra Čelesta , jesu časne sestre gore ?

Dvije bijele ništice samo se nijemo pogledaše kao što se ribe pogledaju u vodi i po&dstroke;oše dalje ignorirajući taj kliktavo vedri ženski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga .

Jadna mala opatica smjesta shvati zašto su se sestre oglušile na njezin glas ; okrene se i sasvim žalosno po&dstroke;e niz ulicu .

Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome ništa ne vidiš osim sebe ... A i sebe tek naslućuješ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu ...

Pleteš sitno , pažljivo san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vje&dstroke;a . Redaš očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mrežu u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijeće hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti .

Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako , lijepo i namata beskonačnu tanku nit vremena , godina , uspomena . Prede i plete čudnovati pauk i obavija lukavo , neosjetno tvoju misao laganom pre&dstroke;om sna . Prelijeću poslednji meteori , u očima rasprsnula se posljednja raketa , svečanost je završena i sada padaju prosute iskre , gase se i tonu u duboko i mirno more sna . Još se samo lelujaju u mraku zeleni i žuti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim .

Slatko te opija dugo žu&dstroke;eni san ... I gle : već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim tihim krvotocima , o svojim pretvaranjima tvari , o zmijuljastim peristaltičnim gibanjima ; srce mirno kuca , poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca u krvi , počivaju umorno živčane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima - samo glava neće da usne ! Glava traži još jednu sliku kao uvjet , sliku sna : umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo ...

No ptica se probudila od tvoga pogleda . Uplašeno se trula i otprhnula .

I opet si ostao budan .

- Eto , budan sam ! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio ? Zar ne bih mogao mišlju zaustaviti pticu ? Ja ću je opet vratiti ...

I pokušavaš da vratiš zaspalu ptičicu na granu i da je prekriješ tamom . Puštaš da padne noć na sliku , pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejzaž , zatim sve dublja , sve mračnija noć .

No tama neće da pri&dstroke;e tvojoj glavi . U očima ti se ponovo pale žuti lampioni i opet rakete , vatrometi , bengalske vatre i ostali karneval . Čitavi cirkusi zvukova , boja , pokreta . Nastupaju akrobati ; limene glazbe i bubnjevi . Slonovi kotrljaju lopte , majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana , Izlazi mlada jahačica i juri arenom , stojeći uspravno na dva konja u galopu . Ali najmučnija je slika : akrobat visi o nožnim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini ( tu grčevito zaklapaš oči i okrećeš glavu zidu da ga ne vidiš ) ; trzaji čovjeka na trapezu , hvata dobačeno uže i vuče gore sebi jahačicu koja drži kraj užeta u zubima . Nožni palci na trapezu i zubi na kraju užeta - dvije tačke tvoje stravične napetosti , tvoje neizrecive strepnje , da ne bi u jednom času tvoja pažnja popustila , da ne bi popustili tvoji zubi , da se ne bi opružili tvoji palci . A dotle te &dstroke;avo neprestano muči : " Gledaj kako joj dršće donja vilica , iznemogla je , vidiš li , sad bi mogla ispustiti" ... i ti jače stiskaš zube , jače savijaš prste na nogama , lu&dstroke;ački stežeš mišiće na cijelom tijelu i držiš akrobata na trapezu i njegovu partnericu , držiš i strepiš i ne dopuštaš im više nikakav pokret .

Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima , visiš i ti s njima . Kako bi ih polako , polako spustio na zemlju , postavio ih na nešto čvrsto , sigurno , da stanu na čvrsto tlo , da odahnu , da odahneš , da se okreneš na drugu stranu ? Već ti je ruka utrnula i grč ti je stegnuo oba stopala , više ne možeš , ne možeš ... " Dokle ću ja spasavati život ovim ljudima?" ...

Javio se sat na tornju staroga kastela : din ... din ... din ... i bio si spašen ! Slika se rasplinula ; akrobati su poletjeli prema zemlji i - ništa . Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oči .

To je sat odbio tri četvrti . Jedanaest i tri četvrti . Ona žarulja na ulici , čije svjetlo pada u tvoju sobu , još gori . Svjetlo će se ugasiti tačno u pola noći i u sobu će ti se ušuljati noć .

- Još , dakle , četvrt sata , pomislio si . Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati !

Ne znaš ni sam zašto , ali panično se bojiš one tmine u sobi poslije gašenja žarulje . I svake noći hvata te taj isti strah da nećeš usnuti prije ponoći . Mučiš se , prevrćeš , pokrivaš se plahtom preko glave i kupaš se u znoju od vrućine i od straha . Neprestano ti se čini da netko hoda po kući . Neki tihi , pritajeni koraci , šum teške svilene haljine za vratima , tihi uzdah , opet prigušeni koraci u papučama , onda zvecnu čaše u kuhinji , pomaknu se tanjiri i - bum ! - nešto bubne o pod !

- Ah , to se kokoške premještaju na motki dolje u konobi , to kokoši sanjaju - - misliš razumno , no svejedno prisluškuješ i čuješ kako ti srce panično bije u jastuku ispod uha , i to udaranje srca u tišini ulijeva ti još veću stravu .

- Mjesec će noćas kasno izaći ; još imam samo četvrt sata svjetla ... Treba , dakle , usnuti , treba usnuti ...

Misleći tako , gledaš svoje odijelo na stolici : vise rukavi , prazni , napušteni . Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku : na podu cipele , jedna uz drugu stisnute sirotinjski , a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi . I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo čini ti se da tu više nema tebe , da si umro ili otputovao vrlo daleko , a ovo tu netko drugi , motreći tvoje stvari , misli o tebi sentimentalno : Kako je to čudno ! Bio je živ , navlačio je na sebe ovu odjeću , imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače , a u kaput desnu ruku , zakopčavao je ova dugmeta , uvlačio ruke u džepove , nije podizao hlače kad bi sjedao , eto , tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena , tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta , i još je tu miris njegova tijela , još tu ima nešto od njega , ali njega samoga , njega više nema ...

I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu , da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe .

Kako je strašno biti sam sa sobom u ovim noćnim tišinama !

U ovoj kući poludio je stric . Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi : još se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima , koja je napokon i provalio , i dok su se ukućani razbježali u strahu , on je mirno sjeo na stubište i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama . A uspomena je bogme bilo , i to vrlo čudnih , prema pričanju stare tetke . Njemu je davno , u prvoj mladosti , kad se htio ženiti , umrla zaručnica . Dugo je tugovao za njom , ne jeo , ne spavao , šutio , samovao , ludovao , jadan , neutješan . Ali vrijeme je učinilo svoje i on , ne da ju je zaboravio , no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije , ali se više nije zaljubio . No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka ženska maska , tanka , vitka , lepršava i sva nekako prozračna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopće divljenje . Kad je došao na red takozvani " ženski bal " , kako se nekada govorilo , ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu , i od toga trenutka jedno drugo više nisu napuštali . Tvoj se otac ponadao , a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da će od toga " nešto biti " , da je to njegova nova ljubav i da će to sretno svršiti . Neke gospo&dstroke;ice ne zna se da li više od radoznalosti ili od zavisti , uznastojale da joj skinu masku , no ona je letjela dvoranom u naručaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaćena jedva dodirujući vršcima prstiju nalašteni parket pod nogama . Tada je njega počelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije . Ali ona je neprestano odgovarala : kasnije , kasnije ... Tražio je u sjećanju gdje je već jednom čuo taj glas , taj veseli zvonki smijeh ? no čim bi se on jače zamislio , trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjećanja iz glave izletjela .

Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane . Nitko ih nije primijetio kad su izašli . Ona ga je vodila daleko , daleko izvan grada , a on ju je slijedio opijen njom , i tek kad je stala , primijetio je da ga je dovela na naše grobije gore na brežuljku obraslo čempresima . Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku . To je bilo o prvim pijetlovima . On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaručnički prsten . On joj je htio tada skinuti i masku , ali ona to nije dopustila . Rekla mu je da je mrtva i da mu ne može pokazati lice . Obećala mu je zatim da će odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeća da se neče zaljubiti u drugu ženu . Ona će uvijek biti tako mlada , vitka i lepršava , pa i onda kad on već bude star i nemoćan . Dolazit će sve do njegove smrti . Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob , a on ... a on više nikada nije došao k sebi . Od te se noći njemu i pamet pomutila . Otada više nije progovorio nijedne riječi . Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je " ono onda na plesu bila njegova pokojna zaručnica i da mu se otkrila na groblju " , ali tu " osobu " nitko nije poznavao , pa ni stara tetka . - A ti se smij koliko hoćeš - tako je završila svoju čudnu priču o tvom stricu . Umro je on prije nego si se ti rodio , poznaješ ga samo po fotografijama . No one oči pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobičnom simpatijom , i sada neprekidno strepiš u ovom strašnom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim , ludim očima .

Možda to on obilazi noću svoje tragove ? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim " pozitivnim razumom " kojim si večeras za večerom ismijavao tetkine okultne anegdote . No bilo je me&dstroke;u tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koža ježila i tvoj ironički smiješak bio je toliko izvještačen da je to i stara primijetila .

Priče o smrti , o mrtvacima ; mrtvi svećenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se duša muči u purgatoriju dolaze noću u crkvu da služe sami za sebe mise ... " To je istina ; pripovijedao je to sada već pokojni Tajitaj , on je jednome od njih i ministrirao " .

Sećaš se sada u krevetu tih priča i hladna te jeza obuzima . Jedno nikako ne razumiješ : kako ovi ljudi , koji u to i vjeruju , ne izlude od straha ? Jer eto , kod tebe je to tek reakcija živaca , možda i učinak nekog dalekog straha iz djetinjstva ( koje si pročamio u ovom istom mraku koji se turistički zove " sunčana Dalmacija " ) i bojiš se , panično se bojiš tmine , a stara čvrsto vjeruje da noću hodaju mrtvaci - i usu&dstroke;uje se usred noći , bez svijeće , odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kiša !

- To mora da su konjski nervi , konjski zdravi nervi ...

Din ... diin ... diin ... diin ... Zatim , u kratkoj pauzi , kao da se sat na staroj tvr&dstroke;avi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom brže i odlučnije : dan , dan , dan , dan ... i tako do dvanaest .

Ponoć .

- Sad će se ugasiti - misliš na onu električnu svjetiljku na ulici i žmiriš . " Kad otvorim oči , bit će mrak " ...

Brojiš satove grčenjem desnog stopala i uz put se sjećaš kako si motrio mršavog zgurenog čelistu s kratkim rukavima i dugim , vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom , i misliš još o mnogim sporednim stvarima - od straha . Strah te je pa se prenavljaš pred samim sobom : ah , što ? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hoću ! A u stvari sav strepiš ... i malo , samo malo razmičeš trepavice : " Još gori" ... I opet žmiriš , " Još gori ... još gori ... tim gore gorimo ... Ja gorim , ti goriš , on gori ... Jedan , dva , tri , četiri , pet" ... i tvrdoglavo odlučuješ da ne otvaraš oči dok ne nabrojiš pedeset , no nisi još nabrojao ni petnaest kad ti se učinilo da je sada u sobi ipak mrak . Otvorio si oči - gori !

- Kako je tek bilo onom jadnom dječaku u grobu ?

To se desilo neki dan : djeca su se igrala pred večer na groblju nakon što su zidari ostavili posao . Zidali su novu grobnicu i dječaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvački stan . No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo popeše iz grobnice . Ostao posljednji mali dječak Mohuna a oni ugursuzi gore , da bi se s njim našalili , digli mu ljestve , ostavili Mohunu i pobjegli . Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili dječaka u grobnici .

Kasno uveče prošetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par ( jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav ) i čuju ljubavnici stravičnu viku dječaka iz groba : " Ja sam mali Mohuna ! Živ sam , u grobu sam ! Ne bojte se ! " Ljubavnik je bio neustrašiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice , gdje bi sigurno preko noći i umro od straha . Već je bio sav pomodrio , nesretnik .

- Kako je , velim , moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici , me&dstroke;u mrtvacima ! - Nastavljaš svoju nemirnu , paničnu misao i uz put proživljavaš sve strahote jedne takve noći u grobnici .

Odbija četvrt . Svjetlo gori .

Pa se upuštaš sve dalje , sve budnije u misli , kojima nigdje ne vidiš kraja i dolazi ti da vikneš , da zoveš , da se prodereš u mrak : " Vidim vas ! Vidim vas ! "

- A što vidiš ? Mrak je . Svjetlo se ugasilo , ništa ne vidiš ! Ni sebe ne vidiš ! Ni svoju ruku ne vidiš pred očima !

Izgubio si orijentaciju u mraku . Gdje je prozor ? Gdje su vrata ? Uz koji zid leži krevet ?

Koji zid ? Kakav zid ? Mrak nema zida . I panično tražiš neku osvijetljenu tačku u tmini , neki sigurni predmet da nasloniš svoj stravični pogled . Niču ti pred očima lica , mnoga lica : evo Toninke sa strašnim zubima-deračima , pantera spremna na skok . Don Toma se smiješi lukavo , cinično , i taj njegov smiješak polako se razvlači u grotesknu grimasu usta , u položeni broj osam , koji se preobražava u naočale , a malo niže crna tačka raste u brčić i oko brčića smiješak ... tipični smiješak doktora Kaulia , općinskog liječnika-politikanta , u crnom redingotu , i crnom polucilindru . I mali mršavi magister-apotekar s umjetnim žutim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta . Mučiš se da mu to zubalo držiš u ustima , no čim magister zine ( jer on ima nešto da kaže ) , zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza .

Zatvaraš oči pred tim fizionomijama . No eto , na vrata ( koja si zatvorio ) ulazi strogi , inkvizitorski pogled maloga fratrića . A malo kasnije , u bunilu prvoga sna , stojiš pred njim kao pred sucem koji te osu&dstroke;uje na smrt : da budeš živ zakopan !

Od straha nastojiš da sve izvrneš u šalu , pa gurkaš intimno fratrića u rame : " Ah , padre Felice , tko bi bio rekao ... ? Gotovo ste me uplašili ! A lijepo su znali svirati na orguljama . Pa na mojoj krizmi , meni biskup " pax tecum " , a ja što ? - dijete , kratke hlačice , pobožnost u srcu - njemu poljubio palac . Sjedimo u koru s djedom po majci , koji je čitao evan&dstroke;elje i na velikoj pjevanoj misi . Onda pokojni župnik Zudenigo : " Dominus vobiscum " , a mi svi gromko iz kora : " Et cum grano salis" ... i tako je sve bilo religiozno ! Pa miris tamjana ... Ah ne , gdje su oni naši stari dobri svećenici ! A ono , padre Felice , jeste li vi ono ozbiljno ... ? " Fratrić nijemo sklopi oči u znak potvrde .

Dakle , osu&dstroke;en ! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti šapću : " Ne bojte se . U grobu ste živ . Mi imamo veza ... " No ne vjeruješ magisteru , njemu ispadaju zubi , čini ti se da laže .

Zatim igraš karata s liječnikom i apotekarom u grobnici . Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu : mirišu suhe smokve i katran . No , u stvari , i nemaš karata u rukama nego si raširio prste lijeve ruke pa bacaš prste umjesto karata i prepireš se : " Eh , eh , doktore , to je moj palac bastoni ! Nemojte krasti moje karte ! " No liječnik ne uvažava tvoje prigovore : uzima sa stola tvoj palac , a magister kažiprst i glo&dstroke;u tvoje prste , a kosti pljucaju pod stol , gdje se Ližnjak i Toninka kolju kao pas i mačka : čuješ kako reže jedno na drugo i kako im hrskaju kosti me&dstroke;u zubima .

Odjednom - pras ! - nešto tresne po palubi a Ližnjak muklo zalaje ...

Slika se raspršila . Kad si otvorio oči , ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjesečinom . No ono hrskanje kostiju i ono pasje režanje slušaš i dalje uz tihi šum vjetra , i čini ti se da ti čulo sluha i dalje sanja ...

- Ah - da , to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu , kamen moga srca ... i pas je zalajao ... Mjesec sja ...

I dugo još slušaš kako se na ulici psi kolju oko kostiju što su ostale nakon jučerašnje gozbe i kako zloslutno tule u noć i laju na mjesec .

... Dok se juha skuhaaa ... dok se juha skuhaaa ... Zuzu zuzu zu-zuuu ... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadić uspavanke koju je čula prošle godine prilikom posjeta gospo&dstroke;a od " Javne dobrotvornosti " dječjem zabavištu kod opatica ( djeca su je u čast gospo&dstroke;a otpjevala ) , ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih riječi , pa ih sada ponavlja kuhajući ručak i zuzucka po kuhinji kao muha kad u&dstroke;e u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna više iz njega izaći .

Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima , dvije glavice luka , četiri pet rajčica , mrkvu , peršin , šaku soli , pa poklopila lonac . Napuhala se u vatru do suza . Vatra je nesigurno planula iz zelenih , dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca , kao da ga kuša dugim , bojažljivim jezikom .

- Tako , - reče suznih očiju . - Ti-ra tata ta-taaa ... - i obriše prstima suze , a nos usekne u pregaču .

Juha se kuha , sad je bila slobodna . Mogla je raditi što je htjela . Mogla se baciti na kanape i čitati " Tajne ruskog carskog dvora " ili , još zamamnije , rastvoriti ormar u spavaonici i uživati u svom svilenom rublju . Kombinei , gaćice , grudnjaci , noćne košulje , sve je to bilo njeno , ne samo kao vlasništvo , već mnogo intimnije , milije , kao vlastito tijelo , grudi , bokovi , bedra , pa kad je dirala i gladila tu ružičastu , nježnu , pjenastu svilu , činilo joj se da je neke pažljive , fine ruke diraju po golom tijelu . I sad je svu prožme milina od same pomisli ...

S nasladom je osjećala svoju slobodu . Sobe , kuhinja , hodnik - mogla je birati , mogla je biti u svakoj od tih prostorija , sama , negledana , nesmetana . I svuda prozori : četiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima . Raskoš mogučnosti . Mamci .

Stajala je nasred kuhinje sa svojim omašnim bokovima , neodlučna . Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu . Javi se oko nje uporna , zagrižljiva samoća sa svojim opasnim dražima . Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju . Pojaviše se bijela , okrugla koljena . Još su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke , izblijedjela i nečitljiva slova , kao stari natpisi po zidovima , isprani od kiša i vjetrova . Ona umoči palac u usta i uzme brisati tragove . Zatim izvadi iz džepa komadić olovke i zamisli se nad svojim koljenima , kao nad otvorenom bijelom knjigom .

Misli joj kao laki , hitri oblačići prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom . Ona sanjari kao djevojčica nad šarenim bombonima ; ne može da se odluči kojeg bi najprije metnula u usta ...

- Ne - zašapće kao da je podlegla napasti . Ne , neću , neću ! Nemoj , mišu , neću tebe danas . Ma , uzalulno ti je , rekla sam ti da neću ! Ti bi sve rekao mami ... - doda s maznim spočitavanjem .

I doista , neće miša , nego mjesto njega piše iznad koljena na bijeloj glatkoj koži Toni .

- Toni ! - usklikne uzbu&dstroke;eno i nasmije se gotovo raskalašno , zavodnički . - Toni , ni-ni-ni , moj mali ! - Pokuša ga poljubiti , ali joj zasmeta trbuh , pa poljubac prenese vrhovima prstiju .

- Onda ... - zastane naglo , užasnuta , kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreću . Lice joj prekrije mračan oblak tuge .

- Ah , dušo moja mila ! - uzdahne iskreno , do suza . " A zar ti ja nisam vjerna bila " , zapjeva u sebi , patnički , bez glasa , puna nesreće , a suze su joj tekle , " zar te nisam ja ljubila" ... Ljubav se njena topila u pjesmi šutljivo , nijemo kao šećer u bezbojnoj , mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi , bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice , kao lijek . Čak i obriše usta s rezignacijom . Pregorjela je .

- Ženi se , ženi , ludi mali ! Poslije ćeš se kajati ...

To kajanje privija kao melem : manje je sada boli . I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestašnoj , sretnoj neodlučnosti . Koljena joj opet zaigraju od uzbu&dstroke;enja : dodirnuo ih je hladni grafitni šiljak olovke , kao da ju je kljucnuo mali , vragolasti kljunić sreće .

- Mali , mali , bimbilin - govori ona pišući , a ruka joj podrhtava od slasti . - Mali , mali bimbilin ...

Zaklopi oči od prevelikog sjaja . Sve bliješti u njoj od njegove blizine .

- Vjeko ... Vjeko ... - dašće vjerno , bezumno . - To još nisam nikome ... nikome ... Ah ...

Bila je njegova . Prepustila mu se kao stara , osamljena madmoazel , koja je prvi put osjetila ljubav .

Da , ljubav . Čemu to ironizirati ? Nije ona nipošto bila stara ; svega pred par godina prevalila je četrdesetu sa suzama u očima , a još je manje bila madmoazel . Imala je gospoja Oliva svoga malog , ćelavog načelnika dolje ispod sebe , to jest u prvom katu , u prostorijama općinske oprave . Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te ćemo , više iz obzira prema gospoji Olivi , priklopiti u njegova čast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine , koju mu je gospoja , eto , upravo i spremala za ručak .

Djece joj načelnik nije mogao dati , ili ih ona nije mogla primiti , što je , uostalom , svejedno kad se kaže da djece nisu imali . Stan su uzeli u općinskoj zgradi zbog ugleda . To jest , općinska je zgrada imala sva četiri zida slobodna , što joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti , a načelnik je imao svoju vlastitu kuću u zabačenoj uličici " bez sunca i pogleda na svijet " , pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gušila se dok se nisu preselili ovamo : njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj " pogled na svijet " . I sada je imala : sa četiri prozora pucao joj je pogled na sve četiri strane svijeta . Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivostima života našeg malog mjesta , pa je mogla birati šta je htjela , trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor . A svaki je od njih imao svojih osobitih i , ako dopustite , neodoljivih draži . Ali ipak onaj što je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kućice , što su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice , a sve od respekta pred nadmoćnim gospodstvom općine , taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu strašnu napast , koja ju je , doduše , napajala blaženstvom , ali , naravno , i očajem . Tu u jednoj od onih kućica bila je odnedavno otvorena nova brijačnica vrlo privlačne unutrašnjosti , u kojoj su dva velika brijačka ogledala optimistički vedro gledala na mušterije i uslužno im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe . Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladići , istiskivali prištiće , začešljavali kosu , kreveljili se i pravili majmunske grimase , a sve od obilja vremena i obijesne veselosti ; čak bi se s odraslom važooošću dali sapunati i brijati onih dvadesetak žućkastih dlačica , što su im samosvjesno počele izbijati po licu .

Gospoja Oliva je , dakako , držala pritvorene kapke toga prozora , tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice . Svi oni " njeni " mladići , i Toni i Vjeko i miš i bimbilin , i koke , mike , mikelin , svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu , meketavu , jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke , neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi , iza onih pritvorenih perzijana , čudnu žensku čežnju .

Ljubav ? A zašto ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjesečevoj fantaziji ? Da , ali to je samo tanka , ljeskava površina fantazije , taj au clair de lune , sjetna aleja , posuta uzdasima i strogo ome&dstroke;ena odricanjima , kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir . A dolje , u dubini , u mraku , gdje ne dopire mjesečeva zraka ni nujni zov zrikavaca , u tamnom i nijemom izgaranju bića , bilo je to nešto vrlo burno i zamršeno kao groznica . Upalilo ju je nešto jednog dana ( a što i kojeg dana ? ) i krenulo je iz stanja mirne kućne marljivosti i razbudilo u njoj neku čudnu radoznalost . Prozori su joj postali neodoljivi mamci , kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet , i svaki glas s ulice , svaki štropot , pa čak i zvonka magareća potkovica na pločniku počela ju je neodoljivo privlačiti k tim otvorima u svijet . Činilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova , nevi&dstroke;ena zbivanja i da će se pred njom , čak i zbog nje , samo zbog nje , odigrati nešto neobično i potresno , kao u kazalištu .

Eto , mladići . Nemirni , grlati nasmijani , kao da su sami stvorili ovaj svijet , pa gaze po njemu slobodno , kao po svomu . Pronose svoje snažne vratove , pleća , razgaljene ruke , noge ; muškost igra u njima , mlada , škakljiva , stidljiva . Mamini sinovi !

Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo , kroz velove prve pričesti , u dahu svibanjskog cvijeća , što miriše po crkvama u slavu bezgrešne i čiste djevice . Djevičanski miluje očima te drage mlade glave , iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka , a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu šarene i neobjašnjive duge njenih želja bez jasnih granica izme&dstroke;u pojedinih , posebnih čežnja . Naslućuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi , strašno plaženje i šuljanje čudnih osjećanja , nestalno , neodlučno , ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim odre&dstroke;en , zamaman i strašan smisao , i već je osjećala gvalju žarke čežnje u grlu i strah od slatkog , zagušljivog grijeha , ali onda se odjednom opet sve preokrenulo , kao u fantastičnom šarenilu kaleidoskopa , i zavilo u sigurnu i čistu bjelinu materinstva .

Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima . Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine , bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka . Mali , zbunjeni , kao pilići kad nai&dstroke;u na živa kukca , pa ga gledaju prestrašeno i pijuču za mamom da im objasni to čudo .

Čudovišta u suknjama , što razbludno miču svojim oblinama pred očima mladića i šire oko sebe sladunjave i zamamne mirise , te se mladiću pamet smuti pa zaglavinja , jadan , kao pijani pjetlić , splete se i padne u mračno krilo mekane i ljigave životinje , što ga svega ispije svojim požudnim sisaljkama , kao hobotooica . To su za gospoju Olivu bile žene - monstrumi u suknjama . Nešto lukavo i otrovno , spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće , kao lukave životinje i otrovno cvijeće .

S uživanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar diže suknje ženama , kako bezobzirno i obijesno , muški smiono , vitla vjetar tim zavjesama tobožnjega stida , a one , kreposne zaprepaštene , skupljaju u panici svoje jedrilje kao la&dstroke;e u oluji . Otkriva se to toliko skrivano , golo tajanstvo kao nešto podmuklo i sramno ; podlo , kao zasjeda . Dovoljan je , eto , jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada . A što je ispod ? - žalostan i smiješan gad i stid žensketine ... Oh , bože pomozi !

Gospoja je Oliva s pobožnim strahom potajno prezirala to djelo Božje u suknji , ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogućnost da popravi i dotjera taj posao . Sebe je , dakako , isključivala iz svoga prezira . Ona je sebi dala to pravo ; ona je bila nešto drugo . Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja . Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira , pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena . Tu je krila svoj tajni ali čisti odred od očiju cijeloga svijeta . Bog vidi i sudi . Ona je bila nevina .

Iz sanjarenja je trgne kreketav , surov glas sa ulice . Ona prestrašeno spusti haljinu , kao djevojčica od dvanaest godina zatečena kako sa zanimanjem gleda svoje duge , tanke noge .

- Ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene ! - vikao je glas na ulici .

Gospoja Oliva potrči k prozoru da joj ne bi , zaboga , što izmaklo od najavljenog doga&dstroke;aja , pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti ...

- Što je , Lintro ? Što se prodaje ? - upita živahnim glasom punačka mlada žena , jako utegnuta u struku , pa su joj oblici izazovno iskočili na sve četiri strane . Bila je u crnini . Udovica .

Lintro , i ne pogledavši udovicu , omota brk oko kažiprsta i stane smiješno iznena&dstroke;en pa zakrekeće u stihu :

Ne prodaje se

nego daje !

Daju l' žene -

evo mene !

i hop ! - vještim zamahom štapa digne suknju udovici visoko , do trbuha . Ona vrisne užasnuto , kao da joj je zmija sunula pod suknju , i odskoči nazad , a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovičine noge .

Gospoja Oliva osjeti žmarke sreće po bedrima od uživanja u sigurnosti . I nasmija se .

Mande Prkelina -

suknja do kolina ,

digni zeru više ,

da Lintro ne uzdiše .

Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne , iskrivljene noge , a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo , oba hroma i nemoćna ; štap je ispružio preda se kao konjanik sablju kad ide na juriš .

- Vražji Lintro ! - smijala se udovica , osjećajući se počašćena . - Star si , a još si lud !

- Ko je lud , pljuni mu na ćud ! E , je li tako , crna dlako ? - obrati se publici uokolo po prozorima , namigujući brkom . Udovica je tek sada pocrvenjela , osjetivši se sama pred svim tim nasmijanim svijetom .

Ja sam taki ,

a ti taka ,

svakog resi

svoja dlaka .

Spusti štap i noge mu dva-tri puta lako klecnu , kao po nekom utvr&dstroke;enom postupku za početak kretanja , a zatim se i pokrenu , sporo i teško , kao poluge lokomotive .

- Kuda stižem , suknje dižem ... - vikne još na odlasku razmetljivo-bećarski , k'o lola i bekrija , visoko zamahnuvši štapom , svojim trijumfalnim i slavnim oružjem , kome ima zahvaliti sav svoj ugled .

Krene . Šala se završila i on pokuša uzeti poslovan izgled . Stane iz svega glasa izvikivati robu što je upravo stigla s bracerom , objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoću i upravo smiješno nisku cijenu ( on se i smijao pri tom ! ) , pozivati na hitnu kupnju , prijetiti nestankom robe , poskupljenjem , odlaskom broda , propašću , smrću ... Njegovo je vikanje kružilo gradom kao alarm pred katastrofu , kao vatreni poziv osvjedočenog filantropa i zabrinutog proroka . Kao glas vapijućeg , prodiralo je u svaku uličicu , u svaki kutak , razlijegalo se nad gradom , jezivo i kobno , kao objava sudnjega dana : budilo , drmalo tromu volju kupaca , šibalo lijenost i nehaj .

Korača Lintro odvažno i viče za pet dinara , deset krumpira i mjericu ulja , a noge mu usrdno služe : grabe u prostor zdesna i slijeva , kao da kose pred sobom brazdu kretanja , a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispružio ruku na štapu kao da priteže uzde i usporava nepotrebnu hitnju .

- Ljudi , žene - zariče na uglu ( ugao dijeli glas na dvije ulice ) - čujte an&dstroke;ela mene ! U Vele , na braceri , svakog blaga božjeg ! Kupusa , sira , ulja i krumpira , lipih kako sam ja lip , bilih kako sam ja bil ! Roba fina , mala cina . Idite i vidite . Robe je malo ostalo , kad je ne bude više , pritegni kaiše ! Za užinu slanu skušu , za večeru krst za dušu ! Kaplju ulja daj na blitvu , da ti ne zvone na molitvu . I ne slušaj ženu ludu , ne govorim ti zaludu ! Sutra Vela putuje za Far . Žuri , juri , uzmi , kupi , ne budi tovar !

- A ovo ti viče Lintro , ravne noge , a kriva koljena , od boga stvorena - doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga što je prije vikao .

Luta njegov glas krivim uličicama kao ukleti zov bijede i rastuži gospoju Olivu . " Jadni Liatro " , uzdahne sa simpatijom .

Ona nije voljela starce . U njima je gledala nešto sebično i proždrljivo , nešto životinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika .

Sama se o tome uvjerila kao predsjednica " Društva javne dobrotvornosti " , koje je upravljalo gradskom ubožnicom . Tamo su bile svega dvije tihe starice . Jedna je još za života poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoći čekala samo duhovnu nagradu za prinesenu žrtvu . Prava svetica . Druga , bivša prosjakinja , skupljala je krpice i šivala haljinice za kćerkicu , koju je očekivala da će joj se roditi svake godine poslije jematve , pa je svakoga plačući molila da joj pokloni napršnjak , jer kako će , jadna , šivati bez napršnjaka ... Živjela je tiho u svom kutu , šivala krpice pjevušeći svojoj budućoj kčerkici nina nani i smiješila se sretno .

Ali onih pet-šest goropadnih , zlih staraca ! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plašila . Neprestano su nešto tražili , bunili se , protestirali ! Jedan je , na primjer , zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih šljiva , zbog stolice ! I to baš šljiva , za suhe smokve nije htio ni da čuje ! Drugi je opet žvakao zelene borove iglice ( jer da to čisti krv ) , a mokrio je po sobi " zbog zdravlja " , htio je da živi " prirodno " kao i životinje u štalama , koje su upravo zbog toga i zdrave . Jedan je opet sakupljao sve na što je nailazio , kakve god prljave otpatke i zar&dstroke;ale stvari ( tko zna zašto mu to može jednom služiti ? ) , pa je kod sebe napravio skladište kojekakvog smeća . Prava pokora , bože oslobodi ! Sama nije znala šta da radi " Javna dobrotvornost " s tim starim čudovištima ? Konačno , i milosr&dstroke;e ima svojih granica !

Doista , starci su kao kazna božja . Gdje god se na&dstroke;u , smetaju . I odmah počnu razvijati svoju štetnu djelatnost , kao po nekoj dužnosti ; oni neće da im se kaže da su se ulijenili u starosti , hoće da zarade svoj kruh . Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike , kao u neke duboke rupe , i nitko ih više nije kadar izmamiti napolje , nego i umiru tamo unutra , nezadovoljni i posva&dstroke;ani s cijelim svijetom .

Svaki put kad je posjećivala ubožnicu , gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bivše austrijske tvr&dstroke;ave " Gospina baterija " , gdje su živjeli starci . Tko zna što oni smišljaju u svojim opakim i sebičnim glavama ? Onaj , na primjer , od sedam suhih šljiva mogao bi i ubiti , kad jednoga dana ne bi imao stolice ...

Gospoja se Oliva zgrozi od ga&dstroke;enja ...

Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine . Ona osjeti slatku strepnju po bedrima : promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti , ovdje visoko , u tvr&dstroke;avi njena doma , muža , ugleda ... Ona je izvan dohvata , ona je uzvišena , čista ...

Glavno , ona ga se ne boji , kao što se boji onih staraca ... Ima na njemu nešto čisto i svečano , nešto sveto . Doista , kojiput joj se učini drevnim svecem što kažnjava žensku oholost , kao sveti Ivan Krstitelj . Vuče se živahno po svijetu , prionivši smjerno na sebe pokoru svoje hromosti , i štapom šiba nemilosrdno žensku pokvarenost . Ne tuče , nego razotkriva , razgolićuje lažnu svetinju i pokazuje svijetu što je sram i stid . Kuda stiže , suknje diže ! Kao vjetar , pravedan i čist !

On je nosio u sebi nešto od njena prezira . Ona se već više puta pozabavila mišlju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo , koje je tako oštro dijeli od njega , i privukla Lintra k sebi , u neku vrstu svetog moralnog saveza . Osjetila je najprije neodoljivu želju da na njemu izvrši čin milosr&dstroke;a : to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnošću ...

I doista , počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja , kao o djetetu bez budućnosti . Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva , a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima , kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike , ako ne u kamenu i bronzi , a ono u sjećanju , što je kojiput i trajnije od bronze i kamena , ona je , u svojstvu predsjednice , postavila odboru " Javne dobrotvornosti " zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti . Tu je , dakako , naišla na otpor gospo&dstroke;a iz odbora , koje su potegnule pitanje Lintrove zavičajne općine , krsnoga lista , pa čak i samoga identiteta .

On je bio došljak , vlaj , negdje tamo iz tužne sinjske krajine , a dolutao je ovamo prosjačeći , pa se od bogalja-prosjaka razvio , zahvaljujući svojoj veseloj prirodi , u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača . Od osobnih dokumenata , toliko potrebnih gra&dstroke;aninu našega stoljeća , on je posjedovao jedino svoj popularni i , u neku ruku , pjesnički nadimak Lintro . Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti , i osim toga jednog podatka ništa više o sebi nije upamtio ; on je bio samo Lintro i mislio je da će mu to ime dostajati do smrti .

Me&dstroke;utim , nije dostajalo ... Gospo&dstroke;e su se žestoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneći ogorčeno stavak društvenih pravila , u kome izričito stoji ...

No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosr&dstroke;a . Raspaljena sasvim osobitom , gotovo materinskom brigom o " onom jadniku " , ona visoko digne kažiprst i izgovori zlogukim glasom sibile : " Bog će vas kazniti ! "

Učinilo se prestrašenim gospo&dstroke;ama da se u tom času dogodilo nešto u sobi , da je nešto prhnulo u zraku nad njihovim glavama , kao da se sam prst božji maknuo iz svog veličanstvenog mira i spustio se me&dstroke;u njih da kazni njihovu okrutnost . One su odjednom popustile . Štaviše , požurile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju .

Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubožnicu . Ne kažemo uzalud " strpala " , jer je u tom nastojanju bilo i nešto nalik policijskoj mudrosti , što su gospo&dstroke;e , kako su bile domišljate , donekle i nanjušile .

- Jeste li vidjele , moje gospo&dstroke;e , koja je to vještica ? - govorile su gospo&dstroke;e poslije ove burne sjednice . - Govorite vi što hoćete , ali ona , bože mi prosti , ima nešto od vještice . Jeste li čule kako je nešto preletjelo preko sobe , kad je rekla da će nas bog kazniti ? Umalo što se nije i svijeća ugasila ...

- Ma da je meni samo znati zašto se ona tako zauzima ? ...

- Gospo&dstroke;o moja , ja vam se čudim što pitate ... Boji se da joj on ne digne suknju !

- Pak što da joj digne ? I ona je žena " ispod " , kao i druge ... Kad smo gole , sve smo jednake - doda gospo&dstroke;a , sebi za utjehu .

- Jest , gospo&dstroke;o . Ali , ako je vještica ? ...

Naklapanja . Praznovjerne bablje priče . Ništa one nisu shvatile . A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom : tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu .

Sad je bila mirna . Lintro u ubožnici , a djelo milosr&dstroke;a pred licem božjim ! Noge joj zadrhtaše od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubiše od osjećanja sigurnosti , kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu . Osjetiše golu intimnost svoga stidnog zanimanja , kao aptisti iza zavjese , i upustiše se u sasvim nesputane i čak lascivne dodire . Ona osjeti burne orgije riječi po svojim golim nogama , golicanje i kikot mladića . Morala je žestoko stiskati bedra , da bi obuzdala žmarke sreće što su joj u bijesnim valovima plavili tijelo .

Bila je sada slobodna . Mazila je svoju slobodu kao mačkicu , šaputala joj , kupala se u njoj kao u toplom mlijeku . I sve je bilo milo , toplo , meko , Mike , Koke , Mikelin ! Bimbilin mali , ludi , smije se pod prozorom , a eto ga sad na koljenu , na bedru , mazi se , krije se , škaklji , oh! ... Gdje si , gdje si , mali , mali , Bimbilin , curica mamina ?

Glasovi mladića vrve na ulici , bruje , grgolje mutirajući , prosipaju se kao orasi . A posvuda tužno vise suknje i šušte neutješno , udovički osamljene , nezanimljive . Zastave su spuštene i jedra skupljena : ne jedre ohole galije . Miču se šutke na krakovima , kao smiješni dvonogi kukci . Nema vjetra ... ha , ha , ha ... Likuje gospoja Oliva .

Ne prolama se više po uglovima : " Ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene ! Kuda stižem , suknje dižem ! " Vihor je prošao . Sad je mir . Sad može i sama bez strepnje izaći na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese ... Lintro je spustio štap u ubožnicu , zabio ga u zemlju i drži se njega kao nepomične , čvrste osovine oko koje se svijet okreće ; učvrstio se u sigurnosti , do smrti .

Lintro je zabio štap u zemlju , podupro njime bradu i sluša bez zanimanja buntovne razgovore staraca . Svejedno mu je što oni govore . Njega su tu ugurali protekcijom . Rekli su mu da nema pravo na ubožnicu , no ipak , pošto se gospoja Oliva tako zauzela , primaju ga , ali ... Da , sad je tu , i ne bi se htio zamjeriti .

Slabo jest , to je istina ; malo graha o podne , dva lista blitve uveče , ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha ... Da , tako je , zato je i naopako . Kakvih je on riba pojeo kad je zara&dstroke;ivao , pa ovnujskih glava , krumpira , bakalara ! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu . Kad svane , on ima dan pred sobom , utvr&dstroke;en kao program svečanosti , sa svim tačkama , i sve se odvija redom , tačno i sigurno , a svaku tačku očekuje s interesom kao novost , čak i s radošću . A koji put ima i iznena&dstroke;enja , kupusa i krumpira , leće s kostima , a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna .

Njegove noge sada miruju . Počivaju u hladovini , nemoćne , zaslužne , kao stari , vjerni konj nekog glasovitog vojvode . Nad njima vjetar sanjivo šumi u borovima , kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore , kao da im cjeluje umorna koljena , što su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom , i sada su skromno i ponizno ušla pod okrilje sna i odmora , kao u tiho predvorje smrti . Tu im je krov i odmor i komad prosjačkoga kruha , bez vike i komedije , bez lakrdijaštva i prebijanja od ugla do ugla " ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene" ...

Ali što je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir ? Što joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo , ponizno prostrto u prašini pred njenim moćnim nogama , previjajući se od zahvalnosti ?

Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvr&dstroke;ave na slabom zimskom suncu , ohla&dstroke;enom od kiša i hladnih sjevernih vjetrova , i naklapali svoje tužne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloženi tu u ubožnici .

- Da je meni samo sedam ' iljada , išao bi' ja u Ameriku , pak zbogom lipa naša !

- Sedam ' iljada ? Nemaš ni sedam šljiva za , recimo , ljudski poć od sebe ...

- Ma govorim , kad bi' imao ...

- Eh , kad bi imao ! Kad bi' ja imao samo adresu od ćere u Americi! ...

- A zašto ti ona ne pošalje štogod ? Govoriš da je bogata ...

- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro , pak šalje njima .

- A tebi krst za dušu ! - reče Lintro , gotovo podrugljivo .

- Poslala je ona njima , moj Lintro , meni za sprovod ; i to su mi ukrali . I krst za dušu su mi ukrali .

- Šalju i drugi Amerikanci za ovo naše ubožište , pak sve popapaju one šjore gospoje od Dobrotvornosti .

- E , da . Jerbo smo mi prostaci . Što će nama dolari i fina roba i postole " ameriken šu " s potplatima od gume ?

- Neka mi dadu što je moje , pak ću ja znati što će mi !

- Roge će ti dat ! One s tim pokrivaju svoju šporkicu ...

- Pa kad im se one suknje užežu ...

- To zna Lintro , on im diže suknje ... Kako ono , Lintro : " Kada stignem , suknju dignem ? "

Nastalo je malo , pakosno veselje : otkrili su tačku svoje cinične , muške nadmoći , i uživali su u njoj . Tresli su se i kašljali od smijeha , kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo , pa ih zakovitlalo , kao što vjetar kovitla mrtvo jesenje lišće i diže ga visoko u zrak , u bezbrižnost i mladost , da zatreperi još jednom prije smrti na suncu , prema plavom vedrom nebu , kao za šalu .

Lintro se nije smijao . On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi , puna neke svečane prijaznosti , kao da prilazi dječjoj igri , s darovima dobrote na licu . Starci su još kikotali kad ju je on pozdravio , gotovo bez glasa ponizno . Nastao odjednom muk i tišina , kao da je učiteljica ušla u razred .

To su bili dobri znakovi , koji su ohrabrili gospoju Olivu . Ona je s tremom dolazila ovamo , kao da se upušta u neku neizbježivu pustolovinu . Pratila ju je , doduše , upraviteljica ubožnice , mršava i stroga opatica , koje su se starci bojali , ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoći . Odlučila se napokon da do&dstroke;e vidjeti mirnog , šutljivog , spašenog Lintra ( kako ju je izvijestila upraviteljica ) , da vidi vlastitim očima to čudo svoga milosr&dstroke;a i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo .

To su sve bili " javni " razlozi njena dolaska , to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izloži težem ogovaranju , nego da je proglase oholom i samoljubivom , kakvom su je , uostalom , i smatrali . Ali kad je prilazila , žmarci su je podilazili od nogu pa naviše , gdje su se slijevali u jednu strašnu matičnu struju što je rušila u njoj svaki razuman otpor i gurala je , vukla ovamo , kao što neke ljude privlače mračne dubine i ponori . Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu , i to joj je pružalo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato .

Približavala se Lintru kao što krotitelj prvi put prilazi ukroćenoj zvijeri . Smiješila mu se laskavim osmijehom , koji mu je još iz daljine pružala kao mito za očekivanu krotkost i poštovanje s njegove strane . Ona je željela sporazum i mir gotovo ( eto , čak ! ) i na bazi ravnopravnosti ; ona je pošteno uložila svoj udio : odrekla se pravde zbog milosr&dstroke;a , ona se žrtvovala , te je sada s pravom očekivala Lintrovo priznanje . Priznanje svoje sigurnosti , svoga imuniteta u njegovom " kažnjivom prostoru " , na dohvatu njegova štapa ; htjela je da se utvrdi ta njena prednost , da se zna da je ona jedina , jedina , nepovrediva i odabrana ! Ona , izme&dstroke;u svih žena , uzvišena !

Lintro je sve to shvatio kao dobro raspoloženje zaštitnice , gospoje Olive ; kao lijep dan i radost što još sunce grije , iako se godina primiče kraju , pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran . Htio je , naprotiv , da pokaže gospoji Olivi svoje zadovoljstvo što je u ubožnici , gdje je napokon našao sreću , da iskaže svoju radost što vidi nju , zaštitnicu , jednom riječi , htio je da se pokaže sa svim svojim nekadašnjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje , da ne bi gospoja možda pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo , kako se izmijenio , oronuo i izjednačio s ovim zagrižljivim i svadljivim starcima . Zato &dstroke;ipne na noge pred gospojom Olivom , čak i preko svojih snaga , te se umalo nije i srušio zbog pretjerane žustrine . No svojim čarobnim štapom on začas prona&dstroke;e onu sumnjivu tačku svoje labave ravnoteže , kojom ga je obdario život , i svlada je s lakoćom kao da je otjerao komarca . Noge su mu , mada s vidljivim naporom , izdržale taj stari statički trik , kojim je ponekad izvodio fizikalna čudesa , kao muha što hoda po plafonu . On stane pred gospoju Olivu kao " najbistriji dječak " pred kraljicu-majku , da uzveliča njen milostivi posjet sirotišta , te uzme izvoditi nekakav improvizirani smušeni program , ako se programom može nazvati suludo naklapanje Lintrovo , a sve u rimama , o srcu i duši ( napregni uši ) , o krilu i Okrilju ( svi ga sveci blagosivlju ) i kako se tu blago živi , hvala bogu i gospoji Olivi ...

Starci su se smijali u šaku : očekivali su na koncu Lintrovu bravuru , No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnošću slušala Lintrovo besmisleno naklapanje , i osjećala se počašćenom . Ona je , štaviše , trijumfirala u sebi gledajući ga kako se napreže da je odlikuje i uzveliča , pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju , lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva .

To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren . Stao je mljeti koješta , potpuno nesuvislo , kao da je poludio . Nizao je neke čudne , izmišljene riječi bez ikakva smisla , jer sad je već htio i nasmijati gospoju Olivu ; počelo ga je zabrinjavati njeno svečano lice ( nije znao srdi li se ona ) , pa s vrlo izrazitom gestikulacijom završi svoj program nekom šaljivom pjesmicom o Mari i Jeli , koju je ončas improvizirao . To jest , kako su se Mare i Jele s momcima splele , pa kako se usrdno pletu , ne vide tetu ... a teta sa štapom doleti , pa hop ! - po Mari i Jeli ožeži , opleti ... I kako se razmahao živo , kao da se ponovo uhodao u svoj stari , lakrdijaški stil , kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života " ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene , kuda stižem suknje dižem ! " , i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko , do grla !

Gospoja je Oliva bila još toliko prisebna da je pala na ispružene ruke upraviteljičine , i zatim se onesvijestila .

Starcima je zapeo smijeh u grlu ! Lintrova je bravura bila vratolomna , Oni su istog časa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi . Gledali su ga kao čovjeka koji je pao s kruništa tvr&dstroke;ave i razmrskao se tu kod njihovih nogu ...

A on sam spustio polako štap na zemlju , kao neki bojovni mač kojim je upravo probio aždaju , pa se , kao slučajni heroj , zagledao u nedoumici , u onesviještenu gospoju Olivu nikako ne shvaćajući strahotu svoga čina , Pak što ? Kuda stižem , suknje dižem ... Zar je u tome neka uvreda ? Ne , nikako nije shvaćao ...

Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće . Bila je osramoćena , izjednačena , uništena . Mrtva . I htjela je umrijeti . Ali prije smrti htjela se još nasla&dstroke;ivati djelovanjem kazne ...

Ponovo je slušala Lintrov glas po ulicama " ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene " , ali glas smalaksao i izgubljen , kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprašta od publike . Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kruži po gradu , bez kruha i krova , kao da vapije i traži pod hladnim zimskim nebom malo , toplo mjesto , gdje bi se konačno smirilo i izdahnulo . To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razočaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima .

Nitko nije znao što je ona izgubila . Tajnu je sačuvala , a izgubila je sve . Taj ju je glas samo sjećao nekadašnje sreće . A bilo je nešto slatko u toj pustoj , samotnoj , hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine . Kao glas prošlosti i slatkih uspomena ...

No i taj je glas utihnuo jednoga dana ; Lintro se više nije javljao . Kad su zapuhale strašne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i že&dstroke;i , našli su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvr&dstroke;avnog zida , nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju , ukočena i mrtva , Zakopao se u suhe borove iglice , da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom , i tu se skvrčio i umro .

Našli su ga starci iz ubožnice , koji su ga i nosili sutradan u sprovodu . A sprovod , koji je išao na trošak " Javne dobrotvornosti " , bio je ogroman i svečan , s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa . To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost . I načelnik se htio za nešto odužiti , pa je odredio , uz prigodnu šalu , da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice , koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati .

Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala . Na crnom poklopcu mrtvačkog sanduka ležao je stari Lintrov štap simbolično i tužno , sam i napušten , kao sirota ; tako djeluje sirotinjski i osamljeno , simbolično i tužno osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara . Gospoja se Oliva gušila u plaču . Za sandukom su išle suknje , kao udovice . To nepregledno mnoštvo ucviljenih nabora odmahivalo je tužno posljednje pozdrave ... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom : " Zbogom , zbogom , jadni Lintro" ...

Sve je bilo mrtvo . I pusto . Željela je Lintrov štap , i dali su joj ga . Ona ga je pobožno okitila vrpcama i cvijećem i čuvala ga kao moći svečeve u ormaru , me&dstroke;u svojim svilenim rubljem .

Noći su zimske beskrajne i mračne , u njima vjetrovi urliču i kiše pljušte , a sna nema dovoljno za cijelu dugu noć , pa se često činilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra čuje glas " ljudi , žene , čujte an&dstroke;ela mene ! " i pokrivala se preko glave od straha , Ali glas se jednako javljao i pod pokrivačem ... " čujte an&dstroke;ela , an&dstroke;ela , an&dstroke;ela" ... Otvarao se ormar sa škripom , a iz njega izlazio Lintrov štap i hodao bučno po kući , kao da traži vrata u mraku : odazivao se vjerno glasa svoga gospodara ...

Gospoja je Oliva budila muža i silila ga da osluškuje ; on je čuo samo vjetar i kišu i govorio joj da je luda , pa je spavao dalje bez briga i straha , i opet je ostavljao samu . Ona ga je mrzila .

Dala je odslužiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše , a sama se bacila na još nevi&dstroke;enu pobožnost i milosrdna djela , te su je već u gradu smatrali sveticom .

Ali glas se jednako javljao :

... Čujte an&dstroke;ela , an&dstroke;ela , an&dstroke;ela , an&dstroke;ela ... i tako svu noć .

" A možda je on doista sada an&dstroke;eo ? " - sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave . Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem , obasjana sjajem nebeskim .

Ah , pozna ga , pozna ga ! To je ono oblo , pravilno n kao krila galeba . Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u . On nije Touko , nije Jaukiu , Japanac . On je Jankin , Tonko plemeniti Jankin , a ne neki tamo Touko Jau-Kiu , Kiu-Šiu , Šiu-Micu , zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao ! Na ovom ovdje n ima neki akcenat , neki mig , nešto rečeno , a neizgovoreno . Oh , n , n , kakve uspomene !

Poznajem vas , gospo , poznajem vas - po vašem n ! A što sada hoćete od mene nespretnjaka , od mene čudaka , osobenjaka i sakupljača starih ključeva ? S tim ste me riječima i ostavili pred deset , ne , pred jedanaest godina , zar se ne sjećate ? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plača i lupali ste nožicama po šljunku ( onda je ovdje bilo čistog , bijelog šljunka po ovim stazama , pred jedanaest godina ) i vikali ste : što češ mi ti s tim starim ključevima , ti ... ( Ah , kako je tada bila lijepa , bože moj ! ) Stara Lucija vas je čula gore u kući i pitala me poslije : " Šjor Tonko , a što je ono bilo sinjorini Ani ? " " Sinjorini Ani ? " rekao sam . " Ubola se na list od palme ... " " Jerbo je spominjala ključeve " , promrmljala je Lucija , " zato pitam . "

Znala je stara Lucija što je , i znala je da nije zbog palme , ni zbog ključeva . Znao sam i ja da nije zbog ključeva . Da sakupljam ključeve , to ste znali i ranije , to je znao svatko , cijelo mjesto , a ipak ste se sa mnom zaručili . Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske ključeve , pa i vi , i vi sami , gospo&dstroke;o , poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski ključ , koji je bio ures i kralj moje zbirke ! ( Oh , Ana ! )

Nije , ne , bilo zbog ključeva , lijepa gospo , nego zbog geometra . Zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje . Zbog druga , druga geometra ! Otuda histerija i plač i lupanje nožicama po šljunku ! I peticu ste tada slomili , pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući . Morali ste čekati Luciju da se vrati s cipelicom ( mala bosa nožica ! ) , pa ste sjeli na klupu me&dstroke;u oleandrima i šutjeli ste srdito , jednu riječ niste više htjeli progovoriti sa mnom . Osjećao sam se kriv ; što sam ja onda , jadan , znao za geometra ! Mirisali su oleandri iznad vaše glave , ali vi niste osjećali toga mirisa . I zbog toga sam se osjećao kriv , što vi ne osjećate taj opojni , ljubavni miris od koga se uzdiše . I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje , zbog mirisa , zbog svoje krivuje , koje nije bilo ( kako si bila okrutna , Ana ! ) i pao sam na koljena pred vas , molio vas za oproštenje , odricao se ključeva , obećavao ... i htio vam poljubiti nožicu u prste , a vi ste me tom istom , netaknutom , nepoljubljenom nožicom grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi . Doslovno-odgurnut , odbačen , da bih napravio mjesta geometru .

Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u kožnatu pljosku svoga metra , ne znam ni danas . No poludjeli ste bili za njim . Nije vas bilo stid iščekivati ga , udešavati susrete ( o svemu se tada na sve strane govorilo , a mene je bilo stid , Ana ) , a kad je završio posao i otputovao , odjurili ste za njim bez stida ... A kasnije , kad je došao rat , čak ste htjeli za njim i u šumu otiči ! Obući hlače i biti partizanka !

Kad je Lucija donijela cipelu , otišli ste , ostavili me bez jedne riječi , bez stiska ruke . Nikad vas otada nisam vidio . Kad je svršio rat , rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra . Ona mi je rekla da ste ga uhvatili ušljiva i izgladnjela ( oprosti , Ana ) , i da ste ga oprali i nahranili , istucali mu uši i povukli ga k sebi u krevet ( oh , Ana , Ana , ja sam tada plakao zbog tebe ! ) , a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu .

A što sad , što sad hoćete s tim pismom ? S ovim en poput krila u galeba ? Da se možda rugati ne kanite ... geometrijo ?

Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu , kraj staze koja je nekad bila ( pred jedanaest godina ) posuta bijelim , čistim šljunkom , a sad se crni od gole , blatne zemlje . Oleandri su se rascvali i mirišu kao i onda kad je ona tu sjedila . On uzdahne u sebi , u sjećanju .

Ne znate vi , gospo , da sam se razbolio onda kad ste otišli i da sam buncao o vama u groznici , da sam vas zvao ... Buncao sam da ću baciti sve ključeve , osim onoga što ste mi vi poklonili , ključ od raja ... Lucija mi je kasnije pričala da sam spominjao ključ od raja ... Ona je mislila da umirem , da mi je duša već na onom svijetu , pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom . A ja sam tražio ključ od raja , vaš ključ ( ti si bila raj , Ana , moj raj ) , s kojim sam htio otključati i zaviriti u vašu okrutnu , vašu strašnu dušu . Kad sam ozdravio , nazvao sam ga ključem od pakla i objesio sam ga ondje gore , o čavao ispod prozora , gdje je prije visio kavez s kanarincem , koji je uginuo za moje bolesti , zaboravljen ondje pod prozorom . Objesio sam tako ključ od vrata paklenskih izvan kuće , ne bi li po noći došao po njega onaj vrag što živi u vama ... Gledao sam svako jutro , visi li još pod prozorom , i , eto , jedne noći vrag ga je odnio .

Htio sam ti pisati , Ana , da ti nisam ja vratio taj ključ , nego da ga je vrag , tvoj vrag ... Oprosti , nisam znao što radim . Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj ključ , da ga je ona sama nosila na poštu , a ja se ne sjećam , ničega se ne sjećam , bio sam kao lud od žalosti .

Čekao sam vas , gospo , čekao , dvije godine samo vas čekao . Nabavio sam i ploču J'attendrai toujours ... i svirao samu ploču dan i noć i plakao sam uz nju , čekajući vas . Niste došli . Jedanaest je godina prošlo i niste došli - i što sad želite s ovim pismom ?

Pismo je držao u ruci , neraspečaćeno . Mali , bijeli , nježni pritisak na dlanu , kao da Anu dodiruje , bijelu , nježnu , dobru Anu iz prvih dana ljubavi . Smiješila se Ana na dlanu , mirno , krotko , pokorno , kao da mu se sva poklanja , sa svom svojom bjelinom , svom svojom tugom i razočaranjem , s tim umornim , malaksalim rukopisom i s ovim n , koje kaže pokajnički " oprosti " . Ali još nije smogao pokreta da raspečati pismo , još su oleandri strašno mirisali sumnjom , starim bolom , histerijom , tu , na klupi ... A ključa nema rajskog da raspečati to nebo na dlanu , taj pakao u ruci , ta podmukla vrata neizvjesnosti ... Ključ je odnio &dstroke;avo one noći ispod prozora ...

Sav je drhtao od uzbu&dstroke;enja . A govorio je : " Komično ! Ona mi piše ! Komično ! Ana mi piše ! Smiješno ! " Htio je zamisliti njezino razočaranje , neuspio brak , tugu , čežnju za njim i molbu , direktnu , poniznu molbu , neka joj dopusti da se vrati ... Ali tek što bi se počeo gibati taj sretni hod mašte , taj živi žmarak naknadne sreće , koja je stoga bila dvostruka , velika , ovjenčana pobjedom , javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne svečanosti . Ostajalo je samo pismo na dlanu , neizvjestan podatak , siromašan povod za svu tu galamu u njemu , tu uzbunu što ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog života pod pokrivačem rezignacije , jedanaest godina debelim .

Ču Lucijine papuče gore po hodniku i turi pismo pod košulju . Trgne se odlučno i ustane . Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah . Ali je ipak pošao . Pošao je da se zatvori u svoju sobu , da tamo otkuka svoje novo stanje . Staro stanje , izva&dstroke;eno iz ormara sjećanja , gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje nikada nije obukao . Sada je odjednom izašlo na sunce , izrešetano rupicama , nagrizeno zaboravom , čudno prazno i staro , a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera ; na mučnoj stazi jedne prošlosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu .

Bila je bijela Ana . Bijela gospa od snijega , od šećera , od oblaka , bijela od tlapnja , od iluzija , od njegove bijele , pobožne ljubavi . A onda ste se odjednom istopili , gospo , pred mojim očima . Ostala su samo bijela mjesta , bijele praznine , bijele , lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska .

Mahao sam vam ručnikom s balkona , gospo&dstroke;o , onog ranog jutra kad ste odlazili . Imao sam dalekozor na očima , otkrio sam vas na palubi , naslonjenu na ogradu . Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada , kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave , na koje ste uzvraćali svojim pozdravima . No tada , na parobrodu , odlazeći zauvijek , niste mi uzvratili . Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos . To je bio vaš oproštaj sa mnom .

Onaj ručnik i dalekozor još su stajali na posebnoj polici , obloženoj bijelim papirom . I nisam vam prestao mahati , madame , za svih ovih jedanaest godina . Pozdravljam vas svako jutro s balkona ( ti si , Ana , još uvijek moja jutarnja molitva ) , a mjesto vas odzdravlja mi vaša stara , luda tetka Roza s onog istog vašeg prozora .

On zatvori prozore , na koje je udarilo teško ljetno sunce , povuče perzijane , i soba se uvije u blagu , korotnu polutminu . U tom polumraku , kao da otvara kasetu s fotografskom pločom , on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo . Pretamno je bilo da bi ga mogao čitati , zato pričeka da mu se oči priviknu .

Što hoće ? Ključ sam joj vratio , ja nemam ništa njenoga . Možda drug geometar nešto želi ? Možda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreću koju mi je oteo i sam je uživa ?

Sretno ti , druže geometru , samo ti uživaj ! ( Jer njima se govori ti , sami su tako zapovjedili . ) Ja nisam nesretan . Naprotiv , učinio si mi ... ( Oprosti , Ana , to samo njemu tako govorim da mi se ne smije . Ti znaš što osjećam . ) Učinio si mi , druže ...

" Dragi Toni , pisalo je u pismu , čudno mi je i samoj što ti se javljam posilje svega ... i nakon toliko godina . Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nećeš ... "

Njegovo lice obli sjaj velikodušnosti . ( Tebi da odbijem , draga Ana ! Reci samo , reci ... )

" ... Nakon pet godina uzaludnog čekanja , kad smo već bili izgubili svaku nadu , rodio mi se sin ! "

Dvaput je pročitao rečenicu , a shvatio je tek treći put , kad ju je u sebi ponovio , rasvijetlio , pretvorio riječi u stvarnost . Pet godina čekanja ! Lijepo ! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda ! Ah , to vi zovete čekanjem ?

Bio je zloban ciničan , i svidio se sebi . Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i po&dstroke;e da je pogleda u zrcalu . Bila je to tužna maska razočaranja , preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu , pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu . No njemu se dopalo . Mislio je da je to onaj osmijeh što satire protivnika . Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe , uzdignute glave , kao žongler što nosi flašu na nosu .

Čekanje , čekanje ... mrmljao je pun gorkih , uvredljivih slika . Ali da vidimo i " molbu " ?

" Ti znaš , Toni , kakvi su oni ( znam , drugovi ) , a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta . Oni sve samo , registriraju' ... Hajde , za vjenčanje nisam marila ( to znamo da nisi , nije ni potrebno za - čekanje ) , odrasli smo , razumni ( to je pitanje ? ) , znamo što radimo ( i to je pitanje ! ) , ali ovo nevino , malo stvorenje ... da vidiš kakav smiješan nosić ima! ... što ono jadno zna za našu politiku ? Mogao bi mi kasnije predbacivati ... pa sam mislila ... Ovdje se nemam kome obratiti , sve sami ... znaš ( znam ) , a ti si mi ipak ostao blizak i drag , kao brat ( hvala , sestro ) , pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom ... Hoćeš li , Toni ? ( Hm ... ) Moj muž o tome ništa ne zna . Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu , već sam sve uredila s dum Vinkom . A mužu sam rekla da ćeš nam ti doći u posjete na dva-tri dana , da vidiš maloga , a on je rekao : , Neka do&dstroke;e . ' Znaš , on tebe cijeni , kaže , , iako je jedan od onih , nije sura&dstroke;ivao s okupatorom . To je karakter ' ! On , znaš , sve na politiku , koji put mi dodije ( ma nemojte ? ) , ali je inače dobar i fin , ne bi ni muhu ubio . Samo , što ćeš ( ja ? ništa ! ) , bio je četiri godine u šumi , treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga , bez čega mi ne možemo . Molim te , Toni , da mi ne odbiješ ovu molbu ! ( Hm ... ) Ako pristaješ , samo mi brzojavi kada dolaziš . Srdačno te pozdravija - Ana .

P . S . Sakupljaš li još ključeve ? Imam za tebe jedno iznena&dstroke;enje ! "

I ja za tebe ! reče naglas , zgužva i odbaci pismo . Ružan mu se osmijeh pojavi na licu . Obigravao je najprije , kao omali nestašni &dstroke;avo , oko usana , oko nosa , skoknuo sad na jednu , sad na drugu stranu lica , škakljao , drmao , budio te mlohave crte , te uspavane , tužne nabore , te lijene , ovješene kesice , uzbunjivao , podizao na ustanak . Lice je oživljavalo , budilo se iz tupe , dugogodišnje ukočenosti , potezalo se , pokretalo , igralo , a smijeh je rastao sve više , sve neobuzdanije ; razbio je i porušio sve ustave i brane namještenih , grčevitih grimasa i razlio se nezadrživo i pobjedonosno po licu kao poplava . Smijeh je tresao tu blijedu , glatko izbrijanu masku , pravi živi smijeh , sa svom silom ubitačne pakosti , koja je rušila u njemu sve obzire i pristojnosti , sve sentimentalnosti i male boli , iz kojih cure potočići suzica . Smijao se psovački gromko i teško , primitivno , proždrljivo , roktavo kao svinja . Bilo je u tom smijehu nešto gadno , neljudsko , neko strašno , osvetničko uživanje .

Ustane , digne zgužvano pismo s poda , poravna ga pomno i poklopi knjigom . Zatim zovne staru Luciju i pošalje je na poštu s brzojavom : " Dolazim sutra - Tonko . "

Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi , a starica je pričala , pričala ... Pričala je o sinu koji je bio u borbi , pak se oženio i sada je u Splita " na položaju" ... Ide mu u posjete . A ima sina od dvije godine , zlato moje , a dijete , prosti mi bože , nekršteno ! Ah , moj šjor Tonko , strah me je da se , ne daj bože , djetetu što dogodi , pa kako će , nekršteno čeljade , bože mi prosti , kako će , recite , onekršteno ugledati lice božje ? I kakvi su ovi , i kako je i njen sin , dobar kao kruh , ali je isti kao i oni , pak sve govori da je sve samo priroda , priroda ... A tko je stvorio ovaj svijet , ovo sunce , i ljeto i zimu , i ovo more i ove dupine u moru , recite i sami , šjor Tonko , kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti , da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu ? Ajme meni , ja ništa ne razumijem , brižna , nego gledam ono djeteta , zlato moje , bez blagoslova , pak mi same suze dohode na oči , moj šjor Tonko ...

On je šutio . Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj važnosti krštenja bacila ga je u razmišljanje i zabrinutost . Odluka mu se praćakala u mreži vrlo zapletenih misli , koje je starica još više zamrsila , To su ipak svete stvari ! A u njih se nije volio miješati .

Osjeti tremu i kajanje što se odazvao pozivu . No ipak , dijete će se krstiti , on neće dirati u krštenje . Čast krštenju i moje puno poštovanje ! Čak , štaviše , obavit će ga za geometrovim le&dstroke;ima , tiho , bez sukoba , bez galame , s podsmijehom u srcu i s radošću . A ono poslije ... to više nema veze s krštenjem .

Riješio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali , Bog će je shvatiti i nagraditi , on je na njegovoj strani . I Ana . Bog , on i Ana protiv , geometra , lukavo , fino , tiho , iza le&dstroke;a , diplomatski , bez vike i glasnih ovreda . Diplomatski će on i Ana krstiti geometrovo dijete ... hi , bi , hi , smijuljio se u sebi , uživajući .

Laskalo mu je Anino povjerenje . Zove ga kao saučesnika protiv muža , Usudio se iz toga razvijati neku nadu ... Kaže , koji put mi dodije . Političar ! Zalepršala je u njemu Ana , bijela , nekadašnja , njegova . Ana u potajnom dogovaranju , u šaputanju , u migovima i zajedničkoj tajni . Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi , svu drhtavu , ustreptalu , neotpornu , spremnu da mu se preda , pa šapuće jedva čujno i zove ga u zagrljaj . Naježi se od milja i strese se , kao da mu je tijelo zajecalo .

- Preskočila vas je smrt - reče starica .

- Kako ? Smrt ? - upita strogo , zatečen u sanjarenju .

- Da , kaže se - reče starica izvinjavajući se - kad se netko strese , da ga je preskočila smrt . A tko zna je li to istina ?

- Smrt ? Nije volio da mu se sada miješa ta riječ u ovo raspoloženje . Pretijesan mu je bio i ovaj jedan život za svu silu užitka što ga je čekao tamo , sutra ujutro , kad ostanu sami , on i ona , udruženi zavjerom .

- Pasti će vam dar , šjor Tonko , upozori ga starica , pruživši ruku da zadrži paketić što mu je kliznuo s koljena . - Što vam je to , dar ?

- Da - reče srdito i odgurne joj ruku , da ne bi dotakla zamotuljak ; sam ga uhvati u padu .

- I ja nosim sinu ovo malo grož&dstroke;a - i pokaže pokraj sebe omašnu košaru . - A više će ga ona pojesti , nevjesta , nego on , jadan . Nema kad ni jesti . Samo trči uokolo .

Da , dar , reče u sebi , a lice mu se ponovo počelo grčiti od unutrašnjih lomova , kao ono juče kad je donio strašnu odluku . Dar - darmar , bomba , od koje ćemo se sve troje razletjeti , svatko na svoju stranu . Kad bi ti znala , govorio je starici u mislima , kakav je dinamit tu unutra !

Nevelik paketić , pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst širokom svilenom vrpcom crvene boje ( boja će se svidjeti geometru , pomisli podrugljivo ) , ležao je nedužno izme&dstroke;u njegovih koljena , kao milo djetešce u kolijevci , uronjeno u pjenu od svile i čipaka , ukrašeno žarkim crvenilom trake ... eto , upravo opremljeno za krštenje . I on stane ljuljuškati to svoje opasno čedo na koljenima i tepati mu u mislima : čekaj , čekaj , mali moj , najprije ćemo radost učiniti tati , krstit ćemo bracu . Onda ćeš ti leći u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili ... Jer mami će biti drago da te opet vidi , a tata će skakati od veselja kad te upozna , i na koncu ćemo svi zaplesati i biti veseli , veseli ...

- A što lijepa nosite na dar , šjor Tonko ? - Starica je bila radoznala .

- Ah , sitnice , što se već stavlja djetetu u kolijevku , a raduje i roditelje i dijete . Zvečke , zvečkice ... I zvončiće .

- Zvončiće , to je lijepo . A moja su se djeca igrala s kutijama od šibica , pak bi žigice prosuli ... - glas joj presiječe oštar vrisak sirene . Parobrod je ulazio u luku .

Na obali se opažala vreva . Svaki dolazak parobroda značio je neku malu svečanost u našim lukama ; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jačim gibanjem nakon četiri godine svakakvih stega i ograničenja pod okupacijom . Ljudi su dočekivali brodove s bezrazložnim nestrpljenjem i radoznalošću , čak i ove male vicinalne parobrodiće sa obližnjih otoka čekali su s uzbu&dstroke;enjem , kao da im donose neki neočekivani susret , neku iznenadnu radost , koja je bila negdje zaostala da bi ih , eto , upravo sada iznenadila .

Bio je nemiran . U toj vrevi na obali me&dstroke;u onim glavama što se nemirno vrpolje , ziblju , okreću , kao da se neki šašavi vjetar s njima poigrava , nalazi se i njena prpošna i kapriciozna glava s nekim mislima ... S kakvim mislima ? Ipak , zašto ga je pozvala ( baš njega ! ) u tu zavjeru protiv geometra ? Zašto ga je povukla u tu zajedničku tajnu i probudila u njemu osjećanje ... osjećanje ... kao da ga zove na neko tajanstveno , osamljeno mjesto , gdje će biti posve sami i ... šaptati kao urotnici ? A on i sam sprema svoju urotu ( svoju vlastitu , grdnu , osvetničku , da će se pamtiti ! ) s tim paklenim strojem u nedužno-bijelom , svilenom papiru i s vrpcom , s tom atentatorskom , ubojnom bombom , tempiranom za sutra ujutru , poslije krštenja ... Bit će radoznala , gorjet će od nestrpljenja ... Razmotat će paket , pogledati dar od kuma ( kuma ! ) i - pras ! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva .

Tresao se od straha . Ne od bombe , nego od Ane . Govorio je neke misli u sebi , ali to su bile samo riječi , ne misli , misli su se skupile , zavlačile se jedna u drugu , krile se pred Anom .

Ana stoji tamo na obali i čeka . Čeka njega , atentatora , podmuklog ubojicu raširenih ruku ( Ana ! Ana ! Ana ! jecao je u sebi ) s vedrim povjerenjem i s osjećanjem olakšanja : odazvao se , odazvao se Toni ! ( Toni , ni , ni , ne ui ! - no , ona to sada govori , ne piše ... ) i s kajanjem što vara muža miješa blagu simpatiju prema njemu , ubojici , možda čak i tihu , uplašenu ljubav , što se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog , mrtvačkog sna . Jer zašto bi ga inače zvala , zašto ? Možda je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika ... ? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće . A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj , nenadanoj sreći ! Koja nezahvalnost ! I ludost !

Htio se osloboditi , odbaciti taj glupi , pakosni teret , što mu je sada odjednom tako teško legao na savjest : podlac i cinik , što grohoće iz paketa glupo i zločinački . No kako da to uradi neupadno i diskretno , da izbjegne radoznala pitanja i komentare ? Hoće li potonuti ? Položi dar na sam rub ograde i pusti ga . Sam će pasti kod prvog trzaja broda . Okrene se prema starici da bi joj odvratio pažnju od svoje tobožnje rastresenosti , no ona je već govorila negdje iza njegovih le&dstroke;a :

- Ajme meni , šjor Tonko , zaboravili ste na dar ! - uzviknula je starica . - Jedva sam ga uhvatila . Ništa , ja ću vam ga nositi , jer vi biste ga još i zaboravili na brodu , kakvi ste ! Oh , kakvi ste vi učenjaci , sve zaboravljate ! Ništa , ja ću vam ga ... A vi meni , šjor Tonko , učinite ljubav , ovo malo grož&dstroke;a ... Samo da mi na obalu iznesete . Puno je svijeta , a nisam više sigurna na nogama , jadna ... Samo na obalu ... - brbljala je starica zabrinuto , zakrilivši suknjom svoje grož&dstroke;e od nestrpljivih putnika , što su navalili na onu stranu kojom će se brod poljubiti s obalom . A paket s crvenom vrpcom držala je u ruci .

Nije joj oteo paket , ostavio ga je u rukama starice , a sam , s nekim pokornim bijesom , digne košaru s grož&dstroke;em , visoko , do brade , kao da je kani baciti preko ograde .

- Ajme , šjor Tonko ! - poboja se starica za svoje grož&dstroke;e . - Čekajte , još nisu ni most položili . Umorit ćete se ...

No on ne spusti košaru . Kružio je pogledom po obali , ne slušajući staricu . Još ako me dočekuje s njim ! mislio je gnjevno ... I s njihovim plodom uzaludnog čekanja ! doda ponovo atentatorski podmuklo , spreman na osvetu .

Jedan bijeli rupčić zaleprša na suncu . Da , ona , Ana . Sama . Oko nje lučki nosači , milicioneri i svijet , šaren , nemiran , glasan , neinteresantan . Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima , čudnim , kvadratnim , - svakako vidio je mnogo otkritog , bijelog mesa . ( " Mesa " ? Nije odobravao riječ . ) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora ... Bila je kao ljeto , kao nebo i more , bijela kao galeb , lebdjela je nad šarenom masom sa svojim šeširom ...

- Sad - javi se starica . - Hajmo polako , šjor Tonko .

Osjeti košaru u rukama , glupu , tešku , punu jedrog žutog grož&dstroke;a s nabreklim bobicama kao dječji obrazi , kao dojke ... Misao mu se prene i poleti na obalu ; ušulja se ispod dekoltea , ušeta u bijeli drhtavi klanac ... Ističu se ispod haljine , nabrekle , pune mlijeka ...

Ona , kao da je osjetila pogled i misao u njemu , povuče haljinu na grudima i nasmiješi se zbunjeno . On je čak vidio i crvenilo na licu , osim toga misli da joj nosim i grož&dstroke;e na dar . I nije se stidio te pomisli . Naprotiv , prenosio je košaru s jadnom pažnjom , kao da je sve blago u njoj , htio je pred njom i pred svima ovima odigrati čovjeka koji se prilagodio vremenu , koji se spustio , izjednačio .

Prelazeći preko mosta , starica je išla za njim i brižno opominjala ljude : - Mjesta , mjesta , ma pustite proći , bože moj ! Šjor Tonko , samo da se ne zgnječi , to mi je za njega , jadnoga . - A onda je brundala dalje , više za sebe : - Za njega , da ! Sve će ona pojesti . Nema on , jadan , vremena ni okusiti . Samo trči , trči , dok mi se ne razboli , dušo moja . Ma mjesta dajte , vidite da se nosi grož&dstroke;e - ljutnu se starica na neke nestrpljivce ; bila je spremna na sva&dstroke;u .

- Ovamo , šjor Tonko , ovamo . - Odvlačila ga je nekamo u stranu , gdje je gužva bila manja . Izgubio je Anu iz vida , potonula mu je u masi dok je sebi krčio put na obali .

Znoj ga je oblio , iskočile mu žile na čelu i vratu , zaboljela ga le&dstroke;a i ruke , razmažene , nenavikle na teret , a nigdje mjesta da spusti košaru . Tada osjeti lagan dodir na laktu : - Toni !

Stane , zbunjen , držeći jednako košaru preda se , a srce mu je lupalo u ušima teškim , paradnim korakom , kao da mu vojske marširaju u glavi .

Usta su joj bila žarko crvena i zubi bijeli , prozirni i oči vedre kao nebo , podsmješljive . Rugala se .

Gledao ju je dugo tako , s košarom u rukama , i ništa nije shvaćao . Ništa . Očajno , beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret , činilo se da će tako i ostati , vječito zagledan u Anu . No starica ga sjeti da spusti košaru , i on je spusti , automatski , idiotski , ne prestajući gledati u nju . Zatim prihvati pruženu malu , punačku ruku , jednako mehanički , kao u hipnozi , i sagne se da je poljubi , no ruka se naglo spusti duboko dolje , kao da stidljivo bježi pred poljupcem . On se sagne jače , po&dstroke;e za rukom i zaglavinja smiješno , kao da ga je netko munuo u le&dstroke;a . Ona se nasmije . Ruga se , pomisli on i uspravi se , crven i zbunjen . Ne smije se više ljubiti ruku , zabranjuju ... zna ona ...

- Ostario si , Toni , - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepočicama , A ona ? - jedva sam je prepoznao , toliko se izmijenila ! Osvećivao se u mislima . Zar mislite da ste mladi ? A tu mi se ponašaš kao djevojčica ! Nestašna curica !

Nije znao bi li joj govorio ti ili vi , pa je izmucao bez zamjenice nešto nalik na ironični kompliment , koji je zauvijek propao u općem žamoru luke , kao biser u mulju .

Gledao je lice na kome se počela tiho gasiti nekadašnja Anina ljepota . Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko očiju , plavičasti podočnjaci ... Razmekšala se koža na vrhu , a niže , dolje pod vratom , u dekolteu ( gdje su se nekada odlučno odbijale dvije čvrste kugle , u lijepoj , glatkoj cezuri , kao dolina izme&dstroke;u dva vala , kao ah izme&dstroke;u dva poljupca ! ) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu , tanku crtu , što je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namreškane kože pod vratom . Tu se počela gnijezditi starost , pomisli i tužno odvrati pogled .

Ona to osjeti i povuče dekolte naviše , lako pocrvenjevši .

- Onda , hoćemo li ? - reče zatim živahno i prihvati ga oko lakta .

No starica ga je otraga već držala za drugu ruku i povjerljivo je trzala .

- A dar , šjor Tonko ? - govorila je starica misleći da šapće . - Dar ste opet zaboravili ? - pa mu tutne u ruke njegov paketić i uz to dva ogromna , pomno odabrana grozda s jedrim , nabubrelim bobama , tvrdim kao grudi ...

Nekadašnje ... Čudna ga je tuga davila u grlu ( ah , Ana , Ana ) , pomiješana sa zluradošću što je dolazila iz paketića , kao isijavanje nakupljenog , zgusnutog bijesa : u njemu je plamtio neki veseli , pakosni gnjev i sipala tužna , sjetna kiša u isto vrijeme . Kiša je gasila gnjev . Bio je tužan .

Starici odlučno odbije grozdove .

- Ma , bili ste mi pri ruci , molim vas , šjor Tonko . Što bih bila ja jadna bez vas ?

Bila je gotova da zaplače .

- A što će mi to ? Kako ću nositi ... ? Hvala vam !

Proklinjao je svoju uslužnost . Ona se udaljila , da je ne bi tko pomiješao u ovo natezanje oko dva grozda ... Stidi se .

- Izabrala sam vam dva najljepša , gledajte . Uzmite , šjor Tonko , učinili ste mi ljubav . Tko bi mi bio , da nije bilo vas ? Uzmite . - Starica nije odustajala .

- Ma kako ću s tim grož&dstroke;em ići po gradu , ženo božja ? Hvala vam .

- Ajme meni , kao da je sramota nositi grož&dstroke;e ? Pa nosi se grož&dstroke;e evo ovako , u rukama , zašto ne ? I gospoja će vam reći da to nije nikakova sramota , eto , neka kaže gospoja .

Ona se pravila da ne čuje ; okrenula im je le&dstroke;a i nestrpljivo se premještala s noge na nogu .

Morao je popustiti . Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta , kao što se riba nosi , za škrge . I ode , ne pozdravivši starice .

Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh , pomiješan s konvencionalnom ljubaznošću koja se iskazuje gostima . Opazio je dobro i jedno i drugo , pa iza prvog ugla bijesno tresne grož&dstroke;e o zemlju ; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene dječje kuglice .

Ona prasne u smijeh :

- Što to radiš ?

- Koga vraga mi je to dala ! - bjesnio je . - Samo da mi se rugaš ?

- Ne , Toni , ne rugam ti se - a smijala se i dalje , podrugljivo .

Čekaj samo , vidjet ćemo hoćeš li se smijati i sutra ujutro , pomisli on osvetnički . Sutra , nakon krštenja ! Osjećao je paket u prstima kao strašno oružje , vrati mu se snaga odluke .

- Samo mi je smiješno - nastavi ona - kako si se izmijenio . Popuštaš , nisi više tiranin .

- Tiranin ? To nikada nisam bio .

Ona je šutjela . Naravno , a što da kaže ? Ja tiranin ? Bezobrazno je to , Ana ...

Išli su uz more u tihom predgra&dstroke;u s vilama , okruženim vrtovima , u kojima su šumjeli borovi i paome od lakog predvečernjeg maestrala , što se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepočici . Pogledavajući s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjećao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost , kao da je izložen nekom strašnom sentimentalnom suncu , koje ga rastapa , mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo , kao čovjek neispavan i umoran .

- Umoran si , naravno ? - upita ga brižljivo dugim , gotovo tužnim pogledom , - Ali već smo tu . Onaj crveni krov . ( On u sebi : naravno , - crveni ! To je vaša boja ! ) Vidiš ? To je naša vila .

Vaša vila ? pomisli i reče : - Ona s terasom ?

- Da - odgovori ona koketno .

Na terasi pod tendom , ispruganom crveno-žuto , sjedio je čovjek s naočalima i čitao novine .

Geometar , pomisli on podrugljivo . No , ta ga je riječ , izgovorena potajno , u mislima , ipak preplašila , pa se pokuša prikazati Ani zabrinutim .

- Čita u sumrak - reče joj s predbacivanjem . - To nije ... zdravo ...

- Da . A koliko mu govorim! ... - prihvati Ana gorljivo . Bila joj je očito simpatična ta briga . - No zaludu ja govorim . Takvi ste vi muškarci ! Već je sasvim iskvario oči ...

Ona mu fućne signal iz Fra Diavola , onaj isti , kojim je nekoć i njega , Tonka , dozivala . ( Ana , Ana ! Srce mu se kidalo ! ) Geometar se zatečeno trgne , digne glavu , veselo im mahne novinama i u&dstroke;e u kuću da ih dočeka .

- Zlatan je on - reče Ana na brzinu - vidjet češ . Tako mi je žao što mu to iza le&dstroke;a ... radim ... ne dovrši i uzdahnu zbunjeno .

Žao joj je ! Želja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu , nemirna i žedna pasji .

Vrlo oštar pas , kako je izvještavala predratna , zar&dstroke;ala limena pločica na vrtnim vratima , drijemao je nehajno pred svojom kućicom te nije ni opazio da im je stigao gost .

Geometar ih je čekao na kućnim vratima u mrežastoj košulji s kratkim rukavima , visok , mršav , opaljen od sunca , s rukama u džepovima , kao kauboj . Njegovo dugoljasto lice ( sada bez naočala ) s razumno raspore&dstroke;enim crtama , kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdačne dobroćudnosti , smiješilo se prijazno i gostoljubivo .

Rukovali su se . Poznavali su se još " odonda " , od prije rata . To se nije spominjalo - bilo je u tome nešto stidno za obojicu .

Ona je sada stajala izme&dstroke;u njih kao živahni , nasmiješeni veznik , kao krasna , raskošna kopča ; htjela ih je spojiti , sprijateljiti , povezati razgovorom , ljubaznostima , sitnim obzirima , iz kojih s vremenom nastaju simpatije .

Uostalom , geometar nije trebao njene pomoći . Njegova se ljubaznost nije istrčavala ispred njegove prirodnosti , njegove ponešto grube neposrednosti kad je Tonka , već nakon prvih nekoliko konvencionalnih riječi , stao čvrsto tapšati po plećima kao najintimnijeg prijatelja . Čak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru .

Šumske manire ! Vrije&dstroke;ao se Tonko plemeniti Jankin . Vrije&dstroke;ala ga je silovita ljubaznost , sirova neuvijenost ovog čovjeka što se vratio iz " šume " s ogrubjelim pojmovima o društvenom opho&dstroke;enju . On čak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponašanja : neprestano je tražio zamke i podsmijehe . U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglašeno , pokroviteljsko sažaljenje i velikodušnost pobjednika . Dvostrukog pobjednika .

Ne trebate vi mene žaliti , htio mu je reći , nisam ja nesretan , i pri tom je pakosno uživao misleći na svoj paketić , koji će sutra nakon krštenja , kad se s Anom vrati kući , svečano spustiti u zipku na djetetova prsa . Onda će se izmijeniti uloge , mislio je . Onda ću ja tebe pokroviteljski tapšati , druže ... he , he ...

Natjecali su se , on i ona , ( Ana , Ana ! ) tko će mu više ljubaznosti učiniti . Mazili su ga naprosto . " Vi ste naš , domaći ... nemojte se ni najmanje ženirati ... " Tako on , a ona : " Toni , smatraj se kao kod svoje kuće ... "

Volio bi on rezerviraniji odnos , manje familijarnosti , jer ovo ovako sve obavezuje , suviše otvoreno očekuje protuuslugu , a on je spremao izdaju . Dvostruku izdaju . Dvostruki pobjednik i - dvostruki izdajnik , eto rezultata ! A svemu je ona kriva ! Ah , Ana , zašto si me zvala !

Čeznuo je za svojim domom , za svojim zapuštenim vrtom , za svojom polutminom iza spuštenih perzijana , u kojoj se čuje samo pobožno šu ... šu ... Lucijinih papuča po hodnicima i zveckanje ključeva o njenu pasu .

Ključevi ! Mali i veliki , i oni sitni , sitni ključevi od škrinjica za nakit i od medaljona , u kome se čuva jedna Anina vlas i konfetić od posljednjeg karnevala , pred jedanaest godina . Koliko ti stari ključevi znaju pričati u njegovim samoćama ! O drhtavim , znojnim , brižnim rukama , o škrtim , budnim , ludim , ljubomornim srcima , o strastima , o stravama i stravičnim bdijenjima , o noćima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih , o mukama otjeranih , odbačenih pred zatvorenim vratima , o patnjama i čežnjama pred svim što je zaključano , sakrito , tajno , nepoznato ... A ključ svih muka naprosto je ključ , sasvim obična sprava s jezikom , razimljivim svim ljudima . O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima , daleko odavde i od svega ovoga !

Odveli su ga u " njegovu " sobu , svukli mu kaput i cipele i obukli domaćinov kućni kaput i papuče koje su mu bile prevelike , pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kući kao stara Lucija . Molili su ga , Ana ga je molila , ako može malo tiše , mali bi se mogao probuditi ...

Očito je da on mene žali , tako je počeo njegov dugi noćni monolog , kad je ostao sam u sobi . On se ponaša kao da me moli za oproštenje što je sretan . Lijepa sreća , doista ! Kao da mu imam na čemu pozavidjeti ! I smijao se večeras na terasi , smijao se ... Htio je sakriti smijeh u mraku , ali glas ... po glasu sam znao da se smije . Ključevi , veli , zašto sakupljam ključeve ? Instinkt vlasništva propale klaze ... I smijao se .

Šetao je po sobi , bos , u domaćinovoj noćnoj košulji , koja mu je sasvim dobro pristajala , no on se u njoj vrlo loše osjećao . Kao da su me u lu&dstroke;ačku košulju obukli , nemam mira . On bi svakako htio meni pokazati kako žali moj položaj , kako je nesretan zbog moje nesreće . Ključeve sakupljam ! On kaže " osamljenosti " , izbjegava pravu riječ iz sažaljenja , onu riječ koju misli . Nesretan . Ja . A on - pobjednik ! Trijimfator ! Geometar !

Ponizuje me , ako se dobro promisli , košulju je dao , bagatelizira me i smije se u sebi . Ni četkice za zube nisam ponio , sve sam zaboravio . Ujutro će mi ponuditi svoju , vidjet ćete , i to je on kadar ... " Kao kod svoje kuće , nemojte se ženirati" ... Ja sam tu domaći ? Kako ? " Nije sura&dstroke;ivao s okupatorom" ... Ja sam karakter . Jedan od onih . Pa njen stil : " Nakon pet godina uzaludnog čekanja , kad smo već bili izgubili svaku nadu" ... Nadu u čekanju , čekanje u nadi ... Št! ...

Odjednom ušuti : sav se ukoči u slušanju . Učinilo mu se ... Da , škripa u bijesnom ritmu , kao od vesala što se žure u regati , upravljana nekom strašnom , nezadrživom snagom . Bolno , bolno je stenjao taj namještaj u njemu , u njegovoj uvredi , u poniženju , u sramu , u košulji te gole , ogoljene snage ...

Skine sa sebe košulju i odbaci je s ga&dstroke;enjem . Sad je i sam gol , ali bez snage , bez vesala , bez ritma hitnje , bez cilja . Kao nasukan , napušten brod što trune s rebrima prema suncu . Plovidba je završena . Sve je gotovo .

A onaj ritam nije prestajao . Pucketa , griska naviknuto , domaći , kao miš što glo&dstroke;e noć , i širi se topli , besramni zvuk pun šaputava , dahtava , mirisna uživanja . Od tavana do podruma ispunja čitav mračni bračni kubus ove mučne noći , i svira , trešti , orgija u mraku , pijan od bezumnog zadovoljstva . Činilo mu se da će poludjeti od te upornosti . Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona , on-ona , on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje , to zibanje noći na požudnom dahu golog , nesputanog uživanja .

Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame , od te burne plovidbe , od morske bolesti . A nigdje tišine , nigdje čvrste podloge u toj noći što se sva propinje i ljulja na valovima tu&dstroke;e ljubavi ! Trpio je strašno . Grčio se i previjao na krevetu kao zgažen crv , kao žaba udarena strujom iz onog tamo strašnog stroja , što se giba , bjesni , tutnji u mraku i pokreće cijeli jedan život nada , snova , muka i grča .

Pod jastukom napipa nešto šuštavo i tvrdo . Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu ( crvenom ! ) sa zlatnom vrpcom . U celofanu je bio ključ , onaj ključ od raja , što ga je ispod prozora pred jedanaest godina &dstroke;avo odnio . I evo ga , tu je , u paklu ! Ključ je sada bio pozlaćen ( pokvaren pozlatom , Ana ! ) s ugraviranim brojkama i slovima . Na zupcu godina 1937 , a na gotsko-čipkastom gornjem dijelu 1948 . U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU , a s druge ANA . Tako . To je bilo ono Anino iznena&dstroke;enje iz pisma . " Imam za tebe jedno iznena&dstroke;enje " . Pozlaćeno ...

Ali bio je dirnut tom pozlatom , tom posvetom , brojkama i slovima , imenima , svojim i njenim , spojenim odnosom padeža , ljupkošću pažnje u neki nježni , intimni dodir , kao u poljupcu .

Naježio se od tog osjećanja po cijelom golom tijelu . Ana ! Znoj mu je curio niz le&dstroke;a , teško je disao ; noć je bila gusta i sparna , bez najmanjeg lahora .

Pri&dstroke;e prozoru .

Mahanje ... pred jedanaest godina . Jutarnji pozdrav s prozora bijelim ručnikom , a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smiješi , lijepa i svježa od sna , i odmahuje ... zatim je slijedilo pismo , svakog dana : " Jedini , jedini moj Toni ... Što ti je ruka bila lijena juče kad si mi mahao ? Jedva se micala , kao da u njoj više nema ljubavi ? Piši mi , piši mi odmah , i pošalji po Luciji , ne mogu čekati do sutrašnje pošte . Hoću sada odmah da pročitam kako me voliš , kako samo mene , samo mene voliš do ludila ! Napiši baš " do ludila " !

Onda oni tužni dani kad nije smjela odmahivati . " Jedini , jedini moj ... Teta Roza nešto sumnja . Vidjela je Luciju kad je donijela pismo , ali pismo nije vidjela . Sad svako jutro , baš u vrijeme naših pozdrava , stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara . O znam ja , nije to zbog papagaja , nego zbog mene . Sve gleda prema mom prozoru , vreba me , i govori papagaju : Buon giorno , amor mio , buon giorno , tesoro mio , a to ide meni , znam ja . Stara je i ljubomorna ... Jedini moj , strpi se , neću ti odmahivati nekoliko dana , ali ti meni maši , maši , dragi , ludi moj ... "

I maše do današnjeg dana , ludi , ludi čovjek s ručnikom na prozoru , svako jutro . A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo , na onom Aninom prozoru , sa starim papagajem i tepa mu tesoro , amor mio ... Tobože papagaju ; ona je stidijiva djevojka , ne smije odati svoju ljubav , nego čeka da je mladić zaprosi , sva gori od ljubavi . A on pozdravlja uspomenu s prozora , on ...

Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i šaljivo isplazio dugi žuti jezik po staklenoj vodi sve do njega , dovde , do prozora , kao da se ruga .

Ona mi se ruga s tim pozlaćenim ključem , sine mu odjedanput . I s tim godinama i imenima ... sve je to ... dogovorena podvala njih dvoje .

Sjeti se njih tamo ... U kući je sada vladao umoran , sanjiv mir . Čuo je samo šum tišine u ušima , šum svoje jadne uznemirene krvi , što se sada rezignirano i tužno šuljala po žilama i tuckala , tuckala u njemu nekim plašljivim i tihim nezadovoljstvom .

A možda i nema svega ovoga ? pomisli . Možda je sve to opet neka groznica i buncanje , kao pred jedanaest godina kada je Ana otišla ? I nema ni ritma ni gibanja , nego to u meni uvrije&dstroke;ena krv bije i njiše svoje lijepe uspomene , pjeva uspavanku prošlosti - nina , nana ...

Stajao je u okviru prozora , zagledan u mjesec , kao goli lu&dstroke;ak i njihao prazne ruke na prsima , kao da dijete uspavljuje , nina ... nana ...

Duboko u kući , tamo daleko u njihovoj sobi , zaplakalo je dijete .

Plači , plači , mali moj , nina , nana ... Ljuljao je dijete na rukama . Tvoja draga ... draga tvoja mama ... Htio je reći nešto drugo , nešto što se otkidalo od njegove gorčine , gadno , cinično , no dijete se u taj čas umirilo ... i on pomisli na onu oblu , bijelu dojku što ju je pružila djetetu . Kroz prozor na noćnoj košulji ... Zavi&dstroke;ao je djetetu , ljubomorno , s ga&dstroke;enjem , pi !

Smiješno . Taj sisavac će biti kršten sutra , potajno , bez očeva znanja . Hi , hi , smijuljio se na tu pomisao , pun otrovnog , zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda . I kum će položiti dar malome u kolijevku . Dar ... Ah !

Sjedne na krevet i uzdahne teško . Teško je ta odluka ležala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala : da - ne ? da - ne ? Dane sam živio mirne , tužne dane ... i godine ... Nije ni sam više znao što govori . Da su me bar pustili da živim tako , da me nije uznemirivala ! Ah , Ana , Ana !

Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa , kao glumcu u potresnim tragedijama , a svoj utučeni , besciljni pogled upravi u pod . No nije gledao pod nego svoje mršane , tanke noge , opletene vijugavim zmijama nabujalih , plavih vena , u koje se izlila neka gusta i tamna , mrtva krv .

Mrtvo je bilo sve u njemu , mrtvo i bezvoljno , i neko tamno osjećanje umora i nehaja nanese mu misao : A možda je sve to dobro , dobro od Ane ... i od geometra ? Možda i on zna za krštenje , samo ... ? Ah , što zna čovjek !

Osjećao je kako ga , živac po živac , svladava nešto kao bolest , kao gripa , neka slabost u svim zglobovima i tetivama , i mučnina od svog dugog i mršavog , golog tijela i od misli , strašnih , opakih ... Gle , tu je taj eksploziv . Uzme paket sa noćnog ormarića . Ja ... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum !

Ganuo ga je teatralni patos te mogućnosti , i odjednom , možda upravo zbog ganuća , otkrije u sebi neku neočekivanu , osamljenu , gotovo smiješnu dobrotu , kao cvijet što je preko noći izrastao na smeću , pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada . On je praštao . Iz svoga malog cvjetnog vjenčića osipao je prašak pomirenja i kadio mirisom ( one , neočekivane ) dobrote to stanje stvari oko sebe , čak je i blagoslovio onu tamo bračnu činjenicu posvećenom vodicom svojih vlastitilh suza . Plakao je tiho i nesretno , kao jadan čovjek koji je odjednom osjetio u sebi čast viteške žrtve .

Razvezao je crvenu vrpcu , razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu . Na plavkastom omotu ( boje ob , Ana ! ) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa , u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s nježno naglašenim linijama i oblicama , kao da je ruku vodila neka još nigdje nenapisana ljubav .

Spuštajući se na pod ljubio je ta obla , meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu dušu koja je osjećala tu oblu , dobru , pažljivu ljubav , što se tu marljivo , nježno , pomno pretopila u ta slova njegova imena ... Drago , drago n ! mucao je zanesen . Kao da te svojim lijepim , oblim grudima otisnula : dojka - dolina - i dojka . Slatka !

Ludovao je . Čitajući zatim Anina pisma , redom , po datumima , osjećao je kako ga sve više prožima taj slatki otrov , ta strasna jeza jednog nedovršenog , naglo i grubo prekinutog sna , i sad se ponovo uspavljivao , vraćao se u omamu , u pijanstvo one nekadašnje , jedva omirisane , tek naslućene , nikad nedirnute sreće . Kupao se u pjeni Aninih riječi , umivao se njenim uzdasima .

Satovi su izbijali u gradu , ali on ih nije čuo : sve su kazaljke stale u njegovu vremenu . Mjesec je već davno zašao . Napolju mrak i tišina . Tek od vremena na vrijeme bojažljiva i tužna svirka zrikavaca - zri ... zri ... Od nje je noć bila tamna i duboka , mirisna i zvjezdana , od nje je i njegov san živio i snivao - - - -

Ovdje bi i ova posprdna priča trebalo da utihne , da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se nečujno , na prstima povuče pred ovom otvorenom ranom , što sama sebe liže za onim osvijetljenim prozorom . Neka priča ode u noć ... i zaviri u druge , ugašene prozore , gdje se snivaju drukčiji sni ...

Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razrušio san . Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu . A gore u sobi goli Tristan na podu , u hrpi pisama , u oblaku snova , zgrozi se od hladnog dodira jave .

I opet se nudi prilika priči da se bez štete povuče i ostavi tog jadnog , probu&dstroke;enog , zblenutog čovjeka na podu ... Ali on , on sam nije želio da bude tako povučen iz oblaka , oboren na zemlju i ... jednostavno napušten tu na podu , zauvijek . Zar se može tako završiti jedan život : gol , na podu , u hrpi starih ljubavnih pisama ? On sam traži završetak , i priče i života . Zato osjeti svoj goli tur na parketu , snužni se očajnički od toga dodira i ustane kao čovjek koji ne zna što bi ...

Nečujno , na prstima iza&dstroke;e u hodnik ...

Zar ne vidite da on to sam hoće , ne vuče ga nikakva priča . Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se nagodila za neki svršetak , da mu uštedi sve one sramne i suvišne gluposti , koje bi još mogao učiniti . Ali s njim se ne može zaključiti nikakav posao : on još hoće da osjeti blizinu Ane , da čuje njeno disanje prije svršetka .

Tapkajući po mraku napipa jedna vrata iza kojih se čulo snažno i široko , muško spavanje , koje se obilno hranilo zrakom , punim plućima . Uz taj zdravi i prostodušni dah prirode čulo se i jedno melodiozno , fino , treperavo disanje , kao da neki nečujni povjetarac njiše lake muslinske zavjese i šumi kroz prozirno , pjenasto tkivo . Zadržavajući dah slušao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika , tako nespojiva sna , a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajedničkoj noći ... i zajedničkom krevetu . On ih je rasplitao , odvajao i milovao onaj drugi , treperavi ... kao povjetarac što šumi u svilenoj zavjesi ... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah . A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan , strahovit poljubac , kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena . I šapne : zbogom , Ana ...

Vraćajući se hodnikom govorio je riječi oproštenja , a lažna želja za umiranjem dražila je u njemu onu vrst samodopadne , važne tuge nad samim sobom , u kojoj se čovjek gotovo ugodno osjećao , kao na nekom pijedestalu uzornog paćeništva . Kome je kao njemu ... i zar bi to itko , itko mogao podnijeti ? Vapio je za revolverom , za otrovom , za neboderom , sa kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom ...

A zapravo , ogledavao se po sobi za nekim " blagim sredstvom " , kao da se radi o čišćenju , a ne o umiranju . Njegov je pogled izbjegavao sve što je podsjećalo na nož , uže i visine ... sve je to bilo prosto , nedostojno ... Odjednom opazi da drži u ruci svilenu vrpcu što ju je skinuo s Aninih pisama . Da , neće puknuti ... Lagao je . Svidjela mu se bizarna simboličnost tog , u neku ruku , poetičnog sredstva , pa kad mu je rukama iskušao čvrstoću , i to je učinio simbolično i neiskreno , i vrpca je lako izdržala probu . Napravio je zatim omču , uvukao u nju glavu ( vidite li što radi ovaj čovjek ? ) , a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru .

Tako , rekao je tada , A sad - zbogom! ... i neka je svima sve oprošteno ... Okrenuvši le&dstroke;a prozoru , reče : jedan , dva , tri ... kao djeca kad neodlučno skaču u vodu , i čučne naglo pustivši noge da mu se odskliznu po nalaštenom , glatkom parketu ...

Bum ! odjekne po cijeloj kući . On se odjednom na&dstroke;e sjedeći na podu , raširenih nogu me&dstroke;u Aninim pismima . Osjetio je najprije strahovit šum u ušima i neki udarac u glavi , pa je tako i ostao , iznena&dstroke;en , zblenut , s crvenom vrpcom oko vrata kao prestrašeni psić što je s prozora pao na ulicu .

Prije nego je uspio da se sna&dstroke;e ( a što mu je sve to trebalo ? ) , otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajući oći , budeći se teško pred tim prizorom na podu . Malo zatim dotrči i ona , Ana , bosonoga , u kućnoj haljini , koju je na brzinu navukla , pa joj je raskopčana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha .

- Toni , zaboga ! - klikne ona , a od straha i ne vidi da je on sasvim gol . Geometar je ostao kod vrata i polako shvaćao : vidi komad vrpce na prozoru , a ostatak o vratu ... Spoji ta dva kraja u mislima . Jasno . Pojavi mu se na licu grimasa gadljivog sažaljenja .

- Toni , što ti je ? - dršće Ana nad njim i ništa ne shvaća ; još nikako ne primjećuje da je gol . A on osjeća svoju sramnu golotinju na podu , pa uzme navlačiti pisma na sebe , kao lišće , da bi pokrio stid svoj , kao Adam u raju zemaljskome , kad mu se oči otvoriše , što veli Mojsija , i vidje da je gol . Ona tek tada opazi , u tom sakrivanju , njegovu golotinju i u isti čas osjeti svoja gola prsa , pa tiho vrisne od stida , pokrije prsa i zaklopi oči . A on , on se zagleda u njene bose nožice , koje su gazile po pismima što su ih pisale one gore ručice ... i smiješio se prazno i beznadno , kao čovjek-očajnik što sjedi na dnu svog vlastitog života i ništa više ne očekuje .

Shvatio je geometar i taj pogled na Anine nožice ( pročitao je odozgo početak jednog pisma " Jedini , jedini moj Toni " ) i taj jadni smiješak ovog golog nesretnika , pa mu pri&dstroke;e bez riječi skine mu smiješnu omču s vrata , podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet .

On se prepuštao tom samaritanstvu , kao mrtvo tijelo , skinuto s vješala , i šaptao je povjerljivo geometru : " Vi ste mislili da sam ja nesretan ... i da ću se najmanje ... objesiti zbog toga ? Dobro sam se s vama našalio ? He ? "

- Dobro jutro , majstore . Je li vam bolje ? - reče snažan momak rumena , bubuljičava lica , a kose kovrčave kao u ovna , ulazeći u bolesnikovu sobu .

Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oči kao da ispija nešto gorko .

- Bolje mi je , bolje ... - promrmlja s ga&dstroke;enjem već poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana , koji je dugom praksom dobro izvježbao svoje saučešće .

- Nego , doš'o sam po ključe od radionice - govorio je vrteći kapu u rukama od neprilike . - Pa bih ja , ovaj , na posao ... - nadoveže nakon trenutka šutnje , koju je iskoristio u ogledavanju kreveta , kao da , tobože , s tim krevetom nešto nije u redu . Na koncu digne pogled na samog bolesnika .

Pogled je drzak , gleda ga ravno u lice , u oči , ugasle , mutne , ispijene od bolesti .

" Kakva odvratna sličnost ! "

Majstor je s užasom motrio mladog pomočnika , koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baniti krevetom . Gleda sve uokolo , zaokružuje , pa onda uzduž i poprijeko , u križ . Mjeri , prenosi tamo u svojoj glavi dužinu i širinu , kroji i kombinira , pili i sastavlja daske , zabija čavle očima .

Majstor protrne . Zateče svoje bijele ruke prekrižene na prsima iznad pokrivača i brzo ih rastavi u strahu , popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako , zabačene . Ali i tu su kod glave ležale mrtve , nemoćne . Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom što kroji sanduk i kopa grob . Iz očiju mu curi nestrpljivost kao utrov , vidi se , htio bi sve ubrzati , dosadilo mu je čekanje . On je već davno u ovoj kući skrojio svoje nade i sad samo čeka i gubi strpljenje . Kad će to već jednom ? Dolazi svako jutro po ključeve , što vise tamo vani , na hodniku , iza kućnih vrata , ali prije se ušulja u sobu , ponizno , nečujno , kao dim , i pita zabrinuto : " Je li vam bolje ? "

Majstor je već više puta bio spreman sebe prekoriti , pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjičavu , potištenu misao , razoriti tužnu poeziju svoje napuštenosti , suvišnosti ... Htio je biti stvaran , objektivan , izvući barem na čas tu svoju nesretnu " jednu nogu " iz groba . Znao je da je jednom nogom u grobu , da mu se iz horizontale ležanja svijet izmijenio , da je sve oko njega izraslo , visoko i nadmoćno , i strši nad njegovom nemoći . Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima , zaviriti stvarima u oči iz svoje normalne perspektive , iz svoje visine metar i osamdeset u papučama , vratiti svoju optiku , svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima .

Htio je pogledati normalno , iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima .

Klipan još uvijek stoji tu pred njim , nasred sobe , zbunjeno vrti kapu u rukama i čeka . Što čeka ? Ključ je za vratima . A možda u njega ima i iskrene sućuti , one jednostavne , privržene , pasje sućuti , koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivošću postaje sumnjivom ?

Kako se sve to izmiješalo od ovog prokletog gledanja odozdo !

- Pa znaš gdje su ključevi , Lojz !

Osjeti oštrinu u svom glasu , pa dolije blaže :

- Zar ne vise tamo iza vrata ?

- A vise , vidio sam i sam . Nego , kao kažem , da prigledam majstora kako mu je . A eto , hvala budi bogu i srcu Isusovu , kažete bolje , pa ako bog da i njegova sveta mati , vi ćete još i onog an&dstroke;ela što piše u knjigu završiti . Ja ga neću dirati dok vi ne ozdravite ...

- Ne , i ne smiješ ga dirati !

Štu se tu dogodilo ? Nije znao .

Ne zna ni kakvo mu je bilo lice , ni taj glas ne zna odakle je smogao , iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urilk . Sav se ispriječio u obranu , kao da mu je zasjao nož nad glavom , obje ruke je ispružio molećivo , zdvojno preklinjući . Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu , a onda , videći majstorove ispružene , mršave , jadne ruke , poletio k njima , zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno , slineći ih i zalijevajući suzama beskrajne odanosti .

Majstor povuče ruke . Gadila mu se Lojzova vlaga na njima . Kao da ih je pas polizao , osjeti slinu na rukama i javi mu se želja za toplom vodom i mirisnim sapunom . Želja za čistoćom . Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti , od balavosti rasplakanog an&dstroke;elčića na grobu .

Takve je an&dstroke;elčiće klesao majstor pred desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga šegrta Lojzeka , kad su takvi an&dstroke;elčići bili u modi , pa su ih imućni gra&dstroke;ani naručivali da im plaču ili makar zalivaju cvijeće po grobovima .

No sebi , za svoj vlastiti nadgrobni spomenik , majstor je isklesao odraslog Lojza , velikog , bijelog an&dstroke;ela od mramora . Strašnog an&dstroke;ela , koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje ... Kao da je ovaj čas sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob , ogromna su mu krila još sva u zamahu , naduta vjetrom kao jedra , te se čini kao da je još sav u zraku , da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploče crnoga granita . Ogromnim guščjim perom upisuje an&dstroke;eo u svoju kamenu knjigu urednim , tajničkim rukopisom Albert Knez - klesarski majstor .

U pedantnom pokretu ruke , u pažljivo svinutim le&dstroke;ima , u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom . No lice na kome je htio majstor , u zamišljenoj grimasi , uklesati tvrdu , mušku tugu , ostalo je zagonetno , nečitljivo , Lojzovo lice s grubim i surovim crtama , s tvrdim naborima oko usta , koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh , a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokučiv . Taj nehotični , nečitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim mačjim očima što hitro obigravaju i dodiruju stvari , kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamćenje , i dobro izvježbane grimase njegove odanosti spojile su se na an&dstroke;elovu licu u neku čudnu mješavinu gluposti i trijumfa .

Eto , to je ovo lice ! Što više gleda svoj zagonetni model ( koji je šmrcao usred sobe i brisao nos i oči masnom suknenom kapom ) , sve više nalazi tu podmuklu sličnost izme&dstroke;u ovog neobjašnjivog klipana i svoga an&dstroke;ela .

Lojz u an&dstroke;elovu licu ! Odatle je sve i počelo . Već mjesecima leži s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu šapće u uho : " He , an&dstroke;eo Lojz , ha , ha , an&dstroke;eo Lojzek ! " Lojzek upisuje u knjigu smrt , Lojzek , a ne an&dstroke;eo ! Lojzekovo se lice smiješi od zadovoljstva !

Nepodnosiva misao , misao-sotona , mučitelj , nemilosrdni , okrutni , bolesni monstrum što se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noći ...

Majstor se preznojio od muke i potražio mogućnost nade u Lojzovim suzama . Ipak , on je plakao ! Po rukama su mu kapale njegove tople , iskrene suze ... Gle , sav se razmazao tom kapom ...

- No ipak , Lojz , ako ja prije umrem , postavi ga na moj grob onako , ne dovršena ...

- Ali ne , majstore , ne ! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati .

- Samo ćeš uklesati u knjigu moje ime i prezime , razumiješ - nastavi majstor svečanim , hladnim mirom kao da diktira oporuku , - Da , ispod imena još samo klesarski majstor , i ništa više . Nikakvih datuma , razumiješ ?

- Pa zar da ja vama? ... Eh , majstore moj! ... - i čudno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio .

- Pa što ? Ne ljuti se , Lojz , to je prirodno , - reče majstor s veselom rezignacijom , čak kao i da zadirkuje mladićevu stidljivost . Zatim doda s mračnom ozbiljnošću , zajedljivo : " Prirodno je da ljudi umiru . Stari , nepotrebni , samo smetaju ... "

Mladić grune u plač . Zarije lice u kapu i rida , tuli grubim , magarećim glasom .

Majstoru krv živne u žilama , prokola , zastruji , bije u svim bilima , kuca na sva vrata , igra , živi . Mislio je da će se onesvijestiti .

- Ne , Lojz , ne plači . Htio sam samo reći da ćeš ti to bolje učiniti nego tko drugi ...

Raspiruje mladićev plač , rasplamsava ga kao požar na kome se grije .

- Ti ćeš to učiniti s više zanata , hoću reći , i ljubavi ...

Lojz zaglavinja kao da će se onesvijestiti , no spusti se na koljena kod podnožja majstorova kreveta i zarije glavu u pokrivač . Sav se tresao u grčevitom , gorkom plaču , te se činilo kao da se nikada više on ne može umiriti . Da će tako ostati plačući i plakati do smrti .

Curi taj plač i žubori veselo kao kiša u žljebovima , Goni smeće svih ovih dana i noći , svih nemira i sumnja , čisti , ispire . Čist plač iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se , natapa ovu krutu , okorjelu samoću , golu , očajnu pustoš , po kojoj plaze debele i hladne zmije što truju ovaj jadni ostatak života na bolesničkom krevetu .

Majstor je ponovo stekao svoju važnu nadmoćnost , svoj majstorski ugled , kao da je opet uzeo čekić i dlijeto u ruke i kleše iz neke tupe i nijeme tvari ovaj an&dstroke;eoski čisti , bijeli plač nad svojim grobom . Jeca ovo kameno , tvrdo biće kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska duša u kamenu , i sad se duša skrušeno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti .

Nikada majstor Albert Knez nije doživio takvo priznanje . Bio je doista knez me&dstroke;u klesarskim obrtnicima ; čak su ga i neki kipari priznavali ( što nije mala stvar ) i smatrali ga svojim kolegom , a više puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti . No ovo oslobo&dstroke;enje jednog srca , što je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti , zapušteno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomještao sve ostale ljudske osobine , to je majstor smatrao svojim najvećim i konačnim djelom .

- Idi , dragi Lojz , idi . Možda ću ja još i ozdraviti , a ti me već oplakuješ ...

On ga je očinski otpuštao sa zahvalnošću i dobrodušnom ironijom .

- A kad vi , majstore , neprestano mene ... kao da sam ja neki ... Ah - duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca . - Teško je to , majstore !

- Znam , Lojz , znam da ti je teško . Sve je palo na tebe . Hoću reći , radionica , poslovi ...

- Ah , ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrije&dstroke;eno . - Nego vi , tako , u ... u bolesti ... Teško je to .

- A ti nemoj misliti na mene . Misli na ljepše stvari . Mlad si ... Imaš li curu ?

Lojz pocrveni i obori oči kao djevica . Nije očekivao takvu šalu ; on je pokorno trpio .

- Ozbiljno , ne šalim se . Majstor je pronašao igru i stao je vući za uzicu . - Cura goni sve brige , mani ; gdje god je ubodeš , prsne smijeh ...

- Eh , majstore , grijeh je to što govorite - mrmlja Lojz u pod , ne podižući glave . - Nije to za mene ...

- Ne ? A što si ti ? Svetac ?

- Nisam svetac . Nego ...

- Nego , što ? Mučenik ? Kažem ja tebi , Lojz , na&dstroke;i curu . Postat ćeš smiješan , momci će te zadirkivati . A ostavi se ti misli ; ja ću već sam ozdraviti ... ako budem mogao .

Lojz se nasmiješi , kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo .

- Dat će bog , dat će bog , majstore !

- Eto , i bog će dati , što ti kažeš , pa ćemo on i ja zajednički već nešto učiniti ...

- Hoće bog , hoće ! - kliknu Lojz oduševljeno kao da ga već vidi na djelu pa navija za uspjeh . - Molim ga ja jutrom i večerom , činim devetnice , smilovat će se , veliko je njegovo milosr&dstroke;e !

" I moje strpljenje " , pomisli majstor . Nekako nije volio Lojzovu pobožnjačku frazeologiju ; podsjećala ga je na opijela i druge tužne obrede .

- Eto , sve će još biti dobro ...

Htio je rastjerati crnomisničku , obrednu atmosferu , koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima .

- Sve će opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom ... Sjećaš li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira ... Eto , na to misli .

- Pa mislim ja , majstore . Onda je još i pokojna stara gazdarica bila živa , bog joj dao duši lako - prevrne Lojz očima za staru gazdaricu . - Ih , što sam volio onoga pastira ! Tako prošle noći sanjam ja : vi , zdrav i jak , klešete pastira , no on se ne da . Udarite vi po dlijetu ( sanjam ja ) , a on se izmakne , Opet udarite , opet izmiče . " Čekaj , nesretniče , velite mu vi , vidiš kako si ružan , a ja te hoću učiniti lijepim ! " " Pusti me , viče on , dosta si me već izmučio ! Ne trebam ja ljepote , nego pravde . Hoćeš na meni pare zaraditi ( slušam ja tako sve u snu ) , daj mi moj dio i ja idem ! " " Gle , bezobraznika " , veli pokojna gazdarica koja se nekako tu našla . " Čekaj , Alberte , " veli , " ja ću ti ga držati , a ti udri . " I doista , udarite vi , no on se trzne , a dlijeto odleti u stranu i - tup ! - gazdarici u čelo . Zabije joj se do polovice ...

Ali neću , majstore , neću dalje , vama je zlo . A kako i ne bi , strašan san , kad se samo sjetim ...

- Ne , nije mi ništa , samo pričaj . Što je bilo dalje ? Bilo mu je doista slabo , problijedio je , ruke su mu drhtale pod pokrivačem .

- Pa veli pastir : " Ne trebam ja ljepote ... "

- To si već rekao .

- E , a dalje i nema ništa , probudio sam se ... Lojz ispusti silnu količinu zraka iz pluća , kao da je izronio iz vode .

- Ne , nije istina ! Još si sanjao , ne laži !

- Ne ... Nije da lažem ... - uzme Lojz okolišati - nego je neprilično da se kaže ...

- A zašto ? Pa to je san , nisi ti kriv .

- Znam da nisam , san je . Ali kaže se : što trijezan misli , to pijan govori . A san je kao neko pjanstvo , čovjek ne zna što radi , pa se može pomisliti ... svašta . Tu ulazi mlada gazdarica , a ja ne bih htio ... eh , je li tako ? Ja želim sve pošteno i po pravu , kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nalaže . A vi ste tada bili zdravi kao dren . Ono jest , iver vam je bio uletio u oko , ali inače potpuno zdrav . A što ima tomu ? Ni sedam godina . Eto , što je čovjek .

" Eto , što je čovjek , doista , šaka ništavila . " Majstor protrne . Ugleda svoj raskošno sagra&dstroke;en grob od crnoga granita , a na njemu mramornog Lojza s krilima arhan&dstroke;ela kako upisuje njegovo ime u svoj strašni folijant . Piše Lojz , i &dstroke;avolski mu osmijeh poigrava na licu . Jest , u ono je vrijeme bio upoznao Fridu , mladu , lijepu , plavu udovicu , a pokojna je Magda već bila bolesna , poru žnila , sva nabubrila od srca , ljubomorna i pakosna , te mu se znalo desiti da pomisli ( ah , što je čovjek ! ) , da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom , koga se u isti čas i stidio . Savjest ga je mučila zbog tih misli , ali mučila ga je i misao na Fridu , lijepu , plavu ...

Došla je Frida da naruči spomenik za pokojnog muža , koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro , svirajući obou . Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom : nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma , a već je bio mrtav . Frida je tražila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom ( jer pokojnik je bio umjetnik na oboi ) , nešto originalno , dirljivo ... Cijelo vrijeme je plakala dok je naručivala .

On joj je odmah predložio pastira s frulom . Bio je i sam potresen njenom tugom . Dan je bio krasan , sunčan , a njen plač je cvilio kao daleka pastirska svirka , izgubljena i tužna pod suncem . Bio je inspiriran . Tješio ju je , milovao očima , potresenim glasom govorio joj je dobre , prave riječi ... ni sam nije znao odakle mu one .

Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih žalosti , smrt je bila njegova inspiracija , njegov medij , jedina stvarnost njegove mašte . Tražio joj je neprestano nove oblike , nove pomodne simbole za ukus svojih mušterija , kao što se izmišljaju novi modeli ženskih šešira . Isklesao je čitave legije kamenih likova : simboličnih mementa , tužnih vila , ucviljenih žena , majki slomljenih tugom , zgrbljenih staraca što kroče svome grobu a sijeda im se brada vuče po zemlji , mnoštvo genija , an&dstroke;ela , an&dstroke;elčića , brkatih bista trgovaca , kućevlasnika , vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba što stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i čekaju samo da zasvira glazba , da udare budnice , da odjeknu koračnice pa da povorka krene na svoj groteskni marš kroz vječnost . Ali glazbe nema , tišina , svi su zaboravili na njih . Šušti oko njih uvelo , suho cvijeće , i to je sve .

I to je sve radio prazna , indiferentna srca , tu&dstroke;u žalost smatrao je privatnom stvari mušterije i nije osjećao potrebu da ga se ona tiče . Ali Fridinu žalost osjetio je duboko , kao svoju vlastitu . Njeno ga je uplakano lice nadahnulo , njene su suze otopile obrtničku ravnodušnost klesara nadgrobnih spomenika . On je bio umjetnik .

Tako je počelo oko pastira s frulom . Lojz je pozirao , a pokojna je Magda psovala ( uglavnom Lojza ) što se posao oteže , što se tu prave neki kerefeki , a zašto ? Posao je posao , spomenik kao i drugi , pa neka je i pastir ! A što joj je , uostalom , trebalo nekog pastira izmišljati , onoj muzikantskoj milostivi ? Mužu joj neće ni nos uvehnuti u grobu , a već će poći s drugim . Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive ? Daj ti njima samo novaca ... Tu cmizdri kao gladna godina , ali nije zaboravila njušku namazati ! Koliko samo toga ruža požderu , prasice bezobrazne !

Magda je bila sumnjičava i ljubomorna . Instinktom nevoljene žene tačno je naslućivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti . K tome se pridružila i škrtost , strah da se tu možda ne gubi nešto na poslu , pa je udarala nemilo , ali udarce nije upravljala izravno mužu ( njega je obožavala ) , nego nekako u stranu , Lojzeku , ljenčini božjoj , pospanoj .

Nije ga nikako trpjela . Doveo ga k njima učitelj sa sela kao sasvim malog kudravog dječaka da kod majstora izuči zanat . Učitelj je više puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat , još u školi ... Htio je da se upamti činjenica i da sebi osigura tu prednost za budućnost . Jer mali je , po njegovom mišljenju , a i gospodin župnik se s time slaže , mali je " jedan pravi budući Meštrović " . A sirota , sam na svijetu ...

Majstor je zavolio dječaka , a budući da nisu imali djece , htio ga čak i posiniti . Ali Magda , oprezna , odgodi to dok Lojzek ne odraste , da se vidi kakav je .

" Eto ti ga , sad vidiš " , govorila je pokojna Magda u " vrijeme pastira " , kad je Lojzu već bilo osamnaest godina . " Sad vidiš lopova podmuklog . Meni može svaki čas srce stati , i gotovo . Ali , pazi , Alberte , što ti kažem : taj će te lopov spremiti u grob . "

Grob od granita , veličanstven , a na njemu , eto , sjedi Lojz od mramora . " Ne trebam ja ljepote , nego pravde . "

Magdi je jedne noći stalo srce i bila je gotova . Ali pazi , Alberte , taj će te lopov ...

Tu ulazi mlada gazdarica , Frida . Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob , a zatim se vjenčali . Sve pošteno i po pravu , kako bog zapovijeda i sram ljudski nalaže . Eto , što je čovjek . A bio je tada zdrav kao dren . Ono jest , poletjela ispod dlijeta oštra ljuska kamena i povrijedila mu oko , ali inače sasvim zdrav . A što ima tomu ? - ni sedam godina . Eto , što je čovjek . Daj mi moj dio i ja idem !

Idi sada , Lojz , idi - a glas je majstorov bio gorak od sjećanja .

Lojz je cijelo vrijeme odgonetao šutnju , vrebao je pasjom pozornošću na majstorove misli , htio se orijentirati .

- Ma rasrdio sam ja vas , majstore . Eto , čovjek brblja i ne misleći ... A vjerujte mi da sam sanjao ... Bože , ako nisam ... - metnuo je čak i ruku na prsa .

Majstor ga ne prekine , ostavi mu priliku da se zakune .

Lojz pričeka . - Ništa , šutnja . Spusti ruku u očajanju i uzdahne kao izgubljen čovjek .

- " Bože , ako nisi ... ? " - Ali reče naglas s nestrpljenjem : " Vjerujem ti , vjerujem . Idi i pošalji mi gazdaricu . "

Lojz iza&dstroke;e snuždeno , kao da su mu uskratili zasluženo priznanje . Čak prošapće " oprostite " zatvarajući za sobom vrata , a to je trebalo razumjeti kao " oprostite , neću vam više smetati " .

" Hvala Bogu ! "

Majstor zaklopi oči i stane prebirati po Lojzovoj pre&dstroke;i ( sve je isprepleo i zamutio ) , a Frida u&dstroke;e spremno , na znak , kao glumica što iza kulisa čeka svoj ulaz na pozornicu .

Slaba glumica s udešenom zabrinutošću na licu . Čovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je , bez osobite pronicljivosti , mjesto zabrinutosti pročitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje .

Majstor je znao čitati Fridino lice , zato odmah ponovo zaklopi oči .

- Boli te , Alberte ?

Glas joj je bio svjež i ravnodušan . Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru .

On joj ne odgovori ; učini samo nervozan trzaj očima .

Gledao ju je . Bila je lijepa . Kosa joj se prelijevala u zlatnožutim , dugim valovima od čela prema zatiljku , gdje se odjednom propela uvis , kao da je udarila u baraže češljeva i naglo se rušila nizbrdo u zlatnim slapovima , pršteći uokolo finu , iskričavu sumaglicu . Siva , uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskošnom izlogu . On osjeti strašnu , bijesnu želju za tim samosvjesnim , gordim tijelom , što se zadovoljno gibalo u prostoru , tu , na dohvatu ruke ...

Ispruži ruku i lako , drhtavo pre&dstroke;e dlanom preko obline Fridina boka . Probude se miline nekadašnjih dodira , burni nemiri od ljepote ovog tijela što se mačkasto mazi u prostoru kao da se izlaže neprestanom milovanju . No Frida se odmakne , ukloni se milovanju , i njegova ruka ostane besmisleno ispružena u prazno kao prazna ruka prosjaka . To je , dakle , kraj .

- Frida - reče gotovo bez glasa ; stid mu je zagušio glas .

- Molim , Alberte ? - odazove se ona gledajući kroz prozor .

- Reci mi nešto ...

- Molim ? - okrenula se , ali je ostala kod prozora . Bojala se njegove blizine .

On je šutio gledajući nepomično u plafon .

Uplaši je ta šutnja i korakne prema njemu , ali zastane nasred sobe .

- Što da ti kažem , Alberte ?

- Ništa - šapne on , potpuno odsutan mislima . - Molim te , donesi mi tople vode . I sapun ...

- Tople vode ? - Pobojala se da bunca . Nikad nije bio tako šutljiv , tajanstven i čudan . - Što će ti topla voda ? - Ona je gubila strpljenje , glas joj je ogrubio .

- Htio bih oprati ruke ...

- Što tebi ne pada na pamet ! Sad hoće ruke prati ! Ne znam zbog čega ?

- Zbog čistoće ! - Postao je zajedljiv , čak se i nasmiješio ironično , kao čovjek koji zna što govori . - No , ako ti je teško , ne treba . Doista , Frida , ne treba . Samo sam , tako , želio ...

Ona uzdahne kao žrtva besmislenog bolesničkog hira i iza&dstroke;e pokorivši se samozatajno i krotko . Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti ? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja .

On je požali . Sa srdžbom pokuša ublažiti u sebi teško osjećanje napuštenosti , vratiti Fridi dobrotu i požrtvovnost , vratiti sebi povjerenje ... No u toj srdžbi , kojom se htio osloboditi težine , na&dstroke;e opet nju , mladu , lijepu - i pokornu ... Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja , u nju se ona sklonila da sačeka kraj ... Bilo mu je sada teže .

Frida se vrati s umivaonikom , iz koga se pušila vruća voda ; po sobi se raširi ugodan miris pare . Preko ruke je prebacila svježi , bijeli ručnik . Donijela je i sapun . Sve kako je želio .

Umivaonik je položila na stolicu do kreveta , ručnik prebacila preko naslona , i sapun je postavila spretno , s desne strane , na dohvat ruke ... sve s pomnom tačnošću savjesne bolničarke , koja poštuje propise opho&dstroke;enja s bolesnicima . Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor .

S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorišta . Čulo se klesanje , grubo , silovito kidanje kamena , te se činilo da kamen ječi pod bezobzirnim , teškim udarcima . Tupo , zidarski jednolično , kao da teše kamen za gradnju , bez osjećanja , divljački .

" Blesan utiskuje svoju glupost u kamen ... Razdrljio prsa , otkrio mišice , izlaže snagu . Udara da se čuje njegov trud ! Neka se zna tko tu radi , tko izdržava ovu kuću , na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna , nemoćna udovica ... "

- A zašto , Alberte , sad ne pereš ruke ? - javi se ona s blagom opomenom , jednako gledajući kroz prozor .

- Kasnije ću , kasnije ... - Postao je razdražljiv . Oni su ga blesavi udarci lupali po ušima , a morao ih je slušati .

- Kasnije će se voda ohladiti . - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdžba . No nije se maknula od prozora .

- Neće se ohladiti , vruća je ... No što onaj blesan dolje tako lupa ? - uzvikne odjednom ne mogavši više izdržati Lojzovih udaraca .

Ona se okrene i pogleda ga dugo , ironično : gle i što još ?

- Što bi lupao ! Radi ! - reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru . - Kad radi , mora lupati . Znaš i sam da ne čeha perje , nego kleše . Zar ti nisi lupao kad si klesao ?

Ovo je bio nov ton , dosada nepoznat u njenu govoru . Znači , tu je granica njena svladavanja , tik do Lojza . Do te granice ona sve podnosi , ona sve razumije ; ona shvaća i taj hir pranja ruku , pa čak i to da sada , kad ju je prisilio da mu donese vodu , ne pere ruke , nego zanovijeta što se lupa ... A što , zar ne treba više ni raditi kad je on bolestan ? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime ?

Ne , nije shvatila što je htio reći ...

- Htio sam reći , Frida , da to nisu klesarski udarci . Vidim ja po zvuku : tako se ne obra&dstroke;uje kamen ... Nema on srca za materijal .

- Ima snage , klipan ... - otme se Fridi . No " klipan " joj je ispao nekako dražesno mio , pa zato odmah doda : " Seljačina ! Mogao si mu reći . "

Majstor ne odgovori .

Lojzovi udarci odjekuju u dvorištu snažno i bezobzirno , kao da ruše svijet . A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi što divlja me&dstroke;u krhkim stvarima . " Ima snage , klipan ... " Nije mogao više slušati te udarce . Navuče pokrivač preko glave da ih ne čuje ...

Frida se odmakne od prozora . Opazivši da se pokrio preko glave , tužno se nasmiješi i uzdahne kao mučenica .

- Oh bože ! No dobro , reći ću mu da prestane - i uputi se žurno vratima .

- Ne , Frida , ostani ! - poviče u panici , otkrivši glavu .

Ona je izašla . Snažno je zamahnula vratima , ali ih je u posljednji čas zaustavila da ne lupnu . Trenutak zatim prestane i lupa u dvorištu .

Mir nalik na noćnu tišinu , kad u nesanici leži u mraku , u kome mu svaki šum , svaki zagonetni noćni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata , iznad njegovih moći , strašan svijet , u kome se ona kreće , u kome ona živi sa svojim mekim tijelom , po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno .

U takvom lažnom , podmuklom miru teče njegov jadni , bolesni život . Po nekom tajanstvenom redu , koji je uspostavila njegova bolest : niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti , kao da se zapravo ona , bolest , njeguje , kao da joj se pruža sva moguća udobnost kako bi živjela s njim tu u krevetu .

U početku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi , on je tražio nju , njenu ljepotu upornošću očajnika što traži pravo na spas . Onda je molio , i dobio je samilost . Odbio je samilost , tražio je ljubav . No što se više opirao i bunio , samilost je bila sve jača : to je snaga zdravih , kojom pokoravaju nemoćne i podvrgavaju ih svom shvaćanju ljubavi .

I on se pokorio . Ušao je u tajanstveni , čudni krug zbivanja oko bolesničkog kreveta , bolesničke sobe , oko kuće u kojoj leži teški , neizlječivi bolesnik .

A krug se iz dana u dan stezao , bivao sve uži , sve bezobzirniji . Ono revno bdijenje nad njim , ona pobožna pažnja , što se bila široko rasprostrla oko njega , kao granice nekog nepovredivog carstva , počela je popuštati po rubovima ; u nju su prodirale snage života , koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu .

U rani je ležao on kao krivac i uzročnik sve te pometnje , tog odricanja , te već gotovo glasne i razdražene požrtvovnosti . Htio se osloboditi osjećanja krivnje , osloboditi se sumnje da on možda vrije&dstroke;a i muči Fridinu požrtvovnost? ... Htio je utvrditi mogućnost jedne laži i umrijeti sa sigurnošću u času najvećeg ogorčenja ... Tada bi čak prihvatio i smrt kao dobitak i konačno oslobo&dstroke;enje .

Pokušao se probiti do izvora sumnje . No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe , nigdje joj više nije mogao otkriti toka . Nigdje one prve , iznenadne pomisli koja bi ga potresla , koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli .

A ipak , sve je to moralo imati početka ! No gdje je , gdje je taj početak ? Gdje je taj pogled , taj smiješak , to šaputanje i šuškanje u mraku , to skrovito noćno šuljanje oko njega? ...

A ipak - jednom je počelo ! Jednog jutra ili jedne večeri , kao slutnja , kao osjećanje samoće i napuštenosti ... Nejasno , čudno , javilo se možda kao želja za Fridinom blizinom , za njenim glasom , njenim dahom , njenom toplinom u hladnoj pustoši samoće? ... A Fride nije bilo ... Tada je možda mislio na Lojza ... Lojza - an&dstroke;ela , čisto , bijelo , bespolno , mramorno biće s golubinjim krilima ? Želja da ga pretvori u mramor , u nestvarno , u simbol !

Gdje su se srele te dvije želje ? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje ?

Još jedno zvonce s groblja ; ovo je danas valjda posljednje , već pada sumrak . A onaj kome zvoni već je u kutiji kao lutka , kao da ga šalju na dar nekom lu&dstroke;aku što pravi kolekcije tih strašnih igračaka .

Noć je bolesnikova kao trula daska : gdje stane , propada sa svojim teškim mislima . Majstor se ne usu&dstroke;uje mislima zakoračiti u noć . Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince , on se obrati svojim malim , tehničkim pitanjima ležanja . Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom , punim teškoća i problema .

Oznojio se . Sve je oko njega mokro , lepljivo i odvratno . Znojne , zgužvane plahte omotale mu se oko nogu , lijepe se i sapinju , zarobljavaju kretanje . Pod nogama topla i vlažna gužva platna , isprepleteni rubovi , nabori , vijuge ... Krpe . Nožnim palcima ulazi u labirint krpa , ide brazdama kao nekim prohladnim klancima ; zavlači se u dubine , u rupe , u neke iznenadne slobodne prostore , gdje se može okrenuti i susresti tanku struju hladnoće . Nogama traži izlaz iz ovog haotičnog i prljavog nereda .

On je navikao na glatke dodire , ravne prostrte plohe , koje je mazio svojim dlanovima kao svježe izbrijano lice .

Krevet je zdravih kao bijela jahta što plovi s punim jedrima sna . Kad uplovi u Jutro , bodro izlaze putnici ostavljajući za sobom blage tragove odmora . Nasisali su se sna , pa se protežu , " dobro jutro " , govore zijevajući . Bez boli , bez sumnja , izlaze iz noći kao izletnici , pjevajući ; zatim marljivo žvaču svoj doručak kao da uče pjesmicu napamet . Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakšani , kao istovarene la&dstroke;e . Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti . Njeguju svoju bradu , svoj brk , svoj vrt , svoje ribice u akvariju i ptičice u kavezu . Oni osjećaju savršenu ravnotežu života i smrti : troše život dok ne prevagne teški uteg smrti ... Onda im majstor Albert Knez iskleše dirljivu igračku : ljupkog an&dstroke;elčića Lojzeka što plače na grobu ... ili zalijeva cvijeće . Jedni više vole da im plače , drugi da im zalijeva cvijeće ... Ali ljupki an&dstroke;elčić je lukav , ne lije ni suze ni vodu , on simulira kao glumac , on čeka svoj čas ...

Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali . Teške , tamne ure , kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teško , pljosnato na pločnik , Bolesniku ne govore o proticanju vremena ; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom , a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave , samo racionalna podjela hladnoće jastuka na jednake obroke . Svakih četvrt sata uzima uski napitak svježine i pije ga licem žudno , pohlepno .

Istražio je cijeli krevet pomnom marljivošću doživotnog zatočenika na otoku . No nigdje više hlada , nigdje kapi svježine - sve je potrošeno . Sve je zahvatio vrući dah groznice i smotao vrtlog besane noći .

Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i škrto trošiti njegovu svježinu kao vodu u pustinji .

A pustinja je velika , beskrajna kao noć . Miču se ruke po noći kao gubavci . Plaze , gmižu ruke , traže izlaz iz noći , iz boli , iz svega ovoga što se stislo i zgužvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti . Traže ruke svjetlo danje , u kome bi mogle barem odijeliti noć od boli , bol od misli i uzeti sve to zasebno , na uzastopno razmatranje .

Idu ruke do ruba kreveta , čeznu za svanućem , za zorom na prozoru , za jutarnjim pijetlom , za zvonom , za prvim tramvajem , za prvim prolaznikom i mišem što bježi u rupu ...

" O , ljudi lopovi , ljudi miševi , ljudi prolaznici , pijetli , jutarnji tramvaji ! "

Zapomaže majstor , a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine . Ruke rone u mrak i osjećaju jezu od ništavila oko sebe .

" Eto , ništa , kažu ruke , nema dodira . " Osjećaju samo sebe u praznini . Ni vjetra , ni muhe , sve je uginulo u tmini ; samo ruke žive u noći i tjeskobno osjećaju svoju nemoć .

Ruke žive u tmini . Bijele , mramorne ruke nad crnim vodama granita . Tamo preko zida , pod kupolama i arkadama , u čudnom gradu mrtvih oblika , bijele ruke rone u mrak sa svojim tužnim gestama , kao da mole malo sućuti , malo jeze , dvije čestite suze u indiferentnim očima ...

Majstor se trgne . Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju maštu ; ondje jednako sjedi an&dstroke;eo Lojz s rasklopljenom knjigom . Rutinirano , kao krvnik , čeka samo mig da otpočne posao ...

Ali knjiga je još neispisana , čista , s hrptom me&dstroke;u an&dstroke;elovim koljenima , a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima lepršava papira ...

Tu dolazi ime majstora , autora . Obilazi pogledom svoju zamisao , ogledava stvar , i svi&dstroke;a mu se . Radost ga obuzima , uživa u ostvarenju . To nije mali Lojzek što budalasto plače , to je veliki , strašni , fatalni An&dstroke;eo koji , kad zamahne krilima , čupa živote iz korijena . Misli majstor na pokoljenja što su zinula pred umjetničkim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja . Pa se i sam umiješa me&dstroke;u gledaoce kao nepoznat posjetilac , stranac , i obilazi , prisluškuje , prima pohvale inkognito . Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vječnosti doprla do njega , u ovaj zabačeni , zgužvani kutić privremene i ružne stvarnosti , potvrda i priznanje . On osjeti na sebi dah besmrtnosti . Na prijazno raskriljena vrata nasmiješi mu se nešto lijepo i slavno , beskonačno .

Noge su same ušle u papuče i produljile s njima prema vratima . Kako tijelo ipak sluša , bez boli , bez opiranja ! Tlo pod nogama , čvrsto , solidno i taj prostor uokolo , uslužan , podre&dstroke;en ! Osjeti se strahovito vertikalnim , ljudskim , me&dstroke;u patuljastim , četveronožnim stvarima , podmuklo sakritim u mraku . Tehnika kretanja u prostoru se , gle , ne zaboravlja , a njemu se žuri kao na smrt žednu čovjeku koji je začuo žuborenje vode . Htio se napojiti na svom djelu žestoke , otrovne snage , kao na otrovanom izvoru ...

U predsoblju je visila njegova stara bunda i ključ od radionice . Na dvorištu je mlaka proljetna noć i neka nepojmljiva , blaga svjetlost zvijezda . A pod zvijezdama , u opalno plavo nebo urezala se čvrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama , kao bagdadska kubeta u nebo alahovo .

Dvorište je tiho počivalište nero&dstroke;enih oblika ; leže posvuda grubi , neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroćene zvijeri . Prolazi majstor izme&dstroke;u još nero&dstroke;enih lica , neoslobo&dstroke;enih pokreta kao silni Stvaralac što prolazi kroz Kaos . Lijevo i desno leži mrak i tamne mase nero&dstroke;enih svjetova , a on stupa vijugavom mliječnom stazom , posutom bijelom kamenom prašinom , kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama .

U dnu kaosa , u dnu mraka , gle , tamo u dnu dvorišta malo &dstroke;avolsko svjetlo titra na prozorčiću šupe ! Plašljivo , slabo svjetlo , kao da se nastoji sakriti u tmini .

" Gle , tu se živi!" ... To govori svjetlo u šupi u dnu mraka , a majstora ponese noć prema žišku iza onog prozorčića gdje svršava njegova agonija . Smrt oživi u njemu i povede ga ledenom rukom prema " tako dugo žu&dstroke;enoj izvjesnosti" ... I sagne mu glavu do niskog prozorčića da zaviri unutra , da se najede " ogorčenja" ...

Pred blijedim , pobožno uokvirenim Alojzijem Gonzagom , zaštitnikom mladosti , nemirno titra kandilo . Pri isposničkom svjetlu mladi se svetac bičuje , a mrtvačka mu se lubanja smije iz razvaljenih čeljusti , iz iskopanih očiju , iz odvaljena nosa ; ona se za života nažderala grijeha , i ruga se svecu . A dolje , ispod te tužne slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti , u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju ležaja dvije glave , čežnjivo sljubljene u snu .

Ni bijesa , ni mržnje , tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled . Čak neka jadna samilost ovlaži mu oči . Zbog te šupe , tog ležaja , tog malog nemirnog svjetla , zbog te tužne ljubavi na onom bijelom jastuku što je Frida brižljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj , gdje jedan bijedni an&dstroke;eo kandilom osvjetljava svečevo bičevanje , a sam grli život i roni u slatki ljubavni san . U san siromašan : bogu božje , svecu svečevo , a sebi uzima ... što mu se daje ...

" Jadna Frida ! "

Majstor krene u mrak . Ni staze posute zvijezdama , ni kaosa nero&dstroke;enih svjetova ! Svega je nestalo ! Tek mračno dvorište s teškim blokovima kamenja i slijepih , neispisanih , ploča . A tu je radionica , odmah desno , s malim vratašcima u velikim dvokrilnim vratima . Ključ je imao u ruci . Gladna , nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno , pasji . On pomiluje vrata , pomiluje stare , odane zidove tražeći električni prekidač .

Odjednom , u sjaju svjetla , raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli An&dstroke;eo , kao da ga već odavno čeka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj ...

Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikodušno raširenim krilima i pokuša potražiti , razumno i trijezno , ono " drugo " , ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu , ono besmrtno i strašno , za pokoljenja ...

A Lojz , bijedni an&dstroke;eo u šupi , gle , već je napisao u knjigu

ALBERT KNEZ

klesarski majstor-umjetnik

RO&Dstroke;EN ( s datumom ) - UMRO ( bezdatuma )

krasnim , klesanim slovima , pisanim s mnogo pažnje i ljubavi , kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja .

" Eto , to je sve : Lojz , i ništa više ! Ni besmrtno , ni strašno . Banalno i jasno - Lojz ! "

Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik , kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom .

" Jadan Lojz ! "

Uzme dlijeto i čekić i potraži datum na zidnom kalendaru :

21. lipnja - sv. Alojzija Gonzaga

Majstor se pridruži Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - ukleše taj datum u an&dstroke;elovu knjigu kao dan svoje smrti . Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi . Borba je svršila . Majstor odbaci oru&dstroke;e i preda se svom an&dstroke;elu .

U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlažemo da se uzme i podvig malog tenenta okupaeione divizije Bergamo Torquata Coa . Već u prvim danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja , uperena u općinsku zgradu , i povikao strašnim glasom " pridaiti ze ! " , te umalo nije općina od zaprepaštenja prostenjala " predajemo se , bez daljnjega" ...

Ali nitko ništa nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju , jer nigdje nije ni bilo nikoga . Pa ni onaj mršavi pas , cinik , koji je slučajno onuda rastreseno lunjao obalom kao neki antički filozof , zabavljen svojim mislima , ne bi bio ni zalajao na tog okupatora , toliko ga je smatrao nevažnom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet , da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim čudnim držanjem , kakvo naš pas dotada nikada nije vidio na otoku . Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe , nego je samo pogledao Torquata vrlo površno i do uvredljivosti nehajno , a zatim je podupro nogom ugao općine ... " evo , predajem ti je" ... i pošao dalje ...

Bio je Torquato osjetljiv što se časti tiče , pa je lako zaključio da je ta pasja gesta nogom vrlo uvredljiv , pa ako hoćete i strahovito nesretan susret s neprijateljem . To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom učinilo da taj pas i nije pas , nego neko razumno i podrugljivo biće , koje parodira njegov ratni podvig ; osjeti kako ga šiba Duceova žestoka parola " chi non e con noi , avra del piombo " , - i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s osjećanjem važnosti toga učešća . Primivši olovo iz oba Torquatova pištolja , četveronožni satirik prekasno shvati da je vrag uzeo šalu i zaokruživši pijano dva-tri puta mjesto na koje će posljednji put leći , zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodre&dstroke;enog straha .

Okružen odredom svojih Bergamasca , Torquato se na kopnu osjećao vrlo nelagodno . Tu je oko njega bilo stotinjak četrdesetgodišnjaka , sve odreda rezervista klase 1901 , koji se odmah , ne čekajući njegovih zapovijedi , prihvatiše zida , vrata , uglova i svih mogućih zaklona , kao što su , na primjer , bačve na obali i dvije-tri kržljave paome , što su tužno mahale svojim uvenulim lepezama , kao da samilosrdno nude neki jadni mir ovim preplašenim ljudima .

Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela , kojima su dali puške u ruke , pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tu&dstroke;im obalama , da se veru po tu&dstroke;im krševima , da gaze po tu&dstroke;em kamenju , pa ako ih tko tamo upita zašto to rade , treba da ga smatraju neprijateljem i po mogućnosti ubiju . Taj pretjerano lični oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose pušku u ruci ; to jadno ljudsko osjećanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda , sklona pretjerivanju , a kasnije beletristi , kao istinoljubivi kroničari ljudskih osjećanja , koji sva osjećanja nastoje razumjeti , od toga prave priče u kojima se ne rugaju ljudskom strahu , nego njegovom lažnom imenu .

Kad je Torquato ne baš jako glasno povikao " avanti " , četrdesetgodišnjaci su se tromo pomaknuli i uskočili u " nove položaje " , pa se front opet ustalio . Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutrašnje uličice , gdje se još uvijek nije moglo otkriti žive duše , što je izazvalo još veći oprez Bergamasca .

Torpiljarka San Marco stajala je zaštitnički mirno usred luke s uperenim topovima u grad . No to je mogla biti samo garancija za uspješan ishod operacije u cjelini . Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavača starih odijela iz Bergama , što se stisnuo uz vrata lučke kapetanije i usrdno molio u duši stanovnike ovog otoka da mu oproste što se i on tu nalazi , ni kriv ni dužan , kakvu zaštitu njemu pruža torpiljarka San Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puška u njega i svaki čas može zazviždati metak i probiti mu glavu ?

- Oh , mamma mia , - uzdiše staretinar iz Bergama , a Torquato viče " avanti , evviva il Duce ! " - Viče Torquato za svoje unapre&dstroke;enje , za pohvalu i za sve one prednosti koje mu može donijeti ovaj podvig , no i sam čuva le&dstroke;a uza zid kao da se prilijepio . A staretinar uzdiše , jer mu je teška i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti , i to onog časa kad se otisne od lučke kapetanije , unutra , u usku uličicu , gdje čovjeka mogu dotući i kamenjem . A Torquato viče " avanti " .

- Antonio - šapće staretinar svom susjedu i briše oči palcem i kažiprstom .

- Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio .

- Avanti , ragazzi ! - uzvikuje Torquato i zapovjednički žustro maše rukama da bi colonnello s torpiljarke vidio kako to nije šetnja po gradu , kako tu ima i poteškoća , " porco can " .

Sve je zapelo ; sa vojničkog gledišta čak stvar postaje ozbiljnom .

" Ma , ragazzi ... " Torquato više ne zapovijeda ; to već nalikuje molbi : izvolite ovuda desno , zaboga ... No četrdesetgodišnjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kuće , znaju Torquatove brige i drukčije prevesti - a dirljiva riječ " ragazzi " samo ih podsjeća na majku , tužnu staricu u crnini , sa zavjetima i krunicama ; svakoga na prsima zaštitnički blago pritiska škapular , natopljen molitvama i majčinskim suzama . Torquato je studentić , koga su u GUF-u oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje ricinusom . Njegovi su preci Scipio i Cezar ; on je jedan od sinova vučice , koja mu na polasku u rat nije plačući vešala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta , nego Duceove riječi : " Chi non e con noi , avra del piombo . " Dali su mu olovne vojnike , i dječak ih s mukom pomiče s mjesta ; strah je teži od olova . Ali Torquato vjeruje u snagu zida : otto milioni di baionette , i njegova se vojska čvrsto držala te vjere : kamen je ipak neprobojniji od majčinih suza . U svakoj vjeri ima snage , a četrdesetgodišnjaci su usrdno nudili Torquatu to što su imali kao čestiti ljudi , koji ne podvaljuju lošu robu svojoj vlastitoj državi kao ratni liferanti .

No dakako da se išlo na snagu kamena s ramena što se , kažu , izlijeva iz srca pa teče i pali po žilama , ne bi se oni , majčini , Iliji tako šetali po otoku ! Ali što , već je izum praćke oborio diva Golijata i žgolju čobanina učinio kraljem , a ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je tražio od Ilije komandira žandarmerijske stanice i komandanta oružanih snaga na otoku - da kapitulira .

Šest žandara - šest pušaka , na čelu im Ilija s naredničkom sabljom o bedru , a onamo kukavno San Marco kalibre naciljao , pa kao veli , predaj se , rajo , nema ti spasa ! " Ej , bato , da nemaš tog gvož&dstroke;a " , srdito brunda Ilija gledajući ga s tavanskog prozorčića kako u luci miče onim prstima , kao da pipa po gradu i traži njega , Iliju , da ga zgnječi k'o stjenicu . " Ma čekaj , ti , svejedno još malo . Nismo mi ovo države džaba dobili " , i opipa Ilija svoju sablju , pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu .

Bože , što se Ilija načekao te sablje ! Gurali se podnarednici k'o ovnovi , pa znali i podvaliti , podmetnuti nogu , ti na nos , a oni naprijed , na tvoje mjesto . Jer treća ti zvjezdica tek pripasuje sablju , a sa sabljom , e-he , ti si , bato , netko i nešto ! Ne vise ti više one ručetine žandarski neuposleno , nego ih palcima važno zakvačiš za službeni opasač , a sablja tobože nemarno tandrka po pločniku , pa je k'o uplakano dijete podigneš pod desni lakat , da ne zanovijeta , ili je prebaciš preko tura , pa razgovaraš i k'o sjediš na njoj , a opet stojiš na svojim nogama , k'o čovjek - narednik . Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge stvari iz velike politike , pa je znao u brijačnici dodijeliti svoje mišljenje i presuditi čak izme&dstroke;u Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upućena u sve one marifetluke drugih vlasti . Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odlučno , nema šta da se boji , što rekne ne porekne . " Nema ti kod mene , moj bato , mile-lale , ljubim rukice , što vele oni u Zagrebu ; gdje te dohvatim , tu trava ne niče . Jok ! " A brijačnica mramorkom šuti , samo škare škljocaju po glavi i šišaju redom ježure dlaka i misli , nema šta , reda mora biti u državi . Ilijina sablja revno tucka po podu države i škare škljocaju u redu .

" Gos'n naredniče " milo zvuči u službenim susretima Ilijina uha ; inače , lijepo je čuti i " šjor Ilija " iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu ; ta familijarnost unosi respekta u odnose . A kad već u&dstroke;eš u dućan kao mušterija , moraš i izmijeniti riječ-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada me&dstroke;u boljim ljudima .

- Ma isto ja mislim , šjor Ilija , da je Hitler jači nego Musolini ?

- Ih , bitanga čelava !

Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan , u mišju rupu , a San Marco vreba u luci k'o mačak . Pritajio se sivi mačor i sve se roguši onim topovima kao da je već nanjušio miša ovdje na tavanu žandarmerijske stanice , pa k'o veli , neka te , već ćeš ti meni izići !

Izići ? K'o da nije Ilija i sam mislio na to ; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona , što li ? " Nego , nećeš ti , bato , k'o što ti hoćeš , nisam ni ja veslo sis'o ! Eh , jest , da ti na obalu iza&dstroke;em , pa da me udesiš iz topova ! Eh , jest , kolac , bato ! Vidi ti , kukavice ! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo šiša gospodski po nama k'o brico ? Jok bato tu sam ! Do&dstroke;i ti ovamo ako te majka rodila ! "

" Gos'n naredniče ! Gos'n naredniče ! " Žandar je bio bledunjavo žuta i neobrijana lica kao bolesnik .

" Ne brkaj mi misli ! Što je ? " Ilija nije volio takvih lica . ( A koliko im govori da se briju , mamlazi ! Sramota te stupiti i pred neprijatelja ... ) " Pripaši se čvršće , da ne spadneš u tur . Što je , dakle ? "

- Iskrcali su se , gos'n naredniče !

- Pa onda ? Jesi li ih doček'o ? Jesi li iznio kruh i so , ti , radosti moja ?

Doduše , govorio je tako Ilija , ali ga je ipak nešto ždrecnulo u želucu : Uh , boga mu krvavog , zar već ? Iliji se to iskrcavanje učinilo preuranjenim i nekako protupropisnim . On je najprije očekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pješadije . No dobro , misli Ilija , iskrcao se jesi , ali se ukrcati nećeš ! Naučit ću ja tebe ratovati , kukavico nijedna ! Upoznat ćeš ti moju taktiku , pa neka ti pomogne bog otac rimski !

- Što da radimo , gos'n naredniče ?

Bio je zaboravio na žandara koji je gledao u njega prosjačkim očima .

- Što da radiš ? Je l' ti to mene pitaš ? Gle ti njega , što da radi ! Da svojoj Jelici platiš sladoled ! A ne znaš ti , je li , što je dužnost vojnika u ratu ? Da se boriš i da gineš , moj bato ! Eto što da radiš !

Žandar shvati stvar ozbiljno .

- Znači da pucamo , gos'n naredniče ?

- U koga da pucaš ? - Ilija je već gubio strpljenje . - No , u koga da pucaš , ti tope ubojiti ?

- Pa ... u neprijatelja ... - Žandaru se stužilo od tolike svoje nepronicljivosti : nikako da pogodi narednikovu misao .

- A gdje ti je neprijatelj ? Vidiš li ga ?

" Uh , što je ovo ? " misli žandar , strašno nesretan . " Nikako da se pogodiš s ovim ludovom , a neprijatelj dolje na obali ! "

- Pa ne vidim ga još , gos'n naredniče , - usudi se podići glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim , - ali uskoro ćemo ga vidjeti ...

Ilija začu svoju vlastitu odbačenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u svojoj mudrosti . Kao da je žandar provalio u povjerljivi arhiv štaba i odande ukrao ratne planove , on mu se unese u oči kao krotitelj lavova i upita ga strogo , kao pred vojnim sudom : - A odakle ti to znaš ?

- Što , gos'n naredniče ? - Žandar je bio nevin kao djevica koju pitaju o ružnim stvarima .

- To da ćemo ga uskoro vidjeti ?

- Pa ... već je pripucao , gos'n naredniče ! - Ču&dstroke;enje žandarovo bilo je plod prirodne bojazni da je naradnik možda izgubio glavu . Pobjegao ovdje na tavan , pa luduje ...

- Gle , bogati , i to si čuo ? E , bato , mnogo ti znaš ...

Uvuče mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privuče k sebi , kao da mu kani nešto prišapnuti u povjerenju : žandar poslušno ispruži vrat i pripravi uho , a on mu zašapće ravno u bubnjić : - Izdajico !

Žandara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu , a onda ga tresne sama riječ duboko u mozgu , kao munja . Pokuša se nasmiješiti kao čovjek koji razumije šalu , ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i , razočarano uzdahnuvši , pogleda kroz tavanski prozor u nebo .

Uplašio se narednik svoje smiješne nemoći , pa je našao izdaju kao saveznika : lakše je udvoje podijeliti manjak odanosti . Žandar mu je učinio uslugu svojom borbenom gotovošću , i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio , da nije sam počeo vjerovati kako je doista izdan . Osjeti čak tugu samoće u ustima i proguta je gorko s pljuvačkom , kao velik čovjek koji dostojno dočekuje svoju sudbinu ...

Samo , neprikladno mjesto za sudbinu ... Na tavanu je bilo nekih sanduka , a na jednome od njih odmarao se ugojeni mačak &Dstroke;oko , ljubimac žandarmerijske stanice , koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao čas Iliju , čas žandara , a kad je nastala šutnja nakon " izdaje " , on nestrpljivo mijaukne : i vi ste mi neki ...

Glas &Dstroke;oke ohrabri žandara ; " izdajicu " nije mogao progutati .

- Gospodine naredniče - počne svečanim , civilnim tonom , ali mu se riječ zaglavi u grlu kad začu taj neobični , tu&dstroke;i glas , što se neočekivano javio iz njega , kao iz nekog gramofona .

Ilija se okrene na peti , a sablja mu huškački zvekne o bedro , kao da ga želi podsjetiti " tko smo mi" ...

- Još si tu ? Izdiri mi s očiju da te više ne vidim ! - &Dstroke;oko skoči sa sanduka i baci mu se pred noge , te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost . Ilija nije volio da mu se itko plete me&dstroke;u noge kad se radilo o službenim stvarima , pa zvizne &Dstroke;oku svojom teškom cipelom od teleće kože broj četrdeset i šest , te je požrtvovani mačak odletio me&dstroke;u sanduke , vrisnuvši zaprepašteno od iznena&dstroke;enja . To mu se doista još nikada nije dogodilo u ovoj kući .

Ilija je ostao sam na tavanu . Sjeti se da je on tu zbog osmatranja , te stane motriti okolne krovove s čudnom rastresenošću , kao , tobože , nije tu važan San Marco s topovima . Ipak , nije ga ispuštao iz vida . Miče tamo onim rogovima kao puž .

" Puž-muž , pusti roge van ... " , govori mali Ilija na paši , dodirujući prstom ticala žutog puža što je mučno klizio po kamenu s kućicom na plećima . Puž uvlači rogove , a on mu tepa od dragosti : " Puž-muž , pusti roge van , , da ti kuću ne prodam ... " Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca - " puž-muž" ... Igrao se . Ovce su pasle po kamenju Zagore , a Ilija gradi pužu izme&dstroke;u dva kamena most od lišća i uživa kako se puž miče po mostu ...

Nešto šušne i pretrči preko tavana bosim nožicama . Ilija se trgne .

" &Dstroke;oko ! " no mačak se ne javi . Žao mu je sada bilo &Dstroke;oke , pa mu stane tepati : " &Dstroke;okica , gle , mišić ! &Dstroke;okica ... " &Dstroke;oko uvrije&dstroke;eno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se .

" Ta to je strahota , &Dstroke;okica , od tog malog skota ... "

Iliji je , u onoj zagorskoj školi , uvijek bilo smiješno : " gdje nanjuši malo jela , hladna , vrela , odmah skoči , da s'osmoči" ... pa je htio &Dstroke;oku odobrovoljiti , no mačak ne odgovori . Ilija osjeti gorčinu samoće i uzdahne . I ona šestorica dolje , i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora , na kopuu , svi su ga napustili ! Tko sada tamo u gradovima , po komandama , štabovima i garnizonima misli na njega , komandira Iliju , kako bespomoćno sjedi ovdje na otoku kao u mišolovci ; " po&dstroke;e lijevo - nema kuda , po&dstroke;e desno - žica svuda" ...

Pa kao miš osluhnu Ilija neke glasove , sasvim nove njegovu uhu .

Iz uličica čuli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku . Mrak padne Iliji na oči : " To su oni ! "

- Gos'n naredniče ! - promoli glavu na tavan dugi Mile , izjelica , a hlače su mu visile na turu kao probušeni balon , pa su ga žandari zbog toga zadirkivali . " A napuhujem ga " , veli Mile , " ali propušta , što mu možeš . "

- Gos'n naredniče ! - ponovi Mile , tražeći očima narednika po mračnim uglovima tavana , iza sanduka .

- Tu sam , kud gledaš ? Nisam mačak ! - tresne Ilija srdito . " To im je ona bitanga izdajnička dolje govorila ... "

- No , što je Mile ? - upita hladnokrvno , kao vojskovo&dstroke;a u povlačenju . - Kakva je situacija ?

- Prodrli su , gos'n naredniče ! Drže ćoškove !

- Koje ćoškove ? Govori jasno , ubila te strijela od groma !

- Pa ... da kažemo ... od zahoda na apoteku ... I onamo drži ćošak kod notara i kod " Bate" ...

" Pa se smije vraškoj spravi" ... Zatim Ilija doda naglas : - Znači blokir'o nas je propisno ?

- Jest , gos'n naredniče . - Mile je čekao zapovijedi s puškom u ruci u stavu " mirno " ; on se nalazio u ratu . - Ima ih , po mom računu , dva voda s rezervama .

- Znači bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica . - nastavi narednik analizirati položaj . - A što to znači ? To znači ... - zastane i svine nos kažiprstom kao da razmišlja ... - da mu je netko odao naš položaj ... te on pravo na nas . Da je pošao na opčinu ... Jasno , trebalo je da po&dstroke;e na općinu , da nije bilo izdaje ! ... Ja sam zato imao plan : napad s le&dstroke;a , zatim bih ga marnuo s lijevog boka , tamo od pošte ... pravo u more ! Ali šta" ... odmahne Ilija rezignirano i zamisli se .

- Eh , da , - uzdahne Mile i uzme " voljno " , spustivši pušku preda se .

Svršio je rat .

I si&dstroke;e s tavana , poguren . Puška mu je služila mjesto štapa .

Sluša Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice , kao bubanj u posmrtnom maršu vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta žandarmerijskog puka . Onoga što ga nije htio unaprijediti za narednika : " Jok , dok sam ja živ ! " Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj duši , Bože mi prosti , slatko , k'o valcer . Sve onako marširajući u sprovodu žalobnim korakom u odabranoj četi otresitih žandara , Iliji je dolazilo da zapleše na tu glazbu . Umro je stari . Sad će napokon zagrliti nju , dugo željkovanu! ... I doista , malo zatim poljubi je on i pripaše o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada više od nje ne rastaje .

" Ob , majku mu ! Nema ni šest mjeseci" ...

Kao mrtvo dijete , uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i nježno posljednjim , oproštajnim poljupcem kojim se živi rastaju od mrtvih . Onda je otpaše i položi na dno sanduka , kao na dno groba .

- Gotovo je , - veli , a srce mu plače : - Ni šest mjeseci ...

- Gos'n naredniče , - čudnim glasoom doziva Mile , ne promolivši glave ; zove sa stepenica . - Gos'n naredniče , traže vas ...

Iliji je sad već bilo svejedno ...

Torquato je bio uzbu&dstroke;en kao dječak koji je prvi stigao na cilj .

Ilija ga pozdravi vojnički . Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oči . U žutim čizmicama i s onim alpinističkim percem bio je nalik ptičici što se vrpolji na grani . Onako malen pred Ilijom , nalazio je ličnu satisfakciju u pobjedi , Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok , šetkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji , udarao nogama pokorene stolice , zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima , kao da stapa po kontinentu ogromnim , bahatim koracima , pun pobjede do grla .

" Ta to je srahota - od tog malog skota " , sjeti se Ilija i bi mu lakše od te male osvete .

Torquato upre prstom u jednu tačku na mapi ( pod prstom je bio naš otok ) i upitno pogleda Iliju .

- Ja - potvrdi Ilija mračno , kao da time predaje otok neprijatelju .

I doista , Torquato mu na to dade znak da iza&dstroke;e . - Znači - sjaši ! , - reče Ilija za sebe i iza&dstroke;e .

Čovjek u ovakvim časovima ne misli dalje od spavanja , Ilija usjeti želju da legne na le&dstroke;a , raširi noge i turi ruke pod glavu , pa da se ispava k'o čovjek , a sve ovo nek ide do &dstroke;avola ! Bilo pa prošlo .

Na bodniku je stajalo uza zid šest pušaka kao šest sirota bez oca i majke ; na klupi bajunete , pištolji , opasači , kao prćija pokojnice . Nigdje jednog žandara . " Kukavice " , veli Ilija i osjeća kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi . On visoko podiže glavu i stupa hodnikom ponosno , te mu se Bergamaski uklanjaju s poštovanjem , a iz njihova šaputanja se saznaje da je to " quel caporione " . Iliji godi to šaputanje oko njegove osobe , pa i ne gleda taj jad neprijateljski .

Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica , plahte od žutice i novi novcati pokrivači , namirisani naftalinom . Smota on to začas , stegne kaišem i naprti na pleća .

Staretinar Frančesko , koji je znao što je roba , približi se radoznalo i opipa kvalitet pokrivača i žutice . Ilija ( zna se ) krivo protumači tu kretnju .

- Odstupi ! i nalevo krug ! Il' ti je možda , ćaćino ?

Frančesko shvati po tonu tog susreta što treba da uradi , i odstupi gotovo posti&dstroke;eno . - Si signore , scusi .

Ilija ispadne na ulicu . Ali kuda sada s tim teretom ? Kao da spasava posljednji komadić države , hitro zamakne iza ugla i udari prema obali . Kako je hodao pognute glave pod zavežljajem , na uglu općine nai&dstroke;e na ubijeno pseto i zastane načas , da bi izvršio letimičan uvid : " Oborio te , bato , a ? Kukavica krvava ! " . " Vrag je tu uzeo šalu " , pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao kra&dstroke;u koja bi mogla stajati glave . Sjeti se topova San Marca i žmirne onamo ispod slamarice : bili su upereni u njega ! Obuzme ga nemilo čuvstvo , koje mi , u nedostatku povoljnijeg izraza , nazivamo strahom . Ako i nije baš to , ipak - ogleda se Ilija za zakloništem . U nesretnom red zbivanja toga znamenitog dana , Ilija se na&dstroke;e ( oprostite nam tu trivijalnu činjenicu ) pred općinskim zahodom i s oduševljenjem poljubi kažiprst Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto . Uletjevši u emajliranu prostoriju , osjeti atmosferu sigurnosti , kao pod krovom bolnice , koju štiti me&dstroke;unarodni znak Crvenoga križa .

" Hu " , učini netko iza pregrade , a Iliji srce zamre . " Hu , hu ! "

Ilija odgovori kašljanjem .

Kao na ugovoreni znak , iza&dstroke;e iza pregrade Manzo , stari čuvar ove ustanove , i zagleda se začu&dstroke;eno u Iliju .

- Manzo , bogati ... - zašapće Ilija u žurbi , - ne bulji u mene k'o tele nego ... Stoj , jesmo li ovdje sami ? Eh , onda poslušaj , spremi mi ovo stvari . Dobit ćeš ćebe .

Manza zasvrbje iza uha , zatim bolje namjesti kapu na glavi , kao da mu se vide okrajci misli .

- A-ha . - Onda reče kao da je shvatio : - Ćebe ?

- Gledaj , novo , ako sam se dvaput pokrivao . Još sve miriše na magazin .

Ilija tura Manzu ćebe pod nos , ne bi li ga omamio mirisom naftalina . No Manzo je gadljiv , bolje mu miriši koža :

- Daj cokule ...

- Cokule ? A ja bos da hodam ? Eh , što si bitanga ! Evo , ćebe !

- Neću ... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo . - Manzo pokaže pregradak sa zahodskim alatom .

Bilo je vruće . Aprilsko sunce upeklo , pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske uniforme . " A treba je i tako skinuti " , pokuša se pomiriti Ilija , ali onda odjednom ispadne pred njega nekako službeno , do grla zakopčana propisna i stroga riječ " uniforma " i do&dstroke;e mu da pljusne Manza onako lijevom , po njušci zahodskoj .

- Hoćeš da me svučeš do gola , ti lopove ! Zube ću ti odbiti ... - Ali taj je bijes bio pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno .

- E , strah me , Ilija , - reče Manzo potraživši ga ispod slamarice . - A gdje ti je sablja ?

- Uh ! - uzdahne Ilija mučenički , kao da je ipak odlučio progutati tu uvredu ; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvničke uvjete . Zna on ratne propise : neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna , a tko zna opet po kakvim zakonima to " ovi " sude ?

- Hajde , bitango nijedna - reče pomirljivo . - Gdje ti je to ćumeza ?

- A bluza ? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plaće .

_ Dobit ćeš kad obučem civil - izdere se Ilija , ne bi li makar to upalilo .

- A jok ! kako ti ono znaš reći , jok , bato ! - i Manzo raširi ruke , ne da ni koraka dalje , - Bluzu odmah , ili nosi sve , neću ja za tebe gubiti glavu .

Ilija ponovo reče " uh " ! " i sagne glavu pod zavežljajem svoje sudbine . Zavežljaj odloži u komorici me&dstroke;u metle i kante , onda obriše znoj zgužvanom maramicom i stane pred Manza sa svim nekadašnjim autoritetom . Zbacivši teret s ramena , na kojima su se opet zabijelile koštane zvijezde , Ilija se uspravi i isprsi ; osjeti u prsima , u nogama , u rukama svoje naredničko dostojanstvo . Na jedan čas pusti se omamiti prošlošću , te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjećanje za stvarnost . Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane općinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom .

Uzme otkopčavati bluzu nekako rastreseno i čak svečano , kao da kod svakog dugmeta moli odre&dstroke;enu molitvicu , zatim povadi iz džepova lisnicu , automatsku olovku , češalj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole žene na glatkoj pole&dstroke;ini od kaučuka . Izvlačio je ruke iz rukava zatvorenih očiju , kao da kožu s njega gule i pridrža tako jedan čas bluzu u ruci kao da se s njom oprašta .

- Čekaj ! - podvikne Ilija narušitelju potresnog časa , pa izvadi iz džepa nožić i otpara šest koštanih zvjezdica , koje još jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice .

- Drži , gulikožo !

Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane , a zatim i prema svjetlu : nema li rupa od moljaca ...

- A kad ćeš doć po ovo ? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti ... A ja , znaš , ako na&dstroke;u , ja neću ...

- Ne boj se , dok na&dstroke;em stan . - Ilija po&dstroke;e vratima utiskujući košulju u hlače .

- Ilija , skini kapu upomene ga Manzo prijateljski . - Kako ćeš s kapom , a u košulji ? ...

Doista ! Smuči mu se od pomisli da će sada kroz grad tako , k'o baraba , u košulji i čakširama , a na nogama mu još kožnate žandarske kamašne , te ne zna ni sam kako bi hodao , jer pitanje je sada : što je on ? Padne mu na um cigareta , kao jedno od sitnih sredstava snalaženja . Prona&dstroke;e u džepu zgužvani Ibar , koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli , zgužvani papirić kao siroče . Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali .

Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove , čak i nogu spuštao na ulicu da zakorači , ali odmah je i povlačio , kao da je gazio u hladnu vodu . Onda , kao da se ipak odlučio , skine kapu s obje ruke , kao krunu , otpuhne s nje paučinu što je pokupio na tavanu , i otkopča kokardu , koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama . Obriše rupcem oznojeno čelo i unutrašnju kožu na kapi ( ovo posljednje učini naprosto po navici , bez ikakva dubljeg , simboličkog značenja ) , zatim i kapu preda Manzu na čuvanje ...

Eto , ode sad država do &dstroke;avola . Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom dodiru zraka , i neka tužna neodgovornost stane ga uporno tješiti , upravo kao da je on sve ovo jedva i dočekao . Poče ga zlostavljati neko prokleto osjećanje oslobo&dstroke;enja , što li , te mu čak do&dstroke;e i žao države , kao neke stare i poštovane ličnosti s brcima i s generalskim činom . Leglo mu na dušu mučno olakšanje , kao da se izbljuvao nakon teškog lumperaja . Stale se čak ra&dstroke;ati i neke nade , ružičaste i punačke , s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i okruglim nogama . U Iliju se ušulja toplina neke bezbrižne idile mekog kreveta s bijelim ponjavama što mirišu na pranje , i u svemu tome neke meke , oble ruke , gole do pazuha ... Nešto golo i mekano preleti preko njegovih želja , kao lahor što izaziva ježure na vodi .

Nije imao smjelosti da zakorači u to svoje novo stanje , pa se neodlučno ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinčice : da - ne , da - ne ...

Ilija je postao dobar ; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oproštenje ili da spasi neko dijete iz vode . Zaželio je da ga ljudi vole ili makar i sažaljevaju , ako im je to lakše . Htio je , jednom riječi , ponijeti javno teret svoga mučeništva i proći kroz topli šapat publike , ali onda zamaknuti za ugao , u zaborav ... A za njim da ostane samo ču&dstroke;enje i priznanje ... Tražio je neko krotko dostojanstvo , kojim bi zaogrnuo svoju neodre&dstroke;enu osobu prije no što stupi na put ... tako , gotovo gol , u samoj košulji i žandarskim čakširama i s kamašnama na nogama , a noge više ne znaju hodati žandarski ... Ne znaju više te stroge škare ( ali pravedne , govorio je Ilija : ja sam strog komandir , ali pravedan ) ne znaju onako odlučno strići te državne ulice uzduž i poprijeko , pa ako mi do&dstroke;eš pod nožice , bato , ostrići ću ti nokte skupa s prstima , da me upamtiš ! Ja sam strog , ali pravedan !

A sada ... kao da se danas rodio , a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet , pun smicalica i zasjeda .

Bio tu svijet kod brice , domaći , naš čovo , a znaš mu naći kraja na sva četiri ćoška ; izvali on opet u šali , a ti skupiš samo obrve , i sav ti je opet u šaci , sićušan i dobar , samo ga spremiš u džep . Htjedne li strugnuti za ćošak , pričepiš ga za nožni palac , e , ne niči mi , bato , gdje te ne sijem , pa za šijicu , natrag , tu mi se vrti , gdje te vidim . Brij se i šišaj k'o čovjek , pa reci ako što imaš , tu ti je mjesto , a ne da mi brstiš tamo po okrajcima , u mraku , kako bi ti ovo i ono ... Pa eto ti , dočekao si i " ovo " i " ono " ! Zar ti nijesam lijepo govorio , brajko ? ...

Ali da , " kundačenje " , " žandari " , to sam ti ja bio ! De , okušaj sada ovoga pjetlića s percem ... I , evo baš , evo ti ga , na !

I do&dstroke;e Iliji želja da se i sam makne , da se skloni tu unutra pred Torquatom , koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim , kako da kažemo ? - historijskim korakom , što li , jer sve se ogledava po prozorima neće li cvijeće padati po njemu , no pero mu se zabrinuto trese iznad glave , kao da se odozgo nigdje nikakva dobra ne vidi . Ali , Torquato osvjedočeno korača po tlu , koje je netom osvojio , a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama , Roma-doma .

Ilija osjeti svoj raskvašeni Ibar u ustima pa ga odgrize , no bilo je već prekasno da pljucne duhan ; ovaj bi tu čovo mogao shvatiti k'o : pljucam ja na tebe , nikogoviću ! I nije red ; prolazi čovjek propisno , k'o da kažeš , znanac ti prolazi ulicom , pa ne možeš da pljucaš preda nj ... E , jesmo mi kojiput marva ! ... A miran oficir , udešen ... Nego Iliju šaljivo zaškaklje ono oficirovo kokošje perce za šeširom no on obzirno žmirne i preskoči neumjesnu šalu k'o razuman čovjek , pa se uzme namještati u neku " kulturnu " pozu ne bi li upao u oči . Ilija se gorljivo izloži na vratima . Vojnik prema vojniku ... ili ( što mu možeš ) podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu , što jest , jest ! Pa k'o , javit će se čovjek , znanci smo , progovoriti riječ-dvije , pitati kakav je svijet ovdje . Nije šala , čovjek preuzima vlast , a tko mu može bolje reći što je tu miran gra&dstroke;anin , a što je opet ona bitanga u mraku , što brsti ... Pa reći će čovjek : " hvala , gos'n naredniče ; ako što trebate , ja sam tu " . " Hvala , gos'n kapetane , ja za sebe ništa , nego ovo našeg svijeta , eto , da mi prigledate , a za čašicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite ; ja sam im sam bio k'o otac ... "

" Zato sam tu " , pričini se Iliji da je oficir rekao prolazeći mimo njega .

Ilija žustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha , ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih šašavih beskućnika što se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja , a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad iznošene vojne odjeće , pa pozdravljaju vojnički svako uniformirano lice smatrajući se i sami vojnim licima . Čini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju , jer ga omjeri najprije s osmijehom punim zaštitničke sklonosti , a zatim mu prstom dade znak da pri&dstroke;e .

- Ohe , tu lazzarone ! Vien qua !

- Je's ! , - odazva se uslužno Ilija ( " Vidi , čovjeka ! Rek'o ja ... " )

- Guarda , - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu . - Quel cane , he , butta via . Capito ? Butta giu i pokaže mu kretnjom pseto i more .

- E , jest to nezdravo , ta crkotina na ulici - reče Ilija zbog konverzacije ... - A opet , evo sunce upeklo ...

- He ? - upita Torquato s umjerenom strogošću .

- A velim , vruće , ne možeš bluze na sebi izdržati - i stane sukati rukave od košulje da bi dokazao ...

Činilo se da Ilija razgolićuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa mu pruži neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana ...

- E , baš hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopča košulju na prsima kao da se naprosto guši od vrućine , pa reče " uf " ! kao dokaz .

Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu , pa mu dade još jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda . - Fa presto , he , reče na odlasku pokazavši mu uginulo pseto .

- Sad ću ja to , šjor ... Ilija se začudi vlastitoj upotrebi ove posljednje riječi ; došla mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo . Kao snažan zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima što je upravo odslužio vojsku , pa se u vojničkim čakširama i bijeloj seljačkoj košulji spustio u grad da traži posla , eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim košćatim ručetinama besposleno obješenim uz tijelo pa govori " šjor " svakom gra&dstroke;aninu . A na nozi kao da ima gumenu petu pa korača krotko i ponizno kao crkovnjak , da ne bi narušio gradsko svečano hodanje . Ilija po&dstroke;e ubijenom psetu i sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti .

- E , bato , bato , jesi li lajao , jesi , pa eto ti ! , govori Ilija mrtvom psu uzimajući ga na ruke gotovo nježno kao mršavo mrtvo siroče , a žao mu je životinjice , pa joj predbacuje smrt . - Eh , nema te što ponijeti , same kosti ... A što se upuštaš , jadno štene ? Oficiru hoćeš da prkosiš ? E , moj brajko , ne laj gdje ne treba - i gladi ga Ilija po ušima i po le&dstroke;ima niz dlaku i suze mu se skupljaju u očima .

- A nije lajao , ne , moj brajko , nego , eto , pasja ćud u čovjeka - brunda Manzo u zahodu i lupa zaposleno kantama .

Ilija nije slušao Manza , nego sve tepa štenetu noseći ga prema obali : - Eh , bato , bato ... Odjednom začu &Dstroke;okino mijaukanje u blizini i potraži ga očima . Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu , a na glani mu kapa s tvrdim štitom od kartona , koji se prelomio po sredini pa to daje još više suhoće i strogosti njegovu pogledu ; a &Dstroke;oko se umiljava Mili oko nogu i mijauče .

- Ostavite to , gos'n naredniče - govori mu Mile ozbiljno , čak , ako je pravo čuo , i nekako zapovijedajući .

- Ma što da ostavim , Mile , je li ? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu , pa ne vjeruje svojim očima ... " Gos'n naredniče " mu dolazi nekud izdaleka i zvuči kao sjećanje . Učini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko mučno i neodre&dstroke;eno stanje , u nešto teško i strogo , s dužnostima i odgovornostima ... Hoće da ga ponovo obuku u nešto što on više nije , što je u njemu završilo i umrlo te , eto , i suza nad tom smrću ...

- Okanite se ! - ponovi Mile , a glas mu poigrava od srditosti .

- Ama čega da se kanim , Mile ? - pita Ilija podložno , kao podre&dstroke;eni .

- Toga šteneta - podvikne Mile , a glas mu ljutito raste . - Niste valjda postali šinter kod neprijatelja ?

- Kakav šinter ( ova ga je riječ razbudila ) , budalo ! Ovo se mora , da kugu ne širi ...

- Neka širi ! Što vas se tiče ? Neka se sami brinu !

- A , red ti smeta , je li , Izjelico ? E , taj si mi ! Sumnj'o sam ja i prije na tebe ! Brstio si ti s onima u mraku ... ! Izdajico !

- Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra me&dstroke;u kantama kao neki zli , zahodski duh .

Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u džepu , no odjednom okrene se naglo na peti i nestane iza ugla .

Mačak &Dstroke;oko ostane na uglu u nedoumici i zamijauče bespomoćno kao sirota .

- Do&dstroke;i , &Dstroke;okica , do&dstroke;i ti ovamo ...

&Dstroke;oko se trgne na taj glas kao na ružnu uspomenu , pa potrči za Milom dozivajući ga kroz puste uličice zdvojnim mijaukanjem .

Ilija spusti štene na zemlju i veže mu oveći kamen o vrat pa , bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale .

Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s ga&dstroke;enjem i pljune na taj posao .

Voda proguta mrtvo pseto , a Ilija se zagleda u krugove na vodi :

- Eto , brajko , svršeno je s tobom .

I obriše dlan o dlan kao da pere ruke , kao Pilat ...

- No , dobro - progovori napokon i onaj nepoznati čovjek koga je te večeri naš zajednički prijatelj doveo u društvo kao svoga znanca . Prilikom upoznavanja promrmljao je neku sasvim nerazumljivu riječ , koju , dakako , nitko nije upamtio , tako te nismo još ni znali kako se zove . - No dobro - reče , dakle , znanac , - kad je riječ o snovima , mogao bih vam ispričati nešto ... Samo , bojim se da mi nećete oprostiti što uplićem u vaše pripovijedanje o snovima jedan zbiljski slučaj , koji je toliko nalik na san , te često i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao ? ...

Ako mi dopustite , ja bih otpočeo time da često prolazim pored botaničkog vrta , to jest najmanje dvaput dnevno ; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraćam , a koji put i poslije podne , kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka , a toga se , dakako , uvijek na&dstroke;e u našem poslu . Ja , naime , radim kod državnih željeznica . Ali , uostalom , to nije važno .

Kad god idem pored botaničkog vrta , brojim šipke na željeznoj ogradi . To je neka moja glupa navika : te sam šipke tko zna koliko puta već prebrojio ( ta velim , proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim ) , a da me ubijete ne bih vam znao reći koliko ih ima . To jest , znam otprilike , ali ne jamčim da se ne bih prevario i za par stotina . Prije , dok sam radio na željezničkim stanicama , brojio sam vagone teretnih vozova , ali uvijek - kako da kažem - neslužbeno , tako " za svoj račun " , naprosto po toj prokletoj navici , kao da me neki &dstroke;avo tjera da brojim . Brojio sam čak i željezničke pragove , sve dva po dva ; naprezao sam vid i produživao brojenje sve dalje i dalje , dokle mi se pogled ne bi skupio u tačku gdje su se spajale tračnice u daijini . Onda bih nastavio brojiti u mašti , a pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi .

Jednom sam tako išao u obilaženje pruge i , naravno , brojim . Brojim i brojim , pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti , ali ne mogu da se otkinem . Kao da me vuku svi oni još nepobrojeni pragovi i traže da ih izbrojim , pa što ću ? - idem dalje i brojim . Odlučujem da ću , evo , još samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraćam . I eto , kilometarski stup je tu sa strane , a preda mnom pragovi , pragovi ... u nedogled . I brojim ja , a umor me hvata i noge mi otežale te mi se čini da ne gazim više po zemlji , nego kao da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo . I penjem se ja tako , a postaje mi sve strmije , sve napornije : ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno , prema nebu . Muti mi se već u glavi od onog neprestanog dodavanja još jednog broja , pa još jednog i još jednog , a nikako da se otresem , da se otrijeznim od tog pijanstva . Kao da je palo na me neko prokletstvo , pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje , ništa ne vidim oko sebe , ništa ne čujem , već samo udmjereno brojevi udaraju u meni kao točkovi o spojeve tračnica . Ne znam više da li je dan ili noć , ne znam što je lijevo a što desno , samo osjećam kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam , pa postajem od toga teži i umorniji . Čini mi se da sam negdje u visini , da je zemlje nestalo ispod mene , pa se hvatam rukama za prečke ljestava da ne bih pao , jer mi se već počelo ozbiljno vrtjeti u glavi .

To je bilo strašno . Činilo mi se kad bih se zaustavio , kad bih prestao brojiti , da bih se onog časa strovalio u neku strašnu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle . Jeza me hvatala od te pomisli .

Uostalom , lažem : nisam na to mislio , to jest , nisam pomišljao na to da se zaustavim ; ja sam samo osjećao da moram dalje , dalje i više ... u beskraj .

I tko zna dokle bih ja još bio tako hodao četveronoške po željezničkim pragovima da odjednom nisam naišao na neke noge što su mi stajale na putu . Kao da mi se sama Smrt ispriječila , obuvena u blatnjave cipele od teleće kože ; učini mi se da je gotovo sa mnom , da ću se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu . Da bih se spasio , stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao , a sve gledam da zaobi&dstroke;em one noge i da po&dstroke;em dalje . No ja desno , noge desno , ja lijevo , noge lijevo !

Vidim , ne ide tako , pa se pokušam provući izme&dstroke;u nogu . I doista , provučem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah začujem smijeh iznad sebe , grohotan i vrlo poznat smijeh . Tako se smijao susjed , nadzornik pruge , ogroman čovjek , koji je mogao , kažu , sam izbaciti vagon iz tračnica . Ali odakle on ovdje ? to je jedino što je mene začudilo . Zatim mi je nešto govorio , ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim što je mene zanimalo . A mene je zanimalo samo jedno : kako da svladam , da odgurnem zapreku i da po&dstroke;em dalje , jer od toga je sve zavisilo .

Kasnije mi je pričao da sam se koprcao onako ulovljen ( on je u početku sve shvatio kao šalu ) i da sam stalno ponavljao neki broj , a zatim , kad me pustio , da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao . On se , naravno , tada prestao smijati , uhvatio me za ramena i uspravio , no , veli da sam tako strašno izgledao te je pomislio da sam poludio . Drmao me i tresao , zvao me po imenu , čak veli da me i pljusnuo , ne bi li me razbudio i dozvao k sebi , no ja sam samo s užasom buljio u njega , otimao se i strastveno ponavljao svoj broj . Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje . Veli da je bio očajan . Znao je da će svakog časa naići brzi voz , a ja se nikako ne dam s pruge , nego stalno tapkam na mjestu sa svojim brojem . Da me ne bi morao ostaviti ondje na tračnicama , lupio me šakom po glavi i oborio , zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao živ .

Došao sam k sebi u bolnici i prvo čega sam se sjetio bio je broj , To jest , nisam se ja sjetio broja , već ga je netko šapnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio . Iz početka sam ga u sebi ponavljao , ali ubijala me dosada , pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme pro&dstroke;e . Liječnik me je s vrlo ljubaznim smiješkom upitao zašto to govorim , no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obazirući se uopće na liječnika , upravo kao da ga i nema . Prije svega , primijetio sam da je njegov smiješak za mene uvredljiv : postavio se nada mnom i smiješka mi se u lice , kao da sam ja neko dijete što gradi kulu od karata , koja se neprestano ruši , a on neki mudri roditelj što odozgo dijeli korisne savjete . A drugo , što se njega tiče što ja govorim ? Valjda to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj ? Uostalom , neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju riječi " onda " , " znate " , " je li " . Ne bi li i njih upitao taj liječnik zašto to govore ? Konačno i on sam neprestano govori " ja " , " ja " , kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega .

Kasnije došao je još jedan liječnik , stariji , koji se nije ni osvrtao na mene ( valjda zato što je bio još mudriji od prvoga ) , nego se odmah obratio svom mla&dstroke;em kolegi s nekim pitanjem , u kome je bilo , osim riječi " pacijent " ( a taj sam , naravno , bio ja ) još nekoliko latinskih riječi , pa tako nisam razumio ni pitanja . Mladi je liječnik odgovorio opet s nekoliko latinskih riječi i završio saopćenjem da neprestano ponavljam broj 1909 .

Gle , pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim ! Meni je , naravno , bilo svejedno koji je to broj , a ovi , vidi , pridaju mu važnost ! Smijao sam se od srca starijem liječniku kad jo zabrinuto ponovio : " Hm , hiljadu devet stotina i devet ? " kao da sam izabrao baš najopasniji broj od svih mogućih brojeva koji su do sada poznati medicini . Zatim je opet s mnogo latinskih riječi , nešto upitao mla&dstroke;eg kolegu u vezi s tim sasvim nedužnim brojem . Mladi se odmah požurio da upotrebi nekoliko puta riječ " ja " i da objasni kako je pronašao da taj broj nosi ujedno i moja godina ro&dstroke;enja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji . Gle , bogati , rekoh u sebi , ni to nisam dosada opazio da je to broj moje godine ro&dstroke;enja , pa sam se već unaprijed smijao , očekujući što će ovaj mla&dstroke;i " izgraditi na toj koincidenciji " .

Stariji je , me&dstroke;utim , kod tog podatka uskliknuo : " Interesantno ! " i onda nanizao cijelu litaniju latinskih riječi , koje , dakako , nisam brojio . Nastavili su zatim razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo ličnim stvarima , kao da ja tu uopće nisam prisutan , kao da mene naprosto nema . Govorili su o mojoj krvi , o stolici , o urinu i pljuvački , istaknuli kako sam neoženjen i na to klimali glavama zatim " pubertet " , " seksualitet " , " perverzitet " , ilis , alis , nalis ... i opet nestali u latinštini . To me uvrijedilo i razljutilo , pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor . Nisu se osvrtali , nego nastavili razgovor , a ja broj uzeo izvikivati , i to ih je napokon ipak otjeralo . Na odlasku su me pogledali s mržnjom , a to sam upravo i htio , i bio sam zadovoljan .

No mislite da mi se nisu još istoga dana osvetili ? Kako su to sitni i pakosni ljudi ! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog čovjeka , koji je neprestano govorio : " Urugvaj-Paragvaj , Urugvaj-Paragvaj . " Možete zamisliti kako je to ubitačno neprestano slušati te dvije riječi , pa još onako izgovarane , onim reskim i bijesnim glasom i nekako u žurbi , kao da se te riječi me&dstroke;usobno natječu i neprestano istrčavaju jedna ispred druge pa bi im i on , taj dosadni glupan , htio kod toga pomoći .

Nisam nikako mogao podnositi tu utrku , pa sam se umiješao s mojim brojem . No " Urugvaj-Paragvaja " nije to ni najmanje smetalo , nego je nastavio on gorljivo licitirati , kao da na tome ima dobru zaradu . Ali nisam se ni ja dao gnjaviti , pa sam smislio da mu izme&dstroke;u svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj broj , kao kad se baci štap me&dstroke;u noge nekome tko trči . Zaplest će se , mislim , spotaknuti i pasti . Ali vraga ! - Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski šampion u preskakivanju prepona , a mene zahvatio bijes , pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj . Htio sam ga naprosto nadvikati , samo da ga ne čujem , jer mi je užasno išao na živce . No stao se i on derati , a kod toga se držao kao da je sam , kao da čuje moj glas izvana , pa viče prema prozoru " Urugvaj-Paragvaj " . Ja tu , na tri nnetra od njega , vičem mu u lice " Hiljadu devetsto devet " , a on u prozor - " Urugvaj-Paragvaj ! "

Ja : Hiljadu devetsto devet !

Qn ( u prozor ) : Urugvaj-Paragvaj !

Da nas je tko čuo , bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi , bože mi prosti , jer su se psi javili u susjedstvu svojim lavežom ...

No , kaže se , pametniji popušta , zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho , ali opet nisam htio sasvim ušutjeti , da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio . Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim , jer je i on popustio , pa je uzeo tiho brundati , gotovo šapćući , " Urugvaj-Paragvaj " .

Sutradan , kad sam se probudio , našao sam u sobi mjesto njega nekog bivšeg austrijskog vojskovo&dstroke;u , strašnog hvalisavca , a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid mjesto njega . Imao je razdijeljenu , sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko ošišanu kosu , ali bio je ravan kao svijeća . Čini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao , jer čim sam otvorio oči , on je skočio s kreveta ( na kome je ležao odjeven ) čekajući da se ja probudim , snažno udario petama , tako da se sav zatresao od tog udarca , otresito klimnuo glavom , udarivši kod toga bradom u prsa i progovorio službenim glasom , kao da raportira :

- Dozvolite da se predstavim . Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva . A s kim ja imam čast , prosim ?

Feldmaršal je , ukrućen , izbacivši prsa i uvukavši trbuh , čekao moj odgovor . No ja se nisam dao povući za jezik , Tko zna da li je on doista feldmaršal ili je možda sasvim običan potpukovnik u službi japanske špijunaže ? Za svaki slučaj , ja sam šutio , štaviše nisam ga htio ni pogledati .

- Možda strogi inkognito ? - reče on , još jednako prsa van trbuh unutra ... - No da , ja to znam cijeniti , kamerad . Tako sam i ja u Ženevi čuvao najstrožiji inkognito - nastavi on - kad sam 1898 . bio u pratnji blagopokojne carice . Bio sam na tri koraka od blagopokojne vladarice . Vidim ja , onaj fakin nešto vadi iz džepa , Odmah sam potrčao i rukom branio caricu , ali kobna turpija prošla mi je ovdje izme&dstroke;u prstiju . Izdahnula je na ovim mojim rukama . Vidio sam dušu kako joj je izletjela iz usta , mala i čista , kao bijela ptičica . Odonda , kamerad , ja vjerujem da postoji duša .

- A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Lucićem kod Kane Galilejske hametice potukao rimske legije , čuo sam kako se diže neki šum nad bojnim poljem ( bilo je , morate znati , dva milijuna mrtvih ) . Pitam moga a&dstroke;utanta šta je to ? - Veli , ne zna , pitat će jednog malteškog viteza , jer da se oni , tj . malteški vitezovi , u to razumiju . " Duše naših neprijatelja , gospodine , idu pred sud božji " , odgovorio je vitez mom a&dstroke;utantu . Ja sam se onda rugao , ali otkad sam vidio dušu blagopokojne vladarice , vjerujem da postoje duše , kao što vjerujem da postoje ptice . I vi ćete se , kamerad , jednom uvjeriti u to , ima vremena .

Nastojao sam da ga ne slušam , jer sam znao da je sve lagao što je govorio , pa sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje . Ovaj je uobraženi lažljivac već počeo preda mnom izvoditi kojekakve parade , pozdrave caru i carskoj obitelji , zatim razne manevre s konjicom , pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj , a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa svim rodovima oružja , čak i s podmornicama , pa mi se zavlačio ispod kreveta i udarao me šakom u le&dstroke;a kao u dno neprijateljskog broda .

Nisam više mogao podnositi tog zlostavljanja , pa kad mi se u jednom momentu približio , izderao sam mu se ravno u uho : - Hiljadu devetsto devet !

- A to je opet rumunjsko-japanski rat , hiljadu devet stotina i devete ! Bio sam i u njemu . Tada sam prvi put govorio s mikadom . " Čun ku van , Be-ni-to " , meni će on , a ja njemu odmah natrag : " Gu-bi-cu ču-vaj ! " ( Jer oni , morate znati , rastavljaju svaku riječ na slogove , kao Kinezi ) . Mikado me samo potapšao po ramenu i promrmljao zbunjeno : " Takotuci " , a to je neka vrsta vojničkog ohrabrenja , što doslovno znači : " Svi&dstroke;a mi se tvoja odvažnost . " Kasnije mi je vlastoručno pričvrstio na grudi odličje Crnog Zmaja , nakon moje pobjede na rijeci Kikuko Takamacu , gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku . Hop ! !

Tu poskoči feldmaršal Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu , čime je očito htio pokazati kako je već u samom imenu bila sadržana zla sudbina nesretnog rumunjskog generala . Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u početku posumnjao da on ima nešto s Japancima .

Ja sam se nadao da je sad konačno uspostavljen mir nakon te velike feldmaršalove pobjede nad Rumunjima , ali se pokazalo da su takve ( a i sve ostale ) nade varave , kad se čovek na&dstroke;e u društvu s tim ljutim ratnicima . Otpočeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela . Najprije je tražio od mene , kao da sam ja turski sultan , da pustim njegovu flotu kroz Dardanele , jer da on mora još danas prijeći alpe i stići u nedjelju u šesnaest sati nula minuta u Singapur , gdje se ima pridružiti trupama nadvojvode Salvadora , a u ponedjeljak u zoru ( nije mi htio reći u koliko sati , jer je to bila stroga vojnička tajna ) počinje pod njegovim zapovjedništvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije . Postavio mi je ultimatum ; rok za odgovor - jedanaest minuta !

Ja sam odlučio da šutim , jer - ponavljam - tko zna tko je on , a da ga pustim kroz te Dardanele , on bi , kako je bio ratoboran , možda opet pobio dva milijuna nedužnih ljudi .

Nervozno je šetao po sobi s rukama na turu čekajući nestrpljivo moj odgovor .

Što da radim ? Barem da mi nije dao tako kratak rok , imao bih vremena da nešto smislim , ili makar da obavijestim ljude što im ovaj sprema , da ne budu pobijeni na pravdi boga . " Tako i tako , ljudi božji , čuvajte se , ide na vas strašni vojskovo&dstroke;a Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama ; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijeće ... "

No on kao da je čitao moje misli : odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i prodorno gledati , zatim se u njemu nešto otkine i zahriplje : i on prasne u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom .

- Izdaja , a ? Hja , ha , ha ... Tajni savez s Velikom Patagonijom ? Hja , ha , ha ... Ne brinite se , vojvoda od Katafalka vam je uhvaćen na putu sa svim tajnim dokumentima skupa s vašim vlastoručnim pismom u kome obavještavate Pingvince o mojim namjerama . Što ? Hoćete li pojedinost da se uvjerite ? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijeće , ha ?

Ja sam se zaprepastio ! Nisam , doduše , poslao vojvodu , ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da pošalje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti ... Gle , a Benito Floda već sve zna , čak do samih svijeća !

Znao sam da će mi se osvetiti i umirao sam od straha . Stajao je nada mnom kod kreveta i gledao me strašnim pogledom , kao da će me ovog časa zubima zadaviti . Misli su mi se splele i zaustavile , srce mi je prestalo kucati , i u toj tišini što je nastala u meni začujem šapat , sasvim tih , gotovo nečujan šapat , kao da mi srce šapće : " Hiljadu devetsto devet , hiljadu devetsto devet ... "

Tada se sjetim ( ne znam da li sam se pri tom i udario po čelu ? ) , pa šapnem i ja onako kako mi je srce govorilo :

- Hiljadu devetsto devet .

- A , to je već druga stvar ! - usklikne Benito Floda , a lice mu se razvedri i smiri , da , čak se i nasmiješi od zadovoljstva .

- Pa mi smo klika , dušo moja , vi i ja ! - stane se on sve više oduševljavati , žestoko trljajući tur dlanovima . Odjednom , kao da je nešto zaboravio , lupi se po čelu i otrči vratima . Vrata su bila zaključana , no to ga ni najmanje ne zbuni , on se sagne i reče kroz ključaonicu : " Pozor ! Pozor ! Šifra , hiljadu devetsto devet' ! Ponavljam : šifra , hiljadu devetsto devet' " Zatim se vrati k meni i reče : " Vrlo dobro . Ovo vam historija nikad neće zaboraviti , kamerad ! Mi smo osovina budućnosti ! "

Priznajem da su me njegove riječi uplašile . Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom , a riječ " klika " učinila je naprosto da zadršćem . Ne mogu vam opisati kakve su me sve misli tada spopadale . Bilo me strah , kažem vam , bilo me strah kao nikada u životu ! Znao sam da me on kani uvući u nešto tajno i zakučasto , iz čega se ja nikada više neću moći iskopati . Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje će mi povjeriti i koje ću ja morati da nosim u svojoj glavi pod strašnom odgovornošću : ode li tajna , ode glava ! Pa onda onaj ropski život s tajnom u glavi ! Hodaš gradom , a ona bućka u glavi , pa strepiš da tko ne čuje to bućkanje , ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka , ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljuneš . A kad te tko pogleda na ulici , čini ti se da mjesto glave nosiš na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbrižno praćaka tvoja zlatna ribica ... Na koncu ne znaš više živjeti , a nije ti više ni potreban život , jer ti prestaješ biti čovjekom , postaješ kutijom , čeličnom blagajnom ( s pepelom me&dstroke;u stijenama , protiv požara ) , odanim spremištem tajne , koja te svega sapinje kao tumor u mozgu . A kad to postanem ( jer i na to sam pomislio ) , sjetit će se jednog dana ( možda baš i zbog samoga hira ! ) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi , pa će mi , kao čovjek od prakse kome se žuri , onako praktično u žurbi skinuti glavu , povaditi iz nje svoje stvari , a nju baciti na smeće kao praznu kutiju od konzerve .

Proklinjao sam čas kad sam počeo brojiti . Zar nisam mogao ostati običnim prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to što u njima ima neki broj ? Ne bih bio dospio ovamo u šake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi pričao samo svoje smiješne i zabavne sne .

No da , danas ... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija , kao kod drugih sakupljanje poštanskih maraka ; ja sam danas , ako hoćete , neki filatelist brojenja . Ali onda , onda je to bio moj pjesnički zanos , moj poziv , moj doživotni zadatak . Ja sam htio brojenjem stići do kraja brojenja . Do kraja mogućnosti brojenja . Vi se , vidim , podsmjehujete i kažete da sam htio postići nemoguće . A zar i vi ne idete za nemogućim svako jutro čim se probudite ? Već onda počnete igrati svoju dnevnu ulogu , jer svaki bi od vas htio biti nešto što nije . Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stići do kraja brojenja , do beskonačnosti , da bih upoznao veličinu svijeta , inače ne bih mogao živjeti , a vi biste htjeli uvjeriti sve ljude da ste taj koji niste , jer vam je nezanimljivo biti onim što jeste . Moj život živi , a ja brojim i time mu pomažem da živi , i vi koji jeste živite , a onim koji niste pomažete mu da živi . Ja pribrajam brojeve , vi pribrajate zadovoljstva , ali i vi i ja težimo za beskonačnim pribrajanjem , za beskrajnom zadovoljstvom , to jest za nemogućim .

A ipak , kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - još jedan , još jedan i još jedan ; čini vam se kao da neprestano dodajete nešto sebi , kao da se ubogaćujete , kao da se širite i sami postajete jedna beskonačnost za sebe .

Eto , proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode , gdje se neprestano snovalo nešto zagonetno , mračno i veliko , a ja sam bio čovjek usamljen i bez veličine , bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakučaste poslove , gotovo kukavički zaljubljen u moje jednostavne i miroljubive brojke .

Dok sam ja tako malodušuo razmišljao o svom nimalo zavidnom položaju , Benito Floda je sjeo k meni na krevet , čak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano nešto sam sa sobom potiho razgovarao . Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja " stoprocentno njegov čovjek " , da zaslužujem svako povjerenje i da će on meni svakako otkriti " svoju tajnu " još ovoga časa . Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila samo plod moje " bolesne mašte " , kako me kasnije uvjeravao onaj stariji liječnik ( s kojim se i vi , dakako , slažete ) , nego da je mene Benito Floda već uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoće zbog toga učiniti nosiocem svoje tajne . Tko zna što će on tražiti od mene ? Možda da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju , ili će me možda poslati u neke druge krajeve svijeta da širim reltihizam ?

No čini se da se netko žestoko protivio takvom mišijenju o meni , jer se Benito Floda počeo strašno srditi i nestrpljivo mahati rukama , kao da mu se gadi slušati to što mu govore . Već sam se bio ponadao da će ga te intrige protiv mene možda pokolebati u odluci , ali kad sam vidio njegovu čvrstoću kojom je odbijao sve optužbe protiv mene i kad sam čuo kako je na koncu prijeteći izjavio da on svojom glavom jamči za mene , ali neka i drugi čuvaju svoje glave , još jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad čovjek ima nesreću da se dopadne Benitu Flodi . Podišla me jeza ; već sam gledao kako se kotrljaju odrubljene glave ...

Benito Floda odlučno zasiječe rukom , kao da je diskusiji odrezao glavu , zatim se obrati meni važnim , gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica :

- Kamerad , ovim časom vi stupate u historiju ! Ulazite u odabrani krug hrabrih muževa historije koji su posvećeni u moju tajnu . Ali prije no što u&dstroke;ete , pogledajte što je ostalo pred vratima ? Pred vratima su Benito i von ; to ne ulazi . Benito je počasna straža , kostim i strana maska za varku , a von je stari gramofon za valcer . Sad u&dstroke;ite sa mnom , bez Benita i von , pa me čitajte , naopako , to jest zdesna na lijevo , na sermitski način ... Što ? Jeste li pročitali ?

Jesam , pročitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepaštenja te sam pao na krevet kao mrtan . Oči sam izbuljio u njega , ali nisam ga više vidio .

Vidio sam samo kavez s debelim šipkama , a u kavezu sebe kao papagaja , kako skačem od šipke do šipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza , bez prestanka uvijek jedan te isti broj .

- Hiljadu devetsto devet , hiljadu devetsto devet , hiljadu devetsto devet ...

- Bravo ! - vikne on . - Vi ste posvećeni . Čestitam ! - i pozdravi me podignutom rukom .

Otada se ničega više ne sjećam kao čovjek , jer tu počinje moj papagajski život . O tom životu pričat ću vam drugi put kao " uspomene bivšeg papagaja " ; mislim da će vas priča zanimati , jer takvo što sigurno još nikada niste čuli , a zasada htio bih vam reći tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj " hiljadu devetsto devet " do mile volje , te sam vjerojatno bio dosadio ukućanima koji su me danomice slušali , ali bilo je i onih koji su hvalili moju vještinu govora , čak su sumnjali u moje papagajstvo i odlučno tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica , jer da ih odviše podsjećam na ljudsko biće .

Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tačno reći , jer mi , to jest oni , papagaji , drukčije računaju vrijeme nego mi ljudi ; budući da ponavljaju uvijek jednu te istu stvar , čini se da se kod njih ništa i ne mijenja , pa prema tome kao da ni vrijeme ne protiče ; možda zato i žive tako dugo te brbljive i dosadne ptice .

Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo možda i nakon mnogo godina - to jest kad sam se ponovo vratio ljudima , nisam se ni najmanje začudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih , ili naprosto - pošto je odbacio " stranu masku za varku " i " stari gramofon za valcer " - Floda Reltih ( jer to je bio on , ako ste me dobro pratili ) skupa s Japancima ( zar nisam imao nosa ? ! ) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat , u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi . Nisam se začudio , kako rekoh , što je Floda napravio takav pokolj po svijetu , jer sam imao dovoljno razloga , kako ste čuli , da pretpostavljam da je on jedino za tim i težio .

Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza , inače tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti , u noći na kiši ... I moje su se kosti doista obradovale kad sam čuo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivničke vojske i kako je u očaju pucao sebi u usta .

Floda je mrtav ! Klicao sam hodajući ulicama , te su me prolaznici gledali u čudu ; mislili su da sam valjda poludio , što li , jer je ta vijest bila stara već nekoliko godina . A i samome mi se čini da nisam bio sasvim normalan tih dana , jer sam neprestano ponavljao " Floda je mrtav ! Floda je mrtav ! " kao da sam se ponovo vratio papagajima . Čak su me ljudi počeli podozrivo gledati , što ja to tu meljem pred sobom , a neki su mi znanci ( i prijatelji ) žestoko zamjeravali što se sada isprsavam u sigurnosti , a onda kad se od čovjeka tražila ljudska riječ mudro sam se preobrazio u papagaja . Drugi , koji su mi bili manje skloni , ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me , štaviše , optuživali da sam svjesno ušao u papagaje , i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku terorističku organizaciju " Ašatsu " , jer da nisam ja tamo izvodio nikakav " svoj broj " , kojim bih sada htio sebi pribaviti čak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa , što li , nego da sam tamo u kavezu neprestano klicao Reltihu - " Ljah Reltih ! "

Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju , niti mi je bilo tada poznato kako se kliče Flodi , već ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoproliće , ali me Floda zaskočio i zatim , kako već rekoh , na moje veliko zaprepaštenje naprosto prisvojio , te sam od straha postao papagaj , ljudi , moji , od straha i užasa !

Zar se onda treba čuditi što se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih riječi " Floda - je - mrtav " ? Kad ih izgovaram , čini mi se kao da neka ustajala tama izlazi iz mene , kao da se čistim , umivam i osvježujem ujutro nakon neke guste i nečiste , dugotrajne noći sa strašnim i odvratnim snovima . Osjećam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore , noge govore : " Floda je mrtav , Floda je mrtav" ... Jedna noga stane na zemlju i kaže " Floda " , zatim druga stane i dodaje " mrtav " , a kopula vezuje moje noge u korake , u smisao ljudskog hodanja po zemlji , jer ona tvrdi i potvr&dstroke;uje slobodu moga kretanja . I one , moje noge , govore svakome o svojoj slobodi , govore drugim nogama što prolaze pored njih , govore dječjim kolicima i biciklima , cipelama i kaljačama , točkovima automobila i tramvaja , svakome dovikuju u prolazu : " Hej , Floda je mrtav ! "

Tako neki dan , tramvaj stoji na stanici ; ja hodam pored tramvaja , a moje noge melju svoje " Floda je mrtav " , kad mi neki poznati glas sasvim blizu šapne u uho : " Mislite ? "

Podignem glavu , obazrem se , kad ono neki doslovno obrijani čovjek , bez obrva i trepavica , kao da je na vatri opaljen , odmiče se od moga uha i smiješeći mi se podrugljivu skače na tramvaj .

Potrčim za njim da ga upitam što je htio reći i uopće kako treba da protumačim njegovo ponašanje , no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukočena , naprosto sapeta strahom i sumnjama .

I opet ne znam hodati . Kao da su me bacili u neku vreću , vezanu iznad glave , pa se mičem kao slijepac pipajući oko sebe , a noge mi se posvadile u vreći i pakosno smetaju jedna drugoj , podmeću , varaju , podvaljuju , spliću se i spotiču , gube svoju čovječnost , svoju ljudskost , postaju glupe i zlobne poluge , nespretna i besmislena hodala što ni hodati više ne umiju .

Glavinjao sam kao da su mi zabili čavao u glavu ; doista , ona mi je riječ kroz uho prodrla u mozak i ondje legla teško i bolno kao jež , pa se neprestano miče i gnijezdi i muči me starim strahom i nemirom .

Čuo sam u sebi onaj poznati glas , čuo sam strah kako mi govori " Mislite ? " , i ceri mi se podrugljivo izbrijana , opaljena , strašna fizionomija , bez trepavica i obrva .

Ako ste kada živjeli u nekoj mučnoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomične i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na ražanj , onda ćete moći i mene shvatiti .

" Mislite ? " A zar sam išta mislio ? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nit-vodilju , da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda , da bih ponovo probodao kao čovjek po ovoj našoj ljudskoj zemlji , po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijeće miriše , kad mi odjednom , jednom riječi , jednim šapatom u uho , prekinuše nit i evo , jadan , prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjačenja smisla od stvari oko sebe . Idem , doista , kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono što je njemu sasvim nepotrebno , da mi pokloni svoju mogućnust da bude broj - i ništa više . Ništa drugo ja ne trebam od stvari , samo njihovo mjesto u brojenju , i to mi je dovoljno da bih znao da se mičem s mjesta , da hodam , da živim , kao što bolesnik živi brojeći kapljice medicine što padaju u čašu bezbojne vode i vjeruje da njegov život zavisi upravo od broja kapljica , a ne od njihovih ljekovitih sastojina .

Tako hodam i brojim . Brojevi me pokreću , stavljaju mi nogu ispred noge , vuku me naprijed , odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju . Kad prolazim pored botaničkog vrta brojim , dakle , šipke na željeznoj ogradi . Ne brojim da bih izbrojio šipke , da bih saznao koliko ih ima , već prstom dodirujem svaku drugu , svaku treću , svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjećanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju . Ljudi i ne znaju da se kreću po nekom ritmu , jer je on u njih prirodan , zdrav i nepomućen te se kreću lako i bezbrižno kao virtuozi hodanja , a ja taj ritam neprestano moram tražiti i loviti negdje izvan sebe , neprestano ga moram umjetno uspostavljati , kao početnik na violini što nogom lupa takt .

I juče tako , bolje - sinoć , prolazeći iz ureda pored botaničkog vrta , sviram po ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem šipke kao note na crtovlju , kad , i ne gledajući , odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti čas , a da još nisam ni digao pogled , upita me onaj isti glas , od neki dan , onaj od " Mislite ? " onim istim šapatom :

- No , pa koliko ih ima ?

Preda mnom je stajala opaljena fizionomija .

Ja nikako ne znam što se u taj čas dogodilo sa mnom ; da li se odjednom prenuo u mom sjećanju onaj slučaj kad mi se ispriječio nadzornik pruge dok sam četveronoške brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo , samo ja sam sasvim neočekivano i za mene sama , kao pod utjecajem neke magije , poput najotrcanijeg medijuma što ih vode razni čarobnjaci po vašarima spremno odgovorio :

- Hiljadu devetsto devet !

I znoj me obli . S " mojim brojem " pojavilo se u mom sjećanju gotovo u isti čas , kao da je za uho dovučeno , i jedno davno i dobro poznato lice . Zato sam se i oznojio ...

- Da , pogodili ste , ja sam ! - reče lice čitajući moje misli , lako kao plakat sa svojim imenom i prezimenom i s fotografijom . - A vi ste me već bili pokopali , kamerad ? Ab , ne čudim se , bilo je burno . Jeste li vidjeli rusvaja ? A pogledajte samo mene kakav sam : bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu ! - i skine šešir da bi mi pokazao glavu , koja je bila gola kao i lice . - Sve spaljeno . Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene . Izgubio sam glas izdavajući zapovijedi usred eksplozija , zato šapćem . Vrijedno je , kamerad , izgubiti glas da se nadviču detonacije cijelog svijeta ! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda : ni Cezar , ni Džingiskan ni Tamerlan , ni Bonaparte nisu ga tako udesili . Ha , ha , ha ...

Smijao se ružno , bez glasa , s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo nalik na kašalj nego na smijeh .

- I nagluh sam , morate znati . Neke svinje generali , upravo oni što su protiv vas galamili da ste pacifist , kad su vidjeli da su izgubili rat , podmetnuli su mi eksploziv pod stol , pa su mi pukli bubnjići u ušima . Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palače , sa svih strana opkoljen od neprijatelja . Ispalio sam sebi u usta dva metka , ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neoštećena revolverska metka - evo ih , tu su . Nu pogledajte ih , čisti su , oprao sam ih ... Vrijedno je pogledati , to su historijski meci . S njima svršava jedna pripovijest . Ali dva su metka kao dvotočje : pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima . Zato , do vi&dstroke;enja , kamerad , žuri mi se . Ja sam samo na proputovanju . Ah , toliko posla da ne znam gdje mi je glava ! lmam mali posalac u Trstu , a onda preko Egipta i Perzije u Aziju . Tamo treba zasukati rukave ! Sve je već gusto zasijano , ja idem samo na žetvu .

On je trijumfirao . Oči su nu sjale kao u lu&dstroke;aka i kao da mu je curila neka naslada iz usta , u kojima sam , uostalom , primijetio mnogo crnih i pokvarenih zubi , kao da su mu i oni stradali od požara .

- Uostalom , znate što ? - nastavi on šaptati , pun oduševljenja . - Do&dstroke;ite sa mnom ! Vidjet ćete kako ću sada skresati mikadu . Kapitulantu ! " Takotuci " ? Bogme i udarit ću ! Ovaj put neće ni njega mimoići , ne bojte se ! Do&dstroke;ite sa mnom , neće nas nitko prepoznati .

- N-n-ne , ne mogu - zamucam , jer mi se jezik bio ukočio od straha . - Boli me zub - sjetim se odjednom tog naivnog &dstroke;ačkog izgovora i metnem ruku na lice .

- Zub ? - zahriplje on srdito i ošine me takvim pogledom , da su mi doista svi zubi protrnuli . - Zub ! U ratu nema zubobolje , to valjda znate ! Uostalom , ja mislim da vas ne trebam podsjećati na vašu obavezu ! Vi ste posvećeni ! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada više ne može ostaviti po strani . Vaša glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari . Birajte !

Ah , kako sam ja sve to bio predvidio !

Nastupio je , dakle , onaj strašni , takozvani " historijski čas " - Floda je došao po moju glavu !

Moja glava nije više bila moja : on ju je već držao u svojim rukama i nad njom držao mač , pitajući je da se odluči . A što je mogla odlučiti ta jadna šaka zastrašenog mozga , što se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju očekujući u stravi svoj posljednji čas ?

Pokušao sam okom svrnuti na prolaznike i zatražiti pomoć , no on to primijeti , povuče me blago za lakat i okrene me prema ogradi .

Na pruzi iza botaničkog vrta zviždale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova sa rasvijetljenim prozorima . Tamo u onom svjetlu , mislio sam , sjede ljudi , jedu svoje kobasice , pijuckaju rakiju , kartaju i razgovaraju ; putuju sa svojim glavama tamo gdje kiša pada ili gdje sunce sja , a u glavi im rakija i miris kobasica , riječi i razgovori , karte , lukavštine i smijeh . Iza mojih le&dstroke;a prolaze ljudi sa svojim neodvojivim , neotu&dstroke;ivim glavama , čvrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu nošenja svoje glave na ramenima . A ja stojim ovdje , naslonjen na željeznu ogradu , s tom svojom " posvećenom " i založenom glavom , praznom i jadnom , nad kojom licitira strašan vjerovnik s mačem u ruci , te je osjećam samo kao ortaka u nečistu poslu , kao ulovljenog kradljivca s tu&dstroke;om stvari u džepu , kao nosioca ubijstvene tajne , kao zavjeru , kao bombu , kao rat i smrt . I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje , " posvećene " , pa otišao hodati po gradu , olakšan i spašen , otišao gaziti po zemlji i osjećati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga bića sa svemirom .

" Dodir bića sa svemirom ? A bez glave ? " Vidim kako se čudite , ako se čak i ne rugate ? Doista , luda misao ! Ah , u glavi mi se sve smutilo ; bila mi je tu&dstroke;a i neprijateljska ; bila je njegova , u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu .

- No , što kažete ? - upita on s nestrpljenjem . - Ja nemam vremena ...

U meni je srce zadrhtalo . No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom , jadnom utočištu i učini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu šifru .

- Hiljadu devetsto devet ! - izvalim odjednom i ukočim se u očekivanju .

- A , to je druga stvar - reče on pomirljivim šapatom i potapša me prijateljski po ramenu . - Dobro , ostanite , dušo draga . Vodit ćete naše evropske stvari ...

Odjednom se trgne i pogleda na sat .

- Vlak mi odlazi za koju minutu - reče užurbano . - Zbogom i ne plačite . Svijet mora izgorjeti ! Do vi&dstroke;enja , dušo moja .

Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na čelu : on me poljubio .

- Dakle , ostaje - hiljadu devetsto devet ?

Ne znam da li sam na to odgovorio " ostaje " , jer me već hvatala nesvjestica .

- Dobro - šapne on , i to je posljednje što sam čuo . Svijest mi se sasvim ugasila i složio sam se na zemlju kao svijeća .

Vama je sve to skupa snmiješno , to ja znanm , primijetio sam i u toku svog pričanja kako se snebivate i podsmjehujete . Mislite , pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa bulazni koješta .

Mnoge se ljudske stvari čine smiješnima dok ih čovjek gleda na drugima . A na mnoge se čak i privikne , ma kako čudne bile , i dopušta da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave . Štaviše , mnoge čovjek i zavoli upravo zato što se ljudi njima izuzetno zanimaju .

Vama se , dakako , čini smiješnim to moje brojenje , kao što biste se , očito , smijali čovjeku koji bi , recimo , uzeo sakupljati buhe . A ipak ima čudaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih , doduše s podsmijehom , ipak podnose , dok se sakupljačima kukaca , poštanskih maraka , raznih kubura i nagorjelih lula čak ni ne smiju .

A zar i vi sami ne brojite ( i to s kakvim uzbu&dstroke;enjem ! ) koliko je puta šuplja lopta od teleće kože udarcem noge , ili čak mudre ljudske glave u kojoj leži misaoni mozak , bila ubačena u mrežu od špage ? Ili , što je još čudnije ( da ne kažem lu&dstroke;e , te nije više ni smiješno ) , zar ne brojite sa strepnjom udarce po licu , što ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage šaka ? Zar vi možda strepite za vilicu , za nos ( ponos ljudskog lica ) , za oko ( svjetlo razuma ) onog nesretnika koji ni vama ni onom što ga tuče nije ništa skrivio ? Naprotiv , vi žalite za promašenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak , dok udarce što drobe vilice , što lome nosove , što gase oči brojite s oduševljenjem , te brojeve sakupljate , čak ih i pamtite i pričinjaju vam zadovoljstvo . Pa zar vam se itko smije zbog toga ?

Ne smijte se , dakle , ni meni što sakupljam čiste , gole , miroljubive brojeve , koji ne drobe vilice , ne lome nosove , ne gase oči , koji nikome ništa ne oduzimaju , jer nisu ni lule , ni kubure , ni marke , ni kukci , nabodeni na iglu . Ne pričinjaju mi čak ni zadovoljstvo , jer kakva zadovoljstva može biti u brojenju golih , isprosjačenih brojeva ?

Vi ćete me upitati : pa zašto onda brojite ? Brojim zbog potrebe , zbog siromaštva , zbog strašne pustoši koju je Floda ostavio u meni . Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari pa otišao dalje uništavati svijet , " Svijet mora izgorjeti ! " to mi je još dospio zabiti u glavu na odlasku . U mojoj je glavi svijet već uništen ; ostali su samo brojevi kao sjene uništenih stvari , kao imena mrtvih , i meni se čini , kad brojim , kao da ih prozivam , kao da ih oživljavam , kao da ponovo uspostavljam svijet . I opet sve živi , sve se miče , sve hoda i radi , mirno i razumno . Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po mliječnom putu i sanjam o ljudskoj sreći . To je moj san .

- Lijep san - reče netko od prisutnih . - Samo , taj vaš Floda je lu&dstroke;ak kao i vi . Skupa ste bili u ludnici .

" Znanac " se zbuni od tih riječi i nešto čodno zatitra u njegovim očima , nalik na neku bol ili nevidljive , idealne suze .

- Imate pravo - progovori zatim tihim , umornim glasom , gotovo kao da sebi govori , te smo ga jedva i razumjeli . - Ja izbjegavam tu riječ , jer je ne volim , zato sam vam zahvalan što ste je vi spomenuli . Tako je , Floda je lu&dstroke;ak . A zar bi normalan čovjek mogao biti to što je bio Floda ? A ja , da nisam lud , bio bi hrabar kao vi , pa se ne bih bojao lu&dstroke;aka .

- Osim toga , lijepo molim sve vas koji ste me slušali da mi oprostite što sam vam pokvario večer ovim svojim ludostima , koje , dakako , nikome ne mogu biti ni od kakve koristi . A kako sam nevješt i nimalo umjetnički nadaren , nisam vam pružio ni zabave , pa me tim više i peče savjest . Oprostite !

Gledao sam ih pred sobom prebačene na le&dstroke;a , iznad zadnjice , kako se odmaraju jedna u drugoj . Lijeva se mazi u naručaju desne , spretnije , snažnije , pametnije , ozbiljnije . Gotovo bih rekao i " starije " kad ne bih znao da su skupa ro&dstroke;ene od iste majke ( dakako , i od istog oca ) , štaviše , da su skupa i začete , da su nastale iz zajedničke želje oca i majke , koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha .

Nastale su iz želje , iz grča , iz čudnog trabunjanja u noći , u pomračenju svijesti , i sada hodaju po svijetu zagrljene , zaljubljene , nerazdvojive . Jedna u drugoj . Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno , kao što kuja nosi štene u zubima . A lijeva se mazi u zagrljaju , igra se u dokolici : skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju , pjevuši do-re-mi-fa ... fa-mi-re-do ... , zatim zabubnja po prstima marš , pjeva .

- Šta to radiš ? - pita je Desna .

- Što bih radila ? Pjevam - veli Lijeva .

- Pjevaš ? Što pjevaš ?

- Pjevam " do-re-mi-fa " i " Marširala , marširala ... "

- " Marširala , marširala " ? Glupost ! - veli joj Desna s poučnim podsmijehom . - Kao da si ti vojnik ?

- A kao da samo vojnici pjevaju " Marširala , marširala .. " to pjevaju i djeca .

- Kao da si ti dijete ?

- Nisam ni vojnik ni dijete , ali zašto bi bilo glupo pjevati ? - veli Lijeva već srdito . - A baš ću pjevati !

Ja sam mala , ali znam

sitna slova da čitam ,

znam i pisat' slova sva ,

koji uči , onaj zna .

- Pa ti ne znaš pisati ? Smiješno je što se tako maziš - veli joj Desna ozbiljno .

- A što da radim ? Da šutim i računam na prste kao lihvar ?

- Hoćeš možda reći da sam ja lihvar ?

- Ti ne računaš na prste .

- Nego što ja radim ?

- Ti radiš , činiš i djeluješ , kako je već rekla jedna nepismena luda prije mene .

- Odakle ti znaš da je to rekla jedna luda ? Pa ti ne znaš čitati ?

- Ne znaš ni ti čitati .

- Ja znam pisati .

- Ali čitati ne znaš !

- Ja barem znam listati knjigu , a ti ni to ne znaš . Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam . On čita , ja listam , a ti , kao stalak - držiš . To je sve što ti znaš . Nikad nisi zavirila u knjigu . Knjige poznaješ samo po težini , a nemaš pojma što je u njima .

- Znam i ja listati ! A da je On ljevak , znala bih i pisati !

- Pisati ? Da , samo kako ?

- Kao i ti . A možda i bolje od tebe . Da je On ljevak , sve bih znala kao i ti , i bolje od tebe !

- Ti bi znala prstima pokretati marionete ?

- Znala bih .

- I slikati bi znala ?

- Znala bih i slikati .

- I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta ?

- I tri zeca na noktu tvog malog prsta . I još k tome dva pileta ! Uostalom , zašto na tvom noktu ? Naslikala bih na svom noktu .

- Na svom ? Glupost ! To ni ja ne mogu . To nitko ne može .

- A ja bih mogla !

- Znači da bi ti sebi i nokte rezala ?

- Naravno . A zar ih tebi ne režem ?

- Da , meni . Ali sebi to nitko ne može .

- Opet " nitko ne može " . Ja bih mogla !

- Samo se hvališ , a ne bi znala ni buhu uloviti .

- Ph , buhu ? Kao da sam samo jednu ulovila !

- A da li bi znala šivati ?

- Znala bih i šivati .

- Jest , udjenuti konac u iglu ? To bih ti morala ja učiniti .

- Sama bih i konac udjenula . Sve bih sama radila .

- I vezivala kravatu ?

- I kravatu vezivala .

- I stavljala kapljice u oko ?

- I stavljala kapljice .

- I brijala mu bradu ?

- I bradu brijala .

- Ali On se ne bi dao tebi brijati .

- Zašto ne ? Ja bih ga obrijala bolje od tebe .

- Ti bi mu prerezala grkljan .

- Ja nisam ubojica ! To bi ti učinila . Uostalom , jednom si već i pokušala to učiniti .

Nastao je muk . Desna nije odgovorila ; zadrhtala je na te riječi , kao da joj je žilama prostrujilo sjećanje .

- Ja sam mislila da On to ozbiljno hoće - reče zatim ponizno i s osjećanjem krivnje . - Htjela sam ga samo poslušati ...

- Poslušati ? On ti nije zapovjedio da ga ubiješ .

- Njegova je želja meni zapovijed . Ja sam mislila da on to iskreno želi .

- A-ha , htjela bi možda reći da je On neiskren ? A , molim te , tko je tebi rekao da on to želi ?

- Ja sam mislila da želi .. Bilo mu je teško . Cijelu noć nije oka sklopio . Brisala sam mu oznojeno čelo , palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oproštajno pismo . Stenjao je , uzdisao , grizao jastuk .. Šaptao je : " Treba učiniti kraj ! Ne mogu više ! " Sam me odveo do britve .

- A ti si to odmah shvatila kao Njegovu želju da meni prerežeš žile ?

- Nemoj me mučiti . Što sam ja mogla kad je sam govorio ..

Što je govorio ? Da ne može više , da treba učiniti kraj .. Ali to su riječi ! Riječi ne dolaze iz želje , nego s jezika . Lako je jeziku mljeti koješta ; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš . Jezik izbaci u svijet svoje riječi ( uostalom , uvijek iste i davno poznate riječi ) i rasplinu se kao dim . Ništa se nije dogodilo . Svijet i dalje hoda , jede , puši i spava , i opet govori riječi , i opet se ništa nije dogodilo . Svijet želi govoriti , ali svoje želje ne iskazuje riječima ; štaviše , riječima ih sakriva i zaklanja . Riječi su maska . On ne želi ono što govori .

- A kako možemo znati što On želi ako ne po riječima ?

- Najmanje po riječima . On je govorio da " treba učiniti kraj " , ali to nije želio . Ja sam to znala .

- Odakle tebi to znanje ?

- Možda i otuda što sam nespretna , slaba i glupa . Da , i neozbiljna . Što mi je riječ tu&dstroke;a kao svjetlo uhu i zvuk oku , što ne razlikujem riječ od riječi , kao ni slatko od slanog , sve su mi jednake , a nijednoj ne vjerujem ...

Ja ne znam ići za riječima . Ne znam se lukavo dovijati , ne znam se elegantno gibati po kružnicama i elipsama , po parabolama i spiralama riječi , ne znam ubijati , zavijati , odvijati , " postavljati " i " razrješavati " , zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima , izvoditi zavodljive figure , parade , bravure , kao majmun u cirkusu , tapšati prijateljski po ramenu , diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji , a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac . Ja nisam precioza , nisam cicisbea , nisam dama , nisam grand-monde , ni Akademija , ni Bifon . Ja sam Moliere .

- Moliere ? I što još ?

- I figa u džeou . Ili van džepa , kako hoćeš . Jer ja sam drska kao Figaro . Ja sam tvoj lakaj . Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima , ja držim tvoju rukavicu kao rimski rob . Ja treba da ti nosim skute , da klipsam za tobom , a ti vodiš konverzacije , ti nastupaš , ti širiš horizonte , ti gradiš svjetove ; ti si neimar , genij . Demiurg . Ti si Njegov ponos , Njegova snaga , mudrost , umješnost , Njegov Smisao . Jednom riječi : ti si Ruka !

- A ti što si ?

- Ja ? Ja sam hvataljka . Ja sam još uvijek neko hodalo , prednja noga , ticalo , pseudopodij i slično . Ja ga vezujem za zemlju , kao i noga ; ja još umijem hodati . Noću sanjam o trčanju , o veranju po stablima , o skokovima preko ponora , i tada osjećam otpornost tvari i snagu u noktima . Za mene su stvari sirove kao ilovača , tvrde , vruće , mokre kao kamen , vatra i voda , a za tebe su pečena zemlja , korintske vaze , Venere , rakete i H2O . Zato ja poznajem Njegovu želju za vodom kad je žedan , želju za veseljem kad je tužan , Njegovu čežnju za životom kad govori da treba učiniti kraj .

- Da . Ali kad je žedan , ja mu pružam vodu .

- Ti ? Ne , ti samo otvaraš pipac i pokrećeš polugu na pumpi , a On iz moga dlana pije . Po meni se prosipa voda , ja osjećam njenu svježinu , njenu mokrinu , njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono blaženstvo u Njemu od gašenja že&dstroke;i .

Veliš da mu pružaš vodu kad je žedan ? Ne , ti mu pružaš čašu . Ti si i že&dstroke;i dala formu , i za pijenje si pronašla stil .

Ti si se postavila izme&dstroke;u Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor , kao Meštar ceremonijala , ili , jednostavno rečeno , kao filtar . Sve što k Njemu dolazi mora se izme&dstroke;u tvojih prstiju procijediti , sve ti moraš taknuti , ispitati , sve moraš obraditi i isfrizirati po svom ukusu , bez obzira da li se to Njemu svi&dstroke;a ili ne . Na sve moraš utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ograničenosti .

- Ne želiš valjda da On brsti lišće i grize koru stabala ? Priroda Njega ne mazi ...

- Da . Zato si je ti - " Pobijedila " . " Izravnala si bregove " i " ukrotila vode " . " Zarobila si munje " i sada držiš u svojoj šaci strahovite snage kojima bi , kažu , mogla u jednom jedinom času uništiti svijet . Zemlja leži na tvom dlanu kao lopta , koju možeš baciti u svemir . No , pa što oklijevaš , ti - o , Svemoguća ? Zašto ne baciš loptu me&dstroke;u zvijezde da se raspline u prah ? Zašto ne dovršiš svoje Veliko Djelo ?

- Ja ne želim uništiti svijet .

- Ne želiš ? A ima li i jednog stoljeća koje nisi rasparala noževima i izrešetala kuršumima . To nisu bile riječi , to je bilo tvojih pet prstiju na djelu .

- Bile su najprije riječi .

Da , po Ivanu Evan&dstroke;elisti . I što bi učinile riječi bez tebe ? Riječi bi se sva&dstroke;ale , riječi bi lupale po riječima , padale bi pobije&dstroke;ene riječi , i tko bi od toga stradao ?

- Čast .

- Čast ? Čija čast ? Protumači mi tu vitešku riječ . Zar tvoja čast ? Ti nazivaš čašću kad te zasvrbi dlan , kad ti zakuca bilo , kad ti zaigraju prsti i mahnito traže držak noža ? Čast , kad na obaraču držiš spreman kažiprst ? Čast kad znakom križa pozivaš milost božju da sjedne na topovsku cijev ? Čast kad sa tri prsta držiš pero koje ubija ?

- Pero ? Kakvo pero ?

- Naliv-pero suca prijekog suda . Zar si zaboravila ?

On je sjedio pred nama zbog nekih riječi . Ne zbog čina svojih ruku , već zbog riječi . Tebe nije zanimalo kako su mu te riječi sletjele s jezika , nego si naprosto zapisala činjenicu . Rekao i priznao , to je tebi bilo dosta . A bio ja nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava . Brojio je svoje posljedne sekunde .. Gledao je u tebe sa stravom , pratio je svaki trzaj tvojih prstiju , kao da bi ga već samo to tvoje micanje moglo ubiti .

Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom . Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se već izlizao od ubijanja . Ta sitna tačkica plemenitog metala šetala je blazirano po papiru , kao da se dosa&dstroke;uje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici , pa prikraćuje sebi vrijeme ispisujući tobožnje kineske riječi pu-kao , cing-tao , pan-mukai i crtajući idiličnu kućicu s vrtićem i plotom , čak i s dimom što izlazi iz dimnjaka na krovu . Tvoja je tačkica iridija me&dstroke;utim - sve tako šećući pu-kao , cing-tao - ubijala idiličnu kućicu s vrtićem i plotom - plotunom , i od sve te idile ostajao je samo dim iz puščanih cijevi ..

Već si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odlučno sjela na papir . Skočila sam na tebe , i ne znajući što bih , uzela sam ti čistiti mrlju od tinte na kažiprstu . Trljajući palcem tvoj kažiprst , govorila sam ti : " Ali što to je učinio ? Pogledaj kako je blijed , sav se trese , zar ti to nije dosta ? Sluša posljednje otkucaje srca i broji .. Ne prekidaj ga ! "

" Otkucaje srca ? On gleda kako bi se izvukao , draga moja ! Kakvo srce ! Pokušava nas slomiti svojim bijednim izgledom , Ti si mu već nasjela , ali ja ne . Poznajem ja taj trik ! " ..

Nazivala si trikom drhtanje čovjeka koji se kladio sam sa sobom da će još uspjeti nabrojati do trista ...

Ponovo si uzela pero i sjela na papir .

" Sad barem zadršći ! Zar ne možeš zadrhtati ? Trebalo bi zadrhtati , a ti si tako mirna kao da upisuješ nedovoljno &dstroke;aku na ispitu . "

" Nemam zašto drhtati . Ja vršim svoju dužnost " .

I počela si pisati , polako i pomnjivo , krasopisom , svoje poznato S , prvo slovo nasilne i zločinačke smrti .

" Čuj ! Ne piši ! Gledaj ga kako broji . Kako se žuri da nabroji svoje tri stotine . Ne prekidaj ga ! "

" Moram ga prekinuti . "

" Zašto ga moraš prekinuti ? Prekinut će se sam . Nitko ne može brojati beskonačno . To je samo razlika broja , čak i vrlo neznatna razlika u beskonačnosti . "

" Za nas je znatna . Mi ne živimo u beskonačnosti . Mi živimo na zemlji . "

Riječ beskonačnost izgovarala si s navodnim znakovima , ironično , a zemlju si spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojničkim korakom .

" Upravo zato što živiš na zemlji , što imaš samo pet prstiju , a koji put ni svih pet , ostavi mu ruke , one ti ništa nisu skrivile . Ruke nisu govorile ; govorio je jezik . "

" Govorile su i ruke i jezik ! Sav je on govorio ! "

" I ruke su govorile ? Ne , to lažeš ! Nisu govorile ! Gledaj kako su uplašene i nevine , kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju . Opraštaju se . Sjećaju se djetinstva i plaču . Sjećaju se igara , razbijenih igračak , ptica , praćke i ozljede na staklu , prolite tinte , škara , zmaja i zemlje pod noktima . Još uvijek nisle , jadne , na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima . Ostavi te ruke . Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori ružne riječi , ali ruke ne diraj . One su nevine " .

" Nevine ? Ti si luda ! One su najviše krive ! "

" Ruke najviše krive ? Zar nije jezik govorio ? "

" Govorio je , a one su potvrdile ... "

" Potvrdile - kako ? "

" Kako ? Kako ? Trebalo je da ustanu na njega , zatjeraju ga u usta i drže stražu . Jednom riječi , začepiti mu gubicu ! Ali one su se lukavo zavukle u džepove . Znači , slagale su se ! "

" Slagale , s čim ? "

" S čim ? S uvredama ! "

" A koga je uvrijedio ? "

" Koga ? Našu čast ! "

" Ah , čast ! Ovu , na rukavu ? "

" Na rukavu ? Što na rukavu ? "

" Čast na rukavu . "

" Kakvu čast na rukavu ? "

" A zar je to na tvom rukavu sramota ? Tevatrene strelice , ta bomba , taj snop sa sjekirom , taj kukasti križ , zar je to sramota ? "

" Ne , to je čast ! "

" No dakle , čast na rukavu ! A on je uvrijedio to čast . Rekao je da mu je dosta tig strelica i bombi , tih sjekira i križeva ; da mu je svega dosta ! "

" No a zar je to malo ? "

" Malo je . "

" Malo je popljuvati nečiju čast ? "

" Malo . Jer tvoja čast ima i strijele i bombu i sjekiru , pa čak i križ , a njegova dvije fige u džepu . "

" Njegova ? Zar on ima časti ? "

" A zašto ne bi on imao časti ? Zar ne može imati ? "

" Ne može ! "

" Da , tvoja je svakako vidljiva . Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu , tvoja bahato šeta po gradu , izaziva , a njagova šeta po sobi , zarobljena , juri po kući kao luda , penje se na tavan , izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu ... "

" Uvredu ? "

" Uvredu , koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna . Ali od svega toga eto , par promrmljanih riječi i dvije fige u džepu . "

" Bogami , i ti si mi sumnjiva ! "

" Sumnjiva ? Ja doduše držim jednu figu , ali samo od zavisti . Uostalom , čini se da ti ona donosi sreću , kao uže obješenoga . Čuvaj , dakle , moju figu kao svoju čast .

A sada naprijed ! U ime pruća sa sjekirom i kukastog križa , piši ! Ubij mu ruke ! Da je imao čast ne bi od njih pravio fige . Imaš pravo ! Neću te zaustavljati ! "

I dopisala si svome S istim krasopisom još tri slova , potrebna za Smrt . I nisi zadrhtala .

Te iste večeri ( nisi se bila ni umile ) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice , i prsti su ti drhtali od ljubavi . Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti uveče su drhtali od ljubavi . Pa tko kaže da ljubav nije jača od smrti ? Osobito naša ljubav od tu&dstroke;e smrti !

- Što ti govoriš o ljubavi ! Ti ne znaš što je ljubav . Ah , prvi dodir , kad se prsti traže u mraku ; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva električna pola nabijena strujom ..

- Da , i vrcne iskra . Kratki spoj i mrak . I gotova je ljubav ! A što onda ? Čast ? Dužnost ? Sjekira ? Bomba ? Zlatno pero iz koga curi smrt ?

- Ti si kapriciozna i luda !

- A ti si razborita i mudra ! U tome je sva razlika . Pusti me ! - i Lijeva se srdito trgne , nastojeći se osloboditi zagrljaja Desne .

- Što ti je ? Što luduješ odjedanput ? Samo praviš skandale na ulici !

- Neka ! Pusti me ! Neću više da budem s tobom !

- Nego s kim ćeš ? S nogama ?

- Makar i s nogama ! One su poštene . One su čestite kao konji , a ti si lukava i otrovna kao zmija .

- Da , i glupe su kao konji . Umiju samo hodati i vući teret . Ne možeš s njima . Ti si ipak ruka !

- Nisam ruka , i neću da budem ! Stidim se što sam ruka !

- A što bi htjela biti ? " Prednja noga " ?

- Bilo što , samo ne ruka !

- A ipak si ruka , kao i ja .

- Kao i ti ? Nikada ! Pusti me !

I istrgne se . Zavuče se u džep , tamo srdito pročeprka kao da nešto traži , pa ne našavši ništa ( jer ništa nije ni tražila , bila je naprosto bijesna ) , iza&dstroke;e , ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima .

Desna još jedan čas ostane na le&dstroke;ima , prazna i zamišljena . Onda se trgne , odmahne palcem , pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda .

Gledam ih zava&dstroke;ene i ne vjerujem u tu sva&dstroke;u . One su kao dvije simbiotičke životinje ili biljke : jedna drugu mije .. Istinu je rekla Desna : jedna je što i druga ; obje su ipak ruke .

Prema njima ide dvoje djece . Dječak i djevojčica . Drže se za ruku i cvrkuću . No pred njima umuknu , kao cvrčci kad im se približi čovjek , i puste ruke . Rastave se . Djevojčica pro&dstroke;e pored Desne , tiho kao da je nešto skrivila . Desna je odgojno pogladi po žutoj glavi . Djevojčica je pogleda zahvalno .

Dječak pro&dstroke;e pored Lijeve , smiono . Čak je i pogleda drsko , kao smetnju na putu . Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kažiprstom . Dječak je pljune . Lijeva se instinktivno digne i zamahne šaljivo iznad dječakove glave , kao da tjera muhe . No Desna se digne i pljusne dječaka po licu . Dječak vrisne .

- Zašto si udarila dječaka ? - upita je Lijeva .

- Zato što te pljunuo !

- Pljunuo je mene , a ne tebe !

- Tebe ili mene svejedno . Ja ne dam pljuvati po nama !

- Ali ja sam ga izazvala ; kvrcnula sam ga po nosu .

- A on odmah mora pljuvati ?

- Valjda ga je zaboljelo . Bila sam nespretna ..

- Mogu zamisliti .. Ali , svejedno , on ne treba zato pljuvati ! To je nepristojno !

- A lupati po nosu je pristojno ?

- Nisi ga lupila , nego kvrcnula ; to nije isto . Uostalom , nije mu od toga nos otpao .

- A što je meni otpalo od toga što me je pljunuo ?

- Pljunuti nekoga je najveća uvreda !

- Časti ?

- Da , časti ! - odgovori Desna , već na rubu strpljivosti .

Dječak je , me&dstroke;utim , vrištao zbog zvučne uvrede po licu .

- Ta-ta , a-a-a .. Ma-ma , a-a-a ..

Začas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu , gdje su se već izlila dva potočića suza i napravila poplavu .

- Gle derana , što se razdrečio ! - reče Desna kao da se čudi tolikom pretjerivanju . Zatim se obrati Lijevoj : - Daj da te obrišem .

- Ne treba . Sama sam se obrisala .

- Da , o hlače .

- Ne , o kaput . - Uostalom , pazi , eto mu oca !

Otac je dojurio iz kuće , u košulji , zasukanih rukava . Vidjele su se slabe , blijede , činovničke ruke s plavim , strašljivim venama .

- Zašto ste udarili moje dijete ? - upita Otac suzdržljivo , kao istražitelj koji već misli na kaznu .

- Zato što je neodgojeno i bezobrazno ! - odgovori Desna izazovno .

- Što je učinilo ? - ponovo pita Otac-istražitelj , već dvostruko uvrije&dstroke;en .

- Što ? Pljunulo me ! - reče Desna s ogorčenjem , kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo .

- Nije tebe , nego mene - reče Lijeva i uživa u svojoj pravičnosti .

- Svejedno , pljunulo je - poviče Desna autoritativno , kao starješina obitelji .

- Pljunulo , tako , iz čista mira - još uvijek pita Otac , a već zna da će se morati tući .

- Nisam , tata ! Ova me najprije udarila po nosu-u-u .. - govori Dječak plačući .

- Malo ga kvrcnula za šalu - veli Desna - a on odmah pljuje !

- Imao je pravo ! Neka pljuje - drekne Otac jarosno , kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega . - Plujem i ja ! - i - plju ! - doista pljune . I reče - Ubojice !

Desna se digne i zamahne iz sve snage . Ali Otac odbije udarac . Zamahne i sam i zahvati Desnu veoma neugodno , po palcu . Desna zajaukne .

Tada se makne i Lijeva . Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima . To je , drugim riječima , bio mig Desnoj : udri ! Desna smjesta shvati mig , skupi svoju šaku i uzme udarati Oca po licu .

Njemu poteče krv iz nosa . Krv je kapala po Å Ijevoj na prsima . I Desna se , jednako udarajući po krvavoj Očevoj maski , sva umastila krvlju .

Videći kako Očeva krv kaplje na zemlju , djevojčica uplašeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama . A dječak se zatrči , iz zaskoka dohvati Lijevu i čvrsto je zagrize u meso na podlaktici .

Lijeva zaurla od boli i ispusti Očevu košulju . Otac se odmah sna&dstroke;e i potrči , pobije&dstroke;en . Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom .

Dječak ispusti Lijevu iz svojih zubi , a ona ga , od zahvalnosti , mazne po glavi . Dječak s ponosom primi udarac .

Tada se Noge , kao poslušni konji , dadu u potjeru za Ocem . No dječak se u isti mah baci pred Noge , ne da moli milost za Oca , već da bi se konji poplašili i spotakli o njega .

I doista , Lijeva i Desna na&dstroke;oše se odjednom na zemlji u prašini .

- Jaoj ! - zajauče Desna . Palac ju je bolio od Očeva udarca .

.. Dvije okrvavljene ruke na asfaltu . Ležale su osramoćene na cesti , jedna do druge , nemoćne , kao odbačene rukavice .

- Prokleti deran ! - procijedi Lijeva kroz prste , pridižući se .

- Naravno , kad ga nisi znala zviznuti , da ga krv oblije !

- Pa , zviznula sam ga !

- Jest , diletantski ! - Pomogni mi da ustanem . Ja mislim da mi je palac prebio .

- Zar te boli ?

- Užasno !

Lijeva je bila nježna , sestrinski ..

Ustanu . Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku . No one se nisu osvrtale ; gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom .

A Obraz tada pljune u njih , da bi ih oprao od blata i krvi .