Cijelo vrijeme mislio sam na sobu , bračne krevete , polufotelje bez gornje presvlake , na trokrilni ormar i kartonsku kutiju gore na njemu , mislio sam i prebacivao se u hladnu posteljinu , na pokvareni sat , na kič sliku s tustom , erotičnom čežnjivom djevicom poleglom na kanapeu , a mali vragoljani i an&dstroke;eli lebde oko nje , donose joj haljine , cvijeće , plavi prozirni til , neko nebesko paperje , miluju je i šapuću riječi strpljivosti , raspiruju joj nadu , golicaju tabane i draškaju aristokratski male i srcolike usne , mislio sam na tu djevicu , na mansardu na četvrtom katu , na bokal s vodom , na dvije čaše , na grožde što ga je ona oprala i stavila na noćni ormarić , na fotografiju bračnog para ( trgovac u šeširu i zimskom krombi kaputu , kćerka penzioniranog oficira iz pokrajine , možda se dirala i sa spahijskim momcima pod nekim dudovima ) , mislio sam na grad koji je dolje , prizemno , bučao i klokotao od pića , prepune kanalizacije , paničnog prometa , na grad kojim smo kružili tražeći prvo hotelsku a onda bilo kakvu sobu , sobu s jednim ili dva kreveta , sobu s četiri zida , možda i bez prozora , bez zvonca za poslugu , bez čistačice i konobara , škrto namještenu , sivu , pomalo pljesnivu i zakislu , od davno ugasnulih plamenova žućkastu sobu .

Kad se starčič odvojio od zida i upitao nas , znao sam da će sve biti u redu i da će podignuti cijenu , jer je vidovito pronjušio da nismo registrirani i da drhtimo , pomalo klecamo i pretežno šutimo lomeći svoje prste , zastajući u sjeni kapije i drveća . Išli smo na lukavom odstojanju , ni jednom se nije osvrnuo . Bilo je uzbudljivo , čak sam se sjetio da je situacija identična s filmom . Kad se zaustavio , odmah je izustio cijenu i pitao želimo li broj njegove legitimacije , hoćemo li odmah gore k njemu , možemo li dati kaparu , neki mali predujam . Bio sam uznojen i mokar od hodanja i jesenske tople večeri . Da je zahtijevao puno više , sve bih učinio . Vjerujem i ona . Dali smo mu pare i zapisali adresu , broj stana , ime i prezime , broj stana u kojem ćemo naći njegovu ženu ako slučajno on ne bude kod kuće . Hoćemo li ustati prije osam sati ? Oh , da . Onda je u redu . Ulica nije daleko . Samo pozvonite i recite ženi . Laku noć .

Nisam mislio da ćemo ležati u tom dijelu grada i da će se kroz prozor vidjeti limeni dimnjaci , krovovi , rublje , ležaljke od ljeta i prazne košare . Hoteli bijahu puni . U portirnicama žene su pile kavu i plele , sale za ručavanje bile su u polutami , još neosvijetljene . Išli smo od jednog do drugog i po broju automobila parkiranih ispod lipa znali smo ima li mjesta ili ne . U neke nismo ni ulazili , još pred vratima gubili smo nadu i odustajali , okretali se , snalazili i nijemo sporazumijevali da treba ići dalje , dalje , makar čitavu noć vukli se ovim ulicama . Samo ne stati , ne sjesti na neku klupu u prikrajku parkova pored kojih prolazimo , jer tko će tada biti toliko priseban i željan sobe pa da se pokrene i odbaci ruke , da izvuče vrat i ramena iz zagrljaja . Hodasmo pričajući o vremenu koje nismo zajedno proveli . Sjećasmo se zgoda u kojima smo odavali naklonost , tužnog kraja koji je odjednom nastupio , koji nismo predvidjeli jer je bio iza nas i mi ga ne vidjesmo sve dok ne bijaše kasno .

Pored toliko ljudi smo prošli a ja ni od jednog lica nisam upamtio . Toliko sam bio izoliran , toliko okrenut k njoj i sebi . Ulice su mogle mijenjati smjer , gubiti oznake , preudešavati se ; od svega toga mi ništa ne bi opazili , previše smo bili opčinjeni i zadubljeni u svoje riječi i pokrete . Odjednom je toliko toga trebalo doživjeti , toliko toga se zgusnulo , zbilo na jednom mjestu u kratko vrijeme da nisam dospio misliti o svemu tome unaprijed , kako sam inače običavao . Tako sam preduhitrivao pokleknuća i nesnalaženja , jer sam za svaku sitnicu , za svako krzmanje imao u sebi spremno razjašnjenje , izlaz i odgovor . Ali tako sam uvijek bio prikraćen za ono slatko nepoznato , za ono čiji sastav , obujam i okus ne znamo prije nego što nas obuzme i zavrti , prije nego što se sruči na naše suho toplo tijelo . A tada je kasno odupirati se i misliti na obranu . Ono je tako opojno , ugodno i prožima nas u beskrajnom sladostrašću da mi radije klonemo , raširimo ruke , spustimo kapke i prepustimo se osjećaju bezvremenosti i nematerijalnosti . Jer kad propadamo u užicima , onda uvijek za to propadanje na&dstroke;emo opravdanje , uvijek su zle sile brojnije i opakije od kreposti šćućurene u našim tamnim dubinama . Ništa nisam uspio promisliti , to je čitavoj noći dalo čar iznenadnog bluda koji je čistiji od an&dstroke;eoskog krila .

Ni jedan tren nismo krzmali . Ni ona ni ja tokom traženja sobe , uspinjanja i spuštanja po ulicama , ne izustismo riječ koja bi nagovijestila umor i gubitak volje . Možda smo namjerno opažali sporedne brige i tako se udaljavali od trenutka kad bi nam portir rekao da je sve popunjeno ili da postoji još samo jedan ležaj u zajedničkoj spavaonici . Govorili smo o svemu drugom samo ne o uzbu&dstroke;ujućoj groznici koja nas čeka kad pre&dstroke;emo prag i ugasimo svjetlo . Kupovali smo hranu , piće i uvrije&dstroke;eno se odmicali , razvezivali ruke , da bi ne sačekavši polazak i zaborav na tobožnju uvredu , još tjesnije pripijeni , još zamršenije vezani nastavljali hod i potragu za četiri zida . To su bile igre u me&dstroke;uvremenu , svladavanje nervoze i dugočasnog puta .

Ona je spavala . Sišao sam s kreveta i izvadio sat iz kaputa . Preko krovova razlijevala se mliječna svjetlost jutra . Iza moje glave , kroz zid , čulo se jedno dijete . Negdje je zvonio budilnik . Predmeti i ljudi su se osloba&dstroke;ali noći i magle . Svježina je strujala kroz pritvoreno prozorsko okno , prala kapke i ježila kožu . Toplina njena tijela kome se odazvah i koje počeh slijediti , još je dolazila iz sna , od umjerenog i prorje&dstroke;enog udaranja bila , iz mirnih ruku , padala i taložila se izme&dstroke;u grudi , isijavala iz nogu . Jutarnja toplina ženskog tijela , njegove kože i površinskih žilica . Neslućeni talasi topline . Neprestano stvaranje topline , u bolu i radosti . Toplina koju mogu vidjeti kao što mogu vidjeti plahte i pokrivače , Singer mašinu , psihu i zgurenog porculanskog psića .

Starčić i njegova žena kretali su se po kuhinji i kupatilu , sve sam slušao i čuo . On ide na posao , ona će od nas primiti ostatak para . Nemaju djece . Na zidu nema slike djeteta . Nema slike mladića u vojničkoj uniformi . Ništa osim uvećane fotografije bračnog para u mla&dstroke;im danima kad nisu izdavali ljubavnicima sobu i kad su nosili krombi kapute s krznom na ovratniku . I kič slika djevice , dobro uhranjene djece sa strelicama , skupim tkaninama i malom krunom za njenu plavu glavu . Ništa više na zidovima . Nikakve diplome , nikakva priznanja , nagrade , spomenice , uspomene . Možda ne žele da im se nepoznati podsmjehuju u časovima odmora i obijesti . Možda su im slike u kuhinji , vjerojatno nisu tako siromašni .

Ti zaboravljaš novac , podsjetio sam se . Na sve gledaš previše osječajno , očima koje su drugi izgubili još u onih prvih devet mjeseci razvitka . Starčić izdaje sobu i pobire pare . Ujutro odlazi na posao , a uveče šeta oko agencija i kolodvora , gleda namjernike i raspoznaje ljubavnike . Njegova žena poslije njihovog odlaska širom otvara prozore , mirisi noći lebde nad krovovima , rasplinjuju se . Kreveti se namještaju , uprljano pere . Možda se netko , isto kao i sada , prisjeća onih što su prije ovdje noćivali , ljubili se , borili i cjenkali . Njihova toplina ispunjavala je sobu , uvlačila se u ormar i madrace . Njihov dah trovao je uzduh . Ujutro su slušali slične šumove . Možda je i raspored isti : prvo dijete pa onda budilnik i povlačenje papuča po podu . Mijenjali su krevete i tražlii hladne plahte . Razgovarali i tepali kad bi prestali misliti , kad bi gubili težinu i zatvarali oči . Tko bi mogao nabrojiti sve njihove nedostatke , težnje i planove . Možda su ih morile sumnje , možda su čitavu noć bdjeli i prevrtali se očekujući jutro i pokušavajući pročitati s lica dragana ili dragane , da li je ushićena , zapanjena ili razočarana . Ustajali su , povlačili prste kroz kosu , odijevali se , grlili pred ogledalom , odlazili u kupaonicu , vadili novac iz novčanika ili torbice , opraštali se i tromo spuštali sa četvrtog kata . Ništa tajnovito , ništa izvanredno nema u njihovim postupcima . Oni su ( isti kao i ti ) kupili ovu sobu za jednu noć . Da li se u tom slučaju možeš nadati čudu ? Čuda ne kupuješ , ona ovladaju tobom . Čuda se raspoznaju od kupljenih stvari , ona nemaju cijene .

Noć ljubavnika kratko traje . U otvorene oči dan unosi otrježnjenje i nesigurnost . Njegovo svjetlo otkriva malaksale ruke i bezoblične usne . Tijela se dodiruju i sumnjaju , nema lakog tamnog plašta koji sve pokriva i prikriva dajući sigurnost činovima . Dan zatvara usne , otvara oči koje se susreću , odbijaju i u nedoumici mimoilaze . Buka sa tržnice miješa se s posljednjim šaputanjima što izlaze iz kutova gdje se tmina zadržala i sklonila . Tijela se skrutnjuju i zatvaraju . Prije nego što se sasvim ne ohlade usne se zgrče i tokom dana više ne promijene .

Sišli smo dolje u vrijeme kad se već može glasno viknuti kakav će biti dan . Magle koje su nas obavijale i gušile u kasnim satima , sada su još ležale po dvorištima i ulazima velikih kuća , ispod kržljavih drveta : sve je već dopuštalo suncu da u&dstroke;e . Želio sam biti sam i uživati u pobjedi . Postupci mi postadoše uvredljivi , mrzovoljni . Sigurnost me je činila opakim . Nisam obraćao pažnju na bijednike i one kojima sam dužan , na one koji su se prostrli po zemlji i dizali me u jedinstvene visine . To je vrijeme kada se treba rastati i u nekoj drugoj sobi ležati na ležaju , slušati glazbu i misliti kako je sve što nam se dešava nevjerojatno i za nas izabrano . Treba se rastati , grube riječi prijete . Pogledati kroz balkon i udahnuti listopad perivoja . Tako i tako žurimo u neki kut , u neku pustoš gdje nas nitko neće uznemirivati kada budemo ponovo proživljavali minule gozbe i uživanja . Zbog toga se i opraštamo , zbog toga i dižemo ruke , jer sumnjamo i pitamo se da li je zaista tako bilo kako nam kažu oči i uši . Ne odustajemo od pamćenja , ono nam se čini najustrajnije i najsigurnije . Na rubu pločnika , već udaljeni i zabrinuti za kruh i ugled , mi ulazimo u ulice i puštamo da nam iz džepa viri konac sa klupka što se odmotava . Kuda sve ne ulazimo , kakva teška gvozdena vrata neotvaramo ! Čitav grad opletemo koncem . Tada ga netko prereže potkovicom , slučajno , ili prereže , namjerno . Izgubimo se me&dstroke;u prolaznicima , tko će nas naći , tko će nas upozoriti kad trka neprestano traje , ne smijemo odustati , ne smijemo iznuriti tijelo , jer ona je sve i sve ovisi o njoj . Prestane li ona , prestat ćemo i mi . Zato se odrezani kraj konca izgubi , netko drugi , nepoznati i nama strani , priveže svoj kraj konca i obraduje se misleći da nije prevaren . Sav sretan odlazi u šumu i tamo se smiruje . Mi grcamo zbog njega i zbog sebe znajući da je to kraj ljubavi kojom smo se kleli , zavjetovali i koju smo uznosili jer bijasmo tako udaljeni i kušnjama izvrgnuti .

Ali kad se rastajemo , o tome još ništa ne znamo .

Nekoliko dana nadmoćno sam se smješkao i krio tajnu koja me je uzdizala iznad ljudstva . Lakoća s kojom sam se dopadao drugima slutila je na zlo .

Otkuda sam mogao znati da će biti šibana i kažnjavana . Došla je i pokucala na vrata , ja sam se uplašio hoću li ih moći otvoriti : toliko sam iznemogao od čekanja . Nitko je nije pratio , nitko joj nije pisao ucjenjivačka pisma : kako sam onda mogao zaključiti i očekivati bilo šta od onoga što sam mrzio i za što nisam htio ni čuti . Grlila me je i ja se nisam usudio da je išta pitam . Tako proživljavah uzbu&dstroke;enje . Tako po&dstroke;oh s njom da tražim sobu , jer bijah gostom tamo gdje me ona zatekla .

Poslije sam prezreo sebe iz tih dana .

Prvi dan se javila i ispričala što mora nenadano i u žurbi napustiti grad . Zovu je i ona se ne smije oglušiti . Paze da li izvršava njihove naredbe , koliko vremena troši za razonoda i s kime se sastaje . Nije htjela priznati da se izvrgla ruglu i opasnosti sastajući se i spavajući sa mnom . Nisam je upitao . Znao sam da će šutjeti ili nijekati . Dovoljno sam bio nesretan idučih dana . I shvatio sam da je kažnjavaju zbog njene naklonosti prema meni . Svemoćni , okruženi čankolizima i protuhama , oni nisu birali sredstva ni kazne . Udaljeni , smješteni u nepoznatom i zabačenom kraju nisu trebali strepiti od mog pohoda : ja sam bio bez para i zaljubljen . Zato su je , čim su čuli da me grli , pozvali natrag k sebi ne pitajući da li je završila poslove zbog kojih je doputovala , da li je predala povjerljive poruke i izvršila stroge naredbe . Morala se vratiti . Ostao sam čekati , jer je imala toliko vremena da me utješi i da mi kaže da će se već dosjetiti i nekako javiti , pa ma kuda otišla .

Uskladio sam raspored sa satom u koji je obećala da će me nazvati . Odlazio sam u grad i vi&dstroke;ao se s prijateljima , ali moj smijeh , moje dobro raspoloženje i neodmjereni pokreti , sva razbarušenost glasa i misli , sve je to dolazilo otuda što sam očekivao da će me , kad se vratim u stan , nazvati , reći nešto neočekivane ( kao : dolazim , ovdje sam već , na putu sam k tebi ) , nešto zbog čega ću dohvatiti prvi predmet i držati ga dugo u ruci , sve dok se ne nasmijem zbog tog čina . Trčao sam uz stepenice i osluškivao . Svaki šum mogao je biti šum njenog dolaska , svaka zvonjava od zvonca koje nju najavljuje .

I kao da sam pod prokletstvom , kao da sam u nemilosti svih glavešina , nije se dešavalo ništa od onoga što sam očekivao i što je moglo produžiti moj boravak u tom gradu . Ili bi neki pokućarac pritisnuo na zvono i pitao za stare boce i prnje , ili dječak što jednom tjedno istresa tepihe ; sve tako glupo , ono sa čim nemam veze i bez čega mogu živjeti godinama . Samo bih uzaludno navlačio haljetak i pantalone . Ona se nije odazivala na moje nemušte pozive . Tko zna da li je slutila nestrpljivost ili me se jednostavno odrekla znajući , valjda , po razvoju prilika , po svojoj poziciji , da se više nećemo dirati i da je ona noć bila slatki ispad . Gubitak kontrole , koju je od vremena do vremena dobro prepustiti duševnosti , tijelu , spermi u mozgu . Pripisivao sam joj najzloglasnije osobine i kroz prizmu seksualne moći i nemoći tumačio svaki trzaj njenih ruku , svaku zaostalu rečenicu naših razgovora . Stvorio sam tako nekoliko njenih karaktera i ni sa jednim se nisam u potpunosti zadovoljio . Svaki je bio prikladan za izvjesno raspoloženje . Bio sam toliko nestabilan i povodljiv , da sam iz najžešćeg bijesa , preskačući prelazne stadije , upadao u dobrodušnost spreman da sve zaboravim , da sve oprostim primajući i najsumnjivije razloge kao vrijedne i ispravne . Zvon telefona pretvarao me u oprugu . Nekoliko koračaja do te sprave podizalo mi je puls kao da sam ( prije nekoliko trenutaka ) završio trku na deset hiljada kilometara . Uvi&dstroke;ao sam da je nesmotreno tako zadihan govoriti ( kao da te netko zatekao u nezgodnom udvaranju ) , pa sam se stišavao i udisao miris cvijeća sa stola prije nego što bih digao slušalicu . Bilo je ugodno pomisliti kako onaj s druge strane žice misli da nikoga nema u stanu . A onda moj ljubazni glas ... I ti pozivi dolazili su od neočekivanih osoba ! Ro&dstroke;aka , stara majka , zakupac zemljišta , trgovac nekretninama što se interesira za dio pokućstva , sekretarica iz ureda , drugovi sa svojim najnovijim avanturama koje mi se žure istresti ovako na brzinu ! Oh , nesretnici ! Ni slutili nisu koliko sam ih ružio i s čime ih sve nisam častio . Pa onda oni smetenjaci što griješe za nekoliko brojeva nadugačko se izvinjavajući što su budale . Toliko nesavršenosti za nekoliko dana !

Povjeravao sam se stricu , ali je i on bio u nedoumici u koji red ženskog vladanja da svrsta ovu prekomjernu šutnju i nejavljanje . On je za sve slučajeve imao ključ kopiran na iskustvu i poznavanju ljudskih stramputica . Moram priznati da me je nekoliko puta spasio od sramote , mada su mu nazori bili starovremenski s primjesama skepticizma i mada se ne bi moglo očekivati da će ključ biti upotrebljiv i za ovako nove i nenadmašne slučajeve . Pokazalo se da se neke stvari ne mijenjaju , da im oznake s vremenom jedino tonu malo ispod površine i da će ih svaki onaj koji zna vješto i na pravom mjestu čeprkati , ubrzo pronaći . Ja sam se oduševljavao , on je sumnjao . Odlučio sam pričekati . Ako nije nastradala usput i ako je nisu prisilili da me zaboravi , ona će mi se javiti . Do tada ću posvršavati poslove zbog kojih sam doputovao a onda ću se izgubiti . Nema smisla da okolina primijeti nestrpljivost i toliko hvaljenu hladnokrvnost . Do bijesa , nisam tek tako mogao staviti na kocku sve svoje povlastice ! Ne spadam u red ljudi koji se zatrčavaju , iako žurim i uvijek sam oran za pothvate koji čeliče .

Za vrijeme ručka i poslije njega podrobno sam stricu iznosio novosti umotane u moje primjedbe , kojima se on ili smijao , ili ih podvrgavao ismijavanju posti&dstroke;ujući me . Iako nije bio uvijek u pravu , iako je ponekad govorio pretamne stvari o ljudima , nisam mu se suprotstavljao nego sam izbjegavao sukob , prihvaćajući se raspremanja stola . Otrježnjavao me namjerno iznoseći slučajeve davne pokvarenosti . Znao je da ću se nad tim zamisliti i da ću tražiti podudarnost . Trovao me i ironizirao svaki moj patnički pokret . Nije dao da se rastopim . Neprestano me skrutnjavao .

Ne znam da li me je čuvao , ne znam da li je okolišao , koliko je dugo krzmao , tek jednog popodneva reče da bi ona mogla biti udata žena . Tim novim ključem pokušao je otvoriti sve brave , doprijeti do svih zatamnjenja i nejasnoća , objasniti čitav slučaj nevjerstvom žene koja se pokajala , urazumila , zasitila , pa se dobrovoljno ili u žurbi vratila : kajući se i ispaštajući . Kako sam se odupirao navodeći protuobjašnjenja !

U njenom odlasku stric je vidio bijeg i strah nevjerne žene pred kaznom muža . To što smo živjeli samo jednu noć shvaćao je kao granicu koju ona nije mogla prekoračiti bez posljedica . A tko može tvrditi da je željela nešto više osim jedne noći ? !

Imao sam toliko dokaza da u prvi čas nisam znao s kojim da suzbijem stričevu navalu . Mnoge od njih ne mogoh navesti , jer bijahu lični i intimni do stupnja na kom postaju nevjerojatni i golicavi . Branio sam se zato onima koje sam i sam svrstavao u manje vrijedne , ali koji su dopuštali rječitost , vrdanje i opisivanje istog predmeta s raznih strana . Stric je posustao govoreći da ja ipak više poznajem tu osobu i da se on , konačno , nema šta na sebe ljutiti , jer je samo pokušao , s malim znanjem i poznavanjem materijala , objasniti jedan iznenadni odlazak i neuobičajenu šutnju žene s kojom sam se spleo . Na mom mjestu on bi bio oprezan i prvi ne bi učinio ni najmanji korak . Ako je njoj tako malo stalo do produžetka i produbljenja ( ! ) veze , onda meni mora biti još manje jer se moja situacija , u času kad ona ponudi ženidbu ili duže putovanje obalom , strašno zamršava budući da dobro pozna obaveze i očekivanja koja ne mogu iznevjeriti .

Bilo je ugodno gledati da se stvari razvijaju zapravo onako kako je najbolje po mene . Ali to bijaše laž kojom me je stric htio samo razveseliti , jer je znao koliko trpim kad me netko izigra ili porazi . Svoje bih obaveze ionako ispunio , savjesno i bez glume , ali poraz nisam mogao pretvoriti u pobjedu . Ona je otputovala iz ovoga grada ostavivši me da se mučim i pitam u čemu sam bio manjkav one noći . To je ono što me kopka a sve ostalo je nastojanje da se ova misao zamijeni drugima , da se njena moć suzbije jednom manje neugodnom moći . Sve je ostalo bilo pomirenje i potištenost koju sam nadvladao miješanjem s gomilom prijatelja , poha&dstroke;anjem kinematografa i restorana . Ne imati vremena misliti o ružnim stvarima , u tom je bio izlaz , to sam iznio kao svoje geslo za nekoliko slijedećih tjedana .

Geslo dostojno prezira , ali i geslo koje mi je omogućilo da se smirim i pohlepno bacim na poslove koji mi donesoše korist i probitak .

Zaradio sam novaca i stekao priznanja . Zakleti neprijatelji počeše me preko posrednika mamiti u svoja udruženja , jer su me štovali i oni koji me se nisu plašili . Nisam znao gdje mi je kraj ako tako nastavim . Proricali su mi sjaj i blagostanje , lak život i zdrave potomke . Ali još bijaše drznika koji su izmišljali podlosti i prijetili se tajnim papirima koji govore zlo o meni . Nisam se osvrtao na njih , jer znadoh da ih vodi zavist i ljubomora . Vlastite im žene slale su mi mirisave poruke i nudile se bestidno dopodne iza stupova u muzejima gdje sam imao s njima ročišta . Znajući za moju gadljivost prema tu&dstroke;im tragovima , dolazile su u haljinama koje im muževi nisu dotakli . Pitale su me kuda ću ih voditi kad okopni snijeg i želim li njihov posjet u svojim sobama . Odupirao sam se , prilazile su otvorenih usta šireći toplinu i blud sapuna , vodica , nadražujućih sredstava . Probrana tijela su me progonila . Branio sam se i podlijegao . Moj utjecaj se širio .

Nisam pretpostavljao da ću za tako kratko vrijeme polučiti tako zamamne dobitke i pribaviti toliko izvrsnih neprijatelja . Stric me tapšao po ramenu i pitao : Halo , momče , kako stvari napreduju ? Sve što bih uzeo u ruke mijenjalo je sastav i oblik , napredovalo , raslo , krupnjalo . Stric bijaše velik čarobnjak i vještak , svuda cijenjen , priznat i uvažavan , pozivan i pitan za savjet , ali moj nagli uspon nije imao premca . Postadoh uzorom mnogim početnicima , svi se ugledavahu u mene . I mnoge laskave ponude odbih , jer nisam nikoga htio uvrijediti . A sve u tako kratko vrijeme i tako mlad .

Smetnuo sam s uma onaj neobjašnjeni odlazak , jer to bijaše uvjet za uspjeh u poslovima . Okružen spretnim zabavljačima nisam dospio izaći na balkon i sjetiti se one djevojke ili žene što me tako nenadano ostavila . Uvijek mi se netko vješao o vrat i ljubio me u oči . Kad god sam htio , nečije tijelo ulazilo je u moje ruke , nasilno ih rasklapalo i ljubilo mi dlanove , laktove , gornjom i donjom stranom jezika . I kako da se onda prisjetim ? Kako da se oslobodim ulagivača i razonode ? Kako , kad su umješni i uvijek novim majstorijama me opčinjavaju !

Na kraju ipak nadjačaše moji konkurenti , slava mi potamni a žene stadoše ludovati za pridošlim pobjednicima . S njima se nisam mogao mjeriti , u svemu su me nadvisili . Znali su nove grifove , izmislili nove zabave , uljem namazali mišiće a usne natrljali koprivinim lišćem . Kako su žarko cjelivali tu&dstroke;e žene ! Zadržavali su se kratko vrijeme i ni časa nisu gubili . Manje nego ja marili su za poslove . Žene su zadivljeno prepričavale njihove grubosti .

Sve sam to promatrao kroz prozor .

Dane sam provodio slušajući glazbu . Rijetko sam silazio na ulicu . Poslijepodne mi je trebalo za prepirke sa stricom . Pozlije pranja posu&dstroke;a redovito bi zametnuli sva&dstroke;u oko loših pojava u društvu . To bi nam poslužilo kao priprema budući da smo teme ostavljali načete , tek što bi ih zagrizli . Čuvali smo se za kraj a na kraju je bila ona , žena ili djevojka , tko da to utvrdi ? ! Mada smo pretresli sve mogućnosti , čak i one koje se očito nisu mogle primijeniti na moj slučaj , do nekog zajedničkog objašnjenja ne do&dstroke;osmo . Tako zamršeno nikad nisam ljubio . Stric je obnovio svoju teoriju da je udata i da joj je ona noć sa mnom bila promjena za koju je zaključila da je bezvrijedna i da ne zaslužuje daljnje riskiranje . To me je vrije&dstroke;alo . Još uvijek sam bio pod dojmom dana kad su mi svi ulizički šaputali da sam izvanredan i da bi mi se prije predali da su to znali . Progutao sam i to , pomirio se i sa tim , ali ni tu nije bio kraj . To bijaše samo jedno od objašnjenja . Zašto druga , puno povoljnija tumačenja ne bi bila tačna ? Zar me stric hoće samo oneraspoložiti jer tada počinjem dublje i suvislije razmišljati ? Zar me na taj način nagoni da sam prona&dstroke;em odgonetku ?

Već vidim da se nikad nećemo složiti . I znam da će to naga&dstroke;anje potrajati sve dok se strina ne vrati natrag prvim avionom , jer mi smo samo dva rasr&dstroke;ena , neuredna i neoprana muškarca koji se guše , jalovo nadmeću brišući tanjure ili pijući kavu na balkonu . Strina ipak bolje pozna svoje pleme nego dva mužjaka sa četvrtoga kata .

Do tada ću tiho cviliti i slušati glazbu .

Iz dubine dvorišta dopre do njega buka slična tresku razbijenog stakla , a odmah zatim odazvaše se i neki dečji povici . To ga podseti na vreme koje je proteklo otkako stoji i kroz okrugli razrez na vratima svoje mansardne sobe posmatra dvorište ispred susedovog stana na šestom spratu . Istovremeno , taj ga zvuk spolja omete za trenutak i on oseti kako mu slabi pažnju koja je do sada bila usredsre&dstroke;ena samo na ono što je očekivao da će ugledati u mesinganom okviru svoje majušne osmatračnice . Zato samo ljutito odmahnu rukom ostajući i dalje le&dstroke;ima okrenut prozoru sa kog bi , samo da je hteo , mogao ustanoviti šta se to dogodilo tamo dole na onom skučenom kvadratu tla čija je siva betonska površina uvek delovala nekako sumračno , predvečernje , onako opkoljena ogromnim zgradurin~~ama što su se propele gotovo do podnožja njegove sobe . Obesna dečurlija iz susedstva . Igrajući se loptom , pogodili su jedan od onih nezaštićenih podrumskih prozora . Naravno ... sada bi bilo sasv~im uzaludno da pogleda dole i da ustanovi ko je od njih napravio tu štetu , jer tamo sigurno više nikog nema . Razbežali su se čim su videli gde je pala lopta . I opet će sve proći bez ika~kv~ih posledica . Zna : sa njima je bio i onaj nadstojničin mangup . Borko . A nadstojnica neće dozvoliti da bilo ko od stanara spazi prozor koji je razbijen krivicom njenog jedinca . Sigurno će već do mraka dovesti stakloresca . Znači , ako želi da sazna da li je stvarno načinjena šteta u dvorištu , ne preostaje mu ništa drugo nego da to proveri odmah , jer će do večeri već biti uklonjeni svi tragovi . Ne mora čak ni da si&dstroke;e odavde . Jednostavno , treba samo otići do prozora koji se nalazi na drugom kraju sobe i pogledati dole u tu vrtoglavu dubinu na dnu koje će spaziti krupne betonske kocke dvorišta i podrumske prozore koji se sasvim dobro vide iz njegove sobe . A posle toga ostaće umiren i znaće da zaključak koji mu se nametnuo maločas kad je čuo buku nije nikakva jalova pomisao , nikakva nepotvr&dstroke;ena sumnja , niti pak nešto što je izmislio u jednom trenutku nepažnje , već da je to delić života , možda sitan kao zrnce prašine , ali stvaran i značajan baš po tome koliko uzbu&dstroke;uje dečake , nadstojnicu , pa i njega ovako naslonjenog na vrata svoje sobe i zagledanog u utrobu ove sure zgradurine . Me&dstroke;utim , shvati odjednom kako je svaka želja koja bi ga odvela dalje od ovih vrata potpuno besmislena . Možda bi baš tada , u toj propuštenoj sekundi promaklo ono što tako sigurno očekuje i što mora najzad videti . Jer inače čitave nedelje pre toga ostale bi odjednom bez sadržine , učinilo bi mu se kao da nije ni živeo u tom me&dstroke;uvremenu .

Osmotri nestrpljivo brojčanik svog starog džepnog " Zenita " . Možda će sve ovo potrajati još samo desetak minuta . Ima već gotovo četiri nedelje otkako zna da će se baš tako dogoditi : ona će izaći oko šest , biće bleda , nesigurna , i utonuće lagano , korak po korak , u dubinu stepenišne spirale . A posle njenog odlaska zavladaće ponovo tišina u unutrašnjosti zgrade i počeće neprimetno da se taloži veče po udubljenjima zatvorenih vrata što stoje razmeštena duž ivica odmorišta na spratu pod njim . Pojavila se pre četvrt sata i onako vitka , u pripijenoj plavoj haljini ( ovog proleća još nije primetio na njoj tu haljinu ) , bila je tako lepa da mu se odjednom učiniše nelogične sve njegove dosadašnje pretpostavke u koje je do tog trenutka čvrsto verovao i zbog kojih je sa gotovo zluradim zadovoljstvom poleteo k vratima čuvši ono , već odavno poznato , dobovanje njenih visokih potpetica po stepeništu . Me&dstroke;utim , odmah je shvatio da nije tako i stao je umiren iza okruglog staklenog otvora posmatrajući je kako okleva , udaljuje se od vrata garsonijere , prelazi nekoliko puta nervozno i , dabome , sasvim besciljno kratku površinu pravouglog odmorišta , a zatim se , prikupivši dovoljno rešenosti , ponovo vraća i naglo zazvoni . I baš zbog toga što je toliko uveren da će je spaziti kako silazi oko šest , ili možda koji minut kasnije , mora se truditi da zaboravi sve ono što bi ga odvuklo odavde nekim drugim sećanjima na kasno aprilsko popodne i razne sitne doga&dstroke;aje u njemu koji su isto toliko život kao i ovo čekanje .

Uspravi se , umoran već od ovakvog nagnutog položaja , izvadi iz unutrašnjeg džepa sakoa čistu i pažljivo ispeglanu maramicu , razvi je , pa je zatim polako prinese oku . Zasuzilo je . Kad god je do sada posmatrao ulaz susedove garsonijere , uvek je morao da skine naočare , jer jedino je tako najbolje mogao da se približi staklu i obuhvati podnožje kratkog i uskog stepeništa koje se od njegovih vrata spuštalo do stanova na šestom spratu . Najzad , uteši se , ovim predahom ipak ne može propustiti ništa . Sigurno će je čuti čim iza&dstroke;e odande . I ranije se već dešavalo da ga poznata škripa vrata , a i koraci , glasovi , pa čak ponekad i zveckanje ključeva odozdo , upozore da neko izlazi . Sluh mu je tokom vremena postao prilično izoštren , tako da više nije mogao da se prevari u odre&dstroke;ivanju čim bi začuo kakav šum dolazi sa podnožja uskih stepenica . Za nju je , na primer , znao da dolazi uvek pešice . Sigurno je imala neki razlog zašto se nije služila liftom . Ono što je njega , srčanog bolesnika i prilično nepokretnog čoveka , najviše nerviralo bilo je baš njeno penjanje , taj žustri , neumorni hod žene od oko trideset godina koja je to činila gotovo uvredljivo jednostavno i lako . Da , ranije je imala razloga da se žuri ; sigurno je bila vesela , razdragana . A danas , pak , popela se po navici brzo i bila je sasvim drukčije raspoložena . Danas je poslednji put čuo udaranje njenih potpetica na stepeništu . Još samo malo pa će mu nešto na njenom licu , držanju , možda nekakav uočljiv pokret ruku kad bude izlazila pokazati da je ovo zaista bila njena poslednja poseta .

Ponovo se pribi uz okno uskog otvora na vratima , trudeći se pri tom da zaboravi umor i sve ostalo što bi ga na bilo koji način odvuklo sa tog mesta . Učini mu se da , bez obzira što pažljivo odmerava prostor s kraja na kraj odmorišta , ipak ne učestvuje sav u posmatranju . Podseti ga to na nešto slično i već odranije poznato . Na primer kao kad čita glasno neku knjigu ili novine . Slova promiču ispred očiju , nižu se redovi , prsti automatski okreću stranice i usta izgovaraju reči odštampane na hartiji pred njim , a ipak , nezavisno od onog delića svesti koji učestvuje u tom poslu , javlja se u njemu nekakav dvojnik koji je u stanju da istovremeno misli o nekoj drugoj , dalekoj i možda manje važnoj stvari . Obično bi zastajao u takvoj prilici , svestan da se isuviše udaljio od svoje pohabane fotelje i niskih zidova sumračne sobe utopivši se neprimetno u metež ulice , u susret nekakav poznat ili još nedoživljen , ili u jedno davno podne čija je boja lagodno zasvetlela u njemu brišući bez napora umoran razmak godina i tražio je pri tom da ponovo povrati ono sićušno ali neophodno jedinstvo sebe , svog poimanja dana , raspoloženja , a ponekad i neke jedva dosegnute iluzije . Ali ovde , kako ovde da zastane i na čemu da se zaustavi kad bi takvo skretanje pogleda u stvari bilo nešto najgluplje što može učiniti u toku današnjeg dana ? Najzad , zar bi to zaista bilo najgluplje ? Ipak preteruje . To je samo obična nervoza . Nestrpljenje . Eto , može da dovuče ovamo fotelju i uzme " Borbu " koju je pozajmio baš od njega i to jutros kad su se sreli u liftu . Još su mu preostale spoljnopolitičke vesti i feljton . A nju će sigurno čuti kad iza&dstroke;e . Dosad je redovno čuo kad se otvaraju njegova vrata . Uvek zaškripe na isti način : isprva tiho , jedva primetno , a zatim , što je otvaranje šire , ta suva metalna cika raste sve više , postaje nekako pomamna , prodiruća , i svaki put mu se učini da mu buši bubne opne na jednom odre&dstroke;enom mestu koje , pozle&dstroke;eno već od ranijih zvukova , nikako ne može da se isceli u potpunosti već samo otvara svoje sićušne rane da proguta to škripanje što brže i što bezbolnije . Po dužini njegovog trajanja mogao je čak da odredi da li su vrata propustila jednu ili više osoba . Pa zašto da se i sada ne pouzda u svoj sluh ? Samo ako ne zadrema u me&dstroke;uvremenu , jer u fotelji , naročito ako feljton bude nezanimljiv , može mu se to veoma lako dogoditi . Zaista , koliko već dugo ta škripa prekida tišinu njegove sobe i oglašava da sused iz garsonijere na petom spratu baš u tom momentu izlazi iz svog stana ? Prošlo je već više od dve godine otkako se taj visoki plavokosi apotekar uselio ovamo . Možda su i ranije škripala , ali to nije mogao da ustanovi sve dok nije penzionisan . U stvari , trebalo je da provede u službi još više od godinu dana do pune penzije , ali lekarska komisija je drukčije gledala na njegov slučaj . Bilo je to otprilike nekoliko nedelja posle uselenja novog suseda u garsonijeru na petom spratu . Prepoznao je u sebi neko čudno osećanje posmatrajući tog čoveka pri slučajnim susretima u zgradi . Proleće je već bilo pri kraju i on je poverovao da se privikao na novi način života što je potekao nekako otegnuto , sav u tišini u kojoj se usamljenost izdvajala kao nešto što jedino zna i , činilo mu se tada , jedino može da podnese . Susreti sa novim susedom odvedoše ga još dalje u takvom prihvatanju osame : video je u tom čoveku nešto što ga je podsetilo na vreme kada je i sam bio njegovih godina , vreme od kojeg ga sada dele gotovo dve i po decenije . I možda je sve to u stvari bila samo jedna njegova bubica , nekakvo dokono izmišljanje penzionera nenaviklog na drukčiji , tromi ritam dana , ipak , zažalio je što ne poznaje tog čoveka malo bolje , što nije dovoljno društven pa da mu se na neki način približi , da stekne njegovo poverenje i da mu najzad kaže nešto važno , nešto što bi možda moglo da mu koristi . Mislio je da to može izvesti fino , neprimetno , recimo jednog letnjeg predvečerja u kafanskoj bašti na ulici preko puta njihove zgrade kada bi , posmatrajući suseda kako zaludno vrti polupraznu pivsku čašu , počeo da priča neke zgode iz svojih mla&dstroke;ih dana ... Me&dstroke;utim , sve je ostalo na želji . Nikad mu se nije dovoljno približio . Nije uspeo da postigne čak ni onaj neophodni minimum intimnosti u toku ove dve godine koji bi mu omogućio bar u budućnosti jednu takvu priliku . Ponekad je sumnjao da se vara , jer apotekar ipak nije bio bez ikoga svoga u ovom mnogoljudnom gradu . Imao je taj sused neke dalje ro&dstroke;ake koji ga , istina , nisu posećivali , ali koje je on jedanput uspeo da upozna kad su se slučajno našli zajedno na ručku u jednoj kafani . U stvari , sve je ostalo zaustavljeno u nekakvim čudnim okvirima , nevidljivim ali osetnim i čvrstim , koji su ih održavali na normalnoj kolotečini odstojanja pri slučajnim susretima , razgovorima i sitnim susedskim uslugama . Ali sve to ipak nije uspelo da do kraja uguši u njemu interesovanje za život tog čoveka u garsonijeri na spratu ispod mansarde . Osećao je kako i pored nesposobnosti da mu se približi ipak nije presahla ona početna simpatija i solidarnost prema tom čoveku , jer i ovaj je isto kao i on bio bez ikakvog drugog oslonca , bez ikakve topline , sem one što je tinjala u svakome od njih prigušena i jalova , a iza zatvorenih vrata svojih soba postajali su podjednako , svako za sebe , onaj smešan i nakin&dstroke;uren planetni sistem oko koga se kao eksplozija rasprostire praznina . Samo , on je , za razliku od apotekara , koji jedva da je prešao trideset i petu , znao još ponešto o sivom zaglušujućem pulsiranju godina , o zidovima , stepeništu , o osmesima koji se vrlo kratko pamte posle gašenja . Za čitavo to vreme otkad je on u garsonijeri , dolazila je samo ona , vitka i još prilično lepa , pela se hitro stepeništem donoseći sobom radost tom čoveku na petom spratu i postajući i sama zbog toga radosnija . Prvi put se popela pri kraju prve godine apotekarovog stanovanja u ovoj zgradi . Ušla je pomalo neodlučno . A izašli su tek uveče zajedno i smejali su se prilično glasno ( čak bezobzirno , kako mu se učinilo tada ) silazeći stepeništem . Od onda su njene posete učestale , čitava je ta igra dobila ustaljeni ritam , imala je raspored dana , časova , prilago&dstroke;en prema godišnjim dobima i dužini njenog vlastitog trajanja . Činilo mu se tih dana , spazivši je ponekad kako se penje prema vratima susedove sobe , da je najzad prekinuta nit solidarnosti izme&dstroke;u njega i tog čoveka , jer ovaj je svoj život obogatio neočekivanom i uzbudljivom sadržinom ostavivši ga da bude samo posmatrač koji nikome nije potreban , niti pak bilo kome smeta ovako uvučen u svoju jazbinu na mansardi . To se sve dešavalo prošle godine , početkom jeseni . U to vreme , ne obazirući se na lekarski savet da se manje kreće , on je dosta često izlazio iz sobice , spuštao se dole i vozio tramvajem do Topčidera . Tamo , na prostranom platou ispred Konaka , provodio je duge časove nad rasklopljenim novinama , koje gotovo nikad nije pročitao do kraja , i pratio kako se odvija smanjeni život na nekoliko staza unaokolo . Pamtio je prolaske nekih vojnika , domačica , znao je svu dečurliju što dolazi da se igra pod ogromnim stoletnim platanama , kao i jedan studentski par sa tašnama i udžbenicima razastrtim po klupi . Taj par je odlazio uvek oko jedan popodne , a on posle toga ostajao sam na širokoj stazi osluškujući buku automobilskih motora i zvonjavu retkih tramvaja , koje je uvek pratio pogledom kako se crvene me&dstroke;u stablima i nestaju u šumi prema Rakovici . Nikad mu to do te jeseni nije bilo toliko dosadno . Samoća , kad je ranije razmišljao o njoj , izgledala je i pored sve svoje težine i besciljnosti kao nešto veoma poznato , ponekad čak i prisno , činilo mu se da može da je primi i uroni u nju jer je gra&dstroke;en po kalupu njegovog bića , ali tada , tih dana kada je posmatrao kako se lišće taloži po sve poroznijim senkama starog drveća , osećao je kako ga nešto , usprkos tišini i umirujućem bogatstvu boja unaokoio , goni da se postavlja pred samim sobom kao pred ogledalom i sve je izgledalo nekako tužno i neoprostivo . Poverovao je da niko tako vučje ne postoji u ovom gradu , daje svaka kuća koju je znao puna kretnji , iza svakih vrata je mogao da čuje glasove , smeh , dečju ciku , svugde su bili ljudi zabavljeni jedni drugima , a on je bio sveden na nešto najmanje vredno od svega , na sebe jedinog u danima neispunjenim i dugim . I onda je naišla nedelja , jedna od prvih u oktobru . Još uvek toplo i sunčano popodne izmamilo je veliki broj šetača . Do njega nepokretnog na klupi dopirali su odlomci njihovih razgovora , mirisi žena lebdeli su u zasićenom vazdahu pod krošnjama , a pri svakom prolazku nesnosno je škripao šljanak pokrenut pritiskom njihovih stopala , koja su se polako podizala i spuštala u nekom laganom ritmu re&dstroke;ajući pred njegovim očima šarolikost oblika muških i ženskih cipela . Gorčina koja se dotle taložila u njemu iznenada se uzburka kad je začuo kako neki muškarac i žena što su zastali nedaleko od klupe nastavljaju svoj ranije započet bestidni razgovor ne obraćajući pažnju na njegovu blizinu . Žacnut ovakvim njihovim ponašanjem , on pokuša da sagleda sebe u očima muškarca i te žene . I učini mu se kao da , gledajući sa njihovog mesta , na njegovoj klupi ne sedi niko . Baš niko . Zaista , postade mu u tom trenutku sasvim besmisleno što zauzima nekakav prostor u tom popodnevu , što diše i pogledom obuhvata rasutu masu šetača , kad ni u čijem sećanju ne može ostati duže od sekunde , kad se čitavim svojim postojanjem sveo samo na usputno magnovenje u tu&dstroke;im utiscima , i ko zna dokle bi ga dovela ta misao koja mu je , usprkos opiranju , postala na neki čudan način pomalo čak i prijatna , da odjednom nije spazio nešto sasvim neočekivano . I to ga je toliko privuklo da mu je sve drugo postalo suvišno i počelo da sliči na dokonu igrariju . Stazom , u susret njemu zablenutom na klupi , dolazila je ona mlada žena što je posećivala apotekara i vodila je za ruku jednu alabašnu devojčicu . Kraj njih se vukao neki čovek , suv , prilično pognut i usiljeno elegantan . Poštapajući se , pokušavao je taj čovek svim silama da održi isti tempo sa ženom i devojčicom . Izgledao je dosta stariji od nje , a sigarno nije bio . Neka bolest ga je slomila . Spustili su se na jednu slobodnu klupu nedaleko od njegove . Iza raširenih novina počeo je pažljivo da osluškuje njihov razgovor . Bilo mu je potrebno samo nekoliko minuta pa da najzad čuje devojčicu kako oslovljava ženu i muškarca kao svoje roditelje . Posle toga je ustao i udaljio se od njih što je brže mogao . Probijajući se prema tramvajskoj stanici nagazio je nekoliko šetača , jednoj ženi je oborio pletivo , ali se nije izvinjavao , već je želeo da se na&dstroke;e što dalje od one klupe gonjen osećanjem čoveka koji je nešto ukrao i sada želi da zametne trag . Tako je najzad doznao nešto više ne samo o toj ženi , njenom mužu , devojčici , već i o sebi , o svojim razmišijanjima i o tome da ne sme tako olako uskratiti solidarnost nekim ljudima . Možda je još teže bilo tom elegantnom i pogurenom čoveku , jer on je stalno bio okružen ženom i devojčicom , morao je da sluša njihove glasove , da podnosi njihovu blizinu , a ipak je sve bilo hladno i kilometrima pusto oko njega . A zar isto tako nije mogao da se upita kakav je strah gonio tu ženu da se penje do apotekarove garsonijere ? I sam apotekar postao mu je ponovo blizak . Opet mu se nametnula ona misao da mu treba nešto reći . Me&dstroke;utim , kad je kasnije malo bolje razmislio o svemu , izgledala mu je smešna takva želja . Činilo mu se da ljudi , ma koliko se trudili , ipak čine jedni drugima samo sitne usluge .

Spazi kako se sekundara na brojčaniku obrće sporo , ujednačeno i skraćuje u pre&dstroke;enoj putanji rok njenog boravka tamo unutra , a njega čini sve nestrpljivijim . Najzad , eto , dogodiće se . Danas će pući ona opruga napetosti čiju je stanjenu površinu naslutio još ranije i koju je pratio kako se iz dana u dan , iz nedelje u nedelju , sve više tegli , razvlači , bori da ostane u istom ritmu , da živi . Posle onog prošlogodišnjeg susreta u Topčideru bilo mu je jasno da njene posete moraju prestati jednoga dana . Činilo mu se da tačno ocenjuje susede . Mislio je da preko tog čoveka prepoznaje u sebi nekadašnjeg kolebljivca . Apotekar je pedant , finih manira , isti kakav je on bio svojevremeno . A takvi nemaju odvažnosti . Njihov je kukavičluk u stvari zaloga za njihov mir . I zato je znao kako će se to dogoditi . Znao je iz vlastitog iskustva . Čitava zima prošla je u praćenju njenih poseta . Ustajao je kad god bi začuo poznate korake na stepeništu i prilazio okruglom otvoru na vratima svoje mansardne sobe . Posle njenog ulaska čekao je kraj posete koji se oglašavao u onom poznatom škripanju . Odmeravao je pažljivo svaku promenu u njihovom ponašanju . U početku , prilikom prvih rastanaka , sused je redovno silazio sa njom do ulice . Ali što je veza duže trajala , silasci su postajali sve re&dstroke;i . U toku zime rastajali su se , istina još uvek nežno , na odmorištu ispred njegove garsonijere . Po tim rastancima mogao je najbolje da prognozira . I desilo se da je sa radošću registrovao svako njihovo kraće zadržavanje na odmorištu . Bilo je to neka besmislena radost , nimalo zlobna , jer u tim trenucima nije ni pomišljao na ponor koji se neprimetno otvara u tim ljudima , neka radost igre u kojoj polako ali pouzdano pobe&dstroke;uje strpljenje . Dočekao je najzad da čuje kako su vrata zaškripala sasvim kratko . Počela je da izlazi sama . Onda je znao da je kraj blizu . A znao je isto tako i da će apotekar nastojati koliko god može da izbegne banalnosti . I tako , želju da približno odredi dan njihovog konačnog rastanka pretvarao je polako u sve preciznije , a istovremeno i sve pomamnije očekivanje da se uveri u zbilju tog sveta sagledanog sa visine malog okruglog otvora na vratima svoje sobe . Trebalo je voditi računa o raznim komponentama slučaja , na primer o ozbiljnosti njene strasti , koja uvek može da odgodi kraj za izvesno vreme , o perspektivi nje bez njega ( apotekar je , ipak , čovek finih manira i verovatno do izvesne mere duševan ) , o toj perspektivi koju joj mora ulivati u svest sistematično , kap po kap , a koja najzad mora da joj razbistri pogled i uputi je da shvati neminovnost završetka . Kombinujući , pomislio je i na onaj tip žene koje se ne predaju tako jednostavno , već se tvrdoglavo bore pletući nekakve dosadne zamke bez mnogo dostojanstva i pameti , ali tu je pretpostavku odbacio , istina dosta rizično , pouzdavši se u tačnost suda koji je stvorio o njoj tokom ranijih posmatranja . Morao je tako&dstroke;e misliti o njenoj izuzetnoj situaciji , o mužu , devojčici i pobudama zbog kojih je dolazila apotekaru . Jednom je , ranije još , pomislio da je u pitanju strah . Ali da je zaista bilo tako , onda bi čitav taj slučaj postao kraći , jednostavniji možda , no zato mnogo ozbiljnijim posledicama nego što se to inače dešava . A više od svega morao je sebi predočiti šta će ta žena izgubiti ako raskine sa susedom . Pomisao o strahu bio je već odbacio , a posle toga učinila mu se ona neuporedivo manje vredna i put do tačnog nalaženja dana , čak i časa njene poslednje posete postao je odjednom kraći . U toku prošle nedelje boravila je u garsonijeri samo deset minuta . Dva dana kasnije dolazila je i zvonila , a vrata se nisu otvorila . Nekadašnji raspored njenih poseta bio je sada samo lepa prošlost . I dok je bespomoćno stajala pred zatvorenim vratima , sused je bio u stanu . Sam . Ko zna šta je radio . Možda se baš dosa&dstroke;ivao tog trenutka , pa ipak joj nije otvorio . A posle toga bio je potreban samo jedan kratak pogled na čitavu situaciju da mu datum tog završetka više ne bude tajna . U stvari , odredio ga je najviše po nekom svom tamnom osećanju igre . Hladno , razumno proračunavanje bilo je samo povod za inspiraciju predvi&dstroke;anja . Sada se više ne usu&dstroke;uje da pogleda unazad i da još jednom u mislima obuhvati taj obavljeni posao . Poverovao je da je u pravu i to mu je sasvim dovoljno . Gotovo panično odbacuje svaku sumnju u tačnost svoje pretpostavke . Sekundara će možda najviše još pet ili šest puta obići svoj krug i onda će začuti kako se otvaraju vrata . Duže ne bi smelo da potraje ovo čekanje . Zaista ne bi smelo , bar zbog onoga što se dešavalo njemu u jednom već odavno nestalom vremenu .

Ponovo se javi onaj čudan zvuk iz dubine dvorišta . Kao i maločas , uslediše začu&dstroke;eni povici dečaka , samo sada behu nešto tiši . Eto , već mu je jasno da je onda pogrešno razumeo . To uopšte nije staklo . Možda je neko oborio kakav limeni predmet . Naravno , oluk . Sasvim se dobro seća da je oluk u dvorištu dotrajao , pa je zid susedne zgrade posle stapanja snega s krova postao zbog toga toliko vlažan da je u visini prizemnog stana počeo otpadati malter . Mora da je nadstojnica pozvala limare jer su joj stanari iz ugroženog stana već dosadili svojim protestima . A dečurlija se verovatno zabavlja posmatrajući njihov posao . Opet zaželi da ode do prozora i pogleda dole . Odvoji se od vrata . U stvari , pokrenuo se ne obraćajući pažnju na tresak koji je , evo , već treći put dopro iz dvorišta . Učinio je to neodre&dstroke;eno , više da razdrma noge ukočene od dugog stajanja , i našao se tako na nekoliko koraka udaljen od staklenog okca na vratima . I odjednom , kad je već hteo da se vrati u stari položaj , oseti iznenadni otpor . Jer čineći taj pokret prepoznade u sebi neku neočekivanu sumnju koja ga zaustavi . Nije to bila sumnja u tačnost predvi&dstroke;anja onoga što će se odigrati u susedovoj garsonijeri , njeni koreni behu dublji i ona je svojom pojavom nametala jedan sasvim drugi vid stvari : otkrila mu je naličje njegovog položaja u ovom popodnevu . I postade mu smešno maločašnje nestrpljenje . Učini mu se kao da je sagledao samoga sebe kako stoji poguren , sveden jedino na to vrebanje i žedan tu&dstroke;ih koraka tamo napolju kao da je u njima nešto trajnije od svega ostalog što je doživeo . Zaista , šta bi se desilo da oni stvarno prekinu danas ? Zar bi zadovoljstvo zbog ispunjenog očekivanja moglo da se protegne i na sutrašnji dan ? Ako više ne bude svega ovog , na šta će onda tako predano usredsrediti pažnju ? Otkako je penzionisan , pratio je uglavnom samo život apotekara na petom spratu . U poslednje vreme to ga je praćenje toliko privuklo da je sve drugo zapostavio . A sutra , kad žena više ne bude dolazila kod suseda , biće mu nemoguće da se uključi u nova igru jer nove nema i ko zna da li posle toga postoji bilo što do te mere zanimijivo da bude vredno njegove strepnje ? Opet će se naći na samom početku onog vremena kad je prestao da odlazi u kancelariju i ponovo će dani postati dvaput duži u tom nedešavanju unaokolo . Sused će ulaziti u svoju garsonijeru , izlaziće i biće uvek sam , zatvoren kao i dosad . I čim zazelene drvoredi na ulici , odmah posle cvetanja bagrema , nastupiće leto poznato već po svojim tromim i sparnim večerima , a on će sedeti u mračnoj sobi naga&dstroke;ajući poreklo zvukova što su nastali dole u dvorištu ili u stanovima drugih ljudi i zalutali u tminu njegovog prebivališta kao jedini posetioci . Ali , prepustivši se ovoj iznenadnoj sumnji , primeti u njoj i jednu dosad sasvim nepoznatu misao o granici koja mora da je negde skrivena u svemu što je do tog trenutka činio , što je želeo , mrzeo i zbog čega je postajao tako nestabilan . Izgledalo mu je kao da napokon shvata : sve se nekako zbivalo nasporednom koloseku . Nije umeo da odredi dokle se ti tu&dstroke;i životi granaju u njemu , a gde počinje onaj pravi , njegov , čiji je on apsolutni gospodar . Zašto da suzed , ta žena , ili ma ko drugi , čine njegov život kad je on mogao da bude i bez njih , samo da je slučajno stanovao na nekom drugom mestu gdje ih nikada ne bi sreo . Sad bi se , na primer , drukčije osećao da nije u ovoj sobi ; uopšte ne bi znao za njih i posmatrao bi sa nekog svog zamišljenog prozora Savu i povijenu liniju druma na drugoj obali po kome jure sićušni automobili i podsećaju na kukce . Onda ne bi bilo ovako i sve bi zavisilo od njega samog . Ali ko zna , možda ni to nije ona prava granica gde počinje samo njegov život . Sigurno bi onda neki drugi ljudi pomerali tu granicu i ona bi , baš kao i sada , ostala nedokučiva njegovom pogledu . Možda tu i nema nikakvog drugog rešenja osim ovog stanja koje je oko njega ; možda uopšte nije ni mogla biti drukčije . Ali , ipak , negde mora da postoji samo njegov život koji ne zavisi ni od koga . Do sada nije razmišljao o njemu , a , čini mu se , samo da je ranije shvatio kako stoje stvari , starost bi mu ostala pošte&dstroke;ena od raznih sitnih sramoćenja i bilo bi mnogo jednostavnije otrpeti ovo pozno aprilsko popodne sa bukom i dečjim glasovima iz dvorišta . Da li je kasno da sad potraži tu skrivenu i verovatno u mnogom zaparloženu granicu sebe ? Može li mu ona nešto pomoći ako je na&dstroke;e ? I zar bi onda bilo manje svejedno što ima pedeset i osam godina i što svakog jutra odbrojava u kašičici šećera neke bljutave kapljice od kojih mu se posle dugo topi ukus gorčine u ustima ?

Zbunjen , pri&dstroke;e otvorenom prozoru i nasloni se na donji ram ne spuštajući pogled prema dvorištu . Spazi kako se u daljini prepliću krovovi , a iza njih izbija tanka , jedva ozelenela traka ravnice . Me&dstroke;utim , neravna le&dstroke;a varoši ostadoše negde pri dnu i postaše slična nekakvom sivom i zamrznutom talogu , jer pogled mu upi prostranstvo predvečernjeg neba , a oči zasuziše od napora da prihvate i zadrže let nekih tačaka-lasta koje su kružile ispod retkih crvenih oblaka na zapadu . April . Prvi put shvati ozbiljno tu činjenicu proleća koju je već danima pratio samo u odjecima što su se uvlačili kroz otvoren prozor njegove sobe . I uplaši se . Oseti nekakvu smešnu vrtoglavicu sličnu onoj koja se javlja kod ljudi što , nenavikli , posmatraju sa neke stare kule ili crkvenog tornja svet kako se smanjen prostire i gmiže duboko negde na dnu provalije . Zažmuri u nadi da će na taj način odagnati neprijatan doživljaj daljine , ali ipak ne postiže ništa jer ga na nju podseti povetarac koji mu napuni pluća tim istim prolećem donetim sa ravnice iznad koje se isto tako tu&dstroke;e i resko crvene oblaci i isto kruže laste .

Naglo zatvori prozor , okrene se i tek tada se nakani da ponovo otvori oči . Prvo što je ugledao beše ivica dugačkog pohabanog tepiha koja se dovukla gotovo do samih vrata . Zatim pokuša da se ponovo vrati na maločašnju misao koju je prekinuo svojim odlaskom do prozora . Razočaran , shvati da je sada besmisleno tražiti u sebi onakvu jasnoću , jer sigurno više neće biti u stanju da je postigne u toku današnjeg dana . Pogled mu se zaustavi na novinama razastrtim preko kreveta . Seti se feljtona . Do vrata ! Brzo izvadi džepni sat . Još samo minut do šest ...

Našavši ze opet iza stakla svoje osmatračnice , ugleda pusto i već malo smračeno odmorište ispred susedovog stana na petom spratu . Da nije maločas izašla , zapita se za strepnjom . Ipak , kao da sam sebi odgovara , zavrti u neverici glavom . Jer čuo bi kako škripe vrata . Siguzno bi čuo . I nastavi da vreba izlaz iz apotekareve garsonijere s istom predanošću kao da uopšte nije prekidao ovaj posao .

Cvjetić mlad / S njim je pošo / Možda žive sad / Sretni gdje . ( Pjesma o Zvjezdani )

Mjesec je bio negdje blizu horizonta , crven i velik . Činio se tako bliz i sličan osobi . Kako je zanoćivalo , tako se mjesec sve više dizao i sve više blijedio . Kako je zanoćivalo , tako je počela i preduzbuna i ulična rasvjeta se nije ni palila i grad je bio prepušten mjesecu . Kuće su s vremenom izgledale sve više a sjene sve jače . Mjesečina je bila vrlo bijela , mjesec je bio pun puncat . Vidjelo se zabrinute ljude , koji su žurili kućama , budući da kina nisu počinjala , vidjelo se ljubavne parove , koji su se brinuli jedno za drugo i kojima je bilo pravo što je preduzbuna , što je mrak i što je mjesečina . Mogli ste ih vidjeti kako prelaze veliki mliječno bijeli kolnik da nestanu u sjeni drugog bloka kuća . Tramvaji nisu vozili i povorke ljudi su išle gradom .

I ja sam hodao gradom , bez nekog naročitog cilja . I ja sam htio ići u kino , ali činilo se da kino večeras neće nikako početi , jer će se na preduzbunu nastaviti zračna opasnost , na zračnu opasnost uzbuna . Hodao sam sam i poznao sam je po hodu . Zvjezdana je išla ispred mene , pa koliko god sam polagano išao , ona je išla još polaganije , u svom tamnomodrom svilenom ogrtaču .

Kad sam joj se javio , prenula se i nasmiješila mi se , kao da ju je moj pozdrav ujedno i podsjetio da uopće postojim ili da uopće postoje ljudi .

Oboje smo bili mladi i niti jedno od nas nije imalo navršenih sedamnaest godina . Kako je bila žensko , moglo bi se reći da je bila starija od mene , budući da su je ljudi uključivali u društveni sloj ispred mene , primali su je za više ili manje sasvim odraslu žensku sposobnu za udaju , premda sam ja pročitao više knjiga nego što će ona ikada i imao prokuhanih sto pogleda na svijet . Ali kako je mnogo od nje stariji muškarac mogao poželiti njeno bijelo debeljuškasto tijelo , ona je bila primljena u krug mnogo starijih od sebe .

Činilo se , da joj je drago da me vidi , premda je malo prije izgledalo da joj je drago što hoda sama .

Neko vrijeme smo hodali . Onda ona rekne :

" Ako ideš nekuda , mogu ići neko vrijeme s tobom , ako nemaš ništa protiv . "

" Ne idem nikuda . "

I tako smo pošli .

Hodali smo dalje vrlo sporo i promatrali mjesečinom obijeljene zidove kuća . Uhvatila me je ispod ruke , što mi se svi&dstroke;alo .

" Potištena sam " , rekla je nakon nekog vremena .

" Mrak je i rat je " , rekao sam .

" Da " , odgovorila je . " Ali ima i specijalan razlog " .

Bila je velika napast , da je pitam , što je to , ali svladao sam se .

Došlo mi je jasno , kako pripadamo svemu ovome . Ja u svom sivom ogrtaču i ona u svom tamnomodrom . Kuće su bile potištene na mjesečini , mi smo bili potišteno nervozni . A zrak koji smo udisali bio je onaj isti , u koji su tako mnogi izdisali . Oboje smo bili izvan rata - ja sam imao još koju godinu do vojske , bio sam još gimnazijalac , a ona je bila žensko . Hodali smo po gradu kao dva spektra , dijelovi zraka . I tako smo sreli Željka .

" Sreo sam Zvjezdanu " , rekao sam . " Potištena je , rekla je . I tako hodamo okolo . Hajde s nama . "

" Idem " , rekao je .

I tako smo skupa išli .

On je bio stariji od nas , ne mnogo , možda godinu dana . Bio je u nekakvoj uniformi . Njemu je vojska bila bliža nego meni i on je mislio na to , kako da se izvuče iz vojske , pa se rado pokazivao u uniformi , da se vidi , kako on ima svoje mjesto u oružanoj snazi , ako ne u oružanoj snazi , onda u nečem , što sasvim odgovara njoj . Osnovno je bilo , da je tako htio izbjeći vojsku , što sam ja znao . Rat je zapravo brzo svršio i nitko od nas nije dorastao bio do koplja , ali svi smo se toga bojali .

I tako smo šetali mliječnim i crnim gradom , a tramvajske šine su plandovale duž asfalta i svaka od njih je bila jedna srebrna i jedna crna pruga .

Zvjezdana je hodala izme&dstroke;u nas i vidio sam , da sam je konačno prerastao . Motalo mi se po mozgu , kako smo nas dvojica dva bora , koja su usporedo rasla , a me&dstroke;u nama tankovrha jela . Hodala je me&dstroke;u nama objesivši nam se o ruke i bila je bogzna gdje . Mjesec joj je bijelio lice .

Bio je mrak i zašli smo me&dstroke;u uličice . Željko je skinuo kapu i vidjela se njegova lijepa crna kosa , i izgledalo je mnogo prirodnije . Hodali smo odmjerenim koracima : Željko u crnim čizmama i crnim jahačim hlačama , Zvjezdana u sivim plutericama i ja u gumenjacima . Šuljali smo se gradom kao duhovi dvaju mladića koji su skupa s djevojkom počinili samoubojstvo radi nje .

I tako smo sreli Makija . Ne znam više zašto smo ga tako zvali . U stvari , puno mu je ime bilo Macchi 202 , pa smo ga poneki put zvali i Dvjestodva . Razveselio se kad nas je vidio . On je u razredu važio kao čovjek , koji nikada nije u stanju ozbiljno razgovarati . To naravno nije bilo istina . Ako i jest uglavnom pravio viceve , to je bilo samo zato , što se bojao da bude intiman s ljudima .

Rekli smo mu , kako je Zvjezdana najprije išla sama , pa kako sam je najprije ja sreo , pa onda nas je sreo Željko i pošao s nama , pa smo svi skupa sreli njega , Makija , i neka sada i on ide s nama . I tako je i on pošao s nama . I tako smo tri prijatelja sablasti , sablasni pratioci jedne djevojke - sablasti u jednom sablasnom gradu pod čeličnim satelitom gdje su se ljudi vukli uz kuće i sakrivali lica .

Kako u četvero nije bilo tako zgodno hodati , pošli smo u jedan lokal da popijemo kuhanu rakiju . Lokal je bio u podrumu i tu nas nitko ne bi smetao ni ako bude uzbuna . Nije bilo mnogo ljudi u lokalu . Premda je bilo praznih stolova , neki muškarci i žene su stajali uza zidove . Sjeli smo za stol u uglu i naručili kuhane rakije .

" Pričat ću vam , zašto sam loše volje " , reče Zvjezdana .

Mi smo sjedili oko nje kao tri siva goluba , a ona je bila bijela golubica .

" Kao što znate , moj otac je stradao ne mnogo prije rata , na moru . Majka i ja smo trebale dobiti osigurninu i to preko neke privatne agencije , otprilike tako , da vam ne duljim . Uto je počeo rat i stvar je postala kompliciranija . Neprestano smo radile na tome , zapravo je majka radila na tome , jer smo naglo postale siromašne , a mene je trebalo školovati , ili bar je majka mislila , da me treba školovati . Kad razmislim , čini mi se , da sam i ja uvijek smatrala , da se trebam školovati , premda sam se mogla i namjestiti i zaraditi novaca i olakšati mami život i mislim da time ne bi bila ništa lošija nego što sam sad , ali nisam nikada ni mislila na to , da bi se mogla ne školovati i da bi se smrću moga oca moglo nešto bitno promijeniti u toj stvari , mislim u mom školovanju . Nismo nikada na to zaboravile i uvijek smo nešto kopale , jer je odšteta ili osigurnina , ako je to ljepši izraz , bila dosta visoka obzirom na predratnu valutu , a danas to ne bi bilo ništa tako veliko , ali opet je to suma , koja bi nam dobro došla . Nismo mogle ništa ostvariti , jer je sjedište te agenclje , odnosno toga poduzeća , koje je trebalo sumu isplatiti ili preko kojega bi trebalo tu sumu isplatiti , bilo u Italiji . Jasno , da je budalaština , da je to bilo u Italiji , ali to je bilo na onom dijelu Dalmacije , koji su Talijani anektirali i bilo je neizmjerno komplicirano biti u kontatku s njima , čak smo morale pisati pisma na talijanskome , pa ipak nije ništa bilo .

Kad je Italija kapitulirala , mislili smo da ćemo lakše ostvariti to pravo . Suvišno je da napominjem , kako je suma vrijedila sve manje i manje . Ali unatoč toga , što je sad taj grad bio tobože u istoj državi , nismo mogle ništa ostvariti , odnosno nisam mogla ništa ostvariti , jer sam tada ja išla okolo i raspitivala se i pisala pisma , jer zapravo sam samo ja imala na to pravo , budući da sam se školovala , a mama je bila namještena i tome siično , odnosno to se imalo uzeti u obzir prilikom odre&dstroke;ivanja sume i što da vam duljim . Uglavnom pred tri mjeseca je konačno ustanovljena komisija , koja je imala zadatak da sredi te odnose s krajevima , koji su bili pod talijanskom okupacijom ili kako su se ono već izrazili . Jasno , da je to bila jedna opća zbrka , jer je ta komisija dijelila i pomoć izbjeglicama iz Bosne i što ti ja znam , ali osnovno je to , da su oni dobili odre&dstroke;en fond u svrhu namirenja potraživanja kakvo je bilo moje .

Dobro . Pred tri mjeseca sam otišla na Ministarstvo na tu komisiju , i tamo su mi konačno i lijepo rekli , da imam pravo , da su oni upravo za to tu da mi omoguće , da to pravo ostvarim i da dobijem trista hiljada do pola milijuna kuna . Tako je to ispalo kad se dinare preračunalo u lire , pa lire u kune i kad se nešto dodalo s obzirom na pad vrijednosti novca odnosno poskupljenje životnih troškova , kako su se oni izrazili .

Šef te komisije jedan razmjerno dosta zgodan čovjek star nešto preko trideset godina , svakako ne četrdeset , koji me je uvijek ljubazno dočekivao , posjedavao me u kožnu fotelju , interesirao se za moj slučaj , odnosno slučaj moga oca i tumačio mi , koje sve dokumente moram pridonijeti da bi smrt svoga oca unovčila u trista hiljada ili možda čak pola milijuna kuna . Zapravo nikad nisam mislila na to kao na odštetu za smrt oca , već kao na pravo , koje trebam ostvariti , odnosno novac , koji zakonito trebam dobiti .

I tako sam vadila krsni list , pa svjedodžbu , pa krsni list majke , pa ovo , pa ono . Kad sam sve nakupila , rekao mi je da na žalost propisi zahtijevaju , da pridonesem i potvrdu o smrti oca , što jo bilo neobično komplicirano dobiti , ali i to sam nabavila , pisala sam i amo i tamo .

I tako se to vuklo tri mjeseca i nikako da stvar krene s mrtve tačke . Vidjela sam oko sebe ljude , kako dolaze tako , traže neki novac , pomoć ili što ti ja znam i dobivaju , fond je tu , kune teku , ali nikako da ih ja dobijem .

Kad sam danas već desperatna izlazila iz Ministarstva s preporukom , da što prije nabavim ovaj iii onaj dokumenat koji još samo fali ( nakon što sam to već tri mjeseca bogzna koliko puta čula ) , nagovorio me portir - koji me vcć znao , i s kojim sam se znala porazgovoriti - i nakon kraćeg interesiranja rekao mi , da se podam onom čovjeku i da ću već sutradan dobiti pola milijuna kuna , ako ne i više .

To me je tako ubilo u pojam , da sam otišla u park i plakala - bila sam tako i tako sva iznervirana , iz dana u dan me je gnjavio , a vcć sam sav novac bila isplanirala - plakala sam ko ljuta godina i do ovog časa nisam došla k sebi . "

Ušutjela je i zagledala se u čašicu , bila je bijela u polumraku kao da je zadržala na licu boju mjesečine .

" To je neugodna stvar " , počne jedan od nas , " ali pogledajmo u kolikoj je mjeri potrebno , da čovjek bude potresen time . "

" Gdje leži glavni momenat toga , ili da upotrijebim izraz " strahota " pa da kažem , u čemu je glavna strahota toga ? Taj dotični čovjek smatra spavanje sa zgodnim ženskama , u konkretnom slučaju spavanje s tobom , dobitkom . U tom aspektu , to je isto toliko kao da od tebe traži , da mu ustupiš dio te svote , ako on postigne to , da je ti dobiješ . To bi bilo otprilike mito ili potplaćivanje . Činilo bi ti se normalnijim - govorim još uvijek kao da se radi o novcu - da on to traži , kad bi se radilo o nekom specijalnom trudu ili riziku s njegove strane . Prije svega , ti ni ne znaš sigurno , da li se tu možda i radi o nekom specijalnom trudu ili riziku . Osnovno je , me&dstroke;utim , da je efekt isti , jer ako on i ne može možda stvar ubrzati , može je zadržati . Gledam to praktički . Uostalom , da ti je on rekao u nekoj formi - recimo , " znate , to zahtijeva neke posebne troškove , moramo slati svog kurira u Dalmaciju , troškovi puta su visoki " , ti bi bila spremna , premda bi znala da taj novac ide u njegov džep , da mu daš recimo sto hiljada kuna za to , da ti on sutradan isplati četiristo hiljada kuna . Ti si dakle spremna - kako i bilo koji od nas - da učiniš taj moralni prekršaj , to jest iz nepoštenih pobuda daješ novac nepoštenom čovjeku , da čovjeku , od kojega očekuješ dobitak , omogućiš dobitak . " " Ovo dosad je , mislim , jasno kao sunce . Pre&dstroke;imo sada na specifičnost njegova zahtjeva , kako ga je portir izrazio . Koitus je , s jedne strane , maksimalna intimnost , i čini se , da je pružati sebe kao objekt na račun nekoga dobitka isto tako strašno i apsurdno kao i dati ljubav . Odmah ću napomenuti , da ima priličan broj žena , koje su za novac partneri u seksualnom odnosu i koje to smatraju poštenim poslom u tom smislu , da daju odre&dstroke;enu robu za odre&dstroke;enu sumu novaca . Vidimo , da se to može smatrati robom . No uzmimo , da si ti bitno različita , i da je to sve kod tebe bitno različito - premda se ne vidi jasno , zašto ono , što se smatra robom kod jedne ne bi bilo roba i kod druge . Ali uzmimo , da je to dokazano . Ti bi dakle u takvom slučaju prodavala svoje osjećaje , tako nekako . Ali zar nisi ti prema tome čovjeku iznimno ljubazna , i to si ljubazna ( kad pravo razmisliš ) upravo zato , što od njega očekuješ nešto . Ti svaki put paziš da ga ne povrijediš , i kad bi znala , da bi kod njega palila neka sitna pažnja - recimo , da mu doneseš litar rakije ( govorim sad o litru rakije kao o pažnji , ne kao o materijalnom dobitku ) , ti bi to odmah učinila . Ti ga , štoviše , gledaš na način , koji bi trebao izgledati kao da ti se on svi&dstroke;a . A poslala bi ga do sto vragova , kad on ne bi igrao tako važnu ulogu u tvom eventualnom dobitku . "

" Ukratko , želim reći ovo : prvo , ti nisi šokirana time , što je on sklon tome , da koristi svoj položaj , premda to u principu smatraš nemoralnim - budući da si sama spremna , da mu daš novaca samo zato , da postupi po zakonu . "

" Drugo , ti ne smatraš osjećaj - kažem osjećaj iz specijalnih razloga , premda bi ti bilo jasnije da kažem " prividne osjećaje " - nečim , što ne može nikada biti robom , jer ti u prazno daješ svoje osmijehe , svoje poglede i spremna si na neiskrene sitne pažnje . "

" Prema tome , mogla bi se po istoj logici i podati . Konačno , radi se o tome , da na najbrži i najefikasniji način ostvariš svoje pravo , odnosno da do&dstroke;eš do pola milijuna kuna . Takav praktičarski stav bi te i moralno opravdao . "

" Mogu zamisliti , da bi bilo ljudi , koji bi tako mislili " , poče drugi , " ali za mene to zvuči kao cinički sofizam . Za mene je iskorištavanje položaja najgadnija stvar , i takve bi ljude trebalo strijeljati kao bijesne pse , a ne pomiriti se s njihovim postojanjem . Nema vlasti , pa makar kako ona bila operetska ili makar kako se ona osnivala na sili , koja bi dobro gledala na iskorištavanje položaja . To je pljuvanje na sam sistem , pa ma kako taj sistem bio apsurdan sam po sebi . Reći ćete , da danas nema nikakva sistema . Mogu malo drugačije postaviti stvar , i ja sam praktičar , ne mislim se upuštati u neko moraliziranje ili teoretiziranje . Po mome mišljenju Zvjezdana bi mogla ostvariti svoje pravo , a da pri tome ne učini ništa nečasno . Ako ne volimo taj izraz " nečasno " , možemo reći " ništa što bi značilo , da pristupa tom čovjeku kao čovjeku " i da ga miti svojim tijelom ili bilo čim drugim , već da pristupa tom čovjeku kao organu kojemu je dužnost , da rješava slučajeve kao što je njen , i to po odre&dstroke;enim pravilima , a ne da po svojoj volji podjeljuje ili ne podjeljuje nešto . " " Ona bi , po mome mišljenju , morala ići na višu instancu - koja postoji - pa opet na višu , ako ne bude išlo , a ići će , sve dok ne ostvari svoje pravo i dok po mogućnosti ne upropasti toga gadnog čovjeka , što će tako&dstroke;er ići . Jasno , da ljudi u sistemu drže jedan drugoga , i da će se ta stvar nastojati zabašuriti , ukoliko je ona negdje izloži , ali me&dstroke;u njima postoji i ljubomora , konkurencija koja , hvala bogu , razbija njihovu monolitnost i daje njihovim postupcima nešto od čovjekolikosti . I tako će Zvjezdana ostvariti svoj plan i ujedno osramotiti tog tipa . Ne samo da je to najlakši put k ostvarenju njenog nastojanja ( jer tko nam konačno jamči , da će onaj , i nakon što je bude imao , dati pola milijuna kuna ) , nego to je i jedini pravi put , to je put , kojim ona mora krenuti , pa čak i kad se ne bi radilo o tolikom novcu . "

" I ti si to lijepo ispričao " , počne treći , " ali sve su to apsurdi , i sve su to kuće od karata . Postupiti po jednom ili drugom vašem savjetu značilo bi prikloniti se tu&dstroke;em načinu života , zanijekati sama sebe , a ako dobivamo nešto time , što gubimo sama sebe , onda nitko ništa ni ne dobiva , jer nema osobe , koja bi nešto primila . Sistem , u kojem su takvi ljudi , nije naš sistem , svijet , u kojem su takvi ljudi , nije naš svijet i mi se tu ne možemo boriti za svoje pravo . Zapravo ovdje i nema sistema , već samo džumbus . Zato ni nema više instance , ni instance više od više . Mi ne možemo tražiti pravo od onoga , koji trpi ovoga . Zbog toga , Zvjezdana , pregori pola milijuna kuna , razbjesni se na to , uvrijedi se , pljuni , i zaboravi na sve . "

" Sada bih i ja trebala štogod reći " , reče Zvjezdana . " Dobro , reći ću . Lijepo od vas , što ste mi omogućili , da svaka moja odluka bude opravdana . "

" Neću mu se podati . Mogla bih naći komplicirane i profinjene razloge , ali ima i jedan jednostavan : nije to toga vrijedno . Kad bih time , recimo , spasavala život svoje majke , onda bih to učinila . U tom slučaju bih bila moralno opravdana i ne bih se osjećala poniženom , već bih smatrala da je on ponižen , kao što bih smatrala da je ponižen , kad bih mu dala novaca . "

" Previše tu stvar povezujem s ljubavlju . Spavat ću s onim , kojemu će biti stalo do mene kao do mene , a ne naprosto kao do ženske . Jasno , pretpostavljam uz to , da će i meni biti stalo do njega . Ukratko , ta mi stvar previše znači . "

" Zatim , neću ići ni na višu instancu . Hoću reći , neću se boriti . Ja ni nemam dokaza , da to on hoće - to mi je samo portir rekao , i to uzgredno , i sve što se iz toga može zaključiti jest , da ima ljudi , koji korište svoj položaj da bi spavali sa ženama . Odnosno , da iskustvo jednog portira to govori . A ako sistem sam po sebi loše gleda na korištenje položaja , pojedinci na položajima , od kojih se sistem sastoji , toleriraju to ( ukoliko i sami nisu takvi ) . Dakle , kadiju bih tužila kadiji , gada gadu , i od tolikog baratanja s gadnošću već mi se sada gadi . "

" I tako ću pljunuti i okrenuti se . To neće imati nikakvog odjeka izvan mene , nikakve društvene vrijednosti , ali za mene je to konkretan lični protest , moj obračun s njima . "

" Da potvrdimo odluku , naručit ćemo još jednu rundu kuhane rakije " , reče jedan od nas . " Sada je sve čisto . Nego , da nije bilo ovog našeg razgovora , ne bih se možda nikada sjetio nečeg drugog . Ukratko , omogućit ću ti da zaradiš oko četiristo hiljada kuna . Moj otac ima ugovor sa HIBZom za izradu dječjih slikovnica . Ja u tome sudjelujem kao partner . Zapravo , otac mi čitav taj posao prepušta , a privremeno mi posu&dstroke;uju ime , jer ja još zvučim premlad . "

" Mome ocu , odnosno meni , prepušten je čitav posao oko slikovnica . To su redigirane klasične ili manje klasične , poznate ili manje poznate dječje priče . Imam tačno odre&dstroke;enu ideju o tome svemu . Ja pišem riječi , to jest stihove , i organiziram čitavu stvar . Potreban mi je ilustrator , koji će se složiti sa mnom i raditi po mojim idejama . Sjetio sam se sada tvojih crteža i akvarela na završnoj izložbi onoga slikarskog kursa . Kad malo bolje razmislim , ni najmanje ne sumnjam , da si upravo ti ona osoba , koja mi treba . Tvoji akvareli upravo pristaju u moj plan . Ti si moja vršnjakinja , imaš ideja i složit ćemo se . Sretan sam , da sam tu stvar uredio . Ovo mi je puno draže , nego da sam uzeo nekoga od klasičnih ilustratora , koji bi mi nametao svoje koncepcije i gledao me s visoka kao balavca . "

" Slučajno imam kod sebe formulare ugovora . Tu ćemo stvar na licu mjesta urediti . "

" Ne nećkaj se i ne umanjuj svoje sposobnosti " , reče drugi . " Sada je sve čisto . Ali i ja ću nešto učiniti na temelju ovog našeg razgovora . Drago mi je , što sam te sreo i što smo se svi skupa porazgovorili . Napisat ću o svemu ovome pripovijest . Tako će svatko moći doznati za ovo , što se tebi dogodilo . Napisat ću je i već ću je jednom objaviti . Uvjeren sam u to . Tako će svatko , tko je pročita , moći u mislima pljunuti na toga gada . "

" Kažeš , da tvoja odluka nema društvene vrijednosti . Ali ja sam onaj , za koga ima najveću vrijednost . Ja sam kompletno drugo biće , i ja ti čitav odobravam to , što si učinila i čitav primam tu tvoju odluku . Nisi ni najmanje sama . Jer ja te volim . Volim te čitavu , od tonzila pa do sposobnosti da slikaš . Volim tvoj ten , volim tvoju kosu , volim tvoj modri ogrtač . Tvoj stav prema meni ne mijenja moju ljubav . Ali znam , da nećeš prezreti klupu , na koju ćeš moći , kad zaželiš , sjesti i odmoriti se . "

Bližio se redarstveni sat i mi smo ustali da odemo kućama . Dvojica od nas su zastala na izlazu iz podruma da još podijelimo cigaretu , a jedan od nas je otišao sa Zvjezdanom .

I tako je Priča o Zvjezdani sretno svršila .

Kako sam moćan ja , koji mogu davati sretne svršetke .

Radio je u Opštoj kartoteci sumnjivih , i od ličnih oznaka imao sudbonosnu , fatalnu bubuljicu na samom vrhu nosa , na onom isturenom i vrlo nezgodnom mjestu s koga mu nikad nije izmicala s vida ; dok je god gledao , nije prestajao da nju posmatra , i to značajno uveličanu , kao kakvo malo , namrgo&dstroke;eno brdašce . Ta bubuljica mu je od nekog vremena neprestano bila u svijesti . Takva šugava malenkost , sitnica , pa ipak ! I što ju je dublje mrzio , to je pažijivije buljio u nju , i to vrlo usredsre&dstroke;eno i dugo , kao da mu od toga zavisi nešto izvanredno značajno . Bio je to gotovo jedini pejzaž na kome je toliko zadržavao pažnju . Iz početka je , razumije se , sam sebe s nelagodnošću hvatao kako to čini ! Kasnije mu je to vrlo neosjetno prešlo u naviku , postalo tako reći potreba , pa i zabava u jednu ruku . Istina , vrlo otužna i mrska zabava ; nešto kao fiksna ideja . Bio je trezven , proračunat , mali čovjek , ono što se kaže : sitna dušica , dosta ograničen , ali ipak toliko bistar i razuman da mu je ovaj doživljaj s bubuljicom izgledao napastan i smiješan . Pa ipak , pa ipak - uzalud ! Tu izbjega nije biio , osvjedočio se toliko puta . Borio se , otimao , koprcao , uvjeravao sam sebe kako je to ludo , nemoguće , priznavao da je zaista tako , ali se nije odricao . Sva nastojanja u tom smislu ostajala su bez ikakva uspjeha . Na kraju se , ne znajući ni kad ni kako , sav tome prepustio , predao , potonuo . Pio bi pivo - recimo - i kritički posmatrao kako se bubuljica pri tom ponaša . Pričao bi vrlo proste , nedvosmislene i svakidašnje stvari s poznanicima , uz put , i dok bi pričao , čitavo vrijeme ne bi puštao bubuljicu s oka . Ona mu je , ma šta činio , odnedavno bila u središtu pažnje , u srcu duševnog zanimanja . Kad bi se izjutra probudio , prvo bi mu bilo da vidi šta je s njom . Ona bi ga brzo rasanila ! Mrzeći je , duboko i strasno , on ju je u stvari zavolio , duboko i strasno . Razumije se , on još nije znao da je to tako ! Čitavim ugroženim životom žudio je da je se što prije otarasi . Operisaću ja tebe , zaklinjao se potmulo , sladeći se zamišljenom , svirepom osvetom . A bubuljica kao da nije marila za njegove prijetnje . To ga je naročito žderalo i jedilo . Stajala je uvijek na svom mjestu , drsko i ravnodušno se odnoseći prema vrlo promjenjljivim i ćudljivim raspoloženjima njenog gazde . Uopšte ga nije - zarezivala ! Nije imala duše , kratko rečeno . On joj je prijetio - najstrašnijim mukama . Sjeknuće tebe giljotina , mislio je u sebi . To samo zavisi od mene , budalo . U stvari , on se varao ! Nije sve baš zavisilo od njegove volje . Utuvio je sebi odnekud u glavu , kao što biva u takvim situacijama , da će njegova operacija stajati grdnih novaca ; a to zbog toga što je teška , zamršena , izuzetna . Naprasno je odlučio da štedi , da teče paru po paru . Od toga je , u stvari , i živio čitavo ovo vrijeme ! Od zamišljene osvete , od slasti ušte&dstroke;evine koja je vrlo sporo rasla . Neka , neka , mislio je - zlurado , doskočiću ja tebi , gnjido . Tako je , u tome je proticao njegov dotada inače vrlo , vrlo ravan , ravan život . Tvrdičio je s nevjerojatnom upornošću i gotovo bolesnom fantazijom . Odricao se s čudnom revnošću i najnormalnijih potreba . Jedanput je dnevno jeo . Usukao se . I , naravno , pitali su ga brižno ili tek ljubopitljivo ( ovo žene ) : - Je li , čuješ , šta je to s tobom ? Ne izgledaš nekako najbolje . Ili si bolestan ili zaljubljen ? Ako si bolestan , ima lijek , ako si ono drugo , ženi se . Po kratkom postupku . Nego , čuješ , koja li je , smije li se znati ? - Nestrpljivo , podozrijevajući , odmahivao bi rukom i odbijao na šalu : - Nije mi ništa . Osjećam se kao tegleći konj . A za ovo drugo još uvijek nisam dovoljno lud . Zar vam izgledam takav ? - Pa ipak , u tu&dstroke;em - saučestvovanju , u zapitkivanju , često je pronalazio ponešto zavjereničko i zlurado . I naravno , kivan , bijesan , sumnjičio bi nedužnu bubuljicu . Jer ona je bila uzročnik i glavni krivac svih ovih nezgoda , petljavina i nesporazuma s njim . To je samo on znao . Mrdao je nosom i nastojao da je što duže drži na oku . Grozio se ; i grozio i sladio njom . Kako su to bile razdiruće , slatke muke ! Znao bi satima presjediti kod prozora , svečeri , ne paleći svjetlo , i gledati je s mržnjom , sa bolnim samozadovoljstvom i zlim ushitom . Sam s njom . I razgovarao bi s njom kao ravan s ravnim , kao s čeljadetom na koga se može do mile volje istresati , inatiti , prepirati . Tako sate , sate . Šetao bi uvijek sam , kad mu je god to bilo moguće ; klonio se svijeta , svako živ mu je bio težak ; jedva je čekao da se oslobodi kakvog nametljivca i radoznalca , a takvima je teško izmaći . Bivao je zakopčan , neljubazan , suh i osoran . Obično bi lunjao naokolo , po navici prisluškivao parčiće tu&dstroke;ih , pijačnih , uličnih razgovora , ponešto bilježio u svoj masni notes , ili bi satima besciljno sjedio u mjesnom parku zureći u svog boga na nosu ; tako je tratio dane ni u šta u stvari , u jalovom očekivanju nećega nejasnog . Nešto je iza ovoga trebalo doći . Šta , nije znao . Sve je bilo u tom čekanju . Ono ga je opravdavalo . Mislio je da time skraćuje nesnosno dugo vrijeme i jednostavno ubija prokletu dosadu kojoj se isto tako teško može izbjeći . A dosadno mu , tako reći , i nije bilo . Bubuljica je svu njegovu dosadu proždrljivo jela . Ona ga je razgovarala , jedila , obespokojavala . Od nje je živio . U jednom razdoblju života ona mu je bila gotovo osnovni smisao i razlog egzistencije . Imao je neku dužnost , neku nadu , neko očekivanje nečega , neke promjene . I ne znajući bio je srećan i prepun doživljaja . To će mu se tek kasnije otkriti , ali kasno . Sve ostalo izvan bavljenja njom činio je dresirano i bez stvarnog učešća , ne znajući tačno šta radi ni zašto baš tako radi . Uhodao se kao stara mašina koja ne zna stati . Ujutro bi odlazio na posao u Opštu kartoteku sumnjivih , prikopčavao nove kartone na stare , otvarao fascikle na novim predmetima , špartao beskonačne rubrike , otvarao nove , ubilježavao u sve njih suve činjenice , svakih petnaest dana podnosio obilat izvještaj , referisao na zahtjev Velikog šefa Opšte kartoteke sumnjivih , lakomo i ne birajući ručao u restoranu , sitno i jedva čujno gun&dstroke;ajući na račun mršavih obroka i slabe uprave , a zatim bi hvatao oči poslužitelja i polako sklanjao u pripremljenu tašku kriške hijeba . U sparna gradska popodneva , dok vrelo miriše prašina , benzin i rastopljeni asfalt , švrljao bi oko ringišpila , tamo gdje se zbiva sav gradski šareni ološ : skitnice , fakini , drolje , lopovi nasitno , isluženi robijaši i provjereni džeparoši , miješao bi se s njima udišući čitavim svojim bićem opasnu , sumnjivu , a ipak na jedan način prijatnu , svježu atmosferu podzemlja , taj ponorni dah pustolovine , rizika , nećeg nečistog i lakomog . Ta atmosfera dna godila mu je na osoben način . U njoj je bilo onoga čega je njemu nedostajalo : brzog i pustolovnog življenja od danas do sutra ! Uhodio bi poneku ženu diveći se njenoj sumnjivoj bezbrižnosti ; činio je to za svoj račun , iz pukog uživanja . Zatim bi bezglavo landarao po periferijskim uličicama i budžacima , zavirivao u dvorišta , izdirao se na djecu , uz put bi brojao sopstvene korake , prozore na zgradurinama ili parmake u plotovima , ponekad i kocke u kaldrmi , a ponekad je skandirao vojničke korake : lijeva , desna ; lijeva , desna ; pjevuckao marševe ; sjeckao nekakve nepoznate riječi lomeći im smisao ili bi obilazio novogradnje zamišljajući sad ovo sad ono ; tupo bi zurio u mišičave radnike potajno im zavideći i želeći da je i on jedan me&dstroke;u njima ; vjerovao je da su svi oni srećni i bezbrižni i da im malo treba ; brojeći cigle , strepio bi jednim dijelom svijesti da ga ko od poznatih ne uhvati pri besposlici ; a posebno se plašio Velikog šefa Opšte kartoteke sumnjivih ; tako je provodio prazan , uzaludan dan , jedan kao i drugi , a uveče se , mrtav umoran i nezadovoljan sobom , peo sporo u svoje pottavansko sopče , koje mu je bilo mrsko . Legao bi po goloj slamnjači iz koje je virila u zlatnim čupercima užegla slama , i onako napola svučen tonuo naprečac u brz , mahnit i nezdrav san . Iscije&dstroke;en i gladan sanjao bi obično strašne snove . Najčešće bi ga proganjala bubuljica , koja bi odjednom dobijala oblik žene ; i to neke teške , primamljive žene , bogate tijelom , kakve je vi&dstroke;ao na ulici i kakve je uzaludno želio . Žena-bubuljica mu se podrugljivo smijala u lice , sipala grdnje bez ustručavanja , kao da na to ima pravo ; nazivala ga je blesanom , idiotom , skotom ; psovala vulgarno , prostački ; pri tom se teško i zavodljivo njihala moćnim bokovima ; a on je patio ; ona ga je mučila praznim obećanjima , koja nikada nije ispunjavala ; navodila na razne bezobrazluke i nepodopštine : činio je radi nje vrlo ružne stvari zbog kojih se stidio ; plazila mu je ružičast jezik , dražila ga i izazivala , a on se punio eksplozivom , gnjevom , preklinjao je da prekine , da ga ne muči više , molio je da ga već jednom usliši , samo jednom bar , samo jednom , a onda neka čini s njim šta joj je drago , neka ga kinji , neka mu krv pije , on joj ne brani , on će joj biti rob , biće svinja , prepredenjak , skot i nitkov , sve što ona zaželi , samo nek mu se da , neka mu dopusti da je bar dodirne , makar to za početak , govorio je da umire za njom , umire od slasti , nestaje ga , topi se , kopni , cmoktao je , balavio , plakao , a ona ga je bezočno vrije&dstroke;ala i ponižavala , nazivala ga je prostakom i bezobraznim majmunom koji hoće da je iskoristi i zatim šupne , zna to ona , nije ona vesla sisala , zato mu se ne da i neće ni dati , to neka upamti , džaba mu je što izvodi , od toga nema ništa , zna ona šta zna ; zatim je govorila da on hoće da je unizi , jer on je običan hohštapler , ona njega skroz vidi , sve su hulje jednake i slićne njemu ; njega bi to razbjesnilo , stao bi razdražljivo da joj prijeti , govorio je , prskajući pljuvačku , kako će on nju jednostavno giljotinirati ili će je žiletom otfikariti , fik ! i gotovo , zbog toga joj je bolje da zaveže , jer to je može skupo stali , a zatim bi malaksalo počinjao da moljaka malo nježnosti , samo kapcu jednu , tek toliko da se osjeti da je živ i da je ćovjek ; glas bi stanjio , smedenio i kao ptica s grane cvrkutao o tome kako on bez nje ne može , kako je u njoj sav smisao njegovog života , samo neka mu se dozvoli , neće se kajati , učiniće sve za nju , biće sve što ona hoće samo neka mu se pusti , a ona bi se razjareno , raspomamljeno udarala po goloj stražnjici ; on bi vrištao od zadovoljstva , od žudnje , uzrujan i razdražen do promuklosti i nemoćan da učini sa sobom bilo šta . Grčio bi se , gušio , davio , nastavljao s beskrajnim prijetnjama , s potmulim psovkama , s kletvama i moljakanjima , a kad ništa ne bi pomoglo , potegao bi najubojitiji adut : ja ću tebe , gnjido , u Opštu kartoteku sumnjivih , na karticu , u tefter , pa da vidiš onda , he ! he ! nisu s tobom čista posla , drugu ćeš ti pjesmu pjevati , ne znaš ti još s kim imaš posla , ne znaš ti , glupačo , što su državne tajne , državne fijoke , zato pamet u glavu , ne gini ludo ; a ona je na to kesila svoje šećerom izjedene zube i , zadižući visoko suknju ispod koje su mutno bljeskale debele i salovite noge , histerično vriskala : ti meni to , meni , jadniče jadni , meni , dronjo nikakvi , ne plašim se ja boga savaota , a kamoli tvoje šugave Kartoteke sumnjivih , pilim ja na nju i na tebe , eto ti , sad znaš pa javi kamo treba , za mene su i generali sitni , i referenti , i tvoj šefić , i svi vi zajedno ; i dok je vrištala kao furija , on je umirao od straha , preznojavao se , strepio da ih ko ne čuje , molio je , preklinjao na koljenima da ne viče toliko , da će ga upropastiti , neka mu se bar sad smiluje ; mislio je da će propasti u zemlju , čudio se kako je još živ , a zatim je , kao da ništa nije bilo , nastavljao sa svojim ljubavnim ponudama govoreći kako će je oženiti , kako je lud za njom , i kako će joj kupiti burmu , i sat , i veš ; ona je konačno pred tim popuštala , to je bilo jače od nje i njene odbojnosti , postajala je trulo meka , tjestava , gnjecava , propadali bi u nju njegovi prsti , i dok je on u sladostrasnom zanosu klečao pred njom ljubeći joj zglavke , ona je tamno vrištala podajući mu se , prepuštajući , a zatim bi se odjednom izmaknula , njemu bi ostala samo praznina u rukama i njegov bi jad počinjao iznova . Budio se sav u znoju , makar napola , turoban i grozničav . Osjećao se kao premlaćen . Zijevnuvši , čežnjivo je mislio na jedan čas pravog , slatkog sna . Ali , ugledavši je na nosu , gubio je volju za snom i odmorom . Brzo bi navlačio pantalone i bez doručka trčao u Opštu kartoteku sumnjivih . Tako je počinjao još jedan dan njegova života , njegovih muka . A tamo , zna se , kao i obično . Zaboravljao bi se za nekoliko časova . Kao podmazan , sviklo bi se kretao šinama svakodnevnih navika . Dane , noći - isto bezmalo . Već godinu , dvije , ne zna tačno . Račun je pobrkao . Isprva je brojao dane , sate , kao novi nepušać . To se u njega uvuklo iznenada , na prepad , onako kako obično dolaze nesreće i napasti . Bilo je to davno , davno . Ne sjeća se kad . Uostalom , to ga više ne zanima . On s tim , od toga zapravo živi , kao što čovjek živi sa svojom bolešću , s rakom koji se razvija ili sa načetim plućima . Ujutru u sedam - mršav , slijepljen , kukast , oštrih lopatica , dok mu crijeva krče , on žuri na posao , u Opštu kartoteku sumnjivih . Noge su pod njim , omekšale , kolebljive . Tapka žustro , useknjuje se , mrmlja , otpozdravlja . Pretura kartice bez naslade , gadeći se , u njega se uvlači dosada , rasijanost , u glavi mu je mućkavo , prevrće se , klokoće , lupa ladicama , pravi se kao da je u nekom velikom poslu , izvodi krivine , pospano gnjuri glavu u goleme prašnjave knjižurine , kiše , šmrče , muklo otpozdravija , sve mu je teret ; zatim se to u njemu prelomi oko deset , spopadne ga radna pomama : bilježi , klasifikuje , slaže , odlaže , razlaže , vrsta , dopisuje , potpisuje . Čini to bijesno , jarosno : a posla je mnogo , nikad ga posve osvojiti , podvlastiti i podvesti pod odgovarajuće rubrike i kolone ; a kad ga konačno pobjedonosno ukroti i savlada , on prosto malakše . U njemu i na njemu sve kao da razdvojeno visi : prazno . Tako ide . Vuče se do restorana čitav sat ; u glavi mu se okreće , vrti , dolazi mu mučno , kleca , čini mu se da će pasti , pa se hrabri , sokoli : Neka , neka , još malo , još samo malo , izdrži , nije više daleko , tu smo , eno još onaj ugao , još pet koraka , pa ćemo juhice , vrele gove&dstroke;e juhice , da se okrijepimo . Oh ! evo , došli smo . Zatim bi teturavo ulazio i padao na prvu praznu stolicu tako da su se kelneri me&dstroke;u sobom podmigivali : eno ga opet onaj , cvrcnut ! Nema ga šta , a pije kao smuk ! Kad li samo na&dstroke;e vremena , da mi je znati ! Šankerica ga posmatra sažaljivo , jadnik , tako je slab i ružan , mora da je jako nesrećan , takvi su ljudi nesrećni , pa zbog toga pije . Kelneri se s njim ophode familijarno , bez poštovanja , on to malaksalo uočava , ali je toliko gladan , nesvijesti mu se , tako da mu ni nakraj pameti ne pada da brani zgužvano dostojanstvo činovnika Opšte kartoteke ; svejedno mu je . Sve mu izgleda nekako izmučeno , ušiljeno , nestvarno . Kao da je sve neživo . Ljudi govore prelomljeno , utuljeno i sve iz neke goleme udaljenosti , glave su im plosnate , zatim bubuljičaste , ružičaste . Čudno ! Tek mu vrela juha smakne s očiju tu sumanutost .

Sva nekadašnja zadovoljstva je potisnuo negdje daleko , iza onoga što tek treba jednom da do&dstroke;e . Neka čekaju . Nikad nije kasno . Ponekad se ne sjeća da ih je uopšte imao . Kakva zadovoljstva ! Izleti , prazna ćaskanja , nogomet , lutrija , žene - uopšte mu nije do toga . Žene , ne . Čini mu se da uvijek krijući posmatraju njegovu bubuljicu , ne njega . Ona ih opčinjava ; svaki čas im lovi zbunjen pogled . I uvijek nastoji da pronikne da li je zaista gledaju ; to ga muči , draži dok je s njima ; kinji se ; i zbog toga ne osjeća nikakve slasti . Uvijek se rastaje nezadovoljan , otrovan . A i košta ga . To posebno .

Ona Bubuljica je uzurpirala sav slobodan prostor u njemu . Ona je prosto neodoljivo zagospodarila njim . On se njom hranio , tako reći . Duboko je vjerovao , u to se uzdao , da će za njega otpočeti sasvim novi , novi život tek kad je konačno skine , otfikari . A biće i to , mislio je . Bože , samo zdravlje ! I para ! Živio je u stvari u snažnoj nadi da će tek živjeti ; a ovo sad je bila samo jedna me&dstroke;uigra , tavorenje . Nek pro&dstroke;e dan , pa eto . Čekao je svojih pet minuta , svoj sanjani čas . A on se izmicao . Bio je još dalek . Pare su sporo , sporo rasle . Želeći ih svim bićem svojim , dolazile su mu u glavu najfantastičnije misli . Sablažnjavao se od njih . Ali bez uspjeha . To je bilo jače od njega . Te slijepe maštarije kojima se bezumno predavao . One su nadirale , osvajale ga ; on se opirao , odbijao ih , smatrao ih glupavim , maloumnim , ali bez rezultata . Ponekad je sebe vidio na čelu svih prestupnika , masnim slovima zabilježenog , na posebnoj kartici - u Opštoj kartoteci sumnjivih . To ga je užasavalo . Ali je u tom užasu bilo i naročite , vrtoglave slasti . Nadraživao se njom , kao stari alkoholičar rakijskim zadahom . Bio je lopov velikog stila , obijao je štedionice , velike čelične kase i trezore , pijačkao banke , rudnike zlata , akcionarska društva . Za njim su išle ucjene i tjeralice . Bio je neprijatelj broj 1 . Bio je slavan . Prelazio je granice s lakoćom . Sva policija je bila na nogama , čitav svijet je alarmiran . Interpol je u akciji , za stopama su mu , sve je uzbudljivije , on im uvijek izmakne , sad je u jednoj zemlji , sad u drugoj , novine samo bubaju o tome , a on im se smije , nesposobni su da ga uhvate , i dok za njim bjesni hajka , on spokojno pije limunadu na terasi nekog skupog imaginarnog hotela , a zatim je u Monte Karlu , pa u Kanu , pa opet jahtom krstari po talijanskom Jadranu , u društvu je najbožanstvenijih žena , ljubavnice su mu najčuvenije glumice , zatim neke velikosvjetske dame , grofice i baronese , sve bogate tijelom , njegovane , uhranjene , sladostrasne , a on je neodoljiv , pun šarma , duha , novaca , novaca , sad je odjednom milijarder , zbog toga niko na njega ne sumnja , vlasnik je čuvenih kockarnica , javnih kuća , hipodroma , luksuznih kinematografa i hotela , slikarskih galerija i barova , utemeljivač banaka i dobrotvornih društava , lični prijatelj najčuvenijih državnika itd . Mašta mu basnoslovno radi . Sav je razigran , razuzdan i srećan . Diže se i pada . To ide sve dotle dok ne pre&dstroke;e sve stupnje mogućih i nemogućih zločinstava i razbojništava : drumski je razbojnik , čuveni bandit , kesaroš , pariski apaš , kradljivac nasitno , sjecikesa , podvodač , kuplermajstor , skitnica , pjevač za sitniš , prosjak , sodomista . Najposlije biva uhvaćen . I to slučajem ! I on tada svečano , patetično kaže : svega mi je najzad dosta ! Imate me ! Računam na vašu plemenitost , gospodo . Umoran sam . Samo : ja ipak u svemu ovome nisam najkrivlji ! Ne osjećam se naime kriv . Kriva je ona ! Da , gospodo ! Ona je svemu kriva . Njoj sudite . Da ! Ona me je na sve ovo natjerala . Ja sam u stvari bio miran činovnik , radio sam povjerljive stvari , mali čovjek . Mislio sam da doživim duboku starost i steknem priznanja i počasti . To sam želio . Ali mi nije dala ona . Ona me je unesrećila . Proganjala me je kao &dstroke;avola . Naravno , niko to nije slutio . Jer , bože moj , šta je jedna bubuljica . Ništa ! E tu se grdno varate ! Svi su bili ravnodušni . Niko nije znao za moju tajnu patnju . U meni je burljao čitav jedan pakao . Kakav jedan , šta kažem , sto , gospodo moja ! Pod kožom , pod kožom . Nepojmljivo je to . A sad me hladnokrvno vješajte , zaslužio sam . Pravo je ! Ja znam , šta me čeka , bar ja znam . To mi je bio hljeb u ona davna , srećna vremena . Kriv sam što sam se dao navesti i gurnuti na zlo ! Imate pravo , ne bježim . Primam krvničku sjekiru ! Nek zvone zvona . Umire jedan nevini grešnik ! Ali prvo nju otfikarite , tako vam boga ! Učinite mi to , plemenita gospodo ! Želim osvećen i miran da legnem na zaslužen počinak . Blagodarim , blagodarim !

Osvanuo je konačno i taj sudbonosni čas .

Ljekar ga je vrlo ljubazno primio . On je sve vrijeme potajno drhtao ; vjerovao je da će se onesvijestiti ; dlanovi su mu se vlažili . Mrdao je nosom . Bubuljica se jadno crvenjela . Gledao je u nju sjetno , odjednom bez osvetničke naslade . Bilo mu je čak žao . Eto , rastajemo se , mislio je sentimentalno . Dok se osmjelio da u&dstroke;e kod ljekara , trebalo mu je više od dva sata . Okolišao je , švrljao , svraćao u krčmu , pio soda-vodu , polazio pa se vraćao . A sve se svršilo nevjerojatno : u pet minuta . Legao je , ustao . Bezbolno , bez etera , bez ičega . Za male pare . Sve njegove strepnje su pale odjednom u vodu . Osjetio se odjednom vrlo ružno , kao da je prevaren . Takav , smušen , zbunjen , izletio je na ulicu . Udarila mu je vrelina u oči . Umorno se skljokao na prvu klupu . Noge ga nisu nosile . Tako je to , mislio je ishlapljeno . Vrtjelo mu se . Osjećao se ispražnjen , izmlaćen . Dugo je tako sjedio , obespokojen , sa nekim čudnim nemirom u dnu sebe . Nešto mu je stalno nedostajalo . Pipao je džepove ; sve je bilo na mjestu : maramica , novac , kožni novčanik , naočari . Prevrtao je nekakve listiće . Odvukao se kući u suton ; svratio je uz put na pivo , ali mu je samo pjenu otpio i ostavio ga . Pokušavao je da jede , osjećao je otužnu glad , bio je skroz šupalj , provaljen , ali mu nije išlo , nije mu bilo slatko . Silio se , ipak .

Pred njim : tupa noć bez sna . Preznojavao se . Bilo mu je muka . Mislio je da je od gladi ; nagonio se da jede , pa opet je mogao . Bazao je po sobici . Bilo mu je zlo na mahove . Natezao se da povrati ; ništa ! Sve mu je nešto izmicalo ; to ga je svirepo mučilo . Bulaznio je . Govorio sam sa sobom . Tragao je za nečim nejasnim . Trebalo je nešto da bude , a nije bilo ništa . Neko se bezdušno poigrao ; tako je osjećao . Bio je uvrije&dstroke;en . Dočekao je jutro . Nije mu se ustajalo . Ostade ležeći . Boljelo ga je sve . Ječao je . Ništa nije bilo na svom mjestu , tako reći . Pokvarilo se , mislio je , pokvarilo se nešto u meni , odjednom . Tragao je u sebi za tim . Dolazilo mu je da krikne , da se prodere . Ali nije imao glasa . Drhtao je malaksalo , jadno . Ništa ga nije držalo , gonilo . Bio je bez sadržine . To u neko doba shvati , poražen . I ostade tako , zamišljen . Tupo je buljio u sebe . Osjećao se kao kakva crkotina , bez života . Nesvjesno je pipao slamnjaču i prosipao žutu slamu . Drugim , ispražnjenim očima obilazio je sure , habave zidove . Ravnodušno je mislio na Opštu kartoteku sumnjivih . Uopšte ga nije pekla savjest ; ništa . Pljuckao je na to jutros . Baš me briga ! Hulio je bez straha da će se svijet odjednom prevrnuti . Bilo mu je svejedno . Hvatao je okom svoj nos . Tamo više nije bilo ničega : samo jedna mala ružičasta opnica , jedna praznina . To je bilo i u njemu : praznina ! To se širilo sve jače , sve prodornije . Sav je bio bolna praznina . To ga je tupo , neodre&dstroke;eno boljelo . Iz njega kao da je istekao sav život . Dugo je o tome mislio gubeći se . Ravnodušnost ga je mutno preplavijivala , prevazilazila . On je tonuo pod njom ; stanjivao se , smanjivao . Odjednom , sve mu je bilo daleko , nečujno , začepljeno i lako . Opraštao se . S tim je sve počinjalo i prestajalo , Dugo , dugo .

Našli su ga ukočenog treći dan .