Dok su se vozili kroz drvored kestenova koji je već bio gotovo sasvim crven , Marijan Berak je smanjio gas , pa se malo pognuo nad volanom , da bi bolje vidio kuću . Prozor je bio u prizemlju , a rolete na njemu već su bile podignute , premda još nije bilo sedam . Lovro je odmah opazio što se doga&dstroke;a - Aha - kimnuo je .

- A kako tu stoje stvari ? Ništa novo ?

- Ništa - odmahnu Berak glavom .

Iza onoga prozora živjeli su njegova bivša žena i njegov sin . Rastao se sa ženom prije godinu dana , ali još nisu bili formalno razvedeni . Na prozoru je nekada i on stajao i gledao kestenove .

Neko vrijeme vozili su se u tišini . Berak je kod Ekonomskog fakulteta skrenuo lijevo , vozio neko vrijeme kraj sportskih terena na Sveticama , a onda zašao u Maksimirsku . Sunce je sjalo i bilo je ugodno putovati po takvom danu . Kad su se već približili Dubravi i istočnom izlazu iz grada , Lovro ga upita:

- Dobro , jesi li ti njima uopće javio da mi dolazimo ?

- Nisam - huknu Berak . - A što ću im javljati ? Pa , poznajem tamo ipak dovoljno svijeta , lokalne radio stanice bile su neko vrijeme moja specijalnost . Osim toga , znaš i sam da je sve to prilično neformalno . Nisam htio da ispadne kao da nas naši šalju da o tome napravimo reportažu , jer to su onda prilične komplikacije , i odmah se svi ukoče . Najbolje je da idemo na privatne veze , tamo je i Vodopija , on je sad šef . Ako nam oni uopće mogu pomoći u ovome što nam je potrebno .

- To se baš i ja pitam - reče Lovro dok su se približavali Sesvetama . - Jer , ako ćemo pravo , privatnici koji emitiraju svoj radio-program zapravo su konkurencija lokalnoj radio-stanici . I zašto bi nam onda ovi u lokalnoj išli na ruku ?

- Ne vjerujem da je to tako drastično - reče Berak , kašljući od prve jutarnje cigarete i škiljeći zbog sunca koje im je udaralo u oči .

- Mislim , ako je istina sve ono što si mi pričao , i ako je istina sve ono u Papićevom filmu . Svi ti seljaci što emitiraju svoje želje i pozdrave , radio-drame i šta ti ja znam . Ako je sve to tako ...

- Tako je - reče Berak .

- Ako je tako - rezonirao je Lovro - onda sam siguran da ih ovi u lokalnoj baš i ne mirišu .

- Ti si cinik - nasmiješi se Berak . - Predugo radiš u novinarstvu .

- Neću dugo , ako statistike ne lažu - kaza Lovro zamišljeno . - U ovoj profesiji čovjek rikne prije pedesete , tako barem kažu . Premda , kad pogledaš našu redakciju , neki nikako da odapnu , premda su statistički već odavno mrtvi . Možda su i stvarno , samo se prave živi , a ?

- Mračan si mi - reče Berak .

- Nego - uozbilji se Lovro dok se Marijan Berak i dalje smijao - kako ti misliš da mi to furamo ? Strogo dokumentarno ?

- Više kao fičer - smješkao se Berak kiselo . Kao dokumentamu dramu . To se danas traži .

- A tko će ti dati fabulu ?

- Pa , smislit ćemo nešto na licu mjesta , kad vidimo kako izgledaju svi ti ljudi .

- Uf , uf , uf - protezao se Lovro na suvozačkom sjedalu . - U što sam ja uložio svoj godišnji odmor ! U neke improvizacije .

- A u što bi ga inače uložio ?

- Improvizirao bih nešto s nekim mačkama .

Bilo je tako toplo da je Berak malo otvorio prozor . Sad više nisu išli ravno prema suncu nego malo sjeveroistočno , pa je sunce udaralo više u Lovru . Mali " renault " kao buba se zavukao me&dstroke;u raskošne prigorske vinograde .

Glavna ulica u Kalmanvaru izgledala je kao blizanka one ulice kojom su se vozili izlazeći iz Zagreba , tako da je Berak gotovo počeo pogledom tražiti poznati prozor . Drvored je završavao na mjestu gdje se ulica malo spuštala i širila u prostrani trg . Kuće su na tome trgu bile žute , kao da se netko osobito trudio da budu u tonu s jesenskim kestenovim lišćem . Takva je bila i zgrada u kojoj se nalazila lokalna radio-stanica , uredništvo mjesnih novina , još neki komiteti , konferencije i takve stvari . Crne ploče sa zlatnim slovima bljeskale su na suncu .

Portir ih je uputio na prvi kat , čim je čuo da su iz Zagreba i da traže druga Vodopiju . Na stubištu je bio zelen tapison i bilo je dosta nekakvog bilja , pa je Lovro kimao glavom i pipkao listove , a zatim pogladio svoje serdarske brčine . O tim se brkovima mnogo pričalo u redakciji ; govorilo se da mu više nitko ne bi prepoznao glas kad bi ib obrijao .

Tajnica je s nekim razgovarala na telefonu , a iz susjedne , nešto veće sobe , u kojoj je bila redakcija , nije se čulo ni tipkanje pisaćih strojeva , ni zvonjava telefona , samo vrlo živahan ali nekako prigušen razgovor .

- Nećeš zaviriti tamo ? - upitao je Lovro dok je tajnica još telefonirala .

- Neka - reče Berak . - Prvo glavni .

Tajnica je izgledala zabrinuta . Odmah se sjetila njibovih imena , malo se ušeprtljila .

- Morat ćete malo pričekati - reče . - Imamo tu nekih . Drug Vodopija upravo ima jedan važan razgovor . Izvolite sjesti .

Lovro odmah sjede , a Berak ode do prozora . Drug Vodopija bio je čovjek od karijere . Počeo je kao nastavnik gimnastike , pa su ga izabrali u komitet , pa je postao sekretar komiteta , pa je prešao u Socijalistički savez , sad je bio šef Informativnog centra , a uskoro će biti još i nešto više . Vani , na trgu , bilo je malo svijeta . Još se sjedilo pred glavnom kavanom , domaćice s cekerima vraćale su se s tržnice . Iza kuće nazirali su se pitomi brežuljci na kojima je u to doba godine najljepše .

Vrata Vodopijine sobe malo su se odškrinula . Čulo se kako Vodopija iznutra nešto govori nekome tko se , očito , već nalazi na vratima . Ton je bio oštar , potmuo: nije tu bilo vike , samo neko tiho zujanje , kao zujanje žice koja tek što nije pukla .

Onda su se vrata otvorila do kraja i iz sobe je izašao zajapuren i mršav mladić . Kad ga je spazio , Lovro je odmah ustao sa stolice na kojoj je do tada sjedio zabavljajući tajnicu .

- A , tako ! - reče . - Ti si ta važna stranka zbog koje mi ovdje dreždimo , a , mali ?

- O , zdravo - reče mladić .

- Vi poznajete našeg Tomicu ? - procvrkuta tajnica .

Mladić se zvao Tomislav Brodarić i bio je najmla&dstroke;i novinar u kalmanvarskoj radio-stanici . Motao se i po Zagrebu , možda u želji da prijede onamo . Pokazivao je smiješno strahopoštovanje prema zagrebačka novinarima i zato su se često s njim šegačili .

- Što je , pranje glave ? - nastavio je Lovro dok su se Brodarić i Berak rukovali . - Bio si zločest ?

Mladić ga čudno pogleda . U njegovhn očima bilo je gnjeva , ali još više uvrije&dstroke;enosti , kao u djeteta koje su nepravedno optužili da je razbilo prozor . Lovro je pretjerao , opet .

- Oprostite , žurim - reće mladić i izletje iz sobe .

Novinari se zgledaše , a Lovro sleže ramenima .

S Vodopijom su brzobili gotovi . On je toga dana bio toliko teorijski raspoložen da su mu i najveće praktične stvari izgledale kao sitnica . Iza toga je morao stajati neki krupan praktični problem - da bi sebi objasnio ono što radi , i da bi se pred sobom opravdao , Vodopija je morao teoretizirati . Teoretizirao je o novinarstvu i o dužnostima novinara u odnosu na istinu .

- Recite i sami - kazao je , izvadivši bocu viskija - kamo bi čovjek dospio kad bi o svemu govorio na radiju ? Kamo bi dospio ? Sirove činjenice u eter ! Ma , nemojte mi reći ! A zašto onda postojimo mi ? Onda su dovoljni i magnetofoni , nije li tako ?

Njegova soba bila je namještena u arhaićnom birokratskom stilu , tako da je boca viskija u njoj izgledala kao televizor u krapinskoj spilji: ormari , blagajna , stol poput omanje katastarske čestice u tome kraju , zavjese što smrde po duhanu , pirotski ćilim koji je , možda , nekada ukrašavao kakvu tribinu . Slike , biste i ostalo .

- Naljutio vas mali , vidim - reče Lovro , lijući u sebe besplatni viski .

- A kako me neće naljutiti ? On misli da je dovoljna dobra namjera . Dobar je on dečko , nije loš , ali ne vidi dalje od nosa . On bi htio sve odmah , i sve direktno . Ne ide to , brate . On misli , ako je nešto istina , da je to odmah i stav za eter . Što bi sa mnom bilo da emitiram sve što znam , kamo bih dospio ?

- U zatvor - reče Lovro cinično .

- Zezate se vi , zezate - zagraja Vodopija - ali , nije ni to isključeno . Lako je vama , tamo u Zagrebu . Ovdje si svakome na oku .

- Principi su isti - uzdahnuo je Berak , pa je i on ispio viski i podmetnuo čašu da mu je Vodopija ponovo natoči .

- Ima situacija - nastavljao je Vodopija teoretizirati - u kojima od istine može biti više štete nego koristi , shvaćate . Osim toga , i konzultirati se treba , postoje u ovoj općini faktori koji su za te stvari zaduženi , koji ti mogu reći je li nešto za javnost ili nije . Zašto da ja brinem tu&dstroke;u brigu , neka i oni malo podmetnu .

- E , to je prava riječ - reče Lovro .

Kao da je osjetio da je rekao previše , Vodopija se naglo umirio , njegov teorijski žar naglo je splasnuo . Već je bilo kasno i da ga pitaju o čemu je tu zapravo riječ . Ipak , Berak pokuša:

- A što je , zbiva se nešto ? Dečko je nešto iščačkao , ili što ?

- Ma , ništa - odmahnu Vodopija glavom . - Tu neke naše lokalne gluposti . Nego , recite vi meni , vi poslom , a ? Zadatak neki ? Nešto iz naše komune ? Fino , fino !

Berak mu na brzinu izloži zašto su došli: kane načiniti reportažu ( nije se usudio reći fičer ) o privatnim radio-stanicama i o ljudima koji se time bave . Provest će tu neko vrijeme , navraćat će u lokalni radio . Vodopija je sve to mirno saslušao .

- Sve ih je manje - samo je rekao . - Nekad je to bila moda . Osim toga , na to se i ne gleda baš povoljno , eto . Ali , vi znate najbolje . Navratite koji put , ja vam stojim na raspolaganju .

U prednjoj sobi nije više bilo tajnice , pa su malo zastali . Zgledali su se .

- Išlo je lakše nego što sam se nadao - reče Berak . - Interesira me što je s tim malim , zašto ga je Vodopija ribao .

- Mene baš i ne zanima - sleže Lovro ramenima . - Taj mali mi se nimalo ne svi&dstroke;a . Naš Tomica .

- Zašto ?

- Radikal . Stalno mu je na jeziku radnička klasa , samoupravljanje , udruženi rad , drž-ne daj . Vjeruje sve što piše u novinama . Shvaćaš ?

- Tako - tako - zakima Berak .

- Ma , kako može novinar vjerovati sve što piše u novinama , hej , čovječe božji ! Taj , ili je lud , ili misli da su drugi ludi .

U sobi u kojoj je bila redakcija naglo su ušutjeli kad je Lovro gurnuo vrata . Četiri stola bila su raspore&dstroke;ena uz četiri zida , a na sredini se nalazio prazan prostor . Osim police pune papira , ormara s rolo-vratima i vješalice , ničega drugog nije bilo u golemoj sobi . Kroz prozor vidjelo se sivo dvorište , ali se kroz jedan procijep izme&dstroke;u zgrada nazirao lijep vrt s gredicama punim jesenske salate , i konopac s posteljinom što je lepršala na vjetru . Trojica novinara stajala su oko jednoga stola i razgovarala ; okrenuli su se prema vratima i ušutjeli . Jednoga od njih Berak je znao bolje nego druge . Taj se zvao Čabrajec . Sa svina su se pozdravili , a onda je Čabrajec s njima izašao u predsoblje , gdje tajnice i dalje nije bilo . Na brzinu su mu rekli zašto su došli u Kalmanvar .

- Znam ja neke od tih amatera - rekao je . Jedan od njih je moj susjed , tamo , u selu gdje imam klijet . Ako hoćete , odvest ću vas poslije podne do njega .

- Tek poslije podne ? - razočarano je uzdahnuo Lovro .

- To bi bilo sjajno - reče Berak .

Onda se Čabrajec iznenada namrštio , provukao rukom kroz kosu , pa bojažljivo pogledao u dvojicu iz Zagreba . Vidjelo se da mu je teško progovoriti , ali onda se ipak odlučio .

- Premda , u ovoj situaciji ... - reče . - Možda ni za vas ne bi bilo baš najbolje ...

- U kojoj situaciji ? - upade Lovro .

- Što vam je rekao Vodopija ? - upita Čabrajec .

- Uglavnom ništa - uzdahnu Berak . - U svakom slučaju , on nema ništa protiv da to radimo .

- Nije on odmah skopčao - nasmiješi se Čabrajec kiselo . - On i inače ima malo dauži fitilj . Ali , uvijek shvati , kad-tad .

Lovro je kuckao noktima po tajničinom stolu . Govorili su tiho , kao zavjerenici . Nešto je tu bilo u zraku , to je svatko mogao osjetiti .

- To je , valjda , ista ona stvar zbog koje je Vodopija kefao maloga Brodarića ? - upita Berak .

Čabrajec ih je neko vrijeme gledao , kao da se pita ne pretvaraju li se možda kako ništa ne znaju . Onda je , valjda , zaključio kako zbilja ne znaju ništa , pa je odlučio da progovori .

- Ovdje kod nas vam je cirkus - rekao je . Imamo jedan fini mali štrajk , znate .

Lovro je prestao lupkati prstima po stolu i izvalio oči na Čabrajca . Njegova specijalnost bio je promet i turizam , ali je silno volio političke peripetije i tračeve . To je bilo u skladu s njegovim pogledom na svijet , prema kojemu uvijek netko nekome krvavo spušta , samo je pitanje tko kome , zašto i koliko puta .

- A gdje to ? - upita Berak , i sam spustivši glas .

- U " Kalteksu " . Samo , pazite - zastade Čabrajec - to je još prilično tajnovito , sve skupa . Nadam se da vi tu ne namjeravate sad nešto ...

- Čačkati ? Hvala , badava ne - reče Lovro .

- Ni govora - reče Berak . - Pa znaš i sam da u Zagrebu ne bi emitirali prilog a da se prethodno ne konzultiraju s lokalnim faktorima . A što je , ne daju to o štrajku u javnost ?

- Ni pisnuti - sleže Čabrajec ramenima . - Potpuni muk . Rade na tome da to nekako zataškaju , shvaćate , premda ...

- A zašto se bune u tvornici ? - upita Berak .

- Zbog plaće , ne budi naivan - progunda Lovro .

- Zbog plaće - kimnu Čabrajec ozbiljno . - Znate kako je to u tekstilnoj industriji . Ali , gadno je to što je ovdje skočila skoro cijela tvornica . Gadno su se nabrusili , mogu vam reći .

- Koliko to već traje ? - upita Berak .

- Danas je drugi dan .

Malo su pošutjeli: Čabrajec je čekao da ga još nešto pitaju , ako imaju , a Marijan Berak i Lovro gledali su svaki na svoju stranu , sre&dstroke;ujući u glavi ono što su čuli . Povremeno su se osvrtali oko sebe , da vide ne dolazi li tkogod . Ali , posvuda je bila tišina , samo se čulo kako Vodopija u svojoj sobi govori nešto u telefon .

- A onaj mali Brodarić je htio o tome štrajku dati vijest na radiju , je li tako ? - upita Berak .

- Da - kimnu Čabrajec . - On je htio da se to objavi . On misli da bi javnost o tome trebala sama stvoriti svoje mišljenje . Da bi to čak i na štrajkače povoljnije djelovalo , jer u tom bi slučaju bili pred javnošću , a ne samo pred političarima , shvaćate ... U tom smislu .

- A Vodopija , naravno , ne da - nacerio se Lovro zlobno .

- A što može Vodopija ? I njega šarafe . Mi baš sad razgovaramo , tu u redakciji ... Ne bi bilo dobro za maloga da sad napravi nekakvu glupost .

Stajali su tako i gledali se u času kad je ušla tajnica i zbunjeno se nasmiješila . Po tome se moglo zaključiti da je čula barem dio njihova razgovora .

Glavna kavana u gradu došla je u svome povijesnom razvoju do onoga stupnja kad je još vidljiv djelić njezinoga nekadašnjeg sjaja , ali je očito da će za koju godinu i toga nestati . Bili su tu nekakvi glupi rezbareni stolovi s još glupljim tokarenim stolicama , bio je cinčani šank i smrdež gulaša iz kuhinje , bio je tapison i neke nemoguće drvene pregrade izme&dstroke;u separea . Ali , po zidu je , začudo , još stajala starinska štukatura s glavama široko otvorenih usta , i još je na stropu bila od dima pocrnjela slika grada i okolice izra&dstroke;ena u devetnaestom stoljeću . Suvremeni ukus osvojio je donji dio prostorije i pomalo se širio prema gornjem .

Brodarića su našli u jednom separeu , a pred njim je stajalo duplo oštro piće . Buljio je preda se i grizao usne . Još je bio sav crven , jer mu je put bila vrlo bijela ; nije bilo jasno dolazi li rumenilo od gnjeva , sramote ili od pića . Ne pitajući ništa , sjeli su do njega .

- Hajde , hajde , malac - reče Lovro . - što prije shvatiš neke stvari , to bolje .

- Kakve stvari ? - diže Brodarić oči prema njemu .

- Pa tako , razne - reče Lovro , dok je Berak mahao konobaru . - Na primjer , da se ne može baš sve emitirati što kome padne na pamet .

Mladić se zabulji u Lovru ; bilo je jasno da je odmah shvatio kako su se oni uspjeli informirati što je bio uzrok njegovu sukobu s Vodopijom . Reče:

- Ne radi se tu o emitiranju . Radi se o principima .

- O kakvom princpu ? - diže Lovro svoje kosmate obrve .

- Ne o principu , nego o principima - lupi šakom mladić blago po stolu . - O principima na kojima počiva ovo društvo .

- Opa , bato - reče Lovro , pa pogleda u Beraka , kao da od njega traži dopuštenje da bude malo okrutan . - O principima . I tako dalje . A što ako ja tebi kažem da radio nema mnogo veze s tim principma ?

- Kako nema ? - mladić je bio spreman da juriša na barikade za svoje uvjerenje , i bilo ga je tužno gledati .

- Pa tako - uzdahnu Lovro . - Radio postoji zato da pravi nekakvu buku , i zato da ljudi koji su tamo namješteni , kao ti i ja , dobiju plaću . Druge svrhe nema .

Brodarić se toliko razgnjevio da više nije mogao ništa reći . Zato je samo nagnuo iz čaše i popio ostatak pića . Bio je posljednji trenutak da Berak intervenira .

- Reci mi - upita ga - u čemu je zapravo stvar ? šta to ti imaš , a što oni neće da emitiraju ?

- Imam ja svašta - ražestio se mdadić . - Nemaju oni pojma što ja sve imam . Ali , stvar je u tome da oni neće da daju čak ni vijest . Shvaćate , ne daju ni da se zabilježi da je tamo štrajk , čak ni toliko .

- A zašto bi zabilježili ? - upita ga Lovro , praveći se naivan na vrlo naglašen način .

- Pa zato , čovječe - pjenio se mladić- što svi to znaju , što je pola radnika u udraženom radu ove općine zaposleno u Kalteksu . Svaki od njih ima obitelj , i svaki je o tome govorio kod kuće ! Cijeli grad tozna , a sredstva informiranja o tome šute ! šuti se i na sastancima , svuda . Shvaćate li kakva je to politička šteta , i kakvo sijanje nepovjerenja u samoupravne mehanizme ?

Lovro je gledao u Brodarića s mješavinom sažaljenja i odvratnosti . Postojala je opasnost da se opet javi . Berak preuze riječ .

- A ti imaš nešto više od te vijesti ?

- Imam - lupi Brodarić šakom po torbi kraj sebe . - Imam tu . Sve tu imam . Trake . Snimio sam na licu mjesta . S radnicima sam snimio !

Dvojica novinara iz Zagreba zgledaše se letimično . Bila je to zanimljiva priča i svašta je još tu moglo ispasti . Možda čak i nešto interesantnije od privatnih radio-stanica .

- I što ćeš s tim ? - upita Berak oprezno .

- Naći ću načina da to emitiran - reče mladić s patetičnim uvjerenjem , s velikom gestom , kao u amaterskoj kazališnoj predstavi . Ipak , bilo je u tome neke tvrdoglavosti u kojoj se naslućivala silna energija .

- Kako ćeš emitirati kad ti ne daju ? - nacerio se Lovro cinično .

- Ako ne ide drugačije - sad se i Brodarić nasmiješi pomalo ukočenim osmijehom - ako ne ide drugačije , onda preko privatne stanice .

Prije nego što će krenuti na ručak , otišli su do auta da provjere je li sve u redu: oba magnetofona ostavili su na stražnjem sjedalu , pa je postojala mogućnost da nekome zapnu za oko . Oko podne , centar gradića bio je gotovo sasvim opustio ; dućani su se zatvorili , bile su otvorene samo još slastičarnice , sve u bijelim pločicama poput kupaonica . Žute upravne zgrade nekadašnje varme&dstroke;e okruživale su trg . Kesteni su šuškali svojim crvenkastim lišćem ; po cesti je bilo konjske balege ; prošao je kamionet natovaren bačvama: berba je bila blizu .

Brodarić ih je otpratio do auta: morao se vratiti u redakciju da pripremi nekakav prilog iz kulture za to poslijepodne . Malo se smirio , bio je mrk i zabrinut , ali i dalje rumen kao beba . Lovro više nije ni krio da mu mladić ide na živce .

Odmah do njihova auta bila su parkirana dva crna mercedesa . Vozaci su sjedili unutra , čitali novine i slušali radio . Registracije su bile zagrebačke .

- A , evo i njih - reče Lovro sa smiješkom .

- Od Partije i od Sindikata - zakima mladić . Nije se to više moglo kriti .

- Da , da - potvrdi Lovro , koji se dobro razumijevao u kadrovske križaljke . - Stručnjaci za gašenje požara .

- Ja u tome vidim svoju šansu - reče Brodarić , nakašljavši se .

- U čemu ? - upita Berak .

- U tome što su oni došli . Siguran sam da će oni biti za to da se stvar objavi . Treba im samo predočiti situaciju . Tada će se vidjeti da sam ja u pravu .

Lovro duboko uzdahne i zakoluta očima , a onda progunda nešto nerazumljivo , pa pogleda u Beraka molećivo , u smislu: " Učini ti nešto , ja sam tu nemoćan " . Berak reče:

- Osim ako ih ovi vaši ne obrade .

- Nadam se da su oni iskusni - reče Brodarić uvjereno . - Treba samo da stvar stigne do pravih ljudi . Jer , ipak su pravi ljudi oni koji odlučuju , znate i sami .

Da se više ne bi pleo u razgovor koji ga je nervirao , Lovro uze iz Berakove ruke ključ kola i otključa auto , a onda svoju vjetrovku prebaci preko magnetofona , tako da se ne vide . Ipak , Brodarić je opazio što on radi .

- A , imate i " nagru " ? - reče . - Čekajte , da vam pokažem što imam .

Otvorio je smiješnu plastičnu aktovku koju je nosio u ruci , i izvadio kutiju s magnetofonskom trakom . Uvježbanim pokretima stavio je traku na magnetofon i uključio aparat tako da radi na baterije . Začula se najprije škripa i graja , a onda je jedan glas progovorio:

- Želimo naglasiti da mi nismo ni protiv socijalizma ni protiv samoupravljanja - govorio je taj glas . - Mi ne štrajkamo protiv sebe , nego protiv onih koji umjesto nas odlučuju i koji su ovu tvornicu doveli u ovakvo stanje . A sad tvrde kako nema novaca za osobne dohotke ! Ako je bilo novaca za stadion NK " Jedinstvo " , gdje je naš direktor predsjednik , ako je bilo za kupnju onih strojeva iz Nizozemske , koji još i danas ne rade jer nema sirovine , ako je bilo za kupnju kompjutora koji ničemu ne služi , onda mora biti novaca i za naš rad . Neka nacrtaju novce , neka uzajme , ukradu , neka rade što znaju ! Ovako se više ne može !

Počeli su zastajkivati rijetki prolaznici , šoferi u " mercedesima " naćulili su uši , pa Berak pruži ruku i isključi magnetofon , a onda pusti da se traka premotava .

- Znaju li na radio-stanici da si to snimio ? upita on Brodarića .

- Nemaju pojma .

- Bolje za tebe - kimnu Lovro .

Brodarić malo zastade dok je stavljao traku u torbu . Onda se odjednom okrene Beraku . Gledao je u njihova lica kao da ga je ozarila iznenadna ideja , pa reče:

- A da ih dam vama ? Hoćete ? U Zagrebu bi to sigurno ... Imali biste dobar materijal .

- Sveti Živko ! - zakoluta Lovro očima .

- Bolje ne - reče Berak blago ali odlučno . - To je tvoje . Mi smo ovdje zbog nekih drugih stvari .

Ručak se otegao , tako da su tek oko četiri bili pri kavi , kad je stigao Čabrajec . Ručali su u restoranu " Pirovac " , u jednoj od malih i strmih ulica popločenih kaldrmom , nedaleko od glavnog trga . Krčmu je držao nekakav fanatični Dalmatinac , koji je nalazio načina da nabavi svježe morske ribe . Potrajalo je poprilično dok su im ribu spremili , ali vrijedilo je čekati . Lovri se raspoloženje popravilo od nekoliko vinjaka , a Beraku od dobroga jela . Me&dstroke;utim , Čabrajec se pobrinuo da ne ostanu predugo u tome blaženom stanju .

Čujte , meni je neugodno - rekao je čim je sjeo . - Ispalo je tako da su uveli dežurstvo u redakciji , Vodopija je to izmislio , a nije isključeno ni da su mu oni iz Zagreba to sugerirali . Moramo sjediti tamo dan i noć , sve po dvojica . Mene je zakačilo baš danas popodne . Evo , i sad sam pobjegao . Kad bi vama odgovaralo da vas odvedem do onog mog amatera ?

- A da nam daš njegovu adresu ? - upita Berak .

- Bolje ne - pognu Čabrajec glavu . - To su vam ljudi seljaci , nepovjerljivi , znate kako je . A i teško biste ga našli . Bolje je da ja budem s vama .

Neko vrijeme su šutjeli . Čabrajec je dotle istrusio dupli vinjak i zatražio još jedan . Prostorija je bila mala , u njoj su bila samo četiri stola , i nije bilo nikoga drugog osim njih . Kroz prozor se vidjelo kako blago jesensko sunce obasjava jabuku u vrtu , prepunu plodova , tako crvenih da čovjek naprosto nije mogao vjerovati da su pravi .

- Dobro , a kada ti dečki uopće emitiraju ? upita Lovro . - Da malo poslušamo , za informaciju .

Po podne i navečer - reče Čabrajec . - Po podne su obično želje slušalaca . Nego , ja moram ići . - Ispio je vinjak do kraja .

- Reci još nešto - zaustavi ga Berak . Što su rekli oni iz Zagreba o emitiranju vijesti o štrajku ?

- Ni čuti - napravi Čabrajec grimasu . - Bojim se da Tomica nešto ... - Slegao je ramenima i zatim otišao .

Mora biti da se na samim vratima susreo s Brodarićem . Mladić je ušao u prostoriju još crveniji nego inače , noseći u ruci vinjak koji je kupio još na šanku . Sjeo je i istrusio ga još prije nego što je išta rekao . Pogled mu je lutao po zelenim tapetama i po slikama koje su prikazivale prizore s mora , valjda iz Pirovca .

- Onda ? - upita ga Berak . Lovro je demonstrativno otvorio novine i zario u njih glavu . - Predložio si im da objave , a oni ni da čuju ?

- Nisam . Ja sam šutio . Sazvali su čak i partijski sastanak , na brzinu . Govorili su nam o zadacima novinara u ovakvoj situaciji , shvaćate ... Ispada da je glavna zadaća novinara u ovakvoj situaciji da šute , a ne da govore .

- I to mi je neka novost - zabrunda Lovro iza novina .

- A Vodopija ih je pitao - nastavljao je Brodarić , koga je vinjak već dobrano uhvatio - doduše bojažljivo , i sve ... Ali pitao je to o emitiranju . Nisu htjeli ni čuti .

A što možeš - reče Berak pomirljivo .

- Vodopija je onda održao govoranciju nastavi mladić i sve je u nekakvim aluzijama na mene nešto kao ciljao .

Naglo je zašutio . Izvana se čulo glasanje grlice s one jabuke na suncu . Od šanka je dopirala nekakva prastara pjesma s radija , možda i s koje lokalne radio-stanice .

- I što ćeš sad ? - upita ga Berak .

- Ja sam komunist i znam što mi je dužnost ispravi se mladić s komično ozbiljnim izrazom na licu . - Ako je njima popustila pažnja , ako se oni nisu snašli u ovoj situaciji , ja jesam . Emitirat ću .

- Najmit ćeš dobošara ? - začu se iza novina .

- Ne treba meni dobošar - reče Brodarić trijumfalno . - Preko radija ću ja emitirati . - Oči su mu se krijesile , valjda i od pića . - Moj ujak ima radio-stanicu .

Lovro spusti novine , pa se on i Berak pogledaše dugo i zamišljeno .

Zaustavili su se pred jednom kućom u drvoredu , pa je Brodarić izašao . Kuća je imala mali vrt , u vrtu su bile kugle od sjajnog stakla , a me&dstroke;u jesenskim cvijećem stajali su obojeni glineni patuljci . Brodarić je pred vanjskim vratima zazviždukao neki komplicirani signal , i na prozoru se pojavila jedna mlada ženska glava .

- Ovdje se momci i cure još dozivaju zviždanjem - reče Lovro pomalo sjetno .

Brodarić je otišao do prozora i nešto rekao djevojci , a ona je brzo izašla i pošla s njim prema automobilu . Imala je na sebi traperice , hodala je meko i graciozno , nije trebalo mnogo iskustva pa da se zaključi kako je to najljepša cura u gradiću .

- Situacija se popravlja - promrmlja Lovro gledajući je kako prilazi .

- Ovo je Dubravka - reče Tomislav Brodarić ponosno , i novinari se rukovaše s njom .

Mladić i djevojka sjeli su na stražnje sjedalo , odmaknuvši magnetofone . Djevojka je , očito , znala za Beraka i Lovru . Govorila je malo koketno , a Lovro se očito spremao da joj se počne udvarati . Nekoliko puta je pogledao čas nju , čas Brodarića , kao da se pita što takva ženska radi s takvim šmokljanom . I Berak je stekao dojam kako djevojka i sama zna da je zaslužila nešto bolje .

- Samo ravno - reče Brodarić Beraku . - Ne možeš pogriješiti .

Izašli su iz gradića i vozili se izme&dstroke;u brežuljaka . Zapravo , na posljednje kuće gradića nadovezivale su se prve kuće najbližeg sela , samo što je selo bilo raštrkano . Ipak , trebalo je paziti na jata gusaka i na babe što u najgorem trenutku pretrčavaju preko ceste .

- Kako često emitira tvoj ujak ? - upita Berak .

- Ne emitira više . Prestao je čim su počeli govoriti kako to nije zgodno .

- A što je emitirao ? - zanimalo je Lovru . - Muziku ?

- Govorne emisije . Feljtonske . Povijesne feljtone . On vam je bio jedan od glavnih boraca u ovom kraju , pa je uglavnom o tome bila riječ . Skupljao je dokumente , pa onda svoja zapamćenja , išao okolo s magnetofonom i intervjuirao one koji su još živi . Pravio je i reportaže s mjesta gdje su bile bitke ... I tako .

I tražili su od njega da prestane ?

- Ne - odmahnu Brodarić . - Nisu tražili direktno od njega , nego ... Onako , tvrdili su kako to baš nije zgodno , te privatne stanice . Da se tu uvlače razni elementi , i tako ... Shvaćate , ima tu ljudi koji se u ratu baš nisu istakli , a danas drmaju , pa se iz ujakovih emisija vidjelo da ima i zaslužnijih od njih ... On je čak počeo misliti da i druge amatere gnjave zbog njega .

- I prestao ?

- Prestao . Ali , ove druge sad nekako trpe .

Lovro se vrpoljio na suvozačkom sjedalu , povremeno se osvrtao i gledao djevojku , pitao je za informaciju o nekoj kući ili vinogradu pokraj kojega su prolazili . Ona mu je odgovarala smijući se , jer je odmah shvatila da on pita tek toliko , radi razgovora .

- Dobro , i kako ti to sed misliš izvesti ? - upita Berak .

- Pa ništa , pustit ću emisiju . Netko če već čuti .

- Prepoznat će ti glas ubaci se odmah Lovro .

- Neće . Neću ja ni govoriti . Zato i vodim Dubravku .

Lovro otegnuto zazviždi . Kimao je glavom i mrsio nešto u svoje goleme brkove . Lice mu se malo smrklo . Onda Berak reče:

- Komentar ili snimka s lica mjesta ?

- Snimka i komentar .

- Dobro , ali ako si snimio , onda radnici znaju da si to bio ti . A me&dstroke;u njima svakako ima nekoga tko će te otkucati - reče Lovro , koji više nije bio tako bezbrižan kao prije .

- Neće odmahnu Brodarić glavom . Ja sam njima podmetnuo mikrofon , priključio sam se na razglas . Pojma oni nemaju . Nisam čak ni bio tamo .

Lovro zazviždi . Na Brodarićev znak , Berak zaustavi kola ispred jedne kuće . Mladić i djevojka odmah iza&dstroke;oše . Onda se Brodarić vrati , pa se nagne prema prozorčiću automobila i reče:

- Nemojte ujaku ništa spominjati . Emitirat ću kad on ode .

Sjedili su u kuhinji i pili rakiju . Ujak se zvao Franjo i nosio je na ruci velik pečatnjak s monogramom . Kuhinja je bila namještena onako kako su se kuhinje namještale na početku pedesetih godina: zastakljeni kredenc industrijske izrade , sa zelenim površinama , lavor na stolici kod vrata , stol sa četiri hoklice , nad žaruljom tanjur od porculana . Po sigurnosti s kojom se Dubravka kretala kroz kuću , moglo se zaključiti da ujak povremeno prepušta svoju nastambu nećaku i njegovoj djevojci kad osjete potrebu da budu sami .

- Da , da - reče ujak Franjo , koji se mnogo trudio da Zagrepčanima pokaže kako ni on ni ostali u tom kraju nisu mačji kašalj . - Ja sam digao ruke od svega toga . Povremeno još koristim stanicu kao telefon .

- Kako kao telefon ? - raspitivao se Lovro .

- Pa tako , imamo mi jednu frekvenciju koja nam služi za takve stvari - nasmiješi se ujak . - S brijega na brijeg . Kad stigne umjetno gnojivo u zadrugu , onda jedan drugoga informiramo . Dogovaramo se kad ćemo u lov . Kad ima nešto opasno , jedan drugoga upozorimo . I tako . Imamo mi svoje znakove .

Lovro se veselo nasmija . Njemu se sve to svidalo , kao što mu se svidala i ujakova kuhinja . U njoj je bilo , po policama na zidovima , nekih stvari koje se više nigdje ne mogu vidjeti: nekih kutija za čaj i kavu , nekog kuhinjskog pribora , starih razglednica na staklu kredenca , a bila je tu i smiješna šara na zidu , izra&dstroke;ena valjkom . Nad ugašenim štednjakom stajala je papirnata kuharica s motivima iz obnove i izgradnje: vršalica vrše žito , mišićavi seljaci i rumene seljanke skupljaju ga , a daleko u pozadini vide se tvornički dimnjaci kako rigaju plavi dim . Taj komad papira morao je biti star više od trideset godina ; čovjek je imao dojam da se vratio u vlastito djetinjstvo .

Dok su oni razgovarali , Tomislav Broduvić stavio je na otoman , koji je tako&dstroke;er bio u kuhinji , veliki magnetofon i puštao na njemu jednu po jednu traku , praveći izbor materijala za emisiju . Tako se u njihov razgovor počeše miješati riječi što su ih još jučer izgovorili neki od štrajkača .

- Ja mislim - kazao je jedan - da je ovo prilika da se i neke druge stvari izvedu načistac , shvaćate . Čast svakome , ali ... Da ne govorimo koliko ima ro&dstroke;aka u našim zajedničkim službama . A ima tu i važnijih stvari . Pogledajte samo spolni , dobni i nacionalni sastav naših samoupravnih organa ...

Govornika je prekrio žagor s vrpce . Na licu ujaka Franje pojavio se osmijeh nalik na smiješak starog sladostrasnika kojemu su pod nos gurnuli pornografske slike , koje mu se , doduše , svi&dstroke;aju , ali koje je već vidio .

- Što ti je to ? - upita on nećaka .

- Ma , tako nešto - zbuni se Brodarić , koji je mislio da nitko ne sluša magnetofon . Onda doda: Spremam nekakav prilog , znaš , iz Zagreba , to su mi rekli u jednom poduzeću tamo .

Ujak ustade , pa je neko vrijeme gledao u magnetofon i kimao glavom . Onda potapša nećaka po ramenu - u tom pokretu bilo je i ljubavi i ponosa . Novinari su znali da ujak nema djece , a da Tomislav Brodarić nema oca . Onda ujak reče:

- E , dobro , djeco , zabavljajte se vi kako znate . Rakija vam je tu , kuću poslije zaključajte ... Ja sam za danas dogovorio kuglanje .

Tako su se oprostili s njim . Lovro i Berak otpratili su ga do vrtne ograde . Dok su izlazili , s magnetofona se čuo glas neke žene:

- Ja mislim - govorila je ona - da je osnovni problem problem odgovornosti . I to ne samo tu kod nas , nego i šire . Uvijek ispada da jedni isti odlučuju , a da smo onda svi krivi kad ispadne naopako .

Vrt je bio lijepo ure&dstroke;en . U njegovu dnu rasla je prilićno visoka lipa . U prvom sutonu , dvojica novinara nazreše u njezinoj krošnji okruglu žičanu antenu . Nije bilo jasno da li ju je ujak Franjo namjerno zavukao me&dstroke;u lišće , ili je ondje bila toliko dugo dok grane nisu narasle . Stajali su sami dok se ujak polako udaljavao . Onda Lovro upita:

- Dobro , majstore , jesi li ti svjestan u što se mi upuštamo ?

Berak sleže ramenima .

- Kad ćeš početi emisiju ? - upita Berak dok su stajali u vrtu i gledali kako se iz doline uz obronke penje zelenkast sumrak , kao da iz grož&dstroke;a već teče sok i preplavljuje sve na što nai&dstroke;e .

- U osam - reče Brodarić . - Imamo sreću , danas je na televiziji slab program , neka vanjska politika . A na drugom programu prijenos iz kazališta . Večeras će mnogi upaliti radio .

Lovro je pušio cigaretu koja je , kad god bi u mraku povukao dim , osvjetljavala njegove brčine , pa su tada ličile na novogodišnji bor u koji je netko stavio crvenu svjetiljčicu . Kašljao je ; zatim upita:

- Čuj , a da ti možda ipak malo pričekaš ? Mislim , nikad ne znaš , možda se oni tamo predomisle ... Ako se štrajk nastavi , morat će s time u javnost , a u tom si slučaju sam sebe ...

- Nema čekanja - zavrtje Tomislav Brodarić glavom . Još je prvoga dana trebalo objaviti . Ljudi ovoga kraja treba da znaju istinu ; već je i znaju , ali treba da znaju da tu ima nekoga tko je na liniji Partije i svih onih zacrtanih načela u koja se kunemo .

- Ma čekaj ... - zausti Lovro , ali Brodarić se više nije zaustavljao .

- A kad ja počnem , onda će i oni morati objaviti , shvaćate ? To ja želim postići ! Sredstva javnog informiranja moraju spasiti obraz ! Znam ja što radim , razmišljao sam ja o tome !

- Da - uzdahnu Lovro rezignirano . - Vidim ja da si ti lukav kit .

Ušli su u radionicu . U njoj je bila stolarska klupa puna strugotina , bilo je polica s alatom , alat je visio i sa zidova , po podu su bile razasute limenke s tutkalom i kutije pune čavala i kojekakvih drangulija . U dnu se nalazila velika , politirana komoda koja je vjerojatno nekada stajala u nekom otmjenom salonu . Brodarić joj pride i otključa je . Zatraži da zatvore vrata i upale svjetlo . Berak ode do vrata i okrenu prekidač . Iz kuće je dopirao miris jela , to je Dubravka nešto pripremala , na brzinu .

U komodi je bila radio-stanica . Bila je dobro očuvana . Brodarić skide s nje navlaku od gumiranog platna , pa otvori poklopac . Okrene nekoliko prekidača i na stanici zasvijetliše signalne žaruljice . Na ampermetrima zaigraše kazaljke .

- Dobra stvar reče Tomislav Brodarić . - Nije više moderna , ali može poslužiti .

Obavi sve potrebne pokuse ; pokaza se da je stanica u redu . Njih su dvojica dotle stajali i zamišljeno ga promatrali , nije im išlo u glavu da možda prisustvuju nečemu što će imati dalekosežne posljedice , možda i po njih . Brodarić je več prije bio prenio u radionicu magnetofon , pa ga je sad instalirao pokraj radio-stanice . Stavio je traku i uštartao je na pravo mjesto . Oči su mu sjale , ali je radio mirno i odlučno , kao čovjek koga više ne muče dileme .

- Eto , tako - reče .

Zatvorio je komodu , pa su izašli iz radionice . Dvojica novinara išla su naprijed , pazeći da ne gaze po njegovaninm gredicama . Lovro je bio nemiran , češkao se iza uha i osvrtao se za sobom . Malo su o&dstroke;makli dok je Brodaić zatvarao vrata radionice . Nije ih mogao čuti .

- Što ti misliš - upita Lovro tiho - kako je on to njima mogao podmetnuti mikrofon ?

- Valjda je spretan - reče Berak .

- Hm , hm - reče Lovro . - Tu se sav raspada od revolucionarnosti , a gledaj ga , na sve unaprijed misli . I na sastanku šuti ko kurva .

- Ne znam sleže Berak ramenima .

- I što ćemo mi u svemu tome ?

Berak zastade i nazmija se . Uvijek je Lovro bio taj koji je druge peckao , pa je bilo slatko zadirkivati ga kad bi sam bio uplašen ili bar zabrinut . Berak reče:

- Jesi li zaboravio zašto smo ovdje ? Snimat ćemo .

- Što ćemo snimati ?

- Kako čovjek emitira svoj program . I to je amaterska radio-stanica , zar ne ?

TRI

U pet do osam sve je već bilo spremno: pojeli su kajganu što ju je Dubravka pripremila , popušili cigaretu , popili malo ujakova kiseliša koji nije bio ni sluga njegovoj rakiji , a zatim su prešli u radionicu i priredili sve što je potrebno za emisiju . Brodarič je udesio kalibraciju , provjerio sve još jedanput i instalirao mikrofon , a zatim dao znak Dubravki da pri&dstroke;e bliže . Djevojka je imala tremu , pa ju je on pogladio po mišici . Iza njihovih le&dstroke;a čučao je Lovro i prire&dstroke;ivao svoju " nagru " i mikrofon , da snimi sve ono što će se doga&dstroke;ati . Berak je sjedio na stolarskoj klupi , u piljevini , i promatrao sve to . Lovri je iz brčina visila upaljena cigareta , a oko glave mu je lebdio dim . Dubravka se okrene njemu i upita:

- Dobro , a zašto vi to sad snimate ?

- To ide uz naš projekt - reče Berak s klupe . Ono što smo vam pričali . Snimamo amaterske radio-stanice , o tome pravimo reportažu . Ja sam siguran da je ovo najzanimljivija stanica u ovom kraju .

- Pazi samo da ti ne postane previše zanimljiva - progun&dstroke;a Lovro prčkajući po magnetofonu .

Na Brodarićevu kvarcnom satu bila je minuta do osam . Dubravka je već čučala ispred mikrofona , držeći u ruci papirić na kojemu je bio ispisan tekst . Brodarić joj je držao ruku na ramenu . Izgledali su kao zavjerenici u filmovima .

- Sad tišina ! - reče Brodarić .

Pomakao je jednu polužicu i malo pričekao . Prigušeno su disali u mirisu piljevine i tutkala , pod škiljavom žaruljom . Brodarić dade znak djevojci da još malo pričeka , pa uključi magnetofon . Odande se začu signal: bio je to instrumentalni dio neke popularne pjesme iz toga kraja . Kad signal utihnu , Brodarić dade znak djevojci .

- Ovdje Radio Sava - reče djevojka ponešto nesigurnim glasom . - Točno je dvadeset sati . Dajemo vijesti . - Na trenutak je zastala , a onda nastavila: - Najvažniji doga&dstroke;aj u našoj općini svakako je obustava rada u tekstilnoj industriji " Kalteks " . Kao što je poznato , radnici ovoga kolektiva obustavili su jučer rad u znak protesta zbog zakašnjenja u isplati osobnih dohodaka . Problemi toga kolektiva , me&dstroke;utim , počinju mnogo prije . Većina strojeva nabavljena je iz uvoza , za kupnju rezervnih dijelova potrebne su devize , a njih tvornica , pa ni naša općina , trenutno nemaju . Nemaju ih zato što tvornica nije uspjela udovoljiti svojim izvoznim obavezama . Prema ugovoru sklopljenom prošle godine , naime , " Kalteks " je u SR Njemačku trebao izvesti velik kontingent robe iz svoje proizvodnje . Nijemci su , me&dstroke;utim , odbili da tu robu prihvate i plate , jer je bila nekvalitetna , a roba je bila nekvalitetna zato što su strojevi bez rezervnih dijelova radili loše . Kako smo saznali na licu mjesta , radnici traže da se utvrdi odgovornost struktura koje su inzistirale na nabavci upravo takvih strojeva i na preuzimanju obaveza za koje se već unaprijed znalo da se neće moći izvršiti .

Djevojka je zašutjela . Brodarić pritisne dugme na magnetofonu i tada krene snimka iz tvornice . Za to vrijeme , njih četvoro su u radionici sjedili i gledali se . Lovro je , sjedeći na podu , buljio u vršak svoje cigarete . Djevojka je jedva disala . Onda , kad je snimka stala , ona se opet javi:

- Nema sumnje - reče - da je obustava rada ozbiljna stvar , i u političkom i u ekonomskom pogledu . Bilo bi dobro kad bismo je iskoristili kao priliku da raskinemo s nekim našim navikama . Da ne bude pokušaja , kao prilikom posljednje obustave , prije nekoliko godina , da se revolt radnika u tvornici objasni kao djelatnost neodgovorne grupice bukača . A pogotovo bi trebalo iskorištiti ovu prigodu da se o svemu javno i otvoreno progovori . Ovo drugo možda je i važnije .

Brodarić potapše djevojku po ramenu . Ona malo zastade , a onda progovori ponovo:

- Bile su to vijesti . Radio Sava javit će se opet sutra . Do slušanja .

Brodarić pokrene magnetofon , začu se signal , a potom on odmah ugasi ure&dstroke;aj . Djevojka je ustala i njih dvoje se poljubiše . Lovro je potezao iz boce koju je sa sobom donio iz kuhinje . Berak se zamišljeno smješkao . Onda Brodarić reče:

- Ne znam kako vi to zovete u Zagrebu , ali mi za ovako nešto kažemo kajla .

Dok su mladić i djevojka spremali radio-stanicu i pospremali po radionici , dvojica novinara odoše do auta da spreme svoj magnetofon . Na cesti je bio mrak i samo su im cigarete osvjetljavale lica . Izdaleka je dopirao lavež , bili su duboko u provinciji . Lovro je neprestano nešto gun&dstroke;ao u brkove .

- Hajde , reci - potaknuo ga je Berak .

- Meni tu nešto smrdi - reče Lovro . - Najviše od svega na svijetu mrzim ispasti ovca , a ne pokušati ništa da to izbjegnem . Tebi tu nije ništa čudno ?

- Ne znam . Sve je vrlo čudno , pa zato možda ništa nije čudno .

- Ne filozofiraj , ako ti je život mio . Ja razumijem zašto Brodarić Tomislav , zvan naš Tomica , radi sve ovo . On je manijak . On će završiti u zatvoru i još će vjerovati da je to nesporazum , da oni kojima on vjeruje ne znaju pravo stanje stvari . Ali , zažto ova mačka to radi ? Pa , to je ipak opasno , hej , čovječe ! što bi bilo da se stari ujak vratio , što misliš ?

- Mala je možda bedasta - reče Berak . - Možda i ne zna koje su konzekvencije . A da se stari vratio ... Pa , ne znam .

Lovro je duboko uzdahnuo . Smjestio je magnetofon na stražnje sjedalo i zašuškao ga kao dijete: Lovro je pokazivao nevjerojatnu ljubav , za tekniku , i to sve veću kako je stario i gubio vjeru u ljude .

- Čudno , čudno - reče . - A najviše od svega se čudim nama . Zapravo , tebi se i ne čudim , ti si isto neki manijak , kao i onaj Tomica , samo na drugi način . Nego se čudim sebi . Što ja tu radim ?

- Mora biti da postoji neki razlog - reće Berak filozofski .

U kuhinji su već upalili radio . Brodarić je sjedio kraj njega i polako vrtio skalu srednjeg vala . Radio je bio starinski , sa zelenim magičnim okom i okruglom skalom u obliku sata . Činilo se da je eter nevjerojatno napučen , jer su se stanice smjenjivale na svakom milimetru skale , kao na kratkom valu .

- Što je to ? - upita Lovro .

- To su naši , lokalni - reče djevojka , ne bez ponosa .

- Slušajte , sLušajte - reče Brodarić .

Sjeli su za stol i prihvatili čaše . Nad njima je bila svjetiljka s tanjurom , kutovi sobe bili su u polumraku i radio je bio u centru pažnje . Bilo je to kao prije tridesetak godina , kad su se ljudi iz susjedstva okupljali oko radija da slušaju Vedro veče .

Brodarić je polako vrtio skalu . Najviše je bilo glazbe , ali se ponegdje čulo i govor . Govor je bio nepravilan , glasovi hrapavi , jasno se razaznavao lokalni dijalekt , i pored naprezanja da se govori književno . Najviše je bilo želje i pozdrava: netko je nekome čestitao kupnju novog traktora , drugi je nekoga ispraćao u vojsku , treći nekome naprosto želio laku noć . Najviše vremena u tim čestitkama odlazilo je na potpise , jer bi se izredale cijele obitelji . Muzika je ponajviše bila narodna , ali bilo je i šlagera , i to onih koje je već i vrag zaboravio . Naišli su i na jednu rock-emisiju , gdje je disk-džokej zavijao i prenemagao se , nastojao biti neposredan i nalikovati na Radio Luxemburg , sve je to izgledalo kao namjerna karikatura , a nije bilo . Kao da se , u igri pokvarenih telefona , sve nekako iskrivi dok stigne do tih brežuljaka .

Djevojka je povremeno okretala glava i provjeravala na licima Zagrepčana učinak onoga što se čulo . Njezino lice odavalo je čudnu mješavinu ponosa i stida , kao da ni sama ne zna za što da se opredijeli . Brodarič je igrao vodiča:

- Ovo je Ferenčak , gore , s Kokotovog brega reće . - On emitira najviše . - Pomakne skalu . - Ovo je Laci iz Stričeve utrine . On pušta samo narodnjake . - Još malo dalje na skali: - Ovro je Požgaj , on ima nekoliko radio-drama .

Vrtio je tako dalje , skala je bila puna kao šipak .

- Pa dobro , koliko to njih ima ? - upita ga Lovro .

- Tko zna - sleže mladić ramenima . - To je cijeli kraj , u radijusu od sto kilometara .

- I koliko emitiraju ?

- Po nekoliko sati dnevno . Neki i po noći .

Kad su sjedali u auto , Lovro je , uz pomoć različitih manevara i dijaloških smicalica , uspio urediti stvar tako da su on i djevojka sjeli otraga , a Brodarić se smjestio kraj Beraka . Njih dvoje su se odmah dali u nekakav tihi razgovor: po sadržaju se vidjelo da je to nešto banalno , ali je već i spuštanje glasa značilo nekakvu intimnost . Berak upita:

- Kamo hoćete da vas odvezemo ?

- Ja ću otpratiti Dubravku kuči - reče Brodarić . - Reći ću ti gdje da staneš , ako nisi zapamtio kuću . Poslije se možemo naći u gradu , premda ...

- Premda ?

- Ma , ne znam . Možda nije dobro da se suviše pokazujemo zajedno .

- Da se ti pokazuješ s nama , ili da se mi pokazujemo s tobom ? - upita ga Lovro sa stražnjeg sjedala , a zatim , ne dočekavši odgovor , nastavi ćućoriti s djevojkom .

- I jedno i drugo - reče Tomislav Brodarić zamišljeno . - Siguran sam da su bar neki čuli emisiju . Ja ću prvi biti sumnjiv . A s druge strane , nije dobro ni da se ja pokazujem s vama . Jer , vi pravite reportažu o privatnim radio-stanicama , a njima će sad jedna takva stanicu biti problem . Ako i ne pomisle odmah na mene , pomislit će kad vide vaz i mene skupa .

Bilo je to vrlo logično , možda čak i odviše , s obzirom na okolnosti . Doista , i Lovro je to opazio , pa se zato javi sa stražnjeg sjedala:

- Suviše si logičan za nekoga tko je odlučio da svima sve skreše u brk .

- Biti odlučan ne znači biti bedast - reče Brodarić , i dalje logično . Zatim se okrene Beraku: Čekaj , čekaj , stani malo ovdje , hoćeš ?

Berak prikoči i okrene se Brodariću . Bili su usred polja , nigdje nije bilo ničega , samo su svijetlili prozori jedne osamljene kuće uz cestu .

- Što je ? javi se Lovro .

- U ovoj kući živi jedan amater . Mislim da sad radi . Možda ga možemo vidjeti sa ceste .

Berak prebaci u rikverc i vrati se desetak metara . Cesta je bila malo uzdignuta , a kuća se nalazila nešto niže , u polju . Tako su , doista , mogli vidjeti što se unutra zbiva . Zavjesa je bila sasvim prozirna .

- Vidi , vidi javi se Lovro otraga .

Kroz prozor se vidjela soba , u sobi je , za okruglim stolićem , sjedio postariji , ćelav čovjek . U jednoj ruci držao je mikrofon , u drugoj komad papira . Bilo je očito da je sam u sobi , pa se možda zato ponašao onako kako se ponašao: pomalo je imitirao televizijskog voditelja . Držao se uspravno , gestikulirao rukom kojom je držao papir , smiješio se i odmahivao glavom . Gledali su taj prizor kao očarani . Bilo je očito da čovjek , sam u sobi , u toj kući usred pustog polja , uspostavlja sa svojim slušateljima kontakt možda i bolji nego što bi izravno mogao uspostaviti . Završio je , pritisnuo dugme magnetofona , naslonio se i slušao . Uživao je u pjesmi kao da je čuje prvri put . Bilo je teško odvojiti oči od njega .

Napokon su ipak krenuli . Neko vrijeme vozili su se šutke , čak nije bilo ni ćućorenja na stražnjim sjedalima: bilo je očito da je i Lovru , koji nije bježao od toga da je cinik , prizor impresionirao . Onda se Marijan Berak okrene mladiću:

- Reci mi jednu stvar . Zapazio sam da ste najavili emisiju vijesti kao da je to nešto uobičajeno . Znači da i drugi emitiraju vijesti ?

- Emitiraju - kimne Brodarić - ali ih ne zovu tako . Javljaju da dolazi veterinar , gdje se može kupiti modra galica , i tako . Ali , to ne zovu vijestima .

- A o političkim doga&dstroke;ajima nikad ? - upita Lovro otraga .

- Nikad .

- A ti imaš političke doga&dstroke;aje , pa si zato to nazvao vijestima ?

- Da . Da bude više nalik na pravu radio-stanicu .

Mjesta je u hotelu , doduše , bilo , ali se sobe baš nisu mogle birati , kako su se oni nadali ; nešto gostiju ipak je bilo . Bilo je to zbog berbe i svečanosti u vezi s njom , to je u ovim krajevima glavni doga&dstroke;aj u godini , tvrdio je Berak . To je zbog štrajka , tvrdio je Lovro , a štrajk je u svim krajevima glavni doga&dstroke;aj u godini . Dok su ih upisivali u hotelski registar , Lovro je zvjerao po predvorju i zavirivao u restoran . U predvorju sjedila su u različitim kutovima dva čovjeka čitajuci novine . U restoranu večerala su još trojica , tiho razgovarajući . Mogli su biti poslovni ljudi koji su došli da obave nešto u ovdašnjoj industriji , ali i nisu morali . Lovro se zadovoljno nacerio: volio je da se sve njegove prognoze ostvare , pa makar bile i najcrnje .

Soba je bila dvokrevetna i gledala je na trg . Lovro je zario ruke u džepove i stao kraj prozora .

- Čuj - rekao je - vidi ono tamo !

Berak pri&dstroke;e i stade kraj prozora . Preko puta , u žutoj , velikoj zgradi odmah do radio-stanice , u sobi na prvome katu , održavao se nekakav sastanak . Na sredini je bio zeleni stol , oko njega su sjedili neki ljudi , uglavnom muškarci , nalakćeni i podbočeni , olabavljenih kravata . Neki su i zijevali . Soba je bila puna dima . Jedan sijed čovjek na čelu stola vatreno je nešto govorio .

Neko su ih vrijeme promatrali . Onda Berak sleže ramenima i vrati se svojim stvarima , koje je upravo počeo raspakirati .

Sastanče - reče . - Ali , ne mora biri da je u vezi sa štrajkom .

A nego s čim ? iščudavao se Lovro . - Što ti pada na pamet ?

- Šta ja znam . Običan sastanak .

- U pola deset navečer ? Ccccc !

Sišli su dolje . U predvorju su ona dvojica i dalje čitali novine , a oni u restoranu sad su čačkali zube , i to sva trojica . Izadoće na trg .

Ulica je bila gotovo sasvim pusta . Pred kinom se još motalo dvoje-troje ljudi , jer još nije završila posljednja predstava . U izlogu su bile slike i plakat nekakvog domaćeg filma . Plakat je bio crn , poškropljen crvenim mrljama . Slike troje glumaca bile su montirane tako kao da se vide kroz nišan snajperske puške .

Dok su hodali preko trga , iz one zgrade u kojoj se držao sastanak ispao je Vodopija i uputio se prema ulazu u radio-stanicu . Bio je veoma užurban , sako je samo zagrnuo , vidjelo se da je samo skoknuo i da će se odmah vratiti . Kad iz je spazio , na trenutak kao da se kolebao treba li da im se javi ih da se pravi da ih ne vidi . Onda je ipak odlučio da ih primijeti .

- A , vi ste tu - rekao je . Onda ?

- Ništa reče Berak . - Malo razgledamo .

- A ja tu imam nekakav sastanak - pokaza Vodopija palcem preko ramena , spremajući se da krene dalje .

U gradu se priča da je tu kod vas nekakav štrajk - dobaci Lovro drsko .

Vodopija zastade , okrene se i namjesti sako na ramenima , a onda se vrati do njih , s čudnim osmijehom na licu . Taj osmijeh znacio je više nego išta drugo prijetnju .

- Tko to priča ? - upita .

A tko ne priča ? - ubaci se sad i Berak , kad je Lovro već potegao mačka za rep . - Gdje god do&dstroke;eš , svuda se samo o tome govori .

A je li ? - Vodopija kao da se na trenutak zbunio , kao da do tada nije bio svjestan u kojoj je mjeri ta stvar postala javna . - Dobro , dobro , vidjet ćemo reče . To mu je valjda bila direktorska poštapalica . A vi ? - odlučio je promijeniti temu . Kako vaša reportaža ?

- Tako-tako - reče Berak . - Zasad se još upoznajemo sa situacijom .

- Ne znam , ne znam - odmahivao je Vodopija glavom . - Baš se pitam je li baš pametno da to sad radite , u ovom trenutku ...

- Zašto ? - upita Lovro .

- Pa tako , s obzirom na situaciju ... Premda , to je ipak važna stvar , te radio-stanice ... A i po pitanju bezbjednosti ... Uostalom , razgovarat ćemo sutra - reče pa odbrza , vukući svoj preuski sako na ramenima .

Gledali su za njim . Onda Lovro poče gladiti brkove širokim pokretima , kao starac iz narodne pjesme , i reče:

- Dosad je sve to moglo izgledati kao sprdačina i dječja igra onog šmokljana , Brodarić Tomislava , zvanog Tomice . Sad je druga stvar .

- Da - reče Berak . - Uhvatili su emisiju .

Dok su hodali tihim ulicama prema tvornici , Berak je zapodjeo ozbiljan razgovor . Hodali su polako po starinskoj kaldrmi , na prozorima bili su lonci sa cvijećem , jer je jesen bila sunčana , iz soba su svjetlucali televizori . Prošli su kraj restorana " Pirovac " , iznutra se čula pijana deračina nekakvih veseljaka . Brodarić im se pridružio odmah nakon razgovora s Vodopijom . Berak je rekao:

- Uhvatili su tvoju emisiju .

- Nisam ni mislio da neće - reče mladić . Ovdje se sve čuje , ne samo u životu nego i na radiju .

- Da sam ja na tvom mjestu - reče Lovro pljucnuvši - ja bih se zabrinuo . Ne misliš valjda da je Vodopija išao lično slušati radio ? Ili netko od onih faktora što sad tamo sastanče ? Ja bih prije rekao da je to uhvatio netko kome je i inače dužnost da sve uhvati .

- To mene ne zanima - okrene se mladić nekako borbeno Lovri . - Mene zanima samo to da se čuje i da se društveni principi poštuju . A tko će to pokrenuti , tko će hvatati emisije , to me ne zanima .

- Blago tebi - pljucnu Lovro opet .

- A koliko misliš da će to trajati ? - upita Berak .

Ne može dugo - reče Brodarić . - Možda će već sutra biti sve gotovo . Možda prekosutra . Najprije će i drugi privatnici početi o tome izvještavati , a onda će se javiti i naša radio-stanica . A to i jest ono što sam htio postići . Tada će se vidjeti da sam ja u pravu .

- A ako štrajk dotle prestane ?

- Opet će trebati govoriti o tome . O svemu treba govoriti , u tome je cijela stvar .

Stigli su do tvornice . Tvornica je bila u starim zgradama , a nije stajala na osami . Tako su joj se mogli približiti a da to nikome ne izgleda sumnjivo: bili su obični prolaznici . Prozori su imali velika , rešetkasta okna . Unutra je gorjelo fluorescentno svjetlo , ali se nije čula lupa strojeva . Kad bi se čovjek propeo na prste , vidio bi strojeve kako miruju .

- Do&dstroke;ite još malo - reče Brodarić .

Na tvorničku halu nadovezivala se upravna zgrada . Pred njom je stajao jedan crni " mercedes " . Upravna zgrada bila je prilično niska , tobože moderna prizemnica , i kroz prozore se moglo vidjeti unutra . I tamo je gorjelo svjetlo . Portir je sjedio u svome sobičku i nešto čitao . Ni po čemu se nije moglo zaključiti da se tu doga&dstroke;a nešto neobično .

- Da vidimo - reče Brodarić .

Stajali su na suprotnoj strani ulice i propinjali se na prste . U osvijetljenoj sobi sjedilo je samo nekoliko ljudi , njih možda pet-šest , ali je i soba bila puna dima . Gledali su tako neko vrijeme . Portir nije obraćao pažnju na njih .

- Akciona grupa - reće Lovro znalački .

- Da - kimnu Brodarić . - To su neki iz tvornice , neke i ne poznajem , valjda su iz Zagreba .

- Neki iz Zagreba unutra , neki na ulici , tako je to - reće Lovro pomalo zagonetno . - I što sad ? Čekat ćemo da iza&dstroke;u ?

Brodarić nije stigao odgovoriti: kraj njih je promakao nekakav čovjek . Prilično se žurio i jedva da ih je okrzuo pogledom . Odbrzao je dalje niz ulicu .

- Bolje da idemo - reče Brodarić .

- Čekaj , čekaj - reče Lovro zamišljeno . - Čuj okrene se Beraku - nije li to jedan od onih iz hotelskog restorana ?

- Ne znam - reče Berak mrzovoljno . - Što ako i jest ? Zar je zabranjeno prolaziti ulicom ? Ovo je mali grad .

- Ništa , ništa , samo pitam - reče Lovro . - A vama to ide na poštovane živce ?

Okrenuli su se i vratili prema gradu . Neko vrijeme hodali su šutke . Onda Berak opet nače istu temu:

- Reci mi - okrene se Brodariću - što ćeš ti ako cijela ta stvar ne krene onako kako si planirao ?

- U kom smislu ?

- Pa tako . Ako privatnici ne počnu emitirati o štrajku , ako lokalna radio-stanica i dalje bude šutjela ... Što ćeš onda ? Ako ostaneš sam ?

- To se ne može dogoditi - reče Brodarić i nasmiješi se , kao da razgovara s nekim tko je nerazuman ili ne poznaje dovoljno situaciju .

- Ali , recimo , ipak , onako , na priliku ? - pridruži se sad i Lovro .

Mladić malo zastade , pa razmisli . Gledao ih je , čas jednoga , čas drugoga , kao da pristaje na dobru šalu . Ipak , vidjelo se da ozbiljno razmišlja o takvoj mogućnosti . Onda reče:

- Ja ću emitirati i dalje .

- Dalje ? Dokle ?

- Dokle stignem . Sad više nema natrag .

Malo prije devet stajali su uz prozor u krčmi blizu tvornice . Sjalo je blago jesensko sunce , žute kuće imale su boju zrelog voča kojemu je upravo bila sezona , prolaznika je bilo dosta . Berak i Lovro pažljivo su ih gledali: svaki seljak na traktoru , svaki lola u nakrivljenom šeširu mogao je biti vlasnik amaterske radio-stanice , dakle čovjek kojeg traže .

- Baš nešto mislim - reče Berak , glasom hrapavim od prve cigarete - kakva bi to reportaža bila da sad možemo snimiti što se sve tu zbiva .

- I ti bi potajno uvaljivao mikrofone ? - upita Lovro , gle&dstroke;ajući ga kao manijaka .

Krčma se brzo punila ljudima . Dolazili su od tvornice , ulazili i naručivali ponajviše piće , neki su za stolovima jeli gulaš . Šalili su se s pipničarkama , tapšali konobare po ramenu: čovjek koji nije znao što se zbiva , ne bi nikada pomizlio da su to štrajkači . Izgledali su tako obično , domaće i pitomo , da promatraču naprosto nije išlo u glavu da su to ljudi koji su lokalnim i drugim faktorima zadali toliko glavobolje .

- Svi&dstroke;a mi se ova rulja - reče Lovro .

Njih dvojica zapravo su došli da malo onjuše atmosferu , jer drugoga posla nisu imali: i Brodarić i Čabrajec bili su toga jutra zauzeti , a nisu poznavali nikoga drugog tko bi ih mogao odvesti do nekog amatera . A nije bilo pametno ni da se previše raspituju , s obzirom na situaciju: nakon Brodarićeve emisije , svatko bi odmah pomislio da su nekakva službena lica . Tako su došli da vide što se zbiva oko tvornice . I u prvi mah gotovo da su bili razočarani mirom i vedrinom tih ljudi . Taj mir možda je bio znak njihove odlučnosti , i najava da se još svašta iza brda valja .

Ljudi su grajali i smijali se , govorili su o sasvim desetim stvarima: jedni su pričali o izgradnji neke kuće , drugi o skorašnjoj berbi , treći o nogometu . Me&dstroke;u njima bilo je i žena , pa je bilo i udvaranja . Krčma je funkcionirala kao tvornička kantina i plaćalo se u bonovima .

- Dobri su , dobri - reče Lovro opet .

Beraka je netko dotaknuo po ramenu . Osvrnuo se i spazio pruženu ruku . Supijano lice smiješilo mu se ustima , očima i nosom , koji je već bio gotovo ljubičast .

- O ! - uzviknu Berak . - To si ti ! Zdravo !

- Otkud ti ? Poslom ? - upita ga čovjek .

- Poslom , poslom - zabrza Berak , pa se okrene Lovri . - Čuj , ovo je moj stari znanac Ferdo . Nekad smo čak bili i cimeri u domu .

Ferdo promrsi neko nerazumljivo prezime koje se završavalo na - ek ili - ec . Bilo je očito da je pijanac , premda to dobro podnosi i razmjerno vješto krije . Imao je pomalo uvrije&dstroke;eno lice provincijalca koji razgovara s ljudima za koje se čuje i za koje on misli da su više od njega uradili u životu .

- Ja sam s Marijanom studirao - reče on Lovri , govoreći strogo štokavski . - Predajem ovdje hrvatski , a usput radim i neke druge stvari , ure&dstroke;ujem naš časopis , i tako .

Lovro se nije ni potrudio da se ne opazi koliko je nezainteresiran za taj razgovora . Rekao je:

- Zanimljivo , zanimljivo .

- Nije vrag da ste došli zbog štrajka ? - spusti Ferdo glas , osvrćući se preko ramena . - Zar se već i do Zagreba čulo ?

- Ne - reče Berak . - Tu smo zbog nekoga drugog posla . Ali , i ovo nas zanima . Baš sad gledamo kako oni to . Kao da se ništa ne doga&dstroke;a . I gablec imaju .

- Da , da , tako je to - reče Ferdo stručno . - Dolaze u šest , ostaju do dva i idu kući . Čak i ne mitinguju . Igraju šnapsl , i tako . To da se vidi da nemaju nikakve druge namjere , nego samo da postignu ono što traže .

- Tko ih vodi ? - upita ga Lovro iznenada .

- E , to ... - oteže Ferdo . - Ne znam , zapravo . Izgleda da je to više spontano . Kao nekakvo samoupravljanje u čistom obliku - naceri se . - Svaki put idu drugi na razgovore s faktorima .

- Lukavo - reče Lovro .

- Da - kimnu Ferdo supijano . - Ja pomalo proučavam sve te stvari , mene to zanima , znate , nešto pomalo i pišem , znate , ovo je sjajan materijal .

Lovro prevrnu očima , ali ovaj put ne reče ništa . Berak se namršti .

- Prozu pišeš ? - okrene se Ferdi .

- Da . Osim toga , znate - nastavio je Ferdo toliko već toga znam o ovome gradu da mi je strašno drago kad se nešto dogodi . Ovo je kao neka renesansa , ti boga !

- I humanizam - progun&dstroke;a Lovro .

Pokazalo se da Ferdo toga dana ima poslijepodnevni turnus i da je pomalo sklon da se do ručka nacvrcka , pa je trebalo da ga se nekako otarase . Ali , to nije išlo nikako drugačije nego da mu kažu zašto su tu . Tako je ispalo da on vrlo dobro poznaje problematiku privatnih radio-stanica , da je čak nekada nešto o tome pisao u lokalnom časopisu za književnost , umjetnost , društvena pitanja i sve ostalo . Odmah se ponudio da ih odvede do kojeg amatera . Usput su svratili do njega kući , oni su pričekali u autu a on je donio časopis . Unutra je bio tekst o radio-amaterizmu kao o uzvišenoj i plemenitoj stvari , u smislu: kad bi svi momci svijeta , a razvijale su se i misli o važnosti te djelatnosti za obranu i zaštitu , kao i o njezinim umjetničko-kreativnim aspektima . Ukratko , u tom se članku ( ili što je već to bilo ) nastojalo ugoditi svima i svakome , a bio je sentimentalan toliko da je čovjeka hvatao gnjev dok bi ga čitao . Sve je vrvjelo od uskličnika i trotočki .

Ferdo ih je odveo u prilično udaljeno selo , sve se usput kočopereći , što zbog članka , što zbog svoje čičeronske uloge . Kuća se nalazila na vrhu brijega , i " renault " se našao u prilici da pokaže svoje terenske karakteristike . Iza kuće bio je velik voćnjak , kokoši su kljucale u dvorištu . S brijega se pružao pogled na obližnje brežuljke , gdje su ljudi nešto radili u vinogradima i čula se pjesma . Bilo je vrlo lijepo .

Jedna žena , što je u dvorištu iz pregače hranila piliće , nadvila je ruku nad oči i gledala tko to dolazi . Onda je prepoznala Ferdu , pa je obrisala ruke o pregaču i pošla prema njima .

- O , druže - rekla je . - Dobar dan .

Ferdo je valjda nekad nešto predavao djeci te seljanke , pa se zato držao pokroviteljski i samouvjereno . Rekao je:

- Ovo su drugovi iz Radio Zagreba . Došli su vidjeti vašu stanicu .

- A je li to ... ? - upitala je , bojeći se valjda da su Marijan Berak i Lovro neka vrsta revizora za pretplatu ili inspektora .

- Oni su novinari - umirivao ju je Ferdo . Prave reportažu o radio-amaterima .

- Ali , mog muža nema doma - smješkala se žena u neprilici . - A ni djece . A javam se u to ništa ne razumijem .

- Samo vi drugovima pokažite - reče Ferdo . - I , ako imate malo one vaše fine jabukovače .

Žena se pomirila sa situacijom ; bili su u kraju gdje je nastavnik nekakva budža . Iznijela je rakiju i pokazala stanicu .

Stanica je bila u štaglju . Tu je bila ure&dstroke;ena jedna mala prostorija iz koje je dopirao miris sijena . Tu je bio magnetofon , uredno složene trake s natpisima ispisanim nevještom rukom , primitivan gramofon . Radio-stanica bila je sličnoga tipa kao i u Brodaićeva ujaka . To je valjda bila nekakva lokalna moda . Na malom stolu bio je i plan budućih emisija , ispisan olovkom koja je i sad tu stajala: bila je crvena i plosnata , pinterska .

- Vidiš , vidiš - govorio je Lovro hodajući naokolo i odmahujuci glavom . - Ovo mi se sve više svi&dstroke;a . - Opipavao je stvari , razgledao ih i smješkao se . - Otkad vaš muž emitira ? - upita ženu .

- Pa , ima već oko deset godina - reće ona . Otkad smo prodali onaj drugi vinograd . Sad ima manje posla pa se time zanima .

Sjeli su u dvorištu oko hoklice na kojoj je bila rakija , i uzeli lagano pijuckati . Ferdo se držao ponosno , kao da je sve to njegova zazluga , a Zagrepčani su gledali oko sebe i nastojali što više toga zapamtiti .

- Recite , gospo&dstroke;o - upita Lovro iznenada zašto vaš muž to radi ? I uopće , zašto se ljudi time bave ?

Žena je neko vrijeme razmišljala . Očito , ili se nikada nije pitala o razlozima , ili su joj oni izgledali toliko logićni da i nije bila u stanju da ih obrazloži . Žmirkala je na suncu i namještala na glavi svoj šareni rubac . Pjesma se čula s okolnih brežuljaka .

- Pa , tako - rekla je napokon . - Kad mogu drugi , zašto da i mi ne pokušamo ?

- Tko drugi ? Susjedi ? - upita je Ferdo .

- Pa i oni , ali i inače , pravi radio . Čovjek često nije zadovoljan programom . A kad ima svoju stanicu , onda može pokazati kako to zamišlja . Osim toga ... - zastala je .

- Recite , recite - sokolio ju je Ferdo .

- Zašto se čovjek ne bi oglasio , ako može ?

To je bilo točno . Zašto se čovjek ne bi oglasio ? Premda su se novinari zapravo uvijek pitali: zažto bi se čovjek oglasio , ako baš ne mora ?

- Jeste li čuli emisiju o štrajku , jučer ? - upita je Lovro iznenada .

- Jesmo .

- I ? Što vam se čini ?

- Čujte , ja vam to ne znam . Ali , moj muž misli da tu nešto nije u redu . Da tu netko nešto muti .

Druga emisija počela je točno u tri . Oni su se našli u dva , na izlazu iz grada , ondje ih je , na autobusnoj stanici , čekao Tomislav Brodarić s radio-stanicom u velikoj kartonskoj kutiji u kakvima se dostavlja roba u sanoposluživanja . Odlučio je da više ne emitira iz ujakove kuće , nego da naprosto uzme radio-stanicu . Tvrdio je da ujak neće ništa opaziti , jer nikad i ne otvara onu komodu , a ako i opazi , on će mu već nešto zamutiti . Tako su se odvezli u klijet u nekom vinogradu , prilično daleko od grada . Pokazalo se da je klijet tako&dstroke;er ujakova i da je prilično dobro ure&dstroke;ena , premda je bila napola drvena i niska tako da je čovjek u njoj morao stajati pognut . Trebalo im je desetak minuta da instaliraju antenu , a onda su se pripremili za emisiju . U okolnim vinogradima nije bilo nikoga .

Dok su pripremali sve što treba , Brodarić je nervozno šetao ispred ulaza u klijet , Dubravka je čitala tekst da ga dobro zapamti , a Lovro je , petljajući nešto oko svojega magnetofona , bio blizu Dubravke , pa je udešavao tako da se svaki čaz s njom sudari , ili da je bar dodirne . Berak reče:

- Kad pomisliš koliko ljudi u ovome času pali radio .

- Prestaju zveckati žlicama i umiruju djecu doda Lovro . - Kad ćemo mi to postići na pravom radiju ?

Komentar je ovaj put bio nešto oštriji , ali i malo konstruktivniji od prethodnoga . Osim toga , Brodarić je osjetio i potrebu da objasni razloge za pojavu nove radio-stanice i da izloži nekakav njezin plan i načela . Nakon najave , Dubravka je pročitala:

" Obustava rada u Kalteksu se nastavlja . Kako saznajemo , jučer su vo&dstroke;eni temeljiti pregovori izme&dstroke;u radniza i rukovodećih struktura naše općine , pa i šire . Do sporazuma , me&dstroke;utim , nije došlo . Mi kažemo: i bolje što nije . Evo zašto: i do sada je bilo obustava rada , ponajviše zbog niskih osobnih dohodaka , ili zbog zakašnjenja s njihovom isplatom . Čim bi se potrebna sredstva namakla , štrajk bi prestao . Ovaj put , me&dstroke;utim , radnici ne pristaju na to da se zadovolje takvim privremenim rješenjem . Oni zahtijevaju da se goruća pitanja tvornice , pa čak i općine , riješe dugoročno . Prije svega , inzistiraju na pitanju odgovornosti , a zatim na pitanju stručnosti . Ta su dva pitanja u najužoj vezi . To se vidi i iz slijedeće izjave . "

Brodarić je pritisnuo dugme na magnetofonu i tada se začuo glas nekog radnika koji je govorio spretno i suvislo , jer je , očito , mnogo razmišljao o toj temi . Rekao je:

" Što mi imamo od toga da se nas pita treba li nešto uraditi , kave strojeve treba kupiti ? Govorim o sebi , ja ne znam ni kakvi sve strojevi postoje na tržištu , ni koji su od njih bolji za našu tvornicu . Prema tome , kakve ćemo strojeve kupiti , o tome odlučuje netko drugi . Ali , što je najgore , ni taj drugi ne zna ništa bolje od mene kakvi i koji strojevi nama trebaju . Ipak , on odlučuje , jer je na takvom mjestu . Reći će netko: imamo mi i za to stručnjake . Imamo , to je točno , ali posljednju riječ ipak imaju oni koji ne znaju , koji nisu stručnjaci , ali su zato na položajina . Oni odlučuju , zato da bi se znalo tko je gazda . Njih zanima vlast , a ne proizvodnja . A što je od svega najgore , na kraju ispadne da smo svi mi odgovorni , jer oni su nama došli na zbor radnih ljudi s prijedlogom da se uradi to i to , da se kupi to i to , i mi smo glasali , naravno , jer šta ja znam o tim strojevima ? I tako smo sad fino svi krivi . Ja se , drugovi , tu osjećam prevaren . "

Tu je bio kraj izjave , bilo je očito da je traka kraćena i montirana , možda je govornika negdje malo dalje prekinuo žagor , jer sve je to izgovoreno na sastanku u tvornici . Dubravka je malo pričekala , a potom je nastavila čitati tekst komentara .

" Smatramo da ovo što ste upravo čuli najbolje svjedoči o tome kako razmišljaju u Kalteksu . Duboko smo uvjereni da razmišljaju ispravno . Oni govore otvoreno , misle zdravo i komunistički i postavljaju zahtjeve koji su na liniji najboljih tekovina ovoga društva . Me&dstroke;utim , druga strana nije spremna da se dogovori s radnicima . Tko je u pravu , ne treba posebno naglašavati . I to još nije sve nego se pred javnošću taji što radnici čine , zašto štrajkaju i koji su njihovi zahtjevi . Još uvijek se od javnosti skriva i sama činjenica da obustava rada postoji . Upravo zato javila se stanica Radio Sava , drugih razloga osim ovog nema . Radio-stanica javljat će se kad god bude potrebno i dokle god bude potrebno . "

Nakon toga , Dubravka je najavila slijedeću emisiju , pa su pustili signal . Svi su odahnuli . Djevojka je ustala i Brodarić ju je poljubio . Lovro je isključio magnetofon .

- Kako vam se čini ? - upita Brodarić .

- Dobro je , dobro - reče Berak .

- Je li vam žao što ste tu i što ste se u ovo upustili ?

- Upustili ? - zgranu se Lovro . - Ti si se upustio , mi se ne upuštamo .

- Čuj - upita Berak . - Imaš li kakvih vijesti ? Kako se stvari razvijaju ?

- Nemam pojma - reče mladić . - Danas je u redakciji bila mrtva tišina , čak ni Vodopije nigdje nije bilo . Ali , to ništa ne znači . Danas je odlučujući dan .

- Zašto ? - upita Berak .

- Uf , uf , odlučujući dan - frknu Lovro .

- Tako - reće mladić . - Danas će se znati sve . Hoće li drugi amateri početi govoriti o tome , kako će to primiti štrajkači , kako će to utjecati na pregovore ... Sve će se danas znati .

Kuhinja je bila velika poput oveće dnevne sobe , u njoj je sve blistalo od raznih strojeva i aparata , na podu su bile skupocjene pločice , na zidovima nevjerojatne tapete koje su prikazivale hrastovu šumu , sa stropa visio je ventilator . Sve je pokazivalo da tu stanuje netko tko je pun novaca i tko je spreman da i drugima kaže kako da do novaca do&dstroke;u . U istom stilu bila je i kuća , dvokatnica s garažom za dva auta .

Na stolu su stajala dva magnetofona . Za jedan se brinuo Lovro , taj je snimao , oko drugoga se trudio domaćin a na njemu su se nalazili zvučni efekti: šum kiše , pucketanje vatre , topot konja , škripa vrata . Oko stola sjedile su dvije žene i jedan mladić . U rukama su držali tekstove i čitali ravno u mikrofon . Kroz prozor se vidjelo blago sunce ranog poslijepodneva . U kući je vladala neprirodna tišina .

Emisija je bila u toku . Jedna žena govorila je sitnim , dječjim glasom:

- Tata , tatice , nemoj nas ostaviti !

Druga je žena napadno i histerično ridala , dok je mladić govorio krupnim i drhtavim glasom:

- Kćeri moja , ja se možda više nikada neću vratiti u domovinu ! Rana u mom srcu je teška , i ja bih umro da se ona opet otvori !

- Tata , tata ! - vapila je druga žena .

- Kćeri govorio je mladić - moja su ti vrata uvijek otvorena . Ja ne znam što će sud odlučiti , ali što zna sud o ljudskom srcu ?

Druga je žena ridala . Ona što je igrala djevojcicu sad je progovorila , drhtavin glasom:

- Ja želim biti s tobom , tata !

- Jednog dana , kćeri - javi se mladić , još dublje , i kao malo štucajući - mi ćemo biti skupa . Pravda i ljubav moraju pobijediti . A sad zbogom !

Začuo se zvuk vlaka , lupa kotača s magnetofona ; u to se miješala odjavna glazba . Kad je sve to završilo , nastala je stanka od nekoliko sekunda , a onda je domaćin rekao u mikrofon:

- A sada malo muzike pa je pritisnuo dugme i krenula je zabavna glazba .

Na trenutak su u kuhinji svi sjedili šutke . Obojica novinara bili su impresionirani i dobro su razumjeli da i slušaocima treba da malo predahnu . Drama je opisivala raspad gastarbajterskog braka , zbog nevjere žene koja je ostala kod kuće . Radnik se vratio kući zauvijek i tek tada saznao što se zbiva , pa je zato odlučio da se vrati u Njemačku . Premda je sve bilo vrlo patetično , nevješto napisano i još nevještije odigrano , imalo je velikog učinka , osobito na one koji su poznavali takve slučajeve .

- Bilo je vrlo dobro - rekao je napokon Berak kad su mu se oči susrele s upitnim domaćinovim pogledom . - Vrlo , vrlo dobro: gospon Požgaj .

- Meni se sve ovo sve više svi&dstroke;a - kimao je Lovro zamišljeno . - Pa čak i ... - prekinuo se . Očito je htio spomenuti Brodarićeve emisije , ali se na vrijeme suzdržao: prvo , zato što je to bila tajna , a drugo zato što je Brodarić bio s njima . On ih je i doveo k Požgaju , kojemu su specijalnost bile radio-drame .

Požgaj je bio povratnik iz Njemačke . Bio je ri&dstroke; , proćelav i pjegav , i sam je pomalo ličio na nekoga švabu . Za razliku od drugih arbajtera koji , kad se vrate , nastoje uživati u onome što su stekli , Požgaj je , kako je vrijeme prolazilo , sve više bio zaokupljen onim što je u Njemačkoj vidio i doživio . Strašno ga je žderalo što je morao ići onamo , to je doživljavao kao neku trajnu ljagu i biljeg na svom licu . Zato je stalno o tome govorio i pisao .

- Je li to sve iz života ? upita ga Berak .

- Sve - kimnu ri&dstroke;i čovo . - Ništa ja nisam napisao što se nije dogodilo . Sve su to slučajevi ljudi koje sam poznavao , sami su mi pričali , na radnom mjestu , i noću , u baraci , dok sam bio tamo . Ponešto ima i od mog iskustva .

- Imate li mnogo drama ? - upita Lovro .

- Puno . Ne mogu sve ni zapisati , koliko znam reče Požgaj .

- Kako ste počeli ? - upita ga Berak . Mislim , s radijem .

- Vidio sam od drugih . Zašto ne bih i ja ? A zapravo , najviše zato da mogu praviti te drame , našao sam ovdje i glumce , eto , vidite . A muziku ja onako , usput .

Kad je spomenuo glumce , žene su pocrvenjele , a mladić se malo isprsio . Žene su bile seljanke , mladić možda učenik , službenik u zadruzi , prodavač , ili nešto slično . Nisu govorili dok ih se ne bi pitalo , znalo se tko je tu gazda , to više što su svi oni bili u nekom rodu s Požgajem , a Požgaj je , dabome , obilato novčano pomagao bližu i dalju rodbinu , tvrdeći da sve to Njemačka daje .

- Znači , vi ste radi drama i počeli s tim ? - upita ga Lovro .

- Da . Shvaćate ? Moram te stvari nekome ispričati , vidite . - Požgaj je govorio tako sigurno kao da je već mnogo puta i mislio i govorio o tome . Kad te stvari pričate ljudima , onda neće da vas slušaju , misle da pretjerujete , i tako , a poslije brzo zaborave . A kad im to dadete kao pravu priču , kao dramu s glumcima , onda slušaju , i te kako . Onda i plaču , znam da plaču .

Kad su odlučili da skoknu do Vodopije , mislili su da će samo malo onjušiti zrak , tek poslije se pokazalo da se stvari i dalje zapetljavaju . Berak i Lovro znali su sve uredničke štosove , s lijepo je kad nekoga čitaš , a on ti ne može ništa , jer nije za tebe nadležan . Ali , ispalo je drugačije .

Najprije u redakciji nisu našli Brodarića , premda je bio dežuran te večeri . Kad su otišli od Požgaja , rastali su se s mladićem , on je otišao kući da se pripremi , a oni u hotel da malo prilegnu . Zvjerali su po praznim prostorijama , onda su shvatili da je momak u Vodopijinoj sobi jer su se odande čuli glasovi . Vodopija je bio u redakciji po cijeli dan , i njemu su se tresle gaće . Pokucali su i ušli ne čekajući odgovor . Uspjeli su čuti posljednju Vodopijinu rečenicu .

- Bilo bi jako dobro za tebe da nemaš ništa s tim ! Jako dobro ! Inače ...

Ja sam na trenutak pomislo , zbog stila ... Ali , ako ti kažeš ...

- Kažem - odgovori Brodarić . Još je trenutak čekao , a onda izašao , kimnuvši glavom Zagrepčanima .

Ostali su sami s Vodopijom . Berak se upinjao da mu glas zazvuči što veselije i neposrednije .

- Evo nas - reče . - Rekao si jučer da želiš s nama razgovarati ?

- A , rekao sam - gnijezdio se Vodopija na stolici , sav crven , zbog čvrsto vezane kravate , a možda i zbog gnjeva ili čega drugog . - Ali , bolje da nismo jučer razgovarali .

- Što je ? Predomislio si se ? - upita ga Lovro drsko .

- Pa , nisam se baš predomislio , nego . Uočio sam i drugu stranu te stvari , shvaćate .

A o čemu si htio da . ? - upita ga Berak .

- Pa o tome , brate , o tom vašem poslu , o toj reportaži . Vi znate kakva je situacija , tu je obustava rada , je li tako , škakljiva stvar , došli su i drugovi iz Zagreba . A onda se , na sve to , jučer pojavila i neka amaterska stanica koja sad javlja o tom štrajku . Jeste li čuli za to ?

Novinari se na trenutak zgledaše , a onda Lovro saže glavu , odbijajući tako da prihvati odgovornost bilo za laž , bilo za istinu .

- Priča se - reče Berak neodre&dstroke;eno .

- Eto - dahnu Vodopija . I šta sad ? Neugodno , u božju mater ! Amateri javljaju , a mi šutimo . Ja sam čak mislio da bi možda trebalo . Ali , u dogovoru s drugovima , odlučili smo da šutimo i dalje .

- A , je li ? - diže Lovro svoje nakostriješene brkove prema purpurnom Vodopiji .

Na trenutak nastade tišina . Čulo se kako kuca golemi sat na Vodopijinoj ruci i kako vani netko parkira auto .

- I sad , mislio sam jučer , znate - nastavio je urednik - s obzirom da postoji ta stanica , a mi ne znamo tko je ... Možda ne bi bilo pametno da baš sad vi idete čačkati po tim amaterima , praviti reklamu ... Kad vide vas , osjetit će se važni , i šta ja znam ... A to baš , politički ...

Zašutio je . Kucnuo je cigaretom po politiranoj plohi stola , prije nego što će pripaliti . Škiljio je lukavo prema njima , vidjelo se da očekuje efekt od onoga što će reći .

- A sad si se predomislio ? - priupita ga Berak .

- Predomislio - raspilavi se Vodopija što stvari teku točno po njegovu predvi&dstroke;anju . - Raćunam ovako: dobro je što vi radite . Mogli biste možda nešto i saznati .

- Aha ! - graknu Lovro kao gavran u basni , pa nastavi buljiti preda se . Taj zvuk pao je u tišinu sobe i ostao visiti u zraku ; značio je da je Lovro već smislio cijeli sistem .

- Kako sazvati ? - upita Berak .

- Pa , tako . Vi ćete sad hodati od jednoga do drugog amatera , razgovarat ćete , vama će možda reći ono što nama ne bi ... Možda ćete i sazvati tko je taj tko emitira .

- Aha - reče sad i Berak .

Vodopiji svakako nije promaklo njihovo snebivanje , ali on se nije dao zbuniti: imao je svoje planove i za svaku rupu imao je čep , a za svaki vjetar jedro . Znao je kako kome može doskočiti . Zato je sad nastavio ovako:

- Shvaćate ? Ne želimo gužvu oko toga . Dabome , uz pomoć aparata bila bi igrarija otkriti odakle se emitira . Ali , to ne želimo jer tu stvar ne treba napuhavati . Najbolje ako se može diskretno , a za to ste vas dvojica kao stvoreni . Baš mi je drago što ste došli .

- Oduvijek sam priželjkivao nešto takvo - ne izdrža Lovro .

Onda su ušutjeli . Šutnja je , dakako , bila neugodna . Vodopija svoja očekivanja nije iznio u formi prijedloga , nego je o njima govorio kao o gotovoj stvari . Da razbije tišinu , Berak reče:

- Tako , dakle .

- Hoćete li da skoknemo na piće ? - uzvrti se odjednom Vodopija i poče zaključavati ladice . Bilo je to otprilike kao da treba zaliti uspješno sklopljen posao .

Obojica novinara ustadoše , pa im Vodopija otvori vrata sobe i propusti ih . Berak ga upita:

- Onda vi još ne sumnjate tko bi to mogao biti ?

- Sumnjamo , sumnjamo - reče Vodopija sa smiješkom .

Oni se lecnuše , Lovro čak zausti da nešto kaže , a donja mu se usna objesi daleko ispod epskih brkova . Berak brzo upita:

- Na koga ?

- To može biti samo netko iz tvornice - reče Vodopija uvjereno . - Kome bi drugome bilo toliko stalo da se za to čuje ? Sad ispitujemo koji su sve tamo radio-amateri .

Njih dvojica se zgledaše . Izašli su u tajničku sobu , a Vodopija otvori vrata redakcije da Brodariću rekne kad će se vratiti . Tu priliku iskoristi Lovro da šapne Beraku:

- A što će sad mali seronja , kad drugi počnu nadrapavati zbog njega ?

Dok je razgovarao preko telefona sa svojom bivšom ženom , Marijan Berak je stajao kraj prozora . Vani je bilo oblačno , odnekud se odjednom zaletjela teška jesenska jugovina , bilo je čak i magle , i to nikako nije bilo dobro za vinograde . Žute kalmanvarske kuće , koje su inače izgledale tako zdravo i veselo , sad su nalikovale na gnjile kruške i smrdljive dinje .

Kroz prozor , Berak je vidio Lovru koji je , zlovoljan i natečenih očiju , izašao kad je shvatio da Berak namjerava telefonirati . U razgovoru , to se znalo unaprijed , nije moglo biti ničega tajnog , ali Lovri se naprosto nije dalo da sluša ozbiljne razgovore sa ženama . On osobno više je volio ženama pričati viceve , malo im tepati i voditi ih u krevet . U svojoj trideset šestoj godini još je uvijek bio neženja , i to prilično uspješan . Ipak , i kod njega su se počeli zapažati znakovi umora . Sad je stajao kod kioska i čitao novine dimeći kroz brkove .

- To sam ja - reče Berak u telefon , gledajući kroz prozor magličaste brežuljke oko grada .

- Zdravo - rekla je . - Otkud ti tako rano ?

Mogao ju je zamisliti: vjerojatno je već spremljena za posao , možda ju je izvukao iz kupaonice , možda je doručkovala ili spremala maloga u školu . Za razliku od drugih žena , dobro je izgledala ujutro , možda čak i bolje nego s večeri .

- Na terenu sam - reče . U Kalmanvaru . Ne znam kad ću biti pri telefonu u toku dana .

- Nešto veće ? - upita ona .

Ostat ću desetak dana . Neka reportaža mljeo je odsutno , kao i uvijek kad su razgovarali: najprije su dolazila konvencionalna raspitivanja za zdravlje . Kako je mali ?

- Dobro , uglavnom . Imao je prekjućer neku temperaturicu , od grla , ali to je prošlo .

- Fino .

- Hoćeš ga čuti ?

- Možda bolje ne . Vjerojatno bi se rastužio . Obećao sam mu da ću ga voditi prvi put kad budem išao na put . Objasni mu nekako za idući vikend .

- Dobro .

Uostalom , možda ja skoknem u Zagreb . A za onaj drugi sigurno ću več biti kod kuće .

- U redu .

Uvijek je bila pristojna i nikada nije dizala glas . Berak još malo pričeka , hoće li ona još štogod reći , ali ona je šutjela kao sekretarica koja hvata bilješke u rokovnik . Vani je Lovro smotao novine i sad se šetkao po trgu , na kojemu je vladala uobičajena jutarnja vreva . Najviše je bilo biciklista . Lovro je uvalio ruke u džepove , stao preko puta radio-stanice i zabuljio se u prozore . Ponekad se ponašao sasvim suludo .

- Još nešto - reče Berak ženi , koja je službeno još uvijek bila njegova supruga . Neće te smetati da ti lovu pošaljem odavde poštom ? Mislim , ne znam hoću li dolaziti u Zagreb , i ako hoću , kad ću . Bilo bi se teško dogovoriti .

- Meni to ne smeta - rekla je . - Ali , ne moraš ni slati ako ti je trenutno nezgodno . Može i pričekati - bila je diskretna , kao i uvijek .

Onda dobro - reče Berak . Poslat ću još danas .

Gledao je kroz prozor . Vani , na trgu , nešto se doga&dstroke;alo . Iz zgrade u kojoj su bile smještene društveno-političke organizacije , izašla je skupina ljudi na kojima se odmah vidjelo da su službena lica . Ispraćali su jednoga od njih i uputili se prema crnom " mercedesu " . U onome koga su ispraćali Berak je prepoznao partijskog funkcionera . Bio je otprilike Berakovrih godina , počeo je od omladine , a sad je već oprilično visoko dogurao . Očito , bio je tu u ulozi vatrogasca . Berak je buljio u njih .

- Onda , to je sve ? - upita ga žena dok je telefonsko vrijeme teklo .

- Da . Zdravo .

- Zdravo .

Oni dolje , domaćini i gost , veselo su se smijali i tapšali po ramenima , rukovali se i mahali , kao da im je štrajk deseta briga . Nedaleko , na pločniku , stajao je Lovro i buljio u njih kao tele u šarena vrata .

Kad je Berak stigao dolje , svi su već bili otišli: " mercedes " je otprašio niz ulicu , još se vidjelo kako prolazi kroz žuto na jedinom semaforu u glavnoj ulici . Oni iz zgrade vratili su se unutra . Lovro je i dalje stajao na pločniku , samo što sad više nije bio sam , upravo se rukovao s jednim čovjekom u sme&dstroke;oj vjetrovci , kovrčave crne kose i s fotogražskim aparatom preko ramena . U njemu Berak prepozna zagrebačkog dopisnika jednog beogradskog lista . Prišao je pa se i on porukovao s čovjekom , koji se zvao Avakumović . On kao da je bio zadovoljan , ali i malo zbunjen što vidi Lovru i Beraka .

- A kad ste vi stigli ? - upita odmah .

- Ima već dva dana - reče Lovro i isprsi se poput starosjedioca .

- Isto zbog štrajka ? Kad ste pre saznali - ?

- Ne - reče Berak . Mi smo tu slučajno . Radimo na jednoj stvari u vezi s radio-amaterima .

- Pa to je u vezi , zar nije ? - čudio se dopisnik . Ima štrajk , a ima i radio-stanica , koja je glasnogovornik toga štrajka , je li tako ?

Lovro je dočekao svoj trenutak . Oči su mu bile još krvavije nego prije , možda i zato što je nešto trgnuo u hotelskom bifeu .

- Miško moj - rekao je - to ti je složenije . Postoji štrajk , ali za stanicu se ne zna čija je . Možda govori u ime štrajka , a možda i ne . To još nije utvr&dstroke;eno . A ti si zbog štrajka došao ?

- Zbog štrajka .

- Naravno - kimnu Lovro znalački . - Tko će drugi nego beogradska štampa . A zagrebačka ni zuc . Za tebe ovdašnji drmatori nisu nadležni .

- A šta mi to vredi ? - vrpoljio se Avakumović . - Do&dstroke;eš da izveštavaš o obustavi rada , to je tvoje ustavno pravo i profesionalna dužnost , a oni ti ne daju .

- A , ne daju ? - živnu Lovro . - Vidi ti njih !

- Ne daju . Već sam kod portira zapeo . Mere bezbednosti: ne pušta pa ne pušta . Treba specijalno odobrenje od direktora , a direktora nema jer je u komitetu .

- Hoće to , hoće - kimnu Lovro .

- A poznajete li vi nekoga ovde ?

- Poznajemo - kimnu Berak . - Ali , to nam malo vrijedi . Uostalom , mi smo izvan toga , ne petljamo se . A tko je tebi javio za štrajk ?

- Rekli su mi u dopisništvu . Ko je njima javio , nemam pojma . Valjda neko odavde .

Lovro je i dalje zlurado kimao . Kad je bio loše raspoložen , moglo ga je raspoložiti samo to da apsolutno sve ide krivo i naopako , pa makar i na njegovu štetu .

- Inače , kako ti se čini situacija ? - upita Berak . - Mislim , s obzirom da si bio tamo , u tvornici ?

- Ne znam - reče Avakumović . - Kad gledaš spolja , nikad ne bi mogao da pogodiš da se tu nešto dešava .

- To se i nama učinilo - reče Berak . - Jedino što strojevi stoje .

Avakumović je zaškiljio preko cigarete . Tokom cijelog razgovora nije mu bilo jasno zezaju li se oni s njim ili nešto kriju iz profesionalnih razloga , a oni su naprosto osječali odgovornost zbog konspiracije s Brodarićem .

- Nemoj da me zezaš - reče dopisnik . - Kako , stoje ? Pa ne stoje mašine . Ja sam ih pre deset minuta čuo kako lupaju .

Berak i Lovro se zgledaše . Lovro se izbulji na Avakumovića , pa zahropta:

- Lupaju ?

- Trešti cela ulica .

Lovro lupi šakom jedne ruke po dlanu druge . Oči mu se još više podliše krvlju: nije bilo jasno shvaća li to što je čuo kao dobru ili kao lošu vijest , i da li ga to veseli ili ljuti .

- Aha - riknu . - Zato su se oni tu toliko smijuckali i tapšali po ramenima ! Još su se na kraju i poljubili , pederi !

Avakumović je gledao u Lovru , išču&dstroke;avajući se njegovu gnjevu ; pokušavao je razumjeti što se tu zbiva .

- Ko to ? - upita .

- Neki političari su upravo otišli - reče Berak . Bili su tu da smire stvar , razumiješ .

Onda se okrene i pri&dstroke;e kiosku u kojemu je postariji čovjek bez ruke upravo sre&dstroke;ivao netom prispjelu štampu .

- Kuda ćeš ? , - viknu Avakumović za njim .

- Recite - nagnu se Berak nad prozorčić kioska - znate li možda je li prestao štrajk u " Kalteksu " ?

Invalid ga odmjeri pogledom i malo razmisli , a onda valjda zaključi da mu se ništa neće dogoditi ako kaže istinu , pa reče:

- Od jutros rade normalno .

Na tonskom pultu presnimavali su nešto s reporterskog na studijski magnetofon . Tu je sjedio tonmajstor koga su zvali Tonček , tko zna da li zbog posla ili zato što se doista tako zvao . Kraj njega je bio Čabrajec , koji je u ruci držao nekakav tekst , prečitavao ga i kimao . Nikoga drugog nije bilo u blizini: ni tajnice , ni Vodopije , pa čak ni Brodarića . Čabrajec je digao glavu kad su Berak i Lovro nahrupili u prostoriju .

- O - rekao je . - To ste vi . Zdravo ! - Malo se ušeprtljio , jer se , valjda , sjetio svojega obećanja da će ih odvesti do nekog amatera . Odmah je prešao na to: - Evo , mislim da ću danas po podne biti slobodan . Izgleda da će ukinuti dežurstvo .

- Štrajk je prestao ? - upita ga Berak .

- Jest . Od jutros rade .

- Kako im je to uspjelo ? - pitao je Lovro , zvjerajući oko sebe .

- Ne znam - sleže Čabrajec ramenima . - Ali naslućujem . Cijelu noć su sastančili . Evo , upravo pripremam prilog o tome za današnji " Dnevnik komune " .

- Prilog ? - uzvi Berak obrvama . - Znači da će se o tome ipak i službeno progovoriti ?

- Više alegorijski - reče Čabrajec , a Lovro se nasmiješi , s gorkom ironijom čovjeka koji sve zlo unaprijed predvi&dstroke;a . - Onaj tko zna , znat će , onaj tko ne zna , i dalje neće znati . Evo , tu je i Vodopijin komentar .

- Kad ga je prije napisao ? - rivnu Lovro .

- Daj , pročitaj - zamoli Berak .

Čabrajec pogleda u njih , pa u Tončeka , koji je i dalje mirno radio svoj posao , pa zatim sleže ramenima . Onda reče:

- Prilično je dugačko . Evo vam samo nekih značajnijih i eksplicitnijih mjesta . Na primjer , ovo: " Poznato je da privreda naše općine , zbog teške ekonomske situacije u kojoj se našlo naše društvo u cjelini , povremeno doživljava zastoje i prazne hodove , kako zbog nedostatka repromaterijala tako i zbog nedostatka rezervnih dijelova , ili iz drugih razloga . Takvi su zastoji prolazne naravi , ali izazivaju i nove poteškoće . U takvim situacijama , radni ljudi ulažu maksimalne napore da te poteškoće prevladaju . Ipak , ponekad se javlja i težnja da neki od radnika u udruženom radu ekscesno reagiraju na takve situacije . Nekad prikriveno , a nekad otvoreno , nekad iz najboljih pobuda , a nekad zlonamjerno , oni traže da se stvari riješe na brzinu i radikalno , često čak i mimo samoupravnih mehanizama u kolektivu . Nedavna krizna situacija u tekstilnoj industriji Kalteks , koja je prevladana zahvaljujuci maksinalnom zalaganju svih zainteresiranih struktura , pokazuje da je iz ekonomskih , pa i političkih poteškoća moguće izaći jedino jača njem samoupravljanja . Inače , Kalteks je prošle godine sudjelovao u deviznom prilivu naše općine sa 23 , 2 posto " - čitao je Čabrajec , pa dodao: - I bla , bla , bla , tako to ide dalje , samoupravljanje uopće , kao što i priliči , a onda ovo: " Zabrinjava , me&dstroke;utim , činjenica da se , čim iskrsnu ekonomske poteškoće , javljaju samozvani zagovornici i branioci radničke klase , koji se silom žele domoći pozicije onoga tko će arbitrirati i ocjenjivati , stavljajući se iznad društva , ne prezajući ni od ataka na sredstva javnog informiranja " .

- Čista poezija - reče Lovro . - Da se topiš od miline .

- Ako niste znali - reče Čabrajec - to vam na hrvatskom znači otprilike ovo: ovaj posljednji ulomak odnosi se na onu radio-stanicu koja je javljala o štrajku , a sve skupa je komentar štrajka kao metode političkog ponašanja na ovom stupnju samoupravnog razvoja .

- Razumjeli smo , hvala - reče Berek . - Od nas iz Zagreba je Vodopija i naučio takav stil .

- Od mene nije - nakostriješi se Lovro .

- Nego , reci mi - okrene se Berak Čabrajcu . Što je bilo s tom radio-stanicom ? Jesu li otkrili čija je ?

- Nisu - odmahnu Čabrajec . - Ali , ja mislim da se više neće ni truditi da to saznaju . Nije više interesantno .

- Sumnjaju da je to iz tvornice ? - nastavljao ga je Berak ispitivati .

- Izgleda - kimnu Čabrajec . - Zato ovaj njihov faktor i govori ovako .

I pritisnu dugme na magnetofonu , pa malo pričeka . Čuo se žamor , zatim izjava nekoga iz tvornice snimljena toga jutra . Očito je to bio jedan od onih koji su sudjelovali u štrajku , ili bar bili na strani štrajkača .

- Osobito bismo željeli - govorio je čovjek - da se distanciramo od nekih pojava koje su se javile u vezi s poteškoćama u našoj organizaciji udruženog rada . Opazili smo da se neke političke snage , neprijateljske socijalizmu i samoupravljanju , pokušavaju prikačiti uz akcije naših radnika , i svoje ciljeve prikazati kao naše . Čim smo uočili kakva nam opasnost prijeti od takvih elemenata , odlučili smo da se od njih oštro distanciramo i da na djelu pokažemo kako nemamo s njima ništa zajedničko . Zbog toga smo tome prilagodili i svoje ponašanje i odmah poduzeli potrebne akcije .

- Prevedeno na normalni jezik - uzdahnu Lovro - to znači da su prekinuli štrajk zato što se pojavila neprijateljska radio-stanica , iza koje stoji tko zna kakva me&dstroke;unarodna reakcija , i s kojom se oni ne žele identificirati , je li tako ?

- Tako nekako - složi se Čabrajec .

- Samo , ako želiš čuti moju prognozu - smješkao se Lovro , sad sve bolje raspoložen- ja mislim da se ni to neće emitirati . I to previše govori .

Brodarića je trebalo tješiti . Bio je još rumeniji nego inače , i stalno je potezao iz boce vinjaka koju su ponijeli sa sobom . Sjedili su u hotelskoj sobi , mladić je došao k njima , smatrali su da u tome nema ništa loše , sad kad je štrajk završio . Tranzistor je bio uključen i namješten na lokalnu radio-stanicu . Na programu je bila emisija koja se zvala " Dnevnik komune " . Brodarić je bio nesretan ; on je i inače bio kenjkav , a sad je postao sasvim mek . Ipak , ta je mekoća bila relativna: mek je bio u sitnicama , a čvrst , kako se činilo , u velikim stvarima s kojima se ne treba igrati .

- Čuj , objektivno uzevši - okrutno je preo Lovro , mršteći čupave obrve i mičući brčinama objektivno uzevši , ti si najzaslužniji čovjek za prestanak štrajka .

- Nemoj me zezati - odmahnu momak .

- Tko te zeza ? Gledaj ovako . Po svemu ispada da je glavni razlog za prestanak štrajka to što se oni ne žele identificirati s neprijateljem . Taj neprijatelj si ti . Da nije bilo tvojih emisija , to bi sve skupa i dalje trajalo , i tko zna što bi sve još bilo .

- Lijepa utjeha - zdvojno uzdahnu Tomislav Brodarić .

- Ima nešto u tome što Lovro govori - uključi se sad i Berak , koji je sjedio na prozorskoj dasci . Iza njega , nebo je bilo olovno i kiša nikako nije počinjala . Bilo je tri sata po podne , a jugo je davilo već od rane zore .

- Kako ne razumijete ? - uspravi se Brodarić odjednom . - Ne shvaćam kako vi to postavljate stvar ! Kao da je meni u interesu da se štrajk ne prekine , nego da traje dalje !

- O , pardon ! - isturi Lovro uspravljene dlanove prema Brodariću i malo se odmače .

- Što vi mislite , da sam ja lud pa da želim da ljudi ne proizvode ? - pjenio se momak . - Da tvornice nazaduju i šta ja znam ? Zar vi mislite da sam ja zbilja neprijatelj , ili što ?

- Ne mislimo - odmahnu Berak rukom .

- Ali , ti misliš da mi jesmo - zahripa Lovro , jer je u mladićevim riječima doista postojao i takav prizvuk .

- Ne kažem ja ništa - nastavijao je Brodarić . Ja se nisam javio zato što bi mi bilo drago što je izbio štrajk , nego zato što mi je bilo žao i što sam bio zabrinut . Ja sam se javio zato što smatram da o tim stvarima treba javno govoriti , u skladu s principima ovoga društva , upravo zato da ih ubuduće ne bi bilo !

- Sveti Živko ! - uzdisao je Lovro .

- Smiri se ! - reče Berak .

- Ja vjerujem u temeljne vrijednosti ovoga društva ! - reče mladić , pa zamuče .

Lovro je napola ležao na krevetu , njegova griva bila je tamna mrlja na svijetloj podlozi zida , i svaki je čas prinosio bocu ustima . Pokreti su mu postajali sve blaži i polaganiji , ali mu je zato jezik bio još poganiji nego inače . Reče Brodariću filozofski:

- Nisi ti loš kit , ali koji put ne podnošljivo sereš s tim svojim temeljnim vrijednostima . I Vodopija je za temeljne vrijednosti , i oni vatrogasci iz Zagreba . I oni iskreno u to vjeruju . I što rade ?

- To je drugo - pognu Brodarić glavu .

- Ne možeš reći - umiješa se sad i Berak . Tomica je ipak nešto ozbiljno poduzeo s tom radio-stanicom . To je bio pošten čin .

- Jest , jest , to je bila sjajna ideja ! - graknu Lovro . - I ishod je veličanstven . Svaka čast , kapa dolje ! - bio je već prilično pod gasom .

Berak ustade s prozorske daske i prošeće se po sobi . Svi su jednim uhom slušali što se govori na radiju . Približio se i kraj emisije , išao je upravo nekakav Brodarićev komentar o kulturnim zbivanjima u općini , a o štrajku nije nitko rekao ni riječi , ni u kojem obliku , ni izravno ni alegorijski .

- Ni riječi - huknu Tomislav Brodarić kad je krenula glazba .

- A što možeš ? - tješio ga je Berak . - Stvari nisu išle onako kako si se nadao , ali nešto si ipak uradio . U svakom slučaju , sad te valjda Vodopija više neće sumnjičiti da imaš neke veze s tom radio-stanicom .

Mladi je novinar ukočeno buljio preda se , a rumenilo mu je sve više osvajalo lice , pa je sad prešlo i na čelo . Oko usta i nosa mišići su mu bili neobično zategnuti . Onda reče:

- Ne znam baš da me neće sumnjičiti . Ne znam .

- Neće imati priliku - reče Berak .

Brodarić je gledao u njega zamišljeno . Ličio je na čovjeka koji spava , ili na čovjeka pod hipnozom , koga je putujući hipnotizer uspavao pa sad više ne zna što bi s njim . Progovori polako , rastavljajući riječi:

- Zar misliš da to može samo tako ostati ? Pogotovo sad , kad opet o tome šute !

Nastao je trenutak tišine . Berak je gledao kroz prozor , Brodarić i dalje pred sebe . Lovro je živnuo: stvari su opet krenule loše , a to je njega uvijek tješilo . Reče:

- O ! I još jednom: o ! Kako je ono govorio Ostap Bender ? Sjednica se nastavlja !

- Emitirat ćeš i dalje ? - upita Berak preko ramena .

- Hoću - odgovori mladić .

Kiša je počela dok su se vozili kroz vinograde prema klijeti . Počela je diskretno , jedva primjetno , tiho , jedva da je orosila " renaultova " stakla , a onda je počela padati sve jače i odlučnije . Bila je to prava jesenska kiša , i postojali su dobri izgledi da pada barem dva dana . Donijela je olakšanje nakon jugovine .

- Dobro - gun&dstroke;ao je Lovro u brk dok su se truckali . - Ja tebe zbilja ne razumijem ! - Lovro je bio odspavao sat i pol u hotelskoj sobi pa se rastrijeznio , ali je bio vrlo mrzovoljan . - Sve se lijepo završilo , štrajk je popapala maca , nisu nas ćopili , okej . I mi , umjesto da budemo sretni što smo se izvukli , sad pratimo tu budalu dalje . Pa taj tip srlja ravno u Stenjevec !

- Zato ćemo dobiti dobar materijal - reče Berak mirno .

- Materijal ? što možeš početi s tim sranjem ? Tko će ti to objaviti ?

- Zašto ne ? Ako izrežemo imena ... Čuj , pa to je ... - razvezao je Berak neobično dug govor , s obzirom na njegov standard . - Mi smo išli raditi dokumentarnu dramu , je li tako ? Zar ovo ne bi mogla biti odlična fabula ? To , da čovjek emitira vlastite vijesti u vrijeme kad službeni radio šuti ? Meni se to svi&dstroke;a , mogu ti reći .

- Tu ćeš fabulu pričati onome tko će te strpati u buksu - gun&dstroke;ao je Lovro .

- Ozbiljno ti govorim - ostajao je Berak pri svome . - Ozbiljno . Ja mislim da je to materijal od kojeg možemo početi . Makar to poslije i s glumcima snimili .

- Samo mi još reci da je to odlična tema za knjigu , pa ću te puknuti . Možeš slobodno dati ruku onome tvom Ferdi , ili kako se već zove . Zamijenite mjesta , nitko neće ništa opaziti , on neka ide na radio , a ti uči djecu o Stanku Vrazu .

Ipak , Lovro se nije dalje bunio .

Brodarić ih je dočekao sam: Dubravka je dobila temperaturu i nije mogla iz kuće . To je Lovru još više oneraspoložilo . Brodarić je već imao napisan komentar . Ali , prije nego što su ga počeli čitati , pod svijećom , dok je kiša bubnjala po krovu klijeti , zastali su nad pitanjem kako će bez Dubravke .

- Onda ćeš sam čitati ? - upita ga Berak .

- To ne smijem - reče mladić odlučno . - Prepoznali bi me .

- Onda što ?

- Ne znam - odmahivao je Brodarić glavom . Mislio sam da zamolim nekoga od vas .

Nastala je na trenutak tišina , a onda iz kuta , iz polutmine , dopre Lovrino graktanje:

- A , ne , hvala ! Izuzetno sam počašćen , ali ovaj put ne bih mogao . - Obratio se Beraku: - Jesam li ja tebi rekao da je on lud ?

Berak ne reče ništa . Spusti pogled na papir koji je držao u ruci , pa se primače svijeći i poče čitati . U komentaru je pisalo:

" Kao što je poznato , danas je prekinuta obustava rada u tekstilnoj industriji Kalteks . Radnici , koji do jučer nisu pristajali da se vrate na posao prije nego što se dogovorno riješe svi problemi , a osobito problem odgovornosti , danas su popustili pod pritiskom rukovodećih faktora općine i republike . Nećemo ulaziti u to koliko je ispravna njihova odluka , jer štrajk , na kraju krajeva , nije ni poželjna ni osobito efikasna mjera u samoupravnom socijalizmu . Svakog dobronamjernog promatrača , me&dstroke;utim , smetaju dvije stvari . Prvo , to što se u pregovorima s radnicima naša stanica spominjala kao nekakav glasnogovornik neprijatelja socijalizma , pa se od radnika zahtijevalo da se distanciraju od njezinih stavova . Drugo , to što se u službenim sredstvima informiranja o izbijanju štrajka i dalje šuti . Kako Radio-Sava može biti neprijateljska stanica kad nije činila ništa drugo nego samo obavještavala o postojanju obustave rada kao o činjenici , uzdržavajući se od svakog zaključka ? A s druge strane , zašto se istina smatra opasnom za socijalizam kad je socijalizam najveći prijatelj istine , i kad je istina njegovo najjače oružje ? Je li to razlog što službena sredstva informiranja šute o štrajku i danas , kad on više ne postoji ? Radio - Sava i dalje će biti uz istinu . Obavještavat će samo o činjenicama . I to sve dotle dok to ne počnu činiti i drugi ; tada će nestati razlog za njezino postojanje " .

Berak podiže pogled s teksta i zamišljeno se zagleda u Tomislava Brodarića . Po vanjštini i ponašanju toga čovjeka nije se moglo zaključiti je li lukavac ili fanatik . Ili možda oboje ?

Brodarić pogleda na sat: bilo je blizu vrijeme za početak emitiranja . Onda pogleda uvis: po krovu je bubnjala kiša , i postojala je velika vjerojatnost da će to bubnjanje ući u eter . Pogledavao je čas jednog , čas drugog novinara , ali oni nisu gledali u njega . Vidjelo se da ga pomalo hvata zdvojnost .

Onda iz tame , iz kuta klijeti , dopre Lovrin glas:

- Evo ti , miško .

Brodarić se okrene . Lovro mu je pružao mikrofon , preko kojega je bio navučen tanak papir , a bilo je na mikrofonu još nekih dodataka .

- Što je to ? - upita mladić .

- Tako možeš čitati . Neće te prepoznati ni Dubravka , ako te bude slušala - progun&dstroke;a Lovro , a zatim doda zlobno: - Ako sad ne leži u krevetu i radi nešto pametnije od slušanja tvojih emisija .

Brodarić mu ne odgovori . Okrene se i poče pripremati radio-stanicu za emitiranje .

Kad je opazio Ferdu kako se približava njihovu stolu , Lovro je razvalio usta od zijevanja , nije se čak potrudio ni da ih zakloni rukom . Zapita kroz zijevanje:

- Zašto se taj toliko mota oko nas ?

- Slutim da mi želi uvaliti nekakav tekst da mu ga emitiraju na Trećem programu - reče Berak tiho . - Ko bog , neka novela .

- Ili , još gore , esej - naceri se Lovro .

Sjedili su nakon ručka u hotelskom restoranu i gledali kroz prozor kako pada kiša . Tu ih je Ferdo našao ; već je otprilike znao kakav im je dnevni raspored , i ponašao se sasvim domaćinski . Odmakao je stolicu i sjeo .

- Onda ? - upita . - Kako napredujete ?

- Tako , tako - reče Berak . - Obišli smo već nekoliko amatera . Imaš li ti kakav dobar prijedlog ?

- Imam koliko hoćete - reče Ferdo - samo što se sad moram vratiti u školu na sat , danas sam jako zauzet . Došao sam vidjeti treba li vam nešto .

- Snaći ćemo se - reče Lovro osorno .

Ferdo pošuti , petljajući nešto oko cigareta i šibica . Vidjelo se da ga ždere neka tema o kojoj želi diskutirati , samo ne zna kako da počne . Napokon reče:

- Jeste li vidjeli ono sa štrajkom ?

- Pa da - reče Berak . - Što se priča ?

- E , znao sam ja da će to tako završiti - reče Ferdo s mnogo hinjene rezignacije . - Lukavi su oni .

- Tko to ?

- Pa ovi naši drmatori iz općine . Nemate vi pojma kakvi su to tipovi , to vam je kao kod Zole .

- Kojeg Zole ? - išču&dstroke;avao se Lovro .

- Ili kod nekoga još goreg - nije se Ferdo dao smesti . - Da vi samo znate te ljude , vi u Zagrebu ne možete to ni zamisliti . Niti znaju svoj posao , niti se razumiju u politiku . Ali su seljački lukavi , to ih drži na površini .

Lovro se namršti , jer on je u svemu tome naslućivao neku mutljavinu ili barem provokaciju ; malo se ispravi na stolici .

- Ima toga svuda - reče Berak .

- Ima , ima , ali kad vidiš izbliza ... Čista literatura . Predsjednik općine počeo je svoju karijeru tako što je ušao na pogrešna vrata . Časna riječ ! Bila su u općini dva sastanka u isto vrijeme , jedan je bio u Socijalističkom savezu , a drugi je bio godišnja skupština odbojkaškog kluba . A on je bio nekakav funkcioner u odbojci i išao je na taj odbojkaški sastanak . I pogriješio vrata . U prvi mah nije odmah ni shvatio , jer , naravno , sve ih poznaje , ovo je ipak mali grad , pa sad , tko će ti znati tko sve sjedi u kojem odboru . A dok je on shvatio da oni tu ne pričaju o odbojci nego o nečemu drugom , bilo je već kasno i bilo mu neugodno da iza&dstroke;e . A oni , kud će , šta će , izaberu njega . On , dabome , prihvati . To je bilo prije dvadesetak godina . I tako , malo-pomalo , mic po mic , i vidi ga sad ! Brine brigu o radničkoj klasi i bdi nad narodom .

- Vidiš , vidiš - smješkao se Berak . Zapravo , nije mu bila smiješna ni Ferdina priča ni Ferdo sam , nego Lovro koji je tvrdoglavo šutio . Ta je šutnja značila: znam ja tebe , cinkerska njuško !

- Nemate vi pojma šta je to - nastavljao je Ferdo . - A znate li kako se odnose prema intelektualcima ? Bili smo tu osnovali nekakav klub , Klub prijatelja umjetnosti , nas nekoliko , slušali smo ploče , držali predavanja o umjetnosti , povijesti , znanosti , i tako . I mislite da nas nisu razjurili ? Čim im se pružila prilika . Kao , intelektualci se odvajaju od naroda , zatvaraju se , i tako . A iskoristili su to što smo slušali neke Bachove mise . Kao , religiozno . I još katoličko ! Tobože se okupljamo na nacionalnoj osnovi .

Ferdo je toga jutra doista bio nakrivo nasaden , obojici novinara bio je već pomalo i neugodan . Po čemu je on to zaključio da su oni nabrušeni na sve oko sebe ? To je doista dovoljno da se čovjek zabrine , ako se to toliko vidi .

- Doga&dstroke;a se - promrsi Berak .

- A znate što je najgore od svega ? - pjenio se dalje Ferdo . - To što iza toga stoje sasvim obične i banalne stvari , tko je ukrao koliko cementa , tko se gdje ogrebao za večeru i za putni trošak , shvaćate ? Još da oni doista misle da čuvaju narod , pa makar i od istine , još hajd-hajd . Ali , njih je uhvatila trta da se ne otkriju njihovi prljavi poslovi , da štrajkači to ne potegnu , to je njih strah . To je ono glavno .

- Kakvi prljavi poslovi ?

- Pričat ću vam jednom . Izgradili su vikendice na staroj šljunčari , sve o narodnom trošku .

- I to bi bio dobar literarni motiv , a ? - upita ga Lovro cinično .

- Odličan - odgovori Ferdo ozbiljno .

Po kiši su se odvezli do amatera o kojem im je govorio Brodarić , a koji je živio u nekom prilično udaljenom selu , na vrhu brijega s kojega se pružao pogled na dolinu i na grad . Truckajući se makadamskom cestom punom rupa , zaključili su da to mora biti onaj isti brijeg koji se vidi s njihova hotelskog prozora . Cesta je bila žuta , usjeci žuti , voda u lokvama žeta , jer su vinogradi kroz koje su se vozili rasli na ilovači . Svaki put kad bi se auto nagnuo ili poskočio , Lovro bi glasno prostenjao , kao da ga sve to neizrecivo boli i smeta .

Ali , raspoloženje mu se popravilo čim je ušao u sobu iz koje je amater emitirao . Fašcinirao ga je i čovjek i njegova oprema , tako da je rekao:

- Vidiš , vidiš , onaj drmotres ipak se isplatio .

Čovjek je bio čudan . Bilo mu je negdje izme&dstroke;u dvadeset pet i trideset godina , kosa mu je bila duga i masna , brada čupava i puna mrvica , a oči sumnjivo sjajne . Kuća je bila u lošem stanju , napola srušena , a za čovjeka su još u gradu bili čuli da uživa glas narkomana , rokera i kvaritelja omladine . Ipak , nikad mu ništa nisu našli . Poslije se pokazalo da u kući ima još nekoliko takvih tipova , pa čak i nekoliko djevojaka , ali se oni nisu miješali u razgovor , samo su po kući tumarali . Svi su oni navodno studirali u Zagrebu .

- Gledaj ti , molim te - mumljao je Lovro motajući se po maloj prostoriji .

Oprema je bila doista fascinantna , bila je skupa , znalački odabrana i dobro održavana . Ali , najviše je od svega impresionirala muzika . Lovro je samo razgledao i kimao . Sve je vrvjelo od ploča najnovijeg datuma , s najnovijim muzičkim trendovima o kojima je Lovro čitao u " Melodgy Makeru " i drugim takvim listovima .

- Gdje ovo nabavljaš ? - upitao je domaćina .

- Šalje mi stari - sleže onaj ramenima . - Šljaka u Švabiji .

Pokazalo se da neće moći snimiti emisiju , jer čovjek emitira samo navečer . Odlučili su se zato za razgovor s njim , na što je on rado pristao: glas o dvojici iz Zagreba koji intervjuiraju amatere već se bio proširio me&dstroke;u posjednicima privatnih radio-stanica , možda i kroz eter . Bilo je očito da nitko , pa ni ovaj momak , nema ništa protiv toga da u mikrofon govori o svojim razlozima .

Slučaj je bio pomalo nalik na ono što je ri&dstroke;i Požgaj opisivao u svojim radio-dramama . Mladićev otac radi u Njemačkoj već petnaestak godina ; majka mu je u me&dstroke;uvremenu umrla , i to je razlog što kuća izgleda onako kako izgleda . Otac se u Njemačkoj ponovo oženio , ali ga , valjda , muči grižnja savjesti zbog sina , pa mu spremno šalje muzičke časopise i ploče , prema popisima koje mu sin dostavlja . To je , uostalom , bio glavni sadržaj njihovih pisama , ta muzička problematika .

- Kako inače živiš ? - upita ga Berak . - Kad nisi ovdje ?

- Uglavnom sam tu - odgovori momak . - Čak ni dolje u grad ne idem . Povremeno skoknem u Zagreb , radi ispita , ako nešto spremim , ili na kakav koncert . Čovjek ne mora biti na svim mjestima da bi bio u toku .

- Ti misliš - razvijao je izvro njegovu misao - da odavde , s ovog brijega , možeš komunicirati s ljudima jednako dobro kao da si u Zagrebu ili u Londonu ?

- Zašto ne ? Bio sam ja i u Londonu , pa znam - nasmiješi se bradonja . - Radio imam , slušam što hoću , malo emitiram , i tako . Ovo , kako ja živim , to je upravo ono za čim u Zagrebu i u Londonu čeznu , a ne mogo ostvariti .

- Onda si ti roker s brijega ?

- Ako vam je tako draže .

Kiša je kapala kroz krov i strop i posvuda po kući bile su raspore&dstroke;ene šerpe , lavori , lonci , pa se čulo kako kapi bubnjaju o njihova dna ili pljuskaju o površinu nataložene kišnice .

- A zašto inzistiraš da tvoje pjesme budu najnovije ? - upita Berak .

- Mora čovjek biti u nečemu prvi - reče momak . - Kako ćeš inače ? Moraš biti drugačiji . Osim toga , zar to nije nešto , imati pjesme koje ni Radio Zagreb još nema ? To daje smisao mom emitiranju . Ljudi u cijeloj okolici namještaju antene od deset metara da bi me čuli .

- Onda si ti moćan ?

- Svakako .

- Nisi nikad osjetio potrebu da tu moć nekako upotrijebiš ?

- Kako to mislite ?

- Pa eto , šta ja znam - otezaše Berak . - Javio se jedan amater koji emitira vijesti o štrajku u " Kalteksu " . Mislim , s obzirom da si ti moćan i da ti se vjeruje ... Nisi pomislio na takvo nešto ?

- Nisam - odmahnu bradonja glavom . - To me ne zanima . To nema nikakve perspektive . Sve je to isto sranje , tamo dolje .

Do razgovora sa sekretarom došlo je slučajno , ili se barem dvojici novinara tako činilo . Svratili su u radio-stanicu da vide što tamo ima novo , da se jave Vodopiji i potraže Brodarića .

Ali , Brodarića nisu našli , a tek što su ušli u Vodopijinu sobu , zazvonio je telefon , i on je s nekim počeo službeno razgovarati . Nisu od toga razgovora mnogo razumjeli ; naćulili su uši tek kad je Vodopija rekao u slušalicu:

- Jesu , jesu , baš su kod mene .

Tako se ispostavilo da je to na telefonu partijski sekretar i da bi želio s njima dvojicom razgovarati . Vodopija im je to prenio topeći se od milja . Sve je to , naravno , mogao biti i slučaj , ali ih je drug sekretar mogao vidjeti i dok su prelazili preko trga . Nisu imali kud nego da se odazovu njegovoj ljubeznoj molbi , pa su prošli u susjednu zgradu i popeli se na prvi kat .

Sekretar je bio mlad čovjek , u vjetrovci , zvao se Janković . Na zidu je visio nekakav šareni plakat , soba se nije doimala birokratski , a on se ponašao nekonvencionalno . Zato je sve izgledalo nekako vedrija i bolje , tako da su njih dvojica počeli pomišljati da možda sve i nije onako sumorno kako se njima činilo . Do tada su slušali samo autsajdere ; a sad im je govorio čovjek iznutra . I bio je šarmantan .

- Slušao sam vaše emisije - rekao je . - I vrlo mi se svi&dstroke;aju . Znate , ne bih htio da shvatite kako ja vas sad nešto politički obra&dstroke;ujem ... Ma , što ćemo okolišati , vi znate da smo tu imali neka sranja .

- Više nemate ? Mislim , sranja ? - upade Lovro drsko , očito uživajući prostačiti kad je već sekretar nametnuo takav ton .

- Imamo - reče onaj smijući se . - Sad je štrajk završio , ali imamo još neke sitnice .

- S Radio-Savom ? - upita ga Berak ozbiljno .

- Pa , da . Dabome , nije to ništa veliko ni strašno , i nema potrebe da vas ja sad tu nešto obra&dstroke;ujem , nego ... Pa , znate i sami , iz tako nečeg uvijek može ispasti još veće sranje . - Sekretar se zakačio za tu svespasavajuću riječ .

- Može , može - kimnu Lovro poput mudraca .

- E , vidite - nastavi sekretar mirno . - Vi sad o amaterima pravite reportažu ... Mi se u to ne mislimo miješati , naravno .

- Ja mislim da nema ni razloga - reče Berak .

- Nema , ako čovjek trezveno gleda - reče sekretar . - Me&dstroke;utim , ako bi se procjenjivalo drugačije ... Pa , znate i sami . Ako nam sad netko nešto politički petlja s radio-stanicama , onda nije dobro da se tome pravi reklama , i tako dalje , i tako dalje ...

- Ali , to je dugoročan projekt - objašnjavao je Berak strpljivo . - Mi to ne mislimo sad emitirati . Mi zasad samo skupljamo materijal .

- Znam - kimnu sekretar . - Ali , s druge strane , opet , nije dobro ni da javnost osjeti kako se tome pridaje prevelika važnost . Ja vam samo prenosim što misle naši ljudi ovdje . Ja intimno mislim da to nema veze . Ali , prenijeti moram .

- Što još kažu ? Mislim , ako se smije pitati ? upita ga Lovro drsko , kako je uvijek razgovarao sa službenim osobama koje mu ne mogu ništa .

- Smije se pitati - nasmija se sekretar . - Ovo je neformalan razgovor . - Ja vam , dečki , govorim za vaše dobro . Nemojte misliti da se naši nisu odmah raspitali o vama .

- Nećemo , nećemo misliti - reče Lovro , premda se malo lecnuo .

- Raspitali su se - tumačio je dalje sekretar . Odmah su se raspitali jeste li u Partiji . Saznali su da drug Berak jest , i to ih je donekle umirilo .

- Onda nas neće sprečavati ... ? - upita ga Berak , dok je Lovro nabirao svoje obrve poput gusjenica i pravio smiješne grimase .

- To ovisi o vama . Raspitali su se oni temeljito , znate . I saznali su da ovdje niste po zadatku niti službeno , nego da radite na svoju ruku .

- To je istina - reče Berak . - Ali , to nikada nismo ni krili . Uostalom , ovo što radimo , radimo opet s namjerom da se jednog dana emitira preko radija , najnormalnije .

- Da - nasmiješi se sekretar . - Ako bude prihvaćeno za emitiranje .

Malo su pošutjeli . Kišica je i dalje padala i bubnjala po čemu pred prozorom sekretarove sobe . Berak je razmišljao , a Lovro je sjedio u naslonjaču kao mumija . Vijesti nisu bile sjajne , ali možda i u Kalmanvaru ima simpatičnih ljudi . Možda ipak nije sve tako crno-bijelo .

- Prema tome - zapita Berak - što se sad od nas očekuje ?

- To je vaša stvar - položi sekretar oba dlana na stol . - Naravno , ne bi valjalo da se sad odjednom povučete , da ispadne da vas je netko otjerao . Mi zapravo samo tražimo da to što radite , radite pametno , eto tako .

- Što znači pametno , ako nije tajna ? - upita Lovro iz naslonjača . - To me cijelog života muči .

- Znači - nasmiješi se sekretar - da treba da radite u dogovoru s nama , da se konzultiramo . Ali , sve ovisi prije svega o vama .

- Lijepo je to kad znaš da o tebi nešto ovisi progun&dstroke;a Lovro .

Premda su bili tu već nekoliko dana , Berak i Lovro bijahu izloženi stalnim šokovima koji su dolazili odatle što su stalno zaboravljali da se nalaze u malome gradu , pa ih je svaki susret iznova iznena&dstroke;ivao . Kad čovjek živi u Zagrebu , mora uložiti dosta napora da se s nekim poznatim na&dstroke;e , a ako koga susretne slučajno , onda je to takav doga&dstroke;aj da se obično proslavlja odlaskom na kavu . U malom mjestu poput Kalmanvara , ljudi su se kretali stalno istim putanjama i susretali se po nekoliko puta dnevno . Njih dvojica , pak , sa svojim zagrebačkim navikama , doživljavali su to kao bogzna kakvu podudarnost , čak povremeno i kao zavjeru .

Zato su i zastali sa žlicama na pola puta kad je u restoran " Pirovac " ušla Dubravka . Stresla je kosu , jer nije imala kišobrana a padala je kiša , uvalila ruke u džepove vjetrovke i prišla njihovu stolu . Izgledala je lijepo , tako da Lovro nije mogao skinuti pogleda s nje , a poslije ga je mučila ljubomora , jer je djevojka obraćala više pažnje Beraku nego njemu .

- Dobar dan - rekla je . - Mogu sjesti ?

Ustali su i pridržali joj stolicu ; mahnuli su konobaru da joj donese piće . Bila je rumena i ozbiljna .

- Otkud ti ? - upita Berak . - Kako angina ?

- Bolje , hvala . Nosim Vam poruku od Tomice .

Zagledali su se u nju . Bio je to nov stil , jer do tada je Brodarić redovito izravno komunicirao s njima , a Dubravku je pomalo ljubomorno skrivao .

- Opa , bato - reče Lovro . - Počele su i poruke . To je sad prava konspiracija . Što je Tomica ? Carlos ? šef Orvenih brigada ?

- Nije nikakva konspiracija - nasmiješi se Dubravka strpljivo - nego vas nije mogao naći , a morao je otići da napiše tekst , pa je zamolio mene da vam poručim neka do&dstroke;ete navečer do ujaka Franje .

- Što je , vraćamo se tamo ? - Lovro je micao brkovima kao da su naelektrizirani . - Nema više konspiracije ?

- Mislim da je on u lovu i da ćemo biti sami reče djevojka . - Tomica želi razgovarati s vama . O ovome danas .

Oni se zgledaše . Zbog nečega , djevojka je mislila da oni znaju što se Brodariću dogodilo toga dana , možda zato što su se nalazili u malom gradu , a možda i zato što su njih dvojica imala taj privilegij da u svakome času mogo banuti kod Vodopije . A ono što se dogodilo , zacijelo se moralo dogoditi izme&dstroke;u Vodopije i Brodarića . Oni , pak , nisu ni o čemu imali pojma .

- Opet su ga ribali ? - diže izvro svoje čupave obrve .

- Jesu - kimnu Dubravka . - I to ozbiljnije nego prije .

- Sumnjaju na njega ?

- Ne znam . Ne kažu ništa . Sad nešto petljaju oko njegovog držanja u proteklim doga&dstroke;ajima .

- Držanja u doga&dstroke;ajima ? - izvali Lovro očurde čvačući salatu .

- Takva je formulacija - kimnu Berak zamišljeno . - Mogu zamisliti što je . On je tražio da se emitira istina , a tok doga&dstroke;aja je pokazao da nije bio u pravu . Tok doga&dstroke;aja to još uvijek pokazuje: tražeći da se stvar objavi , Tomica se našao na istoj liniji s neprijateljskom radio-stanicom . Njega i nju može se tako identificirati . Je li tako , mala ?

- Tako je - kimnu ona . - Otkud znate ?

- Zna ti on svašta - ubaci Lovro .

- Za to mogu imati dva razloga - razmišljao je Berak glasno . - Ili im je već otprije u nosu , pa je ovo zgodna prilika da mu još nešto natovare , ili sumnjaju da i inače ima veze s Radio-Savom . Ni jedno ni drugo nije baš zgodno .

Lovro je ritmično žvakao salatu i smijuckao se . Njemu je bilo drago što Brodarić dobiva po prstima , ako ni zbog čega drugog , a ono zato što mu se Dubravka strašno svi&dstroke;ala .

- Mislim da je ono prvo - reče djevojka zamišljeno . - U svakom slučaju , on kaže da se prema njemu drže kao prema neprijatelju . Kao da je već definitivno dokazano da je napravio tko zna kakvu političku grešku i da treba da snosi posljedice .

- Snage poražene na tom i tom plenumu ? cerio se Lovro .

- Tako nekako - rekla je djevojka , gledajući kraj njegove glave u vrt , gdje je kiša prala one nestvarno crvene jabuke tako da su se sad sjale kao ušećerene .

- I koje su konzekvence ? - upita je Berak . Što će biti dalje ?

- Izgleda da če to doći na partijski sastanak reče Dubravka . - To je jedino sigurno što se u ovom času znade . Zasad su ga suspendirali .

U pogledu koji je uputila Beraku bilo je molbe i koketerije .

Zbog kiše , tama se rano spustila , i nešto poslije šest , kad su zasjeli u ujakovoj kuhinji , bio je već naveliko mrak . Pijuckali su rakiju i ozbiljno razgovarali . Pod ujakovom škiljavom svjetiljkom , Dubravka je izgledala nekako starija i uplašenija nego po danu .

Atmosfera je , naravno , bila pomalo zavjerenička: pusta kuća u tmini udaljenog sela , škiljavo svjetlo , poluglasan razgovor . Situacija je postala ozbiljna: sve ono prije moglo se shvatiti i kao igra , a sad se doista počelo raditi o nečijoj sudbini . Dvojica Zagrepčana su se , i protiv svoje volje , osjećali nekako odgovornima za Brodarića , jer su i do tada bili uz njega , pratili ga , čak i sudjelovali u radu s njim , i sad je bio red da se zainteresiraju što će biti dalje , pa da mu možda čak i pomognu . Došli su u Kalmanvar da naprave emisiju koja će biti sva protkana životom ; emisija je , doista , pomalo napredovala , ali je života u njoj bivalo sve više i više , toliko da je ona to sve teže podnosila .

- Bilo kako bilo - reče Brodarić - ja sad više ne mogu odustati .

- Tko ti brani ? - pobuni se Lovro . - Čojstvo i junaštvo ? Daj , budi pametan ! Ako te šarafe zato što si demokratski predložio da se vijest emitira , na što imaš pravo , što će tek biti ako saznaju za Radio-Savu ?

- Možda je zbilja tako - složi se Dubravka s njim .

- Nije tako , i ne može biti tako - sve se više zagrijavao Brodarić . - Ja ne mogo i ne smijem prihvatiti ulogu krivca , jer nisam kriv !

- A tko te pita jesi li kriv ? - huknu Lovro . - Pitanje je tko će koga .

- Nije to pitanje - odmahivao je Brodarić svojom crvenom glavom vrlo temperamentno . - Pitanje je hoće li pobijediti istina ili laž . Je li u pravu onaj tko traži da se govori istina , ili onaj tko sve zataškava . Istina je uvijek politički bolja .

- Barem na duge staze - kimnu Berak . - Ali na duge staze već se i zaborave oni koji su se za nju zalagali .

- Potrebno je stvoriti situaciju u kojoj će istina biti bolja za svakoga .

- Aaaameeen ! - otpjeva Lovro .

Pošutješe . Čulo se kako vani pada kiša , a radio je tiho svirao . Da su igrali rauba , umjesto što su vodili takve razgovore , sve bi bilo kako treba . Brodarić je nešto razmišljao , a onda reče:

- Meni ostaje još samo jedna stvar . Da odem u Zagreb .

- Na promjenu zraka ? - spremno dočeka Lovro .

- Na više forume . Da im izložim situaciju i da im svoju verziju , prije nego što me ovi ovdje do kraja ocrne i sasvim onemoguće .

Bila je čudna ta priča . Gledajući sa strane , čovjek bi lako stao na Brodarićevu stranu i navijao za njega , ako ni zbog čega drugog , a ono zato što je bio sam protiv svih . Smetalo je jedino to što je on bio tako fanatičan i stoga djelovao nekako odbojno , uobraženo i cmizdravo .

- Što ti vrijedi tvoja verzija - reče Berak - ako ti ovdje nešto napakiraju . A to nije teško .

- Dragi moj Robespierre , valjda si i ti nekad nešto zasrao , svakom se to dogodi - reče Lovro . - Ili si štogod rekao na sastanku , ili si krao trešnje kad si bio mali .

Brodarić se malo zamisli . Onda mu se čelo polako razvedri , oči mu sinuše i obrazi postadoše još sjajniji , baš kao da mu prija razmišljanje o vlastitim starim grijesima .

- To je točno - reče napokon . - Samo , imaju i oni toga .

- Tko oni ?

- Budže . Imam ja o njima takve materijale da će se samo vrtjeti . Ako zatreba , ja sam tu . Govorimo li o starim grijesima , da vidimo kome će se tresti gaće !

Lovro zaškilji na njega , mičući brkovima kao hajduk u nijemom filmu , i diže jednu obrvu .

- A dokazi ?

- Imam i to .

Šutjeli su . Brodariću je opet pošlo za rukom da djeluje kao monstrum .

Krenuli su oko pola sedam , tek što se bilo razdanilo . Lovro je svaki čas razvaljivao usta zijevajući , ne toliko zato što bi mu bilo teško ustati koliko da pokaže kakve sve žrtve podnosi zbog Beraka i zbog gluposti koje on pravi . U sporednoj ulici pokupili su Brodarića - čekao ih je pred ulazom u svoju sivu i ružnu četvorokatnicu , s malim , plosnatim kovčežićem u ruci . Obukao je bio odijelo i svezao kravatu . Odijelo mu je bilo malko tijesno , košuIja bijela , a kravata vezana nakratko i preširoka - nedostajao mu je samo trbuh pa da liči na svojega šefa Vodopiju . Kad je on ušao u auto , Lovro je živnuo , jer je sad imao koga zezati .

- Pametna ti je ta odluka - rekao je . - Zagreb , Zagreb , nema ništa bez Zagreba . Tako je i sluga Jernej išao u Beč .

- Zezaj ti , zezaj - reče Brodarić mirno .

- Ima neke sličnosti s Jernejem , ima - pridruži se i Berak , mimo običaja .

Brodarić se malo naroguši , ali ne reče ništa . Gledao je kroz prozor vlažne livade i vinograde što su čekali berbu , brežuljke , klijeti i bijele crkvice . Gledao je nekako pažljivo , kao da se oprašta od svega toga ; očito , tu se osjećao siguran i miran , a sve drugo bijaše svijet , dakle: opasnost . Udaljavanje iz zavičaja , ispresijecanog valovima amaterskih radio-stanica , očito mu je teško padalo .

- Čuj , Jernej - reče Lovro zijevajući . - A ako su informacije stigle prije tebe ?

- Reći ću im svoju verziju . Što drugo mogu ?

- Zvuči dobro - kimnu Lovro ozbiljno .

Vozili su se glavnom cestom , koja je bila vlažna , valovita i puna neravnina . Vidljivost je bila tako slaba da je Berak morao upaliti svjetla . Iako se morao koncentrirati na vožnju , upita momka:

- Dobro , reci ti meni jednu stvar . Rekao si da imaš neke podatke kojima bi mogao nauditi tim tvojim budžama . I što ćeš s tim podacima ? Ucjenjivati ih ? Mislim , ako ti inzistiraš da to ostane tajna ...

- Ne inzistiram - odmahnu glavom Brodarić , koji je bio blijed i očito uzbu&dstroke;en , ali odlučan . - Vama mogu reći . Samo , to čuvam kao posljednje oružje , i ne jedino . Imam ja toga više . Na primjer , bila je jedna prometna nesreća ...

- Kakva nesreća ? - okrene se Lovro njemu sa suvozačkog sjedala .

- Prije točno dvije godine , u vrijeme Berbenih svečanosti , kad je kod nas veliki blagdan . To se održava i u selima , i oni su u jednom takvom selu bili gosti ...

- Oni ? - priupita Berak .

- Predsjednik općine , sekretar komiteta i još jedan koji više nije u Kalmanvaru , a tada je bio u sindikatu . Išli su službenim autom , shvaćate , sa šoferom , je li . I kad su se vraćali , po mraku , padala je kiša , baš kao sad ... Kad su se vraćali , pregazili su neku babu u jednome selu .

- I kako je ispalo ? - upita Berak .

- Ispalo je tako da je baba bila pijana , da je vidljivost bila slaba , cesta vlažna , tragova kočenja nije bilo , malo su se i klizali , i na tome je i ostalo ...

- Aha - reče Lovro . - A ti , lukavac , znaš i više ?

- Znam - kimnu Brodarlć stiskajući usnice . - Znam da je bilo velike žurbe da se istraga zaključi , vozač se brzo preselio u Zagreb , isto tako navrat-nanos , premda je njegov nalaz krvi bio u redu . Ali , to nije bitno .

- Nego ?

Brodarić malo počeka i pogleda u Beraka , pa se okrene i Lovri , pripremajući se da pokaže svoj veliki adut . Reče:

- Bitno je to što vozač uopće nije vozio . Vozio je predsjednik , shvaćate ? Oni to vole malo probati , kako ide ta mrcina od " mercedesa " .

- A otkud ti sve to znaš , čuj , Jernej ? - upita ga Lovro otraga .

- Znam - dahnu Brodarić . - Službeno , nije bilo nikakvih očevidaca , shvaćate , bilo je dosta kasno . Ali , ja sam poslije našao čovjeka koji je sve vidio , on stanuje točno nasuprot mjestu gdje je to bilo i toga je časa buljio kroz prozor . Znam ga otprije , nekad smo skupa igrali nogomet . I lani smo dva-tri puta zasjeli zajedno , on je malo popio , a i ja , i tako mi je pričao o tome . Tvrdi da je auto jurio bar sto na sat kroz selo .

Malo su pošutjeli dok se Berak probijao kroz sve gušći promet prema Zagrebu , a kiša šibala po stakliza , predočavajući im jasno kako je sve to moralo izgledati te noći kojom Brodarić ucjenjuje budže u svome gradu . Onda Lovro doda:

- A ti si snimio toga tvog prijaška ?

- Jesam - kimnu Brodarić . - Potajno .

- Kako si došao na to ? - upita Berak .

- Ne znam - reče mladić . - Je li to novinarski nos ? Kao da sam znao da će mi jedanput zatrebati .

Zagreb im je izgledao nekako drugačije . Tu više nije padala kiša , čak je zasjalo i sunce , promet je bio umjeren i sve je izgledalo prilično veselo , a ipak nekako nisu prepoznavali grad u kojemu žive . Zbog Brodarićeve prisutnosti u autu , bilo im je kao da gledaju grad iz neke druge perspektive , kao kad čovjek motri svoj grad iz bolničkih kola ili iz zatvorskog furgona - uloga u kojoj se našao sasvim mijenja perspektivu . Možda su zato jedva čekali da se otarase mladoga novinara .

Iskrcali su ga na Zrinjevcu , jer je tako tražio . Nije rekao kamo ide , samo su se dogovorili da se vide po podne . Odmaglio je čim su se zaustavili pred semaforom .

- Da znaš da bih ga najradije pratio - progun&dstroke;a Lovro .

- Ne budi lud - reče Berak .

- Zar misliš da će on doista obijati pragove i moliti da ga poštede ? Tip koji potajno tura ljudima mikrofon pod nos , sigurno će se već snaći . Tko zna za koga taj radi !

Dok su još gledali za Brodarićem , iznenada se ispraznilo jedno mjesto za parkiranje u Amruševoj . Bilo je to gotovo nevjerojatno , i taj je dar trebalo prihvatiti . Berak odmah utjera auto na prazno mjesto , dok su jedan " audi " i jedan " citroën " žalosno žmigali . Iza&dstroke;oše iz auta i krenuše prema Trgu .

- Za koga bi radio ? - upita Berak .

- A šta ja znam ! Ja ti kažem da je to mutan tip .

Kao po dogovoru , nisu otišli ni u jedan od onih kafića u kojima se inače skuplja društvo s radija . Pošli su Ilicom , skrenuli lijevo i našli se na Cvjetnom trgu . Tu su ušli u bife i naručili dvije duple kave . Dok su stajali i buljili kroz izlog , Berak reće:

- Sumnjiv ti je mali , a ?

- A ti još o njemu ? - pobuni se Lovro . - Goni ga ! Ja ga nastojim zaboraviti .

- A što misliš , da možda ne laže da je snimio tog očevica ? I sve drugo što tvrdi da ima ? što ako j sve to izmislio ?

Lovro se zagleda u njega , počeša se po glavi i premjesti se s noge na nogu . Puhnu , pa reče:

- Tko bi tebe razumio ! Ja o malom seronji mislim loše , ali opet ne toliko . Zašto bi izmislio ?

- Zato što je fanatik . Čovjek koji u nešto toliko vjeruje i iza takve ideje , taj je u stanju svašta izmisliti .

- Čekaj , čekaj - reče Lovro zainteresirano i donekle likujući . - Ti , dakle , njega tako procjenjuješ ? Kao manijaka ? A kad sam ti ja govorio ...

- Ti si opet bio vidovit - potapše ga Berak po mišici . - Ne , ne mislim ja da je on manijak - reče uozbiljivši se . - Mislim samo da je mlad i da je jako zagrizao u tu stvar . Ja vjerujem da on nešto zbilja ima , ali to ne mora biti ni toliko spektakularno ni toliko važno koliko se njemu čini .

- Ukratko - reče Lovro prateći pogledom neku lijepu djevojku u tijesnim hlačama - mali je govno . Ili je lud pa izmišlja , ili je špicl pa potajno snima ljude . U tom slučaju , zašto se mi njega držimo ?

Berak uzdahnu , sleže ramenima , kucnu prstima po svojoj praznoj šalici , pogleda u Lovru i odmah skrene pogled .

- Zato što smo se upleli - reče .

- Kako upleli ?

- Ne onako kako ti misliš . Ne može nama nitko ništa , bar zasad , sve su to njihove tamo lokalne seračine . Drugačije smo se upleli: suviše znamo o svemu tome . A kad nešto znaš , ne možeš se praviti da ne znaš . Mislim , sam pred sobom .

- Mogu , hvala na pitanju , kako da ne ! Ako je to tebi novost , meni nije: to je jedna od glavnih vještina u našoj profesiji .

- O tome se baš i radi , o profesiji - reče Berak . - Taj klinac , bio on lud ili ne , špicl ili ne , radi svoj posao upravo onako kako smo ti i ja nekada željeli raditi , a ne radimo .

- Pa što ?

- Pa ništa . Zar ne misliš da je i tebi i meni vrijeme da malo razmislimo o toj svojoj profesiji . Otkrit ću ti tajnu: upravo zato što sam osjetio tu potrebu , ja sam se i uhvatio ove drame s amaterima .

Lovro ga odmjeri pogledom punim sažaljenja i prezira , pa reče:

- Otkrit ću i ja tebi tajnu . Puca meni lajbek za tvoju profesionalnu filozofiju !

Dvojica novinara rastali su se negdje oko podne , pošto su bili popili nekoliko vinjaka . Onda je Lovro pogledao na sat i izjavio kako je krajnje vrijeme da krene , ako još misli nešto prevrnuti prije povratka u Kalmanvar . Berak je znao da je to živa istina .

On se pak odvezao u Dugave , gdje je podstanarčio otkako se bio odvojio od obitelji . Usput je kupio nešto kruha , pa je pomalo žvakao dok je spremao rublje u torbu . Izvadio je trake koje je sninio s amaterima u Kalmanvaru i okolici , gledao ih neko nijeme dvoumeći se da li da ih ostavi u stanu , a onda ih je vratio u torbu . Žvačući pogledao je kroz prozor: jedna stara baka , koja je inače stalno kružila po naselju , naširoko je raspredala s nekim inkasatorom .

Potom se istuširao , obrijao , presvukao , a onda je krenuo . Našao je u gradu otvorenu jednu prodavaonicu igračaka i kupio prilično skup pištolj . Oko tri je zazvonio na vratima stana u kojem je nekada stanovao .

- Otkud ti ? - rekla mu je žena kad ga je ugledala .

Njih dvoje su upravo bili ustali od ručka , i njoj , očito , nije bilo drago što on upada u trenutku kad je stan neure&dstroke;en i kad je ona umorna i nervozna nakon posla . Bilo joj je osobito stalo do toga da upravo pred njim uvijek izgleda dobro , da bude savršena: neka vidi koliko je izgubio .

- Skoknuo sam na pola dana u Zagreb - reče on . - Večeras se vraćam .

- A što ti to tamo radiš ? - upitala ga je konvencionalno . Bila je već zaboravila da joj je o tome govorio na telefonu .

Ispričao joj je na brzinu , ali na njezinom licu nije zapazio da se ičega prisjetila . Mali je ležao na kauču i čitao strip . Poljubili su se , i Berak mu dade pištolj . Klinac ga je razgledao sa zanimanjem i stručnim okom procijenio njegove osobine , ali se nije oduševio . Vidjelo se da od oca očekuje drugačije stvari .

- Kamo ćemo za vikend ? - upitao ga je mali nakon njegova raspitivanja o školi i zdraviju .

- E , baš sam ti to htio reći - kaza Berak . - Zauzet sam ovaj vikend , ne mogo nikako .

Mali nije pokazao ni da mu je žao ni da mu je drago . Slegao je ramenima , baš kao da iza nekakav svoj život pun praktičnih problema , a odnos prema ocu jedan je od tih problema . Vidjelo se da je novonastalu situaciju već nekako ubilježio u rokovnik u svojoj svježoj i samostalnoj glavi .

Berak je izbjegavao da pogleda ženu , pa je još malo razgovarao s klincem . Mali i majka imali su svoj život , svoje navike , svoje šifre , i netko treći jedva da je tu imao što tražiti . Žena je stajala kraj vrata prekriženih ruku , kao da je mali dobio temperaturu , a Berak je liječnik koji je došao da ga pregleda .

- Ne mogu ostati dugo - reče Berak . - Samo sam skoknuo , kad sam već tu . Ti si dobro ?

- Jesam .

Još je malo porazgovarao s djetetom . Ton razgovora bio je poslovan , ni jedan ni drugi nisu inzistirali na srdačnosti i drugarstvu , tako je bilo manje šansi da sve skupa ispadne licemjerno , lažno i uopće naopako . Kad se šutnja otegnula , Berak je ustao da po&dstroke;e .

Poljubio se s malim , a klinac se odmah , još dok je Berak bio u sobi , latio stripa . Žena ga je ispratila do vrata i upitala:

- Kad se vraćaš ?

- Za par dana . Zašto ?

- Htjela bih da porazgovaramo .

Stajali su u polutami predsoblja , gdje se čulo njihovo zajedničko disanje koje je nekad bilo puno značenja , a sad je predstavljalo običan šum .

- O čemu se radi ?

- Pa , o svemu ovome - . reče ona . - Treba da se dogovorimo što ćemo i kako ćemo .

Otvorila mu je vrata . On je zastao na stubištu i zamislio se , a onda se okrenuo njoj . I dalje je držala prekrižene ruke .

- Dobro - reče . - Doći ću čim se vratim .

S urednikom su se našli u jednom malom bircuzu u šubićevoj , kako se Berak bio s njim telefonski dogovorio . U krčmi je bilo pijanaca , konobarica je bila osorna i izdirala se na goste , a njih trojica stajaIi su u ... kutu , tako da su se nekakve pivopije neprestano kraj njih provlačile u zahod . Brodarić je gledao urednika čudnim pogledom: bilo je u tom pogledu pobožnosti provincijskog novinara , ali i strahopoštovanja pacijenta koji očekuje da mu liječnik kaže je li tumor benigan ili maligan . Urednik je bilo nizak i ćelav , nosio je šarenu kravatu , imao je tri prstena i držao se usiljeno vedro , kao da priča viceve , kao da je to o čemu govore nešto ugodno , šaljivo i uglavnom nevažno .

- Nije praksa - rekao je . - I ne samo da nije praksa , nego se ja ne sjećam da sam ja o tome ikada govorio . Ili netko drugi .

- Znam , ali ... - pokušavao je Brodarić , dok su ostala dvojica šutjela , znajući sve unaprijed .

- Vijest o obustavi rada prejaka je stvar za radio , prejak je to medij , shvaćate . U novinama , još hajde-de , premda i oni izbjegavaju . Ne , ne . Ja tu odgovornost ne bih preuzeo .

- Ne to , nego ... - pokuša opet Brodarić .

- Kolega želi reći - tumačio je Berak Brodarićeve misli - da on i nije imao na umu da se to objavi kao vijest . Štrajk je već prošao , to ne bi dolazilo u obzir . Nego , ako bi se moglo spomenuti u nekome komentaru , makar uzgred , znaš . Ipak je to krupna stvar , je li , a sad ispada kao da se ništa nije dogodilo . Možda bi ti mogao ... - pokuša mu Berak polaskati .

Mali debeli urednik imao je jedanput tjedno unutrašnje-politički komentar koji je sam čitao svojim astmatičnim glasom , usrkujući zrak vrlo glasno , tako da su stvari izgledale vrlo dramatično kad bi ih on izgovarao . Sad je opet odmahivao glavom .

- Ni to - reče . - Ma kakvi ! Bilo pa prošlo . Ako je prestalo , znači da je riješeno na odgovarajući način , i što tu ima ... Ja komentiram opće stvari , ili barem one za koje svi političari znaju . A ovo ... To je ipak sitno . Ne treba ništa napuhavati . To je za lokalni radio .

- Ali , upravo oni neće ! - uspije sad Brodarić zavapiti .

- A što ja tu mogu , kolega dragi , što ja tu mogu ? - raširi urednik svoje prste nalik na kranjske kobasice kakve se proizvode u kalmanvarskoj mesnoj industriji . - Što ja tu mogu ?

- Čekaj , ali ovoga čovjeka gnjave zato što je htio objaviti vijest o tome , shvaćaš ? - govorio je Berak . - Ne zato što je objavio , nego zato što je predlagao da se objavi !

- Po kojoj liniji ?

- Po partijskoj i radnoj - reče Brodarić .

- Onda se treba i žaliti po toj liniji - reče urednik , zadovoljan što je našao rješenje .

- Suspendirali su ga - ubrzavao je sad Berak . - Shvaćaš li ti što se tu doga&dstroke;a ? Čovjek je postupio u skladu s nekim proklamiranim načelima ovoga društva , pozvao se na njih , a oni ga sad šikaniraju !

Urednik kao da je sad pažljivije slušao , bilo zato što je shvatio kako je stvar ozbiljnija nego što je u prvi mah mislio , bilo opet zato što je volio takve zapetljancije i u njima dobro plivao .

- Suspendirali , hm ? - gun&dstroke;ao je .

- Pa , da - potvrdio je Berak . - Znaš i sam što to može značiti za mladog čovjeka . Da se ta stvar spomene kod nas , u nekom komentaru ... To bi bio spas za njega . To bi značilo da nije zabranjeno o tome govoriti , da je cijela ta stvar jedna epizoda , sitnica , i tako .

- Ne znam , ne znam - govorio je urednik zabrinuto . Onda ih je pogledao čvrsto , kao pravi čovjek , pa rekao: - Ne , to neće ići .

Na tome je i ostalo . Još su malo šutjeli , a onda izadoše . Brodarić je inzistirao da on plati . Dok je bio kod šanka , urednik uhvati Beraka pod ruku . Unio mu se u lice , bazdeći po mentol-bombonima .

- Reći ću ti u povjerenju - promrmljao je . - Nama je već javljeno da će dečko možda doći . I da je politički zbilja malo čudan , znaš . - Odmjerio je Beraka pogledom punim značenja . - Samo mi nije jasno - nastavio je - što ti radiš s tim klincem ?

Berak se nasmija i potapša ga po ramenu , ali ne odgovori ništa .

Na povratku , kroz vozačko su staklo vidjeli zvijezde . Na suvozačkom sjedalu , Lovro je veselo pjevušio . On je toga poslijepodneva udovoljio nekim svojim intimnim potrebama , pa je bio dobro raspoložen . Čak je pokušavao raspoložiti i Brodarića , koji je sjedio otraga blijed , gotovo zelen u licu , držeći na koljenima svoj smiješni kovčežić .

- E , moj Jernej - rekao je Lovro veselo . - A što si ti mislio ? Da će oni jedva dočekati da te vade iz dreka ?

- Očekivao sam - reče Brodarić suho - da će me barem pažljivo saslušati . Da će shvatiti o kakvom se ozbiljnom problemu radi . Da su tu u pitanju temeljni principi .

- I da će ovi iz Zagreba odmah nasrnuti na vaše budže , koji su ih častili kad su bili u toj vašoj vukojebini , i s kojima se tapšu po ramenu na svim sastancima i plenumima ?

- A što su ti zapravo rekli ? - upita Berak .

- Ništa odre&dstroke;eno - uzdahnu mladi novinar . - U Partiji su mi rekli da sve mora ići redovnim putem , preko Komisije za žalbe i predstavke , i tako . Da to što svi šute o štrajku , da je to stvar procjene , da je možda doista bolje ponekad šutjeti , a ja sam neiskusan pa to ne znam ... Nisam se tome nadao - uzdahnu toliko duboko da je to bilo komično .

Lovro ga upita kroz smijeh:

- Gdje si još glumio Jerneja ?

- Kod onih za informiranje .

- I oni isto tako ?

- Njima nisam ni rekao sve . Samo da su me suspendirali , i tako . Kažu da oni ne žele prejudicirati samoupravne odluke , da postoji pravobranilac samoupravljanja , i bla , bla , bla .

- Pa , postoji , ne možeš reći da ne postoji - Lovro će veselo .

Vozili su se neko vrijeme u tišini . Cesta je bila gotovo pusta , tu i tamo Berak bi pretekao koji kamion . Izgledali su kao trojica provincijalaca što se vraćaju sa službenog puta u Zagreb . Pa i nije Brodarić bio jedini koji se osjećao kao da se vraća kući .

- Što ćeš sad ? - upita ga Berak .

- Ne znam . Nešto ću već smisliti . Nešto svakako moram poduzeti .

- Javno ? - upita Lovro .

- Javno . Ja druge načine ne poznajem .

Opet su pošutjeli . Onda Lovro pucnu prstima , okrene se Brodariću i poče mu govoriti vrlo ozbiljno , u želji da ga nagovori na nešto . Sinula mu je ideja , a on je svaku ideju nastojao realizirati .

- Ima još jedna varijanta - reče . - Poznaješ li ti onog Avakumovića ?

- To ti je zagrebački dopisnik jednih beogradskih novina - ubaci Berak .

- I što je s njim ? - upita Brodarić .

- Evo - tumačio je Lovro - odmah ćeš čuti . Čovjek je dolazio u Kalmanvar , imao je najozbiljniju namjeru da piše o tom štrajku , ali mu nisu dali . On se pokupio i otišao . Siguran sam da bi bio sretan da se može osvetiti što je badava putovao . Kako bi bilo da lijepo kažeš njemu kako stoje stvari , da mu izložiš svoj slučaj i sve to ? On bi od toga napravio bombon od reportaže .

- A beogradske novine bi to objavile - doda Berak .

Brodarić je neko vrijeme razmišljao , kao da razmatra tu mogućnost . Onda odmahnu glavom .

- Ne - reče . - Neću . To je stvar koju treba riješiti ovdje . Ne želim da druga sredina o tome arbitria . I da ispadne kako se ja okolo tužakam . To je moja sredina , moj grad , tu se moram izboriti za samoupravljanje .

Opet je to zazvučalo patetično i žalosno , neprimjereno situaciji i pomalo glupo , pa zato ušutješe . Čak ni Brodarić nije dalje obrazlagao svoje stanovište .

Kad su stigli do prvih kalmanvarskih kuća , Lovro se odjednom dosjeti:

- Čuj , a što ako netko poveže stvari , a ? Tebe danas nema , nema ni emisije , misliš da to nitko neće opaziti ?

Brodarić se nasmiješi , prvi put toga dana . Čak mu se i boja vratila u obraze .

- Emisija je bila - reče . - Ostavio sam Dubravki komentar i ključ od klijeti . Emitirala je , sigurno .

Svečanost je započela već rano ujutro . Ispod hotelskog prozora prošla je vatrogasna glazba udarajući svom snagom narodne pjesme i šlagere adaptirane na koračnice . Veliki bubanj , tuba i činele bili su tako sugestivni , na malom žutom trgu , da su hotelski gosti gotovo poskakivali na svojim ležajima . Glazba je stala na trgu i svirala sve u šesnaest . Još u polusnu , Lovro je ječao uz bubnjeve i činele , u ritmu:

- Pas-mater-jen-dva , pas-mater-jen-dva !

Nije im bilo druge nego da se još malo izležavaju , a onda da ustanu , obriju se , obuku , doručkuju i krenu na posao . Zbog nečega , i njih je zahvatila užurbanost što je vladala po gradu .

Odmah nakon doručka , Lovro se nekamo izgubio a da nije rekao ni kamo ide ni što smjera . Berak je imao neodre&dstroke;en dojam da se Lovro uspio nekako sporazumjeti s tajnicom u Radio-Kalmanvaru , ali u to nije mogao biti siguran . Tek je poslije opazio da je Lovro sa sobom odnio i magnetofon .

Tako se Marijan Berak već oko devet našao sam i bez ikakva posla , te mu nije preostao velik izbor mogućnosti: da nekoga potraži , da sam zvrji po gradu , da nazove telefonom sina , da sjedne u auto i odjuri u Zagreb , ili da sjedne pred glavnu kavanu i zija naokolo . Odlučio se za ovu posljednju mogućnost , jer je ona predstavljala najmanje udaljavanje od svrhe radi koje je bio tu . Sjeo je na terasu i gledao .

Na trgu se neprestano nešto doga&dstroke;alo - plesale su folklorne grupe , koje su se vozili na kolima što su ih vukli okićeni konji , treskale su se izvezene nošnje ( stajaće ruho , tako se to zove , kao što zna svatko tko je ikad pravio reportažu na takvu temu ) , zveckali su dukati , bljeskala su mala zrcala na crvenim oplećcima . Bilo je cijuka i podvriskivanja , bilo je zajapurenih lica , bilo je i naočitog ženskinja . Sve je to pomalo ličilo na zagrebačku Smotru folklora - u Kalmanvaru su Berbene svečanosti bile bez konkurencije doga&dstroke;aj godine i trajale su tjedan dana .

Onda su umjesto plesača došli nekakvi dječji zborovi , recitatori i igrokazi , govorile su se pjesme o majci i o domovini , djeca su imala bijele košulje i plave suknjice i hlače , bila su svježe počešljana i brižljivo su skrivala iza le&dstroke;a prste sme&dstroke;e od orahovih ljuski . Ličilo je to na one davne priredbe otprije tridesetak godina , kad su tribine bile iskićene pirotskim ćilimima , od kojih jedan i sad zastire pod u Vodopijinoj kancelariji .

- Sam si ? - rekao je Lovro i sjeo . Preko ramena je nosio magnetofon , pa ga je odložio na stolicu . - Uf - hukruo je . - Ovi nisu normalni .

- Što je ? što si radio s tim magnetofonom ? - upita ga Berak .

- Htio sam biti konstruktivan i ugodno iznenaditi druga umjetnika , naime tebe . Me&dstroke;utim , šipak ! Htio sam napraviti anketu o tome koju stanicu ovdje ljudi najradije slušaju , što iz se svi&dstroke;a , i tako . Mislim , taj aspekt publike .

- I ?

- I drek , kažem ti . Nitko neće ni da zucne . Čim čuju što pitam , počnu vrdati , dvojica su mi čak i pobjegli .

Nisu stigli dalje o tome raspravljati , jer su stolu prišli Ferdo i Čabrajec . Obojica su bili obučeni svečano , s kravatama . Taj je običaj , dakle , i dalje postojao u Kalmanvaru , kao i onda kad se nedjeljom ujutro odlazilo na misu . Sjeli su , naručili pivo , pa se zagledali u žuti trg , žute kuće i brežuljke u pozadini . Bilo je toplo i ugodno . Onda Ferdo ne izdrža . Upita ih:

- Jeste li čuli novost ?

- Opet novosti - huknu Lovro . - Što je ovo živahno mjesto !

- Novosti , novosti - reče Ferdo . - Radio-Sava jučer se dvaput javio . O drugoj emisiji je obećao da će iznijeti neke vrlo škakljive podatke o rukovodećim ljudima u našoj općini .

Dok je stanica radila , po njoj su skakale kokoši . Nalazila se u drvarnici , tako da je operater morao sjediti na panju u koji je bila zabijena sjekira . Kokoši su okolo kvocale i kljucale , osjećao se zadah peradi , a jedna debela baka u širokim suknjetinama sjedila je na panju i čačkala po radio-stanici . Preko rupca koji je nosila na glavi bila je nataknula slušalice . Lovro joj je tutnuo pod nos i svoj mikrofon , ali je bila prava šteta što nije postojala mogućnost da cijeli taj prizor i slikaju .

Brodarić je stajao u dvorištu , raskoračen , s rukama u džepovima , i motrio oko sebe vinograde , pejzaž kao na staklima naivaca iz toga kraja . Dok su se vozili prema bakinom brežuljku , Berak ga je stigao upitati:

- Što si to najavio sinoć ?

- Dubravka je opet govorila - rekao je momak . - Rekla je uglavnom ovo: da smo se uvjerili kako se neki ljudi boje istine , i to čak i onih istina koje su u interesu svih nas i nisu samo njihova svojina . A ako je tako , onda svaka istina može biti važna . I ona najmanja .

- I najavio si ... Što ?

- Najavio sam da će u idućim emisijama biti riječi o tome u što su sve upetljani vodeći ljudi ove općine . Spomenuo sam vikendice na velikoj šljunčari .

Kako je sve to bilo različito od ove bake i njezina dvorišta ! Bijaše to jedna sasvim drugačija upotreba radio-tehnike . Baka je rekla u mikrofon:

- Kaži , dušo !

S druge strane začulo se krkljanje , a onda jedan muški glas:

- Mali mi pati od sinusa , bakice - rekao je čovjek . - Čuo sam da vi imate neki preparat od meda , pa da to kapate u nos , i da ...

- Imam - reče baka kreštavim glasom . - Čuješ me ? Sad ja govorim . Imam , kažem . Dovedi šmrkavca ovamo . Ponesi nekoliko maramica . Još nešto ? Prijem .

- Hvala , bakice - reče čovjek . - Imate li još onog vašeg čaja za žuč ?

- Imam , dušo . Kad do&dstroke;eš , ponesi novce . Gotovo - završi baka i odlučno isključi aparat .

Baka je živjela na brežuljku i bila crvena u licu , tako da se odmah vidjelo da voli piti . To se odmah i potvrdilo: kad ih je ponudila komovicom , i sama je dobro potegnula . Potjerala je kokoši i poklopila radio-stanicu .

- Do&dstroke;ite navečer - rekla je - kad imam emisiju . Ovo nije ništa .

Baka je imala emisije navečer , a ujutro su se javljali amateri da joj postave dodatna pitanja i zamole za savjet .

- Kako ste se počeli baviti radiom ? - upita Lovro s mikrofonom pod nosom .

- Dosadilo mi da dan i noć dolaze ovamo - reče baka . - Ja sam vam kao neki narodni liječak , travar , je li tako ? E , i onda su ljudi dolazili ovamo da je čudo jedno ! Nisam od njih više mogla ništa ni raditi . A ja imam kravu , kokoši , guske , imam kuću , treba na sve to stići , a još i unuke čuvam . I nemam ja radno vrijeme , nisam doktor , je li tako ?

- I tako ste počeli s radiom ?

- Pa , da . Ima mnogo tih bolesti zbog kojih i ne treba dolaziti ovamo . Ja njih ionako ne pregleda vam . Kažu mi što ih boli , a ja im dam lijek . Mnoge lijekove oni mogu i sami prirediti , samo treba znati pravu travu . I onda , zašto da dolaze ? Fino im triput tjedno kažem preko radija , to je besplatno . Ovi koji traže posebne savjete , plate kad mogu . Mene to veseli , eto . Tako sam se riješila gužve .

- Onda su vaše emisije samo o lijekovima ?

- A zar je to malo ? - zakrešta baka . - Da , tumačim ponekad i snove .

Počastili su se opet rakijom , a onda su upitali baku sluša li druge amatere . Rekla je da ne sluša . Pitali su je zna li za radio-stanicu Sava . Rekla je da ne zna . Tako su krenuli niz brijeg prema autu .

Brodarić je i dalje držao ruke u džepovima hlača , kosa mu je vijorila kao kakvom romantičnom pjesniku . Gledao je vizionarski u daljinu . Jasno se vidjelo da ga Lovro sve teže podnosi . Upitao je mrdnuvši svojim golemim brkom:

Nije mi samo jasno zašto Dubravka na sve to pristaje .

Brodarić se malo trže i pogleda u Lovru , kao da ga je i samo to pitanje uvrijedilo .

- Zato što me voli - reče .

- Je li to dovoljan razlog ? - spremno priškilji Lovro .

Brodarić se malo skanjivao , kao da mu nije jasno treba li da se uvrijedi ili da uzme u obzir činjenicu da će mu dvojica novinara možda još i te kako trebati .

- Ona misli kao i ja - reče napokon . - Sve što zna o društvenim problemima , od mene je naučila . Postala je svjesna situacije pod mojim utjecajem , eto , to je .

- U moje vrijeme - coknu Lovro jezikom i nakrevelji se - mi smo mačkama davali sasvim drugačije pouke .

Dvorana se službeno zvala " Jedinstvo " , ali su je svi još uvijek zvaii " Hrvatski dom " . Imala je dugi i uski foaje , koji je na jednoj strani imao zid prepun starih kazališnih cedulja pod staklom , a na drugoj drveni pult i beskrajan niz garderobnih vješalica . Nekada je Kalmanvar valjda bio nešto veći , ili možda samo zainteresiraniji za kulturu . Doista , one su cedulje svjedočile da je amatersko kazalište početkom pedesetih godina imalo vrlo širok repertoar ( Bogović , Ogrizović , Kulundžić , Nušić ) , i da je davalo prosječno po dvije predstave tjedno , i mnogo gostovalo .

Dvorana je tako&dstroke;er bila reprezentativna . Imala je lijep i prostran parter , deset loža i polukružni balkon za stajanje . Sve je bilo u teškom , crvenom plišu , iste boje kao i zastor na pozornici . Lože i balkon bili su puni , a u parter su još pristizali . Prva dva reda parketa bila su tapecirana istim onakvim crvenim plišom . Tu su se vidjele žene u večernjim haljinama i s friškim frizurama , crna odijela muškaraca i rukovodilačka djeca . Predsjednik po imenu Marković ( trebalo je paziti da ga čovjek ne pomiješa sa sekretarom , koji se zvao Janković ) već je sjedio na svome mjestu .

- Ti boga - reče Lovro dok su stajali na balkonu i motrili gungulu . - Vidiš ti njih ! Pa to je tout Kalmanvar . Kao neka godišnja inventura .

- Vrag bi znao - reče Berak - što sve to skupa njima znači !

Povod možda i nije bio važan . Svake godine , u okviru Berbenih svečanosti , na sam njihov prvi dan ( a taj je redovito bio u subotu ) , održavalo se natjecanje pjevača-amatera . Postojao je i stručni žiri , koji je sjedio u prvoj loži zdesna , u njemu su se nalazili lokaln nastavnici muzike , poneki muzičar iz Zagreba koji puše u saksofon na televiziji , i poneki lokalni političar koji pazi da štogod ne zabrljaju . Kad su se o tome raspitivali , Beraka i Lovru su uvjeravali da ima svega: i narodne muzike , i zabavne , pa čak i arija iz opera koje se pjevaju uz pratnju klavira . Glavna je nagrada snimanje za lokalnu radio-stanicu , a dobiva se i simboličan novčani iznos . Radi se na tome da se sporazumiju s " Jugotonom " da pobjednik Kalmanvarskog natječaja snimi ploču .

- Da vidimo čega sve tu ima , kad je već inventura - reče Lovro . - A gdje je ta šašavica ?

Tražili su zapravo Dubravku: Brodarić je rekao da će ona biti tu i da će ih odvesti do njega , da bi mogli snimiti večernju emisiju .

Omladina je zatrpala balkone , stariji su sjedili u ložama , sredovječni u parketu . Bilo je mnogo mahanja i upiranja prstom , svi su bili veseli . Začu se pljesak i svjetla se počeše gasiti , a zavjesa se diže . Diksilend orkestar u jednakim konfekcijskim odijelima prašio je " Kad sveci marširaju " , a svirači su zauzimali poze za koje im se činilo da najviše liče na one s televizije . Izašao je konferansje .

- Ovako nećemo ništa napraviti - reče Lovro . - Znaš kako je najbolje ? Ja ću se promuvati po zgradi , a ti pazi na glavna vrata . Može ?

Berak kimnu i Lovro ode . Berak se još nije micao , jer nije mogao odvojiti očiju od konferansjea , koji je držao govoranciju o natječaju , o njegovoj tradiciji , propozicijama i izlučnim borbama koje su se vodile prethodnih dana . Premještao se s noge na nogu , podizao lijevu pa desnu ruku , smiješio se značajno , i čovjek je nakon pola minute lako mogao pogoditi kojeg televizijskog voditelja imitira .

U trenutku kad se Berak okrenuo da pode , jedna ga je ruka dotakla po ramenu . Pred njim je stajala Dubravka , lijepa i našminkana , smiješeći se pri odsjaju svjetla s pozornice .

Spuštali su se nekim stepenicama za koje Berak nije ni znao da postoje . Dubravka ga je vodila . Našli su se na samom početku garderobe . Lovre nije bilo . Zastali su i tiho razgovarali . Dubravka je na sebi imala večernju haljinu , čak prilično ukusnu , a kosu je skupila u pun&dstroke;u na vrh glave . Imala je i naušnice .

- Odakle si zapravo iskrsnula ? - upita je Berak .

- Bila sam u loži , s tatom . Moj tata je nekakav uglednik u ovom gradu . Veterinar - nasmijala se .

- Koga sve imaš ? - upita je Berak nakon kraće šutnje .

- Samo tatu - reče ona .

- A ti ? što radiš ? Studiraš ?

- Ne . Radim u banci . Lani sam se pokušala upisati na kazališnu akademiju , ali nisam uspjela . Pokušat ću opet dogodine , kad skupim malo love , možda i u Beogradu .

- Što si htjela ? Glumu ?

- To vas čudi ? - Nasmijala se . - A zašto se vi toliko raspitujete o meni ? - uozbiljila se . - A , znam . Zanima vas zašto radim sve ovo s Tomicom , je li tako ?

- Jest , da ti iskreno kažem - uzdahnu Berak .

Malo se zamislila . Dopustila je da joj pripali cigaretu , pa je stajala , poduprijevši jednom rukom lakat druge . Svakako je često odlazila u Zagreb , znala je kako se puši u kazališnom foajeu . Govorila je istodobno i ozbiljno i ironično .

- Pa , eto - rekla je . - On je ipak najzanimljiviji čovjek u ovom gradu .

- Najzanimljiviji ? - Beraku se lice komično izduži i ona se nasmija .

- Ne u običnom smislu riječi - reče . - Ali , on je jedini koji zna što hoće . Ima neku svoju ideju i ide za njom . Toga strašno fali ovdje kod nas , znate . Svi su u nekim svojim kompromisima . On je bedast , djetinjast , izgleda i malo lud , ali ima nešto svoje . To je meni glavno .

- A lukav nije ? - upita je Berak naglo .

- Lukav ? - zamisli se djevojka . - Pa , možda , malo . Ponekad me iznenadi .

Berak je tapkao nogom kao što rade junaci crtanih filmova kad su nervozni . Oboje se nasmijaše .

- Ima li još tih razloga ? - upita je Berak .

- Ima - reče djevojka . - Ja ga čuvam da ne napravi kakim glupost .

Berak je opet bio u prilici da iskolači oči i jasnim znacima iskaže svoje ču&dstroke;enje . Djevojci je to opet bilo smiješno . On se iskašlja .

- Lijepo ga čuvaš - reče . - Znaš li što je naumio večeras ?

- A znate li vi što je naumio ? - upita djevojka . - Pa opet idete da to vidite i čujete . Ja znam što je naumio . Nije to tako strašno . Bilo je ovdje i prije skandala . Malo gužve , a poslije opet mir .

Berak ju je gledao zamišljeno . Je li moguće da joj je toliko dosadno da se na takav način pokušava zabaviti ? Zar nema nimalo ženskoga smisla za realno ? Onda je upita:

- Koliko ste dugo skupa ?

- Dvije godine . Zašto ?

- Tako - reče novinar . - Pitam se tko je koga pokvario . Ne znam , ne znam . Možda više ne razumijem mladu generaciju . Godine , godine .

- Godine i godine - začu se medvje&dstroke;e mumljanje sa dna foajea - godinama bih vas mogao čekati ko budala . Idemo ili ne ?

Stadion je bio ogra&dstroke;en prilično visokom i kićenom ogradom od opeke , a svakako je bio prevelik za kalmanvarski nogometni klub koji se natjecao u nižim razredima . Kad su se provukli kroz ogradu na onoj strani gdje je bilo groblje ( pri čemu je Dubravka stalno morala paziti da negdje na zapne svojom večernjom haljinom , a Lovro joj je pomagao pomalo je pipkajući ) , ugledali su pred sobom teren . Izgledao je čudno , onako velik , u tami , s bijelim crtama koje su se isticale . U samom dnu stadiona bile su svlačionice i upravna zgrada ravnoga krova . Bilo je četvoro vrata , jer su bila dva kluba , jedan mali i jedan još manji ; taj manji upravo se nedavno ugasio i njegove su svlačionice sad bile prazne . Ovamo se Brodarić sad sklonio , da malo promijeni mjesto emitiranja ; osim toga , na ravnom krovu bilo je lako namjestiti antenu .

On je bio već sve priredio kad su stigli . U prostoriji je vonjalo po masti za kopačke , muškom znoju i sapunu . Uza zidove bile su niske klupe , na zidu vješalice . Na klupi je stajao radio-ure&dstroke;aj , spreman za emitiranje i zagrijan .

- Nisi baš izabrao neki termin - rekao je Lovro . - Tko će te večeras čuti ? Svi slušaju prva grla Kailmanvara .

- Netko će već čuti - reče Brodarić ozbiljno . - Nemaj brige !

Vijesti nisu bile osobito duge , ali su zato bile jezgrovite . Novinari su odmah zamijetili da su počele dobivati nešto od literarnoga stila , a bijahu ispunjene i nekakvim tribunskim žarom koji je , istodobno , stvarao dojam kao da pušta neka stvari suze govore . Nakon signala i najave , Dubravka je , čučeći kraj odašiljača , dok joj se večernja haljina vukla po podu , počela čitati:

" Kao što smo jučer najavili , dajemo neke pojedinosti o izgradnji vikend-kuća na velikoj šljunčari . Kao što je poznato , te su vikendice iznikle u roku od nekoliko mjeseci , prije pet godina , one iste gra&dstroke;evinske sezone kad je izgra&dstroke;en istureni pogon Kalteksa u selu Žbrelcu . Kad se to izrekne na ovaj način , onda dovodenje tih dviju stvari u vezu može izgledati kao pretpostavka ili proizvoljna konstrukcija . Ali , postoje i podaci . Količina materijala utrošenog u izgradnju toga pogona bila bi dovoljna za dvostruko veću zgradu . Količina upotrijebljenog cementa dostajala bi čak i za trostruko veći objekt . Broj radnih sati koji su navodno utrošeni u podizanje te zgrade i pratećih sadržaja bila bi dovoljna da se zgrada nekoliko puta sruši i ponovo sagradi . Osobito je interesantno pratiti koliko su tura napravili kamioni koji su materijal prevozili , kao i kretanje bolovanja radnika i tehničara na gradilištu . "

Slijedile su nakon toga cifre , vrlo precizne i podrobne . Nakon podataka , komentar je nastavljen . Dubravka je čitala ravnim glasom , bez logičnog naglašavanja , što je još više pojačavalo nestvaran dojam i tog komentara i cijele situacije u kojoj su se svi oni našli , u vonju kopački , dresova i r&dstroke;e na kotlu za vodu . Slijedilo je:

" Da bi se o svemu tome donijeli cjeloviti zaključci , potrebno je dodati još nekoliko činjenica . Prvo , na istoj toj šljunčari , samo nekoliko mjeseci kasnije , vikendicu je podigao i čovjek koji je u vrijeme izgradnje pogona bio šef gradilišta , da bi potom prešao u jedno drogo , zagrebačko poduzeće . Drugo , nekoliko mjeseci nakon što je pogon svečano otvoren , za Dan Republike , srušio se njegov krov , i nekoliko je radnika ozlije&dstroke;eno krhotinama armiranog stakla od kojeg je krov bio načinjen . Prema službenoj verziji , krov se srušio zbog lošega statičkog proračuna , koji je načinio jedan zagrebački projektni biro . Poznavaoci situacije , me&dstroke;utim , tvrde da je do nesreće došlo zato što je u potpornje ugra&dstroke;eno manje armaturnog željeza nego što je bilo predvi&dstroke;eno ; kamo je to željezo nestalo , nije teško pretpostaviti . Samo su još nedostajale ljudske žrtve ( a samo se slučaju ima zahvaliti da se i to nije dogodilo ) pa da slika bude kompletna . "

- Sve same Amerike - prošapta Lovro .

" Treće , " nastavljala je Dubravka ravnim glasom , " poduzeće koje je gradilo objekt , Kalinvest , našlo se ubrzo potom u materijalnim nedaćama u kojima grca još i danas . Ne želimo , naravno , time reći da je onih nekoliko vikendica upropastilo poduzeće . Želimo reći samo to da je način rada i stupanj razvoja samoupravljanja u toj radnoj organizaciji glavni uzorak koji je omogučio i manipulaciju vikendicama , pa i loše poslovanje . Ipak , to još nije sve . Jer , naravno , sam Kalinvest ne bi tu mogao ništa da nije imao podršku najodgovornijih ljudi u ovoj komuni . A oni , svi dojednoga , od predsjednika Markovića , preko sekretara Jankovića , pa nadalje , imaju vikendice na velikoj šljunčari . O svemu tome , me&dstroke;utim , bit će podrobnije riječi drugi put . "

Slijedile su završne formule , odjava , a potom je opet zasvirala muzika . Brodarić je trljao ruke , ali više nervozno nego zadovoljno . Sjedili su u svlačionici , u tišini , i gledali se . Onda Lovro planu:

- Ma dobro , miško , čuj ti mene , što ti misliš da si otkrio , to ti meni kaži , ako boga znaš ? što tu ima novo ? To je sranje , dragi moj , obično sranje , kužiš ? Pedeset posto vikendica ti ovoj zemlji i dvadeset posto kuća sagra&dstroke;eno je na taj naćin . Je li ti jasno ? I što sad ?

- To ne znači da treba šutjeti ! - planu Brodarić i ustade s klupe kao da će se tući .

- Novinarski , to je nula - reče Lovro strpljivije . - Svi to znaju , ne otkrivaš ništa novo . Tvojim slušateljima bit će drago što zajebavaš budže , ali i mnogi od slušalaca gradili su na taj način . Shvaćaš ?

- Ali istina , istina ! - tvrdoglavo je siktao Brodarić , vrteći se usplahireno po svlačionici .

Me&dstroke;utim , Lovro više nije imao milosti , odlučio je da klinca spusti na zemlju ; osim toga , to je bila prilika da ga poniži pred Dubravkom , pa i da malo paradira svojim životnim iskustvom .

- Nemaš ti nikakve šanse - reče . - Javni život počiva na općoj suglasnosti da postoji nešto o čemu se šuti , a što je istina , i nešto o čemu se govori , a što nije istina . Kad ti inzistiraš na istini , oni postaju sumnjičavi , misle da im želiš nešto podvaliti . Je li ti sad jasno ?

Kroz grad su od ranoga jutra tandrkala zaprežna kola i tutnjali kamioneti i traktori . Na njima su bile bačve , kanisteri , kante , sjedila je vesela čeljad i pjevala . Bilo je sunčano i svečano , i svi su hitali u vinograde . Čudno , kao da nitko nije brao prije toga tjedna , i kao da nitko neće brati poslije - kao da se i samo grož&dstroke;e , dozrijevajući , prilago&dstroke;avalo tjednu Berbenih svečanosti , za koje se već u kolovozu znalo kad će se održati . Od sutra , od ponedjeljka , svi će brati , premda će prije podne raditi .

Bilo je lijepo naći se u Kalmanvaru u takvu ugo&dstroke;aju . Čak je i Lovru uhvatila ta atmosfera , pa se svaki čas osvrtao da vidi je li mu tu sva oprema - najbolje se mogao veseliti tako da nešto snimi .

Ipak , nisu se odmah uputili u vinograde , premda je Lovro to predlagao . Poslije doručka , opazili su da je otvoren Vodopijin prozor u zgradi radio-stanice . Odmah im je palo na pamet da su možda opet uveli dežurstvo , nakon sinoćnje emisije . Još dok su koračali preko trga , hodajući od jedne do druge žute kuće , od hotela do zgrade Informativnog centra , opazili su Vodopiju kako stoji na prozoru , puši i zamišljeno ih gleda .

- E , zdravo - rekao je kad su ušli , ali ovaj put ih nije ponudio viskijem . - Što ima novo ?

- To smo mi tebe htjeli pitati - reče Lovro drsko .

- Čuli smo da je sinoć bila neka nezgodna emisija - reče Berak . Vodopija je , očito , već sve znao o emisiji . On je , doduše , sinoć bio u " Hrvatskom domu " , sjedio je s nekim drugim takvim debeljuhima , koji su valjda bili direktori . Vodopijina žena imala je loše obojenu plavu kosu ( dva prsta crnoga vidjelo se tamo gdje je kosa izrasla ) i izgledala je prilično uplašeno .

Vodopija se zagleda u njih škiljeći . Kao i uvijek , u njegovu je pogledu bilo oštrine koja daje do znanja da sugovornika čita kao knjigu , ali i neke čudne koncentracije koja je odavala da je to čitanje možda ipak samo pokušaj .

- Ne znam što da vam kažem - uzdahnu napokon urednik . - Od jutra o tome razgovaramo . Zapravo , od sinoć . Već mi je pomalo i dosta . - Uzdahnu , pa odjednom izbaci: - Maloprije je i o vama bilo riječi .

Njih dvojica se malo lecnuše . Lovro trijumfalno pogleda Beraka , kao i uvijek kad bi se ostvarila kakava njegova crna prognoza . Čak je nešto i progun&dstroke;ao u svoje velike brkove .

- O nama ? - uzvi Berak obrvama . - Što mi imamo s tim ? To je vaša lokalna stvar , ne ?

- To sam i ja njima rekao . Ali , što ćeš , to je sad postala takva stvar , škakljiva . Vi pravite reportažu , pletete se tu oko amatera , je li tako ? Ja sam im rekao da je sve to u profesionalne svrhe , i tako , ali oni ...

- Kome si to rekao ? - upita ga Berak .

- Pa , tu , drugovima . Imali smo sastanak .

- Nije se valjda već i milicija umiješala ? - upita ga Lovro smješkajući se .

- Znate kako je - napravi se Vodopija da nije čuo pitanje . Po tome se moglo zaključiti da u Lovrinim zlim slutnjama ima bar trunak istine . - To je sad politička stvar , je li tako . To je diverzija , bogati . I da se mene pita , ja se ne bih dvoumio , ja bih cijelu tu stvar predao u ruke miliciji . Oni bi već znali što treba .

Vjerovali su mu . Vodopija je volio prebaciti teret odluke na nekoga drugog , a volio je i oštre metode , što jest , jest .

- A drugi ne misle tako ? - upita ga Berak oprezno .

- Ne - odmahnu Vodopija glavom . - Ne misle . Smatraju da se treba politički boriti protiv toga . Shvaćate ? Tobože , zato što se radi o njima i o njihovim vikendicama , da ne bi ispalo kako oni odmah potežu zakon , jer se radi o njima , nego treba to sve fino , po redu , oni tvrde da im je obraz čist , i šta ti ja znam ... A , ne znam . Ja nemam vikendicu , na primjer . I zato ja ne bih puno mislio . Ne shvaćaju oni da je tu možda u pitanju cijela organizacija , shvaćate , grupa , tko zna čega tu sve nema . Zašto ne , možda i izvana .

- Izvana ? - iskolači Lovro očurde i razvali usta pod brčinama .

- A nego šta ? Zar bi netko sam sve to mogao ? Osim ako nije jako vješt , je li tako ... A trebalo bi pohvatati cijelu grupu , pogotovo ako je to neprijatelj izvana , postoje za to specijalizirane službe ... Shvaćate ?

Shvaćali su . Sjedili su mirno i gledali Vodopiju kako se šeće , zalazeći pod slap svjetla što je padao kroz prozor i izlazeći ispod njega .

- A , ovaj - reče Lovro polako - to što vaši neće da to predaju u ruke zakona ... Možda nekome od drugova odgovara da sve to izbije na vidjelo , a ? Možda i nije baš sve izvana ?

Vodopija zastade nasred sobe , s rukama u džepovima , i zagleda se u Lovru . Na njegovu se licu nije moglo ništa pročitati . Onda izvadi polako jednu ruku iz džepa , ispruži kažiprst i upre ga Lovri u prsa . Tiho mu reče:

- Čuj me , druškane . Dok smo prijatelji , prijatelji smo . Ali , s takvim svinjarijama mi nemoj dolaziti , ja sam pošten čovjek . Jasno ?

Kad su se opet našli na trgu , zastali su žmirkajući na suncu . Lovro je stalno nešto mrsio u brkove , ali nije bio zlovoljan ni uplašen . Vodopijina prijetnja nije ga pokolebala: stvari su išle loše , upravo prema njegovim prognozama , i zato su mu misli sad bile zaokupljene drugim stvarima - pleo je u glavi razne mogućnosti i kombinacije . Marijan Berak ga je gledao kako pognute glave ide preko trga , kao medvjed , i mrsi nešto sebi u brk , a onda mu reče:

- Hajde da čujem što ti je na duši .

- Svi&dstroke;a mi se ta kombinacija - reče Lovro . - što ako su to drugovi jedni drugima namjestili ?

- Sumnjam - odmahnu Berak glavom . - Suviše komplicirano . Suviše riskantno . Osim toga , a Brodarić ? što on tu znači ?

- On radi za jedne od njih , za jednu struju - logično će Lovro .

Berak je i dalje odmahivao glavom . Zastali su na suncu i gledali se škiljeći . Lovro je motrio učinak svojih riječi na Berakovu licu .

- Ne - reče Berak . - To ne ide . Suviše je fanatičan . Ne bi se tako ponašao da je kupljen .

- Jedino na taj način možeš objasniti njegov fanatizam - nasmije se Lovro . - Tako da za nekoga radi .

- Ne - ponovi tvrdoglavo Berak . - On radi za sebe . Želi se oprati . Sad više ne može natrag . To je pitanje kičme .

- Kičma - reče Lovro poučno - služi za to da ti glava ne padne u guzicu .

- To ti baš i govorim - otpovrnu Berak .

Pred zgradom općine opaziše sjajnu ćelu . Požgaj , specijalist za radio-drame , upravo je smještao bicikl u poseban stalak što je stajao pred glavnim ulazom . Obradovao se kad ih je ugledao , kao da se od njih nada nekoj pomoći .

- Otkud vi danas ? - upita ga Berak nakon pozdrava . - Niste u berbi ?

- A , ne - odmahnu Požgaj glavom . - Došao sam do predsjednika . Čuo sam da je tu , premda je nedjelja .

- Markovića ? - priupita Lovro . - Ili je Janković ? što će vam on baš danas ?

- Zbog moje radio-stanice - reče ri&dstroke;i čovjek . - Zbog svega ovoga što se doga&dstroke;a . Moramo porazgovarati .

- Ne razumijem - reče Berak , iako se Lovro već smješkao u brkove .

- Pa , jednostavno - reče amater mirno - došao sam reći predsjedniku i ostalim drugovima da ja s tim nemam veze , mislim , s tim vijestima , s vikendicama i sa svim ostalim stvarima . Hoću to odmah da im kažem , prije nego što me pitaju . Imam i dokaze .

Stajali su na suncu i gledali kako se Požgaj sav zajapurio , kao da već sve to tumači samom predsjedniku . U ovoj dvojici novinara vidio je oličenu javnost i nastojao da pred tom javnošću ispadne što bolje .

- Zašto mislite - upita Berak - da netko sumnja na vas ? Ima toliko amatera , zašto baš vi ?

- Zato što nisam naivan - nakesi se ri&dstroke;i pjegavac lukavo . - Ja sam bio deset godina u Njemačkoj , nije mi drago što sam morao ići , i to otvoreno svima kažem . Kad god se u ovoj općini dogodi nešto što smrdi na neprijateljsku djelatnost , odmah se sjete mene . Već sam ja s njima imao svakakvih cirkusa .

- A , je li ? - reče Lovro .

- Osim toga - nastavi Požgaj - moje drame bave se pravdom i takvim stvarima , a ove vijesti , taj novi radio , vidim , tjera isto tako nešto . I tako . Znam ja svoje . Ne želim imati veze s tim .

- I nije vas obeshrabrilo što vas svaki čas zezaju ? - upita Lovro .

- Nije . Barem dosad . Ali , sad prestajem emitirati , bar na neko vrijeme . Ovo je suviše ozbiljno .

Vinograd nije bio velik , ali je bio dobro ure&dstroke;en i održavan , osim toga , okrenut prema jugu . Nije bilo nijednoga suvišnog lista , ni travke korova pod lozom . Sve je to netko vrlo lijepo oplijevio , kao što je i stručno poprskao , vidjeli su se još tragovi modre galice po lišću . Ugodno je mirisalo po rahloj , malo vlažnoj zemlji , po travi i zrelom grož&dstroke;u .

- Fino , fino - rekao je Lovro otrgavši nekoliko bobica . - Ovo vam grož&dstroke;e preporučujem .

Došli su u vinograd tek po podne , jer je Čabrajec ujutro dežurao u radio-stanici ; njegova je obitelj još od jutros bila u vinogradu . Svi su se skupili kad su se pojaviii njih trojica . Bila je tu Čabrajčeva žena s djecom , pa još dvoje mla&dstroke;ih ljudi s klincima , pa neki visoki momak koji je valjda bio nečiji brat , i na kraju jedan starkelja , lica preplanulog od sunca , čije je djelo valjda i bio taj lijepo ure&dstroke;eni vinograd . Sa svima su se pozdravili i porukovali . Svi su oni držali u rukama košare i noževe kojima su rezali peteljke , čak i djeca . Bili su znojni .

- Eto , vidiš - osvrnuo se Čabrajec po vinogradu . - Do pred večer bit će gotovo .

Čabrajec ih je odveo do klijeti , gdje su zasukali rukave ( nastojali su se obući što gore , radno , premda je izbor bio slab , zbog skučene prtljage ) , pa su dobili po nož i košaru . Drugi su već naveliko brali , uzevši svatko po jedan red . Prije nego što i sami počeše , popiše malo rakije , koja je bila dobra ali i jaka . Pred vratima klijeti malo su zastali i pogledali po brežuljcima što su se sterali naokolo kao na hlebinskim staklima . Bilo je lijepo , i Čabrajec je naslutio njihovo divljenje .

- Ovo odmah tu , to je Ferdin vinograd - rekao je . - Susjedi smo . Tako ti je to . Ovdje si svakome u nečemu susjed: stanom , radnim mjestom , ili bar vinogradom .

- Ima to svoje prednosti - reče Lovro , pijući rakiju .

- Ne znam - reče Čabrajec filozofski . - Znam samo da se o tome mora voditi računa . To ne smiješ nikada zaboraviti: da ti je svatko u nečemu susjed , a sa susjedom treba bit dobar , jer te on može zajebati kao nitko drugi . To je glavni princip . Svi principi dolaze poslije toga .

Pogledaše ga . Stajao je pred svojom klijeti i meditirao dok je njegova složna obitelj brala lijepo i slatko grož&dstroke;e . Iz njega je govorila mudrost zemljoposjednika , bilo je jasno da ono što govori treba shvatiti alegorijski . Ipak , Berak ga upita:

- Govoriš li ti to o ovoj situaciji s radio-stanicama ?

- Pa i o tome , zašto ne - reče Čabrajec . - I o tome . Vama sa strane , on , mislim , taj tko to radi , možda izgleda kao junak .

- Zasad je ona - reče Lovro . - Junakinja . Ženska .

- Ne vjerujem ja u to - odmahnu Čabrajec glavom . Ženska je tu samo paravan , ma kakvi !

- Onda možda znaš i tko je ? - upita ga Berak blago .

- To ne kažem . Imam , doduše , svoje mišljenje , ali to sad nije važno . Važno je ovo: možda vama to sad izgleda junački , pošteno i ne znam šta , ali sve je to strahovita glupost .

- Zbog susjeda ? - priupita ga Berak .

- Zbog susjeda , naravno . Ne možeš ti ovdje tjerati nekakvu apštraktnu pravdu . U Zagrebu , ne kažem , premda i u to sumnjam . Ali , ovdje nikako . Ovo je mali grad . Ne radi se samo o tome da ruka ruku mije , o kompromisima i ne znam čemu još , nego se radi o tome da ovakav grad može postojati jedino tako da jedni drugima gledamo kroz prste . Osnovno je da se nekako složimo , da živimo skupa , sve drugo dolazi kasnije . Kad jednom počneš od općih istina , pokaže se da su svi krivi . A u takvoj situaciji nadrapaju oni koji su najmanje krivi .

Lovro je opet potezao iz boce , ali je slušao vrlo pažljivo . Brzo je otro nadlanicom brkove i požurio se da podbode domaćina:

- Sve je to fino , ali ova Radio-Sava zasad ne ide s općim istinama , nego s posebnim - štrajk , vikendice , tko je gdje drpio vreću cementa , te stvari . To nisu opće istine , nego sasvim posebne .

- Pusti ti to - odmahnu Čabrajec glavom . - Način na koji je sve to sročeno , meni sve govori . Te konkretne stvari su tu samo primjeri , nisu one cilj . Sve to radi netko tko bi ovaj svijet htio urediti po statutu . Shvaćaš , postoji knjiga , u knjizi piše to i to , zbilja ne odgovara toj knjizi , pa zato raspali po zbilji ! Znam ja takve tipove .

- Znaš ? - podbode ga opet Lovro .

- Idemo brati - reče Čabrajec . - Već su stigli do pola reda .

Nakon dva sata rada novinari su se jedva još držali na nogama . Hvatali su se za križa i trljali klecava koljena . Svi drugi veselo su grajali i raspitivali se što je s jelom koje im je stari vinogradar bio obećao . Sunce se počelo naginjati prema zapadu , tako da je rasvjeta na brežuljcima bila sasvim nestvarna , ali novinari jedva da su imali snage da na to obrate pažnju . Prije jela , svi su posjedali u hlad višnje i oraha , na me&dstroke;u .

- E , sad po&dstroke;ite sa mnom - reče Čabrajec novinarima .

- Kamo ? - upitaše ga .

- Pa , obećao sam vam amatera , zar nisam ? što rekoh , ne porekoh . Ne želim da ispadne ... Hodite , tu je odmah gore iznad vinograda .

Oni se zgledaše . Bili su umorni , znali su da ih te večeri možda još svašta čeka , valjalo je štedjeti snagu . Ipak , nisu mogli čovjeka odbiti i reći mu da su najzanimljivije stvari već vidjeli . Ipak , Lovro pokuša:

- Što nam vrijedi , sad će svi ustuknuti , nakon tog cirkusa s vikendicama . Nećemo moći ništa snimiti .

- Neka - reče Čabrajec . - Da ga barem vidite . Zanimljiv čovjek . On je prvi u ovom kraju počeo emitirati , još šezdeset sedme .

Dok su se penjali kroz vinograd prema cesti koja će ih dovesti do zaselka u kojem je stanovao amater žiga , Čabrajec im na brzinu ispriča sve o njemu . Taj je žiga bio željezničar , a šezdeset šeste mu je jedan vagon , manevrirajući na kalmanvarskoj željezničkoj stanici , odrezao obje noge , gotovo do kukova . Najprije je pokušao samoubojstvo , čim je stigao iz bolnice , bacio se u bunar , ali su ga ukućani na vrijeme izvukli . Onda se nekoliko mjeseci nije trijeznio , i napokon je nabavio radio-stanicu . Imao je zeta koji je tako&dstroke;er radio na željeznici , taj je znao za nekakvu rashodovanu radio-stanicu koje se željeznica željela riješiti . Žiga ju je kupio za male novce i prvi počeo emitirati . Svi drugi zapravo su bili njegovi sljedbenici .

Našli su ga kako sjedi u dvorištu na invalidskoj stolici i hrani golubove . Bio je sam u kući , svi drugi otišli su u berbu . Odmah je shvatio tko su i što žele , bio je dobro upoznat sa situacijom . Pitali su ga kako radi i zašto .

- Ja uvijek kažem - rekao je polako - da radio svakom daje ono što nema . Meni služi umjesto nogu , drugom umjesto ruke , trećem umjesto pimpeka . Nekom i umjesto glave . Neka proteza , u svakom slučaju .

Sjedili su pod orahom i gledali brežuljke . Kuća je bila velika , a dvorište toliko neravno da je čovjek jedva mogao zamisliti kako se žiga tuda vozi . Okolo su klucale kokoši , od staje se ćutio vonj konja . Ispod Žigina oraha sterala se nevjerojatna panorama , s mnogo žutih i sme&dstroke;ih brežuljaka , sa stablima , bijelim crkvicama , s pravilnim parcelama po obroncima , i sa slutnjom neke veće , zelenkaste planine daleko na istoku . U sve je to žiga gledao dok je govorio s njima .

- Radio je - reče on - za ljude . - Nije za guzice . To vam je moje mišljenje . Jednostavno , ali je moje .

Lice mu je bilo naborano , bore su bile duboke i sme&dstroke;e ; činilo se da je u njima još ostalo ponešto od željezničke ča&dstroke;e , otprije mnogo godina . Kosa mu je bila kratka , kao u ježa , i sijeda .

- Čuo sam da je vaš program vrlo kratak - reče Berak .

- Točno koliko treba . Ni više ni manje .

On je imao svoj stil . Emitirao je jedanput dnevno , i to isključivo snimke izvornih narodnih glazbenika: gejdaša , frulaša , tamburaša , drombuljaša , čak i guslara . I izdaleka su dolazili da ih snimi .

- Vidim da ste čuli za ovo što se doga&dstroke;a - reče Berak . - Zanima me hoćete li nastaviti s emitiranjem ? Mislim , znam da su neki odlučili prestati na neko vrijeme .

Željezničar je polako pušio , a sasvim malen čik visio mu je na donjoj usni - tako puše ljudi kojima ruke moraju biti slobodne . Zamišljeno je gledao u krajolik pred sobom .

- Nije to najvažnije pitanje , emitirati ili ne emitirati - rekao je napokon . - Važnije je što da se poduzme . Ne može to tako biti , da nas toliko , poštenih i ozbiljnih ljudi , sad bude osumnjičeno , i da nastradaju zbog jednoga koji ne valja . Treba nešto uraditi .

- Žiga je njihov ideolog - ubaci Cabrajec ozbiljno .

- Treba još razmisliti - nastavi Žiga . - Ali , ako ga treba hvatati , mi smo tu .

- Tko , amateri ?

- Pa , da . Mi znamo te stvari . Već ćemo mi njega nanjušiti . Razumijete ? Mi smo jedna snaga !

Premda je vinograd bio malen , branje i nije išlo tako brzo kako su se dvojica laika bila nadala . Ponajprije , na svakom trsu bilo je više grozdova nego što se u prvi mah činilo , pa su kroz redove napredovali sporije . Pa onda , i ti su redovi bili gusti , a svaki je trs trebalo dobro obraditi , sve obrati i ništa ne ostaviti , paziti da se ne zareže loza kad se reže grozd , zatim je valjalo sve to lijepo složiti u košaru . Košara bi se , uostalom , brzo napunila , pa je trebalo ići do bačve i prazniti je , pa se opet vraćati tamo gdje su stali . Brzo su ih opet zaboljela leda , bilo im je vruće , a grož&dstroke;e im je dojadilo: bilo je suviše slatko , pa ga nije trebalo jesti previše , da ne do&dstroke;e do tradicionalnih berbaških probavnih problema .

- Čuj - rekao je Lovro otpuhujući - lijep si godišnji odmor ti meni priredio , svaka ti čast !

- Šuti i radi - odbrusi mu Berak .

Atmosfera nije bila onakva kakva je obično u berbama: nije bilo potcikivanja , dobacivanja , masnih šala i hvatanja prignutih beračica za stražnjicu ( možda je upravo to Lovri nedostajalo ) , bila je to prava obiteljska berba , tu su bila djeca , radilo se ozbiljno i s mišlju na korist koju će svi od toga imati . Okolo , po brežuljcima , vidjelo se da i drugi beru , tamo je bilo i vriske i svega , pa je Lovro često onamo pogledao .

Nakon pauze , dok su opet brali , onaj starac ( komu su pokreti bili spori , ali je ipak najbrže odmicao ) latio se pripremanja jela . Naložio je vatru ime&dstroke;u dvije sječimice postavljene opeke i na nju stavio rajnglu u kojoj je bilo svinjske masti . Nasjeckao je unutra luka , rajčice , paprike , krumpira , dodao suhog mesa i šunke , malo slanine , a onda je sve to miješao držeči kuhaču rukom na kojoj su tri prsta bila zgrčena . Me&dstroke;u prste dobro mu je pristajala bilo kuhača , bilo berbaški nož . Bio je to nekakav paprikaš koji se spravlja samo za berbu .

Jeli su pod orahom koji je služio kao me&dstroke;a . Žene su na travu prostrle stolnjake , svatko je svoj tanjur držao u krilu . Bilo je sklopivih stolica , prijenosnih frižidera i takvih gluposti , ali na to nitko nije obraćao pažnju . Djeca su jela kao zmajevi . Nebo je bilo plavo kao usred ljeta .

Baš kad su završavali ručak , začuo se motor automobila , a onda dječji glasovi . Neka su djeca tutnjala kroz susjedni vinograd . Čabrajčeva djeca po&dstroke;oše im u susret . Stigao je Ferdo sa svojom obitelji . Išao je posljednji , a na licu je imao izraz vojskovo&dstroke;e . On je namjeravao brati sutradan .

Ali , pokazalo se da izraz na njegovu licu ne potječe od zemljoposjedničke zabrinutosti . Imao im je nešto važno reći i samo je vrebao priliku . Čabrajec je to odmak shvatio , pa su se njih četvorica odmah povukli u klijet , tobože da natoče vina , a zapravo da porazgovaraju .

- Jeste li čuli novost ? - upitao ih je Ferdo čim su se našli u polutmini i kiselkastom mirisu klijeti .

- Kakvu novost ?

- Pa zar ne slušate radio ? - otezao je on s viješću . - Znate da Radio-Kalmanvar za vrijeme Berbenih svečanosti emitira po cijeli dan .

- Znamo , hvala na pitanju - reče Čabrajec .

- Čekaj , pa sad su baš vijesti - reče Ferdo . Vidim , imate tu tranzistor . Evo , slušajte !

Doista , tranzistor je stajao tu , na polici , nitko cijeli dan nije na njega obraćao pažnju . Bio je crn i prilično malen , a s obje strane na polici stajala je po jedna glavica crnoga luka . Čabrajec ga upali .

Vijesti su upravo završavale . Govorilo se o toku berbenih svečanosti i o dobroj vremenskoj prognozi za iduće dane , sve vrlo optimistički . Onda spikerica reče:

" Jedna obavijest . Odlukom štaba ONO i CZ općine Kalmanvar , od danas do daljnjega zabranjuje se rad privatnim radio-stanicama na području naše općine . Ova je odluka privremena , a o prestanku zabrane pravodobno ćemo izvijestiti sve zainteresirane . "

DESET

Raspoloženje je u gradu i dalje bilo svečano , ali se osjećala i zabrinutost , zbog neugodnih žbivanja u eteru . Osjećala se užurbanost oko organizacije Berbenih svečanosti , ali i užurbanost neke druge vrste . U općini se neprestano sastančilo , Vodopija bi povremeno projurio preko trga , oznojen i neispravan , a kružilo je i poprilično milicijskih automobila a da se nije pravo znalo koja je tome svrha .

Kad se Berak probudio , Lovre više nije bilo u sobi . Lovro je povremeno patio od nesanice ( osobito kad bi neko vrijeme bio bez žena ) , tada je lutao naokolo i liječio nesanicu alkoholom . Tako su mu se i sad , kad su se u deset sati našli na terasi glavne kavane , oči krijesile kao da je već ulio u sebe stanovit broj čašica oštrog pića . Naručio je pivo , ali mu se raspoloženje nije nimalo popravilo . Bio je mračan , jedak i zlurad kao malokad .

- Vidiš ti ovo - pokazao je na jedan od milicijskih automobila što su upravo . prolazili . - Vidiš kako su se uzvrpoljili ? Znaš zašto je to ?

- Valjda zbog svečanosti - oprezno će Berak . - Možda dolazi kakva budža ?

- Ma kakvi ! - superiorno odmahnu Lovro glavom . - Bio sam malo po birtijama , jutros , pa sam se raspitao . Nikakva budža ne dolazi . To ti je stalno isto , stari , stalno isto .

- Amateri ?

- Amateri , nego šta . Što si ti mislio , da su se šalili , jučer , kad su odredili zabranu emitiranja ? A , ne . Računaju ljudi sasvim ispravno: ako je taj manijak pokazao malo prljavog veša , onda je vrlo vjerojatno da će ga pokazati još . A prljavoga veša , kao što i sam možeš naslutiti , ima ovdje koliko ti duša želi . Drugovi ne bi bili skloni da se to javno pere .

Berak se osvrne i baci pogled na žutu zgradu općine . Zrake sunca na nju su sad padale nekako kosije: kao da je svaki dan stavljao zemlju u sve manji kut u odnosu na sunce , i kao da se to može golim okom pratiti . Žuta jabuka općine uskoro će , kad do&dstroke;u oblaci , izgledati sasvim trula .

- I što onda znači ta milicija , po tebi ? - upita Berak .

- Znači to - reče Lovro sa zluradim osmijehom - da obilaze amatere i upozoravaju ih neka se prestanu baviti svojim igračkama , ako slučajno nisu čuli obavijest , ili se prave da nisu .

- Obilaze ? - uzvi Berak obrvama . - Po kojem kriteriju ?

- Kako po kojem ? - nakostriješi Lovro svoje brčine kao Groucho Marx . - Zar tu trebaju kakvi kriteriji ? Ako smo ti i ja na tranzistoru svake večeri slušali emisije , onda budi siguran da su oni prislonili uho na aparat i da su ih sve popisali . Mislim , ne baš milicija nego oni kojih se tiče taj prljavi veš .

- Dobro - kimnu Berak . - I sve obilaze ?

- Sve koji emitiraju - kimnu Lovro . - Oni ih poznaju sve redom , možeš biti u to siguran . Po glasu , po vremenu emitiranja , po sadržaju emisije , po izboru muzike , po kvaliteti tona . Ovo je malo mjesto .

A što ako amateri odbiju da prestanu emitirati ?

- Postoje načini - kesio se Lovro zadovoljno . - Postoje , i ti bi to tako&dstroke;er mogao znati . Stanica je , doduše , privatna , ali samo do odre&dstroke;ene granice , je li tako . Dalje , svatko ti može soliti pamet u vezi s njom . Tvoja je , ali je i državna , kužiš . Ako nisi znao , za to je potrebna neka diploma , pa dozvola za emitiranje , pa šta ti je znam . Oni , doduše , toleriraju i sasvim divlje stanice , ali isto tako mogu i da ne toleriraju . Sankcije su zakonske , je li .

- Da - reče Berak . - Shvaćam .

- Šipak ti shvaćaš - reče Lovro učiteljski , a onda nastavi: - Pa se ja onda pitam: što mi još ovdje radimo ? Nema više emitiranja , nema više amatera , što smo snimili , snimili smo , i što sad ? što još čekamo ? Možemo samo najebati .

- Kako misliš najebati ? - pravio se Berak naivan .

- Pa tako , fino , draga časna sestro , ako ne razumijete , ja ću vam objasniti . Oni imaju popis svih stanica do posljednje , u to budi siguran . Znaju i da Brodarićev ujak ima stanicu . I sjetit će ga se , moraju se sjetiti . A kad se sjete njega , sjetit će se Brodarića i svih gluposti koje je naš Tomica izvodio . A kad se sjete njega , sjetit će se i nas . A kad se sjete nas ...

- Hajde , hajde - prekide ga Berak , mireći više sebe nego Lovru . - Nije to tako strašno . Zar tebe ne zanima da vidiš kako će se sve to završiti ?

- Hvala na pitanju , ne zanima - naroguši se Lovro .

- Osim toga , zar ne misliš da smo se nas dvojica pomalo već i slizali s tim malim , pa da smo donekle i odgovorni za njega ?

- Odgovorni ? - izvali Lovro na njega najstrašniji hajdučki pogled koji je imao u pričuvi .

Neodlučno su sjedili na terasi gledajući svaki na svoju stranu . Lovro je povremeno naginjao iz čaše , gledao vrevu na malome trgu , povremeno podizao naočare za sunce na čelo kad bi naišla kakva naočita djevojka . Trebalo je da odu do Radio-Kalmanvara , da potraže Brodarića i raspitaju se za njegove namjere , da onjuše atmosferu . Ali , sad je to bilo prilično škakljivo , kad su stvari krenule kako su krenule . Osim toga , nisu znali što je Brodarić učinio prethodne večeri , je li emitirao , a ako je emitirao , što je emitirao . Zadržali su se s Čabrajcem i njegovom obitelji do kasno , malo su se i podnapili i više nisu imali volje da se hvataju tranzistora . Dapače , Lovro je to , preuzevši ulogu neke vrste stoloravnatelja , najstrože zabranio . Tako su sad sjedili na suncu i žmirkali , sve dok njihovu stolu nije prišao sekretar komiteta Janković . Opet je bio u vjetrovci , izgledao je kao kakav bezazleni provincijski šminker .

- Mogu li sjesti ? - upitao je .

- Samo izvolite - reče Berak . Lovro je okrenuo glavu na drugu stranu , kao da ga je strašno zainteresiralo nešto što se zbiva na drugoj strani trga .

- Ja sam zapravo došao napola privatno da vas nešto zamolim - reče Janković kad je sjeo . - Opazio sam vas s prozora svoje kancelarije - doda iskreno - pa sam požurio dolje .

- Samo vi nas zamolite - potapša ga Lovro iznenada po podlaktici , dobrohotno , kao da je sekretar siromašni ro&dstroke;ak sa sela . - Volim kad me se nešto moli .

Vijest je bila tako kratka i toliko beznačajna da ju je Ivo Remetin jedva opazio . A i kad ju je primijetio , nije znao je li mu to drago , ili bi više volio da mu je promakla .

Zaustavio se na toj vijesti zato što ga je iskustvo naučilo da treba pročitati svako slovo prije nego što ga čovjek pusti u novine ; pa , premda je u pridržavanju toga principa bio prilično osamljen me&dstroke;u svojim kolegama , on je sve čitao: nervozno , preko volje , ali je čitao . Osim toga , jedva da je toga dana i imao što drugo osim kratkih i beznačajnih vijesti: po onome pasjem vremenu malo je tko uopće mrdao iz kuće , malo se što doga&dstroke;alo , i samo su gradski reporteri , balavci puni velikih ideja , bili vani .

Bio je to jedan od onih dana kad je čovjeku dosta svega , pa premda ne zna što bi zapravo htio , zna toliko da bi htio nešto drugo , da ne bude to što jest i da ne radi to što radi . Zagreb je bio zatrpan snijegom , padalo je tri dana i tri noći , pa se prvo stvorila bljuzgavica i vodurina koju loša gradska kanalizacija nije mogla popiti , potom je steglo i zatrpalo i sve je krenulo naopako: vozila su se sporo kretala , ralice su bile spore i bilo ih je malo , a i kad bi radile , prebacile bi sav snijeg s kolnika ili na pločnik , ili na ionako malobrojna parkirališna mjesta . Bilo je problema s grijanjem , s plinom , sa strujom , ništa nije štimalo , i sve što je urednik crne kronike mogao , bilo je da objavljuje gnjevne komentara o tome kako ništa ne štima i kako je to žalosno . A onda je tog jutra snijeg počeo opet padati , i iza redakcijskih prozora vidjela se neprozirna čipkasta zavjesa kao iz božićnih bajki , a negdje iza te zavjese bio je zimski Zagreb , mjesto veoma nalik na čistilište koje ne donosi nikakvo iskupljenje .

Kad do&dstroke;u takvi dani , čovjek se počne pitati o smislu života . Remetin se , doista , pitao što da se misli o novinaru koji je zašao u četrdesete , ure&dstroke;uje crnu kroniku i zna da će je vjerojatno ure&dstroke;ivati i dalje , prije svega zato što ne želi ništa drugo . A ne želi ništa drugo zato što je bolno svjestan da se ništa bolje i ne može postići , da se nema što željeti . Pitajući se o smislu života , osamljen za svojim stolom , Remetin je sam sebi bio pomalo smiješan , i pribojavao se da se i izvana nekako vidi što mu se vrzma po glavi ; kolege što su besposličarili u jednom katu pijući kavu pogledavali su prema njemu sliježući rameninma . Oni su dolazili u redakciju oko devet , premda nisu imali nikakva posla prije jedanaest , jer im je to davalo osjećaj važnosti i mogućnost da kukaju . Možda je u tome bio smisao ovakvog života ?

Ili je taj smisao upravo u onakvoj vijesti kakvu je Remetin sad držao u ruci , buljeći u onih nekoliko redaka i ne znajući što da misli i što da počne . Takve vijesti , koliko god bile iznenadne , uvijek poslije izgledaju kao nešto što se već dugo pripremalo i što se moralo dogoditi baš onako kako se dogodilo . Vijest je glasila:

Zagreb , 6. veljača . Jučer u kasnim poslijepodnevnim satima stradao je pješak Radovan Sedlaček ( 44 ) . Prelazeći cestu , završio je pod kotačima kombija , vlasništvo RO " Metalimpex " , kojim je upravljao Milan Abramović ( 51 ) . Pješak je zadobio teže ozljede , te je prebačen u obližnju Gradsku bolnicu . Istraga je u toku .

Kad je podigao glavu s teksta , ugledao je svoga pomoćnika Luju Katića , zvanog Luka , kako se približava kroz golemu redakcijsku sobu zviždučući koračnicu i koračajući u njezinom taktu . Onda je domarširao do Remetinova stola i sjeo sučelice njemu .

- Bogdaj , gazda - rekao je .

- Otkud ti tako rano ? - upita ga Remetin .

- Poltronska duša . Htio bih se dodvoriti šefu - rekao je Luka , a onda dodao nešto ozbiljnije:

- Nisam ni legao noćas .

Doista , na sebi je imao jučerašnje odijelo . Ali , to je moglo značiti svašta: Luka je stalno nešto petljao s nekakvim ženama , znao se i zapiti , ali isto tako i čitati cijelu noć . Ali , Remetin nije imao volje da se sad time bavi . Upitao ga je mrko:

- Tko je M . D . ?

- M . D . ? - zamislio se Luka , a onda se sjetio: - O , hvala na pitanju , to je jedna mala iz gradske , da je samo vidiš , plave okice , a noge do vrata ...

- Hajde , vidi je li tamo - zarežao je Remetin .

- A vi to bez pardona ? - upitao je Luka , pa je otprašio prema sobi gdje je bila gradska rubrika .

Ubrzo se vratio s djevojkom , kreveljeći se iza njezinih le&dstroke;a . Bila je lijepa , i bila je toga svjesna . Nije koketirala , ali se osjećalo da misli kako ima veća prava nego ostali svijet . Bilo je jasno da neće dugo ostati u gradskoj: ili će se udati , ili će brzo napredovati , ili će postati nečija ljubavnica .

- Je li ovo vaša vijest ? - upitao je Remetin jedva digavši glavu .

- Jest , zašto , nešto nije u redu ?

- U redu je - škiljio je Remetin od cigarete koju nije ni vadio iz usta . - Zanimaju me pojedinosti .

- O gaženju pješaka ? - začudila se djevojka , a reka je naćulio uši . - Ali , nas su učili da takve vijesti moraju biti ...

- Kratkoća je u redu - prekinuo ju je Remetin . - Mislio sam da ste možda bili tamo i da znate više .

- Ne - rekla je djevojka , i dalje začu&dstroke;ena i Remetinovim tonom i njegovim pitanjima . - To je stiglo telefonom . Ja sam bila dežurna . Znate kako to ide: mi nazovemo miliciju , a oni nama onda ...

Djevojka se raspričala kao turistički vodič , a Luka se cerekao . Onda je rekao:

- Dušo draga , ti upravo sve to tumačiš izumitelju trika s tim telefonom .

Doista , stvar je bila stara dvadesetak godina , možda čak i starija od djevojke M.D. Bilo joj je neugodno , pa je pocrvenjela . Zbog toga je Remetinu bilo neugodno , pa se navrat-nanos počeo zahvaljivati . Čak je ustao da pozdravi djevojku i na kraju dodao:

- Hvala vam , ipak .

Onda je sjeo i gnjevno pripalio novu cigaretu , osjećajući na sebi podsmješljiv Lukin pogled . Počeo je po džepovima tražiti olovku , da redigira taj tekst i da se nečim zabavi , premda još nije bio odlučio hoće li ga uvrstiti u list ili neće . Bio mu je suviše važan . Budući da nije nalazio olovku , Luka mu je pružio svoju , jer je u njega gornji džep na sakou uvijek bio pun olovaka . Onda je rekao:

- Gaženje , a ? - A kad je Remetin samo kimnuo glavom , on je dodao: - Mogu li ja to malo vidjeti , ako vam se ne gadi ? Remetin mu je preko stola dobacio tekst i samo promrsio:

- A , gledaj .

Još nije Luki rekao ništa , još ni sam nije znao što će i kako će . Možda je sve to odviše privatno da bi o tome govorio Luki , možda će mu biti još teže ako bude morao objašnjavati sve okolnosti . Može li Luka sve to razumjeti , s obzirom na generacijsku razliku ? Onda je začuo Lukin glas:

- O , pa to je to !

- Kako to misliš ? - pogledao ga je Remetin kroz dim .

- Znam taj slučaj . I , moram priznati da sam impresioniran tvojim novinarskim nosom , ako se smijem tako izraziti . - Pri tome se čak i uhvatio za nos . - Iz vijesti se ništa ne vidi , a ti si odmah našnjofao da tu nečega ima .

Tako je to išlo s Lukom . Nikada čovjek nije mogao znati odakle će on , i kad , izvući neki podatak . Ako se u onome što je upravo rekao odbaci glumatanje i kreveljenje , to je značilo da on ima Ivi Remetinu kazati nešto važno .

- Odakle ti znaš za taj slučaj ? - upitao ga je urednik .

- Iz birtije - reče Luka veselo . - Znaš moje polje rada . Sinoć sam sjedio s nekim dečkima iz policije , pa su mi to ispričali . Zanimljivo , zanimljivo , čast .

Naravno , to je bio izvor . Nije u Zagrebu bilo policajca s kojima Luka nekada nije pio , ganjao ženske ili bistrio politiku . Ali , Remetin je bio odviše zabrinut da bi sad o tome mislio . Zanimalo ga je što se to tako neobično dogodilo prilikom toga gaženja koje je njega osobno toliko zabrinulo .

- I što kažu ? - upitao je . - Ne muljaj , nego pričaj . Što u tome ima neobično ?

Luka je uzeo jednu od Remetinovih cigareta , pripalio je , pa je demonstrativno pljunuo mrvice od duhana , jer je cigareta bila bez filtera . Onda je rekao:

- Neobično je to što su se svjedoci skoro potukli . - Svjedoci ? Zašto ?

- Zbog iskaza . Iskazi su bili posve proturječni . Ima ravno četiri očevica , tri žene i jedan muškarac , i dvoje tvrde jedno , a dvoje drugo . I svi su sigurni u ono što govore , nitko neće da popusti ili odstupi .

- Nikad još nisam čuo da se svjedoci sva&dstroke;aju oko iskaza - uzdahnu Remetin . - Pogotovo ne u Zagrebu .

- Točno - kimnu Luka . - Obično su spremni potvrditi da je onako kako kaže prvi milicajac koji nai&dstroke;e . Ali , ovo je nešto drugo , tu je u pitanju pravda , ili nešto slično , jer to nije bilo obično gaženje , shvaćaš .

- Nego ?

- Nego neobično - naceri se Luka . - Dva svjedoka optužuju vozača , a dva pješaka . Ali , nije to ono neobično , znaš , u smislu: mogao je zakočiti , nije mogao zakočiti , bio je na zebri , bio izvan zebre , i šta ti ja znam . Ovo je nešto specijalno . Ovako: dvoje svjedoka , žena i muškarac , tvrde da je vozač namjerno pregazio pješaka .

- Kako to mogu znati ?

- Fino . Tvrde da je vozač , kad je došao blizu , naglo zaokrenuo volan , a onda je bubnuo u čovjeka koji je prelazio . Tvrde da su to jasno vidjeli .

Luka je valjda osjećao da ga Remetin pažljivo sluša , pa je zato pričao sve bolje , i sve ozbiljnije . Njegovo vječno veselje bilo je zapravo obrana protiv tuge , ali ga je Remetin znao brzo uozbiljiti .

- A drugo dvoje ? - upita urednik . - Dvije žene ?

- Te dvije žene - kimnu Luka - tvrde da je pješak zapravo pao pod auto .

Remetin je osjetio nekakvo peckanje u zatiljku . U isto vrijeme , val mučnine krenuo je iz utrobe prema glavi . Nije to bilo ni od kave ni od cigareta . Bilo je to od Lukine priče .

- Kako pao ? - upitao ga je .

- To i jest ono - reče Luka . - Čudno pao . Nije bio pijan , kao ni vozač , uostalom , nije se okliznuo na poledici . Jednostavno je pao . Već je bio skoro prešao cestu , a onda , kad je kombi naišao , on je odjednom pao unatrag , tako da ga je bubnulo i odbacilo . Sreća njegova da su tamo one hrpe snijega inače , zbogom , diko !

Remetin je sad već sasvim jasno vidio da se tu uopće više ne radi o pitanju pustiti ili ne pustiti vijest u novine . Bilo je to mnogo ozbiljnije i od njega se očekivalo više .

- A kolnik ? - upitao je još .

- Čist - reče Luka . - Samo tamo još čiste . To ti se dogodilo tako reći pred samim bolničkim vratima .

Ispadalo je da je pješak Radovan Sedlaček imao sreću što mu se to dogodilo baš pred bolnicom . Jer , da je stradao bilo gdje drugdje , uz toliki snijeg , mogao je i umrijeti dok ga nekamo ne prevezu . Val mučnine je prošao , ali u potiljku je i dalje peckalo . Remetin je pogledao prema prozoru , u mutnu zavjesu snijega iza prljavih stakala , u nastojanju da sam sebe uvjeri kako je sve to običan život , a običan se život sastoji od samih slučajnosti koje same po sebi nemaju nikakvog osobitog smisla , a pogotovo nemaju nikakvo simbolično značenje .

- Što kažu na policiji ? - upita Luku .

- Njima je to anegdota - sleže Luka ramenima . - Sva&dstroke;a me&dstroke;u očevicima , kužiš , tako da ih je pajkan morao umirivati . A inače , kažu da vozač kombija nije imao putnog naloga i da je otraga vozio nekakvu golemu količinu bakra , kojem nije znao objasniti porijeklu .

- Bakra ? - zinu Remetin . - Odakle bakra ?

- To se i oni pitaju - sleže Luka ramenima . - Ukraden , nego šta .

- Da - uzdahnu Remetin . - Nego šta .

Zapali novu cigaretu i zagleda se u prozor . Redakcija je postajala sve bučnija i sve smrdljivija . Bio je to dan kad nitko ne želi biti ono što jest , pa je zato ono što jest još više nego inače . Urednik je na sebi osjećao upitni Lukin pogled . Napokon pomoćnik reče:

- Onda ?

Remetin povuče još dva dima , pa onda rcče:

- Radovan Sedlaček je moj prijatelj . Ne vi&dstroke;am ga dugo , doduše , to je komplicirano , ali on je moj prijatelj . Skupa smo odrasli .

- I ti se osjećaš odgovornim za njega ? - upita ga Luka iznenada , a to je zvučalo čudno iz njegovih bogohulnih usta .

- Da - kaza Remetin . - Osjećam se odgovornim . Jako .

Bolnički hodnici zaudarali su po hrani: po kuhanom zelju , po ribi prženoj na starom i užeglom ulju , po iznutricama . Bilo je kasno popodne i po hodnicima je bila polutmina , samo se daleko u dnu vidio prozor i iza njega snijeg . Sa stropa su visile pločice s natpisom MIR , kao firme nekakve tvornice koja se bavi proizvodnjom mira , a na vratima su se na crnim pločicama kočili žuti natpisi - ČAJNA KUHINJA , MEDICINSKE SESTRE , WC . Na mjestu gdje se hodnik proširivao , pa je tu bio kao neki mali trg , bile su poslagane plastične stolice i dva stolića . Na stolicama su sjedile dvije žene u bolničkim ogrtačima . Jedna je bila mlada i uplakana i oko nje se uzmuvalo dvoje starijih ljudi , valjda roditelji . Druga žena bila je postarija , debela i vrlo blijeda ; kraj nje je sjedio mla&dstroke;i čovjek , možda sin , držeći u rukama mnogo malih papira koji su nalikovali na nalaze i povijesti bolesti , a stara žena mu je nešto objašnjavala upirući prstom u papire . Miris medikamenata miješao se s mirisom odvratne bolničke hrane .

Remetin je hodao polako , dok su njegovi gumeni &dstroke;onovi proizvodili neugodan šum po uglačanom podu . Koraci su odjekivali i tako potcrtavali turobnost toga mjesta . Namučio se dok se uspeo uzbrdo do bolnice svojim autom , namučio se dok je parkirao , namučio se dok je našao odjel . A sve to samo zato da bi vidio kako postoji i strašnije mjesto od njegove redakcije i kako postoje ljudi koji , pored svih drugih muka koje imaju i ostali , moraju podnositi još i bolest . Me&dstroke;u tim ljudima bio je i njegov prijatelj Radovan Sedlaček , i Remetina je gnjavila spoznaja da je u bolnicu došao samo po dužnosti . Samo po dužnosti .

Najprije je posjetio doktora . Doktor se zvao Senčar , bio je onizak i imao posve sijedu kosu , ali se naziralo da mu je kosa nekad bila plava . Nosio je četvrtaste naočale i šuškao kroz razmaknute prednje zube .

- Jeste li vi novinar ? - upitao je on Remetina čim su se upoznali . A kad je Remetin potvrdio , dodao je: - Čuo sam ja za vas . Znate Josipa Pavičića ? Njega sam ja liječio .

Remetin je znao Pavičića i tako je neko vrijeme tekao razgovor o Pavičiću . Potrajalo je to dok nisu napokon stigli i do Radovana Sedlačeka , dok se Remetin nije mogao raspitati o njemu . Doktor je o bolesnikovim ozljedama govorio kao o kvarovima na mehanizmu .

- Nije strašno - rekao je . - Iz početka smo mislili da je gore , ali nije strašno . Slomljeno je šest rebara , nijedno nije otišlo u pluća . Krasno ! Lom ruke na dva mjesta , ali je samo jedan prijelom vanjski . Dobro . Ozljede po glavi , ali nema potresa mozga ni unutrašnjeg krvarenja . Savršeno ! - Odmah zatim je dodao: - A Mandića ? Poznajete li Mandića ? A Golužu s televizije ?

Doktor je bio lud za poznatim ljudima i trebalo je opet malo časkati , što je Remetinu toga dana bilo osobito teško . Čekao je da pro&dstroke;e onoliko vremena koliko pristojnost nalaže , a onda je upitao:

- Onda vi mislite da će on brzo ... ?

- Pa sad , ovisi što vi podrazumijevate pod brzo , je li tako - kazao je doktor . - Koji mjesec će to potrajati . Ali , on je odličan pacijent . Odličan . Sura&dstroke;uje .

- Sura&dstroke;uje ? - uzvio je Remetin obrvama .

- Pa da - reče doktor važno . - Obično se ljudi , znate , s oproštenjem , useru . I onda to psihološko stanje , je li tako , usporava oporavak . A on , vidite , ne . Dobre je volje , uzima lijekove , šali se ... Zgodan čovjek . Da nije i on novinar ?

Radovan Sedlaček se šali ? To je Remetinu bilo posve novo i nevjerojatno . Da mu nije ipak stradala glava , pitao se dok je hodao niz dugi hodnik , jedva se oslobodivši pratnje napasnog doktora . Radovan Sedlaček se šali ? Ta , zar nije njihovo prijateljstvo i prestalo zato što Radovan Sedlaček nije imao sposobnosti da se šali niti da išti vidi vedro , i zato što je svima uvijek kvario raspoloženje ? Remetin je bio začu&dstroke;en i bojažljivo je pokucao na vrata .

U sobi su bila dva kreveta . U dnu , uz prozor , bio je neki čovjek priključen na nekakve aparate , premda je u prvi mah sve izgledalo kao da se tu smjestio varilac: boca s kisikom , ofarbana u plavo i pomalo zar&dstroke;ala , stajala je kraj kreveta . Cijevi su vodile u čovjekov nos i čulo se strašno šištanje . Imao je sklopljene oči .

Odmah do vrata bio je krevet Radovana Sedlačeka . On je bio budan i smjesta je spazio Remetina . Nasmiješio mu se . Zbilja je izgledao vedar .

- O , Ivo - rekao je . - Otkud ti ?

Pružio je Remetinu lijevu , zdravu ruku , pa su se tako rukovali . Remetin je iznenada odlučio da pokuša razgovarati na stari način , veselo i zafrkantski . Možda to upali ; možda se Radovanu nešto dogodilo , nešto dobro , usprkos svemu ?

- Stigla mi je vijest da si dobio po piksi - rekao je . - " Pregažen pješak , osobeni znaci: proćelav " , i te stvari .

Radovan Sedlaček bio je proćelav od svoje dvadeset i pete godine i mnoge su šale napravljene na račun toga . Ali , mnogi od onih koji su te šale pravili sad su već bili sasvim ćelavi , a Radovan Sedlaček je još uvijek bio proćelav .

- Je li to izašlo ? - upitao je bolesnik ozbiljno . Remetin je znao da od šale i prijateljskog tona neće biti ništa . Ipak , pokušao je još jednom .

- Nisam uvrstio - rekao je . - Zašto da sramotim starog čovjeka ?

- To je dobro - rekao je Radovan Sedlaček , ali nije prihvatio šalu .

Sjedajući na krevet , Remetin se upitao zašto je Radovanu toliko važno što vijest nije izašla . Ta , on barem nema nikakvih neugodnih ro&dstroke;aka ili znanaca koji bi dojurili da ga posjete . Vani je bio snijeg , kroz prozor su se vidjele dvije jele pretrpane snijegom , kao na novogodišnjim čestitkama . Sa svom tom crnogoricom , sve je to pomalo nalikovalo na sanatorij , samo da nije bilo onih varilačkih boca s kisikom i jezivog krkljanja u kutu .

- Kako se to dogodilo ? - upitao je Remetin što je mogao nedužnije , jer je odlučio da prijatelju ništa ne govori o proturječnim iskazima svjedoka .

- Da ti pravo kažem , ne znam - odgovorio je Radovan Sedlaček . - Prelazio sam ulicu , i odjednom kao da me nešto bacilo unatrag , kao da me nešto gurnulo , ili šta ja znam . Možda sam se i okliznuo ... Tek , auto me odjednom bubnuo . Vozač nije kriv , to je sigurno . Čekam da netko do&dstroke;e i da dam iskaz o tome . Neću da nedužan čovjek strada .

Nedužan čovjek s punim kamionom ukradenog bakra ! Osim toga , cijela Radovanova priča zvučala je nekako suviše glatko , suviše jasno i prozirno , a bila je utemeljena na " nečemu " što je " nekako " gurnulo Radovana pod auto . Ništa nije znao , samo to da vozač nije kriv . Osim toga , doista , bio je tako vedar , tako vedar ...

- Što si ti uopće tražio u ovom kvartu ? - upita ga Remetin iznebuha , gledajući mu u oči .

Radovan Sedlaček gledao je Remetina donekle odsutno , vedro i nedužno . Izgledao je kao zaljubljen mladić , miran i pun neke unutarnje vatre .

- Da ti pravo kažem - reče - ne znam . Mora biti da mi se ipak nekako nešto pomiješalo u glavi . Može biti da sam šetao ...

- Po tom vremenu ?

- A zašto ne ? - nasmlješi se Radovan Sedlaček . - Znaš ti mene .

Da , Remetin ga je znao . Točnije , znao ga je prije ovog doga&dstroke;aja . Sad mu se činilo da ga više ne zna . Ali , prije ga je znao , to da , i predobro . Skupa su odrasli , išli su u istu gimnaziju , družili se za vrijeme studija , poslije skupa išli u ribičiju sa Šoštarom , policajcem s Odjela za krvne delikte , s Gašparcem , advokatom , i s Bimbom , veterinarom , posjećivali se s obiteljima . Sve dotle dok se Radovan Sedlaček nije razveo od Nade , ili , točnije , još koju godinu prije toga . Radovan je tada postao čudan , šutljiv , izbjegavao je društvo , svima kvario raspoloženje , bio zao i zajedljiv . Činilo se da se on i Nada izgrizaju , da jedno drugome govore najgore stvari kad su sami ( tako je nešto Remetinu spomenula njegova vlastita žena ) , a na kraju su se i razveli i onda Radovan više nije bio ničiji prijatelj .

Svi su mislili da će to proći za koji mjesec , za godinu-dvije . Čudna mi čuda , ljudi se razveli , u redu , ali život teče dalje , što se tu može ? No , za Radovana Sedlačeka život kao da nije tekao dalje , ili kao da je tek sad iznova počeo . S njim se više nije dalo razgovarati , izbjegavao je društvo , otaljavao svoj posao profesora francuskog i bio vidljivo nesretan . Svoju je nesreću nosio kao zastavu , kao odličje , kao neku vrstu plemstva: svi oni , obični , njegovi prijatelji , ni sretni ni nesretni , nisu više bili društvo za njega , jer on je imao svoju muku , imao je nešto više . Nije to bila ni poza ni slabost , nego opredjeljenje , i to je bilo ono najgore .

Činilo se da ne može biti gore nego što jest , ali je postalo još gore onda kad se Nada preudala za čovjeka petnaest godina starijega od sebe , i kad se počelo činiti da joj je dobro . Tada je Radovan Sedlaček postao još turobniji , juš nepristupačniji , još nesretniji . Nije pio , nije išao sa ženama , nije radio ništa ; činilo se kao da želi svaku sekundu svoje nesreće proživjeti pri punoj svijesti .

Prijatelji su neko vrijeme pokušavali da mu se približe , da učine nešto za njega , ali to nije išlo . Na kraju više nisu imali ni vremena ni živaca , i premda ih je bilo pomalo sram , digli su ruke od svega . Postao im je neugodan , stali su ga izbjegavati . I zato se Remetinu cijelog toga dana činilo da ima i neke njegove krivice u tome što je Radovan Sedlaček dospio pod kombi zbog svoje rastresenosti i nesreće . A našao ga je vedrog , mirnog , kao da je sad sve prošlo .

- Jesi li ti ikada čuo za firmu " Metalimpex " ? - upitao ga je Remetin .

- Nisam , zašto ? - uzvio je Radovan obrvama .

- Njihov te auto pregazio - Remetin je promatrao reakcije na prijateljevu licu .

Ali , to je lice pokazivalo puku nedužnost i iskreno ču&dstroke;enje . Ipak je ono što je Radovan Sedlaček potom rekao bilo donekle čudno .

- Zašto ? - rekao je . - Pa , mogao je biti bilo koji auto .

Remetin je promatrao jele pred prozorom , po kojima je padao sumrak skupa sa snijegom , pa je izgledalo kao da ondje prše bijele pahulje snijega i crne pahulje tame . U zgradi s druge strane dvorišta , koja se nazirala iza jela , već su gorjela svjetla i vidjelo se kako bolesnici šeću po hodnicima i kako bolničarke u bijelom guraju kolica s večerom .

- I , što ćeš sad ? - upitao je Remetin . - Hoćeš li da ti donesem knjige , novine , šah , šta ja znam , nešto da se zabaviš ?

Radovan Sedlaček se nasmiješio . Bio je to onaj njegov smiješak čovjeka koji je nešto važno shvatio , pa pomalo sažalijeva priprosta pitanja svojih bližnjih .

- Neka - rekao je . - Nije meni dosadno . Već odavno sam želio učiti španjolski , a priručnik sam baš slučajno imao u džepu kaputa . Osim toga , gledam zgradu preko puta . Ljudi prolaze , miču se , nešto rade ... Nije dosadno .

- A što je to preko puta ? - upita Remetin .

- Ne znam , neki drugi odjel - reče Sedlaček . - A nije ni važno .

Netko je kucnuo na vrata i pojavila se medicinska sestra . Čudno je pogledala Remetina , pa se iskosila na njega:

- A vi ste još tu ?

Stoga je krenuo . Pružio je prijatelju ruku , ovaj je njemu dao ljevicu . Remetin je obećao da će opet doći , ali nije bio u to siguran . Bilo je nečega čudnoga u Radovanu Sedlačeku . Možda zato što je smisao života našao u nesreći ? Ili zato što se ta ljubav za nesreću sad , izgleda , promijenila ? Remetin je odškripao niz hodnik na svojim gumenim &dstroke;onovima . Na onom proširenju , na plastičnoj stolici , još je sjedio samo onaj mladić koji je došao da posjeti majku . Nije činio ništa: držao je ruke u krilu i buljio preda se u polutamu , kao da nešto čeka .

Vani , na hladnom zraku koji je mirisao na snijeg , Remetin je duboko uzdahnuo . Njegov novinarski posao često se sastojao u tome da zaviruje u privatni život drugih ljudi , ali tek onda kad ta privatnost postane nešto javno , zato što su ti ljudi postali zločinci ili žrtve . Možda mu je zato zavirivanje u tu&dstroke;i privatni život bilo tako teško onda kad je taj život još doista bio privatan . Nije mogao da se ne pita što se dogodilo s Radovanom i zašto . Pokušaj samoubojstva ? Je li dotle došlo ? Bilo mu je dosta svega za taj dan .

Prolazeći kroz bolničko dvorište , u prvi suton , podigao je pogled prema onoj zgradi u koju je njegov prijatelj Radovan Sedlaček gledao sa svoje bolničke postelje . Niz osvijetljenih prozora , dugi hodnik , siluete ljudi .

S jednog prozora netko mu je mahao .

Osvrnuo se oko sebe , ali nikoga drugog osim njega nije bilo u dvorištu . Bio je siguran da ne poznaje osobu koja mu maše . Mora da je seljanka , jer na glavi ima maramu vezanu ispod brade . Ipak , bilo je nečega poznatog u njezinim kretnjama , u načinu kako mu rukom pokazuje da u&dstroke;e u zgradu , a ona da će sići u prizemlje .

Na kraju , kad je vidjela da ne shvaća , načinila je prstima znak V , pa onda prste savila . On je shvatio .

Bila je to Nada , bivša žena Radovana Sedlačeka .

Na ulazu zgrade iz koje mu je mahala pisalo je na crnoj ploči žutim slovima: ONKOLOGIJA .

ĆA- Jesi li ti znala za to ? - upitao je Remetin svoju ženu .

- Nešto sam načula , ali to je bilo u početnoj fazi , nisam mogla vjerovati , mislila sam da je možda nešto bezazleno ...

- Nije - uzdahne Remetin . - Nije bezazleno .

- Onda je to išlo strašno brzo ?

- Tri mjeseca - reče Remetin .

Bili su u kuhinji i Remetin je pušio dok je njegova žena prala posu&dstroke;e nakon večere . Bilo je tiho i mirno , ugodno , čak je i snijeg vani sad izgledao svečano i lijepo , a ne kao tegoba koja izaziva žalost i gnjev . Velika kuhinja , ugodno topla , možda čak pomalo i gospodski: njihov je sin upravo izašao da prošeće psa , čudnoga kudravog mješanca dobrog srca i pametnog pogleda . Remetin se osjećao zaštićen od mnogo čega , samo ne od nesreće , jer upravo je nesreća bila ono o čemu je razgovarao sa svojom ženom . Ona je nesreću uvijek osjećala kao nešto vrlo blisko i moguće , i zato je sad pomalo plakala i suze su joj kapale u sudoper dok joj je Remetin pričao o svom susretu s Nadom .

Jer , kad je napokon shvatio da je to ona , odjednom je opet osjetio ono peckanje u potiljku i val mučnine iz želuca: nešto se strašno doga&dstroke;alo , osjećao je to , ali nije znao ni što ni kako , a najmanje zašto . Nije pomogao ni Nadin smiješak kroz prozor , ni onaj znak prstima ( to je njima , u društvu , prije mnogo godina , značilo vampir , sebe su zbog nečega zvali vampirima , a svijeni prsti bili su vampirski zubi ) , ništa nije pomagalo: doga&dstroke;alo se nešto strašno .

Kad je ušao u zgradu , zastao je u prizemlju , blizu vrata , čekajući da se Nada pojavi . Sve je bilo isto kao i u zgradi preko puta , samo malo više bolnički , s malo više zadaha nesreće . Jer , preko puta su bili plućni bolesnici ( Radovana su smjestili onamo valjda zbog rebara ) , a ovdje su bili ljudi koji imaju rak . Zato se tu vonj hrane gotovo uopće nije osjećao , samo zadah lijekova i drugi mirisi koje nije bilo moguće razabrati , pa su zato izgledali kao objava nečega strašnog . Remetin je morao dugo čekati dok se Nada nije pojavila . Kad ju je ugledao , silazila je niza stube posve polagano , stepenicu po stepenicu , držeći se za ogradu i pomalo zastajkujući . Nije mogao vjerovati da je to doista ona . Bila je mršava , ispijena , bolnički ogrtač visio je na njoj kao na vješalici . Remetin je nije vidio možda dvije godine , i nije mogao vjerovati da promjena ide tako brzo . Prsni koš bio joj je uleknut kao u plućnog bolesnika , a kad mu je pružila ruku , ruka joj je bila tanka i bijela , prošarana plavim žilama i modricama , valjda od igala .

- Ivo - rekla je .

On ju je zagrlio i poljubio u oba obraza . Obrazi su joj bili hladni i vonjali su po lijekovima . Nosom je dotakao krajičak njezine marame . Kao da sluti što njega zbunjuje , Nada je polako , kao stidljiva osoba kad se svlači pred liječnikom , podigla ruke i smaknula maramu s glave . Kosa joj je bila duga možda pola centimetra . Izgledala je kao zbunjen dječak s malom , koštunjavom glavom .

- Od čega ti je to ? - upitao je Remetin , zbunjen , jer se iznenada sjetio žene koju je vi&dstroke;ao dok je bio dijete , a koja je imala istu takvu kosu ; ona je imala tifus .

Nadine vlažne , upale i još uvijek lijepe oči pratile su što se zbiva na njegovu licu . U tim očima kao da je bilo i nekoga sažaljenja prema zdravome čovjeku koji sve to ne može razumjeti .

- Od citostatika - rekla je . - Imam rak .

Kad čovjeku netko tako nešto kaže , onda nu do&dstroke;e da zaplače . Jer , da je Nada Remetinu tako nešto rekla na ulici , ili u nečijem stanu , ili bilo gdje drugdje , on bi je mogao tješiti , mogao bi reči da možda sve i nije tako strašno , da ima nade . Ali , nalazili su se u bolnici , tu je bila ta njezina kosa , i citostatici i sve ostalo . Remetin je osjetio vrhunac očaja za taj dan i samo je buljio u Nadine ispucane usne koje su to izustile .

- Gdje ? - upitao je .

- Dojka , pa metastaza na maternici . - Kašljucnula je i nasmiješila se . - A izgleda da su i pluća dobila svoje .

Osvrnula se i pogledala prema klupi kraj telefonskog aparata pod stubištem . Krenuli su onamo , Nada se pridržavala za Remetinovu podlakticu . Kad su sjeli , odahnula je . Remetin je znao da je mora sve pitati i da ne smije pokazivati sažaljenje niti ga&dstroke;enje prema bolesti . Upitao je:

- Jesu li ti ... ? - pa je zašutio .

- Jesu - rekla je . - Prvo lijevu , pa desnu . Sad više nemam ništa . - Nasmiješila se . - A nisu bile loše . Bar su mi dečki govorili ... Ali , bilo je suviše kasno . Prekasno sam došla , znaš .

Bila je to stara priča , tako obična , toliko puta čuvena , a ipak uvijek nova . Čovjek vjeruje u svoje zdravlje , vjeruje da će tegobe same proći ako se na njih ne obazire , a kad odluči da nešto poduzme , već je kasno . Remetin je znao barem dva takva slučaja u svojoj redakciji . Luka je možda znao i više .

- Zračenje ? - upitao je .

- Ima i toga , svašta pokušavaju . Ali , ja mislim da sve to nema više nikaog smisla .

Remetin je znao da bi trebalo da šuti , ali je konvencija zahtijevala da joj se suprotstavi , da joj kaže kako uvijek ima izgleda . I konvencija je bila jača od srca . Rekao je:

- Ne možeš znati . Tako reći svaki dan se pojavi neki novi lijek . Možda će koji biti dobar za tebe ?

Ali , ona se nije obazirala na to . Tužno se smiješeći , gledala je preda se i govorila više sebi nego Remetinu:

- Rekli su mi da sam došla šest mjeseci prekasno . Šest mjeseci . I sve vrijeme što sam tu , pokušavam se sjetiti što sam radila u tih šest mjeseci , i nikako da se sjetim . Čini mi se da nisam radila ništa . Kao da nisam ni živjela .

Remetin se pitao kojih je to šest mjeseci . Za tih je šest mjeseci stalno bila udata za čovjeka petnaest godina starijeg od sebe , što znači sasvim blizu šezdesetoj . Mogao je zamisliti da se Nada ne sjeća ni tih šest mjeseci ni mnogih drugih stvari , bit će da je sve iščezlo pod operacijama i lijekovima . Upitao je oprezno , što je mogao opreznije:

- Zar nije nezgodno što hodaš okolo ? Mislim , možda bi morala biti u krevetu ?

Pitao se kako će se ona uspeti ona dva kata do sobe , i zar je on , Remetin , toliko važan da silazi samo radi njega ? Ili je to bilo zbog starih vremena ? Jer , kašljucala je , bila je slaba , kapci su joj bili napol spušteni . Ali bila je nekako čudno mirna i vedra . Možda zbog lijekova ? Ili možda ona zna nešto što zdravi ljudi ne mogu znati ? Rekla je:

- Meni više ništa ne brane . Ništa . Ni hranu , ni nespavanje , ni ništa . Po tome znam na čemu sam . Propisuju ponešto , prave se da im nešto smeta , ali ne suviše energično . Tako ti je tu sa mnom , Ivo .

Odjednom je Remetinu palo na pamet da mu Nada možda želi nešto važno reči . Jer , zar bi inače učinila tolik napor , zar bi se mučila bez ikakva razloga ? Ili , možda nikome na svijetu , ni svome mužu , ne može govoriti ovako kako sad govori njemu ? Možda i pred mužem mora hiniti da vjeruje , da se nada ? Rekao je:

- Nikad ne znaš na čemu si . Nikad . Pogotovo u bolesti . Ima toliko slučajeva ...

Ona se nasmiješila i tiho rekla:

- Ovo nije slučaj , Ivo . Ovo je moj život .

Nije u tome bilo ni prijekora ni žalosti , samo upozorenje , kao da se radi o posve načelnom razgovoru . Ona se nije bojala . Nije se bojala čak ni patnje , kao da na sve ima odgovor . Remetin se pitao kakav taj odgovor može biti . Ipak je sišla , ipak je htjela razgovarati s njim . Iznenada i za samoga sebe , rekao je:

- Znaš li da je i Radovan u ovoj bolnici ?

Okrenula je glavu prema njemu naglije nego što joj je snaga dopuštala . Od toga joj se valjda zavrtjelo u glavi , pa je načas sklopila oči . Onda ih je opet otvorila i tada je jasno vidio da su uznemirene . Briga za bivšeg muža ? Neugodnost ? Ili nešto treće ?

- Na kojem odjelu ? - upitala ga je , kao da će joj naziv odjela odmah sve reći .

- Tu , preko puta - rekao je Remetin . - Na Plućnom .

- Ali , zašto ? - upitala je kao da još uvijak ne vjeruje Remetinovim riječima . - Nisam znala da je bolestan .

Otkud bi i znala ? Zar je imala kakve vijesti o njemu ? Zar se o njemu i dalje brinula ? Ili polagala nekakvo pravo na njega ?

- Udario ga je auto - kazao je Remetin . - Tu , pred bolnicom . Ima slomljena rebra , pa su ga prebacili ovamo , na Plućni . Nije tako strašno - govorio je Remetin kao onaj ludi doktor , a onda je još i nabrojao Radovanove ozljede .

Ona ga je slušala pažljivo i zamišljeno , a na njezinu blijedom i izmučenom licu nije se ništa razabiralo . Samo je sad disala na usta , a ne više na nos , kao da joj nedostaje zraka . U prostoriji je bila paklena vrućina , od centralnog grijanja , i Remetin se znojio u svom kaputu .

Možda zato što je Nada šutjela , a tišina je bila teška i neugodna , i zato što je vjerovao da će joj to pomoći da ona njemu kaže ono što ima , Remetin joj je polako opisao zagonetne okolnosti pod kojima je Radovan Sedlaček bio pregažen . Ispričao joj je ono o izjavama svjedoka , o dvije različite verzije u njihovim iskazima . Spomenuo je čak i ukradeni bakar u kombiju " Metalimpexa " . Ona ga je slušala vrlo pažljivo , svejednako dišući na usta , sve blje&dstroke;a , od slabosti ili od onoga što je slušala . Nije ga prekidala .

Kad je završio , nastala je tišina . Potrajalo je neko vrijeme , i Remetin je već pomislio da Nada i nema ništa reći , ili da jednostavno nema snage za dalji razgovor . Onda ga ona upita:

- Kad se to dogodilo ?

Remetin se malo zbuni . Zašto bi to uopće bilo važno ? Ipak , pokuša se sjetiti .

- Što je danas ? Četvrtak ? Čekaj , da vidimo . Prekjučer ? Ne , u ponedjeljak . Da , u ponedjeljak po podne .

Nada se zagleda preda se i zbog nečega odmahnu glavom .

- U ponedjeljak - reče . - Ja sam došla u bolnicu u utorak . Prije sam bila kod kuće . Ovo će mi valjda biti posljednji pokušaj .

Remetin ju je gledao . Ako je nešto i znala , nije se odlučivala da mu to kaže . Možda je to bilo nešto toliko intimno da se i nije moglo reći . I želi li on doista da to čuje ?

- U ponedjeljak - ponovi on za Nadom . - Ni on sam ne zna ... Razgovarao sam s njim maloprije . Ni sam ne zna kako se to dogodilo .

Nada je odmahivala glavom . Onda ju je polako okrenula Remetinu i rekla čvrsto:

- Ja mislim da znam kako se to dogodilo .

Ona je znala . Zbog bolesti , zato što je dobro poznavala Radovana Sedlačeka , ili zbog nekoga trećeg razloga . Ona je znala , nije pretpostavljala niti naga&dstroke;ala , niti se ustezala . Govorila je što zna . Remetin ju je upitao:

- Misliš da se htio ubiti ? Zar je dotle došlo ?

Ona je polako , vrlo polako opet odmahnula glavom . Iz toga je pokreta izbijala životna težina više nego iz njezinih riječi .

- Nije to tako jednostavno - rekla je .

Zar je samoubojstvo jednostavno ? Sad tek Remetin nije ništa shvaćao . A činilo mu se da Nada od njega očekuje da sve zna , da sve shvaća , gotovo bez riječi .

- Nego ? - upitao je .

- Vidiš , on je ... - zastala je , a onda je započela s druge strane: - U ponedjeljak , vidiš ... - zašutjela je opet .

- Da ? - kazao je Remetin .

Ali , Nada više nije rekla ništa . Prevrnula je očima i jednostavno klonula . Da je Remetin nije pridržao , bubnula bi na beton . Bila je u dubokoj nesvjestici .

Remetin je svojoj ženi pričao o strci koja je tada nastala , o gnjevnim pogledima medicinskih sestara koje su ga gledale kao zločinca što je sirotu bolesnicu dovukao čak u prizemlje ( kad su je ondje ugledale , bile su iznena&dstroke;ene više nego da su u prizemlju bolnice ugledale tramvaj ) , o kisiku , cijevima , kolicima , o odbijanju mlade liječnice da razgovara o Nadinu stanju ( " Što ste joj vi ? " pitala ga je ) , o tome kako je zbunjen i smućen izašao iz zgrade i ondje se , pred samim vratima , okliznuo na poledici i tresnuo le&dstroke;ima o tlo , a da ništa nije ni znao ni osjetio , sve dok nije stigao do auta i malo se smirio .

Njegova je žena sve to slušala i plakala u sudoper , okrenuta le&dstroke;ima njemu i kuhinji , i Remetin je znao da ona ne plače samo zbog Nade , nego i zbog Radovana Sedlačeka , i zbog sebe , i zbog svih njih , zbog siromaštva , snijega , bezna&dstroke;a i zbog brige o smislu života . On je pušio , ona je plakala , i tako je to trajalo .

Onda se začuo šum na vratima i ona je brzo obrisala suze i zavukla se u smočnicu , pa tobože ondje nešto poslovala , kako sin ne bi vidio da je plakala .

Ali , sin to ne bi vidio ni da je ostala u kuhinji , ni da joj je pogledao ravno u lice . On je imao druge brige .

Na rukama je nosio svoga lijepog , pametnog mješanca koji je sad gledao tužno i neutješno skvičao , kao malo štene . Jedna mu je noga bila sasvim mlohava i Remetinov sin ju je oprezno pridržavao .

- Stari - rekao je - pomozi . Treba nešto uraditi . Možda bi me mogao odvesti na veterinarski faks ?

- Šta je bilo ? - upitala je majka iz špajze .

- Pregazio ga je auto - rekao je momak . - Nije mogao zakočiti na poledici .

Kad je u prljavoj kancelariji zazvonio telefon , obojica su se trgli , jer je posvuda naokolo bila čudna tišina: baraka je bila podalje od ceste , vani je bio snijeg , nije bilo ptica , a oni su razgovarali tiho , pa je telefon zazvučao kao poziv u pomoć ili , još više , kao glas opomene iz vanjskoga svijeta . Svojom teškom rutavom rukom čovjek je podigao slušalicu .

- Da ? - graknuo je mnogo glasnije nego što se dotada govorilo . Na trenutak je šutio , a onda je rekao: - Momenat - pa se okrenuo Remetinu . - Jeste li vi rekli da se zovete Remetin ?

- Remetin , da - uzvio je novinar obrvama . - Tko je sad ?

- Za vas - reče čovjek , i sam prilično začu&dstroke;en .

- Remetin - rekao je urednik crne kronike u telefon .

Bio je to Luka .

- Ivo - rekao je , a oko njega se čula buka redakcije . - Upravo je zvao Šoštar .

Šoštar je bio čovjek s Odjela za krvne delikte , Remetinov dugogodišnji prijatelj . Povremeno su sura&dstroke;ivali , a Šoštar je za Remetina bio i dragocjen izvor neslužbenih i poluslužbenih informacija . Rijetko se doga&dstroke;alo da se sam javi u vezi s nekim slučajem . Čim je zvao u redakciju , a ne kući , to je značilo da je službeno .

- Šta kaže ? - upita Remetin .

- On je u bolnici , znaš - rekao je Luka nekako čudno oprezno i polagano , posve mimo svoga običaja .

Remetin nije ni na trenutak pomislio da je sam Šoštar bolestan , nego mu je odmah prostrujao kroz glavu cio niz pretpostavki u vezi s Radovanom Sedlačekom . Da se nije bacio kroz prozor ? Ili pobjegao iz bolnice ? Ili progutao kakve pilule ? Nada je o njemu govorila s nekom čudnom mješavinom podsmijeha i sažaljenja , i sve je to bilo sasvim neobično . Uostalom , zbog svega toga je i Remetin sad i bio u ovoj kancelariji u kojoj zaudara po gulašima i paprikašima , po prljavim čizmama i po ljudima koji spavaju obučeni .

- Što tamo radi ? - upitao je .

- Kaže da ćeš ti već znati - odgovori Luka . - Riječ je o nekoj Nadi . Vašoj zajedničkoj prijateljici , ili tako nešto .

Nada , dakle . Nada .

- Mrtva ?

- Da - jednostavno reče Luka s druge strane , pa pričeka na novo pitanje .

Eto , mislio je Remetin dok mu se slušalica znojila u ruci , i to se dogodilo . Počeli smo umirati . Nikako nije mogao vjerovati da se to doista dogodilo , činilo mu se da to mora biti neka greška . Ta , bio je ponedjeljak , a on je još u prošli čctvrtak razgovarao s Nadom , ona je bila osoba kao i svaka druga , bila je teško bolesna , ali imala je sjećanje , probleme , želje , imala je tajne , i to je najvažnije . A sad više ništa nije važno jer nje više nema . Ona je sad prešla u svijet neshvatljivoga . I odnijela tajne sa sobom .

Zbog tajni je Remetin i bio došao u tu ruševnu baraku na kraju grada koju je jedva pronašao . Da nije bilo onoga razgovora s Nadom , on bi možda i na cijeli slučaj svoga prijatelja Radovana Sedlačeka na kraju slegao ramenima , kao što je slijegao i svih proteklih godina , kao što su slijegali i svi ostali prijatelji , jer tom čovjeku nije bilo pomoći . Otišao bi možda još koji put da ga posjeti , odnio bi mu naranče , knjigu , malo popričao , a čudno prijateljevo držanje jednostavno bi pripisao svojoj lošoj procjeni . Mislio bi da je njegovo dobro raspoloženje samo posljedica šoka nakon nesreće , i da će se Radovan vratiti u svoje normalno , što znači nesretno , stanje čim se malo oporavi .

A ovako , nakon što je uvidio da Nada našto zna i o Radovanu i o razlozima zbog kojih je stradao , sve se promijenilo . Počela su se rojiti pitanja . Ako se Radovan Sedlaček htio ubiti , kako je muguće da Nada to tako mirno prima ? I zašto je on tako vedar ? I kako je uopće Nada mogla znati što se s njim zbiva ? Sve je to mučilo Remetina prethodnih dana dok je petljao oko svoga posla , dok je slušao Lukine doskočice , dok je kod kuće slušao razgovore o bolesnom psu i o tome ima li za njega ikakvih izgleda ( pas je cvilio tužno i neutješno kao da moli da mu se pomogne ) , i stalno je znao da nešto mora poduzeti . Sad više nije mogao ići k Radovanu u bolnicu , jer bilo je jasno da ovaj nešto krije , a Remetin nije imao načina da ga pita . Isto je tako bilo nemoguće da razgovara s Nadom , nakon one nesvjestice . Ostalo je , dakle , samo da razgovara s vozačem " Metalimpexova " kombija .

Napokon je našao skladište , daleko na Žitnjaku , nakon tko zna koliko kilometara loše ceste i nakon tko zna koliko raspitivanja . Baraka je bila uska i dugačka , imala je po jedna vrata na svakom kraju , a u sredini je bio hodnik niz koji su se redale kancelarije . Inače je tu morao vladati vječni polumrak , ali je sad , kad je vani bio snijeg , bilo dosta svjetla koje je otkrivalo prljavštinu , zapuštanost , išarane zidove i razbijene šaltere . Čulo se tipkanje strojeva i nekakav privatni razgovor koji se vodio na sav glas .

Milan Abramović bio je visok i izrazito crnomanjast čovjek , s debelim brčinama , neobrijan i s podočnjacima , u teškom puloveru i ogrnut bundom . Kad se rukovao s Remetinom , ruka mu ja bila hrapava i tvrda , kao da u njoj češće drži lopatu nego volan . Malko se lecnuo kad je čuo da Remetin traži njega ; očito , nije mu bilo do novih lica i nepoznatih ljudi .

- Šta ste me trebali ? - upitao ga je nabusito .

- Remetin - predstavio se novinar i rekao ime svoga lista .

Vozač se namrgodio , baš kao što se Remetin i nadao da će biti . Za naše ljude nema ništa gore od situacije zvane " doći u novine " . Milan Abramović je rekao:

- A to je u vezi onoga ... - a onda je zastao , jer je u sobi bilo još nekoliko ljudi , možda tako&dstroke;er vozača , od kojih neki možda nisu ni znali ništa o nezgodi , ili su , možda , znali svašta o bakru .

- Da - kazao je Remetin - ali ja vas trebam privatno . Sasvim privatno . Čovjek je moj prijatelj , znate .

- A , tako - rekao je vozač i dobacio neodre&dstroke;en pogled kolegama .

Oni su se nato pokupili iz sobe , osvrnuvši se na vratima . Vozač je pokazao Remetinu stolicu pokraj jedinog stola u sobi ( stol je bio pretrpan masnim papirima , kožicama od salame , ugriscima kruha i ljuskama od luka ) , a sam je sjeo na klupu uza zid .

Držao se vrlo oprezno . Jedna nevolja bila je skinuta s dnevnog reda time što Remetin nije došao službeno . Ali , činjenica da je pregaženi bio njegov prijatelj stvorila je novu nepriliku . Milan Abramović bio je očito iz onih krajeva gdje su ljudi kadri sve učiniti za prijatelja , i gdje je neka vrsta osvete možda i obavezna u ovakvim slučajevima . Zagledao se u Remetina očekujući ono što će doći , i držao se čvrsto i mrgodno .

- Ovako - počeo je Remetin oprezno . - Ja zapravo od vas trebam pomoć . - I opet je opazio olakšanje i oprez na vozačevu licu , i točno je znao zašto: olakšanje zato što je pomoć usluga , a oprez zato što se ne zna neće li Remetin od njega zatražiti da izjavi negdje nešto na svoju štetu . - Ja sam bio u bolnici kod moga prijatelja i on mi kaže da se uopće ne sjeća kako se sve to dogodilo .

- E , da - reče vozač . - Oće to . Dešava se , dešava . - Napravio je mudro lice .

- Ne znam je li vam poznato - nastavio je Remetin - da su izjave svjedoka sasvim proturječne .

Vozač kao da je malo živnuo . Oči su u njega bile toliko zelene da su pomalo prelazile u žuto . Na prstu je nosio golem zlatan pečatnjak . Rekao je:

- Poznato mi je . To su još na ulici rekli milicajcu . A poslije i istražnom sucu . Jedni tvrde jedno , drugi drugo .

- A što vi kažete ? - iznebuha ga je zapitao Remetin .

I odmah zažalio . Jer , što se drugo moglo očekivati od vozača nego da se usloni na svjedoke koji su svjedočili njemu u prilog ? Ako već netko sa strane tvrdi da je sve bilo pješakova krivnja , onda će i vozač tvrditi to isto , nije valjda lud da kaže štogod drugo ? Na ovaj način , mislio je Remetin , nećemo do bakra nikako ni stići . Ali , ovoga puta se prevario . Vozač je odjednom postao vrlo zamišljen , gotovo tužan , i jasno se osjećalo da mu je grlo stegnuto kad je progovorio:

- Ja ne znam . - Ni vi ? - ote se Remetinu .

Vozač je zavrtio glavom . Vidjelo se da je iskren . Bio je to razgovor bez svjedoka , neslužbeni razgovor , privatan , Remetin nije još jasno ni kazao radi čega je došao , a Milan Abramović je izašao s ovakvom tvrdnjom .

- Ni ja - slegao je ramenima .

- Ni moj prijatelj ne zna - podsjeti ga Remetin . - Čega se uopće sjećate ?

Vozač podiže pogled prema njemu , a u tom je pogledu bilo neke strašne tuge , kao da Milan Abramović želi reći da je već ionako dovoljno kažnjen i da nije pošteno ispitivati ga tek tako , za vlastitu zabavu . Onda je progovorio:

- Sjećam se ja svega . A svejedno ne znam kako se dogodilo , eto .

- Kako to ?

- Tako . Ja sam u tom času palio cigaretu , znate - pogledao je cigaretu u svojoj ruci , već ionako dopušenu , pa ju je bacio na pod i zgazio petom . - Ima u kombiju električni upaljač - rekao je - pa se lako pali i ne traje dugo .

Grlo mu je , osjećalo se , bilo sve više stegnuto kako se bližio dramatični trenutak u priči .

- Razumijem - ohrabrio ga je Remetin .

- Ali kad palite tim upaljačem - nastavio je Milan Abramović - ipak morate časkom pogledati u njega , da potrefite cigaretom u sredinu , je l' tako ?

- Imam i ja takav - kazao je Remetin .

- Eto - uzdahnu vozač - baš u toj sekundi kad sam ja pogledao u upaljač , to se dogodilo .

Sad je vozač već jedva govorio . Doduše , moglo je to biti i od žaljenja zbog bakra , a ne od žaljenja zbog čovjeka . Ali , to možda i nije bilo važno: bilo mu je žao , i bilo mu je teško . I bio je iskren . Zato ga je Remetin upitao:

- A prije toga , jeste li ga uopće primijetili kako prelazi cestu ?

- Ma , jesam - reče vozač živo . - Kako da nisam . Ali , već je bio i prešo , i kad sam ja svrnuo oči s ceste , on je baš digo nogu da zakorači preko onog smeta .

Remetin je tada upitao brzo , ne dajući Abramoviću vremena da razmišlja:

- Onda se mogao i okliznuti , tako , s nogom u zraku ?

- Mogo je , kako da nije mogo - odgovorio je vozač turobno .

- Ali je moguće i da ste vi vrdnuli volanom dok ste palili tu cigaretu ?

Vozač je odmahivao sagnutom glavom , ramena su mu se tresla i Remetin je na trenutak , užasnut , pomislio da čovjek plače . Ali , bio je to samo kašalj , težak i putmuo . Pa i kašalj je nekako otkrivao tugu toga sumornog čovjeka . Možda je morao krasti bakar , tko zna kakva mu je plaća ? Kroz kašalj je rekao:

- Ne znam .

- Jeste li rekli miliciji to s cigaretom ?

- A , reko sam im , šta sam mogo - kašalj je pomalo prolazio . - I svjedoci su vidjeli . Bolje mi je reć .

Čovjek se malko smirio i Remetin je dobro znao da sad slijede protupitanja ; Abramovića će sigurno zanimati zašto se on o svemu tome raspituje , što hoće i kakve su mu namjere . Zato je požurio s još jednim pitanjem , dok se vozač ne osmjeli .

- Mislite li - upitao ga je - da se on namjerno bacio pod vaš auto ?

Vozač je na trenutak živnuo i pogledao Remetina zainteresirano , kao da u tome vidi neku šansu za sebe , a onda je samo odmahnuo rukom .

- Namjerno ? - upitao je . - Unatrag ? Tko se još unatrag bacio pod auto ?

Doista , Sedlaček je pao unatrag i bilo je to neobično . Remetin je trenutak razmišljao o tome , zaboravljajući da mora biti na oprezu i da će sad uslijediti vozačeva pitanja , da se tu radi o razmjeni , a ne o davanju: i Abramovića će nešto zanimati jer o njemu se tu radi . Baš kad je vozač zaustio da nešto upita , zazvonio je telefon i tako je Luka još jedanput spasio svoga šefa .

Ali , kakvom viješću ! Nade više nije bilo . Trebat će nešto poduzeti , trebat će sućut , vijenac , osmrtnica , tko zna kako će Radovan to podnijeti , trebat će i na njega paziti ... O svemu tome Remetin je razmišljao držeći slušalicu u ruci i gledajući prema Milanu Abramoviću koji je sad buljio kroz prozor . Luka je strpljivo disao na drugoj strani žice . Onda se Remetin opet javi:

- Tko kažeš da ti je to javio ?

- Vlado Šoštar .

Tek je sad Remetinu postalo jasno u kojoj mjeri ništa nije u redu . Šoštar ? Zašto Šoštar ? Upita:

- A što on radi u bolnici ? Kad je prije saznao ?

Šoštar se i s Radovanom Sedlačekom i s Nadom družio još manje nego on sam , jer je imao manje vremena , a i manje razumijevanja za mržnju , nesreću i uživljavanje u tu&dstroke;e filmove . Iz slušalice dopre Lukin glas:

- On je tamo službeno .

Remetin opet osjeti peckanje u potiljku . Eto ga . Službeno . Čim je Vlado negdje službeno , to znači da se nešto gadno dogodilo i da je netko nastradao . A kad su u pitanju prijatelji , makar i bivši ...

- Kako službeno ? Zbog Nade ?

- Da .

- Pa ona je imala rak , ja sam s njom razgovarao prije nekoliko dana , i bila je već sasvim ...

- Ne , Ivo - reče Luka izdaleka , tužno . - Nema tu nikakve sumnje . Nju je netko ubio .

Drhtavom rukom Remetin ja odgrnuo bijeli pokrovac kojim je tijelo bilo pokriveno .

Ruka mu je drhtala od uzbu&dstroke;enja , od straha , od nervoze , od duhana i kave . Cijelim putem od Žitnjaka vozio je kao manijak , a od ulice do bolničkih zgrada je trčao , uspeo se stubištem tako brzo da mu je srce tuklo kao da će iskočiti . Nije imao kondicije i sad je , još uvijek sopćući , osjećao da bi se mogao srušiti . Znao je da žurba ništa ne pomaže , da se više ništa ne može popraviti , a ipak se žurio . Nije želio da čuje ono što je morao čuti , nije želio da vidi ono što ja morao vidjeti , a ipak se žurio .

Prvo se ukazala kratka kosa i mala , koštunjava , dječačka glava . Onda je došlo čelo , pa izbuljene mrtvačke oči zagledane nekamo u strop , u predjele onoga što nitko ne razumijo . Potom su slijedile ispucane usne i onda , napokon , vrat .

Vrat je bio tanak i žilav , ne deblji od muške ruke , s jasno vidljivim hrskavicama sa strane i s prstenovima grkljana . Oko tih prstenova , a i sa strane , vidjele su se modrice . Koža je bila toliko tanka , žile tako blizu da je podljev krvi bio vrlo jak . Točno su se mogli pobrojati prsti .

Nada je bila udavljena .

Nije moglo biti nikakve sumnje da ju je netko ubio . U onoj žurbi i drhtavici , u panici , Remetin se samo pitao je li zadavljena dvjema rukama ili je možda za onako tanak vrat bila dovoljna i jedna .

Spustio je krajičak plahte , a onda su tehničari nastavili raditi . Skinuli su tijelo s bolničkih kolica i ugurali ga u sivi , valjkasti kontejner u kakvom se prevoze leševi . Zatim su dvojica uhvatila po jedan sa svake strane i ponijeli sve to prema autu . Remetin je imao osjećaj da je nečemu kraj i da s tim ružnim kontejnerom odlazi i dio njegova života .

Sve se to zbivalo u prizemlju bolnice , točnije u razizemlju , kod stražnjeg ulaza , gdje je čekao sivo obojeni auto . Šoštar je rukom dotakao Remetinovo rame i tako su krenuli prema stubištu , a auto se uputio prema zgradama Sudske medicine . Dok su se uspinjali , Remetin je upitao:

- Kad se to dogodilo ?

- Ne znam točno - rekao je Šoštar . - Prvo do&dstroke;e autopsija , znaš i sam . Ali , moralo je biti negdje izme&dstroke;u ponoći i dva . Davali su joj injekciju svaka dva sata . U ponoć je još sve bilo u redu . U dva ju je sestra našla mrtvu .

Šoštar je govorio suhoparno i jednolično , tonom službenog izvještaja . Ali , Remetin je dobro znao da se iza njegova preplanulog lica ( upravo se vratio sa skijanja , vidjelo se to po šarenom puloveru ) , iza pametnog čela i svijetloplavih očiju , krlju osjećaji o kojima Šoštar nikad ne govori , ali koji i te kako utječu na njegovo ponašanje . Ne samo kao privatne osobe nego i kao policajca . Upravo zato što je bio kadar da ponešto osjeti , on je i bio dobar policajac , toliko je i Remetin znao .

- Šta ti misliš ? - upitao ga je Remetin , premda je znao da takvo pitanje ne treba Šoštaru postavljati , pogotovo ne na početku istrage .

- Ne znam - reče Šoštar jednostavno . - Kakvog bi interesa netko mogao imati da zadavi samrtnicu ? Zvuči sasvim perverzno .

Gore je svima bilo neugodno . Po hodniku drugog kata , gdje je kroz prozore ulazio nestvaran spoj tmurnog dana i blistavog odsjaja snijega , hitale su sestre , liječnici , bolničarke . Ali , svatko je svakom zavirivao u lice , i po tome se vidjelo da su svi uzbu&dstroke;eni i zbunjeni . Trebalo ih je i razumjeti , dogodilo se nešto strašno , jer bolesnik koji je njima bio povjeren na brigu ubijen je pod samim njihovim nosom , i netko je za to morao biti kriv , čak i u bolnici , gdje ljudi inače normalno umiru , čak i u društvu u kojem nitko nikada ni za što nije kriv . A što je još važnije , trebalo je sve to nekako zatajiti od bolesnika , ne dopustiti da oni odviše znaju , ili , ako je neizbježno da znaju , ne dopustiti da se vidi kako je medicinsko osoblje zabrinuto ili kako se osjeća krivo .

Sve je to bilo teško izvesti , sa svim onim policajcima koji su se naokolo motali ( svi su bili u civilu , a bilo ih je četvorica , uključujući i Šoštara ) , policajcima se pridružilo dvoje mladih stažista koje su svi ignorirali , a pristizali su - kao slučajno - i znatiželjnici s drugih odjela , tek toliko da vide i da čuju . Dok su išli hodnikom , Remetinu se učini da je dolje , sasvim u dnu , na trenutak spazio sijedu glavu onoga istog luckastog doktora Senčara koji je patio za tim da poznaje sve poznate ljude .

Remetin se pitao treba li da Šoštaru kaže da je Radovan Sedlaček u bolnici . Bilo je malo vjerojatno da to Šoštar već zna , ali je bilo još manje vjerojatno da to neće ubrzo saznati . Kolebao se dok su koračali hodnikom , ali onda je u dnu hodnika ugledao Luku i tako je odlučio da zasad šuti .

Luka je držao ruke na le&dstroke;ima , stajao pred prozorom i buljio van dok su mu naočale bljeskale . Reklo bi se da nastoji hipnotizirati prirodne sile i učiniti da snijeg prestane padati . Ali , kad je osjetio da se oni približavaju , trgnuo se i opet poprimio svoj uobičajeni , obješenjački izraz .

- Otkud ti ovdje ? - upita ga Remetin mrko .

- Vlado mi dopustio - reče Luka . - A rubriku sam sklopio , nemaš brige .

Šoštar samo kimne u znak da je doista dopustio Luki da bude tu , a onda im dade znak da po&dstroke;u s njim . Jedna su se vrata otvorila i kroz njih su izašla trojica ljudi u bijelim kutama koji su izgledali kao bolničko osoblje , samo što je jedan od njih imao fotografsku torbu , a ostala dvojica torbe s priborom za uzimanje otisaka i ostalim potrepštinama . Vrata koja su otvorili bila su iznutra obojana narančastim lakom , pa su se njihove kute sablasno odrazile na sjajnoj površini . Remetin pomisli kako se u tim istim vratima još do jučer odslikavala Nadina figura i njezino lice .

Šoštar je prupustio Remetina i Luku naprijed , kao domaćin ; ušli su u sobu . U sobi su bila dva kreveta i sve je prilično nalikovalo na sobu u kojoj je ležao Radovan Sedlaček . Razlika je bila samo u tome što se kroz prozor nisu vidjele jele nego obronak brežuljka . Na toj strani nije bilo nikakvih zgrada .

- Ovo je bio njezin krevet - pokaza Šoštar na postelju do vrata , kraj koje su stajali nekakvi aparati , cijevi i žice . Postelja je bila u istom položaju kao i Radovanov krevet , ondje prijeko , u drugoj zgradi . Luka ode do prozora , otvori ga i pogleda van , lijevo , desno i dolje . Onda sleže ramenima i zatvori prozor . Što li je to tražio ? Požarne stepenice ?

Drugi krevet bio je , naravno , prazan . Na zidu je visila slika na kojoj se vidio dječak kako u ruci drži klip kukuruza . Na glavi je imao žut šešir . Bila je to reprodukcija slike Miroslava Kraljevića . Tu , pod tom slikom , dogodilo se prije samo dvanaestak sati nešto strašno . Tu je netko živio i disao , možda se nečemu i nadao , a onda je netko došao izvana i uhvatio za onaj Nadin tanki , tužni , neutješni vrat ...

- Je li bila sama u sobi ? - upita Remetina stegnuta grla .

- Nije - odmahnu Šoštar glavom . - Bila je s njom jedna stara žena . Sad su je preselili u susjednu sobu . Zove se Miroslava Premerl - doda kao da se preslišava . Remetin je znao da su svi dosadašnji podaci već složeni u njegovoj glavi .

- Je li ona što čula ? - upita Luka .

- Ništa - odmahnu Šoštar glavom . - S njom sam zasad razgovarao vrlo kratko , bila je suviše uzbu&dstroke;ena . Poslije moram i nju obići , rekli su da će joj dati nekakav sedativ .

- Čudno - reče Luka . - Davljenje obično ne prolazi bez borbe i bez krkljanja . A to stvara buku .

Šoštar je odmahivao glavom , u znak da je sve to mnogo teže i zamršenije nego što u prvi mah izgleda . Hodao je po sobi polaganim koracima i zavirivao ovamo i onamo , kao da se trudi da zapamti svaku sitnicu , kao da nema sve one fotografije , izvještaje .

- Ja se tome ne čudim - reče . - Ovdje su svi bolesnici na injekcijama i na nekakvim pilulama . I najsretniji su kad mogu zaspati , ništa im nije važnije od toga . Tko zna čime je ta žena bila nakljukana .

Na trenutak su ušutjeli i svaki je gledao u svome smjeru , nastojeći da shvati , da se uživi , da pokuša zamisliti kako je sve to izgledalo . Tu bi cigareta dobro došla , ali je to , naravno , bilo nemoguće . Kao što je bilo nemoguće i zamisliti što se zbilo , kao što je bilo nemoguće zamisliti i samu mogućnost da se nešto takvo zbude . Remetin je prvi eksplodirao:

- Dobro - huknuo je - ipak mora postojati nekakvo objašnjenje . Zašto bi netko ...

Ali , Šoštar ga je prekinuo . Iako je bio trezven , nije imao ništa protiv emocija , pa čak ni protiv plača ili očaja . On je samo volio da onaj tko očajava zna i sve razloge svoga očaja . Zato je rekao:

- Ne znam je li ti poznato , ali Nada je posljednjih dana bila vezana za krevet .

- Za krevet ? - zgranu se Remetin . - Što znači posljednjih dana , kad je ...

- Od prošlog petka - reče Šoštar metodično . - Izgleda da je činila neke napore za koje nije bila sposobna . Sišla je u prizemlje da s nekim porazgovara , i tada je pala u nesvijest ...

- Taj netko sam bio ja - kaza Remetin mračno , a Luka bljesnu prema njemu svojim debelim naočalama .

Ali Šoštar je bio čudno miran . Remetin je očekivao makar prijekoran pogled , makar nekakav znak da je Šoštar iznena&dstroke;en , ali nije se pojavilo ništa od toga . Samo pitanje:

- Prvi put ili drugi put ?

Remetin je buljio u njega . Što sad to znači ? Što prvi put , što drugi put ? Zar nije bilo dovoljno što se sve ove dane osjećao kao zločinac , zar treba ovo još i dalje komplicirati ? Ali Šoštar je gledao u njega oštro i ispitljivo , i trebalo je nešto odgovoriti .

- Ne razumijem - kaza Remetin . - Ja samo znam da se ona onesvijestila na mojim rukama . To ja bilo u četvrtak , kasno po podne .

Šoštar malo razmisli , a onda reče:

- Dvaput je silazila .

- I oba puta se onesvijestila ?

- I oba puta se onesvijestila - kimnu Šoštar .

Remetin je buljio u njega . Presuda još nija bila izrečena . Mora je čuti . Morao je saznati je li on taj koji je Nadi zadao posljednji udarac !

- Je li oba puta bio posjetilac ? - upita .

Šoštar uzdahnu , a onda sleže svojim širokim ramenima u debelom puloveru . Pogleda Remetina , pa Luku .

- Nisu nikoga vidjeli . Samo tebe . Odmah sam znao po opisu .

- Jesam li ja bio prvi ili drugi ? - ne izdrža Remetin .

- Prvi - reče Šoštar kratko .

U njegovu glasu nije bilo ničega: ni prijekora ni utjehe . On je o čovjeku mogao znati mnogo , i uvijek je bio u stanju da odvagne: ako treba , da kaže , ako treba , da prešuti . Zato se s njim nikad nije znalo .

Na trenutak je nastala tišina . Luka je naškubio usne , kao da će zazviždati koračnicu , ali se onda predomislio . Samo je uzdahnuo i opet odšetao do prozora . Ondje se okrenuo le&dstroke;ima sobi i silueta mu se ocrtavala kao mračan obris na bijeloj pozadini snijega .

- I otada je bila vezana za krevet ? - upita Remetin .

- Da - reče Šoštar . - Pluća . Počeli su bolovi , teškoća a disanjem . Priključili su je na aparate . Više se nije mogla kretati .

Rametin je sve to pažljivo slušao , ali što je više podataka imao , to je manje razumijevao . I to ga je ljutilo , kao da je nedužan optužen za zločin .

- Dobro - reče - pa to onda znači ... - Da - kimnu Šoštar . - Održavali su je na životu samo s pomoću aparata . Raspitao sam se . Umrla bi za nekoliko sati da su je otkopčali sa svih ovih strojeva .

Pri tome je pogledao aparate u kutu , a Luka je prišao i stavio ruku na jedan od njih . Ponašao se kao da su to bijesne zvijeri koje treba nekako pripitomiti . Još uvijek gledajući aparate i milujući ih rukom , reče preko ramena:

- Dobro , pa što su je onda trebali daviti ? Bilo bi dovoljno isključiti mašine , nitko ne bi ništa ni opazio .

To je bilo točno i Remetinu se još jednom učini da je sve to kao nekakvo bunilo , kao one more , one tegobe i strahovi što ih čovjek ima u vrućici , kad doživljava najdublji očaj i najtežu tjeskobu zbog slika što ih proizvodi bolesno tijelo . Začuše kucanje na vratima .

- Da - odazva se Šoštar .

Na pragu je stajao visok čovjek čvrstih crta lica , kukasta nosa , četvrtaste brade , s naočalama bez okvira . Oči su mu bile sive , a kosa sasvim sijeda i začešljana nadolje . Izgledao je pouzdano i sigurno . Remetin je odmah znao da je to primarijus , šef odjela , koga su u panici pozvali da rješava probleme i kontaktira s policijom . Nije moglo biti nikakve sumnje .

- Dobar dan - reče čovjek dubokim i mekim glasom . - Ja sam Nadin muž .

Dok su prolazili bolničkim hodnikom , Remetin je bacio pogled u jednu od soba . Kad čovjek ide hodnikom , i kad su neka vrata u tom hodniku otvorena , on jednostavno ne može odoljeti a da ne zaviri . Zna da nije pristojno , zna da neće ugledati ništa osobito lijepo , a opet se ne može suzdržati . Tako je Remetin ( kao , uostalom , i Luka i Šoštar ) okrenuo glavu i pogledao . Bio je to sasvim kratak pogled , kao bljesak , ali dovoljan da Remetina zbuni .

Unutra su se žena i muškarac u bijelom motali oko neke bolesnice na postelji . Muškarac je zacijelo bio liječnik , žena medicinska sestra , i bili su le&dstroke;ima okrenuti vratima . Petljali su nešto oko aparata kraj kreveta uz prozor , i pri tome su tiho govorili . Ali , nisu posve zaklonili bolesnicu: njezino je lice bilo okrenuto vratima , jasno se vidio velik podbradak , sive , malko uljaste oči i usta koja se miču , jer je i žena nešto govorila onima koji su joj pomagali . Izme&dstroke;u lijevog sestrina boka i desnog liječnikovog , Remetin je na trenutak ugledao bolesničino lice .

Bila je to ona ista žena koju je prije nekoliko dana vidio na plućnom odjelu kako sjedi na plastičnoj stolici i nekom mladom čovjeku nešto tiho objašnjava upirući prstom u nekakve papire . Remetin se pitao otkud ona sad tu , kad je prije bila u drugoj zgradi . I kako to da opet baš na nju nailazi ?

Nije rekao ništa , jer su išli prema primarijusovoj kancelariji , šutke , ozbiljni , budući da je trebalo da obave razgovor s Nadinim mužem . Ondje , u sobi , čovjek im je rekao da se zove Tugomir Barišić i da je došao na poziv policije . Šoštar je rekao svoje ime , ali nije predstavljao Remetina i Luku , pustio je čovjeka neka misli da su i oni iz policije . Remetin nikad prije nije bio vidio Nadina muža , niti je znao kako on izgleda . Sjetio se samo da su iz početka , kad se Nada tek bila udala , padale obiteljske šale o tome kako je ostavila Radovana da bi se udala za Tugomira .

Ispred primarijusove sobe stajao je , naslonjen na radijator , mla&dstroke;i čovjek mišjeg lica i nablizu usa&dstroke;enih očiju . Bio je neobrijan i pomalo blijed , na sebi je imao dva pulovera i sako ; jedan pulover bio je zelen i imao je izrez V , drugi je bio sme&dstroke; i imao je rol-kragnu , a sako je bio plav . Prije nego što će pokucati na vrata , Šoštar ga je upitao:

- A koga vi čekate ?

- Je - rekao je čovjek - ja vam to ne bi znal reč , gospon . Meni su rekli naj dojdem ...

- Vi ste ... ?

- Krnic Stjepan .

- Portir ?

- Je .

- Pričekajte .

Krnic je fatalistički kimnuo glavom , a oni su pokucali i ušli . Soba je bila velika i predstavljala je smiješnu kombinaciju izme&dstroke;u ureda i ambulante . Šef je , očito , bio silom prilika administrativac , ali se inače osjećao kao liječnik . Zato su u sobi bile bijele staklene vitrine s instrumentima , ali i pisaći stol pretrpan papirima , bijeli ležaj za preglede , ali i sivi ormar za fascikle i kartoteku .

Sam primarijus bio je nešto treće: on je imao sijede engleske brkove požutjele od duhana , na vješalici je visio lovački šešir s bradom divojarca kao ukrasom , a ispod doktorova ogrtača virile su pumperice , šarene dokoljenke i niske cipele s debelim &dstroke;onom , za dugo hodanje i za snijeg . Glas mu je bio hrapav i pomalo sipljiv dok im je pružao ruku i nudio im da sjednu , ne slušajući njihova imena i ne brinući se tko je tko . Šoštara je već znao i najviše se obraćao njemu .

- Evo , drugovi - rekao je - ja vam stojim na raspolaganju , koliko mogu . Nemam baš mnogo vremena , ali shvaćam da je to situacija kad ...

- Zapravo - rekao je Šoštar - mi i ne trebamo toliko vas koliko vašu sobu . Nije zgodno da razgovaramo u hodniku ili u bolesničkoj sobi . Drug je - pokazao je glavom na Tugomira Barišića - pokojničin muž , pa moramo ...

- U tom slučaju - rekao je primarijus - ništa lakše . Evo , ja ću odmah , samo da ...

Ali , Šoštar ga je prekinuo , a Remetin je znao da će tako biti . Nije bilo čovjeka na svijetu kojem Šoštar ne bi mogao - i htio - postaviti kakvo pitanje i potom iz njegova odgovora - ili iz načina na koji ga daje - nešto zaključiti . Ni primarijus Vimpulšek nije u tome bio nikakav izuzetak .

- Samo trenutak - rekao je Šoštar . - Kad ste već tu ... Recite mi , molim vas , kakvo je točno bilo bolesničino stanje ?

Liječnikove sitne oči na trenutak su skoknule do Tugomira Barišića , a onda je slegnuo ramenima u lovačkom sakou ispod bijelog ogrtača . Puhnuo je kroz brkove i rekao:

- Beznadno . Doduše , kod karcinoma se nikad ne zna , vidite . Ima bolesnika za koje mislite da će egzitirati još iste noći , a oni požive još šest mjeseci , pa čak i godinu dana . Ali , to je rijetko . Vrlo , vrlo rijetko .

- Dobro - reče Šoštar . - Koliko vi mislite da je ovoj bolesnici još bilo ostalo života ?

Primarijus sleže ramenima , pa opet puhnu kao morž . Bila su to laička pitanja , na koja bi inače možda samo odmahnuo rukom , ali sad je ta pitanja postavljala policija .

- Tja - rekao je . - Možda mjesec dana . Četrdeset dana , ne više .

Šoštar je pogledao Remetina , pa Luku , pa Tugomira Barišića . Bilo je očito da je svima u glavi isto pitanje: tko je taj tko nije mogao ni toliko čekati ?

- Hvala vam - reče Šoštar .

Primarijus kimnu glavom , pričeka novo pitanje , a onda sbvati kako se od njega očekuje da ode . Brzo ustade od stola , pokupi svoje cigarete , objesi oko vrata stetoskop i uputi se prema vratima . Na pragu se okrene:

- Ako me još zatrebate , ja sam u intenzivnoj .

Kad su se vrata otvorila , kroz njih se vidjelo kako u hodniku Stjepan Krnic i dalje stoji naslonjen na radijator i upravo se sprema da smjerno pozdravi primarijusa .

Šoštar se okrene Tugomiru Barišiću , pa ga pogleda pažljivo , kao da ga prvi put vidi . To uvijek pali: čovjek se osjeća kao da mu na nosu piše da nešto krije . Ali , Tugomir Barišić kao da nije imao što kriti: gledao je čvrsto iza svojih naočala bez okvira i čekao pitanje . Remetin se prisjeti da je on po zanimanju pravnik , i to uspješan .

- Recite mi - započe Šoštar - što vi mislite o svemu ovome ?

- Ne znam - reče čovjek zamišljeno . - Što se o tome uopće može misliti ? Vi ćete shvatiti da u ovoj situaciji ja baš i nisam osoba koja je u stanju da najtrezvenije prosu&dstroke;uje . Meni je strašno , šta da vam drugo kažem ? Ja sam se , doduše , već i pomirio s tim da će Nada umrijeti , premda je bila toliko mla&dstroke;a od mene , sve su dijagnoze tako govorile , ove posljednje naročito , ja sam i s primarijusom o tome razgovarao , prije ... Ali da je netko mogao ... Mislim , valjda je imala pravo da mirno umre , barem to .

Bile su to teške riječi koje su dolazile od ozbiljnoga i čvrstog čovjeka , koji nešto zna o životu , pa su zato zvučale još teže . Nakon tih riječi jasno se osjetilo kako je zrak u sobi postao gušći , kako je blizina ozbiljne i prave patnje sve ispunila elektricitetom .

- Spominjete dijagnoze - reče Šoštar . - Kad su one postavljene ?

- Prošlog tjedna - reče Barišić . - U srijedu . Čim je stigla , odmah su napravili sve pretrage . Primarijus je meni rekao otprilike isto što i vama maloprije , samo uvijenije , ne tako odre&dstroke;eno . Tražio je da djelujem na nju , jer je kod takve bolesti volja najvažnija , tako je rekao .

- A je li ona imala volje ? - To je pitao Remetin , nije mogao odoljeti da ne upita .

Tugomir Barišić je pogledao Remetina kao da ga prvi put vidi , a onda je rekao , razmislivši:

- Ne . Mislim da nije imala .

Nastala je kratka tišina . Opet su riječi bile suviše teške . Ili , ako ne riječi , onda način na koji su bile izrečene , uvjerenje i gorčina iskustva koje je iza iskustva stajalo . Tako , dakle . Nada više nije imala volje . Remetin se pitao je li on sam to osjetio onoga dana kad je s njom razgovarao . Je li odatle , od nedostatka volje za život , dolazila i ona njezina čudna vedrina ? Šoštar iznenada promijeni temu , kao što mu je i inače bio običaj . Upita:

- Kakva je bila vaša obiteljska situacija ?

Tugomir Barišić ga pogleda malko začu&dstroke;eno . Zbog promjene teme ili zbog naravi pitanja ?

- Ne razumijem - reče . - Kako to mislite ?

- Pa , tako - reče Šoštar , pomalo mrzovoljno . - Vi ste pravnik , mogli biste znati . Ina li u obitelji nekoga tko bi mogao željeti njezinu smrt ? Brzu smrt , mislim ? Ili na poslu ? Ima li nekoga kome bi odgovaralo da ona udmah umre , radi novca , naslje&dstroke;a ili slično ?

Tugomir Barišić je podigao ruku i kažiprstom gurnuo naočale koje su mu bile spuznule niz nos . Onda je počeo govoriti polako , kao da pripovijeda priču , nastojeći , vjerojatno , dati što vjerniju sliku , kako bi policija mogla sama zaključiti kako stvari stoje .

- Mi smo se kasno uzeli - rekao je svojim mekim baritonom . - Ja sam bio udovac , bez djece , Nada je bila razvedena , tako&dstroke;er bez djece . Njezini roditelji su umrli dok je još bila dijete , odrasla je kod neke tetke u Delnicama , poslije je i ta tetka umrla . Djece nismo imali . Ja sam pravnik , ona je radila u biblioteci . Sasvim obična situacija . Ne mogu zamisliti da bi netko ...

- Šira obitelj ? - upita ga Šoštar poslovno .

- Gotovo da je nemamo , ni ona ni ja . Imala je samo neke prijatelje , o njima je ponekad govorila , još iz mladosti , ali njih nismo vi&dstroke;ali . Ja imam brata u Americi i nikoga drugog . Ona je samo , koliko znam , imala nekog bratića koji ... - zastao je . - Da ? - potače ga Šoštar .

Tugomir Barišić je malko oklijevao , kao da mu nije drago što nekoga trećeg uvlači u sve to , i kao da mu je to palo na pamet toga istog časa .

- Ma - rekao je - ja mislim da to nema veze , ali mogu vam reći ... Bilo je nekih preblema s tim bratićem , to je čovjek otprilike Nadinih godina , četrdeset i nešto ... On je sin druge Nadine tetke , koja je tako&dstroke;er umrla ... Tetkina kuća u Delnicama pripala je nakon tetkine smrti Nadi , a on je onda pobijao oporuku , tražio nužni dio i tako ... Izgubio je na sudu , nešto je prijetio ...

- Gdje on živi ? - upita ga Šoštar .

- Ma , čujte , to vam je bezopasan čovjek , težak pijanac , uostalom , gdje bi on , to je fantastično ... - Tugomiru Barišiću očito je bilo silno neugodno . - A živi tu u Zagrebu , u Trnju ima kućicu .

Šoštar je nešto zapisivao u svoj notes dok je Tugomir Barišić čekao . Očito , njegov je mir bio narušen , više to nije bio čovjek koji hrabro podnosi svoju muku . Sad je to bio čovjek s grižnjom savjesti , jer je osjećao da se izbrbljao , uradio nešto što nije trebalo uraditi , pa je žudio za novim pitanjem , kako bi to ispravio . Ali , kad je pitanje došlo , ono mu nije dalo priliku da išta popravi , jer je bilo kao udarac nogom u trbuh . I dalje pišući , ne dižući glave , Šoštar ja upitao:- A gdje ste vi bili noćas ?

Tugomir Barišić je otvorio usta , a onda ih opet zatvorio . Nije se nadao takvom pitanju , a ono je , ako ćemo pravo , bilo donekle i uvredljivo . Zar se takva pitanja postavljaju udovcu ? Remetinu je bilo neugodno , a Luka je naškubio usne kao da će zazviždati . Tugomir Barišić reče:

- Bio sam kod kuče .

- Sami ?

- Sam .

- Može li netko to potvrditi ?

- Ne znam - reče Tugomir Barišić kao da mu je svejedno . - Ne vjerujem . Dugo sam bio budan , možda su me susjedi čuli kako se motam po stanu . Obično se sve čuje .

Šoštar je i dalje pisao .

- Pričekajte vani - reče ne dižući glavu . A onda , dok je Tugomir Barišić izlazio , prodere se kao u zubarskoj ordinaciji , ili u vojnoj jedinici: - Krnic !

Remetin se pitao zašto je Šoštar toliko osoran prema Tugomiru Barišiću . Možda je to način da od njega što više izvuče ? Ili se Šoštar na taj način brani od vlastitih osjećaja , od sućuti , od sentimentalnosti ? To se nije moglo znati . Policajac je već ispitivao Krnica , kojem nije ni ponudio stolicu , pa je jadnik stajao pred njim kao vojnik na raportu .

- Vi ste bili dežurni noćas ? - upita ga Šoštar .

- Je - huknu Krnic .

- Niste spavali ?

- Ne . Ja vam nigdar ne spim kad sam na dužnosti - reče Krnic šarajući svojim lisičjim očima naokolo . - Nigdar .

- Nije se dogodilo ništa neobično ?

- Ne - reče Krnic . - Niš . Bila su dva hitna slučaja , v jedanajst i v tri i pet . Pak su prešli , ne . Niš drugo .

- Sigurni ste ?

- Je .

- Dobro . Razgovarat ćemo drugi put .

- Razumem - reče Krnic , pa se okrenu na peti i odmaršira prema vratima .

Kad su se vrata zatvorila , njih trojica se nasmijaše . Luka reče:

- Zaboravio je: " druže stariji vodniče " .

Šoštar je pokupio svoje papire i ustao . Pogledao je Remetina i Luku , ali nije rekao ništa . Nije to bila prilika da se stvari razglabaju . Izašli su .

Tugomir Barišić je došetao prema njima niz hodnik . Ona vrata su i dalje bila otvorena i Remetin se pitao je li Barišić izdržao da onamo ne virne . Njegovo lice sad više nije bilo nimalo mirno , dapače , bio je blijed , nos mu se nekako jače povio nad usta , kao da je naglo ostario . Je li to uobičajen fenomen sporog shvaćanja nakon teška udarca ? Ili se grize zbog onoga što je rekao o Nadinu bratiću ?

Ne , mora biti da je nešto drugo . Mora biti da se uzbudio donoseći još jednu važnu odluku . Kad im je prišao , reče:

- Znate li da je Nadin bivši muž u ovoj bolnici ? Vidio sam ga kad sam dolazio .

Šoštar se okrenu i pogleda Remetina . Pogled nije izražavao ništa , ali ga Remetin ipak nije izdržao . Osjećao se kriv .

Kad je ugledao tu ženu , gospo&dstroke;u Miroslavu Premerl , Remetin je istoga časa zaboravio na grižnju savjesti i osjetio peckanje u potiljku . Opet ga je obuzelo osjećanje kao da se nalazi u nekome čudnom filmu , u kojem je netko unaprijed sve isplanirao i u kojem se za svaku sitnicu pokazuje da nije slučajno tu , nego da će jednom poslije postati važna . Pokušao se utješiti mišlju da je to valjda uvijek tako kad su posrijedi nesreća i smrt , ali to mu nije mnogo pomoglo .

Kad je Tugomir Barišić , Nadin muž , izgovorio onu svoju značajnu rečenicu , i kad se Remetin osjetio kao krivac , Šoštar , naravno , nije rekao ništa . Nije rekao ništa ni onda kad su Tugomira Barišića poslali kući , kad mu je Šoštar zakazao sastanak u svom uredu i kad se čovjek , onako visok , dostojanstven i sijed , otputio niz dugi hodnik , ne škripeći , za razliku od njih , nimalo svojim cipelama . Tada je Remetin pokušao djetinjast manevar ne bi li se opravdao:

- Čuješ , Vlado - rekao je Šoštaru - htio sam ti reći ...

Na trenutak ja zastao: što je zapravo htio reći ? Namjerno ili nenamjerno , on je Šoštaru stvari prikazivao tako kao da je u bolnicu prošloga četvrtka došao radi Nade , a sad je Šoštar posve jasno shvatio da je dolazio radi Radovana Sedlačeka i da je Nadu sreo slučajno . Što se tu još moglo kazati ? Ali Šoštar ga je prekinuo , pomogavši mu da se ispetlja iz svoje zbunjenosti:

- Poslije - rekao je . - Ja još moram vidjeti tu ženu . A vi kako hoćete . Možete sa mnom , ako vas zanima .

Oni su se zgledali , a Šoštar im je okrenuo le&dstroke;a i otputio se niz hodnik . Iza njegovih le&dstroke;a Luka je napravio grimasu kakvu djeca prave iza le&dstroke;a strogoga profesora . Onda su pošli za njim .

Kad je vidio prema kojim se vratima Šoštar uputio , Remetin je osjetio da nešto nije u redu , osjetio je kako ga zahvaća val nevjerice i nelagode , kao u snu . Ali , još je bilo nade: u svakoj sobi obično leže po dvoje ili više pacijenata .

Pred vratima je Šoštar zastao , jer mu je u susret dolazio primarijus Vimpulšek , u svojim pumphoznama , dokoljenkama , u planinarskim cipelama koje su nesnosno škripale . Gestama je upitao trebaju li što i kakva je situacija .

- Recite mi - upita ga Šoštar - kakvo je stanje gospo&dstroke;e Premerl ?

Stari liječnik se zamislio , a onda iskrivio lice kako bi mogao zubima dohvatiti brk i zagristi u njega . Kao da mu je bilo neugodno , kao da je on kriv za bolest svih tih ljudi i za činjenicu što je ta bolest neizlječiva .

- Tja - rekao je . - Nije osobito .

- Kao i Nadino ? - upita ga Šoštar namrgo&dstroke;eno . - Ili gore ? Ili bolje ?

- Slično - reče primarijus . - Sasvim slično .

- Vi takve slučajeve stavljate skupa ? - upita ga Šoštar okrutno .

Primarijus je još žešće žvakao brk . Onda rcče:

- Mi imamo dosta takvih slučajeva , znate . Mi smo takav odjel . A imamo problema s prostorom ... - Nemoćno je raširio ruke .

Šoštar je neko vrijeme kimao glavom , kao da sasvim razumije situaciju , ali nije rekao ništa u tom smislu . Samo je upitao , brzo i poslovno:

- Mislite li da će biti u stanju da podnese kratak razgovor ?

- Ona je pod sedativima - reče primarijus . - Taj vrag se strašno brzo razvija . To boli . Ali , mislim da će moći . Mislim da hoće . Ako je budna .

Bila je budna . Kad je Šoštar otvorio ona ista vrata , Remetin je osjetio grčenje u želucu . Želio je biti negdje drugdje , a dobro je znao da mora biti baš tu gdje jest . Žena je bila sama u sobi , drugi krevet bio je prazan . Bila je to ona ista žena koju je Remetin u prošli četvrtak vidio kako razgovara s onim mladim čovjekom , i koju je prije pola sata opazio kroz otvorena vrata , iz hodnika . To je , dakle , gospo&dstroke;a Premerl . Na trenutak , Remetinu pade na pamet kako bi , da je to sve doista film , mogao taj film nekako odvrtjeti natrag , u četvrtak po podne , kako bi tada mogao prići toj ženi , tamo , dok je sjedila na plastičnoj stolici sa svojim sinom , i zamoliti je da ne spava , da se potrudi , da pripazi na Nadu . Možda se tada sve ovo ne bi dogodilo .

Žena je ležala na le&dstroke;ima , njezin veliki trbuh i goleme grudi razlili su se svuda po krevetu , podbradak joj je uokvirivao lice koje je bilo puno sitnih bora . Nekada se govorilo da je svaka bora jedna briga ; ako je to istina , onda je gospo&dstroke;a Premerl imala mnogo malih briga od kojih je ostarjela i koje su je možda i dovele na taj odjel .

- Dobar dan , gospo&dstroke;o Premerl - rekao je Šoštar tihim i opreznim glasom . - Ja sam Šoštar iz milicije . Ovo su drugovi Remetin i Katić . Kako se osjećate ?

Ona ih je pogledala jednog po jednog , pogled joj je na trenutak zastao na Remetinu , ali je onda odlutao dalje . Kad je odgovorila , glas joj je bio malko hrapav i disala je teško . Kraj njezinog je kreveta , uostalom , stajala ista onakva plava boca za kisik prošarana mrljama r&dstroke;e .

- A kako mogu biti kad sam ovdje ? - upitala je . - Jeste li ikad poznavali nekoga tko je imao rak ?

Šoštar je , naravno , odmah jasno osjetio kamo bi ih takav razgovor mogao odvesti: u raspravu o smislu života . A to ne bi bilo dobro ni za njih ni za gospo&dstroke;u Premerl . Jer , o čemu je drugom ona i mogla misliti sve to vrijeme , sama u svome krevetu , sama u sobi s bocom kisika i svojim sedativima ? Šoštar je rekao:

- Možete li nam odgovoriti na nekoliko pitanja ? Nećemo dugo .

- Pitajte - rekla je žena . - Premda vam ja ništa ne znam .

Šoštar je izvadio notes , možda zato da bi doista zapisivao , a možda i zato da sve izgleda službenije . On je imao niz trikova i nikad se nije znalo što je trik , a što prirodno ponašanje .

- Vi ste bili s pokojnicom u istoj sobi - rekao je . - Recite mi , jeste li opazili štogod neobično ? Je li joj tko dolazio , je li primala poruke , je li ona kamo odlazila ?

Žena se zamislila , a onda su joj iznenada suze počele teći niz obraze , kao da je tko otvorio pipu . Bez ikakva prijelaza , bez promjene izraza na licu , samo odjednom suze . Čak joj se ni glas nije promijenio . Rekla je:

- Bila je to fina žena . Čista , uredna . Znala je što je čeka . Znala je da će se mučiti .

To je bilo kao uvod . Žena je zašutjela , a suze su joj i dalje tekle niz obraze . Šmrcnula je , a sunce na zalasku odjednom se , na nekoliko trenutaka , probilo kroz debele snježne oblačine i nacrtalo na zidu sobe velik narančast kvadrat . Kao dijete koje sve to prvi put vidi , žena se zagledala u tu čaroliju . Ali , Šoštar ju je podsjetio:

- Posjeti , poruke ?

- Bio joj je samo muž , jednom , koliko znam . Visok , sijed , pravi gospodin . Koliko ja znam , nije uopće izlazila .

Njih trojica su se zgledali i Šoštar im je dao znak očima da sve prepuste njemu . Njih dvojica su šutjeli . Šoštar upita:

- Jeste li zapazili štogod neobično u njezinu ponašanju ?

Gospo&dstroke;a Premerl je i dalje suzila , suze su tekle iz njezinih očiju kao što teče pijesak u pješčanom satu: tiho , odmjereno , jednolično , mjereći vrijeme i upozoravajući na prolaznost .

- Nisam - reče ona . - A nisam imala ni kad . Mene su tek u ponedjeljak premjestili ovamo , znate .

- Prije ste bili na plućnom ? - ubaci Remetin .

Žena ga pogleda začu&dstroke;eno , ali samo reče:

- Da . Dugo . Tek su onda ustanovili da mi je mjesto ovdje .

Glas joj nije pucao , niti su suze potekle jače . U sobi je sad bilo tamnije , jer je narančasti sunčani kvadrat nestao jednako brzo kao što se i pojavio , i znalo se da će sad nastupiti rani zimski suton . Remetin se požuri da objasni .

- Ja sam tamo bio prošlog tjedna . Imam tamo prijatelja . - On brzo pogleda Šoštara , pa nastavi: - Vidio sam vas tamo s nekim mla&dstroke;im čovjekom ...

- Da - reče gospo&dstroke;a Premerl . - To je moj sin .

Šoštar je sve to pažljivo slušao , čak je nešto i zapisao , premda je Remetin bio siguran da se nema što ni pisati ni pamtiti . To što je on vidio gospo&dstroke;u Premerl onoga dana kad i Nadu , i što ju je zapazio , bila je , naravno , puka slučajnost , i tek je njegov uznemireni mozak od toga napravio dramu . Takve stvari se doga&dstroke;aju , čudna mi čuda ! Ali Šoštar je pisao ; nikad se nije znalo što njemu može biti važno . Digao je glavu s notesa i upitao:

- Recite mi nešto o toj noći .

- Pa , rekla sam vam već - uzdahne žena , nevoljko premjestivši pogled sa stropa na Šoštara . - Nisam ništa ni čula ni vidjela .

Ali , Šoštaru to kao da nije mnogo značilo . Da se radilo o običnome svjedoku , on bi možda tražio da taj svjedok ispriča sve izpočetka . Ali , ovo je bio osobit slučaj . Upita:

- Tko je prije zaspao , ona ili vi ?

- Ja . Pilule , znate . Injekcije . Probudila sam se tek oko četiri , kad je sve već bilo gotovo i kad su nju već odnijeli .

Remetin se pitao tko je uopće došao na ideju da prijavi umorstvo . To se zbilo usred noći , radilo se o samrtnici , kakva je uopće razlika ? Mogli su mirno pustiti da sve pro&dstroke;e kao obična smrt , nitko , pa ni muž , ne bi pravio pitanje . Možda se našao kakav ambiciozni liječnik na dežurstvu , pa se požurio da pozove policiju ? Ili su fleke na Nadinu vratu bile odviše očite , pa su se bojali da muž ipak ne digne galamu ? Šoštar upita gospo&dstroke;u Premerl:

- U kojem položaju je ležala ?

Žena uzdahne kao da joj je to pitanje osobito teško . Onda tiho reče:

- Na le&dstroke;ima . Ležala je mirno , bilo je upaljeno malo svjetlo pokraj kreveta . To je posljednje čega se sjećam . Tako sam je posljednji put vidjela .

Gospo&dstroke;a Premerl govorila je sve teže , kao da ju je razgovor zamorio . Luka je tuckao kažiprstom po brojčaniku svoga sata . Šoštaru to sigurno nije promaklo . Rekao je:

- Samo još jedno pitanje . Je li vam što rekla prije spavanja ?

Žena opet okrenu pogled prema njima , u polutami , kao da se čudi tom pitanju . Kao da su pogodili neku njezinu misao . Onda reče tiho ( kao što su i svi oni , kako je polutmina osvajala sobu , govorili sve tiše ) :

- Da . Rekla mi je . Ja sam njoj kazala: " Laku noć " . A ona meni: " Do vi&dstroke;enja , gospo&dstroke;o Premerl . Do vi&dstroke;enja " - ponovila je .

Nastala je tišina u sobi , svatko je osluškivao svoje misli . Do vi&dstroke;enja . Remetina je steglo u grlu . Njemu Nada nije dospjela reći ni do vi&dstroke;enja , niti šta drugo . Tko zna je li štogod rekla mužu , ili bilo kome drugom ? Je li do vi&dstroke;enja značilo da se još nada ?

- Hvala vam - rekao je Šoštar gospo&dstroke;i Premerl . Onda je pružio ruku i potapšao staru ženu po nadlanici . Ona je zaokružila pogledom po njima trojici , a onda rekla:

- Do vi&dstroke;enja , djeco .

Tada su tiho izašli iz sobe i našli se u hodniku . Ondje su već bila upaljena svjetla . Šutke su se uputili prema izlazu . Šutke su sišli niza stube i stigli u prizemlje . Samo je Luka tiho zviždukao . Remetin bi se kladio da on sad misli o svojoj majci . Kad su se našli vani , na snijegu , u prvom sutonu , isto kao i onoga četvrtka kad je Remetin prvi put onamo došao , Šoštar je na zgradi preko puta ugledao natpis koji je upozoravao da se tu nalazi plućni odjel . Rekao je:

- A Radovan je tu , preko puta , je li tako ?

- Jest - rekao je Remetin . - Rebra , noga , ruka , glava ...

- Da - rekao je Šoštar kao da već sve zna .

Možda je i znao ? Jer , nije predložio da posjete prijatelja koji je i te kako imao veze s cijelim slučajem . Ili ga je on sam već i posjetio , pa ne govori ništa o tome , vraćajući tako Remetinu milo za drago ?

Prtinom , po onoj uskoj stazi , trčao je čovjek u bijelom ogrnut sportskim kaputom ispod kojeg se vidjela liječnička košulja kratkih rukava . Kosa mu je bila sijeda , naočale četvrtaste , a pogled iza njih znatiželjan . Doktor Senčar .

- Dobar dan - javio se Remetinu veselo . - Kako ste danas ?

- Dobro - rekao je Remetin . - Hvala .

- Drugovi su isto novinari ? - bio je liječnik znatiželjan .

- Ne - kaza Remetin . - Policija .

- O - lecnu se doktor . - Oprostite , žurim .

Odjurio je dalje dok se Luka krivio od smijeha . Remetinov pomoćnik upita:

- Taj liječi ljude ?

A vani , pred bolnicom , sreli su čovjeka koji ih nije ni pogledao . Brzao je , s plastičnom vrećicom u ruci , zamišljeno buljeći u bolnicu , u svoj cilj . Kosa mu je bila kudrava , na licu mu je bilo nešto dječje i nezrelo .

Bio je to sin gospo&dstroke;e Premerl .

Pasje oči bile su velike i tužne , a iz grla mu je dopirao tih i žalostan cvilež . Jezik je bio posve suh i hrapav i visio je iz usta . Kad je Luka pružio dlan i pogladio psa po glavi , a potom ga počeo češkati iza ušiju , pas je jedva podigao glavu i liznuo zahvalno čovjeku ruku , a onda je odmah prestao i malo jače zacvilio , kao da ga je suhi jezik od lizanja zabolio .

- Ništa ne jede - rekao je dječak . - Samo pije .

- Nešto kao ja , hm ? - rekao je Luka .

- Ti se zezaš , ali ovo je ozbiljno - kaza Remetinov sin .

- Jaka je to zvijer , ne brini - Luka je i dalje češkao psa po glavi čučeći kraj njega , a pas je sklapao oči i uživao: bila je to utjeha . - Šta kaže veterinar ?

- Nije mogao mnogo znati , prvi dan - reče dječak . - Osim toga , ovaj seronja se toliko uplaši , čim ugleda bijelu kutu , da se stane tresti kao lud . Rekli su mi neka stavljam obloge i dali su mu injekciju ... I nogu su mu imobilizirali . Kažu , organizam će to već sam ...

- Pa i hoće - rekao je Luka uvjereno . - Nema ti na svijetu tako vražje stvari kao što je organizam .

Remetin je stajao kraj vrata i čudio se kako Luka lako nalazi načina da svakog utješi: i dječaka , i psa , pa čak možda i njega samog . Njemu bi trebalo za to mnogo više vremena i više riječi . Je li Luka tu vještinu svladao tješeći sam sebe ?

Prešli su u dnevnu sobu i ostavili dječaka da se bavi psom . Remetin je nalio piće , pa su sjeli . Njegove žene nije bilo kod kuće , bila je na nekakvom sastanku , pa su tako njih dvojica sjedili kao za kavanskim stolom , ljuštili konjake , pušili i razgovarali . Nakon druge čašice Luka je upitao:

- Dobro , majstore , šta se tu zapravo doga&dstroke;a ? Remetin je točno znao na što Luka misli , pa je zato trgao još jedan konjak i razvezao priču . Kako je to bilo s onom viješću , kako je išao k Radovanu Sedlačeku u bolnicu , i kako mu je ovaj bio čudan . Kako je poslije sreo Nadu , kako nije ništa rekao Šoštaru , i sve ostalo . Luka je pažljivo slušao odbijajući dimove i povremeno pogledavajući prema satu što je kuckao na zidu , vidjelo se da mu je dobro u Remetinovu domu . Naočale su mu bljeskale .

- Eto - rekao je Remetin na kraju . - Tako ti je to .

Luka ga je pogledao začu&dstroke;eno . Tek kad je vidio taj pogled , Remetin je shvatio da je sve to nepotpuno , da se možda ne može sve shvatiti ako se ne znaju pojedinosti . Doista , Luka ga je upitao:

- Samo toliko ? Dobro , razumijem , rastali su se i otada je taj tvoj Radovan Sedlaček nesretan čovjek , u redu , gledali smo taj film , ponosi se time , okej , i to smo pušili , ali , šta još ? Kako je on uopće dospio u takvu situaciju ? I što je sve zbog te svoje nesreće u stanju da uradi ?

- Čekaj- kazao je Remetin i otvorio ladicu na komodi .

Dok je vadio album , mislio je kako se i to jednoga dana moralo dogoditi . On i Luka bili su prijatelji . Luka mu je mnogo značio i on nije mogao zamisliti svoj posao bez Luke . Ali , nekako se me&dstroke;u njima ustalio običaj da ne govore o svojim privatnim stvarima . Svaki je od njih znao kakva je obiteljska situacija onog drugog , Remetin je poznavao Lukinu majku a Luka njegovu ženu i sina ; ali , to je bilo uglavnom sve . O pojedinostima , o poteškoćama , a osobito o prošlosti , ni jedan od njih nije nikada pričao . Možda zato što su inače bili zasićeni tu&dstroke;im privatnim stvarima , ili zbog stidljivosti , tek , o tome su šutjeli .

A sad je , eto , došao trenutak da se i o tome progovori . Ako je htio da mu Luka pomogne - a to je svakako htio - Remetin mu je morao nešto više kazati o Radovanu i Nadi , a to je značilo i o sebi . Stavio je album na stol , a onda se premjestio i sjeo do Luke . Otvorio je album . Njegova je žena sve poslagala po kronološkom redu . Bila je to njihova zajednička povijest u fotografijama . Otvorio je negdje na početku .

- Evo - rekao je pokazujući grupicu od šestoro mladih ljudi ( tri dečka i tri cure ) negdje u prirodi , vjerojatno na Sljemenu . - To je bila prva godina . Ili možda druga , ne sjećam se . Ovo ti je Nada , ovo je Radovan . Čini mi se da su tada upravo počeli hodati , ako ne baš na tom izletu .

Na fotografiji su se mladi ljudi smijali , kreveljili i pravili jedni drugima rogove prstima iznad glave . Muškarci su bili smiješno visoko podšišani , cure su imale kosu natapiranu u obliku kacige .

- Ne srami se , gazda - reče Luka . - Imam ja takvih slika ko salate . - U njegovu je glasu bilo neke tuge i ironije na svoj račun .

- E , vidiš - kazao je Remetin - oni su se nekako zgodno našli . Zapravo smo ih mi drugi gurnuli jedno drugome u naručje , znaš već kako to ide . Nada je bila ljepotica , ali bez ikakve uobraženosti . Odrasla je u malom gradu , gdje je njezina ljepota bila više na smetnju nego na korist . Bila je uvijek nekako sjetna i zamišljena , a dolazak u Zagreb shvatila je kao priliku da se spasi , jer živjela je sa starom tetom , bez roditelja . Cure su govorile da je Nada ponekad bila vrlo nezgodna , pa čak i zla , ali nitko od nas nije htio u to vjerovati , odbijali smo to na žensku zavist , ili tako nešto .

- I to mi zvuči poznato - uzdahnu Luka . - Tjeraj dalje . Što je s njim ?

Remetin je zastajao nad slikama koje već dugo nije gledao , i zamišljeno je upirao prstom u pojedine osobe . Neke nije vidio dvadesetak godina , neki su se odselili , neke nije ni želio vidjeti . A sa svih slika jasno je zračilo njihovo zajedničko uvjerenje da se nikad , nikad neće rastati i da će uvijek biti jedni drugima pri ruci kad zatreba . Jedva da je i čuo Lukino pitanje .

- On - rekao je - on je bio zagrebački dečko , sa svim što uz to ide , znaš .

- Znam - rekao je Luka . - Taj sam .

- Kao da ja nisam - huknu Remetin . - Bio je uvijek vedar , studirao je zato što se nešto mora studirati , a jezici su mu išli pa je tako studirao jezike . Ali , zapravo su ga više zanimale druge stvari . On je bio od onih ljudi koji pravi smisao života , od samoga početka , vide u hobijima , u društvu i zabavi , a ne u poslu . Mi drugi imali smo ambicije . Radovan ih nije imao . On je volio društvo , ribičiju , hakl , utakmice , izlete na Sljeme i na Okić , takve stvari . Sve drugo bilo je onako usput .

- Kužim - rekao je Luka . - Prošli smo i kroz tu fazu , hvala na pitanju . I mogu shvatiti cijelu priču: ona ozbiljna i ambiciozna , on vedar i lakomislen , par ko bog ! I što je bilo poslije ? Ne , prije mi reci kako je on stajao s mačkama ?

Remetin je kimnuo glavom u znak da je to dobro pitanje . I sam je osjećao da je to važna točka .

- Odlično - rekao je . - Mogao ih je birati . Bio je duhovit , dobro odgojen , znao je pridržati kaput , plesati , vozio je čak i neki mali auto . Ono što je nama drugima bio cilj , on je imao od početka .

- Onda je on s njom ... Mislim , s Nadom , počeo hodati tek onako , usput , za zabavu ?

- Točno - kaza Remetin . - Kao usput . Čak se iz početka govorilo da uz nju ima i druge ženske .

Luka je počeo zamišljeno zviždukati jednu od svojih koračnica . Sve je unaprijed poga&dstroke;ao , samo se nije moglo znati je li mu zbog toga drago ili krivo , je li mu drago što je iskusan i poznaje život , ili bi volio da ga drugi ljudi , i život , ponekad iznenade .

- Ali , onda ... - otegao je .

- Ali onda - nastavio je Remetin - stvari su se promijenile . On je ozbiljno zagrizao , a ona je oduvijek i bila ozbiljna . Ne bi nikad ni počinjala da nije ozbiljno mislila .

Sat je kuckao na zidu , soba je bila puna dima , a iz drugoga dijela stana i dalje je dopiralo tiho pasje cviljenje i nerazumljivo mrmljanje Remetinova sina , koji je pokušavao utješiti jadnu životinju . Luka reče:

- I moglo bi se reči: " Onda su se uzeli i živjeli sretno do kraja života " , da slučajno ne znamo nastavak .

- Da - kimnu Remetin mračno . - Onda su se uzeli . Evo , tu su i slike s njihova vjenčanja . Ja sam bio kum .

Na slikama su se vidjela neka od onih poznatih lica sa studentskih izleta , ali i neka nova , Nada i Radovan bili su vedri i sretni , premda je njezin pogled bio donekle zamišljen , čak i na toj svadbenoj fotografiji .

- Kad su počele neprilike ? - upita Luka tiho , a onda doda glasnije: - I u čemu su se sastojale ?

Remetin je zamišljeno gužvao u ruci onaj papir kojim se u albumima za fotografije odvajaju stranice . Šuškanje papira zvučalo je kao da negdje pucketa vatra u zimskoj noći koja se vidjela iza prozora .

- Ne znam - rekao je . - Nemam pojma . Ni kada je počelo , ni zašto .

Luka se nagnuo naprijed , približivši se sasvim Remetinu , kao da tim intimnim dodirom želi spriječiti da se sugovornik uvrijedi ili da ga krivo shvati .

- U takvim slučajevima - rekao je - obično imaš ovaj scenarij . Žena je ozbiljna , ambiciozna , a muž jebivjetar . Onda ona njega počne uvjeravati kako on ništa ne vrijedi , kako su drugi muževi postigli ovo i ono , i šta ti ja znam . A ovaj je bio samo profesor francuskoga , je li tako ? Onda on počne bježati od kuće , pecati ribu , piti , ili postane radio-amater . Onda se jedno drugome popnu na glavu . Počnu sva&dstroke;e . Možda i tučnjave . Pojavi se netko treći ili četvrti . Rastava . The end , my friend .

Remetin je odmahivao glavom , a oči su mu se stalno otimale prema onim fotografijama . Želio je da ih na miru pogleda , da sam sebe upita što misli , što osjeća prema tim veselim licima . Možda je u tom osjećanju sve sadržano , objašnjenje Radovanova i Nadina slučaja , pa i odgovor na Lukino pitanje ?

- Nije to tako jednostavno - rekao je . - Ne vjerujem da je ona njega za išta optuživala . Prije bih rekao da je jednostavno bila nezadovoljna svojim životom . Nije to bio samo Radovan , mora da je ona i od same sebe nešto više očekivala , shvaćaš ? Neki drugi život , drugačiji , ne bogatiji , ne veseliji , ali ispunjeniji nekakvim smislom , valjda .

- Zvuči mi poznato - rekao je Luka tuckajući prstima po stolu u ritmu koračnice . - Premda je tako češće kod muškaraca .

- To sam i ja pomislio - kaza Remetin lupnuvši dlanom po stolu . - Točno to . Odjednom im se učini kako je došao posljednji trenutak da od svoga života nešto naprave . I onda se obično rastave i ponovo ožene .

- A od života naprave drek , kao što je i prije bio - priklopi Luka . - A on ? Kako je on na to gledao ?

- A on - uzdahnu Remetin - kao da nije mogao shvatiti što ona zapravo hoće . Živjeli su kao i ostali ljudi , ni bolje ni gore , imali su svoje zabave , običaje , navike , šta ja znam , nisu se čak ni mnogo sva&dstroke;ali , izgleda ...

- A onda su se rastali - doda Luka . Malo počeka , pa upita: - Je li ona odmah našla ovoga Tugomira ?

- Nije - odmahnu Remetin glavom . - On se pojavio tek nakon neke dvije godine , ili tako nekako . Dotle su živjeli svako na svoju stranu , oboje sami .

Nastala je tišina . Sad je trebalo zaći u najteži dio priče , onaj koji je bilo najteže objasniti i o kojem je bilo najteže govoriti . Nije im se dalo da načinju .

- A Radovan se tada promijenio - reče Luka jednostavno .

- Da - kimnu Remetin . - Promijenio se . Kao da je odjednom odrastao , shvaćaš ? Njemu je sve dotada bilo lako i jednostavno , nije bio problem ni sam sebi , a nisu mu problem bili ni drugi . Sad je odjednom osjetio potrebu da sazna što se dogodilo .

- I počeo je optuživati sebe , smijem se kladiti .

- Jest - kimnu Remetin . - Premda ga Nada nije optuživala , premda se valjda i nije rastala od njega zato što ga više ne bi mogla podnijeti . Nego zato što je osjećala da takav život nije rješenje . A on je optuživao sebe . I odlučio je da je čeka . Bio je uvjeren da će mu se ona vratiti . Želio joj je pokazati kako je on ipak najbolji čovjek za nju .

Luka je sve brže lupkao onaj svoj ritam prstima po stolu . Rekao je muklo , sasvim neobično za svoj neozbiljan način:

- Nije li u tome bilo neke mržnje , šta ti misliš ? Neke osvete ? Ako je pokazivao da je nesretan , onda je to bilo zato da ona vidi što je od njega uradila .

- Točno - složi se Remetin . - Kao što je i u njezinom nezadovoljstvu vlastitim životom i u odluci da se razvede bilo neke mržnje prema sebi .

Bilo je to suviše teških riječi za jednu večer , suviše bavljenja ozbiljnim stvarima . Zato je Luka odgurnuo album od sebe i rekao pribranije:

- Spremi to , gazda . Spremi i zaključaj .

Dok je Remetin stavljao album u ladicu , Luka je sebi natočio još jedan konjak i brzo ga ispio , a onda natočio još jedan . Remetin se malko zadržao oko komode , jer mu je bilo neugodno da pogleda Luku u oči , nakon svega što je rečeno . Jer , nije to bila samo priča o njegovim prijateljima iz mladosti , bila je to i priča o njemu .

U tom su se času otvorila vrata i Remetinov sin je došao iz svoje sobe . Stao je na pragu i obratio se više Luki nego ocu:

- Ne znam što ću - rekao je . - Sad više i ne pije .

Radionica je bila sasvim u dnu dvorišta ; do nje se dolazilo prtinom izme&dstroke;u visokih snježnih nanosa . Staza nije bila očišćena nego ugažena , pa je zato bila prilično uska , pa se njima dvojici svaki čas doga&dstroke;alo da hlačama zagrebu po prljavom i stvrdnutom snijegu . Snijeg je bio prljav zato što je u njega netko bacio otpatke kao da baca u vodu: prazna boca , kožice od salame , mrlje nečega crnog , valjda motornog ulja , a na dva mjesta vidjeli su se i žuti tragovi gdje je netko mokrio . Sve je bilo staro i nesigurno , nakrivljeno i zapušteno , čak i ispod onolikog snijega izbijale su odbačene automobilske gume i komadi željeza . Na vratima je , na ploči svoj oljuštenoj od nevremena , bio natpis: REŽEK FRANJO UMJETNA BRAVARIJA .

- Umjetna - reče Šoštar dotičući kažiprstom lokot na vratima . - A ne makar kakva .

Od njegova dodira lokot se sam otvori . Šoštar i Remetin se zagledaše . Onda policajac skide lokot s vrata i oni u&dstroke;oše u radionicu . Šoštar upali svjetlo , jer je radionica bila uska i mračna , svjetlost je dolazila samo kroz mali prozor s rešetkama , sasvim u dnu .

U radionici je sve bilo kao i izvana: zapušteno , zar&dstroke;alo , hladno i tužno . Šoštar rutinirano dotače rukom nekolicinu aparata koji su ondje stajali ; svi su bili hladni . Tko zna radi li tu itko i gdje je taj Režek Franjo , kad ga nema u radionici , a njegova žena kod kuće kaže da je otišao raditi , i pri tome još odmahuje rukom ? Možda je otišao da kome namjesti bravu ? Zastali su na sredini prostorije , strpali ruke u džepove i zagledali se . Vrijedilo je malo pričekati . Tako su onda prirodno nastavili razgovor što su ga bili započeli jošu autu: o Nadi , o Radovanu , o svome vlastitom životu . Šoštar se trudio da sve to uzme kao običan slučaj , kao nešto što se svaki dan doga&dstroke;a i što se njega osobito ne tiče . Ali , čak ni njemu to nije polazilo za rukom . Nije ni on bio od kamena , bio je to i njegov život , kakav-takav .

Bilo je jedno pitanje koje mu je Remetin svakako morao postaviti . Kad je zaustio , glas mu je bio čudno metalan u toj maloj prostoriji nabijenoj svakojakom zar&dstroke;alom kramom .

- Ti si sigurno to ispitao - rekao je - a ja ne znam što da mislim . Zašto su oni u bolnici uopće prijavili Nadino ubojstvo ?

Dodao je svoje pretpostavke o tome kako je to sigurno gnjavaža za bolnicu , kako su mogli i zataškati , i sve drugo . Šoštar je kimnuo glavom , kao da je već mnogo prije očekivao takvo pitanje .

- To sam ih i ja pitao prvog dana - rekao je . - Prvo primarijusa , a onda i druge . Vrlo jednostavno: nisu mogli ništa zataškati .

Remetin ga je pogledao začu&dstroke;eno: kako ne bi mogli ? Dva sata u noći , gluho doba , gospo&dstroke;a Premerl nije ništa vidjela ni čula , a od osoblja samo dežurni liječnik i sestra ...

- Netko je nešto ... ? - upita .

- Na tim odjelima - uzdahnu Šoštar - uvijek ima netko tko ne može spavati . Ili spavaju po danu , ili ih nešto boli , ili uzimaju lijekove ... Onda takvi ljudi noću šeću po hodnicima , ili prave društvo dežurnim sestrama ... Tako je bilo i ovdje . Ima na odjelu neki Budrović , mla&dstroke;i čovjek . On je sjedio sa sestrom u njezinoj sobi i igrao " Čovječe , ne ljuti se " , zamisli , malo prije nego što je ona otkrila da je Nada ubijena .

- Shvaćam - kaza Remetin . - Svjedok . On je vidio uzbu&dstroke;enje i gužvu .

- Ne samo uzbu&dstroke;enje i gužvu - reče Šoštar . - Ne samo to . On je bio prijatelj sa svima na tom odjelu , znaš , i obilazio je ljude , tješio ih i šta ja znam ... Premda primarijus kaže da ni on ne stoji sjajno ... Tako je prijateljevao i s Nadom . I kad je sestra krenula da joj da injekciju , Budrović je došao s njom u Nadinu sobu i sve je vidio: pokušaje sestrine da je probudi , fleke na vratu ...

- Sestra je siguruo odjurila po liječnika ?

- Naravno . Budrovića su u me&dstroke;uvremenu najurili u sobu , nije više smio ni nosa pomoliti , ali već je i do tada dovoljno vidio . Sestra je pred njim čak rekla nešto u smislu da su to fleke od davljenja ... A on je tip od koga ne možeš tražiti da šuti . I tako je krenulo .

- Jesi li ti osobno razgovarao s njim ?

- Jesam - kimnu Šoštar . - Zna ovo što sam ti rekao , teško da zna išta više . A što bi drugo i mogao znati ? Čovječe , ne ljuti se !

Šoštar je odmahivao glavom . Dok je njegov glas još odjekivao u uskoj ali praznoj prostoriji , vani su se razlegli koraci po snijegu . Koraci su bili odsječni , tvrdi , vojnički , kao da netko pokušava stupati po onoj uskoj prtini . Remetin , koji je bio bliže vratima , proturi glavu van i pogleda . Vani , kroz dugo dvorište , uza zid kuće u kojoj ni sprijeda nitko nije stanovao nego su valjda bila nekakva skladišta , hodao je povisok čovjek s kačketom na glavi . Na sebi je imao plavu radničku bluzu , a ispod nje su virili pulover , košulja i dlake na prsima . Njegov hod bio je korak iskusnog pijanca: tvrd , koncentriran , bez teturanja , ali zato sasvim neprirodan .

Oči su mu bile staklaste , vlažne i izbuljene , ali pažljive . Očito , bio je od onih pijanaca koji , i kad se napiju , niti pjevaju niti se valjaju po zemlji , nego nastoje da izgledaju trijezni .

- O - rekao je kad ih je ugledao . - Moje poštivajne . Ja sam skoknul prek na gablec - a bilo je očito da se taj gablec sastojao isključivo od pelinkovaca . - A vi ste več sami otprli ? Je , znate kak se veli: šušter ima najgorše cipeliše , a bravar najgorji lokot , je l' tak ?

Njih dvojica su šutjeli , Šoštar očito namjerno i izazovno . Remetin ipak nije mogao izdržati , pa je rekao:

- Dobar dan .

- Prosim lepo , izvoliju - rekao je Franjo Režek .

Šoštar je čvrsto pogledao u obrtnika , a onda je rekao oštro i odsječno:

- Milicija .

Franjo Režek je zastao u pola pokreta , jer je , čim je ušao , počeo bio nešto sre&dstroke;ivati po radionici , ne bi li gostima učinio udobnijom tu tužnu prostoriju , a valjda i zato da se pokaže silno zaposlenim čovjekom čije su usluge skupe .

- Kaj ? - rekao je buljeći staklasto .

- Milicija - ponovio je Šoštar .

Majstor se uspravio i zagledao se u njih i on je , kao toliki drugi , imao priro&dstroke;en strah od policije i taj je strah djelovao i u pijanstvu . Jasno se moglo vidjeti kako bravar u glavi pretresa sve svoje grijehe , od ro&dstroke;enja pa do toga tmurnog jutra . Remetinu ga je na trenutak bilo žao , ali onda se sjetio da bi taj pijani bravar mogao lako biti Nadin ubojica .

- Zakaj ? - upitao je Režek i počeo se osvrtati oko sebe , kao da traži gdje mu je čaša , da se malko pribere .

- Znate vi dobro zašto - rekao je Šoštar .

To je spadalo u prokušane metode , naravno: pustiti ispitanika da sam počne govoriti o svojim grijesima , da se osjeti kriv , da se počne opravdavati još prije nego što ga za išta optuže . Bravar reče:

- Ne . Ja sam ispravan gra&dstroke;anin .

O Nadinu ubojstvu nije bilo nikakve vijesti u novinama , ne samo zato što je uprava bolnice to zamolila novinare , nego i zato što je policija tako naredila , skrivajući se iza znamenite formulacije " u interesu istrage " . Uostalom , od novinara su ondje bili samo Remetin i Luka . Ali , u tim se stvarima nikad ne zna: slučaj je bio tako neobičan , čak i spektakularan , da je to mnoge ljude moglo zanimati . Osim toga , u sve je bio upleten i rak , a ljude zanima sve što je u vezi s tom bolešću . Usmena predaja je radila , bolesnici na odjelu su znali , znali su možda i bolesnici na drugim odjelima , bolesnicima su u posjet dolazili ro&dstroke;aci i prijatelji , i svakako se i o tome razgovaralo u onim dugim bolničkim minutama kad se razmjenjuju prve informacije o toku bolesti i o prilikama kod kuće . Posjetioci su svakako pričali po gradu , pa je vijest mogla stići i do kojeg trnjanskog bircuza u kojem je majstor Franjo Režek provodio svoje radno vrijeme .

- Zbog vaše ro&dstroke;akinje Nade - reče Šoštar , još uvijek ništa ne otkrivajući .

Majstor je iz džepa iščeprkao cigarete u zgužvanoj kutiji . Cigareta koju je izvadio bila je vijugava kao glista , ali još uvijek puna duhana . Nije imala filtera , i Remetin osjeti neku solidarnost s jadnim bravarom . Ali , majstor nije imao šibica . Čeprkao je po džepovima i tražio , ali nije nalazio . Brz kao kobra , Šoštar bljesnu upaljačem ispred njegova nosa , od čega se bravar još više zbuni . Onda reče:

- Nemam ja ništa s njom .

Šoštar mu nije dao da predahne . Gotovo da je vikao:

- Kako nemate ? Sudili ste se s njom ! Na sudu ste joj i prijetili , nije li tako ?

- Je - reče bravar - kak se ne bi pretil kad je pravica na mojoj strani ? Ja sem tražil da me isplati , al onaj sudec je sigurno ...

Zastao je . Htio je valjda reći da je sudac potplaćen , ali se onda , i u pijanstvu , sjetio da govori pred predstavnicima vlasti . U radionici je bio propuh koji je lagano pomicao dlake na njegovim razdrljenim prsima . Remetinu su se noge mrznule , pa je toptao da ih ugrije . Šoštar će brzo:

- A poslije ?

- Kaj posle ? Sud sem zgubil , ne , i nis se štel žalit , jer sem videl kolko je sati ...

- Ne govorim o tome - presiječe ga Šoštar i zagleda se u Franju Režeka , pa mu pri&dstroke;e pola koraka bliže . - Znate vi dobro o čemu ja govorim , mi imamo informacije da vi njoj i dalje prijetite .

Majstor se sve više vrpoljio . Očito , ipak nešto krije . Remetin se pitao postupa li Šoštar po intuiciji , ili ima i neke informacije o kojima njemu nije govorio . Doista , bravar reče:

- Je , to ...

Šoštar mu nije dao da predahne .

- Kad ste je posljednji put vidjeli ?

Majstor je sad bio sasvim smeten . Alkohol mu je , čini se , brže nego obično izvjetrio iz glave , pa je bio nekako bespomoćan i jadan . Sve ga je više hvatao strah , to se jasno vidjelo , premda još nitko nije spomenuo podatak da je Nada ubijena . Zbilja mu savjest nije bila čista . Što dalje , to je više pleo jezikom .

- Je , kaj ja znam ... Pred jedno dva tjedna , deset dan , tak nekak .

Šoštar brzo pogleda Remetina . Taj je pogled značio: " Što sam ti rekao ? " A možda i: " Pitaj i ti nešto ! " Ali , Remetin još nije pitao ništa . Nije se usu&dstroke;ivao , da nešto slučajno ne pokvari .

- Gdje je to bilo ? - upita Šoštar .

- Je , kaj pitate kad znate - brundao je obrtnik . - Sigurno vam je ona to povedala , kak i sve drugo . To je bilo tam gde ona stanuje , išel sam tam .

Eto ga , ipak je nešto izlazilo na vidjelo . Remetin nije mogao a da se ne čudi Šoštarovoj vještini i da ne osjeća tremu pred onim što će još čuti . Šoštar upita:

- Kako je to bilo ?

- Je , kak bi bilo - reče Franjo Režek tužno . - Došel je sim neki dečec i molil je da bi ja došel pogledat neku bravu tam kod neke stare žene . Išla je na stubište zalijat cveće i propuh joj je zalupil vrata . I onda je došel taj dečec ...

- Prije&dstroke;ite na stvar - reče Šoštar .

- Je , ja sem išel tam , i kad sam složil tu bravu - gun&dstroke;ao je bravar - onda je iz susednog stana ona zišla vun . Tak smo se sreli .

- Jeste li bili sami na stubištu ?

- Je - kimnu majstor . - Tak i znam da vam je ona povedala . Navek je bila takva . Zmija .

Bilo je u njegovu govoru nekog ogorčenja , uvrije&dstroke;enosti pravednika . To je bila kao neka njegova mala prednost . Ali Šoštar mu nije dao da digne glavu .

- Tko je počeo razgovor ?

Majstor odjednom živnu .

- Je , pa o tom vam i govorim , ne ? Nis ja , neg ona . Ja sem štel sam tak prejti , napravil sam se da ju ne vidim , al me ona zaustavila i pozdravila me .

- A vi ? - ubaci sad Remetin .

Majstor ga pogleda kao da ga je tek sad opazio i kao da se stoga još više uplašio . Šoštara je nekako već znao , a Remetin mu je bio zagonetka . Možda se zato njega još više bojao .

- Kaj sem mogel - reče . Rekel sam joj dobar dan . Al ona oko mene: te , Frajno , ovo , te , Frajno , ono , nema razloga da budemo neprijatelji ... E , onda je meni prekipelo , znate . Ja sem njoj lepo rekel da ima razloga i da ja to ne bum samo tako pustil , i da naj me pusti na miru ...

- Ali , to nije bilo sve - ubaci Remetin . - Još ste joj nešto rekli . - On uhvati Šoštarov pogled odobravanja .

- Je , rekel sam - sad se već majstor posve izgubio , kao da biva sve pijaniji , a ne sve trezniji . - Rekel sam joj da nek me više ne pozdravla i nek me više ne pozna , i gotovo .

- I još ? - potače ga Šoštar . - Tada ste joj prijetili . Da čujemo , što ste joj točno rekli ?

Majstor je oklijevao , bio je sad već sasvim bespomoćan . Remetin se pitao osjeća li on težinu i značenje svojih riječi kad je izustio:

- Rekel sam da bum je zagutil .

U redakcijskoj buci , u lupi pisaćih strojeva i stalnoj sva&dstroke;i , kroz zvonjavu telefona i kroz riku urednika što se preko žice dogovaraju s dopisnicima iz svih mogućih vukojebina , Remetin je čuo samo glas sitna čovjeka rijetkih zuba kako mu mljackavo govori o onome što je vidio jedne noći kad nije mogao spavati . Slušao je taj glas cijeloga jutra , a sad ga je slušao u svojoj glavi , i ni redakcijski pandemonij nije bio u stanju da nadglasa smiješnoga čovječuljka u trenirci , što je govorio sa smiješkom i nekako odsutno , kao da priča bajke .

- Onda , što ćemo s ovom klaonicom ? - upitao je Luka dižući jedan tekst sa Remetinova stola . - Šlager , ili je previše morbidno za tvoj ukus .

Tekst je govorio o nekom čovjeku u Bosanskoj Kostajnici kojem se draga udala za drugoga , pa je on ustrijelio i nju i njega , ali mu je to još bilo malo , te je ubio i nesu&dstroke;enog tasta i punicu , a nastrijelio je nesu&dstroke;enog šurjaka i njegovu ženu .

- Čekaj - kaza Remetin . - Nisam još odlučio .

- Nećeš ovako nikad ni odlučiti - reče Luka .

- Sjediš , pušiš i buljiš u prozor . Izgledaš kao kip Silvija Strahimira Kranjčevića dok smišlja svoje najtužnije pjesme .

- Ne seri , mali - rekao je Remetin .

Ali , znao je da je Luka u pravu: umjesto da se koncentrira na posao , da zatvori rubriku , a onda ode kući ili bilo kamo i na miru razmisli , on je visio nad tekstovima , čitao ih a nije ih vidio , počinjao misliti o njima i odmah ih zaboravljao , uzimao da ih redigira i očito ih kvario . A sve zato što se nikako nije mogao otresti misli na razgovor tog jutra , misli na sitnoga čovjeka u trenirci i na njegovu priču . Nije toliko važna bila priča , važniji je bio čovjek i sve oko njega .

Toga prijepodneva , nakon što su on i Šoštar ostavili zabezeknutoga majstora Franju Režeka njegovoj radionici ( Šoštar mu je na licu mjesta uručio poziv na saslušanje u zgradi policije ) , Remetin je nazvao bolnicu . Nije Šoštaru ništa rekao o svojim namjerama nego je , stigavši u radakciju , jednostavno nazvao . Uspio je uloviti primarijusa , predstavio se i podsjetio ga da su se već poznali . Onda ga je upitao ne bi li bilo moguće da on skokne u bolnicu i porazgovara s pacijentom Budrovićem , ako je to po zakonu i ako pacijentovo trenutno stanje to dopušta . Ali , primarijus je odgovorio da to nije moguće jednostavno zato što pacijent više nije u bolnici . Remetin se trgao: nije valjda umro ?

- Otpušten ? - upitao je ipak , znajući da ni to nije dobar znak kad je riječ o raku .

- Ne sasvim - odgovorio je primarijus . - Samo na dan-dva . Vraća se u petak .

Tako se ispostavilo da je Budrović otišao kući jer tamo ima posla . Njegova je žena radila u smjenama i netko je morao paziti na djecu , jer za jaslice nisu imali novaca , pogotovo otkad je muž bolestan . One tjedne kad je ona radila po podne , još se nekako i snalazila , ali kad bi radila ujutro , nije to bilo moguće izvesti . Ponedjeljkom je pomagala susjeda , ponekad i utorkom , ali srijedom i do kraja tjedna nije bilo druge nego da se muž vrati kući i da čuva djecu dok je žena na poslu . Srećom , u bolnici su to razumjeli i , tako&dstroke;er srećom , primarijus je imao pri ruci Budrovićevu adresu .

- O , izvolite , izvolite - rekao je Budrović vedro kad je Remetin pozvonio na vrata . - Znam ja vas - rekao je . - Vidio sam vas u bolnici .

Taj je sve vidio . Remetin se požurio da mu objasni da on nije iz policije nego da je novinar , ali da ni to nije važno nego da se on tom stvari bavi zato što je pokojnica bila prijateljica njegova , njegove žene , i uopće . Mali je čovjek sućutno kimao glavom , vidjelo se da mu je sve odmah jasno . Remetin se pitao što li je po zanimanju .

Po stanu se to nije moglo vidjeti , vidjelo se samo siromaštvo i štednja na svakom koraku . Bila je to nekakva četverokatnica u Folnegovićevom naselju , blizu petlje , mala i neugledna , napol zatrpana snijegom . Stan je bio tijesan i izrazito niska stropa , kao da je pravljen po mjeri toga čovječuljka rijetke , naježene kose i rijetkih zuba , zbog kojih je šuškao dok je govorio . Mora da su mu i u obitelji svi bili mali: fotografija na kuhinjskom zidu prikazivala je njega i ženu negdje vani , možda u Maksimiru , i ona je bila za pola glave niža od muža . Na zidovima su bile kričave zelene tapete , u kuhinji je stajala ružna vitrina iz pedesetih godina , puna staklenih riba , zelenih pastirica i papiga od gipsa . Stol je bio pokriven vezenim stolnjakom , a kod prozora je u krleci bila vjeverica koja ih je začu&dstroke;eno gledala svojim očicama , izbacivala iz kaveza ljuske suncokretovog sjemena i grebla pandžama po žicama svoga zatvora .

- I tako - kazao je Remetin . - Mene to zanima više privatno , znate . Htio bih znati što se točno dogodilo .

- Da - rekao je mališa . - Shvaćam . I ja sam imao prijatelja koji je stradao pa sam htio onda znati što je bilo .

Razvezao je priču o tome kako mu je prijatelj došao kući malo pripit , i iste noći umro , kako se poslije pokazalo da je imao teške unutrašnje ozljede , valjda ga je netko tukao , pa su pokušali ustanoviti tko i kada , ali se nije moglo nikako saznati gdje je prijatelj bio i što je radio , premda se pretpostavljalo da je prenoćio u zatvoru i da su ga tamo mlatili .

Remetin ga je slušao i , premda nije imao mnogo vremena , nije mu bilo ni dosadno ni krivo . Taj je čovjek imao dara za priču , vezao je odmjereno i lijepo dok su mu dječica tutnjala po sobi do kuhinje skačući s fotelje na fotelju , pa je on prekidao priču samo da bi ih na trenutak umirio . Nakon toga je on nastavljao s pričom , a oni s tutnjanjem .

Kad se priča završila , Remetin ga je upitao:

- A koliko ste dobro poznavali pokojnu Nadu ?

- Ne osobito - rekao je Budrović . - Bila je tamo vrlo kratko . Nije bila baš razgovorljiva . Bolje sam znao gospo&dstroke;u Premerl , iako je ona bila još kraće . Ona mi je pričala o sebi . Ona vam je jako nesretna , znate - doda mali čovo , kao da daje podatak o nečijoj godini ro&dstroke;enja ili nacionalnoj pripadnosti . - Jedino što ima , to joj je sin .

- Njega sam vi&dstroke;ao - kazao je Remetin .

- Da , to joj je sin iz prvog braka - poučno je govorio Budrović . - Zato ima i drugačije prezime nego ona . On se zove Levak Zdravko . Ona je bila udovica , pa se onda preudala , nije imala ni penzije ni ničega od prvog muža , pa se morala preudati . A taj njezin drugi muž bio je invalid , znate , i ona se strašno s njim mučila , tri godine je on ležao u krevetu i nju maltretirao , nije ni njemu bilo lako , ali ona se strašno napatila s njim , sve dok nije umro . A sin nije živio s njima , čim je malo odrastao , otišao je od kuće , ali je jako vezan za majku , pa joj je često dolazio u posjete , dok joj je još taj muž bio živ , ali nikad nije ulazio u stan nego je s njom razgovarao vani , na dvorištu , a onda su skupa plakali , i morali su paziti da ih susjedi ne vide ...

Poslije te priče Budrović je zašutio , možda zato da , kao dobar pripovjedač , dade slušaocu priliku da rezumije i zapamti , a možda i zato što se odviše uživio pa mu je bilo teško . Tek , neko se vrijeme samo čulo kako vjeverica gricka suncokretove sjemenke i kako djeca deru nekakav papir u susjednoj sobi .

- A Nada ? - upitao ga je Remetin kad mu se učinilo da je prošlo dovoljno vremena . - Kako vam je ona izgledala ?

Budrović je malo razmislio . Njegova trenirka s natpisom KERAMIČAR ZAPREŠIĆ bila je na nekoliko mjesta flekava , a i malo zgužvana . U njoj je valjda jeo , spavao i obavljao kućne poslove . Iza te trenirke bilo je srce koje je za svakoga imalo razumijevanja , pa i za Nadu .

- Slabo sam je znao - rekao je Budrović . - Ona je bila školovana žena , nekoliko puta sam je vidio s knjigom . Ali , bili smo dobri . Bila je jako tužna , znate . Jako tužna . Ne kao ostali bolesnici nego drugačije . Nemojte se čuditi , ali ona je mene podsjećala na moju tetu u Oroslavlju . Tako je isto ona gledala i govorila otkad su joj sina zaklali u krčmi .

Usporedba možda nije bila osobita , ali Remetin je točno znao što čovjek želi reći: da je Nada žalila za nečim što je možda moglo biti i sasvim drugačije , i da se možda osjećala kriva što u nekom trenutku nije postupila drugačije . Baš kao što je , valjda , i ta teta u Oroslavlju razmišljala što bi bilo da sin toga dana nije otišao u krčmu .

- Jeste li zapazili da joj je tko dolazio ? - upitao je .

- E - nasmiješio se Budrović - u tome i jest stvar , znam ja da ste vi zato i došli .

- Kako to mislite ? - Remetin je u tom času uzvio obrvama .

- Pa , tako , nju je svakako zadavio netko tko je došao sa strane , a ne netko s odjela . A taj tko je došao izvana , morao je doći bar jedanput da ispita teren .

To je bilo zdravo rasu&dstroke;ivanje . Ali Remetin je gotovo zažalio što je došao sam , što nije ništa rekao Šoštaru , jer sad bi mu dobro došla Šoštarova jasna , profesionalna , zbunjujuća pitanja koja postavlja svjedocima . Ipak , pokušao je nešto i sam .

- Zašto mislite da je došao izvana ? - upitao je .

Čovjek se nedužno nasmiješio , tako da se Remetin pitao kako takva vedra osoba , pomirena sa sobom i sa cijelim svijetom , može dospjeti na bolnički odjel koji ima tako strašno ime: ONKOLOGIJA . Tada je Budrović rekao:

- Nema tko iznutra . Nema tko . Svi su suviše slabi . I nitko nije poznavao gospo&dstroke;u otprije .

Eto , sve je on znao . Od njega čovjek jednostavno nije mogao biti brži . Remetin se pitao bi li to i Šoštaru uspjelo . Onda je upitao:

- Tko joj je dolazio ?

- Koliko ja znam , samo muž - rekao je Budrović uvjereno . - U vrijeme posjeta . Inače , preko dana , po hodnicima se motaju razni ljudi , znate , oni koje tek primaju na odjel , pa vanjski pacijenti koji samo dolaze na pregled , pa pacijenti s drugih odjela koji dolaze radi neke pretrage , ili slično ...

Da , to je bilo točno . Remetin se sjetio kako je to u bolnicama . Kad je vadio žučne kamence , sve se vrijeme osjećao kao da leži na ulici , tolik je promet neprestano bio oko njega . Ali , nije prije znao da je ista stvar i na tako ozbiljnim odjelima kao što je onkologija .

- Onda - upitao je - nitko drugi nego muž ?

- Ja nisam vidio nikoga drugog . Vidio ga nisam , to je točno .

Mali je čovjek nešto signalizirao . On je vjerojatno znao da se nalazi na opasnome terenu , valjda je bio spreman i da se povjeri Remetinu , ali se nije gurao , čekao je pitanje . Remetinu se činilo da je uhvatio signal koji znači: nisam nikog vidio , ali znam da je netko bio tamo .

- Ali ste nekog čuli ? - upitao je novinar .

- Da - rekao je čovjek . - A malo je falilo i da ga vidim .

Remetin je buljio u njega . Je li taj pripovjedač bajki sklon da po koju i izmisli ? To se nije moglo znati . Trebalo je ipak pokušati .

- Kad je to bilo ? - upitao je .

- One noći - rekao je Budrović . - Dok sam tamo pravio društvo sestri Borki , učinilo mi se da čujem korake u hodniku . Samo jedan ili dva , i to nepravilno , neujednačeno , kao da netko posrće . Pogledao sam sestru , ali ona kao da nije čula ništa . Čak sam je i upitao je li nešto čula , ali ona je samo odmahnula rukom i rekla da ona ima uši kao zec . Onda sam ja otišao do vrata , pa sam ih otvorio i pogledao u hodnik . - Budrović je na tome mjestu zastao .

- I ? - nije Remetin mogao izdržati .

- U hodniku nije bilo nikoga . Ali , vanjska vrata , prema stubištu , još su se micala , kao da ih je netko maloprije otvarao .

- Jeste li to rekli sestri ?

- Nisam - odmahnuo je mali čovjek glavom . - Znao sam da će se ona vrata umiriti dok ona ustane od stola i stigne do hodnika . Osim toga , nisam je htio uvrijediti .

Takav je bio taj Budrović , kao dijete . Pun poštovanja prema autoritetima , pa makar to bile i medicinske sestre . Remetin tada upita:

- U koliko je sati to bilo ?

- Oko pola dna , mislim - rekao je Budrović . - Jedno pola sata prije nego što smo otišli u sobu i našli gospo&dstroke;u mrtvu .

- I ni tada niste rekli sestri za vrata ?

- Nisam . Bili su već ionako dovoljno ljuti na mene , ona i doktor - nasmiješio se Budrović .

To je Remetin mogao razumjeti . Tko zna kako je Budroviću bilo , i što su mu sve rekli .

- A miliciji ? - upitao je .

- Ni njima - odmahnuo je Budrović glavom . - Nisam više bio siguran , znate . Možda mi se učinilo . A i zašto da pravim neugodnosti sebi i drugima ? To kažem samo vama , kao prijatelju .

Doista , dok je sad sjedio u redakciji i buljio u prozor , Remetin je osjećao da je stekao novoga prijatelja a da se nimalo nije trudio oko toga . Budrović je sad bio njegov prijatelj i njegove su meke , šušketave riječi odzvanjale cijelo popodne u Remetinovoj glavi , a pred očima mu je bio Budrovićev tužni i smiješni stan .

A on je trebao da ure&dstroke;uje rubriku , da se prisili da radi , da se odluči što će raditi sa člankom o pokolju odbijenog udvarača u Bosanskoj Kostajnici . Luka je već nestrpljivo čekao , a na kraju je izvadio dinar iz džepa i bacio ga u zrak .

- Glava - reče . - Ja mislim da je to za šlager . - Uzeo je tekst od Remetina i počeo ga opremati , a dok je po njemu šarao , rekao je: - Ubojstvo iz ljubavi , to ima samo u našoj miloj domovini .