Bismilahir-rahmanir-rahim !

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše ;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi ;

Pozivam za svjedoka sudnji dan , i dušu što sama sebe kori ;

Pozivam za svjedoka vrijeme , početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku .

( Iz Kur-ana )

Počinjem ovu svoju priču , nizašto , bez koristi za sebe i za druge , iz potrebe koja je jača od koristi i razuma , da ostane zapis moj o meni , zapisana muka razgovora sa sobom , s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden , ako bude , kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov . Ne znam šta će biti zabilježeno , ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni , pa se više neće gubiti u kovitlacima magle , kao da nije ni bilo , ili da ne znam šta je bilo . Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem , to čudo koje ne poznajem , a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad . Svjestan sam da pišem zapleteno , ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji , zbog su&dstroke;enja koje otpočinjem , a sve sam ja na tom su&dstroke;enju , i sudija i svjedok i tuženi . Sve ću biti pošteno koliko mogu , koliko iko može , jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto , iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu ( a ko u to može biti uvjeren ? ) , a poštenja ima mnogo , i ne slažu se me&dstroke;u sobom .

Ime mi je Ahmed Nurudin , dali su mi ga i uzeo sam ponu&dstroke;eno , s ponosom , a sad mislim o njemu , poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža , s ču&dstroke;enjem i ponekad s podsmijehom , jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim . Kakvo sam ja svjetlo ? Čime sam prosvijetljen ? Znanjem ? . Višom poukom ? čistim srcem ? pravim putem ? nesumnjanjem ? Sve je došlo u pitanje , i sada sam samo Ahmed , ni šejh ni Nurudin . Sve spada s mene , kao haljina , kao oklop , i ostaje ono što je bilo prije svega , gola koža i go čovjek .

Četrdeset mi je godina , ružno doba : čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje . Tada se u svakome gase nemiri , da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi . A ja tek činim što je trebalo učiniti davno , u bujnom cvjetanju tijela , kad su svi bezbrojni putevi dobri , a sve zablude korisne koliko i istine . Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna , ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno . Jer trideset godina je mladost , to sad mislim , kad sam se nepovratno udaljio od nje , mladost koja se ničega ne boji , pa ni sebe .

Rekoh čudnu riječ : pobuna . I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica , prelako izrečena . Prvi put sam tako nazvao svoju muku , a nikad ranije nisam o njoj mislio , nisam je zvao tim imenom . Odakle je došla opasna riječ ? I je li samo riječ ? . Upitao sam se , ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje , da sve ne bude teže nego što jest . Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem , što nije bila moja misao , ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene , ulovljena uzbu&dstroke;enjem , osjećanjem koje me više ne sluša , ako je sve to tako , onda je pisanje nemilosrdno islje&dstroke;enje , šejtanski posao , i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu , prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom , neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove . Pobuna ! Je li to samo riječ , ili je misao ? Ako je misao , onda je moja misao , ili moja zabluda . Ako je zabluda , teško meni ; ako je istina , teško meni još više .

Ali ja nemam drugog puta , nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji . Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove , s desna na lijevo , od provalije do provalije ruba , od provalije do provalije misli , u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo , ili optužba . Čija optužba , veliki Bože , što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci , da se zabavim o sebi , čija ? protiv koga ? Protiv mene ili protiv drugih ? Ali više nema spasa , ovo pisanje je neminovnost , kao življenje , ili kao umiranje . Biće ono što mora , a moja je krivica da sam ono što sam , ako je krivica . Čini mi se da se sve stubokom mijenja , sve se u meni trese u samom temelju , i svijet se ljulja sa mnom , jer je i on bez reda ako je nered u meni , a opet , i ovo što se dešava , i ono što je bilo , iz istog je razloga : što hoću i moram sebe da poštujem . Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek . Smiješno je možda , bio sam čovjek s onim od juče , i hoću da budem čovjek s ovim od danas , drukčijim , možda i suprotnim , ali me to ne buni , jer čovjek je promjena , a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi .

Šejh sam tekije mevlevijskog reda , najbrojnijeg i najčistijeg , a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe , me&dstroke;u crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba , ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom , kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva . Ne volim ga , to daleko sjećanje , muči me sve više , kao propuštena mogućnost , iako ne znam kakva . Sasvim nejasno upore&dstroke;ujem sočne šume iznad očeve kuće , polja i voćnjake oko jezera , sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija , i čini mi se da ima mnogo sličnosti izme&dstroke;u tog stješnjavanja u meni i oko mene .

Tekija je lijepa i prostrana , nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen , iz planina , s baščom i ružičnjakom , s odrinom nad verandom , sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk , još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje . Kuću , nekadašnji harem predaka , poklonio je redu bogati Alijaga Džanić , da bude stjecište derviša i sklonište siromaha , jer su oni slomljena srca . Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće , i tekija je stekla slavu svetog mjesta , iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena . Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris .

Svako je znao , zato i ne krijem , drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam ( za laž koju ne zna , kojom se nesvjesno vara , niko nije kriv ) , tekija i njena slava i njena svetost , to sam bio ja , njen temelj i njen krov . Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja , ista kao i ostale , sa mnom je postala bedem vjere . Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala , zaštitnica njena , jer drugih kuća poslije tekije nije bilo . Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvr&dstroke;om i sigurnijom , ali je kapija uvijek otvorena , da u&dstroke;e svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha , i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili , iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova . Nisam ohol zbog te svoje službe , a to je zaista služba vjeri , iskrena i potpuna . Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha . I sebe , uzalud je kriti . Griješne misli su kao vjetar , ko će ih zaustaviti ? I ne mislim da je to veliko zlo . U čemu je pobožnost , ako nema iskušenja koja se savladavaju ? Čovjek nije Bog , i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu , tako sam mislio , a ako nema šta da suzbija , u čemu je onda zasluga ? Sad o tome mislim drukčije , ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno . Biće vremena za sve . Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret , ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama , preda mnom je duga noć bez sna , i mnoge duge noći , na sve ću stići , sve ću učiniti što moram , i da se optužim i da se odbranim , žurba nije potrebna , a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada , i poslije možda nikad više . Kad do&dstroke;e vrijeme , i želja da se kažu druge , i one će doći na red . Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga , i vuku jedna drugu , jer su povezane , nijedna ne živi sama za sebe , a opet ima nekog reda u toj gužvi , i uvijek jedna , ne znam kako , iskače izme&dstroke;u drugih i izlazi na svjetlo , da se pokaže , da ošine ili utješi . Ponekad se guraju , nasrču jedna na drugu , nestrpljive , kao da se boje da će ostati nerečene . Polako , za sve ima vremena , dao sam ga sam sebi , a su&dstroke;enje ima suočenja i svjedočenja , neću ih mimoići , i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi , jer sam samo ja u pitanju , niko drugi , samo ja . Svijet mi je odjednom postao tajna , i ja svijetu , stali smo jedan prema drugome , začu&dstroke;eno se gledamo , ne raspoznajemo se , ne razumijemo se vise .

Da se opet vratim sebi i tekiji . Volio sam je i volim je . Tiha je , čista , moja , miriše na kaloper ljeti , na ljut snijeg i vjetar zimi , volim je i zato što je postala poznata zbog mene , i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao , koje sam krio i od sebe . Topla je , mirna , golubovi guču na krovu u rano jutro , kiša pada po ćeramidi , i šobonji , i sad pada , uporna , dugotrajna , iako je ljeto , otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet , bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti , volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba , u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi .

Rječica je slična meni , bujna i plaha ponekad , a češće tiha , nečujna . Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna , da kroz badanj tjera vodenični točak , a radovao se kad je , nabujala , razrušila ustavu i potekla slobodno . A znao sam da samo ukročena melje žito .

Ali evo , golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem , kiša još lije , tako već danima , i ne mogu da iza&dstroke;u ispod strehe , to je nagovještaj dana koga još nema . Ukočila mi se ruka kojom držim pero , svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti , a ja gledam u duge redove slova , u nišane misli , i ne znam da li sam ih ubio ili oživio .

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo , ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće . ( Moto na početku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana ) .

Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana , računaću vrijeme , izgleda , od te &dstroke;ur&dstroke;evske noći , jer je ovo moje vrijeme , jedino koje me se tiče . Brat je već deset dana ležao zatvoren u tvr&dstroke;avi .

Hodao sam ulicama toga dana , pred sumrak , uoči &Dstroke;ur&dstroke;eva , gorak i uznemiren preko mjere . A izgledao sam miran , na to se čovjek navikne , išao korakom koji ne otkriva uzbu&dstroke;enje , tijelo samo misli na to skrivanje , ostavljajući mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi , budem kakav hoću . Najradije bih krenuo izvan kasabe , u ovaj tihi predvečernji čas , da me noć zateče sama , ali me posao vodio na drugu stranu , me&dstroke;u ljude . Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda , pozvao ga je stari Džanić , naš dobrotvor . Znao sam da leži bolestan mjesecima , i da nas možda zove pred smrt . I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija , koji je napisao nalog da se zatvori moj brat . Zato sam rado pristao da po&dstroke;em , nadajući se nečemu .

Išao sam kao i obično , dok su me vodili kroz avliju , kroz kuću , naviknut da ne vidim ono što me se ne tiče , tako sam bliže sebi . Ostavljen na dugom hodniku , čekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno , osluškivao tišinu , potpunu , kao da niko nije živio u ovom velikom zdanju , kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama . U muku prigušenog življenja , uz samrtnika što još diše negdje ovdje , u nečujnosti koraka što umiru u prostirci , i tihih razgovora što se vode šapatom , jedva čujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica . Gledajući kako veče polako opkoljava kuću svilenim sjenkama i drhti na džamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla , mislio sam na starca i na ono što ću mu reći na posljednjem vi&dstroke;enju . Nisam jednom govorio s bolesnicima , nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put . Iskustvo me uvjerilo , ako je za to potrebno ikakvo iskustvo , da svako osjeća strah pred onim što ga čeka , pred nepoznatim što već kuca , neotkriveno , u obamrlom srcu .

Govorio sam , tješeči : Smrt je jekin , sigurno saznanje , jedino za što znamo da će nas stići . Izuzetka nema , ni iznena&dstroke;enja , svi putevi vode do nje , sve što činimo to je priprema za nju , priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod , uvijek joj bliže , nikad dalje . Pa ako je jekin , zašto se čudimo kad do&dstroke;e . Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas , ili dan , zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas . Zemaljski život je varljiv , vječnost je bolja .

Govorio sam : Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge ? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću . To nije nestanak već drugo ro&dstroke;enje . Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije , tako do&dstroke;e vrijeme da se rastave duša i tijelo . Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet , u kome čovjek dostiže svoj puni uspon .

Govorio sam : Smrt je propadanje tvari a ne duše .

Govorio sam : Smrt je promjena stanja . Duša počinje da živi sama . Dok se nije rastala od tijela , ona je prihvatala rukom , gledala okom , slušala uhom , ali je suštinu stvari znala sama sobom .

Govorio sam :

Na dan moje smrti , kad bude nošen moj tabut ,

ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom .

Ne plači i ne govori : šteta , šteta .

Kada se mlijeko pokvari , veća je šteta .

Kad vidiš da me polože u grob , ja neću nestati .

Zar mjesec i sunce nestanu kad za&dstroke;u ?

Tebi se čini smrt , a to je ra&dstroke;anje .

Grob ti se čini tamnica , a duša je slobodna postala .

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju ?

Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo ?

Govorio sam :

Budi zahvalan , dome Davudov . I reci : došla je istina . Došao je čas . Jer svako kruži svojom putanjom do odre&dstroke;enog roka . Stvara vas Bog u utrobama majki vaših , pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara , u tami trostruko neprozirnoj . Ne tugujte , radujte se raju koji vam je obećan . O robovi moji , nema za vas straha danas , i nećete biti žalosni . O smirena dušo , vrati se gospodaru svome zadovoljna , jer je on tobom zadovoljan . U&dstroke;i me&dstroke;u robove moje , u&dstroke;i u moj dženet .

Govorio sam tako , bezbroj puta .

A sad nisam siguran da to treba da kažem starcu što me čeka . Ne zbog njega , već zbog sebe . Prvi put - koliko ću puta ovih dana reći : prvi put ? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge . Desilo mi se da sam sanjao strašan san . Stajao sam na praznom prostoru , iznad mrtvog brata , tabut pokriven modrom čohom izdužio se pred mojim nogama , oko mene ljudi u krugu , daleko . Nikog ne vidim , nikog ne poznajem , znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog , u mučnoj tišini nad mrtvacem . Nad mrtvacem , kome ne mogu da kažem : zašto drhti srce tvoje ? Jer i moje srce drhti , plaši me gluhi muk . Boli me tajna kojoj ne vidim smisla . Ima smisla , govorio sam , braneći se od užasa , ali ga nikako nisam pronalazio . Ustani , govorio sam , ustani . A on je sakriven mrakom , u magli nestajanja , u zelenkastoj tami , kao pod vodom , utopljenik nepoznatih prostranstava .

Kako sad da kažem samrtniku : Hodi poslušno putevima gospoda tvoga . Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva , o kojima moje sićušno znanje ni slutnje nema .

Vjerujem u sudnji dan i u vječni život , ali sam počeo da vjerujem i u strahotu umiranja , u strah pred tom neprozirnom crninom .

Ništa nisam riješio , kad su me uveli u jednu od soba , mlada djevojka me vodila , išao sam spuštenilh očiju , da joj ne vidim lice , da smislim ma šta . Lagaću ti , starče , Bog će oprostiti jer ću govoriti ono što očekuješ a ne ono što zbunjeno mislim .

Ovdje ga nije bilo , l ne podigavši pogled , osjetio sam da u sobi nema teškog bolesničkog mirisa , koji se , nakon dugog ležanja , ne može ničim istjerati , ni čišćenjem , ni vjetrenjem , ni ka&dstroke;enjem .

Kad sam pogledao , potraživši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt , ugledao sam na sećiji lijepu ženu , što je podsjećala na život više nego što može biti dobro .

Čudno je možda što to kažem , ali je zaista tako : osjetio sam se nelagodno . Razloga je moglo biti dosta . Spremao sam se za vi&dstroke;enje sa starcem , samrtnikom , pritisnut i sam mračnim mislima , a našao se pred njegovom kčerkom ( nikad je nisam vidio a znao sam da je ona ! ) . Nevješt sam razgovoru sa ženama , pogotovu sa ženama njene ljepote i njenih godina . Oko trideset , čini mi se . Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima . Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju . Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju , i uvijek imaju svoje razloge , koji mogu biti čudni , ali su rijetko naivni . Njihove zrele oči su slobodne i kad se obaraju , neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama . Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju , i da nas mjere svojim neobičnim mjerilima , koja teško saznajemo . Njihova neobmanuta radoznalost , što zrači i kad se skriva , zaštičena je njihovom neprikosnovenošću , ako to samo hoće . A mi pred njima nismo zaštićeni ničim . Uvjerene u svoju snagu , koju ne koriste , držeći je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balčaku , gledaju u nama mogućeg roba , ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu . Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva , da djeluje i kad je preziremo . Ostaje strah u čovjeku , i pored pouzdanja , u neku nepoznatu mogućnost u neku vradžbinu , u neku tajnu silu iblisovu .

Ova žena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena već soja kome je pripadala . Njen stav i njeni pokreti , sigurni , zapovjednički ( tako mi je pokazala da sjednem ) , izgledali su ublaženi , umekšani nečim što nisam znao da odredim , dugom navikom , mekanim sjajem surmom osjenčenih očiju u prorezu jašmaka , rukom što je savijena kao labudov vrat držala jedan kraj tanke tkanine , čudnom draži što izbija iz nje kao čarolija .

Iblisova kći , mislio je u meni seljak , proklinjao derviš , začu&dstroke;eni obojica .

Mrak se uvlačio u sobu , bijelio se samo njen veo i njena ruka . Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe , izme&dstroke;u nas je nedovoljna razdaljina sobe i mučno očekivanje .

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - r.elkla jo , zaštićena polutamom .

Bila je nezadovoljna . Ili se meni tako učinilo .

- Molio me da do&dstroke;em mjesto njega . Bolestan je .

- Svejedno . I ti si prijatelj naše kuće .

- Jesam .

Htio sam da kažem više , svečanije : ne bih zaslužio lijepu ljudsku riječ ako ne bih bio , nedostojan pažnje našeg dobrotvora , u našim srcima ova kuća je zapisana i tako dalje , nešto kao u pjesmi , ali je ispalo sakato .

Djevojke su ušle sa svijećama i posluženjem .

Čekao sam .

Svijeće su gorjele izme&dstroke;u nas , na peškunu , sa strane . Izgledala je bliža , i opasnija . Nisam znao šta sprema .

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca , došao bih i da se nisam nadao čudu , nekoj skrivenoj mogućnosti , nekom srećnom slučaju , da pokušam spasti brata . Izme&dstroke;u razgovora o smrti i raju , smjestio bih negdje riječ kojom bih tražio milost za njega , možda bi pomoglo , možda bi učinio sevap , pred veliki put o kome ništa ne znamo , možda bi podigao sebi zadužbinu . Možda . Jer pred smrt se sjećamo da nam dva an&dstroke;ela sjede na ramenima i zapisuju naša zla i dobra djela , i stalo nam je da popravimo svoj račun , a teško da se može korisnije umrijeti nego sa plemenitošću koja ostaje svježa i neukisla iza nas . A mogao bih . Ajni-efendiji je više stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrži u zatvoru nekog jadnika , ako bi Alijaga odlučio da mu njegovo jednostavno oslobo&dstroke;enje , bez žrtve i bez muke , bude stepenica na putu u raj . Nikad ništa lakše ne bi zaslužio i ne vjerujem da bi odbio .

A o njoj ništa nisam znao , ni o čemu bi mogla da govori sa mnom , ni za što bih mogao da joj poslužim . Nikakvu vezu izme&dstroke;u sebe i nje nisam uspio da sagledam .

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza le&dstroke;a , kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi , pokazaćemo se kad krenemo u napad , čekao sam da vidim šta hoče da zauzme , šta hoće da oduzme , nada je još živjela u meni ali nije bila čvrsta kao maloprije , ova žena je suviše mlada , i lijepa , da bi mislila na an&dstroke;ele što bilježe naša djela . Za nju je postojao samo ovaj svijet .

Nije dugo oklijevala , nije dugo tražila riječi , bila je zaista ratnik što polazi u bitku ne zadržavajući korak , ne osvrćući se . To je od njenog soja , ali i zbog mog . Preda mnom se ne ustručava , ako se ikad ustručava . U početku sam s pažnjom pratio njen namjerno tihi glas , boje zurne , i slušao govor što je ličio na vez , na nizanje bisera , riječima i sklopom sasvim drukčijim od čaršijskog , pomalo uveo ali kićen , s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja .

- Nije mi lako da ovo kažem , i ne bih rekla svakome . Ali ti si derviš . Vidio si i čuo sigurno svašta , i pomagao ljudima koliko si mogao . I znaš da se u svakoj porodici dešavaju stvari koje nikome nisu drage . Ti poznaješ moga brata Hasana ?

- Poznajem .

- O njemu bih htjela da govorim .

Rekla je tako , počinjući , sve što je trebalo : polaskala , pokazala povjerenje , pozvala se na moje zvanje , pripremila me na ono što će reći a što nije lijepo , uključivši u to sve porodice , da ne zaboravim da su ružne stvari svačije a ne samo njihove , pa iako je tako zlo veče , sramota je manja , jer je opšta , i može se o njoj bez zazora govoriti .

Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilično nam poznata žalba zbog šurgave ovce u porodici , zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene . Toj porodičnoj zalutaloj ovci ne smeta njena šuga , a za njih je to tuga i nesreća , sramota pred svijetom i strah pred Bogom . Tu lijepu tužbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno , nadajući se pomoći , koju obećavamo ali rijetko ispunjavamo , a najčešće da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni učinili sve što su mogli , čak su i božje ljude pokrenuli , i nije njihova krivica što je zlo neiskorjenjivo .

Napamet sam znao tu priču , odavno nam je već pričaju , i moje zanimanje je odmah splasnulo čim sam je čuo , i slušao sam je s lažnom pažnjom , prikrivajući to prividno budnim izrazom . Bez razloga sam očekivao nešto neobično , nešto nesvakidašnje što će me iznenaditi . Ništa me neće iznenaditi , ona će reći ono što je red da kaže , požaliće se na brata i zamoliće me da razgovaram s njim i da pokušam da ga urazumim . Ja ću sa saučešćem primiti to tobože tužno ispovijedanje , i obećaću da učinim sve što je u mojoj slaboj moći , uzdajući se u božiju pomoć . I sve će ostati na istome , ona će biti mirna jer je izvršila dužnost i znaće se za to , ja ću govoriti s Hasanom trudeći se da ne ispadnem smiješan . Hasan će nastaviti da živi kako mu se svi&dstroke;a , srećan što njegova porodica zbog toga bjesni . I niko neće imati štete od svega . Ni koristi . A najmanje ja , i moj zatvoreni brat . Jer ona govori bez stvarne potrebe , bez izgleda na korist i uspjeh , sa mlakim osjećanjem društvene obaveze , namijenjenim za tu&dstroke;e uši . Ja treba da ga obznanim . Ali to je samo lijepo opho&dstroke;enje , stav koji odgovara ugledu porodice , opravdanje za neokužene , ogra&dstroke;ivanje od krivca , njegovo isključivanje . Ona dobija malo , ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao tražiti milost za svoga brata . Ovakvih odmetnika od porodlce , kao što je Hasan , bivalo je sve više , izgledalo je da im je dosadio red i ugled očeva , i Hasan je samo jedan od mnogih , pa to i nije bila neka naročita sramota , već pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja teško mogla da upravlja .

Neudubljen , neuvučen u njenu priču , kojoj sam znao kraj čim sam čuo početak , nimalo ganut njenim žaljenjem jer je neiskreno , a i ona je znala da održi mjeru , ne želeći da pretjera . Dovoljno je da kaže . Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vršenju dužnosti koju srce nije tražilo .

Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s pažnjom , počeo sam s pažnjom da je posmatram . To sam činio sa zanimanjem , mogla je misliti da je to zbog njenih riječi , i tako smo izgledali pristojni oboje .

Gledao sam je doduše od samog susreta , iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu , i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj . Ali to je bio letimičan pogled , uznemiren , nesiguran , u očekivanju onog što će ona reći , i više je govorio o meni nego o njoj . A kad je skinula sa sebe opčinjenost , kad sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja , povukla me da je vidim očima a ne strepnjom .

Nije to bila obična radoznalost , da bolje sagledamo ova neobična stvorenja , toliko izvan našeg svijeta , a koju rijetko zadovoljavamo , ili je čak i ne osjećamo u susretima , iz razumljivih obzira . Iznenada sam se našao u položaju da je posmatram skriven , ne remeteći ništa u odnosu , ostajući pred njom derviš koji uvažava njenu volju i njeno gospodstvo . Malo nadmoćan u sebi zato što znam šta misli , i što je slobodno gledam , a ona mene ne vidi . Ne vidi , i ništa ne zna o meni . To je prednost koju bi čovjek uvijek mogao da želi , a rijetko je ostvaruje . To je ona stara njegova želja da bude nevidljiv . A ne činim ništa ružno , gledam mirno i sabrano , i znam da se u meni neće pokrenuti nijedna misao koje bih se sjećao sa stidom .

Prvo sam zapazio njene ruke . Dok je pridržavala jašmak , prisilnom kretnjom , koja je odre&dstroke;ena , bez mnogo mogućnosti , bile su razdvojene i neizrazite , jedva su se primjećivale . Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke , one su odjednom oživjele , postavši cjelina . Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo , ali je u njihovom stišanom mirovanju , ili laganom lutanju , bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla , da su neprestano prikivale moju pažnju . Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno , nešto presudno , stvarajući tako napetost očekivanja , stalnu i uzbudljivu . Mirovale su u krilu , sastavljene , obgrljene , kao da se dave u tihoj čežnji , ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju , da ne učine štogod nerazumno , nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo , sIično nemirnom drhatu , lakom grču od preobilja snage . Onda su se bez žurbe razdvajale , kao da su se dogovorile , i samo trenutak lebdjele , tražeći se , pa nježno padale , poput zaljubljenih ptica , na atlasno koljeno , opet zagrljene , nerazdvojne , srećne u svom sastavljenom ćutanju . Dugo je tako trajalo , i jedna se pomaknula , prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe , i kožu ispod atlasa , a druga je ležala na njoj , priljubljena , utišana , osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom . Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod , da ovlaš dodirne min&dstroke;ušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja , ili bi se zaustavila u vazduhu , da čuje neku riječ , pa bi se povlačila , bez mnogo zanimanja za razgovor , idući u susret onoj drugoj što je ćutala , uvrije&dstroke;ena tom malom nepažnjom .

Pratio sam ih , iznena&dstroke;en izrazitošću njihova osamo staljenog života , kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju , svoje prohtjeve i svoju ljubav , svoju ljubomoru , čežnju , blud , u jednom trenutku oduševljen , u drugom uplašen , zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života , sličnog svakom , ali je to bila brza i bezopasna misao , trenutni otkucaj drukčijeg života u meni , koji nisam želio da budim .

Gledao sam ih i zbog ljepote . Počinjale su od zglavaka , oivičene halhalama i vezenim rubom svilene košulje , nježno oblih i nepojmljivo tankih zglobova , prozračnih članaka . Najljepši su bili prsti , dugi , gibljivi , svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sjenkama pregiba , začudno živi kad su se polako širili ili skupljali u prozirnu čašku , kao latice .

Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora , dvije životinjice , dvije sipe , dva cvijeta , nisam ih primjećivao same , ni u početku dok sam najviše u njih gledao , ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju . Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo : pogled očiju lako oivičen crnom bojom , što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje ; meki nagib glave ; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu , i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči ; lice bez neravnina , po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra , iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje ; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih , punih usana .

Imala je samo tijelo , sve drugo je njime potisnuto . Nije u meni probudila želju , ne bih to sebi dopustio , udavio bih je u samom začetku , stidom , mišlju o godinama i zvanju , sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao , strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti , navikom da vladam sobom . Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom , sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka , nebo u predvečerje , mjesec u ponoć , procvjetalo drvo , jezero moga djetinjstva u zoru . Bez želje da se ima , bez mogućnosti da se potpuno doživi , bez snage da se ode . Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke , kako se zaboravljaju u igri , ugodno je bilo slušati je kako govori , ne , nije trebalo ništa da govori , dovoljno je bilo da postoji .

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje , nisam se više osjećao nadmoćan , ni skriven , oživjelo je nešto neželjeno u meni . Nije to bila strast , već možda gore od toga : uspomena . Na jednu jedinu ženu u mome životu . Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina , nije lijepa kao ova , nije joj ni slična , zašto je jedna dozvala drugu , više me se tiče ona daleka koja ne postoji , dvadeset godina je zaboravljam , i pamtim , dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba , gorka kao pelin . Dugo je nije bilo u meni , odakle sad da se javi . Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova , da li zbog brata , da ga zaboravim , da li zbog svega što se desilo , da se prekorim ? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti , i više ne mogu da ih vratim .

Oborio sam pogled , nikad čovjek ne smije misliti da je siguran , ni da je umrlo što je prošlo . Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno ? Nije ona važna , ta daleka , sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije , pa i ovo što me boli . Odlazi , sjenko , ništa nije moglo biti drukčije , i našlo bi se nešto drugo da boli . Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu .

Ova što me pokrenula , vratila me sebi .

- Slušaš li ?

- Slušam .

Je li primijetila da sam se izgubio ?

- Slušam , nastavi .

Slušao sam zaista , to je sigurnije . Slušao i čuo , iznena&dstroke;en što ona ne priča sasvim običnu priču , nije doduše ni neobična ali nije dosadna , i vrijedilo je slušati , vrijedilo više nego gledati . Moja nada je odjednom digla glavu .

Ispričala je , a to sam znao , čudnu sudbinu svoga brata , što je svršio škole u Carigradu i dospio do položaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice ( jedno je možda precijenila , drugo potcijenila , jer položaj mu nije bio visok , ali je tako izravnila dobitak i gubitak ) . Bili su ponosni na njega svi njegovi , pogotovu otac . A onda se desilo nešto nenadano , niko to ne umije da objasni , niko ne zna da kaže pravi razlog , čak ni Hasan : izmijenio se , sasvim . Kao da nikad nije ni sreo u životu onog divnog mladića , rekla je . I svi se zaprepašteno pitaju , kud je otišlo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem , kako su se bez traga izgubile tolike godine , gdje se to pripremalo zlo . Ostavio je službu , ne upitavši nikoga , došao ovamo , oženio se kako mu ne odgovara , počeo da se druži s prostim ljudima , okrenuo da pije i da razbacuje imetak , čuda pravi po kasabi sa svojim društvom , kod čengija ( glas joj se utišao , ali nije klonuo ) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti . A onda je postao kiridžija ( u glasu joj ga&dstroke;enje , gotovo užas ) , dogoni stoku iz Vlaške , iz Srbije , i odgoni u Dalmaciju i Austriju , za druge trgovce , kao pretrga , tu&dstroke;i sluga . Ištetio se , upropastio , imanja nestaje , pola je prodao što je od majke ostalo , otac se izbezumio , zbog Hasana je i u postelju pao , uzalud je molio , uzalud prijetio , niko ga s tog puta ne može odvratiti . I otac više neće da zna za njega , ne dopušta ni ime da mu se pomene pred njim , kao da ga nema , kao da je umro . Ona je oči isplakala pred ocem , ali ništa nije pomoglo . Tada je rekla onko što je probudilo moju pažnju : zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu . Otac je odlučio da ga isključi iz nasljedstva , da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne . I eto , da se to ne bi desilo , da ne biva gr&dstroke;e nego što jest , moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam , dobrovoljno odrekne nasljedstva , da ne padne očeva kletva na njega , i da bude manja sramota za porodicu . O tome , dodala je , njen Ajni-efendija ništa ne zna , neće da se miješa izme&dstroke;u oca i sina , i ona čini sve na svoju ruku , da umanji nesreću , a mi joj možemo mnogo pomoći , ja i hafiz Muhamed jer , čula je , Hasan dolazi u našu tekiju , i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima .

Bio sam joj zahvalan što se tako razgolitila preda mnom . Pokazala je

doduše da me ne cijeni mnogo , jer se ne ustručava , ali svejedno , važnije su stvari bile u pitanju .

Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest , stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti . Ni njen otac , pred smrt , ne bi imao više razloga da mi pomogne . Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo , da je možda i smislio riječi koje je njegova žena sa zadovoljstvom izgovorila . On je mogao znati da nije lako lišiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga . A da je bio siguran , da su bili sigurni , ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice , i ne bi nas zvali u pomoć . Pa dobro , mislio sam , gledajući je s pažnjom koju sam joj u početku ostao dužan , i nastojeći da mi izraz lica ne bude suviše veseo . U nevolji smo i ti i ja , zbog braće . Ti svoga hoćeš da upropastiš , ja svoga da spasem . Želimo to više od svega , oboje , samo što je moje pošteno , tvoje prljavo . Ali neka bude , ne tiče me se . Ništa ne znam o vama , a čini mi se da jasno vidim koliko možeš da budeš nadmoćna nad svojim beskrvnim kadijom , koji poštuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo , jer nema ni jedno ni drugo . Jedna njegova stidna noć , i jedan tvoj odlučniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata . Tako malo ulažemo , a toliko mnogo dobijamo .

Gotovo da sam joj otvoreno rekao : u redu , nemamo više razloga da se krijemo . Daću ti Hasana , daj mi moga brata . Tebi do tvog nije stalo , ja bih za svog učinio i mnogo više .

Nisam rekao , naravno . Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti , ne vole je kod drugih .

Rekao sam , pristajući na njenu molbu , da Hasan zaista dolazi u tekiju , da je prijatelj hafiz-Muhamedov ( što je bila istina ) , i moj ( što nije bila istina ) , i da ćemo s njim govoriti da učini što ona traži , jer sam dirnut njenom sestrinskom žalošću i njenom brigom za ugled porodice . Jer ako su oni oštećeni , svi smo oštećeni , i moramo pomoći da ne padne ljaga na ono što je me&dstroke;u nama najbolje , da spriječimo zlurade podsmijehe kad se uglednima dešavaju nesreće . A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije ( pomenuo sam njenog oca namjerno , kad kći neće ) . I mislim da je dobra ne samo njena namjera već i zamisao , jer bi sve drugo bilo nesigurno . Teško je razbaštiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga .

- Krupni razlozi postoje .

- Govorim o sudu . Hasan trguje stokom , to je istina , ali to nije nepošteno zanimanje . Troši , ali ono što zaradi . Pola imanja dao je svojoj bivšoj ženi , a nije prodao . Teško da ima ikakvih razloga , a ne krupnih .

Osjećao sam se siguran , sigurniji od nje , izmijenio sam odnos u samome sebi . Nismo ono što smo bili u početku , ona gospodska žena lijepih očiju , a ja skromni derviš , vječni seljak , već dvoje jednakih što govore o poslovima . Tu sam jači od nje . Ali dok sam se saglašavao s onim što je govorila , gledala me blagonaklono , bilo joj je to sasvim razumljivo , ali kad sam rekao ono što nije moglo da joj se dopadne , luk njenih obrva počeo je da se grči , pogled joj se zaoštrio . Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadžijsko .

- Otac će ga razbaštiniti , sigurno - rekla je prijeteći .

Nisam se mnogo brinuo da li će ga otac razbaštiniti ili neće . Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom . Htio sam samo da joj razbijem sigurnost , da postignem ono do čega mi je stalo .

- Može ga razbaštiniti - rekao sam mirno . - Ali otac je star i već dugo boluje . Hasan može podići tužbu za obaranje testamenta , i dokazivaće da je otac bio slab , nemoćan , da nije pri punoj svijesti donio odluku , ili da ga je neko nagovorio .

- Ko bi mogao da ga nagovori ?

- Govorim o tužbi . Svejedno ko . Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist . Pogotovu što se ne bi sudilo ovdje , zbog Ajni-efendije . A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza .

Gledala me ćuteći . Skinula je jašmak davno , jos kad su svijeće donesene i kad je počela svoju ružnu priču . Na lijepom licu od mjesečine oči su sjale u uglovima žiškom odsjaja od plamena svijeća , drhtavo i nemirno . To nije njen drhtaj , ali ga primam kao njen . Malo sam zlurad . Znam da sam je uznemirio , nije vjerovala da ću njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teškoće , mada je sigurno znala za neke .

Posmatrala me netremice , kao da nastoji da vidi trag šale na mome licu , nesigurnost uvjerenja , moguću nedoumicu . Ali vidi samo sigurnost i žaljenje što je tako . Činilo mi se da njena ljutina raste , kao iz ponornog izvora , ješ teža što nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom , i namjerno sačekavši da je preplavi , spriječio sam da izbije . Pristao sam na sve što je htjela , ali su opravdane zamjerke ostale :

- Treba ga nagovoriti , da sve pro&dstroke;e bez tužbe .

Mislio sam da će ustrajati u svome prkosu , osporavaće mogućnost ma kakvog parničenja i mijenjanja očeve volje , a onda će otpočeti drugi razgovor , koji joj nudim .

Odustala je , me&dstroke;utim , od otpora odmah . Žurilo joj se .

Upitala je , otkrivajući svoju neuvjerenost : - Da li će pristati ?

- Treba pronaći dobre i pametne razloge koji ga neće ni naljutiti ni uvrijediti . S njim je teško na prkos .

- Nadam se da možete naći dobre i pametne razloge .

To je podsmijeh , ili nestrpljivost . Mislila je da će sve biti lakše .

I ja sam tako mislio .

- Pokušaću - rekao sam .

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost , kolebanje , sumnju . Ne znam . Ali moje oduševljenje je zaista klonulo .

- Ne vjeruješ da će pristati ?

- Ne znam .

Da sam izdržao samo još trenutak , da je moja ljubav prema bratu bila malo jača od moralnih obzira u meni , sve bi se svršilo dobro . Ili bi bilo gore . Ali bih možda spasao brata .

Nisam lako odustao od svoje želje , kao što bi moglo izgledati . U jednom jedinom trenu našao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo , i da pristanem i da odbijem , i često je to bio isti razlog , i dok je ona čekala , u kratkom razmaku vremena , koliko da se odahne , bjesnila je u meni oluja . Odlučivao sam o svome i bratovljevom životu . Predaću joj njenog lakovjernog brata , nasješće na savjete prijatelja . Naplatiću za trud i izdaju , ne suviše veliku , jer bi i bez mene učinili što hoće , a ja bih mogao pomoći da sve ipak izgleda ljepše . Zašto da se stidim , zašto da predbacujem sebi ? Brata spasavam !

Samo , trebalo je da vičem jače , i uvjerljivije , da nadvičem drugi glas koji me opominjao . Ne znam šta je brat učinio , ne znam koliko je kriv , ne vjerujem da je išta teško , suviše je pošten i mlad za veće zlo . Možda će ga i pustiti uskoro . Ali ako i neće , čak da sam i siguran da neće , mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao ? Nije u pitanju imetak , nemam ga i ne poštujem ga mnogo ni kod drugih . U pitanju je nešto drugo , nepravda , prljav postupak , nepoštenje , nasilno oduzimanje prava . Ne cijenim mnogo njenog brata , površan je , lakomislen , čudan , ali i da je gori nego što jest , kako ću se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj ženi pomognem u ovoj hajdučkoj pljački ?

Šta sam onda govorio drugima tolike godine ? Šta ću reči sebi poslije svega ? Živ brat će me neprestano podsjećati na moj ružni čin , koji više neću moći popraviti . Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan , ako i to izgubim , biću ruševina .

Tako sam mislio , zaista . Možda će nekome izgledati čudno kako sam mogao da se kolebam izme&dstroke;u te dvije nejednake stvari , da učinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata . Ali kad je čovjek naučio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti , bojeći se grijeha možda i više nego smrti , onda to i nije tako čudno .

Osim toga , znao sam , potpuno sam bio siguran , treba samo da odem Hasanu i da mu kažem : odreci se , zbog moga brata , odrekao bi se , odmah .

Ali nisam mogao , nisam htio ništa da joj kažem dok s njim ne razgovaram .

Požurivala me , razbijajući moje kolebanje : - Ne bih zaboravila učinjenu uslugu . Stalo mi je da se ne diže buka oko naše porodice .

Čime bi vratila uslugu , veliki Bože !

Ustani , Ahmede Nurudine , ustani i iza&dstroke;i .

- Javiću ti - rekao sam , utirući put za ponovno videnje .

- Kada ?

- Čim Hasan do&dstroke;e .

- Vraća se za dan , dva .

- Onda za dan , dva .

Ustali smo u istom času .

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice . Bili smo u zavjeri .

Nešto se ružno desilo me&dstroke;u nama , i nisam bio siguran da sam ostao potpuno čist .

Moj Bože , oni ne vjeruju !

Nemir me strpljivo čekao , kao da sam ga ostavio pred ovom kućom , i opet ga uzeo kad sam izašao .

Samo je sad bio složeniji nego maloprije , obogatio se , otežao , postao neodre&dstroke;eniji . Nikakvo zlo nisam učinio , ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu , neproziran mrak , čudna svjetlucanja , mučno čekanje , ružnu napetost , skrivene i smiješkom uljepšavane misli , stidne tajne , i činilo mi se da sam nešto promašio , da sam u nečemu pogriješio , ali ne znam u čemu , ne znam kako , ne znam a nisam miran . Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti , uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok . Možda zato što nisam pomenuo brata , što nisam nastojao da o njemu govorimo . Ali to sam učinio namjerno , da ništa ne pokvarim . Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere , a nisam se suprotstavio , nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka ; samo , ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga , i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše . Čemu god sam se približio , našao sam opravdanje , a tegoba je ipak ostala .

Bila je mjesečina , krhka i svilena , nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo , izme&dstroke;u kuća ćućorila je razbijena moć , po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet , čuo se kikot , i daleka pjesma , i šapat , izgledalo je da u ovoj &dstroke;ur&dstroke;evskoj noći kasaba cepti u groznici . I odjednom , bez ikakva razloga , osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga . Neprimjetno se uvukao u mene strah , sve je počelo dobijati čudne razmjere , nisu to više bila poznata kretanja , ni poznati ljudi , ni poznata kasaba . Nisam ih nikad vidio ovakve , nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan , za sat , za tren , kao da se uzbunila vilenjačka krv , i niko je utišati ne može . Vidio sam ih po dvoje , čuo po dvoje , bili su iza svih taraba , iza svih kapija , iza svih zidova , nisu se smijali kao drugih dana , ni gledali , ni razgovarali , glasovi su im prigušeni , teški , vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti , vazduh je natopljen grijehom , noć ga je puna , poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine , i niko neće ostati razuman , buknuće ljudi strašću i bijesom , ludošću i željom da se upropaste , odjednom , svi , kuda ću ja ? Trebalo bi se moliti , tražiti milost od Boga za sve griješne , ili kaznu , da ih urazumi . Obuzimala me srdžba , kao groznica , kao nastup . Zar ništa ne pomaže sve što činimo ? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena , ili je uho njihovo gluho za nju ? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti ?

Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode , da se u ranu zoru izmiju , kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća u noći .

Sram vas bilo , govorio sam u drvenu tarabu , sram vas i stid bilo . Čiju vjeru vjerujete ? Kojim se šejtanima predajete ?

Uzalud je bilo išta činiti i govoriti te večeri , lu&dstroke;e od drugih . U ponoć otići će ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji što je rasipa vodenični točak , i šejtani , što tad ustaju sa svojih legala , rutavim šapama pljeskaće ih po vlažnim butinama , sjajnim od mjesečine .

Idite kući , kažem mladićima što nailaze , obijesni . Sutra je &Dstroke;ur&dstroke;ev , kaurski svetac , nije naš . Ne činite grijeha .

A njima je svejedno , i cijeloj kasabi je svejedno , niko im ovu noć ne može oduzeti .

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći . Čuvaju ga mimo vjere , i protiv nje , pogani u ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi , miloduha što griješno miriše na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara . Grijeh je prosut u tom spregu dana i noći , štedro , kao iz ogromnog vedra , iz zatvorenih mijehova želje . Vuče se staro tu&dstroke;e vrijeme za nama , jače od nas , javljajući se u pobuni tijela , koja kratko traje , a pamti se do sljedeće pobune . Tako i ne prestaje , i sve ostalo je privid , sve što je izme&dstroke;u tih iskonskih pobjeda grijeha . I nije toliko nevolja u razbludnosti već u vjekovnom trajanju tu&dstroke;eg zla , jačeg od prave vjere . Šta smo učinili , šta smo postigli , šta smo srušili , šta izgradili ? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona , jačih od svega što može da poludi razum ? Da nije suviše suho i neprivlačno , ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje ? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva ? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme ? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine , ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga . Nikoga ne tužim , Bože koji sve znaš , i budi milostiv i meni , i njima , i svima griješnim ljudima .

Zapamtio sam tu noć , zapamtio bih je po vrelini kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tu&dstroke;a strast , da ništa drugo nije bilo . Ali Bog je htio da ona bude drukčija od ostalih , da se u njoj sluči , kao na dugo pripremanom sretanju , sve što je rascijepilo moj život na dvije polovine , i da me odvoji od svega što sam bio četrdeset mirnih godina .

Vraćao sam se prema tekiji , pogružen , utučen , možda jedini nesrećan čovjek te večeri u kasabi , izmručen nemirom izmijenjenih sokaka , pritajenom mjesečinom , bezrazložno oživjelim strahom , nesigurnošću kojom me ispunjavao svijet , kao da sam prolazio izme&dstroke;u zapaljenih kuća , i mirna zaspala tekija je izgledala kao željeno utočište , čiji će me debeli zidovi vratiti tišini koja mi je potrebna i miru koji neće biti ga&dstroke;enje . Proučiću jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dušu , što pati teže nego što je Bogu drago . Jer pravi vjernik ne smije pasti u očajanje i malodušnost . A ja , griješan , bio sam toliko malodušan da sam i zaboravljao razlog što sam ga našao na putu , i vraćao ga naporom svijesti , da ima za što da se drži moj nemir . Htio sam da žilavi paganski grijeh bude i jedini razlog , kako bih druge ostavio u tami .

Nije trebalo da jurim vještice te noći po sokacima , nije mi bilo stalo do tu&dstroke;eg grijeha , ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskušenja koje mi je poslato , a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan .

U drugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom , puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja , ili nejasnih želja , znao sam kad to smijem , kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama . Ali kad sam naslućivao makar i nagovještaj uzburkanosti , stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe , i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve . Ima u njima nešto prisno zaštitničko , kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih , one su priznata i primljena utjeha , smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama , vjerujemo im ne misleći , svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage , umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim mjerilima , i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj , svodimo ih na neznatne razmjere .

Te noći nisam mogao da ostanem u bašči , potrebno mi je bilo da se odvojim , da zaboravim , a ovdje se sve nametalo kao izazov . Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor , cvijeće je mirisalo prejako , razdražujuće , počupati bi ga trebalo , pogaziti nogama , da ostane samo čkalj i pusta ledina , da ostane mezarje , bez oznaka , da ne podsjeća ninašto , da ostane gola ljudska misao , bez slika , bez mirisa , bez veze sa stvarima oko nas , i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne žubori podsmješljivo , i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne ćućore besmisleno , i porušiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke , zagraditi sokake , zakovati kapije , silom utišati život , da ne buja zlo .

Urazumi me , Bože .

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i životu . Uplašio sam se . Odakle ta želja da ničega ne bude ?

Htio sam da u&dstroke;em u sobu , morao sam da u&dstroke;em , a nisam mogao . Čudnom snagom zadržavala me noć koju sam mrzio , jača od mene . A kad sam se već predao , osjetio sam da me utišala . Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova , snenih i samo sebi važnih , svjetlucavim mrakom što je treperio u jedva vidljivom kretanju , u neobičnim sjenkama i oblicima , u mirisima što su prodirali duboko u krv i postajali dio mene , mirisalo je životom što se sitnim glasićima i pokretima spliće u nešto jako , jače od svega što bih htio , neodvojivo od mene , isto što i ja sam , još neprona&dstroke;en a željan , zaboravio sam da je maločas mjesečina bila ledena i da je mirisala sumporom , to je bio samo strah od nje , sad ga nema , i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom , trag nečega u meni , nečega što je moglo biti i što je bilo , nečega što će biti ako ustrajem u ovom praznom stanju , bez odbrane i bez zaštite , sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje . Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje , i biće kasno kad iza&dstroke;u , nikad više neću moći misliti da su pomrle ili ukroćene , i nikad više neću biti ono što sam bio . A činilo mi se da nemam snage da ih zaustavim , da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka , nisam to čak ni želio . Nejasno mi je kakve su , znao sam samo da su veoma snažne . Nevine nisu , sigurno , ne bi se krile .

U tom času nemoći i čekanja , a želio sam da potraje , Bog me spasao od opasnog razgra&dstroke;ivanja . Kažem Bog , jer slučaj ne bi mogao biti tako tačan , tako izračunato predusretljiv , da do&dstroke;e baš u onom neuhvatljivo malom djeliću vremena kad su nepoznate snage u meni počele da rastu , nepoznate , još neobasjane mojim unutrašnjim vidjelom , ali nagomilane i upola oslobo&dstroke;ene . Poslije , dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom , drago mi je bilo što se nisu otele , ali sam žalio što nisam vidio kakve su . Zato sam bio rastresen , u sebi , pred drugima sam naučio da se krijem .

Prišao je tiho , čuo sam ga tek kad je zaškripao pijesak pod njegovim opreznim nogama , i kad me oprljio njegov stišani dah . Znao sam odmah ko je , i ne okrećući se , jer niko ne gazi tako nečujno , suviše je rano usvojio oprezan korak .

- Jesam Ii te omeo u razmišljanju ?

- Nisi .

I glas mu je tih , skriven , ali još nevješto , ptice pjevaju u njemu . I oči ga izdaju , svijetle su i nemirne .

Ništa ga ne pitam , sam treba da kaže . Pristao je da nema ličnih tajni , osim onih koje niko ne može saznati . Red u tekiji je strog , i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao .

- Bio sam u Sinanovoj tekiji . Abdulah-efendija je govorio o spoznaji .

- Abdulah-efendija je mističar . On pripada bajramijskom redu .

- Znam .

- Šta je govorio ?

- O spoznaji .

- To je sve što znaš ? Nisi ništa zapamtio ?

- Zapamtio sam stihove koje je tumačio .

- Čije stihove ?

- Ne znam .

- Da čujem .

- Tajnu božjeg jedinstva ne zna Ahriman . Pitaj Asafa , on zna . Može li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica ? Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora ?

- To su Ibni Arebini stihovi . Govore da je spoznaja božje mudrosti moguća samo odabranima , samo rijetkima .

- A šta ostaje nama ?

- Da spoznamo ono što možemo . Ako vrabac ne može progutati zalogaj Anka-ptice , uzeće koliko je u stanju . Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more , ali i ono što zahvatiš i to je more .

Naglavce , sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike , možda prvi put uvi&dstroke;ajući da su nebesa i tajne svemira , da su tajne smrti i postojanja , najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga . Kad ne bi postojale , trebalo bi ih izmisliti , kao pribježište .

Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik . Čovjek doduše najčešće govori radi sebe , ali mora da osjeti odjek svojih riječi . A on je stajao preda mnom , lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta . Stajao je poslušno , nije mogao da ode dok ga ne otpustim , ali je misao njegova otišla bez njega , bogzna kuda i kako daleko , nju nisam mogao da zadržim , i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost . A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja , da je sigurno slušao samo očima , posmatrajući micanje mojih usana . Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar , bar bi ih odjek vraćao . Nije se ni trudio da shvati . Da se saglasi sa mojom mišlju , makar je i ne shvatio . Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji .

Neiskusan je , izložio se mjesečini , još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom , oči su mu širom otvorene , tobože sluša . Ali sjaj nečeg vi&dstroke;enog prije ovog časa , svjedoči protiv njega , kazuje da me ne čuje , izdaju ga . Šta je u njima ? Kakva slika ili sjećanje , kakva riječ što još odzvanja , kakvo to sneno pamćenje , kakav grijeh ? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza , osjenčenih muškim crtama mladog težaka , ženika , i snagom jake krvi . Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta , u tvrdim okovima derviškog reda , on je od ovog svijeta , od ove &dstroke;ur&dstroke;evske noći , od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh , miris miloduha je na njemu , donio ga je na rukama , u dahu , prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka , čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega , možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju . Opoganjen je ovom poganskom noći , uprljan , oprljen , osvijetljen , očišćen , trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tu&dstroke;oj vatri , ugušiće ga ova tekijska tišina , i samoća , zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je , teško će dočekati daleku zoru , miloduh miriše večeras , nešto se dešava večeras , nešto je strašno večeras , mjesec dugo neće zaći , po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama , pod johama , mjesec će sjati cijelu ovu noć , mjesec će zvati cijelu ovu noć , otići treba , s njim , otići sam , otići i lutati , otići i ne vratiti se , otići i umrijeti , otići i živjeti , ove noći što ostaje kad se sve gubi .

Eto , provalilo je .

Sigurno nije trajalo duže od trena , koliko očni kapak da se spusti , znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sle&dstroke;enim odsutnim smiješkom , ništa nije čuo , ništa osjetio od orljave u meni , nezaču&dstroke;en ludilom što me iznenada obuzelo . Došlo je , kao buna , poslije muke i straha zbog brata , poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu , provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili , i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade , ostavivši krš i pustoš . Nisam mogao tada , u tom času zaprepaštenja , da sudim sebi , ni da se kajem , ni da se molim , suviše je još sve bilo vrelo . Kao da je grom udario i sprljio me , oduzevši mi snagu .

Idi , rekao sam mu tiho . Idi , rekao sam . Možda nisam ni rekao , ali on je razumio , po micanju usana , ili po pokretu ruke , jer je želio da ode , i otišao je , ne žureći , da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima . Idi , rekao sam , jer on je bio svjedok moje slabosti , nesvjestan , slijep i glub , ali ja znam da je bio tu , i nisam želio da ga se stidim . Ni da ga mrzim . Htio sam da ostanem sam sa sobom .

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije , ali to je nailazilo i odlazilo , kao trenutno gubljenje svijesti , kao neobjašnjivi prkos redu u sebi . Bila su to kratka posrtanja , koja nisu ostavljala traga . A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja , da su sve veze popucale u meni , i da nisam ono što sam bio . Sagledao sam jednu svoju mogućnost , koja bi mogla da postane razorna , ako ustraje .

Prvo što sam osjetio bio je strah , još dalek , ali dubok , siguran , kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak . Kazniće me Bog mukom savjesti , i neću dugo čekati da se javi . Možda ove noći , možda sad .

Ali se ništa nije desilo . Stajao sam na istom mjestu , nogama ukopan u pijesak baštenske staze , rastresen i umoran , jedva još vreo od vatre što je buknula u meni . Oprosti mi , Bože , šaptao sam nesvjesno , bez učešća , ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći .

Odmaknuo sam se sa tog mjesta , kao da sam bježao , i stao uz ogradu nad rijekom .

Činilo mi se da nijedne misli u meni nema , da su mi čula pretrnula od udara . Ali za čudo , bio sam svjestan svega , osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije . Uho je hvatalo zvonke šumove noći , jasne i prečišćene , kao da su se odbijali od stakla . Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajedničko brujanje , vode , ptica , lakog vjetra , izgubljenih dalekih glasova , tihog hujanja noći što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila . I ništa mi sve to ne smeta , ne uznemiruje me , htio bih da je više tih glasova , šumova , brujanja , lepeta , da je više svega , izvan mene , možda sam i čuo tako jasno da ne bih slušao sebe .

Bilo je to vjerovatno jedini put u životu da su se glasovi i šumovi , da su se svjetlo i oblici , javljali kao ono što jesu , kao zvuk , šum , miris , obličje , kao znak i objava stvari izvan mene , jer sam slušao i gledao izdvojen , neumiješan , bez tuge i bez radosti , ne kvareći ih i ne popravljajući , živjeli su sami , bez mog učešća , neizmijenjeni mojim osjećanjima . Tako samostalni , istiniti , nepretopljeni u moju misao o njima , ostavljali su pomalo ravnodušan utisak , kao tu&dstroke;a neprepoznata stvar , nešto što se dešava , što biva mimo svega , zaludno i nepotrebno . Isključio sam se , i bio isključen , odvojen od svega oko sebe , i svijet je prilično avetinjski , živ ali ravnodušan . A i ja sam osamostaljen i neprobojan .

Nebo je ispražnjeno i pusto , nije ni prijetnja ni utjeha : gledao sam ga tako izmijenjeno , izvrnuto i razbijeno u vodi , blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo . Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi , kao trbusi riba što spavaju ili umiru na plitkom dnu , pritajeni i nepomični poput mojih misli , ali one će isplutati , neće ostati na dnu mene . Pa neka ih , neka ustanu kad ožive , kad budem mogao da ih primim sa značenjem koje nije samo nagovještaj . Za sad su mirne , i možda moja čula blago piruju , u zatišju , za koje ne znam koliko će trajati , svoja i oslobo&dstroke;ena . Za čudo , čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli , ili želja , osloba&dstroke;ala su i mene i vraćala me u mir , u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo , toliko je lijepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje , iako ga sjećanje nosi . Najljepše bi bilo ono što je nemoguće , vratiti se u taj san , u nesaznano djetinjstvo , u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora . Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje , koja nije želja , jer je neostvariva i kao pomisao . Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost , okrenuta nekud unazad , u nemoguće , u nepostojanje . I rijeka je tekla unazad , sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali , a rijeka je opet tekla svome izvoru , kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu , a rijeka je opet tekla svome izvoru .

Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao , počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol , u sjećanje , u neostvarive želje . Iscije&dstroke;eni sun&dstroke;er moga mozga počeo je da se natapa . Vrijeme odvajanja bilo je kratko .

Zar mislite da će čovjek postići ono što želi ?

Na sokaku , pored tekijskog zida , zaraslog u bršljan , čuli su se koraci . Nisam obratio na njih nikakvu pažnju , jedva sam ih i zapazio , po nečemu što je moglo da izgleda neobično , ali je utisak ostao sasvim površan , neprovjeren , rastresenost mi nije dopuštala da povežem pojavu i mogući uzrok . Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponoćno doba pored tekije , posljednje kuće na izlasku iz kasabe . Ništa se u meni nije pokrenulo , nikakav predosjećaj , nikakva slutnja , ti koraci su imali značaja koliko i let noćnog leptira , i ništa me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome životu . Kakva je to šteta i kakvo čudo što čovjek ne osjeća ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti . Da sam znao , zatvorio bih teški mandal na kapiji , i ušao u kuću , neka se tu&dstroke;e sudbine rješavaju bez mene . Ali nisam znao , i nastavio sam da posmatram rijeku , nastojeći da je vidim kao trenutak ranije , nju samu , bez sebe . Nisam uspijevao , skoro će ponoć , pomalo sam sujevjerno išao u susret tom času bu&dstroke;enja duhova svakakvog mraka , očekujući da se nešto desi i od ove moje tišine , dobro ili zlo .

Koraci su se vratili , tihi , tiši nego maloprije . Nisam znao kakvi su , a bio sam siguran da su isti . Nešto u meni je znalo , uho je zapazilo neobičnost o kojoj nisam razmišljao , i zapamtilo je : jedan korak je oprezan , drugi nečujan , možda čujan samo zato što je bilo nemoguće zamisliti da neko ide na jednoj nozi , pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojećeg koraka . Noćobdija se nije čuo , jo li to poranio neki jednonogi duh ?

Koraci su zastali pred kapijom , onaj stvarni , tih i oprezan , i moj , nečujni .

Okrenuo sam se i čekao . Počeli su da me se tiču , nametnuli su se jezom . Još sam mogao da pri&dstroke;em kapiji i da gurnem mandal , a nisam to učinio . Mogao sam da se prislonim na crvotočno drvo vrata i da čujem diše li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak . Čekao sam , pomagao slučaju nemiješanjem .

Sokakom su se čuli koraci , više ih je , u trku , užurbani i usopljeni . Hoće li im se jednonogi pridružiti , ili ga više nema ?

Kapija se otvorila , i neko je ušao .

Stao je na kamenu ploču dovratka i naslonio se le&dstroke;ima na široka vrata , kao da je klonuo , ili ih drži da se ne otvore . Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret , njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadržalo .

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju , a on je stajao u procijepu svjetla , kao osu&dstroke;en , izdvojen , izložen , a sigurno bi volio da se skloni u najgušću tamu . Ali nije smio da se makne , koraci su u trku prošli pored kapije , protutnjali kaldrmom , pa se utišali kod okuke u sutjesci , tu je arnautska straža , sigurno su gonioci pitali za ovog što stoji razapet na vratima . Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti .

Gledali smo se , nepomični na svojim mjestima , i čutali . Preko cijele širine vrta vidio sam na ploči dovratka jednu njegovu bosu nogu , i lice bjelje od tekijskog zida . U tom bijelom licu , u nemoćno razapetim rukama , u ćutanju , bio je užas čekanja .

Nisam se micao , nisam govorio , da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bježanja . Što je naš položaj postajao nemogućniji , čekanje je postajalo sve napetije . Osjećao sam da sam uvučen u nešto neobično , teško i surovo , nisam znao ko je od njih surov , ovaj što bježi ili ovi što gone , nije mi bilo ni važno tada , hajka je mirisala na krv i smrt , i sve se rješavalo pred mojim očima . Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav čvor sam život , možda malo prejako , sabijeno , preblizu , izraženo grubo , a uvijek isto , u svim malim i velikim gonjenjima , koja ne prestaju . Nisam bio ni na jednoj strani , a moj položaj je izuzetno važan . Uzbu&dstroke;ivalo me što sam mogao da budem sudija , i samo jednom glasnom riječju sve da presudim . Sudbina ovog čovjeka bila je u mojim rukama , ja sam mu bio sudbina , nikad nisam osjetio toliko moći u onome što sam mogao da učinim . Nisam ga odao , a nevin pozdrav ili tihi kašalj mogli su da ga upropaste , ne zato što me njegove oči , koje sa svog mjesta i ne vidim dobro , sigurno preklinju za milost , ni što bi to možda bilo nepravedno , već što sam htio da se igra produži , da budem gledalac i svjedok , užasnut i uzbu&dstroke;en .

Gonioci su se vratili , ne više u trku , hodom , zbunjeni , bijesni , jer se sve zaplelo , sad oni više nisu samo progonitelji već i krivci : njegovo bjekstvo značilo bi njihovu osudu . Ovdje se ništa nije moglo riješiti mirno , ishod mora biti ružan , ma kakav da je .

Ćutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru , ja , gonjeni , i gonitelji . Samo su arnauti-stražari , na bentu u tjesnacu , pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavičaja , i ta strana tužaljka , što je ličila na divlji jecaj , činila je naše ćutanje još težim .

Koraci su se približavali , utišani i neodlučni , počeo sam da ih pratim sa dubokom napregnutošću , pomalo i gonilac i gonjeni , jer nisam ni jedno , strasno sam želio da bude uhvaćen i da pobjegne , čudno se miješao u meni strah za gonjenog i želja da viknem gdje se nalazi , i sve se to pretvaralo u mučno uživanje .

Gonitelji su zastali pred vratima , prestao sam da dišem , damara nabijenih nestrpljenjem proživljavao sam taj trenutak koji je rješavao i moju sudbinu .

Ni gonjeni sigurno nije disao , samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca , ni pedalj razmaka nije ih razdvajao , a bili su daleko , kao planinom razdijeljeni , oni neznanjem , on nadom . Ruke su mu još razapete , a lice blješti kao fosfor . Od uzbu&dstroke;enja počele su da se mute pred mojim očima račve njegovih ruku i nogu , ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze .

Hoće li gonioci otvoriti kapiju i ući ? Hoće li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu , i upozoriti ih ? Hoću li se nakašljati , od uzbu&dstroke;enja , i dozvati ih ? Opirao bi se samo tren , borila bi se dva očaja , a njih je više , i našli bi se oči u oči . To bi mu bio kraj , oborili bi se na njega , sa surovošću zbog straha i srdžbe što su ga izgubili , i zbog sreće što su ga našli . Ja bih gledao , zga&dstroke;en raspletom , i molio bih samo da odu iz tekijske bašče . Ali toga časa osjećao sam se kao gonjeni , slučajno , jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji , a možda i nije slučajno , Njega sam vidio i želio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije , da ne vidim ružni kraj . Činilo mi se da ta moja želja pomaže čovjeku što se tako nemoćno bori za život da mu daje neke izglede na sreću .

I zaista , kao da je moja napregnuta volja djelovala , koraci su se odmaknuli od kapije , pa zastali u neredu , neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokušati , još su mogli da se vrate , ali nisu , krenuli su niz sokak , prema kasabi .

Čovjek je još stajao u istom položaju , ali je sigurno ukočenost njegovih mišića popuštala , i što se koraci više udaljuju , snaga mu je sve slabija .

Dobro je što se tako svršilo . Da su ga uhvatili , ili tukli preda mnom , ostala bi mi surova slika dugo u pameti , a moglo bi da se javi i kajanje što sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam , i što sam uživao , bolno , ali uživao , u tom ljudskom lovu . Ovako će kajanje , ako se i javi , biti slabije .

Nisam mislio ko je kriv a ko prav , čak me se nije ni ticalo , ljudi raščišćavaju svoje račune i krivica se lako na&dstroke;e , a pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba , i onda pravda može da bude sve . I krivda isto tako . Dok ništa ne znam , nema ni odre&dstroke;enja , i neću da se miješam . Doduše , već sam se umiješao , ćutanjem , ali to je miješanje koje me ne opovrgava , uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji će mi biti najpogodniji , ako istinu saznam .

Pošao sam prema tekiji , ostavljajući čovjeka samome sebi , sad može da učini što mu je drago . Hajka je minula , neka ide svojim putem . Gledao sam preda se , u pijesak staze i zelene rubove trave , da ga isključim , da pokidam i one tanke niti veze što je postojala me&dstroke;u nama samo tren ranije , da ostane ono što je , nepoznati , s kojim se ne ukrštaju ni moje oči ni moj put . Ali , i ne gledajući , vidio sam mu bjelinu košulje i bljedilo lica , možda u sebi , po slici koju pamtim , vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge , nije više napregnut , ni svezan u čvor drhtavih živaca što žive samo za taj čas trajanja koji odlučuje život ili smrt , već čovjek riješen trenutne muke , da bi bio oslobo&dstroke;en za misao o onome što ga čeka . Jer , znao sam , ništa nije odlučeno izme&dstroke;u njega i onih što ga love , samo je produženo , odgo&dstroke;eno na nepoznato vrijeme , možda samo na sljedeći čas , jer on je bio osu&dstroke;en da bježi a oni da ga hvataju . A onda mi se učinilo da je podigao ruku , neodlučno , jedva je odvojivši od tijela , kao da je htio da me zaustavi , da mi nešto kaže , da me privoli da se umiješam u njegovu sudbinu . Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista učinio , ili sam pogadao pokret koji bi mogao , koji je morao da učini . Nisam se zaustavio , nisam htio da me se više tiče . Ušao sam u tekiju , okrenuvši ključ u zar&dstroke;aloj bravi .

U sobi sam još čuo taj škripavi zvuk kojim sam se odvojio . Za njega je to bilo oslobo&dstroke;enje , ili možda još veći strah , konačna usamljenost .

Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu , Kur-an , ili neku drugu , o moralu , o velikim ljudima , o svetim danima , umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem , o kojima čak ne mislim , nosim ih u sebi kao krvotok . Nismo ga svjesni , a sve nam je , omogućava da živimo i dišemo , drži nas uspravne , daje svoj smisao svemu . Uvijek me je čudno uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam . U tom poznatom krugu kojim se krećem , osjećam se siguran , bez busija kojima prijete ljudi i svijet .

Samo , nije dobro što sam htio da uzmem ma koju knjigu , i što sam tražio zaštitu poznatih misli . Čega sam se bojao ? Od čega sam htio da pobjegnem ?

Znao sam , onaj čovjek je još dole , u bašči , čulo bi se da je otvorio kapiju . Nisam upalio svjetlo , stajao sam u žutoj tami sobe , s nogama u mjesečini , i čekao . Šta sam čekao ?

Bio je još dole , sve je u tome . Dosta što ga je tekija spasla , treba da ode . Zašto ne odlazi ?

U sobi miriše na staro drvo , na staru kožu , na staro disanje , sjenke su samo prolazile njome , ponekad , već mrtvih mladih djevojaka , navikao sam na njih , tu su živjele prije mene . A sad se u ovaj stari mir , u ovo staro sklonište uselio nov , nepoznat čovjek sa bijelom mrljom lica , i sa rašljama nogu i ruku , što je , u muci , sam sebe razapeo na vratima . Znao sam da je promijenio položaj , vidio sam kako mu se tijelo opustilo , kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju , i to je bilo novije , i važnije , i bolnije , a ja sam pamtio njegov raniji grč i napor , njegovu napetost , koja živi , bori se , nikome se ne da , pamtio sam razapete opruge njegovih mišića sposobnih na čudo . Više sam volio tu sliku nego onu drugu , porušenu . Od nje sam se više nadao , lakše me osloba&dstroke;ala , obećavala da se osloni na vlastite moći . Druga je bila zavisnost , nenadanje , potreba za osloncem . Sjetio sam se onog vi&dstroke;enog , ili nevi&dstroke;enog pokreta , kojim je želio da okrene moje oči prema svojima . Zvao me , molio da ne pro&dstroke;em pored njega i pored njegova straha kao da me se ništa ne tiče . Ako to nije učinio , ako sam ja samo zamislio taj neizbježni pokret života koji se brani i zove u pomoć , onda je ostao potpuno bez snage , a sad i bez nade . Šteta što ništa ne znam o tom čovjeku . Ako je kriv , ne bih mislio o njemu .

Prišao sam prozoru , i uplašio se mjesečine što mi je udarila u lice . Kao da me je prokazala . Pogledao sam , sa strane , nije ga više bilo na kapiji , otišao je . Pogledao sam slobodnije po bašči , da je vidim pustu . Ali nije otišao . Stajao je pod drvetom , u sjeni , prilijepljen uz drvo . Opazio sam ga kad se pomaknuo , i njegove noge su u mjesečini , sjena ga je sjekla iznad koljena .

Nije gledao u kuću , ni u prozor , od mene više ništa nije očekivao . Osluškivao je prema sokaku , čuo je sigurno čak i korak mačke , meškoljenje ptice , svoj utišan dah . Pogledao je u krošnju drveta , i ja za njegovim pogledom : lagano se njihala pokrenuta ponoćnim vjetrom . Da li je molio da se utiša ili je proklinjao njeno šuštanje ? Jer više nije mogao da raspozna šumove izvan tekijskih zidova , koji su mu mogli vrijediti koliko i život .

Okrenuo se oko drveta , s le&dstroke;ima uz stablo , u krugu pomičući posrebrene noge , pa se odvojio , korakom koji se nije čuo , kao bez težine , prišao dvorišnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom . Zatim se vratio , i krijući se ispod sjenke drveća , došao do ograde , nadnio se nad rijeku , pogledao gore , u tjesnac , i niz maticu , prema kasabi , pa se povukao i nestao u gustom žbunju . Da li je nešto čuo ili vidio , ili ne smije da iza&dstroke;e , ili nema kud ?

Volio bih da znam je li kriv .

I eto , prošao sam pored njega , pogleda oborena u zemlju , zaključao tekijska vrata , zatvorio se u svojoj sobi , a nisam se odvojio od tog čovjeka što je nahrupio u ovaj mir , prisilivši me da mislim na njega i da , stojeći uz prozor , posmatram njegov oživjeli strah . Učinio je da zaboravim na tu&dstroke;i grijeh u ovoj &dstroke;ur&dstroke;evskoj noći , i na početak svoga , i na dvije čudesne ruke u sumrak , i na brigu . A možda je baš bilo zbog nje .

Trebalo je da okrenem le&dstroke;a prozoru , da upalim svijeću , da odem u drugu sobu , ako ne bih htio da ga nepotrebno muči osvijetljeni prozor , da učinim šta bilo , samo ne ono što sam učinio . Jer to je vezanost , bolesno zanimanje , neriješenost u sebi . Kao da nisam više imao povjerenja u sebe i svoju savjest .

Ovo skrivanje je djetinje , ili još gore , kukavičko , nemam čega da se plašim , čak ni sebe , zašto se pravim da ne vidim čovjeka , i dajem mu priliku da ode a on to neće , zašto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj bašči , da krije zločin ili bježi od njega ? Nešto se dešava , nimalo nevino , znam da se stalno dešavaju teške i surove stvari , ali ovo je pred mojim očima , ne mogu da ga otisnem u neznano i nevi&dstroke;eno , kao sve ostalo , i neću da budem ni krivac ni nevoljni saučesnik , hoću slobodno da se odlučim .

Sišao sam u bašču , mjesec je svijetlio na kraju neba , uskoro će zaći , dafina je počela da cvjeta , vazduh je okužen njome , treba je posjeći , otužna je , nametljiva . Osjetljiv sam suviše na mirise ponekad , cijela zemlja vonja nepodnošljivo i guši me , dolazilo je to iznenada , sa uzbu&dstroke;enjem , izgleda , iako ne znam kakve to me&dstroke;usobne veze može da ima .

Stajao je u spletu šiblja , ne bih ga našao da nisam znao gdje je , lice mu je bez crta , potrto polusjenom , on mene bolje vidi , otkriven sam svjetlom , pa mi se čini da sam go , a ne mogu da se zaklonim . Pretvorio se u šiblje , izrastao u grane , počeće da se njiše pod vjetrom noćnikom što kroz tjesnac silazi s planine .

- Treba da ideš - rekao sam šapatom .

- Kuda ?

Glas mu je čvrst , dubok , kao da nije onaj sitni čovjek preda mnom .

- Odavdje . Svejedno kuda .

- Hvala ti što me nisi odao .

- Neću da se miješam u tu&dstroke;e stvari , zato i želim da odeš .

- Ako me otjeraš , umiješao si se .

- Možda bi bilo najbolje .

- Jednom si mi pomogao . Zašto da to sad pokvariš ? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sječanje .

- Ništa ne znam o tebi .

- Sve znaš o meni . Gone me .

- Sigurno si im zlo učinio .

- Nikakvo zlo nisam učinio .

- Šta misliš sad ? Ne možeš ostati ovdje .

- Pogledaj , je li stražar na mostu ?

- Jest .

- Čekaju me . Svuda su okolo . Zar me goniš u smrt ?

- Derviši ustaju rano , vidjeće te .

- Skloni me do sutrašnje večeri .

- Putnici mogu da nai&dstroke;u . Namjernici .

- I ja sam putnik namjernik .

- Ne mogu .

- Onda zovni stražare , tu su , iza zida .

- Neću da ih zovem . I neću da te sklonim . Zašto da ti pomognem ?

- Nizašto . I skloni se , tebe se ovo ne tiče .

- Mogao sam da te upropastim .

- Nisi imao snage ni za to .

Zbunio me , nisam bio spreman na ovaj razgovor . Najviše me iznena&dstroke;ivalo , iz riječi u riječ , to što sam očekivao da susretnem sasvim drukčijeg čovjeka . Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji . Zamišljao sam ga , prema žaljenju , prema bijeloj mrlji lica , prema slaboj odbrani tanke daske , kao jadnog , uplašenog , izgubljenog čovjeka , mislio sam čak da znam kakav mu je i glas , drhtav , nesiguran , a sve je bilo drukčije . Vjerovao sam da će ga smekšati jedna moja riječ , da će ponizno gledati u mene , jer je bio u bezizlaznom položaju , jer je zavisio od moje zle ili dobre volje . A njegov glas je miran , čak nije ni srdit , činilo mi se da zvuči gotovo veselo , podsmješljivo , izazovno , da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno , kao da je iznad svega što se dešava , kao da zna nešto što ga čini sigurnim . Toliko je iznevjerio moja očekivanja , da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoće . Začudilo me i kako je tražio da ga sklonim , kao da je to najobičnija stvar , usluga koja bi mu dobrodošla ali nije presudna . Molbu , ili zahtjev , nije ponovio , lako je odustao , nije se ljutio što sam ga odbio , nije ni gledao u mene , osluškivao je , malo podignute glave , ne očekujući više moju pomoć . Ne očekujući više ničiju pomoč , znao je da mu sad niko ne smije pružiti ruku , da nema ni ro&dstroke;aka ni prijatelja ni poznanika , osu&dstroke;en da bude sam u nesreći . Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor .

- Sigurno misliš da sam r&dstroke;av čovjek .

- Ne mislim .

- Nisam . Ali ne mogu da ti pomognem .

- Svako svoje zna .

Ni to nije prijekor , ni pomirenost sa nesrećom , već primanje onoga što jest , neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osu&dstroke;enom čovjeku , svih ljudi , i mene je ubrojio u njih , i ne išču&dstroke;ava se radi toga . To ga nije slomilo , nije mu oduzelo snagu , nije se obazirao izgubljeno oko sebe , već vrlo sabrano , vrlo odre&dstroke;eno , odlučan da se bori sam .

Upitao sam zašto ga gone . Nije odgovorio .

- Kako si pobjegao ?

- Skočio sam sa stijene .

- Jesi li ubio koga ?

- Nisam .

- Jesi li ukrao , oteo , učinio kakvu sramotu ?

- Nisam .

Nije žurio da se opravda , nije se trudio da me ubijedi , odgovarao je na moja pitanja kao da su suvišna i dosadna , ne cijeneći me više ni po dobru ni po zlu , ni kao opasnost ni kao nadu : nisam ga izdao a neću da mu pomognem . Začudo , to prelaženje preko mene , kao da sam drvo , žbun ili dijete , pogodilo je moju sujetu , nekako me obezličavalo i umanjivalo , oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim već i u mojim vlastitim očima . Nije me se ticao , nisam znao o njemu ništa , nikad ga više vidjeti neću , a stalo mi je do njegova mišljenja , uvrijedilo me što se drži kao da me nema . Volio bih da se ljutio .

Napuštao sam ga , a uznemiravala me njegova samostalnost .

Stajao sam tako , i stajao , u mirisu dafine što me gušila , u &dstroke;ur&dstroke;evskoj noći što je živjela za sebe , u bašči što je postala svoj svijet , stajali smo , čovjek do čovjeka , bez radosti što smo se sreli , bez mogućnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli . Mučno sam razmišljao šta da učinim s njim što se pretvorio u granje , da ne učinim zlo , da ne podržim tu&dstroke;i grijeh , ne znajući kakav je , želeći da se ne ogriješim o savjest a ne nalazeći rješenje .

Čudna je to bila noć , ne samo zbog onoga što se dešavalo , već kako sam to primao . Razum je govorio da se ne miješam u ono što me se ne tiče , a umiješao sam se toliko da nisam vidio izlaza , duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom , tekijski i derviški red me naučio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajući šta da učinim , a to je već značilo da činim što ne treba . Svi su razlozi govorili da ostavim čovjeka njegovoj sudbini , a išao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem , koji nije mogao da bude i moj .

I još dok sam mislio o tome , tražeći pogodnu riječ da se izvučem , rekao sam nenadano :

- U tekiju te ne mogu uvesti . Bilo bi opasno i za mene i za tebe .

Nije odgovorio , nije me ni pogledao , ništa mu novo nisam rekao . Još je bilo vremena da se povučem , ali već sam počeo da klizim i teško se bilo zaustaviti .

- U dnu bašče ima kućica - šapnuo sam - niko ne ide tamo . Tu držimo nepotrebnu starudiju .

Tada me bjegunac pogledao . Oči su mu žive , nepovjerljive , ali nimalo plašljive .

- Skloni se dok ne odu . Ako te uhvate , nemoj reći da sam ti ja pomogao .

- Neće me uhvatiti .

Rekao je to s takvom sigurnošću , da mi se smučilo . Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti , i pokajao se što sam mu ponudio sklonište . Dovoljan je sam sebi , odstranjuje te : kao da me udario , odgurnuo pruženu ruku , siguran u sebe do odvratnosti . Poslije sam se stidio te svoje narogušenosti ( šta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe ! ) , uhvatio sam se u niskom osjećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni , da se pokazuju maleni i zavisni , jer to stvara našu nalklonost , hrani je , i povećava značaj našeg djela i naše dobrote . Ovako ispada sitna i nepotrebna . Tada se , me&dstroke;utim , nisam stidio , bio sam ljut , činilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar , ali sam pošao kroz bašču prema oronuloj kućici skrivenoj šibljem i zovikom . Bez radosti , bez svog opravdanja , bez odre&dstroke;ene unutrašnje potrebe , a nisam mogao drukčije .

Vrata su bila otvorena , šišmiši i golubovi su tu stanovali .

Zastao je .

- Zašto ovo činiš ?

- Ne znam .

- Već si se pokajao .

- Suviše si ponosan .

- Mogao si to i da ne kažeš . A čovjek nikad nije suviše ponosan .

- Neću da te pitam ko si i šta si učinio , to je tvoja stvar . Ostani tu , to je sve što mogu da ti dam . Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli .

- Tako je najbolje . Idi sad u svoju sobu .

- Da ti donesem hranu ?

- Ne treba . Već ti je krivo što si i ovo učinio .

- Zašto misliš da mi je krivo ?

- Suviše oklijevaš , suviše razmišljaš . Što god bi sad učinio , bilo bi ti krivo . Idi u tekiju , ne misli više na mene . Prijavićeš me ako budeš mislio .

Je li to podsmijeh , ruganje , prezir ? Odakle mu snaga da se tako drži ?

- Ne vjeruješ mnogo ljudima .

- Skoro će zora . Ne bi bilo dobro da nas na&dstroke;u zajedno .

Htio je da me se riješi , nestrpljivo je pogledao u nebo što se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla . A ja sam želio da mu postavim bezbroj pitanja , nikad ga više neću vidjeti . Niko mi ne može odgovoriti , samo on .

- Još samo ovo : sam si , zar se ne bojiš ? Uhvatiće te , ubiti , nemaš izgleda ninašto .

- Ostavi me na miru !

Glas mu je grub , prigušen od ljutine , bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome što je i sam znao , mislio je možda da sam zaista r&dstroke;av čovjek , da pakosno uživam u njegovim mukama . I vratio mi je , ravnom mjerom :

- Nešto te muči - rekao je s onom neočekivanom pronicljivošću koja me poražavala , loveći me u mojim vlastitim gustišima . - Doći ću jednom na razgovor , kad ne bude opasno . Idi sad .

Nije mi odgovorio na ono što me zanimalo , vratio me u mene sama . I kakav je odgovor mogao da mi da ? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo ? Čemu je mogao da me pouči ?

Otvorio sam prozor , zagušljivo je u sobi . Sišao bih u bašču da njega nije bilo , da bez sna dočekam zoru , kao što ću je dočekati i ovdje , nije daleko , ptice ranoranilice najavljivale su je sve gušćim pjevom , a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke , pokazujući modru zjenicu . Drveće je sad sneno u vrtu , pokriveno maglicom tankog polumraka , uskoro će u prvo svitanje i ribe početi da iskaču iz vode , volio sam taj jutarnji čas bu&dstroke;enja , kao da život tek nastaje .

Čekao sam nasred sobe , s osjećanjem nemira , a nisam mogao da mu odredim uzrok , gorak zbog onoga što sam učinio , i što nisam učinio , promašen te noći ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga .

Osluškivao sam svaki šušanj , šum ptičjeg krila , čuo ujednačen tok rijeke , a očekivao da čujem njega , ili njih , kako idu po njega . Hoće li pobjeći , hoće li ostati , hoće li ga uhvatiti ? Jesam li pogriješio što ga nisam odao , ili što ga nisam sklonio u svoju sobu ? Rekao mi je : što god bi učinio , bilo bi ti krivo . Kako je mogao da pogodi i ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno ? Nisam htio da budem ni protiv njega , ni za njega , i našao sam srednje rješenje , nikakvo , jer ništa nije bilo riješeno , samo je muka progužena . Moraću da stanem na jednu stranu .

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo , da ga uništim , ili da ga spasem . Derviš sam , stojim na odbrani vjere , i reda , pomoći mu znači izdati svoja uvjerenja , izdati ono u što je uloženo toliko godina moga čistog života . Nezgodno je i za tekiju , kad bi ga uhvatili , a još nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao , niko mi to ne bi oprostio , a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo , on bi kazao , iz pakosti ili iz straha . Nezgodno je i za brata . I za mene i za brata . Pogoršao bih i svoj i njegov položaj , našla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku , ličilo bi na moju osvetu zbog brata , ili bi izgledalo kao pomoć drugome , kad već bratu nisam mogao pomoći . Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima , pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna .

A opet , čovjek sam , ne znam šta je učinio i nije moje da sudim , a i pravda može da pogriješi , zašto da ga uzmem na dušu i opteretim se mogućim kajanjem . Bilo je dosta razloga i da mu pomognem . Ali su bili nekako blijedi , nedovoljno uvjerljivi , a što sam ih izmišljao i davao im značaj , bilo je samo zato da mi posluže kao zaklon ispred onog pravog , jedino važnog : što sam pokušavao da njime riješim sebe . Naišao je upravo u času kad je mogao da postane jezičac na kantaru moje kolebljivosti . Osudivši ga , predavši ga vlastima , prešao bih preko svoje zbunjenosti , ostao bih ono što sam bio bez obzira na sve što se desilo , kao da se ništa nije desilo , bez obzira na zatvorenog brata i na žalost zbog njega , žrtvovao bih njega unesrećenog i sebe ozlije&dstroke;enog , i išao dalje utrvenom stazom poslušnosti , nevjeran svojoj muci . Ali ako bih ga spasao , to bi bila moja konačna odluka : bio bih na drugoj strani , digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadašnjeg , nevjeran svome miru . A nisam mogao ni jedno ni drugo , od jednog me odvraćala poljuljana sigurnost , od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato . Prije deset dana , dok brat nije zatvoren , bilo bi mi svejedno , ma šta da učinim bio bih miran , sad sam znao da je to odre&dstroke;ivanje , zato sam ostao na pola puta , neodre&dstroke;en . Sve je bilo moguće , a ništa se nije ostvarivalo .

A on je bio u bašči , u staroj kućici , u grmlju , gledao sam neprestano u tom pravcu , ništa se nije pomaknulo , ništa se nije čulo , krivo mi je bilo što nije otišao , tako bi sam sve riješio , sad više nije mogao pobjeći , ostaće tu cijeli dan , i cijeli dan ću misliti na njega i čekati noč spasiteljicu , za njega ili za mene .

Znao sam kako se tekija budila . Prvo je ustajao Mustafa , ako nije spavao kod svoje kuće , lupao teškom obućom po kamenom podu u prizemlju , udarao vratima , izlazio u bašču i uzimao abdest , duvajući snažno kroz nos , čisteći grlo , trljajući se po širokim prsima , klanjao na brzinu , a onda ložio vatru , uzimao i ostavljao posu&dstroke;e , sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje . Gluh je , i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo želja , i kad smo ponekad uspijevali da mu kažemo kako suviše lupa , udara , lomi , zvoni , on se čudio što nekome može čak i to da smeta .

Gotovo u isto vrijeme čulo se i hafiz-Muhamedovo kašljucanje , ponekad nije prestajalo cijele noći , u proljeće i jesen bivalo teško i zagušljivo , znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao , i izlazio sa smiješkom , sa crvenim pečatima na obrazima , govoreći o običnim stvarima , ne o sebi ni o bolesti , činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste , da bi bio iznad nas i svijeta . Pranje je vršio s posebnom pažnjom , dugo trljajući providnu kožu . To jutro je kašljao manje , lakše , dešava se da ga smiri blagi proljećni dah , isti koji ga drugi put uništava , znao sam da će danas biti ugodan , stišan , dalek , tako se on sveti svijetu , ne pokazujuči , ogorčenje .

Onda je sišao Mula-Jusut . Klepet njegovih nanula je uzdržan i spor , suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje , on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas , jer ima više da krije . Nisam vjerovao toj smirenosti , ličila je na laž , ne neprirodnost , sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina . Ali to nije sigurna misao , već sumnja , utisak koji se mijenjao prema raspoloženju .

Nismo znali mnogo jedan o drugome , iako smo živjeli zajedno , jer nismo nikad razgovarali o sebi , i nikad potpuno , već o onome što nam je zajedničko . I to je dobro . Lične stvari su suviše tanane , mutne , nekorisne , i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo . Način razgovora me&dstroke;u nama sveden je uglavnom na opšte , poznate rečenice , kojima su se služili i drugi prije nas , zato što su sigurne , provjerene , zato što čuvaju od iznena&dstroke;enja i nesporazuma . Lična boja je poezija , mogućnost iskrivljenja , proizvoljnost . A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju . Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako . Drugim riječima , nismo se poznavali , niti je to potrebno . Poznavati se , značilo bi znati ono što ne treba .

Ali ova opšta razmatranja nisu bila nimalo mirna , jer sam njima pokušavao da se ukopam u nešto sigurno , da me oluja ne odvuče iz zajedničkog kruga ; išao sam samom ivicom , i htio sam da se vratim u nelično . Zavidio sam svima jutros , jer je njihovo jutro svakidašnje .

Postojao je siguran i jednostavan način da svoju muku umanjim , čak i da je odstranim : da je pretvorim u zajedničku brigu . Bjegunac se sad tiče tekije , i odluku ne treba da donosim sam . Imam li prava da krijem ono što je postalo i njihovo . Mogu da kažem svoje mišljenje mogu da se založim za bjegunca , ali ne smijem da ga sakrijem . Bila bi to upravo ona odluka od koje bježim . A treba učiniti da bude naša , ne moja , tako je lakše i poštenije . Sve drugo bilo bi nepoštenje , i laž , znao bih da činim nešto nedopušteno , a nisam imao nikakva razloga za to . Čak ni sigurnosti da je trebalo da tako učinim .

Ali s kim da razgovaram ? Ako budemo svi zajedno , bjegunac će biti unaprijed žrtvovan . Bojaćemo se jedan drugoga i govorićemo za one koji nisu prisutni , i tada je najprihvatljivije ono što je najstrože . Razgovarati s jednim je lakše , i poštenije , ne vuče ga broj , pred manje ušiju ima više obzira pred razlozima razuma . Samo , koga da izaberem ? Gluhi Mustafa sigurno otpada , jednaki smo pred Bogom , ali bi svakome bilo smiješno da sam se s njim dogovarao , i ne zato što je gluh . Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjenčanoj ženi , od koje je često bježao , spavajući iz noći u noć u tekiji , i o petoro djece , svoje i gotove dobijene , da bi se i sam čudio što ga pitam o nečemu što on ne zna , a mnogo štošta tako potpuno ne zna , da je u tom pogledu ličio na svoju mnogobrojnu djecu .

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno , sa smiješkom koji ništa ne kazuje . Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije . Za ovog čudnog čovjeka , tad sam mu zavidio na tome , kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo , pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći . Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on . Godinama je lutao po istoku , tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima , i vratio se u svoj rodni kraj , sa velikim zavežljajem knjiga , siromašan a bogat , pun znanja koje nikome nije trebalo , osim njemu . Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka , kao potop , zatrpavala su te imena , zbivanja , strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji , kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju , u nekoj strašnoj vječnosti postojanja . U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji , i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena . Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba , ali sam posumnjao , jer su u njemu doga&dstroke;aji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi . On je mogao da piše samo filozofiju istorije , beznadnu filozofiju neljudskih razmjera , ravnodušan za običan život koji traje . Da sam ga upitao za ovog bjegunca , sigurno bi mu bilo mučno što ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je dočekao bez groznice , i što ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao što je sudbina čovjeka u tekijskoj bašči . I odgovorio bi tako neodre&dstroke;eno , da bi opet sve ostalo na mojoj odluci .

Riješio sam da razgovaram s Mula-Jusufom .

Upravo je dovršio abdest , i pozdravivši me htio da se ukloni bez riječi . Zaustavio sam ga , rekavši da bih htio da govorim s njim .

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu , nečega se bojao , ali ja nisam želio nikakvu prednost od njegova mučnog iščekivanja , i ispričao mu sve o bjeguncu : kako sam čuo , i vidio iz svoje sobe , kad je ušao u bašču , i sklonio se u grmlju . Sigurno je i sad tu negdje , a sigurno je i da bježi , jer se ne bi skrivao . Rekao sam ono što je istina , da sam bio u nedoumici , kao što sam i sad , šta da učinim , da li da ga prijavim vlastima , ili da sve prepustim slučaju . Možda je kriv , nevine ne vijaju po noći , ali sam opet mislio i ovako : ništa ne znam o njemu i mogao bih učiniti nepravdu , a Bog neka me od nje sačuva . I sada treba da vidimo , je li zlo ako se umiješamo ili ne umiješamo ? Je li gore sakriti zločin , ako je zločin , ili ne učiniti milosr&dstroke;e ?

Gledao me napregnuto , skrivajući pažnju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena priča , ali je njegovo rumeno lice bez bora , svježe od vode i jutra , postalo živo i nemirno .

- Je li još u bašči ? - upitao je tiho .

- Do zore nije izašao , po danu ne smije .

- Šta misliš da učinimo ?

- Ne znam . Bojim se grijeha . Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv , a i za tekiju bi bilo nezgodno . Ali ako nije kriv , grijeh će pasti na našu dušu . A samo Bog zna svačiju krivicu , ljudi ne znaju .

Ružičasto polusvjetlo , još teško sjenkama noći , vedrina neojačalog dana , čas kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači . Ali danas ne primjećujem radost nezamorenog jutra , svezao sam jučerašnji dan sa današnjim , brige mu ne olakšavši snom .

Kad sam se vratio iz džamije , nesmiren jutarnjom molitvom , zatekao sam u tekijskoj bašči stražare s Mula-Jusufom . Pretražili su svaki kutak , pregledali kućicu , ali bjegunca nije bilo .

- Možda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim stražarima .

- Nisi se prevario . Pobjegao je sinoć i sklonio se negdje .

- Jesi li ih ti pozvao ? - upitao sam Jusufa poslije , kad su stražari otišli .

- Mislio sam da ti tako želiš . Ne bi mi govorio da nisi želio .

Uostalom , svejedno , tako je najbolje . Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe , a nikome nije zlo naneseno . Trebalo je da olakšano odahnem i ne mislim o prošloj noći .

A mislio sam , više nego što sam to mogao ma čime opravdati . Obišao sam bašču , tragovi su se vidjeli na pijesku staze , jedna noga obuvena , druga bosa , stajale su uporedo , to je sve što je ostalo od njega , i polomljene grančice biserka , i slika razapetih ruku i nogu na vratima , i prisustvo nečeg neobičnog što lebdi pod granama starih stabala , neki novi miris , odsustvo praznine i pustoši , svježina poslije oluje . Sada , kad nije bio u mome domašaju , kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene , mislio sam o tom nepoznatom čovjeku veoma čudnovato , kao da je bujica , čist vjetar , kao da je došao u san . Rastvarao se , iskustvo ga je odricalo , živ čovjek nije odavdje mogao otići neprimijećen , a dva stopala su potvr&dstroke;ivala njegovo prisustvo , ne potirući tim stvarnim tragom nekakav čudni smisao koji sam osjećao , i ne razumijevajući ga sasvim . Pobjegao je ispred stražara , kroz prozor svoje kuće kad su ga tražili , iz zatvora provalivši zid , skočio je sa stijene , ušao u nepoznatu kapiju ne poštujući tu&dstroke;i ogra&dstroke;eni prostor , nestalo ga je a nije se oglasio korakom izme&dstroke;u straža što su ga čekale u obruču , kao da je duh . Nije mi povjerovao , nikome više ne vjeruje , bježi od tu&dstroke;eg straha kao i od stražarske surovosti , siguran samo u sebe , žao mi je što je potpuno izgubio vjeru u ljude , biće nesrećan i pust u sebi . Zato je sada živ , i slobodan doduše , ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast . Ne tiče me se taj čovjek , ništa ne dugujemo jedan drugome , ne može mi učiniti ni zlo ni dobro , a drago bi mi bilo da ponese u svoju samoću lijepu misao o meni , da u teškoj nevjerici prema ljudima sačuva sjećanje na mene drukčije nego na ostale .

Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an , napolju , pred tekijom , u gustom hladu granate jabuke , potrebno mu je ujednačeno svjetlo , bez bljeska i bez sjenki . Posmatrao sam punu ružičastu mladićevu ruku što je izvlačila složene zavoje slova , beskrajan niz redova po kojima će lutati tu&dstroke;e oči a neće ni misliti koliko je trajao ovaj teški rad niti će možda primijetiti njegovu ljepotu . Začudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladićevu neponovljivu vještinu , a evo , i poslije toliko vremena gledao sam je kao čudo . Oplemenjene vijuge , sočne obline , uravnoteženi talas vrsta , crveni i zlatni počeci ajeta , cvjetni crteži na rubovima listova , sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka , pomalo i griješnu , jer nije bila sredstvo , već sama sebi cilj , sama po sebi važna , blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi ; pomalo i stidnu , kao da iz tih ukrašenih stranica izbija putena čulnost , možda zato što je ljepota sama po sebi čulna i griješna , a možda i ja vidim stvari kako ne treba .

Dafina je mirisala , ona ista sinoćnja što me gušila svojim gustim dahom , iz mahale se čula pjesma , ona ista sinoćnja što me zaprepastila golom bestidnošću , obuzimao me crni bijes , onaj isti sinoćnji što me ispunio strahom , izašao sam iz brazde , ispao iz kruga , ništa me više ne drži , ništa me ne čuva od mene i od svijeta , ni dan me ne štiti , nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka , postao sam jatak razbojnika , treba otići odavdje , ma kuda , treba otići od ovog mladog čovjeka što me draži ispitivačkim pogledom , treba govoriti šta bilo , da se ne otkrijem , mnogo zna o meni jutrošnjem , nešto tamno ima u njemu , surovo a mirno , nikad vrelije a sigurnije oči nisam vidio .

Okrenuo sam se od njega , od ružne slike koju sam vidio u njemu , i od bezrazložne mržnje što je u meni buknula , gušeći me kao dim , kao gnjilež . Kako je samo mirno otišao po stražare , da uhvate bjegunca . Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom , ni nad njegovim životom , ni nad njegovom mogućom nevinošću . Ja sam se lomio cijelu noć , on je presudio odmah . I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova , vezući kao pauk svoja čudesna tkanja , vješt , surov , i neosjetljiv kao i on .

Prišao sam nejednakim stopama u pijesku , i izbrisao trag .

- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf .

Posmatrao me , pratio moje kretanje i moje misli . Obuzela me luda želja da mu pomognem , da ne luta , da ne odgoneta , da mu kažem sve o bjeguncu , da kažem sve što mislim o njemu , ne bi bilo nimalo lijepo , i o njima , i o sebi , i o mnogočemu , čak i ono što ne mislim , samo da bude ružno .

- Možda su ga već uhvatili - rekao sam u omaglici , gotovo gubeći se .

Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se riječ izmijeni . Uplašio sam se ovog mladog čovjeka , zbog onog što sam htio da kažem , zbog onog što sam mogao da postanem , zbog onog što bi on mogao da učini .

Moja riječ je bila neočekivana , nesaglasna sa vrelinom srdite odluke što se jedva skrila , i sa bojom glasa podešenim za huljenje , i on me gledao začu&dstroke;eno , kao razocaran .

I tad mi je postalo jasno da sam od prvog časa znao šta će ovaj čovjek uraditi . Kad sam odlučio da sve kažem nekome u tekiji , kad sam izabrao baš njega , unaprijed odbacivši sve ostale , kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne miješamo , bio sam siguran da će pozvati stražare . Toliko siguran , da sam poslije molitve u džamiji hodao okolnim ulicama , da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode . Računao sam na njegovu bezobzirnost . Znao sam , a ipak sam osjetio ga&dstroke;enje i prezir prema njemu kad je to učinio . Bio je izvršilac moje potajne želje , koja nije bila odluka , odluka je njegova , ali čak i da je moja , djelo je njegovo .

A možda sam i nepravedan prema njemu . Ako je zaista mislio da ja želim da se bjegunac preda stražarima , krivica bi mu bila u poslušnosti , a to nije krivica . Njegovu spremnost da bude surov , još juče bih nazvao odlučnošću . Danas mu zamjeram . Nije se promijenio on , nego ja , i onda se sve promijenilo .

Htio sam ljubaznošću da mu se odužim za moguću nepravdu , koju on nije znao ali je meni smetala , ma da mišljenje o njemu nisam mnogo izmijenio , mržnja još nije izvjetrila iz mene , i možda je nisam dobro ni sakrio . Rekao sam da će njegov Kur-an biti pravo umjetničko djelo , a on me pogledao začu&dstroke;eno , gotovo uplašeno , kao da je čuo prijetnju . Možda zato što je iskrena ljubaznost me&dstroke;u nama rijetka , a ako se desi , onda služi nečemu .

- Trebalo bi da odeš u Konstantaniju , da usavršiš kaligrafiju .

Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah , veoma slabo prikriven .

- Zašto ? - upitao je tiho .

- Ruke su ti zlatne , bila bi šteta da ne naučiš sve što se može .

Sagnuo je glavu .

Nije mi vjerovao . Mislio je da tražim izgovor da ga udaljim odavdje . Umirio sam ga , koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stiša u tom kratkom času , ali je u meni ostao čudan osjećaj nelagodnosti . Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juče , i lani , i uvijek , a ja ga tek sada otkrivam ? Zar se i on boji mene , kao i ja njega ?

Nikad ranije nisam ovako mislio , sve se mijenja kad se čovjek pomjeri iz ležišta . A ja baš to nisam htio , ni da se pomjerim iz ležišta , ni da mijenjam ugao gledanja , jer ne bih bio više što sam , a šta bih bio , to nitko ne bi mogao da zna . Možda neko nov i nepoznat , kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke . Nezadovoljstvo je kao zvijer , nemoćna kad se rodi , strašna kad ojača .

Jest , htio sam da predam bjegunca stražarima , i miran sam radi toga . On je bio izazov , podsticaj , mamljenje u nepoznato , junak iz dječijih priča , san o hrabrosti , ludački prkos , još opasniji ako sam samo mislio da je to , trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao , njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje , moje po razumu i savjesti .

Tekija je mirovala na suncu , ozelenjela bršljanom i sočnim listom , iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zračila je stara sigurnost , ispod strehe čulo se tiho golubije gukanje , uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena čula , to se vraća spokojstvo , bašča miriše suncem i dahom zagrijanih trava , čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo , i što je zaštićeno , svijet je pun zamki kad si bez oslonca . Polako , cijelim stopalom gazim po izbujalom koštanu , rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka , slušam grgoljavo oticanje vode , smještam se u stari mir , kao prezdravjeli bolesnik , kao povratnik , stranstvovao sam mišlju cijelu dugu noć , a sad je dan , i sunce , i vratio sam se , i sve je opet lijepo , ponovo dobijeno .

A kad sam došao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali , opet sam vidio bjegunca : nejasan smiješak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom , u jari vreline što je osvajala sa danom .

- Jesi li zadovoljan ? - upitao je , gledajući me mirno .

- Zadovoljan sam . Neću da mislim na tebe , htio sam da te ubijem .

- Ne možeš da me ubiješ . Niko ne može da me ubije .

- Precjenjuješ svoje snage .

- Ne precjenjujem ja , već ti .

- Znam . Ti i ne govoriš . Ti možda i ne postojiš više . Ja mislim i govorim umjesto tebe .

- Onda postojim . I utoliko gore po tebe .

Pokušao sam da se nasmiješim sam sebi , nemoćno , gotovo poražen . Samo je tren prošao kako sam likovao zbog pobjede nad njim , i onim što je mogao da znači , a već je oživio u mome sjećanju , još opasniji .

Jesu li stavljeni katanci na srca njihova ?

Na dugom hodniku što obuhvata stari han kao četvrtasti obruč , ljudi su zakrčili prolaz . Pred vratima jedne sobe čekali su uzbu&dstroke;eni , sabivši se u gomilu , zatvorivši nepravilan krug , u čijem je praznom središtu stajao stražar . Nadolazili su i drugi , i hodnik se punio , kao začepljen kanal , čula se šuštava šaputanja , ljutita i začu&dstroke;ena , gomila ima svoj jezik , drukčiji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi , liči na zujanje pčela , ili na režanje , gube se riječi a ostaje skupni zvuk , gube se pojedinačna raspoloženja a ostaju zajednička , opasna .

Ubijen je neki putnik , trgovac , sinoć , sad će dovesti i ubicu , uhvatili su ga jutros , sjedio je i pio mirno , kao da nije ubio čovjeka .

Nisam smio da upitam ko je ubica , iako mi njegovo ime ništa ne bi reklo . Bojim se da bih ga prepoznao , ma koje ime da čujem , jer sam mislio samo na jednoga . Gotovo i ne razmišljajući , pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu . Učinio je to sinoć , gonili su ga , sklopio se u tekiju , a jutros otišao da pije , misleći da je siguran . Začudio sam se kako je uzak krug što se zatvara oko ljudskih života , i kako su izukrštane staze kojima hodimo . Sinoć ga je slučaj doveo do mene , a sad je slučaj mene doveo da mu vidim kraj . Možda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze božje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje . Ali nisam mogao , čekao sam da mu vidim lice što me zbunilo sinoć , i njegovu porušenu sigurnost , ili zločinačku drskost , da ga odbacim . Slušajući oko sebe utišan razgovor kako je izvršeno ubistvo , nožem , u vrat i u srce , mislio sam kako sam umiješan u ružnu stvar , kako sam proveo tešku noć , mučen savješću , ničim ne predosjećajući da je to ubica , uprljan susretom , ponižen njegovim riječima , kriv što je pobjegao i što je mogao da ne učini ludost i da ne svrati u kafanu .

Ali uzalud sam sve zamišljao težim , optužujući se i pretvarajući da osjećam ga&dstroke;enje . Bilo mi je u stvari lakše , mučan teret je spao s mene , nestajalo je more što me pritiskivala neprestano . On je ubica , gadni , surovi ubica što nosi tu&dstroke;u smrt na oštrici hitrog noža , nizašto , za riječ ili za zlato , svim srcem sam želio da to bude , tako bih ga se riješio . Zato me držao taj osjećaj olakšanja : sad ću ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinoćnju noć što je kao vatra ožegla sve što je bilo čuvano u meni kao neprikosnovenost . A ubica je samo nesrećnik , i svejedno je da li ću ga pljunuti ili ožaliti , on u meni može pokrenuti samo tugu , ili ga&dstroke;enje , zbog ljudi .

Po tihim uzbu&dstroke;enim glasovima što su šumjeli kao lagani vjetar ( sve je iz njega moglo proizaći , i oluja i tišina ) , glasovima punim mržnje , uzbu&dstroke;enja , uzdrhtale radoznalosti , mirisa krvi , potajnog divljenja , spremnosti na nasilje i na odmazdu , znao sam da vode ubicu . Najavljivale su ga življe kretnje , uznemireno sitno pomicanje nogu što su se premještale na jednom mjestu , radoznalo okretanje prema onima što su nailazili , grč što ih je stegao oduzevši im glas , i dah valjda . U potpunoj tišini čuli su se koraci kaldrmisanim hodnikom , i ne dižući glavu , pokušavao sam da odredim da li je jedan nepotpun , onda sam ga vidio izme&dstroke;u dva stražara , od nogu , obje su obuvene , digao sam pogled naviše , ničeg se nisam sjećao od sinoć osim bijele košulje i oštrog lica , ruke su mu vezane unakrst , pomodrele , nateklih žila , ni o njima ništa ne znam , zaustavio sam pogled na mršavom vratu , trebalo je da odem ranije , pa bez žurbe , i bez volje , prenio oči na lice . Nije bio onaj od sinoć .

Znao sam to i prije nego što sam ga vidio .

Ovaj je stajao u krugu , blijed , miran , učinilo mi se da se čak smiješi jednim krajem tankih usana , svejedno mu je šta se s njim dešava , ili je zadovoljan što ga ljudi posmatraju . Stražari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je ležao ubijeni trgovac .

Pošao sam hodnikom , ovo me se ne tiče . Nisam se začudio što nije bio on , bilo bi zaista nevjerovatno , a želio sam da bude , čekao sam čudo . Možda sam mu učinio nepravdu , a možda i nisam , dovodeći u vezu spoljašnje uzroke , a zaboravljajući sve što sam jutros i sinoć mislio o njemu . Ali nije bio važan on , nego ja . Htio sam da ga se oslobodim , kao i jutros . Ovo je drugi pokušaj da ga uništim , da kaznim sebe i izbrišem trag što ga je ostavio . Suviše sam se zabavio njime , zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi , želeći čak da pobjegne potjeri i sačuva slobodu , kao neukroćena rijeka . Bio je jedna mogućnost , rijetka i neobična , koju je trebalo sačuvati . Tako sam mislio , i odmah se pokajao . Upao je u moj život u času slabosti , i bio uzrok i svjedok izdaje , kratkotrajne ali stvarne . Zato sam želio da bude ubica , sve bi tada bilo lakše . Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo . Ubistvo ne može biti uzor i podstrek , izaziva osudu i ga&dstroke;enje , a dešava se iznenada , kad se zaboravi strah i savjest , neprijatno je , kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide , kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih ro&dstroke;aka . A pobuna je zarazna , može da podstakne nezadovoljstva , kojih uvijek ima , liči na junaštvo , a možda i jeste junaštvo , jer je otpor i neslaganje , izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi , sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno . Zato je privlačno , kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno .

Otac je stajao nasred sobe , otvorio je vrata i čekao .

Znao sam šta je trebalo učiniti , prići mu i zagrliti ga , bez časa gledanja i oklijevanja . Time bi sve me&dstroke;u nama bilo riješeno na najbolji i najjednostavniji način , razvezao bih tako sve uzlove , svoje i njegove , i onda bismo mogli da se ponašamo kao otac i sin . Ali je teško bilo pružiti ruke i zagrliti ovog sijedog čovjeka , koji nije uzalud stajao na sredini sobe , plašeći se ovog susreta . Bili smo zbunjeni obojica , nismo znali kako da se držimo i šta da kažemo jedan drugome , izme&dstroke;u našeg posljednjeg vi&dstroke;enja stajale su mnoge godine , a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je život rastavio . Gledali smo se jedan dugi tren , lice mu je izrovašeno starošću , oči ukočeno uprte u mene , ništa nije kao nekad , sve sam morao da nadomještam , oštre zategnute crte , snažan glas , jednostavnost jakog čovjeka kome ruke ne smetaju , potrebno mi je bilo zbog nečega da ga zamišljam neoronulog , dugo sam ga takvog nosio u sjećanju . A bogzna kako je on mene vidio , šta je tražio i šta je našao . Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponašaju , a najmučnije je zbog zamišljanja kako je , trebalo da bude , šta smo mogli i šta nismo mogli da učinimo .

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku , svi sinovi tako čine , ali nije dopustio , uhvatili smo se za mišice , kao poznanici , i to je bilo najbolje , izgledalo je prisno a nije pretjerano . Ali kad sam osjetio njegove ruke , još jake , na mojima , kad sam iz blizine vidio njegove sive vlažne oči , kad sam prepoznao njegov krepki miris , drag mi od djetinjstva , zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost , i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa , odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo . Možda me uzbudio sam taj pokret , ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja , mirisao je na jezero i žitna polja , možda je razlog bio u njegovu uzbu&dstroke;enju , osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom , ili me savladala priroda , čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda , iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza . Trajalo je to samo trenutak , i još dok suze nisu počele ni da se suše , zastidio sam se tog smiješnog djetinjeg postupka , jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio . Ali sam , začudo , dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje : na čas samo bio sam izdvojen iz svega i vraćen u djetinjstvo , pod nečiju zaštitu , oslobo&dstroke;en godina , doga&dstroke;anja , muka odlučivanja , sve je bilo predato u jače ruke od mojih , bio sam divno nejak , bez potrebe za snagom , zaštićen ljubavlju koja sve može . Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbu&dstroke;enošću ljudi , i sam otrovan čudnim mislima , uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan , kao da tijelo traži izlaz iz muka , a sve je to zbog brata , i on , otac , došao je zbog njega , znam i želio sam da mu kažem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao šta da učinim , sve se iščašilo u meni , zato sam htio da kaznim i sebe i njega , jutros , i sad , maloprije , iako je svejedno , ništa više nije na svome mjestu , i zato tražim utočište na njegovim prsima , malen kao nekad .

Ali kad je nježnost minula , brzo , kao bljesak munje , vidio sam pred sobom starog čovjeka , zbunjenog i uplašenog mojim suzama , i znao sam da su bile glupe i nepotrebne . Mogle su da mu ubiju svaku nadu , jer je mislio samo na jedno . Ili da ga uvjere kako sam promašio u životu , a to nije istina . Jasno mi je bilo i to da ništa ne bi shvatio od svega što sam mislio da kažem , iako nisam ni mislio već strasno želio , kao dijete , kao nemoćnik : odmah bi me spriječile njegove užasnute oči i budni stražari moga razuma . Željeli smo isto jedan od drugoga , uzdajući se on u moju ja u njegovu snagu , nemoćni obojica , i to je bilo najžalosnije u ovom vi&dstroke;enju bez svrhe .

Upitao sam ga zašto nije došao u tekiju , kod nas odsjedaju i nepoznati putnici , a zna kako bi me obradovao . I ljudi će se čuditi , zašto da traži konak na drugom mjestu , nismo se ni zavadili ni zaboravili . A i nezgodno je u hanu , han je svačije svratište , dobro za čovjeka koji nema nikoga svoga , ko zna ko dolazi a ko odlazi , svakakva svijeta ima danas .

Na sva moja uvjeravanja , kojima sam odga&dstroke;ao ono što je trebalo da do&dstroke;e , odgovarao je samo jedno : sinoć je kasno stigao i nije htio da smeta .

Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu . Zna .

Nije pristao da pre&dstroke;e u tekiju , po podne se vraća , noćiće kod prijatelja u jednom selu .

- Ostani dan-dva , odmori se .

Opet je odmahnuo rukom i glavom . Nekad je govorio lijepo , polako , za sve je imao vremena , slažući riječi u skladno složene rečenice , bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neužurbanom govorenju , činilo se da je iznad stvari i da vlada njima , vjerovao je u zvuk i smisao riječi . A sad je to nemoćno odmahivanje rukom značilo predavanje pred životom , odustajanje od riječi koje ne mogu da spriječe ni da objasne nesreću . I zatvarao se tim pokretom , skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara , užas pred gradom što ga je dočekao zločinom i mrakom , nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost . Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao , pa da odmah pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao , sinove , sigurnost , vjeru u život . Osvrtao se oko sebe , gledao u pod , stiskao kvrgave prste , krio oči . Bilo mi je žao i teško .

- Rasuli smo se - rekao je - samo nas nesreće okupljaju .

- Kad si čuo ?

- Neki dan . Naišle neke kiridžije .

- I odmah si pošao ? Uplašio si se ?

- Došao sam da vidim .

Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome , ne pominjući mu imena , on nas je , nestali , i sastavio . Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome .

Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom , sve što ću reći za njega je presuda . Nije pominjao ni bojazan ni očekivanje , sujevjerno se čuvajući da ne kaže ma šta odre&dstroke;eno , pIašeći se zle magije riječi . Dodao je samo posljednji razlog , koji ga je i doveo ovamo : - Ti si ovdje ugledan , poznaješ sve prve ljude .

- Nije ništa opasno . Govorio je nešto što nije trebalo .

- Šta je govorio ? Zar se i za riječ zatvara ?

- Danas ću ići muselimu . Da saznam razlog i da molim milost .

- Treba li i ja da idem ? Reći ću da su pogriješili , zatvorili su najpoštenijeg , o , ne može učiniti ništa ružno , ili ću kleknuti na koljena , neka vide roditeljsku žalost . I platiću ako treba , prodaću sve i platiću , samo neka ga puste .

- Pustiće ga , ne treba da ideš nikud .

- Onda ću čekati ovdje . Neću izaći iz hana dok se ne vratiš . I reci im da mi je samo još on ostao . Uzdao sam se da će se vratiti kući , da mi se neće ugasiti ognjište . A opet bih sve prodao , ništa mi ne treba .

- Ne brini , sve će biti dobro , s božjom milošću .

Sve sam izmislio , osim božje milosti , nisam imao srca da ga ostavim bez nade , niti sam mogao da kažem da o bratu ne znam ništa . Otac je živio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguća zaštita svojim prisustvom i svojim ugledom , a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje . Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene .

Izašao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira , ne znajući kako da je izvršim , pritisnut neopreznom riječju što je ocu izmakla u tuzi . Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom , po tome sam vidio kolika je njegova žalost . A vidio sam i da je mene otpisao , za njega više ne postojim i isto je kao da sam mrtav , samo mu je onaj drugi ostao . Tako je trebalo i da kažem ljudima : ja sam mrtav za oca , samo mu je još onaj ostao , vratite mu ga . Mene nema . Mir duši griješnog derviša Ahmeda , umro je , i samo izgleda da je živ . Nikad ne bih saznao to mišljenje o sebi , da ga tuga nije obeznanila , a sad ga znam , i vidim se drukčije , tu&dstroke;im očima . Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio ? Zar ovo što činim za njega nije ništa , zar smo toliko odvojeni , toliko drukčiji , na potpuno suprotnim stazama , da i ne priznaje moje postojanje ? Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio , toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen . A može biti da pretjerujem , možda bi otac i zbog mene ovako dojurio , ako bi me zadesila nevolja , i mislio samo na mene , jer je najpreči onaj kome je najteže .

Šta se to odjednom desi , koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava ? Život je izgledao čvrsta zidanica , nijedna pukotina se nije vidjela , a iznenadan potres , besmislen i neskrivljen , porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska .

S brda , iz ciganske mahale , što se povukla u vis i na kraj , zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna , &dstroke;ur&dstroke;evsko veselje se sručivalo na kasabu kao pljusak , neprestano , nikud se od njega nije moglo pobjeći .

Budale , mislio sam nesabrano , jučerašnjom srdžbom . Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu .

Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoć . Nije bila ni ljutina , već uvrije&dstroke;enost . To ludo veselje je smetnja i nepravda , moja briga je otežana njime . Sav sam se pretvorio u nju , postala je moj svijet i moj život , ništa izvan nje ne postoji .

Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim , ličilo je na prestup ili na prve korake u životu . A morao sam , zbog sebe , brat sam mu , zbog njega , brat mi je , i ne bih tražio drugi ni bolji razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom , da nije bilo ovog nemira u meni , ovog nespokojstva punog crne slutnje , što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata : zašto mi je to učinio . U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli . Nije lijepo , govorio sam sam sebi , što njegovu nevolju smatraš samo svojom nesrećom , on je krv tvoje krvi , treba da mu pomogneš , ne misleći na sebe .

Tako bi bilo ljepše , mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao , ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi . I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli : da , brat mi je , ali baš zato je teško , i na mene je bacio sjenku . Ljudi su me gledali podozrivo , podsmješljivo ili sažaljivo , neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu . Uvjeravao sam sam sebe : to je nemoguće , samo ti se čini , svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj , ma kakav da je .

Ali uzalud , pogledi ljudi nisu kao ranije . Teško ih je izdržati , neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju . Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan , neko tvoj će ti zagorčati život .

Skrenuo sam iz čaršije , putem pored rječice , idući za njenim tokom , izme&dstroke;u bašča i njenog plitkog korita , tuda ljudi samo prolaze , ne zadržavaju se ; najbolje bi bilo otići za njenom vodom daleko izvan kasabe , u polje izme&dstroke;u brda , znam da ne valja kad čovjek želi da pobjegne , ali se misao sama osloba&dstroke;a kad joj je teško . U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni čikovi , izgleda da nikad ne narastu , i to je dobro , gledam ih uporno , ne zastajući , držim se njih , ovo nije moj put , trebalo je da idem na drugu stranu , ali se ne vraćam , uvijek ima vremena za ono što je neprijatno .

Bilo bi lijepo da sam skitnica . On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve , i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda , koji vodi svukuda . Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto .

Idi od mene , odvratna nemoći , zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja , koje nisu čak ni želje .

Putem iza sebe začuo sam potmuli topot , kao ispod zemlje . Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine .

Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu , slijepu i ludu , što je zatvorenih očiju jurila na šibe goniča .

Na konju ispred dželepa jahao je Hasan , u crvenoj kabanici , uspravan , vedar , jedini on miran i nasmijan u toj gužvi , u tom uzbu&dstroke;enom mukanju , vici i psovkama što su se razlijegali riječnom dolinom .

Uvijek isti .

Poznao je i on mene , i odvojivši se od dželepa , od goniča , od oblaka prašine , dokasao do moje kapije .

- Ne bih želio da baš tebe pregazim - rekao je smijući se . - Da je neko drugi , ne bih žalio .

Sjahao je , lako , kao da je tek pošao na put , i snažno me zagrlio . Bilo mi je čudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima , on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost . A baš to me i čudi , ta radost . Je li to zbog mene , ili je rasipno razbacivanje , isto prema svakome ? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda , bezvredna jer je svačija .

Vraća se iz Vlaške , mjesecima je na putu , pitam ga iako znam , samo da nešto govorim . Sinoć sam bio spreman da ga izdam sestri .

- Potavnio si - kaže .

- Imam briga .

- Znam .

Odakle je mogao da zna ? Gotovo tri mjeseca je hodao po tu&dstroke;im zemljama , hiljade milja je prešao trgujući , i tek što je stigao , sve je čuo . A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju . Uvijek svi znaju za nesreću i zlo , samo dobro ostaje skriveno .

- Zašto je zatvoren ?

- Ne znam . Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da učini .

- Da je učinio zlo , znao bi .

- Bio je miran - rekao sam , ne razumjevši ga .

- Naši ljudi žive mirno , a stradaju naglo . Žao mi je , i zbog njega , i zbog tebe . Gdje je sad ?

- U tvr&dstroke;avi .

- Pozdravio sam je izdaleka , zaboravio sam šta je u njoj . Doći ću večeras u tekiju , ako ti neću smetati .

- Zašto bi mi smetao ! - Kako je hafiz Muhamed ?

- Dobro .

- Sve će nas on ukopati - nasmijao se opet .

- Čekaćemo te večeras .

Neće mi ni pomoći ni smetati njegova prazna neplodna dobrota . Sve je u njega prazno i nekorisno , i mirna narav , i vedro raspoloženje , i bistar um , prazno i površno . Ali je on bio jedini čovjek u kasabi koji mi je rekao riječ saučešća , nekorisnu ali sigurno iskrenu . Pa opet , stidim se da kažem , ličila je na milostinju siromaha , i nije me ni zagrijala ni ganula .

Odjahao je ispred volovskih rogova , spuštenih kao za napad , zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima , skrivajući ih .

Držao sam ga na odstojanju , zbog onog sinoć , i zbog onog što čekam .

U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta , na drugu obalu , u tišinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen , a kuće su skrivene u granama drveća iza visokih ograda , kao da se sve sklanja jedno pred drugim , izdvajajući se u samoću i mir . Nikakva posla nisam imao tamo , a želio sam da odem , odlažući sve prije nego što sam išta pokušao . Možda bih i otišao u te mrtve skrivene sokake , na drugu stranu , kud je lakše , ali sam tada iz čaršije čuo uplašeno udaranje bubnja , drukčije nego cigansko , i piskav zvuk trube sa sahat-kule , u nevrijeme , i zbrkane nejasne glasove što su se dozivali u zajedničkoj muci , ličilo je na napadnutu košnicu , zujale su uskomešane ljudske pčele , odlijetale da pobjegnu i vraćale se da brane , vičući kletve i dozivajući u pomoć .

Iznad kasabe dizao se polako siv končić dima , kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavši vidljiva , a oko njega su letjela jata golubova , dignuta vikom i vrelinom .

Uskoro je stub vatre ojačao i počeo da se širi iznad kuća , gust i crn . To se plamen oslobodio i , nesmiljen , žestok , bujan , skakao sa neskrivenom radošću s krova na krov , natkriljen nad vikom i strahom ljudi .

Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrećom , uvijek smo ugroženi , uvijek se nešto ružno dešava , a onda sam se odvojio svojom nevoljom , bila je teža od ove , i važnija , čak sam sa zadovoljstvom počeo da gledam u vatru , nadajući se da će ljudi pred njom ostati nemoćni , i da će se tako riješiti sve , i moje . Ali bila je to trenutna ludost , poslije me se nije ticalo .

I eto , kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta , da ne izvršim ono što sam naumio , odlučio sam da ne odga&dstroke;am . Nisam mnogo razmišljao , ali je možda oživjela u meni nada da je lakše govoriti o milosti u ovakvoj nesreći koja podsjeća ljude na krhkost i nemoć pred voljom gospodnjom .

A imam prava da znam o ro&dstroke;enom bratu onoliko koliko treba da mi kažu , koliko bi rekli svakome , dužan sam da mu pomognem , ako je moguće . Ružno bi bilo da ostanem po strani , svako bi mi zamjerio . Koga imam osim njega ? I koga on ima osim mene ? Hrabrio sam se i opravdavao , utvr&dstroke;ivao svoje pravo i pripremao odstupnicu . Nisam zaboravio šta sam mislio prije toga , da se bojim za sebe i da žalim njega , čak nisam znao ni šta je važnije , niti sam lako odvajao jedno od drugoga .

Pred muselimatom je stajao stražar , sa sabljom o pojasu i malom puškom u bensilahu . Nikad ovdje nisam bio , i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka .

- Je li muselim u muselimatu ?

- Zašto ?

Potajno sam se nadao da neću naći muselima , vatra je u gradu , i drugih poslova ima svakakvih , čudo bi bilo da je baš ovdje kad ga ja tražim , možda me ta skrivena misao i natjerala da do&dstroke;em , jer ga neću naći , i otišao bih odgodivši posjetu za drugi dan . Ali kad me stražar , s rukom na jabuci puške , drsko upitao ono što ga se ne tiče , buknula je u meni ljutina , kao da je nespokojstvo našlo oduška , jedva dočekavši da se istutnji kako bilo . Ja sam derviš , šejh tekije , i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako , s rukom na pušci , makar i zbog ove odjeće koju nosim . Bio sam iskreno uvrije&dstroke;en , a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje možemo . Njegovo pitanje je grubo , isticalo je njegovo pravo i značaj , označilo je moju bezvrijednost , pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje . A sve to nije moglo da posluži kao izgovor da odem . Da je rekao da muselima nema , ili da danas ne prima , bio bih mu zahvalan i otišao s olakšanjem .

- Ja sam šejh mevlevijske tekije - rekao sam tiho , smirujući srdžbu . - Treba da se vidim s muselimom .

Stražar je gledao mirno , nimalo zbunjen mojim riječima , sumnjičav , uvredljivo nemaran prema onome što sam rekao . Uplašio sam se tog kurjačkog mira , učinilo mi se da bi on , bez radosti i bez ljutine , mogao da izvuče kuburu i da me ubije . Ili da me pusti muselimu . On je sinoć gonio moga bjegunca , on je odveo moga brata u tvr&dstroke;avu , on je kriv njima . A oni su krivi meni , zbog njih sam sad ovdje .

Ne žureći , očekujući još nešto od mene , grdnju ili molbu , zovnuo je drugog stražara , iz hodnika , i rekao mu da nekakav derviš hoće muselimu . Nisam se pobunio protiv tog obezličenja , možda je tako bolje . Muselim sad neće odbiti mene već nekog bezimenog derviša .

Čekali smo da ta poruka pro&dstroke;e kroz hodnike i da se vrati odgovor . Stražar je opet stao na svoje mjesto , ne gledajući me , s rukom na kuburi , nije ga se ticalo da li će me primiti ili odbiti , njegovo crno mršavo lice zračilo je spokojnom bezobzirnošću kojom ga je hranilo ovo mjesto .

Čekajući , pokajao sam se što sam se zainatio da pre&dstroke;em ovu prepreku , misleći da je ništavna , a ona je isto što i muselim , njegova ispružena ruka . Sad više nisam mogao da odem , sam sebe sam prikovao za ovo mjesto , doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate . Ne znam šta je gore . Namjera mi je bila da svratim kod muselima , poznavao sam ga , i da povedem razgovor o bratu , kao usput . Sad je to nemoguće , pokrenuo sam čitav tespih ljudi , zahtijevao da me muselim primi , razgovor više ne može biti uzgredan , dat mu je značaj prava . A biće priznanje kukavičluka , ako budem govorio u pola glasa , ponizno . Želio sam da sačuvam i dostojanstvo i opreznost . Drskost mi ne bi pomogla , i nemam je , poniznost bi me uvrijedila , a osjećam je u svim žilama .

Bolje bi bilo da me odbije , bio sam zbunjen i nepripremljen , uzalud sam zamišljao šta ću reći , uzalud sam zamišljao izraz lica koji ću unijeti u sobu , vidio sam zgrčene crte usplahirenog čovjeka koji nije znao čak ni šta ga goni na taj korak , ljubav prema bratu , strah za sebe , obzir prema ocu , i koji strepi , kao da čini nešto zabranjeno , kao da sve dovodi u pitanje . Šta sam dovodio u pitanje ? Nisam znao , zato i kažem : sve .

Pozvali su me da u&dstroke;em .

Muselim je stajao kraj prozora , gledao požar . Kad se okrenuo , vidio sam da je nesabran , u njegovu pogledu nisam ugledao sebe , kao da me nije poznao . Ničim mi nije pomoglo to nepokretno lice .

U jednom trenu , dok sam gledao njegove odbojne oči , što su čekale da mi presude , osjetio sam se kao krivac . Stajao sam izme&dstroke;u njega i počinjenog nepoznatog zločina , i on me gurao od sebe , bliže prestupniku .

Mogao sam da u&dstroke;em u razgovor na više načina , da nisam bio uzbu&dstroke;en . Mirno : - Nisam došao da branim već da pitam . Široko : - Kriv je čim je zatvoren , mogu li da znam šta je učinio ? Umjereno uvrije&dstroke;eno : - Zatvoren je , dobro ; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili . Trebalo je poći s nekom namjerom , s nekim odre&dstroke;enim htijenjem , pokazujući više čvrstine u ovom uplitanju , a ja sam izabrao najgori način , nisam ga ni izabrao , sam se nametnuo .

- Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno , počinjući kako ne treba , bez sigurnosti , odmah otkrivajući slabo mjesto , ne uspjevši da pripremim povoljniji prijem i utisak . To teško neprobu&dstroke;eno lice me prisililo da kažem šta bilo , sve odjednom , da bi me prepoznao , da bi me primijetio .

- Brata ? Kakvog brata ?

U tom gluhom pitanju , u mrtvom glasu , u ču&dstroke;enju što sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nešto nevažno , osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine .

Neka mi oproste svi časni ljudi , hrabriji od mene , svi dobri ljudi koji nisu doživjeli iskušenje da zaborave ponos , ali moram da kažem , ništa mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu : nije me uvrijedila njegova namjerna grubost , ni strašna daljina koju je postavio izme&dstroke;u mene i sebe . Uplašilo me to , jer je bilo neočekivano , osjetio sam se nespokojan i ugrožen , brat nije postojao kao moguća spona izme&dstroke;u nas , trebalo ga je oživjeti , dovesti ga pred njega prvi put , i prvi put odrediti stepen njegove krivice . Ali šta sam mogao da kažem da ne nanesem štetu bratu i da ne uvrijedim muselima ?

Rekao sam da žalim što se to desilo , nesreća me pogodila kao smrt moga najbližeg , sudbina me nije sačuvala od nevolje da ro&dstroke;enog brata vidim tamo kuda odlaze griješnici i neprijatelji , i da me ljudi gledaju s ču&dstroke;enjem , kao da sam i ja ponio dio krivice , ja koji godinama časno služim Bogu i vjeri . I još dok sam govorio , znao sam da je to ružno , činio sam izdaju , ali su riječi tekle lako i iskreno , tužba na sudbinu otimala se sama od sebe , sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan , da mi se ogadio taj slatki plač nad sobom , zbog kukavičluka kojem nisam znao pravi razlog , zbogsebičnosti što je ugušila svaku drugu misao . Ne ! zazivalo je nešto u meni , ružno je , zar si došao da sebe braniš , od čega , brat je u opasnosti , stidjećeš se poslije , otežaćeš mu položaj , ućuti i iza&dstroke;i , reci i iza&dstroke;i , reci i ostani , pogledaj mu u oči , samo te plaši svojim kumirskim licem , ućutkaj bezrazložni strah , nemaš čega da se bojiš , ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom , reci ono što moraš .

I rekao sam . Da je brat , kako sam čuo , učinio nešto što možda nije trebalo , ja ne znam , ali ne vjerujem da je nešto teško , zato molim muselima da ispita tu stvar , kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono što nije .

Bilo je malo to što sam rekao , nedovoljno hrabro i nedovoljno pošteno , ali to je sve što sam mogao . Obuzimao me težak umor .

Njegovo lice ništa nije govorilo , nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje , iz njegovih usta mogla je da iza&dstroke;e i osuda i blagost . Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli : nužno malen , ništavan , pod tu&dstroke;om nogom , kriv , ponižen , ugrožen od tu&dstroke;eg hira , željan slučajne dobre volje , podložan tu&dstroke;oj moći , ništa od njega ne zavisi , čak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti . Pod tim pogledom bez sjaja , što me jedva vidio , prestao sam da očekujem dobru riječ ili milost , i samo želio da odem , a sve neka se svrši kako alah hoće .

Napokon je muselim progovorio , a bilo mi je već svejedno , mrtvo kao što je i ćutao , godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira , ali mi je i to bilo svejedno . Malo me mučilo ga&dstroke;enje .

- Brat , veliš ? Zatvoren ?

Pogledao sam kroz prozor , vatra je ugašena , samo se još dim vukao iznad čaršije , trom , crn . Šteta što nije sve uništila .

- Znaš li zašto je zatvoren ?

- Došao sam da pitam .

- Eto , ne znaš ni zašto je zatvoren . A dolaziš da moliš , bez obzira šta je učinio .

- Nisam došao da molim .

- Hoćeš li da ga optužiš ?

- Neću .

- Možeš li da navedeš svjedoka za njega ili protiv njega ? Da ukažeš na druge krivce ? Ili saučesnike ?

- Ne mogu .

- Šta onda hoćeš ?

Govorio je lijeno , s prekidima , okrećući glavu u stranu , kao da je uvrije&dstroke;en , kao da mu je mučno što mora da objašnjava tako jasne stvari i što gubi vrijeme s nerazumnim čovjekom .

Obuzeo me stid . Zbog straha , zbog kukavičke sebičnosti , zbog njegova prezira , zbog prava na grubost , zbog dosade koju nije krio , zbog toga što me ponizio , što je razgovarao sa mnom kao da sam hamal , softa , dušmanin . Navikao sam da slušam , da ne prigovaram , da sagibam glavu , čak i to što sam pitao za brata ličilo mi je gotovo na prestup , ali je osionost ovog surovog čovjeka , a možda još više njegova prostačka neučtivost , ugušila u meni dugu naviku . Osjećao sam da postajem zelen od mržnje , iako sam znao da mi nije korisna . Njemu je svejedno , meni nije , on to i hoće , on nastoji , čak i ne nastoji , on zrači osjećanjem odvratnosti prema ljudima . Ne znam zašto mu je stalo da stvara neprijatelje , i ne tiče me se , ali kako smije prema meni tako da se ponaša ? Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao .

Ljudi žive mirno , a umiru naglo , rekao je onaj čudni dželepčija , Hasan , što nikad neće prenagliti ni stradati zbog nepromišljenosti . I ja sam vjerovao da sam siguran od iznena&dstroke;enja u sebi .

- Šta hoću ? - rekao sam , čudeći se sam sebi i znajući da nije dobro što to govorim . - Nije trebalo to da kažeš . Je li zločin upitati za brata , ma šta da je učinio ! To mi je dužnost , i po božjim i po ljudskim zakonima , svako bi mogao da me pljune ako bih se oglušioo to svoje pravo . I sve nas , kad bi se to pravo osporilo . Jesmo li postali životinje , ili gori od životinja ?

- Riječi su ti teške - rekao je isto onako mirno , samo su mu se suzili kapci na teškim očima . - Na čijoj je strani pravo ? Ti braniš brata , ja zakon . Zakon je strog , ja mu služim .

- Ako je zakon strog , treba li mi da budemo kurjaci ?

- Je li kurjački braniti zakon , ili ga napadati , kao ti ?

Htio sam da kažem da je kurjački biti surov po svaku cijenu . Čovjek strada naglo . Dobro je što ništa nisam odgovorio na njegov izazov , on osjeća potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude .

Poslije sam bio potišten , ljutina me brzo prošla , a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena . Odgovorio sam oštro , jer sam bio suviše napregnut , nesposoban da obuzdam nerazmišljene porive . Sve što se tada učini , obično je štetno : to je oblik glupog junaštva , samoubilački prkos bez svrhe , koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom , l zakašnjelo naknadno razmišljanje koje ničemu ne služi .

Desilo se ono čega sam se najviše plašio , rečeno mije da branim brata , suprotstavljajući se zakonu . Ako je zaista tako , ako nekome izgleda da je tako , jer ja znam da nije , ako ljudi budu mislili da ja svoj lični gubitak pretpostavljam svemu izvan mene , onda je sve ispalo kako najgore može biti , i moja mutna strahovanja bila su opravdana . A najgore je što u stvari nisam branio brata , samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strašne surovosti , a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani . Nisam bio nigdje .

Drago mi je što je podne blizu , što neću ostati sam , odvojiću se molitvom od današnjeg dana , ostaviću mučnu misao pred džamijskim vratima , čekaće me sigurno , ali ću bar neko vrijeme biti bez nje .

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i počeo molitvu , jače nego ikad osjetio sam zaštitnički mir poznatog mjesta , gusti topli miris istopljenog voska , ljekovitu tišinu bijelih zidova i ča&dstroke;ave tavanice , materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo na zlatnim zrncima prašine . Ovo je moja državina , pohabani ćilimi , bakreni svijećnjaci , mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na koljenima , moja tišina i sigurnost , godinama sam ovdje svoj , znam ćilimsku šaru gdje staje moja stopa , istrvena je i izblijedjela , trag svoj sam ostavio na onome što traje duže od nas , iz dana u dan vršim svetu dužnost u ovoj kući što je postala moja , naša i božija , krijući i od samog sebe da je bila najviše moja . Ali toga dana , toga podneva , oslobo&dstroke;en more , vraćen iz čudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stišani mir , ja nisam vršio dužnost , bio sam siguran da nikome ne služim već da sve služi meni , da me zaklanja i vraća , da potire ružan san o nečemu nejasnom . Ronio sam u nasladu poznate molitve , osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama moje , zbog prisnih mirisa , nejasnog mrmljanja ljudi , tupih udara koljena , zbog molitava uvijek istih , zbog kruga što se zatvarao kao odbrana , kao tvr&dstroke;ava , opravdavajući me i potvr&dstroke;ujući . Ne prekidajući molitvu , vršeći je navikom , vidio sam sunčevu zraku što se probija kroz staklo , zategnuta od prozora do mojih ruku , kao da se igrala , izazivajući me ; čuo sam vedar sva&dstroke;alački cvrkut vrabaca oko džamije , neprekinut žamor njihovih glasova , veselo žutih , činilo mi se , kao žito i sunce ; i nešto toplo i vedro lebdjelo je oko mene , odvajajući me , budeći sjećanje na ono što je jednom bilo , ne znam kad , ne znam gdje , ali bilo , nemam potrebe da ga oživljavam , živo je , jako i drago kao nekad , kao nikad , neuobličeno i zato sveobuhvatno , bilo je , znam , možda u djetinjstvu , koje više ne postoji u sjećanju već u žaljenju , možda u želji da bude , i biva , prozračno , lagano , kao njihanje , tihi tok vode , miran šum krvi , sunčana radost ni zbog čega , i znao sam da je to grijeh , to zaboravljanje u molitvi , ta slast tijela i misli , a nisam mogao da se otmem , nisam želio da prekinem taj čudni zaborav .

A onda se prekinuo sam .

Učinilo mi se da iza mojih le&dstroke;a , me&dstroke;u ljudima u molitvi , stoji moj sinoćnji bjegunac . Nisam smio da se okrenem , ali sam bio siguran da je u džamiji , ušao je poslije mene , ili ga nisam vidio . Njegov glas se čuje drukčije nego ostali , dublji je i muškiji , njegova molitva nije molba već zahtjev , oči su mu oštre , pokreti gipki , ime mu je Ishak , zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime , a treba da znam . Došao je mene radi , da mi zahvali , ili sebe radi , da se skloni . Ostaćemo sami poslije namaza , da ga pitam što sam propustio sinoć . Ishak , ponavljam , Ishak , to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio , Ishak , ne znam kako ih dovodim u vezu , i kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo , sigurno je to bježanje . Bježanje od ovoga što jest , spasavanje nesvjesnim sjećanjem i ludom željom da ne bude stvarnosti , neostvarivom željom , natjerala bi me u očaj da je bila stvarna misao , a ovako se čak i ostvarivala , u trenucima , izvitoperenjima , maglovitim zanosima , u kojima su tijelo i nepoznate unutrašnje snage tražile izgubljeni mir . Nisam bio svjestan u tom času da je vijek zaboravu kratak , ali kad se javila misao o Ishaku , znao sam da se moj mir opet muti , jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim , i možda sam zato i želio da ga smjestim u prostor dalekih snova , odvajajući ga od časa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno . Želio sam da se okrenem , molitva mi je zbog njega bila prazna , svedena na riječi bez sadržine , i duža nego ikad .

O čemu bih s njim govorio ? O sebi neće da kaže ništa , uvjerio sam se sinoć . Govorili bismo o meni . Sješćemo ovdje , u ovaj prazan prostor džamije , u svijetu a izvan njega , sami , smiješiće se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom , koji i nije osmijeh već pronicljiva hladnoća , pogled koji sve vidi ali se ničemu ne čudi , slušaće me pažljivo , zagledan u šaru ćilima pred sobom ili u sunčanu zraku što se uporno probija kroz iskričavu sjenku , i reći će mi istinu od koje će mi biti lakše .

Zamišljajući taj razgovor , oživljavao sam njegov lik , ne čudeći se kako sam mnogo od njega zapamtio , čekao sam da ostanemo sami , kao sinoć , da nastavimo neobični razgovor , ne krijući se . Taj nemirni pobunjeni čovjek koji je mislio suprotno od svega što sam ja mogao da pomislim , hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao čovjek na koga bih mogao da se oslonim . Sve što je činio bilo je ludo , sve što je govorio bilo je neprihvatljivo , a samo bih njemu mogao da se povjerim , jer je nesrećan ali pošten , ne zna šta hoće ali zna šta radi , ubio bi ali ne bi prevario . I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika , nisam ni primijetio koliki sam put prešao od sinoć . Jutros sam htio da ga predam stražarima , a u podne sam bio na njegovoj strani . Ali , ni jutros nisam bio protiv njega , a i sad bih ga možda prijavio , i to dvoje nema me&dstroke;u sobom veze , ili ima , ali nekako naopako , sasvim spleteno . U stvari , bio sam samo siguran da bi mi on , Ishak , pobunjenik , mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u čvor . Jedini on . Ne znam zašto , možda što je patio , što je u mukama stekao iskustvo , što ga je pobuna oslobodila naviknutog mišljenja koje veže , što nema predrasuda , što je raščistio sa strahovima , što je pošao putem koji nema izlaza , što je već osu&dstroke;en i samo junački odga&dstroke;a smrt . Takvi ljudi mnogo znaju , više nego mi koji klecamo od naučenog pravila do straha od grijeha , od navike do strepnje pred uvijek mogućom krivicom . I mada nikad ne bih pošao putem odmetništva , ni u mislima čak , rado bih čuo njegovu istinu . O čemu ?

Ne znam o čemu .

Reći ću mu ovako :

Dvadeset godina sam derviš , a malim djetetom sam pošao u školu , i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče . Učili su me da slušam , da trpim , da živim za vjeru . Boljih od mene je bilo , vjernijih nema mnogo . Uvijek sam znao šta treba da činim , derviški red je mislio za mene , a osnovi vjere su i tvrdi i široki , i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti . Imao sam porodicu , živjela je svojim životom , moja po krvi i dalekom sjećanju , po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam , varajući se da je mrtvo , moja jer tako treba da bude , volio sam tu ljubav bez dodira i koristi , iako je zato bila i hladna . Postojali su , moji su , i to mi je bilo dovoljno , i njima valjda , tri vi&dstroke;enja u ovih dvadeset godina nisu ništa ni pokvarila ni popravila , nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri , iako sam više osjećao ponos što sam našao širu porodicu , nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite . I eto , desilo se da je moga brata stigla nesreća . Kažem tu riječ , jer ne znam pravu , ne mogu da kažem ni pravda ni nepravda , i tu počinje muka . Ne volim nasilje , mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasu&dstroke;ivanja , to je i način da se ljudi otjeraju u zlo . Pa ipak , kad je vršeno nad drugima , ćutao sam , odbijao da donosim presudu , prebacujući odgovornost na druge , ili se navikavajući da ne mislim o onome što nije moja krivica , priznavajući čak da se ponekad mora učiniti zlo radi većeg i važnijeg dobra . Ali kad je bič vlasti pogodio moga brata , i mene je rasjekao , do krvi . Nejasno mislim da je mjera surova , poznajem tog mladića , nesposoban je za zločin . Ali evo , ne branim ga dovoljno čvrsto , a njih ne opravdavam , čini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo , gotovo podjednako , poremetili me , suočili sa životom izvan moje prave putanje , natjerali me da se odre&dstroke;ujem . Šta sam ja sad ? Zakržljali brat ili nesigurni derviš ? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere , izgubivši tako sve ? Volio bih da plačem zbog brata , ma kakav da je , ili da budem tvrdi branilac zakona , makar i brat bio u pitanju , makar i žaleći . A ne mogu ni jedno ni drugo . Šta je to , Ishače , buntovni mučeniče , koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost , jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru ? Ili oboje ? I šta je onda ostalo od mene , ljuska , mezar , nišan bez oznake ? Strah se nastanio u meni , Ishače , strah i zbunjenost , ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu , izgubiću se i propasti .

Nisam se okrenuo da ga vidim , ne vjerujući da je više tu , i ne znajući šta bih mogao da mu kažem od sve te muke što ni imena nije imala . A bila je opasna misao da baš njemu povjerim ono što nikome ne bih rekao . Nije mi pao na um nijedan derviš , nijedan od ljudi s kojima se susrećem , već odmetnik , bjegunac , čovjek izvan zakona . Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to čuo ? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao ? Pomozi mi , Bože , da iz ovih iskušenja iza&dstroke;em isti kao što sam bio . A jedini pravi izlaz vidim u tome da se ništa nije desilo .

Spas i mir Ibrahimu , Spas i mir Musau i Harunu , Spas i mir Ilijasu , Spas i mir Ishaku , Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu .

Ljudi su izlazili , kašljucajući , tiho šapućući , ostavljali su me , ostao sam na koljenima pred mukom , sam , srećom , sam na žalost , bojeći se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mučim neodlučnošću .

Napolju se čula strka , neko je vikao , neko je prijetio , neću da čujem riječi , neću da znam ko viče i ko prijeti , sve što se u svijetu doga&dstroke;a ružno je , primi , Bože , molitvu moje nemoći , oduzmi mi snagu i želju da iza&dstroke;em iz ove tišine , vrati me u mir , prvi ili posljednji , mislio sam da izme&dstroke;u njih postoji nešto , bila je nekad jedna rijeka , i magle u njenim predvečerjima , i sunčev odsjaj na njenim širinama , postoji i sad u meni , mislio sam da sam zaboravio , ali ništa se izgleda ne zaboravlja , sve se vraća iz zaključanih pretinaca , iz mraka tobožnjeg zaborava , i sve je naše što smo mislili da je već ničije , ne treba nam a stoji pred nama , svjetluca svojim bivšim postojanjem , podsjećajući nas i ranjavajući . I sveteći se zbog izdaje . Kasno je , sjećanja , uzalud se javljate , beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude , jer što nije bilo , nije ni moglo da bude . A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo . Vi ste varka koja ra&dstroke;a nezadovoljstvo , varka koju ne mogu i ne želim da otjeram , jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje .

Otac me čeka , izgubljen od bola , zbog sina , samo mu je još on ostao , mene nema , ni njega nema , sam , starac me čeka u hanu , sam , nekad smo mislili da smo jedno , sad ne mislimo ništa , prvo će me njegove oči upitati , i ja ću odgovoriti , sa osmijehom , imaću toliko snage , zbog njega , rečeno mi je da će brat blti pušten uskoro , ispratiću ga s nadom , zašto da odlazi satrven , nikakve koristi od istine ne bi imao . I vratiću se tužan .

Udisao sam svježu majsku noć , mladu i iskričavu , volim proljeće , mislio sam , volim proljeće , neumoreno i neotežalo , budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova , varka i nada svake godine , novi pupovi niču iz starih stabala , volim proljeće , vičem u sebi uporno , prisiljavam se da povjerujem , krio sam ga od sebe ranijih godina , a sad ga zovem , nudim se da me obuzme , dodirnem cvijet jabuke kraj puta , i glatku novu grančicu , sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama , tok im osjećam , neka mi kroz jagodice pre&dstroke;u u tijelo , jabukov cvat da nikne na mojim prstima , i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima , da budem blagi miris voćkin , i njena tiha nebriga , nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima , pružaću ih kiši hraniteljki , u zemlju ukopan , nebom hranjen , proljećima obnavljan , jesenima smirivan , dobro bi bilo početi sve iz početka .

A početka više nema , niti je važan , niti znamo kad bude , poslije ga odre&dstroke;ujemo , kad smo u virovima , kad se sve samo nastavlja , i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije , a nije , i namećemo se proljeću , da ne mislimo na nepostojeći početak , ni na ružno nastavljanje .

Uzalud hodam sokacima , trošim vrijeme što se ne da potrošiti , Hasan me čeka u tekiji . Otac me danas čekao u hanu , Hasan večeras u tekiji , stoje na svim putevima i na svim raskršćima , ne daju mi izaći iz brige . - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku . - Neću se smiriti dok ne čujem . A najbolje bi bilo da do&dstroke;e kući .

Najbolje bi bilo da nije ni išao od kuće .

- Oti&dstroke;i sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu . Zahvali i u moje ime .

Drago mi je što je otišao , teško je gledati u njegovo lice , koje je tražilo utjehu , a ja sam mu je mogao dati samo kroz laž . Odnio je i jedno i drugo , meni je ostalo ružno sjećanje . Zaustavili smo se na kraju polja , poljubio sam ga u ruku , on mene u čelo , opet je bio otac , gledao sam za njim , išao je poguren , vodeći konja kao da se naslanja na njega , okrećući se , neprestano , laknulo mi je kad smo se rastali , a bio sam tužan i usamljen , sad je to bilo konačno , varke više nije moglo biti . Sahranili smo jedan drugoga baš u času kad smo se prepoznali , ništa nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoći .

Stajao sam usred širokog polja kad je otac uzjahao konja i zašao za stijenu , kao da ga je progutao suri kamen .

Duga popodnevna sjenka , tmurna duša brda , puzila je poljem , zatamnjujući ga , prešla je i preko mene , opkolila me odasvud , a sunčana strana je bježala od nje , uzmičući prema drugom brdu . Daleko je noć , to je samo njen rani predznak , nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama . Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom , puste su obje strane , jedini ja stojim na toj zava&dstroke;enoj širini što se zamračuje , sitan u prostoru što se zatvara , obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša , tu&dstroke;a a moja . Sam u polju , sam u svijetu , nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba . A onda se odnekle od brda , od kuća u pristranku , začula nečija pjesma , probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke , kao da mi je išla u pomoć , i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti .

Nisam izbjegao Hasanovu netraženu pažnju . Sjedio je sa hafiz-Muhamedom , u čardaku , iznad rijeke , u plavom mintanu , podšišane mekane brade , jagom namirisan , svjež , nasmiješen , saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja , miris stoke , znoja , hanova , prašine , blata , zaboravio na psovke , na planinske prevoje , na opasne prelaze preko rijeka , i sad je ličio na mladog agu koga je život razmazio , ne tražeći od njega ni napor ni hrabrost .

Zatekao sam ih u razgovoru . Taj dželepčija i bivši muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaže ono što zna , da bi mogao da mu se suprotstavi , šaleći se , ne pridajući značaja ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao . Uvijek sam se čudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge , zaodijevajući ih u lude oblike .

Upitao me kad smo se pozdravili : - Jesi li saznao štogod za brata ?

- Nisam . Ići ću sutra opet . A ti , kako si putovao ? Tako je najbolje , moje brige neka ostanu meni .

Rekao je nekoliko običnih rečenica o svom putovanju , šaleći se , kako uvijek zavisi od volje božije i od ćudi stoke , i on svoju volju i ćud podre&dstroke;uje njima , a onda predložio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje , veoma zanimljivo , i veoma sumnjivo , o postanku i razvitku živih bića , pitanje od značaja sve dok ima živih bića i pogodno za sporenja , naročito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade , slažući se u svemu .

Hafiz Muhamed , koji je tri mjeseca ćutao , ili govorio o najobičnijim stvarima , nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta , čudno i netačno , Kur-anom nepotvr&dstroke;eno , ali je zanimljiva slika koju je razvijao , uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je pročitao , maštom oživljena , sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica , kad se u njegovim bolesnim vi&dstroke;enjima svijet stvarao i rastvarao . Ličilo je na bogohuljenje , ali smo se već navikli , jedva smo ga i smatrali pravim dervišem , izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran , najljepše i najre&dstroke;e pravo u našem redu , i nije se smatralo da je suviše štetno ono što je ponekad govorio , jer je bilo prilično nerazumljivo .

Izgledalo mi je sasvim neobično , nezamišljivo gotovo , kako jedan bezazlen učenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu , neozbiljnom dobričini , nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke i pratiocu karavana . Kao da se sam šejtan potrudio da sastavi ova dva čovjeka koji ničeg zajedničkog nisu imali , i da ih navede na razgovor koji niko ne bi očekivao .

Ovaj mladi čovjek me uvijek iznova iznena&dstroke;ivao nekom neočekivanošću koju nije bilo lako objasniti ni opravdati . Iako je pametan i obrazovan , sve što je činio bilo je neobično , izvan svega što bi se moglo pretpostaviti . Završio je školu u Carigradu , hodao po Istoku , bio muderis na medresi , službenik na Porti , oficir , pa ostavio sve , zbog nečeg živio u Dubrovniku , vratio se s jednim dubrovačkim trgovcem i njegovom ženom , govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokožu Latinku crne kose i sivih očiju , što sad s mužem živi u Latinluku , tužio sudu nekog dalekog ro&dstroke;aka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tužbe kad je vidio koliko djece taj nesrećni ro&dstroke;ak hrani , oženio se kćerkom tog dalekog ro&dstroke;aka koju su mu nametnuli da se oduže za imanje , a kad je vidio čime su ga usrećili , pobjegao je glavom bez obzira , sve ih ostavivši u svojoj kući , i počeo da se bavi trgovinom , odlazeći na istok i zapad , na užas porodice . Kako je spojio toliko zanimanja , šta je bilo njegovo , teško je reći . Nijedno , smijao se on , ali se od nečega mora živjeti , i svejedno je , na kraju krajeva . Bio je suviše govorljiv za službu na Porti , suviše bujan za muderisa , suviše obrazovan za dželepčiju . Govorilo se da je otjeran iz Carigrada , kolalo je isto toliko priča o njegovu poštenju koliko i o nepoštenju , o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti ; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tužbu zbog imanja , a budalom kad je odustao ; jedni su pričali da je bestidan jer živi sa Dubrovkinjom , pored muža mamlaza , a drugi da je on mamlaz , jer ga Dubrovkinja i njen muž iskorišćrju . Pretresan je na sitno kasablijsko sito , zgodan predmet za stotine radoznalih naga&dstroke;anja , naročito u početku , dok se nisu navikli , a on je na sve odmahivao rukom , bilo mu je svejedno , kao i sve u životu . Družio se sa svakim , razgovarao s muderisima , trgovao s trgovcima , pijančio s barabama , šalio se s kalfama , ravan svakome u svemu čime se bavio , a opet promašen u svemu .

Nisam želio da govorim s njim o bratu , bio bi ožalošćen ali zakratko , ozloje&dstroke;en ali zakratko . A mučio me i sinoćnji razgovor s njegovom sestrom . Volio bih da nije došao .

Srećom , nije nametljiv . I srećom , zanimao ga je razgovor koji su vodili . Tako ću moći sve da odložim .

Vlaga i toplina su izvor života , govorio je hafiz Muhamed . Iz trule memljivosti , u kojoj su se dugo stvarala , najprije su ponikla živa bića , bez oblika , bez udova , zrnca i štapići u kojima je tinjala životna snaga , kretala su se u mraku svoga nevidjela , tumarajući bez svrhe i bez cilja , živeći u vodi , odlazeći na kopno , zavlačeći se u mulj . Hiljade godina je tako prošlo ...

- A Bog ? - pitao je Hasan .

Bilo je to šaljivo a ipak ozbiljno pitanje . Hafiz Muhamed nije htio da ga čuje .

- Hiljade godina je tako prošlo , ta mala nemoćna bića su se mijenjala , jedna su se navikavala na kopno , druga na vodu . Ra&dstroke;ala su se gluha i slijepa , bez ruku , bez nogu , bez ičega na sebi , i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokušavanja .

- A Bog ?

- Bog je tako htio .

Morao je tako da kaže , iako je zvučalo neubjedljivo , ali je hafiz Muhamed više uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opštom tvrdnjom , nego što je odgovarao na izazov .

Začudilo me držanje i jednog i drugog . Hafiz Muhamed je zaista odricao božije učešće u stvaranju svijeta , a Hasan je samo šaljivo na to upozoravao , ne želeći da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je , mogao lako steći .

Znao sam , bila su to nešto izmijenjena učenja grčkih filozofa , a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku . Po tom učenju , čovjek je postepeno postajao ono što jest , polako se prilago&dstroke;avao prirodi , potčinjavajući je sebi , jedino stvorenje koje ima svijest . Zato mu priroda nije više tajna , ni prostranstvo oko njega nepoznanica , osvojio ga je i savladao , prešavši ogroman put od crva do gospodara zemlje .

- R&dstroke;av gospodar - nasmijao se Hasan .

Spor je i počeo oko toga , i cio razgovor : da su ljudi r&dstroke;avo udesili ovaj svijet , kako je tvrdio Hasan , ne ljuteći se što je tako . A hafiz Muhamed se nije slagao , i pošao je za dokazom čak do klice svijeta .

Stotinu prigovora moglo se učiniti svemu što je hafiz Muhamed govorio , od objašnjenja postanka živih bića , koje se desilo samo po sebi , pa do tvrdnje da je čovjek gospodar zemlje , gotovo nezavisno od božije volje . Ali kad sam se umiješao u razgovor , nisam mu prigovorio zbog tih ogrešenja , izgledalo mi je smiješno da se sporim oko suviše poznatih stvari . Važnije mi je bilo nešto drugo : zar nije naivno mišljenje da je čovjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom ?

Prostranstvo je naša tamnica , rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli , unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor . Prostranstvo posjeduje nas . Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pre&dstroke;e preko njega . A ono nas umara , plaši , zove , goni . Mislimo da nas vidi , a mi ga se ne tičemo , kažemo da ga savladavamo , a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću . Zemlja nam nije naklonjena . Gromovi i talasi nisu za nas , mi smo u njima . Čovjek nema svog pravog doma , on ga otima od slijepih sila . To je tu&dstroke;e gnijezdo , zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju . Ili ničija . Pa ni naša .

Ne osvajamo zemlju , već grumen za svoju stopu , ni planinu već sliku u svome oku , ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine . Ništa nije naše osim varke , zato se čvrsto držimo za nju .

Mi nismo nešto u nečemu , već ništa u nečemu , nejednaki s tim oko sebe , ne isto , nespojivo . Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi . Zemlja je nenastanjiva , kao i mjesec , a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom , jer nemamo kud . Dobra za nerazumne , ili za neranjive . Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad , da postane samo snaga .

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost , uplašio sam se da sam razgolitio sve što sam htio da sakrijem . Odgovarao sam današnjem danu i svojoj ozloje&dstroke;enosti . Doveo sam u neugodan položaj i sebe i njih dvojicu .

Hafiz Muhamed je gledao u mene začu&dstroke;eno , gotovo uplašeno , a Hasan rastreseno , smiješeći se , i ja sam tek u njihovim očima sagledao pravu težinu svojih riječi , o kojima ranije nisam razmišljao . Ali me savjest nije prekoravala , čak mi je bilo lakše .

Hasanov izraz lica postao je neočekivano sabran . Ne , rekao je , polako odmahujući glavom , kao da se izvinjava što govori ozbiljno . Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost . Sve što u njemu vrijedi , to je ranjivo . Možda nije lako živjeti na svijetu , ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto , biće još gore . A željeti snagu i bezosjećajnost , znači svetiti se sebi zbog razočarenja . I onda , to nije izlaz , to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude . Odricanje svih obzira je prastari strah , davna suština ljudskog bića koje želi moć , jer se boji .

- Ovdje smo , na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbu&dstroke;eno . - Poricati da je ovo mjesto za nas , znači poricati život . Jer ...

Zakašljao se , ali je i dalje mahao rukom da se ne slaže sa mnom , ne uspjevši da smiri uzbu&dstroke;enu bolest .

- Treba da ideš u sobu - upozorio ga je Hasan . - Hladno je , vlažno . Da ti pomognem ?

Odbio je rukom : ne treba . I otišao , kašljući : nije volio svjedoke u bolesti .

Ostali smo sami , Hasan i ja .

Šteta što se nismo mogli rastati bez ikakva objašnjenja , bez ikakva daljeg razgovora , najbolje bi bilo ustati i otići , teško je bilo i prekinuti i nastaviti , a nije više bilo ni hafiz-Muhameda , koji nam je služio kao spona i kao razlog za opšti razgovor . Čekalo nas je ono što se tiče samo njega i mene .

Ali Hasanu nije nezgodno , uvijek je nalazio načina da sve bude prirodno . Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se . Smijeh mu je put do čovjeka , izražava razumijevanje , olakšava .

- Uplašio si hafiz-Muhameda . Izgledao je zabezeknut .

- Žao mi je .

- Znaš li šta sam mislio dok si govorio ? Kako neki ljudi mogu da kažu sve što hoće , i možeš da primiš ili ne primiš , ostaješ miran . A neki u jednu riječ unesu sebe , i odjednom se sve zažari , niko ne ostaje miran . Osjetimo da se nešto važno dešava . To više nije razgovor .

- Nego šta je ?

- Spremnost da se sve baci na lomaču . Suviše te pogodila bratova nesreća .

Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori , odbio bih ljutito , ali on me porazio , poga&dstroke;ajući suštinu moje pobune , a još više dobronamjernošću , koja nije u riječima već u pogledu , dubokoj iskrenosti , razumijevanju , zabrinutosti , u čitavom načinu kako je zračio , kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obično krije . Ali ako ga i nisam odbio , želio sam da skrenem razgovor , nisam volio da iko kopa po meni .

- Šta si mislio govoreći o prastarom strahu koji vučemo iz davnine ?

- Zar je ovo večeras prvi put što se vidimo ? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu . Ako ti nije nezgodno .

Mogao sam da mu kažem : ne tiče te se , ostavi me na miru , ne ulazi u moje skrivene prostore , muka mi je od ljudi koji daju savjete . I to bi bilo najiskrenije . Ali nisam podnosio ni svoju ni tu&dstroke;u grubost , stidio sam se kad bi me pobijedila , dugo pamtio kad bi mene pogodila . Rekao sam , izvinjavajući se , da mi je otac danas došao od kuće , i da nisam baš najboljeg raspoloženja .

- Već drugi put me odbijaš - nasmijao se .

- Šta bih mogao da ti kažem ? Ništa nisam saznao .

- Ni zašto je zatvoren ?

- Ni to .

- Onda ja znam više od tebe .

Nije ga lako odbiti .

Ispričao je čudnu priču , koju sam jedva shvatao svojim ograničenim i jednostranim iskustvom , djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam živio .

U okolini grada živio je neki mali posjednik , rekao je Hasan , živio , sad je mrtav . Je li imao stvarnog razloga , zato što je bio nečim pogo&dstroke;en , ili je bio naivan , ili pošten , je li bio naprasit , ukoljica , zanesenjak , je li imao nekoga za le&dstroke;ima , ili je imao dokaze , da li je bio lud , ili mu je bilo svejedno šta će se s njim desiti , teško je znati , a sad nije ni važno , tek taj čovjek je počeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti , optužujući ih jasno i glasno za ono što svi znaju ali ne pominju . Lijepo su mu poručili da do&dstroke;e sebi , ali on je mislio da ga se boje , i nije prestao da čini ono što nikome nije bilo od koristi . Tada su poslali po njega sejmene , doveli ga vezana u kasabu , zatvorili u tvr&dstroke;avu , napisali saslušanja u kojima je nesrećnik priznao mnoge grijehe , sam naveo vlastite riječi protiv vjere , države , sultana , valije , objašnjavajući da je govorio u ljutini i bijesu . Priznao je čak da je održavao veze sa pobunjenicima u Krajini , da im je slao pomoć , a njegova kuća je bila stjecište njihovih glasnika i povjerljivih ljudi . Poslali su ga sa svim saslušanjima veziru u Travnik , ali je čovjek na putu isječen , sabljama , jer je pokušao da pobjegne . Sad , što se tiče tog pokušaja bjekstva , može da misli ko šta hoće , možda je i pokušao da bježi , a možda i nije , svejedno mu je bilo uostalom , jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni . I ne bih ti o njemu ni pričao , nije jedan , ni posljednnji , da u sve to nije umiješan i tvoj brat . A nije ga ni poznavao , nije ga čak ni vidio , čovjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladić , a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umiješao . Nisu se poznavali , nisu se nikad sreli , nikakve veze nisu imali , bili su različiti a opet po nečemu slični : u obojici je bilo nešto samoubilačko . Na nesreću , tvoj brat je radio kod kadije , na nesreću , kažem , jer je opasna i teška blizina moćnih , i kao povjerljiv pisar nekako je došao do skrivenih spisa . Kako je došao , niko sad ne može saznati , a sigurno mu ih nisu pokazali , naišao je slučajno , a to je najkobnija stvar na koju je mogao naići .

- Na što je naišao ?

- Na saslušanje krivca , napisano prije nego što je čovjek saslušan , prije nego što je doveden u kasabu , prije nego što je zatvoren , i u tome je njegova kob i opasnost . Shvaćaš li , unaprijed su znali šta će govoriti , šta će priznati , šta će ga ubiti . Dobro , ni to nije tako neobično , žurilo im se , trebalo je da se sve brzo i sigurno svrši , i sve bi bilo kako je bilo , da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslušanje ondje gdje ga je i našao . I zaboravio što je vidio . Ali nije . Šta je učinio , ne znam , možda ga je pokazao nekome , možda je ispričao , možda su ga uhvatili s tim spisima , tek zatvorili su ga . Suviše je znao .

Slušao sam s nevjericom . Šta je ovo ? Ludilo ? Užas koji nas obuzima u teškim snovima ? Tamna oblast života u koju neko nikad ne zaviri ? Nevjerovatno izgleda da čovjek može toliko da ne zna . Jesu li ljudi preda mnom ćutali , je li se suviše tiho šaputalo , jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem , jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilično uravnoteženom svijetu koji je moj . Ako i nisam mislio da je savršen , vjerovao sam da je snošljiv , kako bih mogao primiti da je nepravedan ? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih riječi i da me upita : kako to da zreo čovjek , koji je proživio tolike godine me&dstroke;u ljudima , vjerujući da im je blizak i da proniče u ono što kriju od drugih , a nije glup , ne vidi i ne sazna šta se dešava oko njega a što nije nimalo nevažno ? Je li to licemjerje ? Ili sljepilo ? Da nije grijeh kleti se , zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao . Pravdu sam smatrao potrebom , a krivdu mogućnošću . A ovo je sve suviše zapleteno za moju naivnu misao o životu , stvorenu u izdvojenosti i poslušnosti , trebalo je mnogo crne mašte da se u&dstroke;e u te zamršene spletove odnosa , koje sam primao kao mučnu i časnu , doduše prilično neodre&dstroke;enu borbu za božiju misao . Ili su ljudi krili od mene , čuvajući se da ne kažu ono što ne bih želio da čujem ? Teško je u to povjerovati . Pa i tada , kad sam čuo , bio sam spreman da ne povjerujem , bar ne potpuno : povjerovati značilo bi smrtno se uplašiti , ili učiniti nešto , ni riječi nemam da obilježim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest . Priznajem , ne stidim se , iskrenost mišljenja me pravda , da je sama Hasanova ličnost umanjila značaj obavještenja koje sam čuo . Bio je dobronamjeran ali površan , pošten ali lakomislen , i njegova neodgovorna mašta mogla je da izmisli bogzna kakvu priču , dodajući na zrnce istine tovar proizvoljnosti . I kako bi mogao da zna , tek je stigao s puta ?

Upitao sam ga , bacajući kotvu za koju bih se uhvatio :

- Odakle to znaš ?

- Slučajno - rekao je mlrno , kao da je očekivao pitanje .

- Možda je sve to naga&dstroke;anje , prazna priča ?

- Nije naga&dstroke;anje , ni prazna priča .

- Taj koji ti je ispričao , je li na takvom položaju da može znati .

- Zna samo ovo što sam ti kazao .

- Ko je on ?

- Ne mogu ti reći , niti je važno ! Od njega bi mogao čuti samo ovo što si već čuo . Šta ti treba više !

- Ništa .

- Bio je toliko uplašen , da mi ga je bilo žao .

- Zašto ti je onda govorio ?

- Ne znam . Može biti , da se rastereti . Da ga ne udavi ono što zna .

Bio sam toliko smeten onim što sam čuo , da nikako nisam uspijevao da saberem misli , bježale su kao ptice pred požarom , skrivale se u tamne jame , kao kamenjarke . Strašna se ukazivala preda mnom slika svemočnog zla .

- To je strašno - rekao sam . - Toliko strašno , da jedva mogu vjerovati . Volio bih da mi nisi ispričao .

- I ja bih . Sad . Pa , neka bude kao da ništa nisam rekao , ako ti ne treba .

- To je nemoguće . Stvari ne postoje dok se ne kažu .

- Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje . Pitanje je samo , treba li da se kažu . Da sam znao koliko ću te uzbuditi , možda bih ćutao . Zašto se plašiš istine ?

- Šta imam od nje ?

- Ne znam . A možda i nije istina .

- Kasno je sad da se povlačiš . Ne možemo potrti što je rečeno . Poznajem li ga , tog što ti je ispričao ?

Pogledao me začu&dstroke;eno : - Htio sam da ti pomognem . Mislio sam da ćeš razmišljati kako da spaseš brata , što prije , što brže . A ti si , izgleda , zapamtio samo tog jadnika koji sigurno noćima ne spava od straha . Kao da ne želiš znati ništa drugo .

Možda je to tačno , možda je imao pravo , tom mišlju o sporednom olakšavao sam svoj užasni teret . Samo , nije trebalo ovako razgovarati , a činilo mi se da znam i kako je trebalo . Na samom rubu usana mi je bilo nepametno , djetinje pitanje : šta da radim , dobri čovječe , koji si prešao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom čovjeku , reci mi šta da učinim ? Zaprepašten sam tvojim otkrićem , kao da sam doveden nad provaliju , a neću da pogledam , hoću da se vratim u ono što sam bio , ili da se ne vratim , želim da spasem vjeru u svijet , a to je nemoguće dok se ovaj strašni , ubilački nesporazum ne otkloni . Kaži mi , od čega da počnem ?

Nisam bio svjestan , tada , kako ne pristajem na raskid , kako uporno čuvam davno uspostavljene veze , ne znajući da time bacam krivicu na brata , jer neko mora biti kriv . Kamo sreće da sam počeo da govorim , prestao bih da se zaklanjam pred njim , i pred sobom . Ne znam šta bi se desilo , možda mi ne bi znao ništa reći , možda mi ne bi mogao ničim pomoći , ali bi popustio grč moje duše , i ne bih bio sam . A možda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj život , da sam prihvatio njegovo veće i gorče iskustvo , da se nisam zatvorio u svoju muku . Iako ni to nije bilo sigurno , jer su se naše namjere potpuno razilazile , on je želio da spase jednog čovjeka , ja sam spasavao jednu misao . Doduše , tako sam mislio poslije , a u tom času bio sam pometen , ogorčen , nesvjesno kivan na njega što je otkrio što nisam znao , svjestan da moram učiniti sve da istina iza&dstroke;e na vidjelo , sad moram ; da nisam znao , mogao bih da čekam , branilo bi me neznanje . Sad više nije bilo izbora , osu&dstroke;en sam istinom .

Obuzet brigom o onome što je moralo da do&dstroke;e , sutra , za dva dana , kroz neko vrijeme koje nije daleko , ipak sam mislio kako je mučno da se rastanemo . Da ode bez riječi , da kažemo nešto suviše obično , da se razdvojimo hladno i ljutito ? Ne nalazim pravu riječ i pravi odnos kad su moje lične stvari u pitanju : do sada sam uvijek znao šta da kažem i kako da se držim . Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora , izvjesna težina predosjećanja , i nezadovoljstvo što nije sve rečeno , ali sam se i nehotice uzdržavao da ne pokažem hladnoću i uvrije&dstroke;enost , jer nisam znao da li će mi ovaj čovjek još biti potreban . Kažem : nehotice , jer nisam svjesno smišljao lukavstvo , nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan , jer ga nisam ni odredio , ali mi je unutrašnja opreznost nalagala da ga ne izgubim . A možda će mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom . Zato sam završio razgovor tako da se može ponovo započeti ili ne započeti , kako bude volja božija .

Rekao sam , s najboljom željom da mi glas bude običan i ljubazan :

- Kasno je . Ti si sigurno umoran .

Iznenadio me odgovorom i postupkom , neočekivanim a prirodnim , toliko jednostavnim , da je baš zato bio čudan .

Stavio je svoje duge čvrste prste na podlanicu moje ruke što je ležala na naslonu klupe , jedva me dodirnuvši , tek da osjetim ugodnu hladnoću njegove kože i mekih jagodica , i rekao mirno , tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav :

- Izgleda da sam te povrijedio , a nisam to htio . Mislio sam da znaš više o svijetu i ljudima , mnogo više . Trebalo je drukčije da razgovaram s tobom .

- Kako si drukčije mogao da razgovaraš ?

- Ne znam . Kao sa djetetom .

Te riječi mogle bi da ne znače ništa , ali je na mene ostavio utisak način na koji ih je izrekao , glasom duboke krnete , bez šumova i prizvuka , bez nemirnih predisaja , sa smiješkom tužnim zbog nečega što se nije desilo sada , a blagim i pametnim i osloba&dstroke;ajućim , i pomislio sam s ču&dstroke;enjem , prvi put , kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno , što se otkriva samo u časovima kad se ne čuva . Pri ovakvoj mjesečini što nas obliva nemirom . U trenucima kad je teško . Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje , i taj osmijeH što miruje , i to pretponoćno vrijeme kad se otvaraju tajne , ostalo mi je u sjećanju sve , zbog nečeg jakog a ipak neuhvaćenog potpuno . Možda zato što mi se učinilo da sam odjednom , sasvim iznenada , doživio da jedan čovjek pokaže svoju skrivenu stranu , koju niko prije mene nije vidio . Ne znam da li se tek radao ili otkrivao , svlačeći zmijsku košuljicu , ne znam ni šta je pokazao , a ubije&dstroke;en sam da je trenutak bio izuzetan . Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbu&dstroke;enje u stanju da preobrazi svaku riječ , svaki pokret , svaki doživljaj , ali je sjećanje ostalo .

Tada je on ustao , uspješno je razvezao uzlove nelagodnosti me&dstroke;u nama , našao je pravu riječ koja lijepo i dugo zvoni , i mogao je da ode . Malopre&dstroke;ašnje bezrazložno uzbu&dstroke;enje me nije više držalo , zamijenila ga je ružna namjera , čudnija zato što se rodila neposredno poslije oduševljenja , nego što se javila .

Na polasku izvadio je iz džepa neki zavežljaj i stavio na klupu . - Za tebe - rekao je .

I otišao .

Ispratio sam ga do kapije . A kad je zašao za ćošak , pošao sam za njim . Koračao sam tiho , blizu zidova i taraba , spreman da zastanem ako se okrene , misliće da sam sjenka . Gubi se u tami sokačića , pratim ga po udaru koraka , moji se ne čuju , mekani su i skriveni , nikad ranije nisam tako hodao , ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskršćima obasjanim mjesečinom , i slijedim ga , uokrug , čini mi se , a onda razočaran vidim kako se to varljivo kruženje sužava , prema poznatom mjestu . Zastao sam kod džamije , on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorišta i neko je otvorio , kao da ga je čekao iza kapije . Da je ušao u neku tu&dstroke;u kuću , vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio . Ovako nisam znao ništa .

Vratio sam se u tekiju , umoran od nečega što nije zamor tijela .

Na klupi je ležao Hasanov poklon : Abul Faradžova " Knjiga priča " , u skupocjenim koricama od safijanske kože , sa četiri zlatne ptice u uglovima . Iznenadilo me što su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene četiri zlatne ptice . To nije kupljeno usput .

Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradža , sjećajući se mladosti . Pomenuo i zaboravio . On nije .

Sjeo sam na klupu i držeći knjigu u krilu , gladeći prstima glatki safijan , gledao mjesečinom umrtvljenu rijeku , slušao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli , i čudno stišan , želio da zaplačem . Od dalekog djetinjeg Bajrama što se već izgubio u pamćenju , ovo je prvi put da mi je neko donio dar , prvi put da je neko mislio na mene . Zapamtio je moju riječ , i sjetio se negdje u dalekoj zemlji .

Osjećanje je sasvim neobično : kao da je svježe sunčano jutro , kao da sam se s dalekog puta vratio kući , kao da me obasjala bezrazložna a jaka radost , kao da je tmine nestalo .

Otkucala je i ponoć , javljale su se noćobdije , kao noćne ptice , vrijeme je prolazilo , a ja sam sjedio začu&dstroke;en . Zbog Abul Faradžove knjige i zbog četiri zlatne ptice . Vidio ih je na beznoj marami , to je jedino što mi je ostalo iz naše kuće , otac mi je donio tvrde gurabije u seljačkom peškiru , davno , i maramu , ljepšu , preko grubog ćetena . I to je zapamtio .

Teško je vjerovati , ali je istina : bio sam duboko ganut . Zato što me se jedan čovjek sjetio . Ni zbog čega , ni zbog kakve koristi , iz čista srca , ili iz šale , možda . Tako se , eto , kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi . A one , izgleda , ne umiru tako lako . I nisu ni sitne .

Noć je prolazila , a ja sam sjedio ozaren , smiješan sam sebi zbog uzbu&dstroke;enja koje nisam mogao da objasnim . A nisam želio da ga se lišim .

Slab je koji traži , a slabo je i što se od njega traži .

Išao sam jutros u polje , peo se uz iscvjetalo brdo , stajao uz nisko stablo voćke , licem uz grozd cvjetova , listića , čašica , lepeza , hiljade živih čuda spremnih na oplodnju , osjećao sam opojnu slast od tog bujanja , od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica , i opet sam želio , kao i sinoć , da uklopim obje ruke u granje , da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem . I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim .

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira , u odre&dstroke;enim razmacima , u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku , i kratka tišina poslije udarca , i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra , dugog sječiva , i da zagriza drvo ljutitim cikom , bijesno prodirući do srčike . I kukavica se čula , sa svojom dvosložnom tugovankom , pečalno ravnodušnom , kao sudbina , i nečiji zov , ženski , vedar , prodoran , nerazumljiv , žena je mlada , proljetnim suncem opaljena , nasmijana , ne vidim je , okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli , a znam sve o njoj . Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra , u prostranstvu tu&dstroke;eg svijeta . Zatvorio sam oči , sladak miris peluda je u meni , i slušao : tri sasvim jednostavna glasa . I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava . Nije to bilo sjećanje , već prisustvo u drugom vremenu , mnogo ranijem , ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada , bio je samo lagan , radostan osjećaj življenja , uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe . Znao sam , sjekira je očeva , to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće . I kukavičin glas prepoznajem , nisam je nikad vidio , ali se javlja uvijek sa istog mjesta . Znam i djevojku , šesnaest joj je godina , vidim je preko tolikog beskrajnog vremena , kao da su vijekovi prošli , a ništa zaboravio nisam , sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana , stas za obruč dviju šaka , miris na miloduh , neiščilio kroz duge godine . Koga to djevojka zove kroz vrijeme ? Nisam mogao da se odazovem , nisam mogao da se vratim .

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret . Putem prema meni naišao je dječak , kidao je cvijeće i bacao iznad glave , grudama tvrdog čačka ga&dstroke;ao ptice , izvikivao nerazumljive riječi , svoje , veseo i bezbrižan , kao mače . Ugledavši me , umirio se i pošao u stranu , uozbiljen . Nisam spadao u njegov svijet .

Davno , prije mnogo godina , susreo sam na drugoj stazi , u drugom kraju , istog ovakvog dječaka . Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upore&dstroke;ujem . A eto , sjetio sam se . Možda zato što je dan bio odre&dstroke;en za sjećanje , ili što sam i onda bio na životnom raskršću , kao i sad , ili što su obojica bucmasti , zaneseni , sami sebi dovoljni u pustom kraju , i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni , kao da sam im utulio radost . Upitao sam dječaka , oči su mu kao kudeljin cvijet , isto što i onog nekadašnjeg , pitanje je staro i zvoni tužno , ali on to ne zna .

Srećom , razgovor izme&dstroke;u nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji . Zapisao sam ga radi olakšice , bez druge potrebe , kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode .

- Čiji si , mali ?

Zastao je , pogledao me nimalo prijateljski .

- Ne tiče te se .

- Ideš li u mekteb ?

- Ne idem više . Juče me hodža istukao .

- Za tvoje dobro te istukao .

- Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom . A hodža ga dijeli po našim stražnjicama . Za svako slovo pomodri kao patlidžan .

- Ne govori ružne riječi .

- Zar je patlidžan ružna riječ ?

- Veliki si &dstroke;avo .

- Ne govori ružne riječi , efendija .

- Jesi li juče tako slobodno govorio ?

- Do juče sam bio hodžin bubanj . Danas sam ko ova tica . Hajde , neka me sad neko udari !

- Šta ti kaže otac ?

- Kaže : alim svakako nećeš postati . A orati možeš i s elifom i bez elifa , zemlja te čeka , nećemo je drugome davati . A ako je dijeliti batine , to mogu i ja , veli .

- Hoćeš li da govorim s ocem , da te povedem u kasabu ? Učićeš školu , postaćeš alim .

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku , sad je u tekiji , derviš . Ali ovaj je drukčiji . Veselog izraza nestalo je s njegova lica , a javila se mržnja . Gledao me trenutak mrko , u bijesnoj nedoumici , pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta .

- Eno oca - rekao je prijeteći . - Ore . Hajde , po&dstroke;i da mu to kažeš , ako smiješ .

Možda bi zaista udario . Ili bi plačući pobjegao u brdo . Bio je pametniji od onog drugog dječaka .

- Neću - rekao sam pomirljivo . - Niko te ne može natjerati . A možda je i bolje da ostaneš ovdje .

Stajao je zbunjen , ali nije ispuštao kamen iz ruke .

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta . Nije se micao s onog mjesta , prepreka izmedu oca i moje ponude , uplašen l nepovjerljiv . Tek kad sam se udaljio , kad nije imao razloga da se boji , bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu .

Vratio sam se tmuran .

Mala žena je otvorila kapiju , i tobožc sakrivajući lice jašmakom , uputila me u bašču , tamo su , veli , tri luda hvataju jednog bijesnog , pa mogu da odem , ako hoću , a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu , i reći će mi šta kaže , ako bude išta kazao , jer danas nije razgovorljiv .

Idem tamo , rekao sam , a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću .

U velikoj bašči iza kuće , na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom , dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca . Hasan je stajao kraj ograde , s unutrašnje strane , i mirno gledao , ćuteći , ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama .

Nisam ušao u to travno borilište , u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja .

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak , stariji , nizak i snažan , i mla&dstroke;i , visok i vitak . Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno , savladali bi ga lakše , i čudno je što je Hasan ćutao , puštajući ih da se muče .

Ždrijebac , crne i sjajne dlake , jakih sapi , žilavih nogu i tankih članaka , stajao je nasred bašče , naljućen , raširenih ružičastih nozdrva , izdreljenih bionjača , trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi .

Stariji momak , uvučene glave u široka ramena , sav napregnut , prilazio mu je sa strane , ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom , pristajući da budu neprijatelji , i iznenada skočio , nastojeći da se dočepa vrata i grive , siguran u svoju snagu . Konj je stajao prividno miran , i odjednom se okrenuo uokrug , strelovitom kretnjom , ali čovjek kao da je to očekivao , izmakao se i bacio se s druge strane , uhvativši se za dugu grivu . Konj je zastao , iznena&dstroke;en , a onda počeo da ga vuče , nastojeći da se oslobodi , ali je zagrljaj čvrst , i jake ruke ne puštaju vitki vrat . Izgledalo je da će ga savladati , ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišića , stajali su ukopani , kao da su premoreni , kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje , kao da ne znaju šta treba dalje da čine . A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe .

To se desilo i mla&dstroke;em . On je prilazio konju opreznije , lukavije , pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom , čak i ljubaznim licem , na kome je lebdio besmislen smiješak , ali kad je došao nadohvat ruke , konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom .

Hasan je dobacio ružnu riječ , mla&dstroke;i se nasmijao , stariji opsovao ovu divlju mrcinu .

- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan .

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu , kao rvanje , kao dvoboj , i nije mu važno da konja uhvate , iako je kovač čekao s ove strane ograde , kao i ja , već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju , i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru . Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan , čak i tmuran , nezadovoljan nečim , ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka . Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje , ličilo je na nepotrebnu surovost , koja je me&dstroke;u njima možda obična , ali je meni izgledala bez ikakve svrhe . A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu . Nije blag ni vedar , kao što sam zamišljao , ili je takav kad je sa sebi jednakima , a sa momcima je kao i drugi . Ali i kad me primijetio , kratko me pozdravivši , nije se izmijenio . Nije im skratio muke , a ni oni se nisu bunili .

Srećom , konj je pogodio starijeg momka u stegno , i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra .

- Lud si ko i on ! Izlazite ! - viknuo je Hasan , a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje .

Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu , I polako pošao prema konju , obilazeći ga u krugu , prilazeći s glave , uporno mijenjajući položaj , ne žureći , ne čineći usplahirene pokrete , ne nastojeći da ga prevari , sve dok konj nije stao , umiren nečim , možda Hasanovim ujednačenim kretanjem , možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje , možda njegovim upornim pogledom , ili odsustvom straha i bijesa , i sačekao da mu čovjek pri&dstroke;e , još na izgled nepovjerljiv , frkćući širokim nozdrvama , ali je Hasan već bio kraj njega , i još ga umirujući tihim šaputanjem , pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje , i opet bez žurbe , bez nestrpljenja , kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom , polako vraćajući dlan na njušku , na čelo , na vrat , pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi .

- Evo - rekao je momcima . - Sad ćete valjda moći .

I prišao mi .

- Jesi li dugo čekao ? Drago mi je što si došao . Hajdemo u kuću .

- Nisi raspoložen danas .

- Bivao sam i gori .

- Hoćeš li da odem , ako smetam ?

- Ne , zašto ? Ja bih potražio tebe , da nisi došao .

- Jesu li te momci naljutili ?

- Jesu . Želio sam da jedan pogine .

Ništa nisam odgovorio .

On se nasmijao : - Pravi derviški odgovor : ćutanje . Da , nakrivo sam nasa&dstroke;en , i govorim koješta . Oprosti .

Rekao sam : da odem , a želio sam da me zadrži , ne bih mogao , ne bih smio na sokak , ni jutros nisam lutao bez razloga , htio sam da ga vidim , bila mi je potrebna njegova mirna riječ , i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene , tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka . A eto , našao sam drugog čovjeka , nepoznatog , bilo mi je žao , osjećao sam se oštećen , i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi .

Srećom , on je umio da se svladava , ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes , i postajao je sve više onaj koga tražim .

Uveo me u veliku sobu , s prozorima na cijeloj prednjoj strani , polovina neba nudila se pogledu , neskrivena , iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje , sa minderlucima , levhama , izrezbarenim dolafima , sa mnoštvom ćilima , čitavo jedno zaprašeno bogatstvo , raskoš o kojoj niko ne vodi računa . Kao on , mislio sam . Volio sam red , strog , derviški , svaka stvar treba da ima svoje mjesto , kao i sve u svijetu , čovjek mora da stvara red , da se ne izbezumi . Začudo , nije mi smetala ova nemarnost , ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima , ne služeći im i ne poštujući ih suviše . Iako to ja ne bih mogao .

Smijao se , sklanjajući mintan , čizme , oružje , kako se navikao na nered po hanovima , pa primijeti tek kad pogleda tu&dstroke;im očima , kad neko do&dstroke;e . A ja sam siguran da je takav oduvijek , to je dio njegove prirode , neodgovorne i razbarušene . I rekao sam mu to , u šali , da je baš to lijepo kod njega , a sigurno je bio uvijek isti . Prihvatio je šalu , sa smijehom : tačno , uvijek je bio nemaran , iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore , ali sam ne osjeća potrebu za njim , ne misli o tome više . Jednom u životu se čak i trudio , vršeći nasilje nad sobom , uzalud . Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima , ili ga ne poštuju , odbijaju da mu se podvrgnu , nema smisla za vlast ni nad čim . U stvari , reda se malo i plaši , red je konačnost , tvrdi zakon , umanjivanje broja mogućih životnih oblika , lažno uvjerenje da vladamo životom , a život se sve više otima , sve nam više izmiče što ga više stežemo .

Bilo je sasvim neobično kako je ovaj grubi malopre&dstroke;ašnji džambas lako uskakao u razgovor koji ne priliči njegovom današnjem zanimanju , ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom .

Upitao sam : - A kako treba živjeti ? Bez reda , bez cilja , bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo ?

- Ne znam . Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike , da uspostavimo zamišljen red . I , ako je izmisliti opšte propise , gledajući iznad glava ljudi , u nebo i vječnost . A pokušaj da ih primijeniš a žive ljude , koje poznaješ i možda voliš , a da ih ne povrijediš . Teško ćeš uspjeti .

- Zar Kur-an ne odreduje sve odnose me&dstroke;u ljudima ? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj .

- Misliš ? Onda mi riješi ovu zagonetku . Nije rijetka , nije neobična , nije daleka od nas . Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči . Žive , recimo , muž i žena , i žive u ljubavi , na izgled . Ili čekaj , da govorimo o ljudima koje znamo , biće lakše . Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio , žena koja ti je otvorila vrata , i onaj stariji momak , Fazlija , njen muž . Žive kod mene , u dvorišnoj kući , nije im loše , on putuje sa mnom , zara&dstroke;uje više nego što im je potrebno , donosi joj poklone s puta , i uživa u njenoj radosti , a ona zna da se raduje , kao dijete . Smiješan je , nespretan , jak kao bivo , pomalo djetinjast , ali neobično pažljiv prema njoj . Voli je , propao bi bez nje . Mene pomalo potkrada , zbog žene , ali voli i mene , poginuo bi da me odbrani . Drago mi je bilo što se slažu , pobjegao bih od muža i žene koji se kolju . Stalo mi je do njih , jer sam i ja pomogao da se na&dstroke;u , a malo sam ih i zavolio . I sad mislim ovako : šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima ? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo ?

- Je li se desilo ?

- Desilo se . Vidio si i njega , onaj mla&dstroke;i . Muž ne zna . Kur-an kaže : kamenovati preljubnicu . Ali priznaćeš , to je zastarjelo . A šta da uradim ? Da kažem mužu ? Da njoj zaprijetim ? Da otjeram mladića ? Sve to ne bi pomoglo .

- Ni grijeh ne možeš gledati mirno .

- Teže je spriječiti ga . Nju vole obojica , ona se boji muža , a voli mladića . I on je kod mene , malo je lukav ali pametan , toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje , ali mi je potreban . Stanuje ovdje , s njima , muž ga je sam doveo , to mu je daleki ro&dstroke;ak . Muž je dobričina , ništa ne sumnja , vjeruje ljudima , i uživa u svojoj sreći ; žena ne želi ništa da mijenja , boji se da sve ne pokvari ; mladić ćuti , ali neće da ode . Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću , ona bi otišla i tamo , sama mi je rekla , i bilo bi gore . Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto , ona bi otišla za njim . Ma šta da se izmijeni u ovome što je sad , ne bi valjalo . Muž bi ubio i nju i njega , kad bi saznao , jer je , budala , vezao svoj život za nju . Njih dvoje kradu svoju sreću , i misle da imaju pravo na nju , ne usu&dstroke;ujući se da je učine ljepšom . I nije im lako , ni njoj , jer mora da bude žena čovjeku koga ne voli , ni mladiću , jer je prepušta drugome svako veče . Mužu je najlakše , jer ništa ne zna , i za njega ništa ne postoji , a mi mislimo da je on najviše oštećen . Na nju on više i nema prava , održava ga samo njen strah . A ja čekam , puštam da sve traje , ne smijem ništa da učinim , toliko je sve rovito , pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno , ubrzao bih nesreću što visi nad njima . Eto sad , nadi kakvo hoćeš pravilo , riješi mi to , uspostavi red ! Ali da ih ne uništiš . Jer onda nisi ništa učinio .

- To se može završiti samo nesrećom , sam kažeš .

- Bojim se . Ali neću da je požurujem .

- Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima , govoriš o nemoći propisa kad se nešto desi , a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže .

- Život je širi od svakog propisa . Moral je zamisao , a život je ono što biva . Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo ? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha , nego zbog grijeha .

- Onda da živimo u grijehu ?

- Ne . Ali ni zabrane ništa ne pomažu . Stvaraju licemjere i duhovne bogalje .

- I šta treba da činimo ?

- Ne znam .

Nasmijao se , kao da mu je drago što ne zna .

Ušla je žena , unijela šerbe .

Uplašio sam se da će Hasan početi razgovor s njom , suviše je otvoren i nagao da bi sakrio ono što misli . Srećom , i čudom , nije rekao ništa , gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom , nimalo zlobnim , čak i s nekom podsmješljivom blagonaklonošću , kao što se gleda drago stvorenje , ili dijete .

- Gledaš je kao da si na njenoj strani - rekao sam kad je izašla .

- Da , na njenoj sam strani . Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena , tada je pametnija , odlučnija , ljupkija nego ikad . Muškarac je rastresen , ili grub , ili nerazmišljen , ili plačljivo nježan . Ali sam i na njihovoj strani , na strani obojice . Neka ih davo nosi !

Žalio sam ga u tom času , i zavidio mu . Ne mnogo ni jedno ni drugo . Žalio ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mlšljenja kojim je mogao da posluži vjeri , a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao . Nije bila moja , protivna je meni , a opet je ličila na lakše disanje . I mislim tako zbog njega , činim ustupke , jer ne mogu sebi da sakrijem , drago mi je što ga vidim , drag mi je njegov laki prozračni smiješak što se rascvjetava sam od sebe , drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oči , prijatna mi je vedrina što ga okružuje kao svjetlost , možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje . U neobičnom odijelu , plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože , u bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi , čist kao bjelutak , širokih ramena , snažnih prsa što su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza košulje , ličio je na hajdučkog starješinu kad se odmara kod sigurnih jataka , na veselog pustahiju koji se ne plaši ni sebe ni drugog , na jelena , na rascvjetalo drvo , na nezauzdani vjetar . Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg , da ga vratim na početak . I pretjerujem , suprotstavljajući ga sebi .

Nekad je bio što i ja , ili sličan meni . Nešto se desilo , nekad , jednom , zato je izmijenio svoj životni put , i sebe . Zamišljam šejha Ahmeda Nurudina tako preobraženog , kako putuje drumovima , šenluči po hanovima , kroti divlje konje , psuje , govori o ženama , i ne uspijevam da domislim , smiješno mi , nemoguće , morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne saznam od ovoga što znam . Zaželio sam da ga upitam , možda zato što i ja slutim promjenu u sebi , ne ovakvu , slutim i bojim se , a ne znam kako da to učinim , izgledalo bi sasvim čudno , on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti .

Pošao sam stranputicom : - Jesi li zadovoljan svojim poslom ?

- Jesam .

Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči , rekao bez okolišenja :

- Priznaj da nisi to htio da pitaš .

- Poga&dstroke;aš tu&dstroke;e misli , kao sihirbaz .

Čekao je , osmjehnut , osloba&dstroke;ajući me obzira otvorenošću i vedrim izgledom koji ohrabruje . Iskoristio sam tu povoljnu priliku , priliku za sebe , on ih nudi drugima uvijek :

- Nekad si mislio kao i ja , ili slično kao ja , kao mi . Nije lako izmijeniti se , treba odbaciti sve što si bio , što si naučio , na što si se navikao . A ti si se izmijenio , potpuno . To je kao da si ponovo učio da hodaš , da progovaraš prve riječi , da stičeš osnovne navike . Razlog je morao biti veoma vazan .

Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom , kao da sam ga vratio u prošlost ili u neku zaboravljenu muku , ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio . Potvrdio je mirno :

- Da , izmijenio sam se . Vjerovao sam u sve što i ti , kao i ti , možda i tvr&dstroke;e . A onda mi je rekao Talib-efendija , u Smirni : Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo , uhvati ga za nogu i svuci na zemlju . I svukao me na zemlju . - Odre&dstroke;en si da živiš ovdje - izgrdio me - e pa živi ! I živi što ljepše , ali tako da te nije stid . I radije pristani da te Bog pita : zašto nisi to učinio ? Nego : zašto si to učinio ?

- I šta si sad ?

- Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i r&dstroke;ave ljude , sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje , sa istim radostima zbog male sreće , kao i svugdje .

- Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem ?

- Svijet bi bio srećniji . Možda .

Zatvarao je krug razgovora .

- I sad te se ništa ne tiče . Je li to sve što si postigao ?

- Nisam ni to .

Sjedim i razgovaram , sa sve manje pažnje , sa sve manje zanimanja , očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti , a nisam dobio ništa . Njegov slučaj je usamljen . Pomalo je čudak , ili pametan čovjek koji krije svoje razloge , ili nesrećnik koji se brani prkosom , a za to je potrebno biti suviše slab ili isuviše jak , a ja nisam ni jedno ni drugo . Svijet nas drži čvrstim vezama , kako ih raskinuti ? I zašto ? I na koji se način može živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža , koje je ti ? Kako možeš bez sebe ?

A onda sam se sjetio brata , sjetio sam se kuda sam pošao . Sjetio sam se da ne smijem ostati sam .

- Došao sam da ti zahvalim na poklonu .

- Volio bih da si došao bez razloga . Da porazgovaramo ni o čemu , ni zbog čega .

- Odavno nisam bio tako uzbu&dstroke;en kao sinoć . Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu .

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje . Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim , i da je malo što sam rekao . Osjećao sam želju da kažem više , da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla , da se ispunim nježnošću i toplinom . Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi , to je sad bilo nemoguće . Držao sam se za njega kao za kotvu , bio mi je neophodan baš tada , u tom času , i potrebno je bilo da mi bude drag , i najbolji . Rekao sam da ću još sutra , možda i danas , učiniti za brata sve što mogu . Vjerujem da sam u pravu , i tražiću pravdu dokle mognem da stignem . Možda neće biti lako , kao što mislim , možda će biti i teškoća ( već ih osjećam : jutros muselim nije htio da me primi , drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat ) , možda ću biti sam i ugrožen , i eto , zato sam i došao danas do njega , osjećam da mi je blizak , i ništa ne tražeći , osim ljudske riječi , htio sam da mu to kažem , zbog sebe .

Istina je bila to što sam rekao , neka neobična unutarnja istina , koja me i dovukla ovamo , iako sam je i sebi izrekao tek tada , pred njim . Kao da sam polazio na pogibeljan put , u opasnu bitku , gledao sam u jedinog prijatelja , koji se pojavio sa nesrećom , da ne bude potpuna , i mada mi ništa ne može pomoći , niti treba , neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam . Možda mi je tek tada , pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan , privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti , možda mi je tek tada , velim , potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom , dok sam začu&dstroke;eno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži . Bio sam ponižen , ali nisam imao snage da osjetim uvredu . Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom . Morao sam da spasavam sebe , spasavajući njega . Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula . Znao sam , nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam , nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev , ima ih još , boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću , a opet sam pretrnuo , naglo onemoćao , kao čovjek koji u noći izgubi put . I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva , kopčama ljubavi , iznena&dstroke;en sam sobom i tom novom potrebom , nerazumnom koliko i snažnom . Uspio sam , učinio sam to najbolje što je moguće , vo&dstroke;en nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći , nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku že&dstroke; , koja je sigurno odavno postojala , skrivena i gušena . Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela .

Uzbudio sam i njega . Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju , izdvajaju me iz neke bezličnosti , daju mi crte i lik . Izraz njegove obične , podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost , a kad je počeo da govori , bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima , nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje . Njegov žar je trajniji , nije plamen u kome izgore vrele riječi . I ta misao o njemu je nova . Još danas , još maloprije sam smatrao da je površan , i prazan , iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije , jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ . To ga je branila moja nova ljubav , moje oduševljenje koje sam vezao za njega , plašeći se usamljenosti . Uostalom , svejedno , neka je i površan , neka je lakomislen , neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće , ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj . Ja ne znam , on će mi je otkriti . To je možda molitva pred velikom strepnjom , talisman protiv zlih sila , gatanje pred polazak na hadžiluk patnje .

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odre&dstroke;eno značenje i zadovoljava samo našu potrebu . Pokrenuo sam u njemu , izgleda , dobro skrivanu želju da se miješa u tude živote . Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć . Riječi mu nisu dovoljne .

- Drago mi je što imaš povjerenja u mene - rekao je spremno . - Pomoći ću ti koliko mogu .

Sve je u njemu odjednom oživjelo , pripremilo se na nešto , na čin , na opasnost . Trebalo ga je zaustaviti .

- Ne tražim pomoć . Mislim da nije ni potrebno .

- Pomoć nikad nije suvišna , a sad će biti potrebnija nego ikad . Moramo ga izvući što prije , i skloniti odavde .

Ustao je , nemiran , ustremljen nada mnom , oči su mu sijale zlom vatrom . Šta sam probudio u njemu ?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlućivanju , do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću , uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka . Razmišljao sam trenutak , zatečen , uplašen ovom naglošću , u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat . Odbio sam , ne kazujući pravi razlog , i ne znajući ga tačno .

- Onda bi ostao kriv .

- Ostao bi u životu ! Važno je spasti čovjeka .

- Ja spasavam više : pravdu .

- Stradaćete i ti , i on i pravda .

- Ako je odre&dstroke;eno da bude tako , onda je to božja volja .

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne , gorke , bespomoćne , ali su bile iskrene . Ništa mi drugo nije ostalo . Ne znam zašto su ga toliko izazvale , kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice . Možda zato što sam zaustavio njegov polet , spriječio ga da bude plemenit . Vatra se zapalila negdje u njemu , drukčija nego maločas , izravnija , bliža , oči su gorjele užarenim bljeskom , uz obraze se pelo gusto crvenilo , lijevom rukom je uhvatio desnu , kao da je sprečava u zamahu . Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbu&dstroke;enja i takav bijes . Očekivao sam ispad , prasak , psovku . Za čudo , nije viknuo , a više bih volio , govorio je muklo , neprirodno tiho , stežući glasnice , postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio . Prvi put sam čuo da govori vrelo , onako kako je u ljutini mislio , ne ublažavajući teške riječi ni uvrede .

Slušao sam zaprepašten : - O jadni dervišu ! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški ? Djelovanje po odre&dstroke;enju , odre&dstroke;ivanje po božjoj volji , spasavanje pravde i svijeta ! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi ! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji , i bez spasavanja svijeta ? Ostavi svijet na miru , ako Boga znaš , biće srećniji bez te vaše brige . Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime , koji ti je slučajno i brat , da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš . Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih , pa dobro , neka umre , iskupio bi mnoge nevolje . Ali neće , sve će ostati kao što je bilo .

- Onda Bog tako hoće .

- Imaš li neku drugu riječ , ljudskiju ?

- Nemam . I ne treba mi .

Prišao je prozoru , zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima što su je okružavala , kao da na toj širokoj čistini traži odgovor ili smirenje , a onda počeo da viče nekome u dvorište , pitajući da li je konj potkovan , i da požuri po svirače .

Uzalud , teško ga upoznajem . Čim vidim jednu stranu , odmah iskrsne druga , nepoznata , i ne znam koja je prava .

Kad se okrenuo , bio je opet miran , ali mu osmijeh nije vedar kao ranije .

- Oprosti - rekao je pokušavajući da bude veseo - bio sam grub i glup . To je dželepčijski način . Dobro da nisam počeo i da psujem .

- Svejedno . To sad nije važno .

- A možda i nemam pravo . Možda je tvoj način korisniji . Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih , ovdašnjih . Neuspjesi te ne uznemiruju , uvijek računaš na beskrajno vrijeme , opravdanje je u razlozima izvan tebe .

Lični gubitak postaje manje važan . I bol . I čovjek . I današnji dan . Sve se produžava na trajanje , bezlično i ogromno , pospano tromo i svečano ravnodušno . Kao more : ne može da žali bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju .

Ćutao sam . Šta sam imao da kažem ? Te uznemirene riječi su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne može naći kraj . Šta da osporavam ili odobravam , kad ni on ne zna na čemu je ? Samo sumnja . Ja ne sumnjam . Zaista mislim da je božja volja vrhovni zakon , da je vječnost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka . Jest , more postoji oduvijek i zauvijek , i ne može se uzburkati zbog svake sićušne smrti . On je to rekao , gorko , sa drugim smislom , ne vjerujući . A ja bih želio da se uzdignem do te misli , i kad je moja sreća u pitanju .

Nisam htio da objašnjavam , ne bi shvatio , jer misli drukčije nego ja , da bratovo oslobo&dstroke;enje pripremljenim bjekstvom ili podmićivanjem ne mogu prihvatiti , jer još vjerujem u pravdu . Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu , ostalo bi mi da se ubijem , ili da se okrenem protiv tog svijeta , koji više ne bi bio moj .

Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja , slijepa zagnjurenost u pravilo , zato ništa ne govorim , ali ne znam kako bi čovjek mogao drukčije da živi .

Ili može ?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom . Trebalo je da odem .

- Proljeće - rekao sam .

Kao da on ne zna . Sigurno ne zna ovako kao ja . Nisam se sjetio da mu je mogla biti čudna ova moja riječ . Kao da je prekidala razgovor , i misao , a nije .

Sjetio sam se kako se bijelo i ružičasto obilje ponavljalo u beskraj , jutros , nekad , bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala , mirisala je razbu&dstroke;ena zemlja , a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviškim keškulom u ruci , vo&dstroke;en jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom , ma kojom stazom , bez ijedne druge želje osim da ne budem nigdje , da se ne vezujem nizašto , da sa svakim jutrom vidim drugi kraj , sa svakom noći da legnem na drugi ležaj , da nemam obaveza ni žaljenja ni sjećanja , da puštam mržnji na volju tek kad odem i kad postane besmislena , da udaljim svijet od sebe prolazeći ga . Ali ne , nisam to mislio , pripisao sam sebi želju koju je Hasan maločas izrekao , učinila mi se toliko lijepa , toliko rješavajuća , da sam je prisvojio , i cio jedan trenutak mislio da je moja . Čak sam je obilježio u sebi njegovim riječima . Odgovarala je mome jutrošnjem bespuću , i prihvatio sam je naknadno , kao da je bila . A nije bila , znam sigurno .

Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom , poslije poniženja koje mi je poklonio muselim .

- Zašto si ga zvao ? - upitao je Hasan smijući se .

- Izgledao je bistar .

- Bilo ti je teško , bježao si od muke , htio si da zaboraviš kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata , i tada , u času velike lične tegobe ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere . Je li tako ? - Ako mi je teško , jesam li prestao da budem ono što sam ? Mahao je glavom , nisam znao da li me ismijava ili žali .

- Reci da nije , molim te , reci da ti je brat važniji od svega , reci da ćeš sve poslati do &dstroke;avola da ga spaseš , znaš da je nevin !

- Učiniću sve što mogu .

- To nije dovoljno . Hajde da učinimo više !

- Hajde da ne govorimo više o tome .

- Dobro . Kako hoćeš . Volio bih da se ne pokaješ .

Bio je uporan . Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja čovjeka koga je jedva i poznavao , bilo je čudno i zato što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu . Ali nije lagao , nije nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem : zaista bi učinio , ne oklijevajući ni časa .

Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću da pritekne u pomoć , da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u grlu . Ali nisam . Nikako nisam . U početku sam htio da ta njegova ponuda bude lažna , prazna riječ koja ne obavezuje na djelo . Ali kad nisam uspio da je na to svedem , jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva , osjetio sam ljutinu i uvrije&dstroke;enost . Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo zanimanje , neprilično i nametljivo , jer je neprirodno . Nadilazio je moju revnost , ukazivao na nedovoljnost moje brige , nudio svoju žrtvu da ukaže na moju malu ljubav , prigovarao i kažnjavao me . Izmučio me ovaj razgovor , i želio sam samo da se završi , nismo mogli da se razumijemo . Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku , kad je otkrio ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina , ali je smisao svega što je govorio bila pobuna . Iskopavši taj zaključak , zatvorio sam se , postao opsa&dstroke;ena tvr&dstroke;ava o koju su strijele uzalud udarale . Nije mi prijatelj , ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje , potkopava temelje . Nema prijateljstva me&dstroke;u ljudima koji drukčije misle .

To gorko saznanje ( a bilo mi je potrebno kao vazduh , kao lijek ) pomoglo mi je da ga lakše odbijem , i da počnem težak razgovor koji sam stalno odga&dstroke;ao , i stalno mislio na njega .

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja , imao sam prava na to , ali je moja misao išla drugim putem , onemogućavajući to ; mogao sam da kažem kao tu&dstroke;u poruku , koja me se tobože ne tiče , ali bih se onda mučio da kažem svoju molbu , i sve bi ispalo ružno . Ovako je najbolje : nije mi prijatelj , to je sigurno , i iznijeću tu&dstroke;i zahtjev od koga ja očekujem korist . Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut , jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh .

Rekao sam , spremajući se da po&dstroke;em , kao da sam se slučajno sjetio , da sam bio kod njegove sestre , pozvala me ( znam , dodao je , i tako me upozorio da moram reći više nego što mi je možda korisno ) , i zamolila me da mu kažem da će ga otac lišiti nasljedstva ( znam i to , nasmijao se Hasan ) , i da bi bilo najbolje da se sam odrekne , zbog svijeta , pred kadijom , da bude manje bruke .

- Za koga manje bruke ?

- Ne znam .

- Neću da se odreknem . Neka čine što im je drago .

- Možda je tako najbolje .

Uzalud je kriti , uzdao sam se da će mi pomoći , meni i mome bratu , posredovanje u ovom ružnom poslu . Kad je odbio , učinilo mi se da je grub i tvrdoglav , i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci . Teško je bilo , riječ mi je grizla grlo kao otrov , a nisam mogao da učinim drukčije : ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru . Krivo sam počeo , sve sam zapleo , trebalo je reći jednostavno , kao čovjek čovjeku , ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio , ali sad sam sve pokvario . Prilika koju sam dugo čekao , nepovratno se gubila , a ja sam stajao nemoćan .

Ali baš tada , kad sam izgubio svaku nadu , kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena , on se sjetio :

- Ako se odreknem nasljedstva , da li bi moj zet , kadija , pomogao tvome bratu ?

- Ne znam , nisam o tome mislio .

- Hajde da učinimo tako ! Neka ti pomogne , i odreći ću se svega . Sa munare ću vikati ako treba . Svejedno mi je uostalom , ostaviće me bez ičega i ovako i onako .

- Mogao bi povesti parnicu . Ti si prvi nasljednik , nisi uvrijedio porodicu , otac je bolestan , lako je dokazati da sve čini pod nečijim pritiskom .

- Znam .

Naprezao sam se da to kažem , s mukom se prisiljavao da budem pošten , već drugi put . Htio sam da mu budem ravan , htio sam docnije , kad se sjetim njegove velikodušnosti , da imam odgovor sam sebi : učinio sam što sam morao , na svoju štetu , nisam ga prevario , neka sam odluči .

- Znam - rekao je - učinimo sad ovako . I zet se boji parnice , on nije glup već nepošten . I gramziv , srećom . Možda će i pomoći , jer mu je više stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara . Oslonimo se na ljudske poroke , kad ne možemo drukčije .

- Poklanjaš suviše . A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću .

Nasmijao se , i odmah umanjio svoj dar :

- Ne poklanjam mnogo , svakako bi bilo njihovo . Ko bi se vukao po sudovima !

Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja , ne bi odustao . Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom .

Zahvalio sam i počeo da se opraštam . Vratilo mi se dobro raspoloženje , i nada , pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću . Srećom , svega se odrekao sam , nije mi objesio o vrat svoju žrtvu , nije me opteretio zahvalnošću , i nije mi više neprijatelj . ( Sve je mogao da bude u tim prvim danima , ništa još nije postao odre&dstroke;eno , odre&dstroke;ivao sam se prema trenucima , kao u prvoj nesigurnoj ljubavi , lako je mogla da se preokrene i u mržnju . )

- Šteta što si derviš - rekao je iznenada , nasmijavši se glasno . - Pozvao bih te na veselje , doći će mi prijatelji .

I dodao lukavo otvoreno : - Ne krijem , jer ćeš sutra svakako doznati .

- Ne voliš red ?

- Da , ne volim red . Znam , grdićeš me , ali , vama vaši poslovi , meni moji . Nije važno što ne činimo dobro , važno je da ne činimo zlo . A ovo nije zlo .

Šalio se i s Kur-anom , ali bez zlobe i bez ruganja . Nije volio red , nije volio svetinje , bio je ravnodušan prema njima .

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo . Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu , a lice , preplanulo od vjetrova , probilo je jedva vidljivo bljedilo . Pogledao sam kroz prozor , za njegovim očima : vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište .

- Jesu li i oni došli na veselje ?

- Šta ? Ne , nisu .

Trajalo je samo trenutak , to njegovo gubljenje vlasti nad sobom , i uzbu&dstroke;enje koje ga je savladalo . Oči su mu zastale me&dstroke;u širokim otvorima kapaka , ruke se zbunile . Samo trenutak , i sve je prošlo , kao da nije ni bilo . Vratio mu se osmijeh , i opet je bio siguran , i neuzbu&dstroke;eno vedar , mirno radostan što su mu došli prijatelji . Ali ga je uzbu&dstroke;enje još držalo , ma da mu je izgled smiren . Znao sam po tome što me više nije vidio , što za njega nisam postojao . Nije bio neljubazan , nije gledao mimo mene , rekao je da opet navratim , napomenuo mi da odem do njegove sestre , sve je na izgled bilo obično , ali njegova misao nije sa mnom : dole je , na dvorištu , uz ženu što mu je išla u posjetu . Krenuli smo im u susret , sreli se na vratima , pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice , nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine , obrazi su joj mršavi i blijedi , oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge , ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju , i prošao sam kroz oblak lakog mirisa , udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega me&dstroke;u njima . Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka ! Je li to i njegova muka , je li to i njegov bezizlaz ? Da nije zaljubljen , sve bi lakše i jednostavnije bilo , ali njegovo naglo bljedilo ne vara . Zna li ona ? Zna li njen muž , dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko , sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka , troma u svemu . Sigurno ne zna , njega strast ne raspinje . On ne bi ubio , i kad bi znao . Žena zna , žene uvijek znaju , makar ništa ne bilo rečeno , i prije će pomisliti da jest nego da nije . Šta se dešava me&dstroke;u njima , nekazano , ili izmucano , izme&dstroke;u muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem , uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu ? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje me&dstroke;u to dvoje mladih ljudi , kakva oma&dstroke;ijanost koja se , samo mislima hranjena , može razviti u opasan zanos . Ili je samo Hasan uhvaćen , zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest . Zar se zato izdvojio , da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane ? Misli na nju , mjesecima razdvojen , susreće je kad se vrati , uljepšanu željama s dalekih puteva , upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja . Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši ?

Zaboravio je na mene sad , ako je ikad mogao da misli , istisnula me ona odavno , i mene i sve ostalo što nije ona ; i ako sam je mrzio u tom času , bilo je to zato što su njena kadifena haljina do tala i njena djevojačka puna usta i zreli mazni glas važniji od mene i moje muke . Potisnula me do nepostojanja , uništila mi oslonac , koji nije ni postojao , ali bih volio da varka nije otkrivena .

Opet sam sam .

Možda je i najbolje tako , ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje . Sam . Učiniću sve što mogu , ne uzdajući se u podršku koje nema , i onda je moje sve što postignem , i zlo i dobro .

Prošao sam pored džamije na čošku Hasanova sokaka , prošao pored medrese što se nije vidjela iza zida , prošao nanuldžijski sokak , došao do kožara , iščilio je Latinkin miris , blijedila je misao o Hasanu , koračao mimo zanatlijskih radnji i zanačija što su mirno radili svoj posao , počinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato . Ali zašto u nepoznato ? Nisam sumnjao da ću uspjeti , nisam smio da sumnjam , jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje . A morao sam , to je bilo pitanje moga života , ili nečeg još važnijeg . Čeznuo sam za mirom u tom času , išao pognute glave pored ćefenaka , klonulo umoran , osjećao miris kože i johove kore , umoran , gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika , umoran , bez trunka snage , željan zatvorene sobe i dugog mrtvačkog sna , kao davljenik , iza zaključanih vrata , zatvorenih prozora , kao bolesnik . Ali ta slabost , i taj strah pred neslućenim teškoćama , ta želja da se legne i umre , da se odustane i primi sudbina , ne smiju sada da me zaustave . Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu . Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim . Moram . Idi naprijed , poslije umri .

Odakle samo strah i predosjećanje prijetećih nevolja , kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti ?

Kad sam čuo topot konjskih kopita po kaldrmi , digao sam oči i vidio dva naoružana sejmena na konjima , jašu uporedo , ne sklanjajući se nikome . U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz ćefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakače oštre bakračlije . Jahali su polako , i svijet je stizao da se skloni , bez riječi , i da sačeka dok oni pro&dstroke;u . Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno , ali nisu ni ustupali . Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga .

Mislio sam , da li da u&dstroke;em u neku radnju i tako ih propustim , ili da stanem uza zid , kao svi ostali . Ostaću , kao svi . Pustiću da me ponize , prolaz je uzak , prolaz je sav za njih , dohvatiće me stremenom , poderaće mi džube , neću se ni okrenuti , neka čine šta hoće , biću kao ovaj svijet što ćuti i gleda i čeka , šta čeka , šta su čekali ti ljudi ispred ćefenaka dok su sejmeni išli prema meni ? da vide kako će me uvrijediti , ili da čuju kako ću viknuti na njih , čin i odijelo daju mi na to pravo . I jedno i drugo sam želio tada , učinilo mi se odjednom da je važno , da je presudno šta ću učiniti , zbunili su me što su čekali i gledali , jesu li na mojoj strani , jesu li protiv mene , jesu li ravnodušni ? Ni to nisam znao . Viknuti nisam smio , narugaće mi se sejmeni i biću samo smiješan , ljudi me ne bi požalili radi tog poraza . Ne , neka me uvrijede , svi će vidjeti da sam se sklonio , da sam isti kao oni , nemoćan , čak sam želio da poniženje bude što veće , da bude teže nego ostalima . Stao sam uza zid jedva osjećajući le&dstroke;ima neravnine ćerpiča , oborena pogleda , neuznemiren poniženjem što me čeka , namjerno sam izabrao najuže mjesto , čak sam sa nekom bolnom slašću iščekivao da do&dstroke;e , čuće se , žaliće me , počinjem da bivam žrtva .

Ali se desilo ono što nisam predvidio : jedan sejmen je izjahao naprijed , i prošli su mimo mene jedan za drugim . Čak su me i pozdravili . U početku sam bio iznena&dstroke;en , taj postupak me zatekao nespremna , sav moj napor bio je nepotreban , i sve je nekako ispalo smiješno : i moje nemoćno junaštvo , i suvišno sklanjanje uza zid , i spremnost da primim uvredu . Krenuo sam , ne dižući očiju , izme&dstroke;u ljudi što su stajali na sokaku i ispraćali me ćuteći , prevaren i posti&dstroke;en . Bio sam na samoj granici da budem što i oni , a sejmeni su me izdvojili .

Kad sam prošao kroz zamišljene šibe očiju , ne usu&dstroke;ujući se da ih pogledam , kad sam skrenuo u drugi sokak , gdje više nije bilo svjedoka moje promašene žrtve , napregnutost je počela da popušta , osjećao sam se rasterećen , dizao sam pogled prema ljudima , javljao se , otpozdravljao , smiren i tih , i sve mi je jasnije bivalo da je dobro što se ovako svršilo . Priznali su me , odali mi poštovanje , odustali od nasilja nada mnom , a ja sam to i želio , ja sam čak gatao u sebi , stojeći uza zid : ako pro&dstroke;u jedan za drugim , sve će biti dobro , sve što namjeravam da učinim . Ili možda nisam , može biti da sam to pomislio docnije , kad se već desilo , jer bih se ranije sujevjerno plašio da željeni uspjeh vezujem uz nemoguć uslov , uz čudo . Ali svejedno , čudo se dogodilo , ili nije čudo , već znak i dokaz . Kako sam , malodušan , mogao i pomisliti da sam odbačen i obespravljen ? Zašto bi bilo tako ? Kome bi koristilo ? Ostao sam ono što sam , derviš uglednog reda , šejh tekije , osvjedočeni branilac vjere . Kako da budem odbačen , i zašto ? Ne želim , neću , ne mogu da budem išta drugo , i svi to znaju , pa zašto bi me onemogućili ? Sve sam uobrazio , isprepleo u sebi bez potrebe , ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk , stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio , a sad nam je srce kamičak , mrtvo i hladno . Šta se to desilo ? U što se pretvorilo naše junaštvo ? U stidno prezanje pred sovinim hukom , pred jačim glasom , pred nepostojećom krivicom . Ne vrijedi tako živjeti . U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke , u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja , na pušku nalijetao ne zaustavljajući se , a sad se plašim pljesnivog sejmena . Avaj , tugo golema , nešto se desilo s nama , nešto se grdno desilo s nama , smanjili smo se a nismo to ni primijetili . Kad smo se to izgubili , kad smo to dopustili ?

Još je dan , slab , umoran , sjenke ga već grizu , ali mora trajati toliko da ne u&dstroke;em u noć s mukom i stidom . Znao sam kuda idem , još dok nisam ni odlučio da li ću ga posjetiti . Nesvjesno sam mislio na njega , nadajući se da mu je žena ispričala naš razgovor , pravićemo se obojica da nismo upućeni niušta , čuvaćemo tobožnju tajnu , nećemo govoriti o Hasanu , ali će moj vedri izgled sve otkriti . Pa i da mu nije kazala , nemam čega da se plašim . Možda bi bilo bolje da sam prvo otišao do nje , da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku , kao poklon . Lakše bih onda razgovarao s njenim mužem .

Uzalud , kukavičluk nas je opsjeo , mislimo njime . On govori iz nas , neka je proklet , i kad ga se stidimo .

Iskoristio sam taj trenutak ogorčenosti , i učinio odmah , da ne bih odgodio na nikad .

Za čudo , Ajni-efendija me primio istog časa , kao da me očekivao , nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici , iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju .

Dočekao me ljubazno , s pozdravom koji nije ni bučan ni ravnodušan , ne pretvarajući se ni da je obradovan ni začu&dstroke;en , odmjeren u svemu , neodre&dstroke;eno osmjehnut , ne pokušavajući ni da me uplaši ni da me ohrabri . To je pošteno , mislio sam , ali sam se osjećao nelagodno .

Odnekle se privukla mačka , pogledala me zlim žućkastim očima , i prišla mu , njuškajući ga . Ne skidajući pogled sa mene , pogled ljubazno rasut , milovao je maznu životinjicu što se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom , tarući se vratom i bokovima o njegovo koljeno , pa se uspuzala i savila u krilu i počela da prede škiljeći u mene zloslutno . Sad su me gledale dvoje oči , žućkaste i hladno oprezne obadvoje .

Nisam htio da mislim na njegovu ženu , ali je sama izranjala iz tame , iz daljine , zbog njega , ukočenog , na oprezi , sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima , prozirnog lica , tankih usana , uskih ramena , ispran , krhak , voda teče u njegovim žilama , kakve su noći me&dstroke;u njima u onoj velikoj gluhoj kući ?

Sjedio je nepojmljivo miran , ne osjećajući potrebu da makne bilo čime ( ličilo je na mrtvačku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja ) , s istim izrazom lica što sam ga zatekao kad sam ušao , sa osmijehom koji ništa ne izražava , varljlvo razapet na ustima bez usana . Umarao me taj osmijeh više nego njega .

Samo , s vremena na vrijeme , a uvijek mi je izgledalo neočekivano , oživjela bi ruka nekako podmuklo , izvukla bi se iz rukava kao zmija ( njene su kao ptice ) , i oči što bi pogledale u iste takve , mačje , jedino tada za trenutak smekšane .

Ne znam koliko sam tako sjedio , bio je sumrak , pa mrak , iz njegova krila žarile su se fosforne oči , začudo i njegove , ili mi se tako činilo , imao je četiri svjetlucava oka , onda su unijeli svijeće ( kao i ono veče , ali nisam više mislio na nju , nisam mogao ) , i bilo je još gore , obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh , plašio me njegov mrtvački izgled , plašila me tama iza njegovih le&dstroke;a i sjenka na zidu , uznemirivalo me tiho šuškanje , kao da su pacovi puzali oko nas . A od svega je možda bilo najmučnije što nijednom nije digao glas , nije izmijenio način govora , nije se uzbudio , naljutio , nasmijao . Polako su otpadale od njega riječi , žute , voštane , tu&dstroke;e , i uvijek nanovo sam se čudio kako ih dobro slaže i nalazi im pravo mjesto , jer je izgledalo da će se prosuti iz njega , nagomilane negdje u šupljini usta , i poteći bez reda . Govorio je uporno , strpljivo , sigurno , ni jedan jedini put nije bio u sumnji , nije pretpostavio neku drugu mogućnost , i ako sam mu protivurječio , rijetko , izgledao je istinski začu&dstroke;en , kao da ga je prevario sluh , kao da se susreo s ludim čovjekom , i opet nastavljao da niže rečenice iz knjiga , dodajući vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila . Zašto govori ? - pitao sam se uznemireno . Zar misli da ne znam ove poznate rečenice , ili da sam ih zaboravio ? Govori li to njegovo visoko mjesto , njegova istaknuta dužnost ? Govori li iz navike , ili da ništa ne kaže , ili se ruga , ili nema drugih riječi osim naučenih ? Ili me muči , da me dovede do ludila , a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči ?

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obične riječi , i to mi je izgledalo strašno : ne znati ni jednu jedinu svoju riječ , ni jednu jedinu svoju misao , biti nijem za sve ljudsko , i govoriti bez potrebe , bez smisla , govoriti preda mnom kao da me nema , biti osu&dstroke;en na govorenje koje je pamćenje . A ja sam osu&dstroke;en na slušanje onoga što znam .

Ili je ludak ? lli mrtvac ? lli privi&dstroke;enje ? Ili najgori mučitelj ?

U početku nisam vjerovao sam sebi , izgledalo je nemoguće da ga živ čovjek pred njim i živ zatvorenik u tvr&dstroke;avi ne navedu na jednu jedinu stvarnu riječ , od ovog časa . Pokušavao sam da ga navučem na ljudski razgovor , da kaže ma šta o sebi , o meni , o njemu , ali sve je bilo uzalud , govorio je samo Kur-anom . Avaj , a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu .

Onda sam i ja zaronio u Kur-an , moj je koliko i njegov , poznajem ga kao i on , i počeo je megdan hiljadu godina starih riječi , koje su zamijenile naše , sadašnje , i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata . Ličili smo na dvije obataljene česme što su rasipale ustajalu vodu .

Kad sam rekao zašto sam došao , odgovorio je kur-anskom rečenicom : - Koji vjeruju Boga i sudnji dan , ne drže prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova , makar to bili očevi njihovi , ili braća njihova , ili ro&dstroke;aci njihovi .

Zavapio sam : - Šta je učinio ? Hoće li mi iko reći šta je učinio ?

- O pravovjerni , ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti , ako bi vam se otvoreno reklo .

- Do groba ću ti biti dužnik . Došao sam da mi se otvoreno kaže . I ovako sam u brizi i očajanju .

- Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli .

- O kome to govoriš ? Ne mogu da vjerujem da govoriš o mome bratu . To Bog kaže o nevjernicima , a moj brat je pravovjerni .

- Teško onima koji ne vjeruju .

- Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi .

- Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja me&dstroke;u trojicom a da Bog ne bude četvrti me&dstroke;u njima . Tajni sastanci su satanino djelo , jer satana hoće da rastuži pravovjerne .

- Dobro poznajem svoga brata , nije mogao da učini zlo !

- Ne budi pomagač i zale&dstroke;e nevjernicima !

- Brat mi je , zaboga !

- Ako su vam vaši očevi , vaši sinovi , vaša braća , vaše žene , vaše porodice , miliji od Boga , od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu , ne očekujte milost božiju .

- O pravovjerni , klonite se sumnjičenja i klevetanja , jer kleveta i sumnjičenje je grijeh .

To sam ja rekao .

Odvratio sam istom mjerom , kur-anskom , nisam više mogao da ostanem na običnim riječima , tako je bio jači od mene . Njegovi su razlozi božji , moji ljudski . Nismo bili ravnopravni . On je uzdignut iznad stvari , i govori riječima stvoriteljevim , a ja sam pokušavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obične čovječanske pravde . Natjerao me da svoj slučaj podvedem pod vječnija mjerila , da ga sasvim ne obezvrijedim . Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti izgubio brata .

Pa i tada on je branio načela , ja sebe ; on miran i siguran , ja uzrujan , gotovo razjaren . Govorili smo isto , a sasvim drugo .

Rekao je : Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja . A ja sam mislio : teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja . I rekao je : Zaista , biće nesrećan ko dušu svoju okalja . I još : O , Zulkarnejne , Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji .

A ja : O , Zulkarnejne , Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji . I : Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja . I : Pored istine postoji zabluda . I : Neka ljudi oproste i smiluju se , zar vi ne želite da vama Bog oprosti ? I još : Zaista je čovjek veliki nasilnik , a nasilnici su najdalje od istine .

Na to je on zaćutao za trenutak , pa rekao mirno , još se smiješeći :

- Teško tebi , teško tebi , i opet teško tebi !

- Alah je svačije utočište - odgovorio sam izgubljeno .

Onda smo gledali jedan u drugog , ja rastrzan svim što je izgovoreno , misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio ; on spokojan , gladeći uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza le&dstroke;a . Trebalo je da odem , kamo sreće da nisam ni dolazio , ništa doznao nisam , ništa pomogao nisam , a rekao sam što nije trebalo . Jer i Kur-an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko odre&dstroke;uje griješnike . Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš , rijetko za ono što prećutiš , znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna . Bolje bi bilo da sam samo slušao , i kazao što bi bilo vrednije od svega , potpuno sam smeo s uma , a siguran sam da je značajno . Sinoć je bilo , njega se tiče , i mene , žena je rekla da krije od njega . Sjetio sam se : prijatelja sam izdao radi toga .

I ispričao mu kratko , suzbijajući stid što me zapljusnuo , kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva . Ništa više , samo to . Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe , ni ovu posjetu , ni brata . Ali on će dovesti , mora , i neće moći odgovoriti Kur-anom . Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora , i zlurade želje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom .

Prevario sam se , opet . Ničim nije pokazao da me shvatio , nije se ni iznenadio , nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost , ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku :

- Slab je koji traži , a slabo je i ono što se od njega traži .

Sve je moglo da znači to što je kazao , ili ništa . Prekid razgovora , skrivenu ljutinu , ruganje .

Uzalud , jači je od mene . Liči na mrtvaca , ali nije mrtvac : načelo bjesni u njemu .

Oči mu svijetle u krilu , ispod ruke , mačije , ne usu&dstroke;ujem se da pogledam u njegove , prožižu me ledeno fosfornim sjajem .

Oborio sam pogled i ćutao , uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem .

- Svrati opet - rekao je ljubazno . - Ne vi&dstroke;amo se često .

Ne tugujte , radujte se raju koji vam je obećan .

Izašao sam u noć , drvene noge su bile poda mnom , ledena jeza je kolala žilama , i umor , kajanje , srdžba , strah , skupilo se u meni sve ludo i nemoćno , pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila . Ispratio me učtivo , do hodnika , svijeće su titrale u rukama dvojice momaka ( kako su znali da izlazim ? ) , oslijepiće me treperenjem u dugom mraku , pozvao me da opet do&dstroke;em , kad god želim . Možda je još čekao da se vratim , možda bi trebalo da se vratim , da kažem kako nisam mislio ništa r&dstroke;avo , na muci sam , zbunjen i nespokojan , zato neka zaboravi sve što sam rekao . Možda bi trebalo da se vratim , da ga ubijem , da ga uhvatim za vrat i udavim . Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana , niti bi se utulile žute fosforne oči .

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu , kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima , držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir , pokušavao da ga se oslobodim .

Dugo sam išao obalom rijeke , susretao rijetke prolaznike , ljudi se rano zatvaraju u kuće , ostaju u noći samo pasvandžije , sarhoši i nesrećan svijet .

Sve me vuklo u tekiju , da zaključam teška vrata i ostanem sam . Želja je bila jaka , kao nagon da se pobjegne . Ali nisam dopustio sebi tu slabost , odbacivao sam je , čineći nasilje nad sobom , jer sam znao da ovo željeno povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad , umanjilo bi me , obezvrijedilo , ne bih više imao prava na samopoštovanje , ne bih bio spreman da ikad išta učinim , čekao bih sve udarce pognute glave , bio bih jad , postao bih ništa . Ne smijem da odustanem . Izazvao sam ih , i moram ostati na nogama . Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo .

Koračao sam tihom obalom , slušajuči hod rječice , i nadao se smirenju , jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu . Ali rijeka mi nije pomogla , moji hukovi su bili jači .

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka , sazrio sam od onog časa kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem . Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne tiču . On ima neki svoj cilj , i nedaće prima kao kišu , kao oblak . A ja ne mislim o odre&dstroke;enim nedaćama . Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje . Sve - to je veoma neodre&dstroke;eno , ali i veoma stvarno . To je izgubljenost i bespuće , to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji , to je osjećanje užasa bez imena , zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe .

Možda će neko , dalek i nepoznat , čitati ove moje neobične zapise , i bojim se da neće sve razumjeti , jer izgleda da zaista postoji poseban derviški način mišljenja o sebi i svijetu , u kome sve naše zavisi od drugih . Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen , tako konačno u sebi upropašten kao mi , ako nas izdvoje . A čak i mi to teško uvi&dstroke;amo dok se ne desi .

Kod drvenog mosta , gdje se rijeka savija u luku , zaustavio me pasvandžija . Stajao je u sjenci drveta , skriven , šapnuo i meni da se sklonim , dok ne odu , rekao je . Neki mladići ga&dstroke;ali su kamenjem fenjer kraj puta .

Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo , otišli su bez žurbe .

Pasvandžija je gledao mirno za njima , i objasnio da im je već ušlo u običaj da svako veče štogod unište . A on se skloni , čuva glavu . I sutra plate mahaljani , nije pravo da plaća on iz svoga džepa . A što ga pitam zašto ih ne prijavi , kako da ih prijavi kad ne zna ko su ? Noć , mrak , daljina , može čovjek dušu ogriješiti . A kad sam rekao da ih ja ne bih štedio da sam na njegovu mjestu , odgovorio je da ne bi ni on , da je na mome mjestu . A ovako , niti vidi niti čuje , a šta mu i ostaje drugo kad je ko maca : puhni , i nema ga . A bogzna čiji su , sve sitopjano , obučeno opareno , ne ozeblo ne poteglo , sve do zore lingaju , traže žensko , da oprosti moj čin , traže belaja . Po cijelu bogovetnu noć bježi od njih , krije se da se ne susretnu , a ako ne ubjegne , on im kaže : idite malo u drugi kraj ; a oni kažu : nećemo ; a on im kaže : nemojte ; a oni njemu kažu : ti si stara budala ; znam , kaže on , i svakog dana sve veća ; hoćeš li da te bacimo u rijeku , kažu oni ; neću , kaže on . Tako se porazgovaraju , i on gleda kako da izmakne . Takav posao , veli , svačega se čovjek nagleda i nasluša . Noć je stvorena za ono što se radi skriveno , pa on , hodajući do zore , sazna i ono što ne želi i što ga se ne tiče . A moglo bi se ticati mnogih , samo on ne voli da govori , pogotovu ako je badava : što da čovjek gubi vrijeme uzalud ? A to što zna , njemu ne treba , ne može ga ni pojesti ni popiti , a ponekome bi moglo poslužiti . Iako mu do&dstroke;e nekako čudno : on zna a ne tiče ga se , a drugoga se tiče a ne zna . Njega , pasvandžije , tiče se jedino kad pokloni to svoje znanje , kad ga uruči onome kome može biti od koristi , a sve za ljubav i prijateljstvo , koliko da ne do&dstroke;e praznih ruku djeci . Doduše , samo onako kaže : prijateljstvo , a baš da ga ima mnogo , nema ; po noći ga ne vidi , a po danu spava pa ne zna . Ali od ovog što zna , nije se usrećio . Počeo je i na svoju ženu da gleda ispod oka , da mu ne smišlja kakvo zlo . Sad , što se tiče njegove žene , to pretjeruje i dušu griješi , oko bi mu iskopala , to jest svoje , kad bi mu zatrebalo , i kaže to više kao jedan primjer .

Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje , tu šeretsku otvorenost svačijeg žbira , spremnog da proda tu&dstroke;e tajne , mene se ne tiču , a nisam žurio da odem , stajao sam dugo , prekraćujući vrijeme i sebi i njemu , on je želio da priča , ja da slušam , svejedno šta , čak me počelo zanimati kako tobože skriva misao a onda je sasvim otkriva , neistrajan u prepredenosti . Onda je postao čudan i ćudljiv , star je , pedeset mu je godina najmanje , a starim ljudima je dosadno , ili se plaše samoće . Pozvao me da obi&dstroke;em s njim ulice , sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noć , a živ čovjek treba sve da vidi , osobito je lijepo pred zoru , kad se u pekarama vade vrući somuni . Možemo da odemo i u Hasanov sokak , ako hoću , Hasan šenluči , doveo je svirače , staćemo gdjegod u kraj i slušati , nije to grijeh , a može da razgali svačiju dušu , pa i dervišku . Bilo mu je žao kad nisam pristao . Kako hoćeš , rekao je , kako hoćeš , tvoja volja , a šteta što nećeš . Čudio sam se tom pozivu , ličilo je na grubu šalu ili djetinju želju . Sad će čekati nekog drugog .

- Pa dobro , hajde - rekao je ispraćajući me .

Da li se plašio nečega ?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom , nevidljivu sjenci .

Čudan svijet , mislio sam idući pustim sokacima .

Sve se izmijeni kad padne tama . Za grijeh nije ostavljeno jedno odre&dstroke;eno doba , ali je njegovo prirodno vrijeme noć ( sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca , i oni što stignu da svrše zlo za dana ) . l uvijek kad se ne vidi .

Eto , to smo postigli : potisnuli smo grijeh u nevidjelo , i učinili ga moćnijim .

Prolazim utišanim gradom , čuje se samo dalek glas zurne , promaknu ponekad ljudske sjenke , nemirne kao obilježene duše , psi laju u mahalama , mjesečina je olovna , nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt , teško se zaustavljam u ovom času što teče , sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti , ali ne uspijevam da pre&dstroke;em granice ove noći . Samo , osjećam je izdaleka , kao da sa brda gledam tužni predio , izvan njega sam a u njemu , izdvojen a obuhvaćen . Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu , mnoga ro&dstroke;enja što se dešavaju evo baš sada , mnoge smrti , mnoge ljubavi , mnoga zla . U mome svijetu , jer drugoga nema . Oko njega su sjenke i prazna mjesečina . Oko nas tiho kapanje vremena . U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života . Vidjela u meni nema , kao u nevjernicima .

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš , moj Bože ?

Molim te , usliši moju molitvu .

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći .

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu , koji se traže u ovoj noći .

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju izme&dstroke;u neba i zemlje .

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom , da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim .

Prazan i tužno ravnodušan . A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji . Onda nisam ni prazan ni ravnodušan , jer dobro je kad je čovjeku drago ili žao , ma zbog čega . I čim sam zapazio to sitno prisustvo radosti ( a gledao sam u svoju dušu , i sve što se u njoj dešava , kao što ratar gleda u nebo , u oblake i vjetrove , da vidi kakvo će vrijeme biti ) , osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima . Ono postoji i kad ga ne vidimo , postoji i kad u njega posumnjamo .

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio ro&dstroke;ački , iz sjenke tekijskog zida izašao je neki čovjek , pojavila se samo glava na mjesečini , kao da je izronio iz vode , kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu . Pozdravio me , nastojeći da bude ljubazan , zbog moga straha koji je morao pretpostaviti :

- Dugo si se zadržao . Čekam te odavno .

Ćutao sam , nisam znao šta treba da kažem ili da pitam . Njegovo lice mi je izgledalo poznato , iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio , poznato na neki naročit način , kad uočavamo neku osobinu , neki izraz , neko svojstvo zapaženo negdje , nekad , na nekome , pa zaboravljamo jer nije bilo važno .

Pogledao sam prema tekiji , tihoj i mrtvoj na mjesečini , i dok sam se okretao prema njemu , već sam zaboravio njegov izgled . Okrenuo sam se ponovo , sad već nastoječi da mu zapamtim lice , ali uzalud , gubio se iz sjećanja čim ga nisam gledao , začu&dstroke;ujuće bezličan .

Primijetio je moje osvrtanje , i požurio da kaže : - Šalju me prijatelji .

- Kakvi prijatelji ?

- Prijatelji . Mislio sam da nećeš ni doći večeras , u tekiji nisu ništa znali da mi kažu . Dugo si se negdje zadržao .

- Hodao sam ulicama .

- Sam ?

- Bio sam sam , sve do sad . I bio sam zadovoljan .

Nasmijao se , učtiv , ljubazan .

- Razumijem , kako da ne !

Lice mu je pljosnato , kao dva dlana rastavljena nosem , široka , jaka usta razvučena u vedar osmijeh , žive oči pažljivo zagledane u mene . Kao da je veoma srećan što smo se sreli , i raduje ga sve što kažem i učinim . Njegov izgled mogao bi da bude prijatan , da nije noć i da nismo sami . Ne bojim se ovog čovjeka , ni traga straha u meni nema , čak ni od nasilja . Samo se osjećam čudno , postaje tijesno oko mene . Nestrpljiv sam .

- Dobro , prijatelju , reci šta hočeš , ili me pusti da pro&dstroke;em .

- Hodao si sokacima i gubio vrijeme , a sad odjednom toliko žuriš !

Pokušao sam da pro&dstroke;em , ali on je stao preda me .

- Pričekaj . Evo šta sam htio .

Izgleda zbunjen , kao da traži pogodne riječi , ili mu je nezgodno što me zaustavlja . Ali ne oklijeva da to učini .

- Otežavaš mi posao . Sad ne znam kako da počnem .

- Dugo si čekao , mogao si da smisliš .

Nasmijao se veselo : - Imaš pravo . Nije lako s tobom . Pa evo . A možda je najbolje da u&dstroke;emo u tekiju .

- Dobro . Hajde .

- Svejedno , možemo i ovdje . Poruka je kratka . Od koga misliš da je poruka ?

- Poruke mi niko ne šalje , a prijatelji sami kažu šta hoće . A ti tjeraš šegu sa mnom , ili želiš da me naljutiš .

- Taman posla ! Baš ste vi učeni ljudi smiješni . Pa šta ako se šalim ? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi ! Pa dobro . Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš .

- Mora da si pogriješio , ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš .

- Nisam pogriješio , i znam s kim razgovaram . Da pripaziš . Suviše istrčavaš , moglo bi da bude opasno . Za tebe , mislim . Što da tovariš krivicu na vrat , i još kad niko tebe ne dira . Šta će čovjeku nevolja , bez nevolje ! Je li tako ?

Dakle , prijetnja . Namjerno ponižavajuća , stavljena u usta ovog policijskog prostaka , što se još , za svoj račun , zabavlja sa mnom , dajući mi savjete . Sad sam mu zanimljiv , kao rijetka zvjerka , uhvaćena u stupicu , pomalo me i voli : mogao bih mu donijeti radost .

- Dobro - rekao sam stišavajuči srdžbu , jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom . - Reci svojim prijateljima ...

- I tvojim .

- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci , iako su mogli i sami da mi to kažu . A za sve što činim , odgovaraću pred Bogom i pred svojom savješću .

Jesi li zapamtio ?

- Kako da nisam ! Nego mislim , moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim . Pred Bogom je lako , oprostiće . A pred svojom savješću još lakše : poturićeš joj hiljadu isprika . Ali kad se na&dstroke;eš u mengelama , gore u tvr&dstroke;avi , bogami , teže je . I još kad znaš da si pod krivicom .

- Nikakve krivice nemam .

- Pa sad , nije baš da nema . Ko je nema , reci pravo . Eto , dolazi li u tekiju Hasan , dželepčija ? Dolazi . Vodite li svakakve razgovore ? Vodite . Pa onda ...

- Kako te nije stid !

- Nije me stid , efendija . Pa onda , je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac ? Jest , sklonio se . Je li pobjegao ? Jest , pobjegao je . A ko mu je pomogao da pobjegne ?

- Pozvao sam stražare .

- Kasno si pozvao stražare . A o drugim krivicama da i ne govorim . A ti kažeš : nemam krivice ! Pa opet , da li te ko upitao za sve to ? Nije niko . E pa , to velim , okani se belaja . A ako nećeš , tvoja stvar , je li tako ? A moje je da kažem .

- Je li to sve ?

- A kud ćeš više ? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše . Ali ako ustreba , pronaći će se još , ne brini . Svi tako u početku pitaju : je li to sve ? Poslije ne pitaju . Ja volim hrabre ljude , samo gdje su ? U nekoliko godina jedan ako se na&dstroke;e malo kočoperniji . Jedan me&dstroke;u tolikima . Da pljuneš na svijet ! Eto tako . Pa nemoj reći : nisam znao . Sad znaš .

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku , ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao , je li užegao u meni strah .

Uznemirio me , ali straha nisam osjećao . Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede . Čak se javio i prkos , da istrajem , izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom . To onda znači da nisu sigurni , i da se boje . Jer , da nije tako , zašto bi me upozoravali ? Učinili bi što hoće , ne obazirući se na ono što ja činim i govorim . To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost , koju nosim odavno , da predstavljam nešto ovdje , u ovom mjestu , u derviškom redu , da nisam prošao svijetom nevi&dstroke;en i beznačajan . Toliko glupi nisu , znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu , otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog , ni najpoštenije , ni najodanije , a to neće , niti imaju zašto .

Razmišljao sam tako , idući prema tekiji , s poraslim pouzdanjem , da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka : otkrili su da se boje , a uvredom su podstakli moju odlučnost . Samo , znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene , moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi . Da nije noć , otišao bih ovoga časa . Obradovala me ta riješenost da ne čekam , da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju , već da učinim ono što mogu . Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara , sa uzetom voljom , kao bogalj . Nije čovjek ono što misli , već ono što čini .

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal , kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče , suprotno svakom očekivanju , suprotno logici , jer me ovdje sve moje štitilo , obuzelo me mučno nespokojstvo , odjednom , gotovo bez ikakva prelaza , kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata , navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju , ispustio misao što je održavala moju bodrost . Nestala je , sunula u noć kao divlja ptica , a javio se nemir , sličan strahu , tek tada , naknadno , ne znam zašto , nisam se usu&dstroke;ivao da objašnjavam razloge , možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami , nerazaznate , ali svjestan da postoje . Oblila me misao , kao vrelina , udarila me , mislim da tako dolazl kap , kao bolan bljesak , obznanila se kao duboka gluha grmljavina : opkoljavaju me .

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije , da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje .

Znao sam jedino , znao ponovo , jer sam bio zaboravio , da je slutnja prvi glasnik nesreće .

Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati . Sutra , ranim jutrom , učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku .

Neću se predati .

Neka mi se ruke sasuše , neka mi usta onijeme , neka mi duša ostane pusta , ako ne učinim što čovjek mora da čini .

A Bog neka odluči .

Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti , možda življe nego obično , unoseći uzbu&dstroke;enje u poznate pokrete i riječi , sjećajući se sinoćnjeg nemira , misleći o značaju posla što me čeka , kao pred odsudnu bitku , nijednog časa ne sumnjajući da li treba da po&dstroke;em . U boju se mogu zadobiti rane , može se i poginuti , i zato je molitva vrelija nego ikad , ali vraćanja nema , zato je kletva i zakletva , kojom sam sinoć predusretao svoje oklijevanje , bila nepotrebna . Sjetio sam se , zaista je sve bilo kao pred bitku , onda . Sinoć sam se kupao kad sam došao , činilo mi se da će me voda smiriti , okupao sam se i jutros . Košulja mi je bila čista , a uzeo sam svježu , bijelu kao snijeg . Kao onda . Samo sam u onu bitku išao sa drugima , u redu čvršćem od kamena , s golom sabljom u goloj ruci , s vrelom radošću u očima . Sad idem sam , o drago daleko vrijeme , u crnom džubetu što se sapliće oko nogu , praznih klonulih ruku , sa strepnjom u duši .

Ali idem . Moram .

Svratio sam Hasanu . Nisam imao mnogo vremena , zbog nestrpljenja , a svratio sam , ne bih mogao da odem a da ga ne vidim , kao da bih propustio nešto veoma važno . Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno : nije mi mogao pomoći , nije mi mogao savjet dati . Možda zato što mi je najbliži , iako mi ni on nije blizak . Ličilo je pomalo na gatanje , na odbranu od uroka : njegova vedrina može donijeti sreću .

Nije ga bilo kod kuće . Dugo sam kucao halkom na vratima , mislio sam da spava , i kad sam već odustao , kapiju je otvorila ona sitna žena , opet krijući lice , i namještajući kosu , čudno zbunjena . Objasnila je , žureći i spotičući se u govoru , da Hasan nije kod kuće , otišao je sinoć i još se nije vratio , njen muž ga traži , i sad ih čekaju , obojicu . Njih dvoje čekaju njih dvojicu , zaključani , uzbu&dstroke;eni , zadovoljni zbog tu&dstroke;e nevolje koja im je donijela sreću .

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem , da čujem šta misli . Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao , ali sam želio da me ohrabri . Bio je pažljiv , kao da sam ja bolesnik a ne on . Treba da ideš , rekao je . Šteta što to nisi učinio i ranije . Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu čovjeku a kamoli bratu ro&dstroke;enom . I ne ustručavaj se , nikakvo zlo ne činiš . Tako je rekao , iskreno i uzbu&dstroke;eno , ali me nije naročito ohrabrio , jer sam to očekivao . I znao je da sam očekivao . A dobar čovjek će uvijek tako reći , i to nije mišljenje več prazno saučešće .

Hasana nema . Nikad nema onih koje tražiš .

Prolazeći pored pekare , udahnuo sam miris vrućih somuna , i sjetlo se da od juče ništa jeo nisam . Pasvandžija je sinoć govorio o somunima . I njega moram pronaći , danas . Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže ? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom . Gotovo je silom želio da me zadrži uza se , da ga upitam . A ja sam bio gluh i slijep .

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi , otići ću opet u onu ćutljivu kuću , i o Hasanu , šta je činio sinoć i kuda je otišao , i o ocu , javiću mu odmah , čim se riješi sve ovo , i o prošloj noći , dugoj i besanoj , i o bezbroj sitnica , niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci , zarašće u trnje , i o Mustafinoj djeci , sve češće sjede pred tekijom , žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gun&dstroke;a i iznosi im hranu , smijaće nam se svijet , već ih zovu derviškom djecom , a nemam srca da zabranim , i još bogzna o čemu , samo da ne mislim na razgovor s muftijom . Ne što ne znam šta ću reći , već što poslije toga nema ništa . Do presude ima nade za sve , a onda ima samo presuda . Ako bude dobra , nada i ne treba , ako bude r&dstroke;ava , ne vrijedi ni misliti .

Muftijina kuća je u brdu , usamljena , u bašči ogra&dstroke;enoj visokim zidom . Nikad nisam ušao unutra . Neću ni sad , izgleda .

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće . Otišao je iz kasabe .

- Kada će se vratiti ?

- Ne znam .

- Kuda je otišao ?

- Ne znam .

- Ko zna ?

- Ne znam .

Eto , sav strah je bio uzaludan . Nada se produžava , ali sve slabija . Može uskoro da mi i ne zatreba .

Nisam znao šta da činim . Ako odem odavde , teško ću stići do muftije , i kasno , ako i stignem . Kuda je otišao ? U koju od svojih kuća ? Na koje od imanja ? Ugosko ? Uglješiće ? Gor ? Tihoviće ? U ravnicu ? Na jezero ? Na rijeku ? Često je bježao , i od svega , od vrućine , od hladnoće , od magle , od vlage , od ljudi .

Gdje je sad ? Samo mi ovdje mogu reći .

- Ne znam šta da radim - požalio sam se stražaru - Muftija mi je poručio da do&dstroke;em , imamo važan razgovor . Moram da ga na&dstroke;em .

Stražar je slegao ramenima , ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao . A ja nikako nisam mogao da odem .

- Mora neko da zna u kući .

Tada su se otvorila vrata , i mršav čovjek , bivši vojnik , sudeći po brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na sebi , sigurno žaleći da sve odbaci , gledao je strogo u mene . Dok se ne opravdam , ja sam za njega krivac .

I njemu sam rekao što i stražaru .

Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih riječi . Uvrijedilo me to nepovjerenje , ali je još jača bila želja da mi zaista ne povjeruje . Upleo sam se u laž , bio sam prisiljen da tako postupim , ali ako muftija sazna , a saznaće , moraću da tražim oproštaj a ne pravdu .

- Pa ništa - rekao sam povlačeći se .

U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja , razblažuje , rasplinjuje u osmijeh . Zašto ?

Tada sam i ja njega prepoznao . Ratovali smo jedno vrijeme zajedno , samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene .

Obradovali smo se obojica .

- Promijenio si se - kaže veselo - ko bi te poznao u tom derviškom ruhu ! Ali eto , poznao sam te !

- A ti si isti . Malo stariji , malo mršaviji , ali isti .

- Pa nisam baš isti . Dvadeset godina je prošlo . U&dstroke;i .

Kad je zatvorio vrata iza nas , kao da je postao nesigurniji .

- A muftija te pozvao ?

- Moram da govorim s njim . Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao .

Kroz bašču se bijelio ravan čisti put pokockan sitnim riječnim kamenjem , oivičen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listića . U bašči je neko vješto razbacao stabla voćaka , breza , smreka , grmova divljih ruža , ostavljajući ponegdje jedno jedino drvo na čistoj tratini , a negdje ih zbijajući u skupine , stvarajući tako igru što je ličila na prirodu i prirodu što je ličila na igru . Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao čudo , možda najviše zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu , i jedan pogled da se odmara na nježnim vršikama stabala . Zaista izgleda da je ljepota samo suvišak .

Vojnik je utišao glas . I ja . Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj , ograbljanoj , njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina , u ovom tihom prostoru ogra&dstroke;enom zidom , gdje su i olujama podrezana krila .

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću . Gledam i ja . U oku se smjenjuje blještavo i zeleno , oštro i sneno , od sunca na staklu prozora , i lakog njihanja granja .

Vojniku je ime Kara-Zaim . Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima , sad je dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju , dok mu jedna , ulanska , nije otvorila put izme&dstroke;u rebara na prsima i le&dstroke;ima . Do tada je boden , zasijecan , sječen , skraćivan , nije imao pola lijevog uha , ni tri prsta na lijevoj ruci , lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža , ostale biljege sakrivao je haljinama , i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke . Krv mu je bila jaka , i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali . A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska , načinivši otvore da svjetlo sunčevo u&dstroke;e u njega prvi put , kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije put , kroz pluća , Kara-Zaim je pao i zamro , ostavili su ga uzmičući , i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom , namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto . Kara-Zaim se probudio u noći , od hladnoće , me&dstroke;u mrtvacima , iznemogao i tih kao i oni . Ostao je živ , ali nije više bio za vojsku . Izgubio je snagu , i brzinu , i radost . Sad je čuvar bašče , ili kuće , ili nevoljnik što prima milostinju .

- Dobro mi je - pogledao me veselo . Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice . - Posao nije težak . A muftija ima povjerenja u mene . Ja sam kao nadzornik stražara , pomalo ih učim , nadgledam , i tako .

- Mogao si da budeš i nešto drugo . Dizdar u tvr&dstroke;avi . Pomoćnik kajmekama . A mogli su da ti daju kakav timar , kao i drugima , da budeš na svome imanju .

- Zašto ? - upitao je uznemireno . - Nudili su mi , nisam htio . Ja sam zadovoljan . Na ovom mjestu ne može biti svako .

Vrije&dstroke;alo me , i boljelo , što plašljivo gleda prema kući , nekadašnji gazija Kara-Zaim . Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo ? Čega se boji on koji se ničega bojao nije ?

Rekao sam , ne želeći da ga povrijedim : - Kakav si ti junak bio ! Bože veliki , kakav junak !

I odmah se pokajao . Zašto mu oživljavaš prošlost ? Zašto ga budiš iz drijemeža ? Nije zaboravio , to je nemoguće , ali se stišao , primirio , prežalio možda ; no treba mu pozle&dstroke;ivati rane što su prestale da krvare .

Avaj , govorio sam i o sebi .

Sad je kasno , rečeno je što nije trebalo .

Pogledao me zaprepašteno , sigurno već godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti , ili je on sam govorio , navodeći druge da kažu , da ga se sjete drukčijeg , zar je umrlo i sjećanje ? zar ga nema ni u čijoj uspomeni ? A možda ni on više ne govori , čemu ? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja , i ne nada se da će se iko sjetiti . U njemu je sve živo , u drugima je umro .

l eto , jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem . I još kako je progovorio ! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima : Bože veliki , kakav si junak bio ! Udarile su ga po srcu , sigurno , sunule su kroz krv kao vreli vjetar , uši mu zaglušile . Ili je mislio da su to riječi iz njegovih snova , niko ih nije izrekao , čula ih je samo njegova želja . Ali ne ! Rekla je to ova stara dervišina . Sjetila se i rekla .

Gledao me trenutak izgubljeno , kao padavičar , nisam znao da li će skočiti od sreće , i srušiti se na kamen , lomljiv , ili će me zagrliti , da se održi na slabim nogama , ili se nasmijati , ili zaplakati , i umrijeti , ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima . Sjetio sam se junaka , kako da to ne bude i sad ? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plućima , zbog uzbu&dstroke;enja :

- Sjećaš se ? Da li se zaista sjećaš ?

- Sjećam se . Uvijek kad mislim o onom vremenu , vidim tebe .

- Kako me vidiš ?

Šapat mu je tih , zove me iz tame vremena .

- U nekom svjetlu , Kara-Zaime . Na širokom polju . Samog . Ideš mirno , ne osvrćući se , ne čekaš nikoga . Sav u bijelom . Ruke su ti gole do lakata . U ruci sablja , i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu . Ličiš na vjetar što se ne može zaustaviti . Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrijeti . Svi drugi su zastali , gledaju , nema ih . Samo ti .

- Nisam tako išao .

- To je moje sjećanje . Izbrisalo se ono što je možda bilo , i samo je to ostalo .

- Lijepo je . Ljepše nego u zbilji . Ili nije . U nekom svjetlu , veliš . Na širokom polju .

Šapuće opijeno , a onda gleda u mene , traži svoju sliku u mojim riječima , svoju daleku slavu na mojim usnama .

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti , a ja ga žalim .

I ne mogu više .

- Drago mi je što sam te vidio - kažem opraštajući se .

- Čekaj .

Teško mu je da me pusti , ja sam onaj dugo žu&dstroke;eni koji zna , ja sam svjedok da ne umiru uspomene , ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu , moje sjećanje je naknada za dugi zaborav , nagrada za čekanje .

Iste riječi , dva raspoloženja . I moje i njegovo istog je korijena , za njega je sreća što je za mene tuga . Svejedno , i moje i njegovo staro je hiljadu godina . I više . Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati .

- Moram da idem .

- Čekaj . Muftija je ovdje , u kući , U&dstroke;i , ako ti je važno . Reci da sam te ja pustio . Ili nemoj . Reci da te on pozvao .

- Nije me pozvao . Sam sam došao .

- Znam . Samo tako reci : poručio si da do&dstroke;em . Ima toliko poslova da se neće sjetiti . A ako upita za mene , i ako ti bude zgodno , kaži što znaš . Ono od ranije .

Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga , ali sam se pomirio . Gotovo da mi je bilo lakše što odga&dstroke;am . A sad se sve iznenada izmijenilo , i ono što sam želio treba da se desi . Bio sam zbunjen i nepripremljen . Nisam se začudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem , žalio sam što je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac . Još u mislima na svoju sliku , u svjetlu , na junačkom ograšju , ponudio mi se za zaštitnika . A odstupio u istom času , čim se sjetio da je to daleka prošlost . Planuo je i izgorio u istom trenutku . Na isječenom licu još je treptala sreća zbog onoga što je bilo , i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad . Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena , različita po svemu a neodvojiva : ne može ni iz jednog .

Dok je šaptao s nekim čovjekom na kućnom ulazu , mislio sam smućeno , vajkajući se što mi je izmakla njegova jadna podrška , da je moja nesigurnost ista kao i njegova . Žalosno smo čekali pomoć jedan od drugoga , ne pouzdavajući se mnogo u sebe . Sastavljali smo dvije nemoći da ispadne jedno slabo nadanje . Kod njega je nadanje ostalo , ali je vrijedilo koliko i moje porušeno .

Kad je čovjek izašao iz kuće i znakom ili tihom riječju rekao nešto Kara-Zaimu , on me pozvao pokretom ruke : pomogao sam ti , hajde ! I ništa ne govoreći , uputio me prema ulazu , ali sad je to značilo : u&dstroke;i , možda će biti dobro . Ali sve sam to vidio usput , nesigurno , tako blijedo vidio sam i kržljavi limun pred kućom , i još kržljaviju palmu što je jedva preboljela našu tešku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik . Ne sjećam se ni kuda sam prolazio , ni koliko me ljudi pratilo očima , stalno misleći na prvu riječ koju ću reći . Prva riječ ! Kao oružje , kao štit . Sve od nje zavisi , ne zato što će nešto objasniti , već što mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna , može me učiniti smiješnim i nametnuti se kao sud o meni . Nevjerovatno mnogo riječi sam okušao u sebi , i pravo je čudo šta se sve nametalo kao prva misao . Ličilo je na poremećaj u mozgu , na potres koji je sve isprevrtao , ostavljajući zbrku i besmisao . Dok sam išao tim prolazom što mi je ostao mračan i neraspoznat u svijesti , dolazilo mi je na um sve , od svečanih zaklinjanja do psovke . Ne mogu ni da napišem šta je sve htjelo da iza&dstroke;e pri tom prvom susretu ; pri prvom vi&dstroke;enju . Bila je to teško objašnjiva mahnitost , toliko je izgledalo neshvatljivo šta sam ja , šta je moj mozak izmišljao tada , bjesneći i rugajući se svemu razumnom . Kao da se sam iblis smjestio u meni , i šaptao mi tako nedostojne i odurne riječi , tako smiješne i nedostojne postupke , da sam bio zgranut . Odakle me na&dstroke;e baš u ovom času kad mi je potrebna najveća sabranost ! Ali on dolazi baš onda kad se ne nadaš i kad ti je najgore . Jer , misliti kao što sam ja mislio , ozbiljan i miran čovjek , da pri&dstroke;em muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom , to može da bude samo &dstroke;avolov griješni mig . Ostavi me , božji otpadniče ! - prijetio sam , još više ga razdražujući .

Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima , palma i limun , pred kućom . Znao sam da je muftija iz Antiohije , i da ne poznaje naš jezik , ali gdje je ta Antiohija , u kojoj zemlji , i kojim se jezikom tamo govori , nikako mi nije dolazilo u pamet .

Srećom , nije bila potrebna prva riječ , nije trebalo ništa da kažem , nije trebalo ništa da učinim .

U sobi , u koju su me uveli , muftija je igrao šaha s čovjekom koga ranije nikad nisam vidio . Zapravo , igra je bila završena , ili prekinuta , u početku nisam znao šta se dešava , niti me se ticalo , a nepoznati čovjek , nezdravo debeo , umorna , strpljivo ponizna smiješka , pristajao je na sve , uporno okrećući glavu prema meni , kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe . Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio , samo da me muftija primijeti .

Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu ( a morao je reći da me puste kad su ga pitali ) , niti je odgovorio na moj pozdrav .

Cijele zime je čamio u pregrijanim sobama , uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama , gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem , izmučen i žut , kao i njegove južne biljke , što su jedva žive dočekale proljeće . Le&dstroke;ima okrenut prozoru , ogrnut ćurkom , grijao se na suncu , iskopnio , zlovoljan .

Obojica ugojeni , samo sa salom nejednako raspore&dstroke;enim , bezbojni i zbrčkani , sparušeni sobnim vazduhom , kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovače .

Ljutito u početku , a onda sve blje&dstroke;e , sve bezvoljnije , muftija je prigovarao a drugi se saglašavao . Izgledalo je čudno kako muftija pita , kako tvrdi , kako odgovara . Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao .

- Nešto nije u redu .

- Vidim .

- Ništa ti ne vidiš .

- Nešto nije u redu .

- Cijelo vrijeme stajao sam bolje .

- Znam .

- Šta vidiš ?

- Negdje sam pogrešno vukao .

- Kako onda gubim ?

- Potpuno mi je nejasno .

- Sigurno si negdje pogrešno vukao .

- Sigurno sam pogrešno vukao .

- Odakle tvoj konj ovdje ?

- Eto , tu je greška . Nisam mogao doći na to mjesto .

- Onda , šah .

- Tačno . Evo , šejh je došao .

- Zašto ne paziš ? Ne mogu ja sve da vidim .

- Obično mi se to ne dešava .

- Ako je konj tu , ja ga jedem , je li tako ? Ja ga jedem . Jedem . Ga .

- I mat .

- Koji šejh ?

Ćovjek je pokazao na mene , srećom , i muftija se okrenuo . Lice mu je sivo-žuto , mlitavo , s teškim podočnjacima .

Upitao me , ne ustajući : - Igraš li šah ?

- Slabo .

- Šta hoćeš ?

- Rekao si da do&dstroke;em . Molio sam da govorim s tobom .

- Rekao sam ? Da , da . Kome ? Kako je napolju ?

- Sunčano . Toplo .

- I zimus su tako govorili : nije hladno . Jesu li zime uvijek ovako oštre ?

- Gotovo uvijek .

- Strašna zemlja .

- Čovjek se navikne .

- Dosadna zemlja . Igraš li šah ?

Debeli čovjek se umiješao , tiho : - Ne igra , rekao je .

- A šta hoće ?

- Ima neku molbu .

- Ko je on ?

Rekao sam ko sam , i da sam u nevolji , i da tražim pravdu , i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da .

Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom , ne krijući dosadu , gotovo s očajanjem .

U čemu sam pogriješio ?

Ustao je , osvrnuo se desno-lijevo , kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći , pa počeo da hoda po sobi , gazeći pažljivo po sunčanim plohama . A onda zastao i zamislio se , gledajući me neveselo :

- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom . Volio sam s njim da razgovaram , ponekad , ne zato što je pametan , pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni , već što bi znao da kaže nešto neočekivano , što te iznenadi i probudi - razumiješ li , Maliče , sigurno ne razumiješ ! - zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati . Govorio je : - Znanje ljudsko je neznatno . Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna . Ali , htio sam nešto drugo ... O čemu sam govorio ?

- O carigradskom muli - rekao je Malik .

- Ne . O pravdi . Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo šta je to . A ništa nije neodre&dstroke;enije . Može da bude zakon , osveta , neznanje , nepravda . Sve zavisi od stanovišta . Ja sam odgovorio ...

Nastavio je da hoda , ćuteći , odjednom klonuo , učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene , oživi mu riječ i tijelo , a kad opruga zastane , i on se umrtvi , obuzme ga čama .

Nije mi ponudio da sjednem , nije ga zanimalo šta sam htio da kažem , i ostalo mi je da govorim ili da odem . Ovako sam i ja mogao da postanem Malik , muftijina druga sjenka , nepotrebna koliko i prva . Odlučio sam da govorim .

- Došao sam s molbom .

- Ja sam umoran .

- Možda bi te zanimalo .

- Misliš ?

- Pokušaću . Govorio si o pravdi . Pravda je kao zdravlje , misliš o njoj kad je nema , i zaista je neodre&dstroke;ena , ali je možda najviše želja da se udavi nepravda , a ona je vrlo odre&dstroke;ena . Svaka nepravda je jednaka , a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena . A ako mu se čini , onda i jeste tako , jer se ne može misliti tu&dstroke;om glavom .

Muftijina opruga se opet zategla . Pogledao me iznena&dstroke;eno , obješene oči njegove zaustavile su se na meni s priznanjem , ne baš naročitim , ali dovoljnim da me ohrabri . Probudio sam mu pažnju . A to sam i htio : sam me poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli . Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o pojedinačnim , koje su naše a ne svačije .

- Zanimljivo - rekao je muftija , očekujući , a Malik me pogledao s poštovanjem . - Zanimljivo . A da li više ljudi može misliti istu misao ? I da li tada misle tu&dstroke;om glavom ?

- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste , kao ni dva dlana .

- Šta je prava ljudska misao ?

- Koja se obično nikome ne govori .

- Lijepo rečeno . Možda netačno , ali lijepo rečeno .

I dalje ?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreći . Rekao sam da mi izgleda najveća , jer je moja . A volio bih da je tu&dstroke;a , i ne bih žurio da je saznam , kao što sad žurim da je kažem .

Hitao sam da sa opštih razmatranja pre&dstroke;em na ono što me boli , dok ga opruga drži , dok su mu oči koliko toliko žive , jer sam se plašio njegovog skorog klonuća , kad će moje riječi uzaludno oblijetati oko njega .

Bivalo mi je sve jasnije : njega muči čama i dosada . Ležala je po njemu kao pokrov , padala kao magla , umotavala ga kao ilovača , opkoljavala kao vazduh , ulazila mu u krv , u disanje , u mozak , širila se iz njega i iz svega oko njega , iz stvari , prostora , neba , sipala kao otrovni dim . Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje .

Ne pretjerujem , da sam bio siguran da ću rastjerati barsku maglu u njemu , digao bih skutove džubeta i zaigrao trbušnu igru , učinio bih sve što bi razumnom čovjeku teško i na um palo . Možda bi njegova pažnja , prije nego što splasne , učinila toliko da žuta bezvoljna ruka napiše tri rješavajuće riječi : pustiti zatvorenika Haruna . I ne znajući šta je napisala , ne sjetivši se nikad više . Učinio bih sve , kažem , svaku ludost , svaku sramotu , i ne bih se stidio poslije , čak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvačku ravnodušnost , zbog živog čovjeka , zbog brata . Ali se nisam usu&dstroke;ivao da mijenjam igru , vidio sam da ga je na čas probudio samo pehlivanluk duha , kao hašiš , i morao sam da mu dam još , više , kako se ne bi uvalio u težu nepokretnost .

To je bila najčudnija borba za koju sam ikad čuo , protiv mrtvila u njemu , protiv uzetosti volje , gnušanja od života . Borba teška i mučna najviše zato što se morala voditi neprirodnim sredstvima , izvrnutim mišljenjem , ružnim parenjem nespojivih osjećanja , silovanjem riječi . A bojao sam se , i još kako sam se bojao , da će njegova pažnja umrijeti onoga časa kad prestanem s igrom i pre&dstroke;em na pravi cilj , zbog koga sam sve to i činio . Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla , približavajući mu se i krijući ga , jer bi njegova čula mogla da se zatvore , sama od sebe , čim ga osjeti .

Srećom , nije bio pritvoran , nije neproziran : sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo , i dopadanje i odvratnost . Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu , radujući se tom putokazu , jer , moglo je i njega da ne bude .

Sve je na njemu govorilo : iznenadi me , probudi me , zagrij me , i ja sam ga iznena&dstroke;ivao , budio , zagrijavao , vodeći očajničku bitku da održim na životu samrtnika , stalno na granici strave da neću uspjeti , a sva mi je nada u njemu . Izvrnuo sam duh naopako , grozničavo kopao po zakutcima da prona&dstroke;em &dstroke;avolske brabonjke u sebi , borio se sa mrtvacem da ne bude još jedan , i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo , sa nešto zanimanja i živosti na mlohavomlicu , te su i mome nadanju porasla krilca .

- Imam brata - bulaznio sam ne znajući da li je i to dovoljno . - Ali ako ne požurim da ti kažem , mogao bih reći da sam ga imao , a imam i imao sam isto je što imam i nemam . A može da odluči sijev nečije zle ili dobre volje . Brat mi je , ne zato što sam ga htio , jer da sam ga htio ja bih ga pravio , i onda mi ne bi bio brat , a ne znam ni da li ga je moj otac htio , ali kad se spario s mojom majkom , kad je kaplja mutne vode ušla u rodiljku , iz tog zadovoljstva za njih , iz tog ničeg za mene , izrasla je veza i obaveza što se zove sin i brat . Bio željena utjeha ili uobičajena nevolja , Bog ga vezuje uz nas bez našeg pitanja , uskraćujući nam sva njegova zadovoljstva a opterećujući nas svim njegovim nevoljama i nesrećama , a kao što zna tvoja uzvišena pamet , nesreće su mnogo češće nego zadovoljstva , pa bismo mogli reći da je brat nesreća koju nam Bog šalje , i zato je primamo kao božiju volju i odre&dstroke;enje , zahvaljujući mu na svemu . Tako , eto , zahvaljujem Bogu na nesreći , a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreći što slušam tebe , kao ti sad mene , pa da mi je svejedno . Ali , kako ne može biti tvoj brat , jer je moj , a ja ne mogu biti ti , jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni derviš , budimo ono što smo : ja molim , ti rješavaj . Ili bolje : ja ću da pričam , ti slušaj . Tebi je teže , znam . Ti ne moraš , ja moram .

Probudio sam ga , oživio je , gleda , sluša , shvata , prima ! Nije potrebna čočečka igra , dovoljne su prazne riječi , pusti ih da lete kao vjetar , da se prevrću kao majmuni , da bezglavo jure izme&dstroke;u proljetnih sunčanih zraka i sobne sjenke , kao pomahnitale , i evo , umirio se na stolici , sluša , čeka .

- l dalje ? - kaže prilično živo .

I prva sjenka njegova zuri u mene , čudi se , možda uči . Ne vidim ga dobro , jer me se ne tiče . Gledam u muftijino lice .

Ima nade , brate Harune !

- I eto , imam brata , ili ga imam upola : ja pominjem ime njegovo , a on je zatvoren u tvr&dstroke;avi . Pola života mu je ovdje , pola gore . Ako izgubi ovu polovinu , mogao bi i onu drugu .

- Koju polovinu ?

- Koju ja još držim , pričajući .

- Kakvoj tvr&dstroke;avi ?

- U tvr&dstroke;avi , nad gradom .

- Svejedno , nastavi .

- U tvr&dstroke;avu se zatvaraju r&dstroke;avi ljudi , lopovi , zločinci , hajduci , carevi neprijatelji . Ponekad . A najčešće budale . Zato što misle da nisu krivi , a to čovjek nikad ne zna . Uvijek ispravljaju krivu Drinu , a to nije njihov posao , niti to ko od njih traži . Kako su ponosni na svoju ludost , lako ih je uhvatiti , i zato ih je najviše . Po ovome bi se moglo zaključiti da su na slobodi samo pametni , ali nije tako : ostaju i ludi ako znaju da to sakriju . I ne ostaju pametni ako to pokazuju . Još ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoće . Moj brat je bio niko i ništa , srećan čovjek , ni pametan da ga se boje , ni lud da ne znaju šta bi mogao da učini , kukavica da bi bio hajduk , naivan da bi bio r&dstroke;av , lijen da bi bio nečiji neprijatelj . Jednom riječju , božijom providnošću odre&dstroke;en da ga ljudi pozdravljaju ne poštujući ga , da mu priznaju vrijednost ne tražeći da je pokaže .

- Zašto je zatvoren ?

- Zato što nije poslušao oca .

- Zanimljivo .

- Otac je prost čovjek , radi koliko može , daje koliko mora , ne tiče ga se ništa osim kiše , oblaka , sunca , gusjenica , krompirove bube , ljuljka na pšenici , snijeti na kukuruzu i mira u porodici . Kako je sasvim jednostavan , iz jednog komada , kao drvena kašika , kao lipov čanak , kao rucelj pluga , nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono što očevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju . Savjetovao mu je da ne ide od kuće , zemlja će ostati pusta a varoši tijesne , malo mjesta a mnogo usta , malo mogućnosti a mnogo želja , počećemo da se davimo me&dstroke;u sobom za veći komad hljeba .

Brat nije poslušao . Onda je otac rekao : pamti , nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu , i svako svakome je mogući suparnik ; ljudi preziru one koji ne uspiju , a mrze one koji se uspnu iznad njih ; navikni se na prezir ako želiš mir , ili na mržnju ako pristaneš na borbu . Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika . Ne upiri prstom na tu&dstroke;e nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati . Ni to nije poslušao . Sad otac ima razloga da se raduje i kaže : eto tako prolaze neposlušni sinovi .

Govoreći , primijetio sam s užasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim očima , postajale su teške i umorne , a u izrazu se javilo nešto izgubljeno . Upitao je , jedva otvarajući usta :

- Ko to nije poslušao ?

O , Bože veliki ! Neprestano koračam , a sve sam dalje . Čim se približim onome što mi je cilj , on se uplaši . Čim poželim da iskoristim što sam izgradio , on sve poruši . Moj posao nema završetka !

Požurio sam , naglavce . Još u njemu ima bar žiška života , jer ne bi ni ovo pitao . Postao sam nezanimljiv , zamorio ga mudrovanjem , nisam se igrao već rugao , zanijelo me ogorčenje , i sve je počelo da zvuči ozbiljno . Hvatala me vrtoglavica : molim te , sačekaj još malo , ne ugasi se samo za trenutak .

Posljednji odsjaj sunca trne , a ja sam u sle&dstroke;enoj pustoši , preda mnom duga samrtnička noć . A ne smijem ni da kriknem .

Izgubio sam pouzdanje , nestalo je lakoće kojom sam miješao riječi , osjećao sam da više neće poletjeti , neće zalepršati , puziće po zemlji poput sljepića .

Još samo pregršt ludih riječi , Bože , moraš mi ih dati , borim se za jedan život ! - molio sam očajan , ali molitva nije pomogla . Ubio me promašaj , vidio sam ga na njegovom licu .

Kuda to nestaješ , brate Harune ?

Sve što sam dalje rekao , bilo je nepotrebno i uzaludno . Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru .

Muftiju je sve brže potapala dosada , sve konačnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti . Od njega će početi svijet da zamire .

Malik je spavao , s glavom na prsima .

- Umoran sam - rekao je muftija , užasnut gotovo kao i ja . - Umoran sam . Idi sad .

- Nisam sve rekao .

- Idi sad .

- Naredi da ga puste .

- Koga da puste ?

- Moga brata .

- Do&dstroke;i sutra . Ili reci Maliku . Sutra .

Malik se probudio , uplašen : - Šta se desilo ?

- Bože , kako je dosadno .

- Hoćeš li da igramo šah ?

- Ništa se nije desilo .

Odgovarao je u raskorak , preskačući pitanja , pamteći čudom neku riječ na koju bi docnije stizao odgovor , pa je izgledalo sasvim besmisleno .

Izašao je ne pogledavši nas , ubijen , možda je i zaboravio da smo ovdje . A možda je bježao .

Nisam pobijedio dosadu . Savladala nas je obojicu , jedva sam želio da odem . Da sam znao kakva je , ne bih se ni usudio da pokušam .

Malik me pogledao krvnički , i poskakujuči , ponio svoje tromo tijelo , žureći za muftijom .

- Rekao je da do&dstroke;em sutra .

- Ja ništa ne znam . Uh , upropastio si me .

Tako , sad je gotovo . Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha , ili da ga udarim čukljem prsta u žuto čelo . I opet nisam znao gdje je Antiohija , ni kojim smo jezikom govorili . Cijelo vrijeme mi se činilo da dubim na glavi , da visim izme&dstroke;u poda i kandilja , da strop podupirem plećima , izgubljen , poblesavio zbog njegove čame i svoje želje da je savladam . Čudnim jezikom sam govorio , zaista , a uzalud . Možda i sutra uzalud , jer će me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh . Moram doći , a doći ću klecajući , i neću znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila ! - već ni kako je ime sinu moje majke . Mučićemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bračnoj noći , poslije prve što je žalosno propala , samo će sve trajati kraće , jer se nećemo mnogo nadati ni ja ni on .

Sad nemam kud da žurim . Žuta troma ruka nije u času kratkotrajne bodrosti napisala : pustiti zatvorenika Haruna .

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu ?

Izašao sam , izveli su me , izgurali , a pred kućom me sačekao zaboravljeni Kara-Zaim . Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina , ja sam ga zaboravio nakon jednog sata . Samo on ne zaboravlja , i to je tako .

- Dugo si ostao - kaže gledajući me radoznalo .

- Zar megdan traje kraće ?

- Obično izlaze brže . I obično su zbunjeni .

- Jesam li ja zbunjen ?

- Ne bih rekao .

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro . Neka bude kako on kaže .

- Pričali smo o svemu .

- A o meni ?

- Rekao je da do&dstroke;em sutra .

- Tako . Znači , sutra .

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka . I ići ćemo opet , sutra .

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom , da neću ni čuti šta mi kaže , a čuo sam , i odgovarao , iako je sve bilo isprevrtano u meni , ako sam još stajao naglavce , i polako , polako se ispravljao , siguran da će sve izgledati još čudnije kad do&dstroke;em sebi . Ličiće na pijanstvo , na ružan san , vjerovaću da sam udario na čini , i da ništa stvarno nije bilo .

Zaim ne zna šta se dešava u meni , on misli da sam uspio .

- To je dobro - kaže - što te zove sutra . Obično ne zove . Znači da si mu se dopao , znači da si mu u volji .

Nisi mnogo mudar , nisi mnogo ni rječit , moj dobri Zaime . Da , dopao sam mu se , veoma , otišao je jedva dišući , a mučenje nastavljamo sutra .

Zaim gleda u mene zbunjeno , traži riječi .

- Pa evo , htio bih da te zamolim .

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi ? Hrabrim ga , bez volje , sjećajući se :

- Reci , Kara-Zaime . Slobodno . Nešto te muči .

Tako je trebalo onaj da kaže meni , maločas .

- Pa , ništa me ne muči . Ali ovdje ne znaju ko sam , misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek . Ne kažem za muftiju , već za druge .

- Da li ti se nešto desilo ?

- Ništa mi se nije desilo . Kažu da nisam više za službu .

- Otpuštaju te ?

- Znači , otpuštaju me . Pa mislim , ako bi mogao da kažeš muftiji , da me ostavi . Nisam više za vojsku , ali da vrata čuvam , to mogu bolje od drugih . Primam sto groša godišnje ...

- Muftija prima dvanaest hiljada .

- Drugo je muftija . I velim , ako je mnogo sto groša , neka bude manje , neka bude osamdeset . Neka bude i sedamdeset . Znači , sedamdeset na godinu , zar je to mnogo ? Eto , to sam htio .

Pa , obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu . Znači , nećeš se ugojiti od tih sedamdeset groša , moj Zaime , koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme . Ali , oprosti što ne mogu da te žalim , dugo sam se rvao s karan&dstroke;olozom i sav sam razglobljen , nijedna kost mi nije na svome mjestu .

- Nisi za vojsku , - rekao sam ništa ne misleći - ali pušku možeš da nosiš . Jatagan možeš da nosiš . Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog čovjeka . Zatvoren je na pravdi božijoj , ništa nije kriv . Da li bi pristao za sto groša ?

Zbunio se .

- Ne znam da li me ispituješ , ili govoriš o nečemu što može biti .

- Odgovori mi .

- Nije lako odgovoriti . Dok sam bio pravi Kara-Zaim , ne bih uzeo ništa . A sad , ako je stvar poštena ...

Sto groša ?

- Dvjesta .

- Dvjesta groša ! Bože milosni ! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša . I nevin čovjek ? Gdje je ?

- U tvr&dstroke;avi .

- Znači , dvjesta groša . I nevin čovjek , u tvr&dstroke;avi . Ne bih mogao .

- Prije dvadeset godina bi pristao ? I da je u tvr&dstroke;avi ? Samo da je nevin , zatvoren bez krivice ?

- Pristao bih .

- A sad ne bi ?

- Sad ne bih .

- Onda ništa .

- Je li to zbilja ili šala ?

- Šala . Htio sam da vidim koliko si se promijenio .

- Pa , promijenio sam se . A ako me otpuste , da te potražim ?

- Ako te otpuste , ja ću ti naći posao .

- Hvala ti , zapamtiću to . Ali opet , govori sutra s muftijom .

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku cijenu . Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega , beznačajnog , i sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja , nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe . A on mu je važniji od svega na svijetu .

Sreo me istog časa , pred veče , u najteži čas , kad sam išao prema kapiji smrti , izletio je iz magle , s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo , ni mi , ni naša lica , ni naša raspoloženja . Moje ne znam kakvo je , njegovo zrači veseljem . Hripanje mu je pobjedonosno .

- Ostajem - rekao je oduševljen . - Neće me otpustiti . Znači , ostajem . Pitali su me šta sam govorio s tobom , i ja sam pričao . Pa su me odveli Maliku , i opet sam pričao . Ono o svjetlu i o bojnom polju , pa kako si mi nudio dvjesta groša , i ostalo . Ako ostanem bez posla . Malik se smijao , dobar čovjek , kaže , to za tebe , a i ja kažem , jest , dobar čovjek , i tako , znači , ne treba ništa da govoriš sutra .

- Dobro .

Nije ni znao da sam mu pomogao .

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi . Izbrisati je , da ne boli . Lakše bi se podnosio dan što traje , ne bi se mjerio onim što više ne postoji . Ovako se miješaju utvare i život , pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života . Dave se i osporavaju , neprestano .